1940.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed na temu: »Humiliamini igitur sub potenti manu Dei!« (1 Pt 5,6), na Staru godinu, 31. prosinca 1940.
Propovijed na temu: »Humiliamini igitur sub potenti manu Dei!« (1 Pt 5,6), na Staru godinu, 31. prosinca 1940.
Sveto Pismo svjedoči da se već potomstvo Noino toliko uzoholilo da je odlučilo sagraditi grad i kulu koja bi sezala do neba. [49] Ali ta kula babilonska, koja je imala postati simbol njihove veličine i vez jedinstva, postala je simbol njihova rasula i sramote. Počeli su graditi bez Boga i zato nije drukčije moglo svršiti nego rasulom, jer »ako Gospod ne sagradi kuće, uzalud se trude koji je grade« (Ps 127,1).
Pokušaj gradnje babilonskog tornja mnogo se puta ponovio u historiji svijeta. Ali svaki pokušaj svršio je upravo onako, kao što je svršio i prvi, jer se kušalo graditi bez Boga. Svršio je pometnjom jezika, rasulom i sramotom. Voltaire je bio uvjeren da je svojim idejama zasjenio i predao zaboravu i samoga Boga. Ali kad se nakon duga života uvjerio da je ostavljen od sviju i spoznao da mu valja stupiti pred sud onoga Boga koga je čitav život izvrgavao ruglu, pao je u očaj i nimalo časno završio život. Nietzsche je izjavio jednom: »Kad bi postojali bogovi, kako bih ja mogao podnijeti a da sam ne budem Bog.« A danas je od tog boga ostao samo školski princip da svaku veliku oholost slijedi i veliko poniženje. Kolike su krasne ideje profanirane kad su se ograničeni ljudi stidjeli da uzmu Boga u svoju sredinu kao jedinog pravog arhitekta pravednog društvenog, narodnog i međunarodnog uređenja! Svima nam je još živo u pameti poznato Društvo naroda. Koliko smo se lijepih fraza o njem načitali? Koliko je vagona papira prošlo ispod rotacionih mašina da se uvjeri svijet o vječnom prijateljstvu između naroda i država? A nije prošlo ni dvadeset godina da je od čitave te institucije ostala samo žalosna uspomena, kako se ne smije postupati, ako se ozbiljno misli stvoriti nešto dobra za ljudski rod.
Nismo li se do iznemoglosti naslušali brbljanja o spasonosnoj ideji pučke fronte, koja je imala donijeti pobjedu ideji mira? A danas smo svi žalosni svjedoci, kako je ta ista pučka fronta kao podmukli crv podgrizla korijen jakim državama i bacila ih u nesreću i bijedu. Koliko smo se naslušali pričanja o spasonosnim rasističkim teorijama? O socijalnoj pravdi, koju tobože donosi sa sobom komunizam? A danas evo na Staru godinu, godinu tisuću devetsto i četrdesetu, gledajući pred sobom novi babilonski toranj, gledamo istodobno i pometnju jezika, pometnju pojmova dobra i zla, gledamo rasulo i očaj.
Čovječanstvo je htjelo graditi bez Boga i protiv Boga. I sada evo ima prilike, uzdišući pod strahotama rata, da iskusi što znači opomena Gospodnja: »Scito et vide quia malum et amarum est reliquisse te Dominum Deum tuum - Znaj i vidi kako je gorko što si ostavio Gospodina Boga svoga!« (Jr 2,19).
Čovječanstvo, koje nije računalo s Bogom, može iskazati na koncu ove Stare godine jednu potpuno pasivnu bilancu. Mjesto mira - razdor i klanje, mjesto izgradnje - rušenje i razaranje, mjesto pogleda sitih i zadovoljnih lica - avet gladi i bijede, mjesto javne i lične sigurnosti - anarhija, mjesto divne i svete kršćanske slobode duha - kruto ropstvo kojemu se ne vidi kraja.
Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga, učenjak i analfabet, crv i div, živo i neživo. A odvraćanje od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svom djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina. Ponavlja se priča o Michelangelovom kistu. Jedan od mnogih što ih je veliki umjetnik rabio, mislio je u svojoj preuzetnosti, da je on velikom majstoru apsolutno potreban tako da bez njega ne može ni misliti na nastavak izradbe jedne umjetnine. Uzalud su ga drugi opominjali neka ne bude preuzetan jer je on samo oruđe u ruci umjetnika, kao što je i umjetnik oruđe u ruci Stvoritelja.
Sve su opomene drugova bile uzaludne. Vi ćete vidjeti, govorio je on samosvjesno, što može Michelangelo, ako ja više neću da radim. I kad je Michelangelo uhvatio za nj, da nastavi s poslom, on se tvrdokorno slijepio i nije se htio otvoriti. No nije dugo potrajalo, i veliki majstor rasrđen baci ga pod stol. Navečer dođe sluga s metlom, pomete ga i s ostalim smećem baci u peć.
Ponavlja se, rekoh, i danas priča o Michelangelovom kistu. Ima luda koje misle da se u svojim činima ne trebaju obazirati na Stvoritelja svijeta i Njegov dekalog. Zaboravljaju da su samo kist u ruci Vječnog Umjetnika, koji se njima služi za ostvarenje svojih mudrih i svetih planova. I kao što je već mnoge tvrdoglave i budalaste umišljene veličine pomela metla pravde Božje kad su se uporno opirali Njegovim namislima, tako će pomesti i ostale, koji nisu ništa naučili od žalosne sudbine drugih.
Tu nam istinu doziva u pamet Stara godina. Ljudsko je društvo bolesno! Bolesno od upravo sulude oholosti, kao da Stvoritelj nema više posla s ovim svijetom i kao da su oni suvereni gospodari samima sebi. Posljedice toga nisu mogle izostati »jer se Bog ne da ismjehivati!« (Gal 6,7). »Početak je oholosti čovjekove«, govori Sveto Pismo, »otpad čovjekov od Boga. Jer od Onoga koji ga je stvorio, odstupilo je srce njegovo, jer je oholost početak svakog grijeha!« A što slijedi iza toga? »Koji ustraje u njoj bit će obasut prokletstvom i survat će ga u propast.« (Sir 10,13-14).
Ljudsko je društvo na rubu ponora. Na rub ponora dovela ga je oholost. Ili će dakle sagnuti glavu pred Stvoriteljem ili će se srušiti u ponor kao i sotona, za koga je rekao Krist kao opomenu preuzetnim učenicima: »Vidim samo sotonu, gdje spade s neba kao munja!« (Lk 10,18). A hoće li današnje društvo to spoznati? Za svaku naime opačinu lakše se nađe lijek negoli za ovu prema riječima Svetoga Pisma: »Za rod oholica nema lijeka, jer se biljka grijeha zakorijenila u njima i ne opažaju toga!« (Sir 3,28s.).
Rasipni sin u Evanđelju teško je uvrijedio oca. Ostavio je rodni dom, protepao baštinu s pijanicama i kartašima, izgubio zdravlje s bludnicama, pao na prosjački štap i konačno se on, sin odličnog oca, našao u društvu sa svinjama. Ali sve je zlo opet popravio, jer je sačuvao iskru poniznosti i smogao toliko snage, da se baci ocu pred koljena i prizna krivicu: »Oče, sagriješio sam nebu i tebi i nisam više dostojan da se zovem sin tvoj. Uzmi me kao jednoga od svojih slugu!« (Lk 15,18). I otac je sve zaboravio i prigrlio ga kao sina još više nego prije.
Ali pogledajte svršetak oholice. Onog ludog faraona u Egiptu opominjao je Gospod mnogo puta da pusti Izraelce. Ali sva su njegova opominjanja bila uzaludna. Štoviše, faraon se drznuo narugati Bogu govoreći: »Tko je Gospod, da poslušam glas Njegov i pustim Izraela? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!« (Izl 5,2). No Bog, iako spor, ipak je dostižan. Kad je faraon najmanje očekivao, survala se na njega i njegovu vojsku osvetna pravda Božja i pokopala ga u dubinama mora.
Ni moderni faraoni nisu puno pametniji. Mi imamo prilike već godinama promatrati organiziranu borbu protiv Crkve Katoličke, kako je provodi masonerija i komunizam i razni drugi pokreti po diktatu svojih vidljivih i nevidljivih šefova. Ni današnje moderno društvo nije puno pametnije. S prezirom prelazi preko svih opomena, što mu ih upućuje Bog preko Crkve. Ali jedno je sigurno. Došlo što mu drago, pobijedit će Bog!
Shvatimo dakle poziv apostolov, ako hoćemo da izbjegnemo nesretnu sudbinu oholica. »Ponizite se«, govori apostol, »ponizite se dakle pod silnom rukom Božjom, da vas povisi u svoje vrijeme! Jer Bog se oholicama protivi, a poniznima daje svoju milost!« (1 Pt 5,5s.). Na to nas sjeća stara godina koja izmiče, svjedok tolikih tragedija i nesreća čovjekovih, koji nije htio da razumije glas Gospodnji, kad ga je opominjao da sagne glavu pred Njim, Svemogućim vladarom vjekova. Tu nam istinu doziva u pamet i nova godina koja dolazi i koja će opet posvjedočiti staru istinu: da je samo jedan Bog, jedan suvereni gospodar sudbine pojedinaca i naroda, kojemu sve živi. Bog, koji je »Kralj kraljeva i Gospodar gospodara« (1 Tim 6,15), koji pridiže ono što se pred Njim ponizno klanja, a ruši u prah i pepeo ono što se usudi s prezirom preći preko Njega, kojemu jedinome slava i čast u vijeke! Amen.
[49] Usp. Post. 11,1-9.
Katolički list, br. 1. (1941.), 2.-4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 33-36.
Propovijed na nedjelju za mir, u Katedrali, 24. studenoga 1940.
Duh pokore – znamen Božjih ljudi
»Ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti!« (Lk 13, 3)
Sveti Luka evanđelist propovijeda, kako su jednom neki ljudi došli k Spasitelju i javili mu, da je Pilat dao sasjeći mnoštvo Galilejaca. A Isus im odgovori: »Mislite li, da su ovi Galilejci bili veći grješnici od svih Galilejaca, jer tako postradaše. Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti. Ili mislite li, da su onih osamnaest, na koje pada kula u Siloamu i ubi ih, bili veći krivci od svih ljudi, što stanuju u Jeruzalemu? Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti!« (Lk 13, 1-5)
O kakva ozbiljna opomena za sve nas i za cio ljudski rod! Bol nam para dušu i groza nas hvata, kad se sjetimo svih posljedica strahovitog pokolja u svijetu. Koliko spaljenih sela, koliko razrušenih gradova, koliko razorenih kuća, koliko uništenih materijalnih dobara, koliko rascviljenih udovica, koliko rasplakane djece, koliko ožalošćenih majki, koliko zdvojnih i satnih obitelji! A jesu li te kazne došle slučajno? Bog naš nije »Bog meteža, nego mira« (1 Kor 14, 33), veli Apostol. Ali, kako god Bog ljubi čovjeka, Njegova pravda zahtijeva da kazni opačine, kad današnji čovjek i ne pomišlja na to, da ih okaje. I da ljudi ne zaborave te istine, eno nas pravodobno opominje na usta prorokova: »Ako budete htjeli i slušali me, uživat ćete dobra zemlje! Ako ne budete htjeli, nego me izazvali na srdžbu, mač će vas proždirati, jer su usta Gospodnja progovorila!« (Iz 1, 20)
A ima li tko među nama koji veli da ljudi nisu ničim zaslužili tako teških kazna kakve su stigle čovječanstvo? Zar ne viču u nebo za osvetom tolika ubojstva nevinih, i odraslih i onih koji su tek pokucali na vrata života, ali su im opake majke i još gori pomagači uskratili da im otvore? Zar ne vape za osvetom pravde Božje toliki bogumrski konkubinati? Zar ne izazivaju srdžbe Božje tolike bogumrske kletve, što ih pogana usta i neukih i tobože inteligenata sipaju svakodnevno protiv Boga? Sto da kažemo o tolikim prevarama, o tolikim nasiljima, o tolikim tlačenjima sirotih i ubogih, o tolikim lažima, koje su gotovo postale zakonom života umjesto istine? Što da kažemo o oskvrnjivanju blagdana i nedjelja – tog dana Gospodnjega; o nemaru za svetu Misu, za riječ Božju, za nadahnuća Božja, za klevete i ocrnjivanja međusobna, za toliku oholost, koja ne priznaje više ni Boga nad sobom? Zaista imamo dovoljno razloga da uzdahnemo s prorokom, što plače na razvalinama Jeruzalema: »Mi smo griješili i na srdžbu izazivali, zato si bio neumoljiv!« (Tuž 3, 4)
Što nam dakle preostaje? Dva su samo puta pred nama. Ili se raskajana srca saviti u prahu pred Bogom, ili ćemo konačno izginuti od srdžbe Njegove. Naravni nas nagon goni, da se očuvamo. Onda neka nas i volja pod vodstvom razuma, prosvijetljena vjerom, gane, da činimo dostojnu pokoru, jer govori Krist: »Ako ne budete činili pokore, svi ćete slično propasti!«[110]
Pokora je dakle životna nužda za kršćanina, za čovjeka. Ona je najbolji znamen da smo u miru s Bogom, jer znate li što govori apostol: »A koji su Krista Isusa, razapeše tijelo svoje sa strastima i požudama!« (Gal 5, 24) Ne gleda dakle Bog na to, da li si veliki učenjak, koliko na to, prije svega, da li slijediš raspetoga Krista. Ne gleda Bog na to, da li si bogat ili siromašan, nego na to, da li slijediš raspetoga Krista.
Duh pokore, to je oduvijek bio znamen Božjih ljudi, ali isto tako oduvijek i znamen, da će prilike krenuti na bolje i da će srdžbu Božju zamijeniti milosrđe Božje. Pogledajte grješnika Davida. Kako je duboko pao! Ali pogledajte pokornika Davida. Kako se visoko digao i u praksi iskusio što znači »srca skrušena i ponižena nećeš prezreti o Bože!« (Ps 50, 19)[111] Pogledajte Magdalenu grješnicu. Ali pogledajte i Magdalenu pokornicu! Kako se visoko digla, nakon što je suzama oprala noge Spasiteljeve, i kako je brzo čula one utješne riječi – opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je ljubila mnogo! (Lk 7, 47) Pogledajte Augustina grješnika. Ali pogledajte i Augustina pokornika! Kako se visoko digao te poput najljepše svijeće u Crkvi Božjoj postavljen »na svijećnjak, da svijetli svima«. (Mt 5, 15) Pogledajte revnost u pokori i onih, za koje nam nije poznato, da bi se teško ogriješili o zakon Božji, a ipak su upravo satirali pokorom tijelo svoje. Pogledajte sv. lvana Krstitelja, sv. Alojzija, sv. Stanislava, sv. Tereziju, sv. lvana Arškoga i bezbroj drugih. Sve ih je vodila jedna misao – ne htjeti pokore, znači isto što i propast!
Pokora, to je bila glavna tema, glavni predmet govorničkih napora lzaije, proroka Jeremije, proroka Jone, proroka Ezekijela, Joela, Amosa, Ivana Krstitelja i samog Spasitelja Isusa Krista, a kasnije svih velikih svetaca Crkve Božje.
Kako je dakle opravdan apel svetoga Oca Pia XII. da cio kršćanski svijet uđe u se, i skrušenom molitvom i pokorom u ovim strašnim danima uznastoji ublažiti srdžbu Božju! Danas napose, danas, kad su ljudi tako duboko pali, da bi im se moralo primijeniti ono, što je Jeremija rekao za svoje suvremenike: »Nema nijednoga, koji bi činio pokoru za grijeh svoj govoreći: što sam učinio?« Gr 8, 6) Tako su već otvrdnuli u zlu. Ne kažemo, da ih nema, koji bi htjeli činiti pokoru, nego kažemo, da ih je malo, koji je čine. Što vrijedi dobra volja, ako je nikad ne slijede dobra djela? Ta pakao je, rekao je netko, sav popločen s dobrim odlukama onih, koji su htjeli da čine pokoru, ali je nikad nisu izvršili.
»Ispitujmo dakle«, opominje nas prorok, »ispitujmo dakle puteve naše i istražujmo i vratimo se Gospodu!« (Tuž 3, 40) Onda će nam brzo biti jasno, odakle toliki bičevi i tolika teška zla, što su danas snašla zemlju. Onda će nam brzo biti jasno i to, gdje je pravi lijek tima teškim zlima, što nas biju.
Učinit ćemo, što je učinio i Juda Makabejac nasuprot teškoj pogibelji: »I sad vapimo u nebo i smilovat će nam se Gospod.« (1 Mak 4, 10) Bog naš, koji neće smrti grešnika, nego da se obrati i živi![112]
Katolički list, 28. studenoga 1940., br.48., str.571-572.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 489.–491.Propovijed u Peterancu, 17. studenoga 1940.
Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena
Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena!
Kod proroka Daniela čitamo, da je kralj Nabukodonozor dao načiniti vrlo veliki kip od zlata. Postavio ga je na vidljivo mjesto i razglasio po svem carstvu, da svi, kad začuju glas trube, padnu na koljena i poklone se kipu, što ga je načinio. Ako bi se tko usudio da prekrši naredbu njegovu, imalo ga se kazniti smrću na taj način, da ga se odmah baci u ražarenu peć. I kad su trublje zatrubile, sve što je bilo živo, palo je na koljena da se pokloni mrtvome bogu Nabukodonozorovom. Ali našla se ipak trojica junaka, koji su ostali vjerni živome Bogu i nisu sagnuli koljena pred lažju. Za kaznu su po nalogu kraljevom bili bačeni u ražarenu peć. Ali živi Bog, kojemu su ostali vjerni, sačuvao ih je tako, da im ni vlas na glavi nije izgorjela u strašnome ognju. Pravi Bog postidio je lažnoga boga i njegove poklonike. (Usp. Dn 3, 1ss.)
I danas je Gospod Bog naš uvijek u stanju da izbavi od svake nevolje one, koji mu ostaju vjerni. I danas smo često svjedoci, kako se lažni idoli čovječanstva ruše u prah. Nema tome dugo, što su komunisti cijeloga svijeta slavili Trockoga kao nekakvog boga, a eno pred tri mjeseca sami su ga zatukli kao vola udarcima bata po glavi. Naš Bog pak u svim peripetijama ljudske povijesti ostaje nepromjenljiv. Pa uza sve to gledamo, kako se opet i opet hiljade ljudi klanja lažnim veličinama ovoga svijeta kao bogovima vremena u kojem živimo; a preziru Stvoritelja svijeta. Vjera u vječnoga Boga uvijek je imala svojih protivnika. No dok su prije opaki ljudi nijekali ovu ili onu istinu vjere, danas je usplamtio boj na svim linijama. Došli smo dotle, da mnogi poriču i sam opstanak Boga. Došli smo dotle, da se mnogi ljudi radije klanjaju i samim zločincima, koji su se nasiljem dočepali vlasti, negoli da priznadu nad sobom Stvoritelja svijeta.
Dok sve to gledamo, i nehotice nam dolaze na pamet riječi sv. Pavla apostola svome ljubljenom učeniku Timoteju: »Ali ovo znaj, da će u posljednje dane nastati teška vremena. Jer će ljudi biti samoživi, srebroljupci, hvališe, oholice, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezbožni; neljubezni, nepomirljivi, klevetnici, neuzdržljivi, goropadni, ne dobroljubivi; izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti, nego li da omile Bogu.« (2 Tim 3, 6ss.) Proti takovoj struji vremena teško je broditi, i često puta mnogi klonu. Mnogo je lakše bilo onim tisućama pasti na koljena pred kipom Nabukodonozorovim, negoli onoj trojici junačkih mladića ići u ražarenu peć. Ali kako bilo da bilo, držimo pred očima opomenu sv. Pavla apostola: »Da ne budemo više mala djeca, koju ljulja i zanosi vjetar nauke po prevari ljudi, po lukavštini, da nas zavede u bludnju.« (Ef 4, 14) Budimo pravi muževi! Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer je to sramota! Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer konačna pobjeda ne pripada njemu nego Bogu. Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to traži prava ljubav prema samome sebi i domovini.
Kakav je duh vremena danas? Ne priznaje se više nikakav autoritet. Nema, tako kažu, istine koja bi nadilazila čovječji um. Nema nikakvog prekogrobnog života. Nema zakonitog Učiteljstva na zemlji, koje bi moglo sigurno prosuditi, što je dobro a što je zlo, gdje je istina a gdje je laž. Odatle upravo, od pomanjkanja žive vjere, i onaj bijesni boj protiv Crkve katoličke, od Boga postavljene učiteljice istine svima ljudima. Odatle onda npr. i nijekanje roditeljske vlasti i naučavanje, kako to čine komunisti, da se djeca nisu dužna pokoravati roditeljima. Odatle nijekanje nerazrješivosti ženidbe i propagiranje slobodne ljubavi. Odatle prezir dana Gospodnjega. Odatle onda i lakoumna samoubojstva, koja neki luđaci smatraju junaštvom. Odatle nekažnjeno robljenje i pljačkanje naših crkvi. Odatle tolika grozna ubojstva ljudi, kao da se radi o pilićima. Odatle glorificiranje razvratnosti u kinu i u štampi. I tko se usudi usprotiviti takovom duhu vremena i takovom strašnom zlu odlučno prigovoriti, bit će u najmanju ruku smatran čudakom.
A pitam vas, muževi, koji ste prošli mnoge oluje života, nije li sramota za muža, da ono što je crno nazove bijelim, da ono što je ružno nazove lijepim, da ono što je gorko nazove slatkim, da ono što je teško zlo, nazove dobrim samo zato, jer je takav duh vremena? Od svega ropstva najsramotnije je i najpogubnije ropstvo uma. A mnogi muževi danas ne vide svoje vlastite sramote, kad klipšu za krilaticama razvratnih ljudi, kao da im je Bog progovorio s nebesa na usta proroka. Nije li dobro prorekao pustinjak Antonije, kad je rekao svojim učenicima: »Doći će vrijeme, kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije lud kao oni, vikat će na njega – lud si – samo zato, jer nije lud kao što su i oni.« Ponos dakle i čast muža zahtijeva, da se ne ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan, da i pogine za ono što je upoznao kao istinu. A istina je, da pravog Boga, Stvoritelja svijeta i Njegov divni zakon, ne mogu zamijeniti nikakve zemaljske veličine i ljepotne fraze brbljavaca. Sakrament ženidbe i blagoslov koji donosi sa sobom, ne može zamijeniti slobodna ljubav. Kršćanski odgoj u obitelji ne može zamijeniti škola bez Boga. Načelo kršćanske pravde među narodima i državama ne može zamijeniti ili nadoknaditi načelo surove sile i mržnje. Sramota je dakle za muža da sagne koljeno pred lažju vremena u kojemu živi. Budite zato pravi muževi!
Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer konačna pobjeda ipak ne pripada njemu nego Bogu! Ljudski sudeći, nije onoj trojici junačkih mladića bilo spasa, kad su uskratili poslušnost da pokleknu pred zlatnim ali mrtvim bogom Nabukodonozorovim i bili bačeni u ražarenu peć. Ali njihova vjera u živoga Boga bila je neslomljiva. I On ih je izbavio. Izbavio tako da im ni vlas na glavi nije izgorjela u strašnome ognju, jer stoji pisano: »Ja sam Gospod i nema drugoga!«[108] A jer je Bog, zato je i apsolutni Gospodar svega. A jer je apsolutni Gospodar svega, zato mora uvijek biti pobjednik. Zapamtite si dakle dobro! Kako god prošli ratovi i revolucije što ih proživljavamo, kako god prošlo orijaško hrvanje u svijetu, zadnji pobjednik bit će Gospodin Bog. Kad je glasoviti Chateaubriand za vrijeme revolucije 1848. ležao na umoru, donese mu svećenik zadnju poputbinu. »Kraljevi prolaze«, mrmljao je umirući. »A ja vam«, odgovori mu svećenik, »a ja vam donosim Kralja, koji nikad ne prolazi.«
Ima li dakle smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva, kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom? Stojmo dakle, na to nas upućuje zdrav razum, stojmo dakle čvrsto uz Onoga, koji je Gospod sadašnjosti kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne.
Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to zahtijeva konačno i prava ljubav prema samome sebi i domovini. Ako je Bog, kao što jest, apsolutni Gospodar svega, može li On, koji je vječna pravda, pustiti da se trajno a nekažnjeno gazi Njegov sveti zakon? Nije zato bez razloga zavapio prorok: »Jao vama, koji zlo zovete dobro, a dobro zlo. Koji tminu zovete svjetlo, a svjetlo tminu, koji gorko zovete slatko a slatko nazivate gorkim!« (Iz 5, 20) Kakovu nadu, pitamo vas, kakovu nadu mogu još imati oni, koji su ostavili izvor života – Boga i priklonili se laži prolaznog vremena, koje je sve istinske vrednote života zanijekalo? Budite uvjereni, da će svaki, koji zanemari Boga i prikloni se lažnom duhu vremena i zlu koje ono sije, prije ili kasnije iskusiti što znači riječ prorokova: »Znaj i vidi, kako je zlo i kako je gorko, što si ostavio Gospodina Boga svoga, i što nema straha Njegova u tebi, veli Gospod nad vojskama!« Jr 2, 19)
Došlo dakle što mu drago u ovim žalosnim vremenima, mi nećemo nikada sagnuti koljena pred zlom koje se širi, pred lažnim duhom vremena, koje je protivno Bogu. To traži od nas ponos muža, to traži od nas Bog, to traži prava ljubav prema samome sebi i domovini, koja ne računa s trskama nego s pećinama, s muževima koji su na mjestu. Prije nego je vođa Izraelaca Jošua imao ući u zemlju obećanu, da se ne bi uplašio na očigled pogibelji, reče mu Gospod: »Ohrabri se i budi jak!«[109] I ja vama dovikujem na domaku oluje koja prijeti čitavome svijetu: »Ohrabrite se i budite jaki u vjeri koju očevi vaši ispovijedaju već 1300 godina! Ostanite vjerni Bogu i zakonu Njegovu, da uđete jednom u zemlju živih i da postignete krunu vječnoga života, koji je Bog obećao onima koji budu vjerni do smrti, Njemu, Stvoritelju i Gospodaru svijeta!«
Katolički list, 21. studenoga 1940., br. 47., str. 557-558.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 485.–488.Propovijed na Sve Svete, 1. studenoga 1940.
Blagost – znamen našeg predodređenja
Blago krotkima, jer će oni baštiniti zemlju![106]
Braćo! Živimo u doba, kad je u svijetu nanovo zavladalo načelo: oko za oko, zub za zub! Demon mržnje izgleda da je nadvladao anđela ljubavi, bog rata izgleda da je postao idolom naroda, umjesto da se klanjaju Bogu mira i ljubavi.
No bilo kako bilo, duh evanđelja ostaje isti, i on će odnijeti konačnu pobjedu. Ali i konačnu nagradu. Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju! A riječ Kristova neće nikad proći.
Izgleda, da su već stari poganski filozofi razumjeli istinu, da jedna topla sunčana zraka može proizvesti više zelene trave na livadi nego hiljade zrna tuče i leda. Kažu, da su se Sokrat, Antigon, Anaksagora i drugi poganski filozofi godinama trudili, da postanu gospodari svojih čuvstava i vježbali se u strpljivom podnošenju pogrda od strane bližnjih. Sigurno je, da ih pri tome nije vodila ljubav prema Kristu, jer ga nisu ni poznavali. Vodio ih je prirodni osjećaj, da je srdžba nešto sramotno, i da ne dolikuje razumnom biću kao što je čovjek. Bila je to čisto naravna moralna krepost.
Više od ovih napredovali su kršćani, koji su imali pred očima zapovijed i opomenu Kristovu: »Tko se srdi na brata svojega, bit će kriv sudu: tko reče bratu svome raka, bit će kriv skupštini: a tko reče bratu svome budala, biti će kriv paklu ognjenome!« (Mt 5, 22) Mnogima je to dalo i daje snage da postanu gospodari samoga sebe i ne dadu se izazvati gnjevom, nego na prostotu odgovaraju finoćom, na bijes odgovaraju blagošću, na klevete mirom duše. Ako po nesreći i padnu, brzo se vraćaju, prema onoj riječi sv. Pavla: Sunce neka ne zađe nad gnjevom vašim! (Ef 4, 26) To je već kršćanska krepost, ali redovita, obična kršćanska krepost.
Najviše su odskočili oni, koji iz čiste ljubavi prema Bogu, prema Kristu Spasitelju, znadu bez ikakva uzrujavan ja prijeći preko svake uvrede, pogrde, napadaja, što više smatraju se sretnima, da im se pruži takova prilika. To je krepost ne samo kršćanska, nego heroička krepost. Sv. Maria Klemens Hofbauer, gledajući bijedu zapuštene djece, kojima su očevi izginuli u ratu, odluči da osnuje jedno sirotište za njih. Počne u tu svrhu marljivo sabirati po gradu. Put ga nanese i u jednu gostionu, gdje je upravo strastveno igralo društvo kartaša. Svetac se mirno približi i ispruži ruku prema jednome od kartaša uz riječi: »Molim vas nešto milostinje za moje siromake!« Sav bijesan ustane jedan od njih, pljune mu u lice i odgovori: »Evo vam za vaše siromake!« Da smo mi bili na mjestu svečevom, ne znam što bismo učinili. Ali on, koji je već mogao reći: »Ne živim više ja nego živi u meni Krist« (Gal 2, 20), brzo se je snašao. Izvadi iz džepa rubac, obriše lice i odgovori: »Ovo je bilo za mene, prijatelju! A sad vam molim milostinju za moje siromahe.« Kao gromom ošinut, posegne kartaš u džep, izvadi novac i dade svecu sve do posljednje pare. Taj je evo praktički iskusio i na sebi i na kartašu onu Kristovu: »Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju!« Jer ipak je ova krepost konačno jača od svake surove sile.
Mi danas sa čežnjom gledamo u duhu onu nepreglednu vojsku svetaca i svetica Božjih u nebu, o kojima govori sv. Ivan u knjizi Otkrivenja. Logika nas upućuje, da upotrebimo sredstva, koja nas vode k cilju, u njihovu zajednicu u nebu. A vjerujte mi, da nema nijednoga tamo, koji se nije ili odlikovao već na ovome svijetu ovom krepošću, ili barem okajao, bilo ovdje bilo u čistilištu, ako je što učinio protivno. Ne svadljivcima i srditima, nego »Blago krotkima, jer će oni baštiniti zemlju!«
Blagost srca, blagost prema bližnjima jedan je od znamena našega preodređenja. Prvo zato, jer nas čini sličnima Isusu Kristu. Nigdje naime ne čitamo, da je Krist na Cvjetnu Nedjelju ušao u Jeruzalem na ponosnome bojnom konju, kako to čine zemaljski vladari, nego na siromašnom magaretu, kao što je pisano: »Recite kćeri Sionska! Evo kralj tvoj ide k tebi krotak, sjedeći na magaretu sinu magaričinu!« (Mt 21, 5) Drugo zato, jer na krotkost čuva od mnogih pogibelji za dušu. Već je patnik Job izustio mudru riječ: »Qui facilis est ad indignandum, proclivius erit ad peccandum! Tko je brz na srdžbu, biti će još brži na grijeh!« Qob 18, 4) Treće zato, jer nas blagost disponira za primitak milosti Božje. »Mansuetis dabit gratiam! Krotkima će dati milost!« (Izr 3, 34)
Blago dakle krotkima, jer će baštiniti zemlju! Ne mislim ovu zemlju, koja ostaje i dalje za nas suzna dolina i koju posjeduju ne samo blagi nego i pijanice, nego onu zemlju, koju Sveto Pismo zove »terra viventium«,[107] zemljom živih, to je život vječni. Da je ovaj današnji opaki svijet slijedio savjet Kristov, sigurno je da ne bi bilo danas toliko razrušenih sela i gradova, toliko udovica i sirota, toliko bogalja svake ruke na zemlji, toliko suza i naricanja.
Blago krotkima, jer će oni baštiniti zemlju! Na neki način već i ovu zemlju, jer se pred slabošću krotkosti savija konačno i najžešća sila, i najokrutnija ljudska srca. Ali što je najvažnije, baštinit će zemlju živih, gdje je svjetlost bez tmine, radost bez suza, odmor bez kraja, sigurnost bez straha, veselje bez kraja u vijeke vjekova Amen!
Katolički list, 7. studenoga 1940., br. 45., str. 538-539.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 477.–479.Propovijed prigodom blagoslova temeljnog kamena za crkvu Krista Kralja u Trnju, u Zagrebu, 27. listopada 1940.
Krist – jedini sigurni temelj svakog zdravog ljudskog poretka i dostojnoga narodnog života
»Regi saeculorum, cui omnia vivunt!«
Kažu, da se car Napoleon u izgnanstvu na Sv. Heleni ovako jadao u krugu svojih znanaca: »Ja sam hiljade oduševio da pođu za me u smrt. Ali je za to trebalo moje prisutnosti, trebalo je moga pogleda, trebalo je moga glasa. Jedna moja riječ, i sve sam povukao za sobom. A sada na Sv. Heleni, kad sam prikovan na ovu pećinu, tko sada vojuje za me, tko mi sada osvaja carstvo? Kakav duboki jaz između moje bijede i gospodstva Kristova, koga propovijedaju po cijelom svijetu, ljube Ga, klanjaju Mu se, i koji uvijek živi!«
Mnogo se već sličnih prizora odigralo u historiji, odigrava se danas, i još će se odigrati. A drukčije i ne može biti. Jer sve veličine ovoga svijeta, zvale se kako mu drago, jesu i ostaju ljudi. A za svakoga čovjeka stoji pisano, da je »sin čovječji crv« (Job 25, 6), i jer je crv, zato se raspada u prah iz kojega je stvoren. Kad ga pak nestane ispred očiju ljudi, ohladni oduševljenje za njega i predamo ga zaboravu.
Nije tako s Isusom Kristom. »Isus Krist jučer je i danas isti i u vijeke.« (Heb 13, 8) I nije tako s kraljevstvom Kristovim. »Kraljevstvo, njegovo kraljevstvo je vječno, i vlast njegova od koljena do koljena!« (Dn 3, 100)[103] Kad se je dakle prije petnaest godina slavila tisućgodišnjica kraljevstva hrvatskoga, nije bez razloga pala misao, da se taj veliki događaj u našem narodnom životu ovjekovječi dostojnom spomen-crkvom, podignutom u čast Kristu, Kralju vjekova. I kad u godini najvećeg našeg narodnog jubileja, u 1300-godišnjici naših prvih veza s Kristovom Crkvom, ostvarujemo ovu zamisao dižući uz velike poteškoće ovu monumentalnu građevinu Kristu Kralju, dajemo time oduška zahtjevu našeg razuma i naše vjere, koji u Kristu gledaju jedini sigurni temelj svakog zdravog ljudskog poretka i dostojnoga narodnoga života. »Jer, govori apostol, temelja drugoga ne može nitko postaviti, osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist!« (1 Kor 3, 11) Sve drugo značilo bi graditi kule u zraku, koje slijede tim gorkija razočaranja, što su nam se pričinjavale ljepšima.
Pogledate li malo u povijest svijeta, vidjet ćete, da su obično tri svojstva, koja vladare čine velikim u očima naroda. Oni cijene njihovo znanje, njihovu dobrotu, njihovu moć. Znati, htjeti i moći, tri su uvjeta napretka za pojedinca, a jednako i za čitavu narodnu zajednicu.
Prije svega znanje. Njegovu potrebu najbolje ističe Sv. pismo: »Melior est puer pauper et sapiens rege sene et stulto, qui nescit providere in posterum! Bolji je siromašan ali mudar dječak, nego sijedi i ludi kralj, koji ne zna predvidjeti za budućnost!« (Prop 4, 14) Može li se, dakle, prevariti onaj, koji budućnost naroda i domovine osloni na Krista? Da li se je ikada našao, ili će se ikada naći, koji bi Ga nadmašio znanjem i mudrošću? Njega, u kojem je po riječima sv. Pavla »sve blago mudrosti i znanja sakriveno« (Kol 2, 3). Nitko ne pozna bolje potrebe ljudske duše, a to je najvažnije, nitko velim ne pozna bolje potrebe ljudske duše, nego Onaj, koji je stvorio čovjeka. Ta zar onaj, govori psalmist, »koji je stvorio uho neće čuti? I koji je oka načinio, zar neće vidjeti? Zar da ne pozna misli ljudske onaj, koji uči čovjeka znanju?« (Ps 93, 9)[104] Blago dakle narodu i »blago čovjeku, koga ti učiš, Gospode, i o zakonu tvojemu poučiš. Da ga tako sačuvaš od zlih dana!« (Ibid.) O da su mnogi, kojima je bila povjerena sudbina naroda i država, imali u svom djelovanju pred očima Krista i sveti zakon Njegov, ne bi se sigurno bila ispunila ona Svetoga pisma: »Smetoše se narodi i propadoše kraljevstva!« (Ps 45, 7)[105] Postulat je dakle našeg razuma i naše vjere, da svu svoju nadu položimo jedino u Krista, koji jedini znade da predvidi čitavu budućnost. A znade zato, jer nije kralj od jučer do danas, ili od danas do sutra, nego rex saeculorum, kralj vjekova!
Druga značajka pravih vladara jest dobrota. Znanje što ga posjeduju iskorišćuju do krajnjih granica za dobro svojih podložnika, jer ne samo znadu što je dobro, nego i hoće dobro svome narodu. A tko je u tome ravan Isusu Kristu, za kojega stoji pisano: »Sin čovječji nije došao da Njemu služe, nego da On služi i dade život svoj u otkup za mnoge!« (Mt 20, 28) O, kakova golema razlika u ovoj točci između Krista i mnogih zemaljskih veličina? Kakova golema razlika između Njega, koji je ljubav proglasio najvećom zapovijedi evanđeoskog zakona, i onih vlastodržaca, koji su mržnju postavili kao vrhovni princip svoga djelovanja! Mržnju na Boga i mržnju na bližnjega samo zato, jer slučajno pripada drugoj klasi ljudi, a trpi možda više nego onaj, koji se tobože bori za ravnopravnost. Kome dakle povjeriti našu narodnu budućnost? Predstavnicima ideologije mržnje, ili Kristu, čiji je zakon ljubavi? Mržnja može momentalno triumfirati nad pravdom i istinom, kao i Kain nad Abelom, ali će nositi trajno na čelu i žig Kainov, a u duši nemir, koji već na ovom svijetu stvara za čovjeka pakao. Samo ljubav je trajna velevlast, jer je njezin korijen u Bogu, u Kristu. Pa kao što se bršljan hvata čvrstoga hrasta, da se može popeti u vis i održati, tako i naš narodni organizam instinktivno osjeća, da mu nema života bez Krista, kojemu kao istinskom svome dobrome vladaru diže u znak zahvalnosti ovaj divni hram, na spomen tisućgodišnjice svoga kraljevstva.
Treća značajka velikih vladara jest moć. I u tome bez ikakove sumnje lsus Krist nosi prvenstvo pred svima, i to iz jednostavna razloga, jer je Svemogući Bog. I stoga zaslužuje, da svoju nadu stavimo samo u Njega. Svaka zemaljska moć ima dva velika nedostatka. Prvo, ona je ograničena, a drugo, ona je nestalna. Nijedno naime drvo na ovome svijetu ne raste do neba nego do stanovite granice, određene prirodnim zakonom, a onda neminovne pada. Tako i svaka ljudska moć. Ograničena je, jer je ograničen njezin nosilac, čovjek. A što je još gore, ona je potpuno nestalna. Jer onaj koji je danas na vrhu, može sutra biti zgažen kao crv, i obratno. Nije li dakle pravo imao Gospod, kad na usta Jeremije proroka ovako kori Izraelce: »Maledictus homo, qui confidit in homine et ponit carnem brachium suum et a Domino recedit cor eius! Proklet da je čovjek, koji se pouzdaje u čovjeka i koji raspoloživo tijelo uzima kao uporište, a od Gospoda odstupa srce njegovo!« Gr 17, 5) To je na neki način veleizdaja Božjeg Veličanstva, kad se nada postavlja u labave i traljave ljudske saveze umjesto u Onoga, koji je stvorio ljudsku vlast i moć, i o kojemu ovisi svaka ljudska moć i vlast. Ne moramo li kod te pomisli zavapiti s istim prorokom: »Quis non timebit te o rex gentium? Tko da Te se ne boji o kralju naroda? Nema sličnoga Tebi, Gospode: velik si Ti i veliko je ime Tvoje u snazi. Tvoja je slava: među svima mudracima naroda i u svima kraljevstvima njihovim nema sličnoga Tebi!« Gr 10, 6-7)
Tebi dakle Kriste, kralju vjekova, podižemo ovu spomen-crkvu u znak zahvalnosti za tisućgodišnjicu kraljevstva hrvatskoga i u znak zahvalnosti za tisućtristogodišnjicu, kad si nas doveo prvi put u vezu s onom nesavladivom pećinom, na kojoj si osnovao Crkvu svoju, Katoličku crkvu! Ti si nam preko svoje Crkve dao najbolju legitimaciju u današnjem metežu naroda. Ali Ti si nam i jedino jamstvo, da ne ćemo izginuti, ako se budemo držali Tebe. Dižemo Ti ovu crkvu svu od čistoga kamena s našega mora, kolijevke kraljevstva našega, da taj kamen sjeća svakoga vjernoga Hrvata na Tebe, koji si bio i ostaješ ugaoni kamen svega svijeta, a prema tome i svakoga naroda. Neka ga sjeća na opomenu, koju si dao svima onima, koji bi se drznuli napasti Tebe, ugaoni kamen svijeta: »Tko padne na ovaj kamen razbit će se, a na koga on padne, smrvit će ga!« (Mt 21, 44)
Tebi, Kralju vjekova, kome sve ima da živi, neka bude posvećena ova zavjetna crkva, a s njome čitav naš hrvatski narod!
Katolički list, 31. listopada 1940., br. 44., str. 526-527.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 470.–473.Propovijed prilikom svečanosti primanja blagoslovljenog vela Sestre Marije Terezije od Isusa, na dan sv. Majke Terezije, u Karmelu u Brezovici, 15. listopada 1940.
Krepostan život je dobra uporaba slobodne volje
Drage časne sestre! U ovaj dan, kad jedna od vašega Reda polaže vječne svečane zavjete i prima blagoslovljeni veo, mislim da ni njoj ni vama ne mogu zaželjeti nešto ljepše nego je izrečeno u molitvi prigodom blagoslova vela: »Gospodine Isuse Kriste, začetniče krijeposti i ljubitelju pokornika, koji si odabrao na ovome svijetu najviše poniznost i poslušnost, čistoću i siromaštvo uz ostale krijeposti, i koji si došao da zoveš grješnike milostivo na pokoru, i koji si blago primio sve vjerne koji su se k Tebi obratili, molimo Tvoju neizrecivu blagost, da se ovu vrstu odjeće udostojiš posvetiti i blagosloviti; i dozvoli milostiv, da koja god ga bude pobožno nosila u znak svetog drugovanja, da se uzmogne pojaviti na dan suda pred Tvojim sudištem sa bijelom i neokaljanom haljinom, proslavljena u zajednici svetih!«
Zadnji cilj i svrha svetog redovničkog zvanja na koje vas je pozvao Krist jest, da budete jednom proslavljene sa svima svetima i slavite Trojedinoga Boga kroz vijeke vjekova. A neposredni cilj i svrha vašega zvanja jest da vježbanjem i stjecanjem krijeposti postanete što sličnije modelu, koji je osobno došao na svijet da pruži primjer čovjeku, Kristu Isusu. Ono što je Gospod Bog u starome Zavjetu rekao Abrahamu vrijedi za vas još u većoj mjeri: »Ja sam Gospod Svemogući, živi po mojoj volji i budi savršen!« (Post 17, 1). A to savršenstvo nije kakvo god, jer se inače i ne bi moglo zvati savršenstvo. »Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5, 48). Tako govori Krist. Iako Boga nikad nećemo moći dostići, jer je samo jedan Bog, ipak nam je sveta dužnost, da mu se životom približimo koliko možemo. Na to smjera i sveti Pavao apostol riječima: »Uostalom braćo, što je god istinito, što je god ugledno, što je god pravedno, što je god čisto, što je god milo, što je god slavno, ako je koja krepost, i ako je koja pohvala, to mislite!« (Fil 4, 8)
Ta ima li smisla i misliti na drugo osim na krepost? »Krepost je«, veli sv. Bernard, »najbolji kapital! A najbolji zato, jer potpuno usrećuje čovjeka.« »Što misliš«, pitao je neki vladar jednoga pjesnika, »tko je od svih najsretniji?« »Bog!«, odgovori pjesnik! »Da, ali među ljudima, tko je najsretniji?« »Onaj«, odgovori pjesnik, »koji je Bogu najsličniji!« »Ali kako mi bivamo najsličniji Bogu?«, upita vladar. »Zar po modi, po velikom carstvu?« »Ne!«, odgovori pjesnik, »nego vježbanjem u kreposti!« O, drage časne sestre! Kad bi mnogi mladi ljudi u svijetu, koji stoje na raskršću života kao Herkules, ne znajući na koju bi krenuli stranu da nađu sreću života, kad bi znali vrijednost kreposti, sigurno je, da bi pakao bio manje napunjen a nebo više naseljeno, a na ovom svijetu manje tuge i žalosti, a više istinitog veselja i sreće. Vi niste više na raskršću, nego ste odabrale pravi put.
Ali kad ste odabrale pravi put, onda njime i stupajte. Što koristi putniku ako znade put u daleku zemlju, ali uvijek stoji na mjestu? Neće nikada prispjeti k cilju. Krepost nije pusta fantazija i letenje za vlastitim mušicama koje nam sunu u glavu, nego dobra uporaba naše slobodne volje. Krepost je čin, krepost je djelo, veli sv. Franjo Saleški u svojoj Filotei. Gdje nju vidimo, tamo moramo nužno vidjeti i Boga. »Jer, veli sv. Leon papa, tko ne bi opazio prisutnost Božju tamo, gdje vidi istinsku krepost? Ta ona je bez Boga nemoguća.« (Serm. 38, 3. PL 54)
Neka dakle ovaj dan bude novi podstrek svima vama, da napredujete u istinskoj kreposti. Ono što je pustinjak Antonije umirući rekao svojim drugovima, morala bi i nama svima biti pomagalo oko stjecanja kreposti: »Djeco moja, ako hoćete da napredujete u krijeposti, predstavite si svaki dan da je taj dan prvi dan za vas kad ste stupili u službu Gospodnju!«
Na tu nakanu molite danas i vi sve ono, što govorimo u jednoj misnoj molitvi: Gospodine Isuse, daj da budemo ukrašeni krijepostima Tvog presvetog Srca i raspaljeni Njegovim plamenom, da postanemo slični slici Tvoje dobrote i postanemo dionici Tvojega otkupljenja!
Copia publica, u Arhivu Postulature, sv. 24., str. 1693–1694.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 465.–466.Propovijed prigodom oblačenja s. Marte od Presvetog Srca Isusova na Dan sv. Terezije od Djeteta Isusa, u Karmelu u Brezovici, 1. listopada 1940.
Ostvarite u sebi Krista iz betlehemske špilje!
Drage časne sestre!
Radost mi napunja srce, kad mogu danas opet jednoj odabranoj duši ponoviti riječi sv. Pavla apostola: »Obukao te Gospodin u novoga čovjeka koji je po Bogu stvoren u pravdi i svetosti istinitoj!« (Ef 4, 24) Radost tim veća, što te riječi mogu ponoviti na dan one svetice vašega Reda, koja je u praksi najbolje pokazala, u čem se sastoji taj novi čovjek, o kojem govori apostol Pavao, na dan naime Svete Terezije od Maloga Isusa. Taj novi čovjek ima biti nešto veliko, jer je stvoren po velikom i neizmjernom Bogu, čija su djela velika baš onda, kad ih ograničeni ljudski um drži malenima i neznatnima.
I zaista! Ako pročitamo u evanđelju Sv. Mateja pitanje koje su upravili apostoli na Isusa: »Tko je dakle najveći u kraljevstvu nebeskome?«, naći ćemo odgovor Utjelovljene Mudrosti Božje. Tada pozva Isus dijete, postavi ga među njih i reče: »Zaista vam kažem: Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Koji se dakle ponizi kao ovo dijete, onaj je najveći u kraljevstvu nebeskom!« (Mt 18, 1–5) Za svijet nerazumljivo, ali za nas posve razumljivo, jer, kako lijepo veli sv. Leon papa u homiliji koja se čita na blagdan današnje svetice vašega Reda: »Cijela, predragi, nauka kršćanske mudrosti ne sastoji se u obilju riječi, niti u lukavstvu raspravljanja, niti u pohlepi za hvalom i slavom, nego u istinskoj i dobrovoljnoj poniznosti, koju je Gospodin Isus Krist od utrobe Majčine do smrti na križu svom hrabrošću i izabrao i učio. Jer kad su se učenici Njegovi među sobom prepirali, tko je od njih veći u kraljevstvu nebeskome, dozvao je dijete, postavio ga u sredinu između njih i rekao: »Zaista vam kažem, ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Koji se dakle ponizi kao ovo dijete, onaj je najveći u kraljevstvu nebeskome.« Ljubi Krist djetinjstvo, koje je učiteljica poniznosti, pravilo nevinosti i oblik blagosti. Ljubi Krist djetinjstvo prema kojem upravlja čine starijih i na koje svodi i staračku dobu; i koje hoće da uzvisi u kraljevstvo Božje, njih upućuje na vlastiti primjer!« (Sv. Leon papa, Sermo 37 in Epiph. ). Ne upućuje nas dakle da preuzmemo od djeteta ono, što se ne dolikuje odrasloj dobi, nego ono, da se opet poslužim riječima sv. Leona, »što se pristoji i poodmaklim godinama, da uzbuđenje brzo prođe, i da bude brz povratak k miru; da ne ostane nikakve uspomene na uvredu, da ne bude nikakve požude za častima; da bude ljubav prema društvenoj zajednici i naravna jednakost. Veliko je naime dobro ne znati škoditi i zlo ne misliti; jer nanesti i vratiti nepravdu, to je mudrost ovoga svijeta; nikome pak ne vraćati zlo zlim, to je djetinjstvo kršćanske ravnodušnosti.« (Ibid.)
Evo, drage časne sestre i draga novakinjo, evo novoga čovjeka, kojega u tebi očekujemo i u svima vama. Takvog je čovjeka stvorila u sebi današnja svetica vašega Reda, koju zovu Malom Terezijom, ali koja je ipak veća od svih zemaljskih umišljenih veličina, jer »tko se uzvisuje ponizit će se a tko se ponizuje uzvisit će se!« (Lk 14, 11). Ona je razumjela, i izvrsno razumjela, nauk koji je Isus Krist kao dijete u betlehemskoj špilji dao čovječanstvu. To očekujemo i od vas u hrvatskom karmelu.
Očekujemo da ćete ostvariti u sebi Krista iz betlehemske špilje. Pogledajte ga dobro! On je mogao reći sa Izaijom: »Nebo je prijestolje moje!« (Is 66, 1) Njega gleda psalmist kao onoga »koji sjedi nad kerubinima« (Ps 80, 2), i čiji su dvorjanici anđeoski zborovi. A s druge strane vidimo ga, gdje leži između dvije životinje i u svetoj šutnji Onaj »po čijoj je riječi sve postalo štogod je postalo« (Iv 1, 3). Za Njega veli psalmist, da je »zaogrnut svjetlom kao kabanicom« (Ps 104, 2), jer je po riječima sv. Pavla »sjaj slave i živa slika bivstva Očevog« (Heb 1, 3), koji odijeva svako stvorenje. A evo, vidimo ga zaogrnuta siromašnim krpama na slami, izvrgnuta siromaštvu, preziru, studeni, boli i svima ostalim neugodnostima, kako je to za Njega napisao psalmist: »Pauper sum ego et in laboribus a iuventute mea! Siromah sam ja i pun jada od mladosti svoje!« (Ps 88, 16). I to sve ne prisiljeno nego svojevoljno, da nam otkrije zabludu ljudi ovoga svijeta, koji slijedeći svijet, daju se od njega zavesti. Jer kako veli sv. Bernard, jasna je stvar, da se svijet vara, izabirući za svoje drugove bogatstvo, časti i naslade, kad Krist, beskrajna Mudrost koji niti može prevariti niti prevaren biti izabire stvari, koje su tomu protivne. »Nije takav sud svijeta. Ili se dakle vara svijet ili se vara Krist. No nemoguće je da se vara Božanska Mudrost. Moramo dakle zaključiti i da je tjelesna mudrost neprijateljica Bogu i da se mudrost ovoga svijeta mora nazvati ludošću!« (S. Bern., Serm. 3. PL)
Neka dakle ova, koja danas oblači sveto redovničko odijelo, obuče s njime i novoga čovjeka, koji je po Bogu stvoren u pravdi i svetosti istinitoj! A to će biti onda, ako postane što sličnija Kristu u betlehemskoj špilji. Pa ako bude s njime morala proliti koji put i suze radi neugodnosti, koje može da donese redovnički život, bit će jedanput i obilno utješena. »Blago onima koji se žaloste, jer će se utješiti.« (Mt 5, 5) Cijeli pak naš Karmel želim da postane ono, što je pisano za nekog junaka Davidovog, a što vrijedi i za Isusa još više u betlehemskoj špilji, da je »kao nježan crvić u drvetu, a pobio je osam stotina u jedamput« (2 Sam 23, 8). Neka i ovaj naš dragi Karmel u pokori, poniznosti, siromaštvu, a možda i preziru sa strane nerazumnih ljudi, postigne snagom ljubavi Božje, koja ga prožima, da se osujete u hrvatskom narodu svi pokušaji tamnih sila, koji idu za tim, da narod odvrate od Boga, kako bi se ugušio u grijesima i opačinama. Mi vjerujemo da će naš Karmel tu našu nadu ostvariti i da će čitav narod potaknut milošću Božjom »svući starog čovjeka, koji ide za pohotama srca i obući novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu u pravdi i svetosti istinitoj!«
Na tu nakanu molimo danas u Svetoj misi: Bože, koji si rekao, ako ne budete kao maleni, nećete ući u kraljevstvo nebesko, daj nam, molimo Te, da u poniznosti i priprostosti srca tako slijedimo tragove svete Terezije, da postignemo vječnu nagradu: koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova!
Copia publica, u arhivu Postulature, sv. 24., str. 1690-1692.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 458.–460.Propovijed o Božjoj Providnosti prigodom 400. godišnjice Družbe Isusove, u svetištu Srca Isusova u Zagrebu, 29. rujna 1940.
Tvoja Providnost, Oče, upravlja!
»Tua autem Pater providentia gubernat!« (Mudr 14, 3)
U godini najvećeg hrvatskog narodnog jubileja, u tisuću i tristotoj godišnjici njegovih prvih veza sa Svetom Apostolskom Stolicom, slavi u našoj domovini jedan značajan datum i Družba Isusova. Slavi četiristogodišnjicu svoga opstanka ona Družba, koja je u našem hrvatskom narodnom životu odigrala značajnu ulogu, upravo tako kao i kod mnogih drugih naroda.
Svjetski ljudi vide u Družbi Isusovoj jednu običnu ljudsku mudrost, makar se u duši moraju diviti njezinoj izvanrednoj organizaciji i djelovanju. Ali mi, koji gledamo očima svete vjere, gledamo u njoj nešto sasvim drugo. Na jednom starokršćanskom spomeniku vidi se, kako iz oblaka viri jedna ruka. Osoba se ne vidi, nego samo ruka. To je slika Providnosti Božje. Bog je sakriven našim očima. Ali Njegovu svetu svemoguću ruku osjećamo tako očito u svim zbivanjima ljudske povijesti, da mora biti slijep na oba oka, koji toga ne vidi. I Družba Isusova gledana u ovih 400 godina svoga opstanka nije ništa drugo nego jedan odraz svete Providnosti Božje, za koju čitamo u knjizi Mudrosti: »Tvoja pak Providnost, Oče, upravlja!«
Gospodin Isus Krist osnovao je Crkvu svoju, da u njoj i po njoj postignu ljudi život vječni. Znao je On vrlo dobro i predvidio, da će se u raznim stoljećima ljudske povijesti dizati i razni pogubni pokreti protiv Crkve Božje. Za svako doba predvidio je On i lijek, koji će u stanovitim prilikama najbolje djelovati. Protiv duha mekoputnosti i duha uživanja, koji je slabio Crkvu, podigao je sv. Franju Asiškoga. Protiv krivovjerja, koje se stalo širiti u južnoj Francuskoj, podigao je u trinaestom vijeku sv. Dominika. U najnovije doba, da spasi zapuštenu mladež, podigao je divnog odgojitelja mladeži, sv. Ivana Boska. A prije 400 godina, kad se duh oholosti i prkosa digao protiv zakonitog od Boga postavljenog auktoriteta, da putem protenstantizma rastoči i upropasti Crkvu Kristovu, podigao je dobri Bog jednu duhovnu organizaciju, koja je pravom vojničkom disciplinom stala u bojni red protiv strašnog zla, što je zaprijetilo Crkvi Kristovoj. Bila je to Družba Isusova, osnovana od sv. Ignacija Lojole.
Vi ste braćo imali prilike čuti ovih dana, što je Družba Isusova polučila potičući ljude na štovanje Majke Božje. Vodila ih je pri tome misao jednoga sveca izražena u riječima: »Per Mariam ad Jesum! – Po Mariji k Isusu!« O tom pak radu i uspjehu u pogledu širenja štovanja Majke Božje svjedoče najbolje brojne Marijine Kongregacije širom svijeta, koje su tisućama sačuvale nevinost duše i digle ih k savršenstvu. Vi ste imali prilike čuti, što je ta Družba polučila preko Duhovnih vježbi. O tome najbolje svjedoče brojni domovi za duhovne vježbe ili, još bolje, stotine hiljada i milijuna duša, koje su iz duhovnih vježbi izašle kao novi ljudi. Ljudi, koji su, da se poslužim riječima sv. Pavla apostola, svukli »staroga čovjeka, koji ide u propast po prevarljivim pohotama« (Ef 4, 22) i obukli »novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu u pravdi i svetosti istinitoj«! (Ef 4, 24)
Vi ste čuli, što je ta Družba postignula, potičući ljude na štovanje Onoga Srca »koje je toliko ljubilo ljude«, Srca Sina Božjega. O tome svjedoče hiljade duša koje čitaju »Glasnik Srca Isusova«, i brojna udruženja, koja se diče imenom Srca Isusova. Vi ste čuli, što je Družba Isusova polučila u odgoju mladeži. O tome svjedoče brojna sveučilišta, koja vode sinovi svetoga Ignacija, nebrojene srednje škole i razni drugi zavodi, napose za odgoj klera. Ne govorim o tome samo iz knjiga, nego u prvome redu iz iskustva, jer sam imao prilike gledati sedam godina njihovo izvanredno uzgojno djelovanje u rimskim zavodima, kao što su Germanicum i Gregoriana.
Ja bih želio, da vam danas progovorim još nekoliko riječi o onom djelovanju Družbe Isusove, koje obuhvaća najšire mase, a to su vanjske i unutarnje misije.
Kad se je Gospodin Isus Krist opraštao od svojih apostola prije uzašašća na nebo, dao im je nalog: »Idite dakle i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!« (Mt 28, 19) I zato je Crkva Božja oduvijek polagala najveću važnost na misijsko djelovanje među onima, koji još ne poznaju pravoga Boga.
Misije pak, koje je poduzela Družba Isusova, tako su brojne, da ih je teško sve izbrojiti u jednom nagovoru. Tu su daleki krajevi Kine i Japana, žarke Indije i vruće Afrike, ledene Aljaske i raznih dijelova sjeverne i južne Amerike, Filipina i mnogih drugih. Da se vidi opsežnost misijskog rada, dovoljno je spomenuti, da Družba Isusova podržaje u misijama danas više od 40 sjemeništa za odgoj klera s 2.400 kandidata, 15 sveučilišta s blizu 9.000 studenata, 169 srednjih škola s više od 50.000 učenika, da i ne govorimo o drugim brojnim školama, što stručnim što nižim. Osim toga podržaju 155 sirotišta s 13.000 siročadi, 70 bolnica sa 7.500 bolesnika, 349 zdravstvenih stanica, gdje je u jednoj godini pružena pomoć više od 3,000.000 puta raznim nevoljnicima. Oni podržavaju u misijama i 25 tiskara, gdje se tiska za misijske potrebe nekih 115 časopisa.
Ako pak hoćete da shvatite, koliki su trud morali uložiti pojedini misionari, dovoljno je podsjetiti na jednoga sv. Franju Ksavera, koji je sam svojom rukom pokrstio milijun pogana i priveo ih u Crkvu Božju. Koliko je tu bilo neprospavanih noći, koliko napornih putovanja, u doba kad se nije znalo za parobrode, željeznice i avione, koliko pogibelji od zlih ljudi, od divljih zvijeri, od studeni i vrućine! Ali kad čovjek pročita listove sv. Franje Ksavera, koje je pisao za vrijeme svoga misijskog djelovanja, onda vidi odmah, da iz njih pregovara Duh Božji, koji je bio glavni motor u tom golemom radu oko spasenja duša. Ako hoćete da shvatite, koliki su trud morali uložiti pojedinci, dovoljno je da pogledate jednoga svetoga Petra Klavera, koji je sam, po vlastitom priznanju, pokrstio svojom rukom oko 300.000 nesretnih Crnaca (po drugima i više), koji su kao roblje i plijen europskih bijelih trgovaca dopremani poput životinja u Ameriku. S herojskom ljubavi prema bližnjemu kroz punih 40 godina pohađao je on nesretne, u bijedi i očaju živuće i mržnjom prema svojim gospodarima ispunjene Crnce, da im olakša patnje i nevolje, i da im pomogne, koliko je bilo samo moguće u tjelesnom pogledu, a još više da ih privede Kristu i osigura im vječno blaženstvo. Da, golemi je bio rad Družbe Isusove u vanjskim misijama od početka njezinog do današnjeg dana, kad smo mi svjedoci, da je i naša hrvatska provincija osnovala i vodi jednu od najtežih misija u Indiji.
Što da kažemo istom o unutarnjim misijama u svim katoličkim zemljama, a napose kod nas, koje nas najviše interesiraju? Te unutarnje misije od goleme su važnosti. Iskustvo naime pokazuje, da nijedno odijelo nije tako svečano, a da ne bi postale svakidanjim, ako se na njega ne pazi. A i najsavršeniji kršćani, ako se neprestano ne pobuđuju na dobro, ohlade malo pomalo. Mnogo puta čitavi krajevi padnu u najstrašnije opačine, a da jedva osjete, kako su do toga došli. Nema odličnijeg sredstva, da se iz mrtvila, grijeha i opačina opet podignu i uzdignu k Bogu, nego su pučke misije. Tko zna, koliko se grješnika vratilo opet k Bogu prigodom pučkih misija i iskreno oplakalo teške opačine, u koje su upali. Tko zna, koliko se neprijatelja pomirilo, koliko grešnih zajednica razvrgnulo, koliko bogumrskih psovka okajalo, koliko tuđeg dobra vratilo, u koliko obitelji opet vratio mir Kristov prigodom svetih pučkih misija? Za pučke misije vrijede one riječi sv. Pavla apostola: »Ecce nunc tempus acceptabile, ecce nunc dies salutis! Evo sad je vrijeme najprijatnije, evo sad je vrijeme spasenja!« (2 Kor 6, 2)
To kao da ćuti naš priprosti puk, kad grne u crkvu prigodom pučkih misija s tolikom radošću i revnošću, pa i danas, kad razorni duh komunizma nastoji uništiti sve duhovne vrednote i čovjeka izjednačiti sa životinjom.
Riječ naime Božja nikada neće izgubiti na svojoj privlačivosti kod svih ljudi dobre volje. Ona im razjašnjuje zakon Božji. A za taj zakon Božji vrijede riječi psalmiste i danas, da je »draži od zlata i dragog kamenja, i slađi od meda, meda samotoka!« (Ps 18, 11)[98]
Čitao sam, da su negdje kraj Skadra držali jednom sinovi sv. Ignacija pučke misije. U noći prije nego su počele misije slijedećeg dana dogodio se prolom oblaka, uslijed čega je voda sve zalila skoro do jednog metra visine. Kako li su se začudili misionari, kad su se drugi dan čitave hrpe mladeži usprkos strašnom nevremenu žurile u crkvu, da prisustvuju Svetoj misi, i onda propovijedima. Potpuno mokri, gotovo okupani u vodi do koljena, a pokriveni blatom, stajali su oni strpljivo u crkvi i nisu se dali otjerati iz crkve na nagovor otaca, koji su se pobojali, da se ne prehlade. »Oče«, rekoše oni jednom misionaru, »mi bismo došli na kršćanski nauk, da smo morali baš do vrata gaziti blato!«
O braćo! Samo Bog znade, koliko je dobra proizašlo za neumrle duše iz misija koje su neumorno držali članovi Družbe Isusove i u našem hrvatskom narodu.
I zato ćemo najbolje učiniti, da prigodom ovog jubileja Družbe Isusove zahvalimo prije svega Ocu nebeskom, što je u svojoj svetoj Providnosti Družbu Isusovu doveo i u našu domovinu, da preko nje izvrši velika djela na dobrobit našega naroda. »Svaki naime dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo je, silazeći od Oca zvijezda!« Jak 1, 17) A Družbi Isusovoj želimo, da je blagoslov s neba prati i dalje u napornom radu za spasenje neumrlih duša, i da s njima jednom slavi Trojednoga Boga kroz sve vijeke!
Katolički list, 3. listopada 1940., br. 40., str. 473–474.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 452.–455.
[98] Treba biti: Ps 19, 11.Propovijed na završetku Euharistijskog kongresa u Začretju, 1. rujna 1940.
Čovjeku nema života bez Boga
Kad je ono napasnik u pustinji pristupio Kristu da ga kuša, prvo čime ga je nastojao slomiti, bio je pokušaj s kruhom: »Ako si Sin Božji, kaži da ovo kamenje postane hljebom!« A Krist mu odgovori: »Pisano je, ne živi čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi, koja izlazi iz ustiju Božjih!« (Mt 4, 4)
Mi živimo u doba, kad je nevidljiva kriza zahvatila čitav svijet. Ponestaje pomalo različitih sirovina, ponestaje odijela, ponestaje hrane, i tko zna, nije li sve ovo, da se poslužim riječima Svetoga Pisma, tekar »početak nevolja« (Mt 24, 8). Ove teške prilike u svijetu spretno izrabljuju najveći lašci, što ih je vidio svijet, komunisti, da ruju po čitavom svijetu, govoreći neupućenima, kao da će oni spasiti čovječanstvo. Preko groba, kažu oni, ionako nema ništa, pa je dovoljno, ako dademo ljudima kruha.
Osjećamo sada i u našoj domovini pojačanu propagandu, da neukim ljudima narinu svoj nauk, ne zato da im pomognu, nego zato, da se dočepaju vlasti. Ali krvavo i gorko iskustvo katoličke Španjolske i drugih katoličkih zemalja traži od nas, da kao pastiri duša govorimo svome narodu istinu. Mi nećemo, da naš hrvatski narod doživi pod njihovom krvavom knutom smrt, nego hoćemo da i dalje živi i ispuni zadaću, koju mu je namijenila Providnost Božja u ovom dijelu Europe.
A da taj naš narod uzmogne živjeti, nije dovoljno da ima samo kruha, nego mu treba nešto više. Za vola je dosta, da ima sijena i vode, jer nema duše. Za konja je dosta ako ima slame, zobi i vode, jer nema duše. Ali za čovjeka, koji ima razumnu dušu, potrebno je nešto više, jer vi dobro osjećate, da niste i ne možete biti isto što i vaš konj ili vol. Da čovjek uzmogne živjeti, potrebno mu je 1. kruha, stana i odijela, da sačuva život tijela; 2. istine, dobrote i ljepote, da sačuva život duše; 3. slobode, pravde i ljubavi, da provodi život dostojan društvenog bića kao što je čovjek.
Svega toga ne može komunizam dati čovjeku, i zato je lažan kad tvrdi, da će on spasiti svijet.
Čovjeku je, rekao sam, potreban kruh, da sačuva život tijela. Vi i sami znadete, da ne možete tri dana kopati i kositi, a da ne okusite ni malo hrane, jer ćete klonuti od slabosti. To vidi svaki pametan čovjek, i zato su lašci komunisti kad tvrde, da Katolička crkva samo obećaje raj preko groba, a za sirotinju je nije briga. Istina je, Crkva se u prvom redu brine za dušu, jer je to njezina od Boga povjerena zadaća, i jer je duša vrednija od tijela, a brigu za materijalno stanje prepušta drugoj vlasti, koju je Bog za to postavio, to jest svjetovnoj vlasti, da se skrbi, da pučanstvo ne trpi glad.
Ako svjetovna vlast toga ne čini, ne može se zato kriviti Crkva. Ipak, kraj svega toga nije Crkva katolička nikada zanemarila brige za materijalni boljitak čovjeka, i stvorila je više i boljih institucija u tu svrhu nego su ih svi komunisti ikad stvorili i nego ih uopće znadu stvoriti, jer oni znadu dobro samo dvije stvari, ubijati i razarati. A vi znadete da se kruh stječe znojem i trudom u poštenom radu, a ne razaranjem i rušenjem postojećeg poretka. Crkva je katolička vazda slijedila primjer svoga Božanskog Utemeljitelja Krista, koji je rekao: »Žao mi je naroda« (Mt 15, 32), i brinula se koliko je mogla kroz sva stoljeća, da pomogne i u materijalnom pogledu čovječanstvu. Ako su zaboravili komunisti, mi nismo zaboravili, kako i koliko je Katolička crkva pomogla umirućoj od gladi ruskoj djeci, prije nekih dvadeset godina, kad je boljševizam pretvorio bogatu Rusiju u besplodnu pustinju i ruševinu.
I mi dakle kažemo, da je čovjeku potreban kruh, da sačuva život tijela, i Crkva katolička više je učinila u tom cilju za čovjeka nego svi komunistički brbljavci i lašci. Ali mi idemo dalje i kažemo: nije istina, da je čovjeku potreban samo kruh, kako uče komunisti, nego mu je potrebno istine, dobrote i ljepote, da mu ne ugine duša. Toga mu pak ne može pružiti komunizam, jer znate i sami, da nitko ne daje ono, čega sam nema. Komunizam je inkarnirana, utjelovljena laž. On znade samo za materiju, a kukuruzom i pšenicom ne može se nasititi neumrli ljudski duh.
Nasititi čovječju dušu može samo Onaj, koji je rekao: »Ja sam put, istina i život!« (Iv 14,6) Kušajte izvaditi ribu iz vode i metnuti je na pijesak. Dali joj vi hrane koliko hoćete, ona će se nemirno i bolno bacati na sve strane. Ako je brzo pustite opet u vodu, veselo će otplivati. Ako je pak dulje zadržite na pijesku, ona će se nekoliko puta prebaciti i neminovna poginuti. A poginut će zato, jer je stvorena da živi u vodi, a ne na pijesku. Tako je i čovjek stvoren da živi za Boga, ili će neminovna poginuti. On se doduše može bez Boga bacati amo tamo i napuhavati, kao da je sam sebi dovoljan, ali će konačno stradati, i to neminovno stradati, baš kao i riba izvan vode. Ribi nema života bez vode. Čovjeku pak nema života bez istine, dobrote i ljepote, a to je Bog!
Iz tog izvire i ono treće, što je potrebno čovjeku na zemlji kao društvenom biću, to jest treba mu slobode, pravde i ljubavi. Morao bi biti na obadva oka slijep, koji ne bi vidio, da čovjek nije sam na ovom svijetu i nije sam sebi dovoljan, nego je nužno upućen na druge ljude. Kad dijete dođe na svijet, nužno je upućeno na oca i majku. Radnik je upućen na poslodavca, poslodavac na radnika, gospodar na slugu, sluga na gospodara, vojnik na zapovjednika, zapovjednik na vojnika, jedan stalež na drugi. Među svima tima mora da vlada pravi odnos, pravi red utemeljen na pravdi.
Dijete ne može živjeti bez oca i majke, koji se za njega muče i trude. Zar nije dakle razumno, da se oni pokoravaju roditeljima i poštuju ih? I Bog zapovijeda: »Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji!«[83] A komunisti uče od najranijih dana djecu i mladež, da se nisu dužna pokoravati roditeljima, kao što smo imali prilike čitati i kod nas u knjižnicama, što su ih izdali za mladež. Zar ne vidite da su komunisti zločinci, koji potkapaju temelj svakom urednom ljudskom životu na zemlji? Vi vrlo dobro znadete, da je za roditeljski život potreba, da muž bude vjeran svojoj ženi, a žena svome mužu. A komunisti uče da to nije potrebno, nego mogu jedan i drugi živjeti s kim hoće. To oni zovu slobodnom ljubavi, a pošteni ljudi zabranjenom nepodopštinom.
Vi vrlo dobro znadete, da ne bi bilo pravo, da se trudite i mučite sijanjem, okapanjem i ogrtanjem kukuruza na svojoj njivi i trudite dan za danom u svom vinogradu, a onda dođe netko treći i bez vaše volje, ili bolje, protiv vaše volje odnese vam ne samo kukuruz i grožđe, nego i polje i vinograd i kaže, da to nije vaše, nego njegovo. Vi znate, da se to zove razbojstvo. A ipak komunisti to uče. Ne odmah, kad dođu u koje selo, jer znadu, da bi ih protjerali toljagom i motikom, da takvo nešto od vas traže, nego obećavaju najprije kule u zraku, a kad im svijet povjeruje i pusti ih na vlast, onda mu otmu sve i učine ga državnim robom, koji mora da radi i tegli koliko hoće vođe koji su se dočepali vlasti, a prima toliko koliko se vođama svidi.
A pokuša li se samo malo usprotiviti, jao njemu! Ako mu već ne oduzmu odmah život, teška robija sigurno mu neće uzmanjkati! U njihovom naime carstvu nema mjesta slobodi. A vi znate, da je čovjeku potrebna sloboda, kakva se pristoji razumnom stvoru, jer ga je Bog stvorio takva. Ne velika anarhija, gdje svatko radi što hoće, nego sloboda, gdje jedan poštiva drugog prema onoj: »Što ne ćeš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome!«[84] A komunizam i sloboda, to su dvije stvari koje se među sobom isključuju.
Vi ste već sigurno čuli o tobožnjem komunističkom raju u nekim zemljama, kao recimo na istoku Evrope. Samo je čudna stvar, da nikoga ne puštaju u taj raj, da ga slobodno pogleda bez pratnje policije i tajnih agenata za petama, i prouči na licu mjesta, da li je to tako kako oni pričaju. I što je još zanimljivije, nikoga ne puštaju iz tog raja, da slobodno ode kuda ga je volja, i da vidi kako žive ljudi drugdje, gdje ne vladaju komunisti. Ne treba mnogo pameti, da vidite, da tu nešto nije u redu, kad se znade, da se svaki čovjek ponosi, ako ima nešto lijepa i dobra, da može drugome pokazati.
A gdje nema traga slobodi i pravdi, kao što u komunizmu, tamo će jedva biti mjesta ljubavi prema potčinjenima i pretpostavljenima i ravnima. A gdje nema ljubavi, tamo je gotov pakao.
Iz svega toga vidite kako mora budno paziti naš hrvatski narod, da mu se ova kuga ne uvuče u kuću, jer ona znači propast za svaki narod.
Pa kao što god i nauk komunizma znači negaciju dostojnog ljudskog života na zemlji, da i ne govorim o vječnosti, tako je i divni nauk Isusa Krista beskrajni izvor sreće i blagostanja na ovome svijetu, da završi u blaženoj vječnosti. Jer ne živi čovjek samo o kori kruha, nego o svakoj riječi, koja izlazi iz ustiju Božijih! I zato na sva vabila, kojima nas hoće odvratiti od Krista, odgovaramo isto što i sveti Petar apostol: »Gospodine, kamo ćemo ići od Tebe, kad Ti jedini imaš riječ vječnoga života!«[85]
Katolički list, 5. rujna 1940., br. 36., str. 426–427.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 443.–446.Propovijed prigodom proslave krunidbe Majke Božje u Kloštru Podravskom, 25. kolovoza 1940.
Budi nam dobra Mati
Draga braćo! Kad je David kralj, gonjen od svoga protivnika Saula, lutao po pustinji, a prijetila je glad njegovim ljudima, sjetio se da ima na Karmelu bogat čovjek po imenu Nabal, koji je baš tada strigao ovce. I David posla deset momaka k njemu, ne bi li isprosio u njega hrane svojim ljudima. Računao je na njegovu zahvalnost, jer mu je on sa svojim ljudima nerijetke obranio stado, sad od divljih zvijeri, sad od nasilnih ljudi. Ali škrtost je nadvladala razbor, i tvrdica Nabal ne samo da mu nije ništa dao, nego se još i narugao njemu i njegovim ljudima. I David ogorčen ustade, sa četiri stotine ljudi, da posiječe Nabalu sve što je živo. No mudra žena Nabalova Abigaila, čim je doznala od slugu što je učinio njezin muž i što mu radi toga prijeti, uzme brže nekoliko slugu, natovari na magarce kruha, vina, voća i ode ususret Davidu, koji se približavao. Padne pred njega ničice i zamoli ga, da primi dar koji mu je donijela i neka se ne osvrće na ludost njezina muža. I David se zbilja ublažio govoreći joj: »Blagoslovljen Gospod Bog Izraelov, koji te posla danas meni ususret, i ti da si blagoslovljena, koja me odvrati, da ne idem na krv i osvetim se rukama svojim!« (1 Sam 25, 32)
Braćo! Ne bismo li i mi mogli danas, kad smo se sastali da okrunimo ovaj kip Majke Božje, zavapiti slično kao i David: »Blagoslovljen Gospod Bog naš, koji je Tebe, Majku Božju, kao novozavjetnu mudru Abigailu poslao nama ususret, da se postaviš kao posrednica između pravednoga i Svemogućeg Boga i nas grješnika!« Između Boga, koji nas je i kao pojedince i kao narod obasuo kroz našu tisućutristogodišnju povijest nebrojenim dobročinstvima, a i nas grješnike, koji smo se pokazali prema Njemu daleko više nezahvalnima nego li onaj ludi Nabal prema Davidu.
Jer tko će izbrojiti ljubav Božju prema čovjeku, prema svakome pojedinome od nas? »Bog je sama ljubav«, govori sv. Ivan apostol. (1 Iv 4, 8) Izvor bistre vode ima samo jedno svojstvo, a to je, da bez prestanka izbacuje čistu i bistru vodu. Sunce na svodu nebeskom ima samo jedno svojstvo, a to je, da na sve strane šalje svoje tople i svijetle zrake, da griju i svijetle ljudima. A Bog ima to osobito svojstvo da ljubi čovjeka i da mu čini dobro. Pogledajte kako je svakoga od nas obdario s obzirom na duh, kad nam je dao razum i slobodnu volju. Pogledajte kako nas je obdario s obzirom na tijelo, kad nam je dao oči da gledamo, uši da slušamo, usta i jezik da govorimo. Pogledajte, kako je u cilju da to tijelo sačuva stvorio svježi zrak da ga udišemo, hranu da je uživamo, pilo da nas krijepi, dao nam stan i odijelo. Pogledajte kako je za čovjeka stvorio nebrojeno blago pod korom zemlje, kao ugljen, željezo, bakar, olovo, zlato, petrolej; na kori zemaljskoj nebrojeno bilje i životinje. Pogledajte kako je stvorio prirodu, razne gotovo nevidljive sile, da i one služe čovjeku, kao recimo, elektricitet. I nad svim djelima ruku svojih postavio je čovjeka kao krunu, kao vladara. I da pokaže da ljubav Njegova prema čovjeku nema kraja, dao mu je jedinorođenoga Sina svoga, jer čitamo kod svetoga Ivana: »Bog je tako ljubio svijet, da je predao jedinorođenoga Sina svoga!« (Iv 3, 16) Učinio je to još spremnije negoli Abraham kad je htio prinijeti za žrtvu svoga jedinca Isaka.[80] »A kad nam je dao Sina svoga, kako dakle,« kliče apostol Pavao, »neće nama s njime sve darovati?« (Rim 8, 32) I to čini preko svetih sakramenata, pomoću kojih postajemo dionici svih nebeskih milosti.
A što nije učinio za naš narod kao cjelinu? Koliki su narodi nestali bez traga i glasa u ovih 1300 godina ljudske povijesti? Mi možemo mirne duše reći, da je samo čudo Božje, što se ne samo nismo izgubili u tom dugom razdoblju vremena, nego stojimo i danas, jer smo postali članovi Katoličke crkve, stojimo velim i danas kao ponosan narod na zemlji, koju nam je podarila ruka Božja, a koju zovemo lijepom našom domovinom Hrvatskom. Učinio je dakle Gospod Bog bezbroj više usluga i nama pojedincima i narodu kao takovom, negoli je David sa svojim momcima onome ludome i surovome Nabalu.
A mi? Budimo iskreni! Ponijeli smo se često puta gore i nezahvalnije negoli Nabal prema svome dobročinitelju Davidu.
Dok je dobri Bog blagoslivljao i blagoslivlje naš narod, mnogi su ga između nas proklinjali i proklinju gore nego Turci, koji nikad nisu upoznali Krista.
Dok je On upućivao naš narod na sveti zakon svoj – rastite i množite se[81] – i davao mu blagoslov za to po svetom sakramentu ženidbe, zar nisu mnogi prezreli glas Božji i slušaju danas radije glas komunističkih zločinaca, koji ih upućuju na ubijanje djece i uče svakom nemoralu?
Dok nas je dobri Bog postavio na nesavladivu pećinu, koja se zove Crkva katolička, da nas tako sačuva u svim olujama ljudske povijesti sebi na slavu a nama na korist, našlo se među nama luda, koji su mislili da će sudbina našega naroda biti sigurnija u truloj lađici nekakvog starokatolicizma, koja se razbila prije nego je uopće isplovila na pučinu, i koje od konačne propasti neće spasiti sva laskanja raznim režimima od čije su milosti jedino mogli živjeti.
Dok nas je dobri Bog upućivao da nema sigurnijeg socijalnog poretka negoli je onaj, koji se upire na deset zapovijedi Božjih, dotle su neki sinovi našega naroda pomislili, da će im biti bolje kad pogaze sve zapovijedi Božje, kako im došaptavaju komunistički zločinci, koji su se i ovih dana proslavili opet životinjskim ubojstvom svoga do jučer obožavanog šefa, dok se konačno sami ne istrijebe među sobom prema riječima svetoga Pisma: »Rod bezbožnika izginut će!«[82]
Ako se pak zapitamo, što je spriječilo srdžbu Božju, da se ne sruši na nas kao što se David spremao na Nabala, onda nam i nehotice skreće pogled na blagi lik novozavjetne Abigail, svete Majke Božje, koja je kao mudra starozavjetna Abigail stala između pravednoga i svetoga Boga i nas grješnika, da prinese na svojim svetim rukama bolji dar nego ona Davidu. Ona je prinijela, da umiri Davida, kruha vina i voća, a ova nosi na svojim rukama Isusa Spasitelja našega, koji je s neba sišao »da ljudi život imadu i u izobilju imadu!« (Iv 10, 10)
I zato toj Božjoj Majci kličemo danas prigodom ove krunidbe: »Blagoslovljen Gospod Bog naš, koji Te poslao nama ususret! Bila si nam dobra Mati kroz 1300 godina naše narodne povijesti. I zato Ti kažemo od srca hvala! Budi dobra Mati i u budućnosti i posreduj za nas kod Boga, da i kao pojedinci i kao narod ostanemo vazda zahvalni i vjerni Bogu, Stvoritelju i Spasitelju svome!«
Hrvatska straža, 27. kolovoza 1940., br. 194., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 440.–442.
Ispiši stranicu
