1934.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed u Zagrebačkoj katedrali, na Staru godinu, 31. prosinca 1934.
»Jer godine izbrojene navršuju se,i polazim putem odakle se neću vratiti.« (Job 16,23)[1]
Tako je uskliknu o onaj veliki patnik Staroga zavjeta, Job, kad je satrt i ponižen poput crva, sjedeći na smetištu razmišljao o ništavilu svijeta. Te riječi, predragi vjernici, dolaze i meni na pamet, kad završujemo jednu godinu, koja nam je donijela više tuge i žalosti nego li radosti i veselja. Znam da si mnogi baš ne razbijaju odviše glave nad tom mudrom opomenom Svetoga pisma. Oni naime koji misle da sa smrću tijela prestaje sve, ti će danas na Staru Godinu govoriti onako kao oni bezbožnici u Sv. pismu: »Dođite i uživajmo dobra ... nasitimo se slasnim vinom i neka nas ne mimoiđe svijet vremena. Okitimo se ružama prije nego uvenu ostavimo svuda spomenike našega veselja. Jer to je naš dio i to je naša sudba!« (Mudr 2, 6ss) Ti će večeras po svoj prilici cijelu noć plesati, bezbrižno se zabavljati i tako započeti Novu Godinu isto onako kako su i staru završili. Ali mi, koji vjerujemo da je čovjek određen za nešto više, nećemo na tako laku ruku mimoići ovu opomenu Sv. pisma, nego ćemo kao dragocjenu pouku imati pred očima ne samo cijele iduće godine, nego cijeloga našega života dvije misli:- da su dani našega zemnoga života kratki,
- da su dani našega zemnoga života nenadoknadivi.
Godine izbrojene navršuju se! Neka dakle bude naš princip u novoj godini ona mudra riječ: »U jutro sij sjeme svoje!«[2] Dižimo se za vremena na svetu molitvu, pristupajmo marljivo k svetim sakramentima, ne žalimo truda da prisustvujemo Svetoj misi, kad to traži crkvena zapovijed. Studirajmo, učimo kako ćemo pomoći bližnjemu svome, jer ćemo upravo toliko žeti u vječnosti koliko u ovom kratkom vremenu, što nam ga je Bog dao na raspolaganje, po sijemo. »Kako tko sije, tako će i žeti! Siješ li u tijelu požeti ćeš od tijela raspadljivost, siješ li u duhu, požeti ćeš od duha neraspadljivost«[3], govori apostol. To je evo prva istina koju si moramo dobro usaditi u srce na Staru godinu, naime, da su dani našega života na ovoj zemlji kratki.
No nemojte misliti, da je vrijeme, da su dani našega života samo kratki. To bismo mi već nekako pregorjeli, samo kad bi se oni mogli opet vratiti. Ali nažalost nije tako. Zima se evo opet vraća, ali vrijeme nikada! Proljeće će se opet vratiti ali vrijeme nikada više. Ljeto će se opet vratiti, ali vrijeme nikada više, i jesen će se opet vratiti ali vrijeme ne. Vrijeme što si ga jednom izgubio izgubljeno je zauvijek, kao i ona voda što teče ispod Savskog mosta, kad je jednom prošla onuda, ne vraća se više nikad tamo. Ako je dakle vrijeme, ako su dani našega života nenadoknadivi, što da kažemo čovjeku, koji vrijeme uzalud trati? Jao, kako će se kajati na samrti! Kako će žaliti za svakom izgubljenom godinom, koje nije proveo u službi Božjoj! Kako će žaliti za svakim mjesecom, za svakim danom! Gorko, gorko će žaliti, i za svakim satom, minutom i sekundom. Nemojmo dakle prezreti onoga savjeta Duha Svetoga: »Čestica dobroga dara neka te ne mimoiđe« (Sir 14, 14)[4]. Ti puštaš vrijeme da prolazi kao voda, a gle Duh Sveti te uvjerava, da je vrijeme dragocjenije negoli je srebro i zlato. Cijeni dakle, visoko cijeni svaku minutu, svaku sekundu, jer ti svaka sekunda može kupiti nebo. A što istom mnogo minuta zajedno dobro upotrebljenih u službi Vječnoga Kralja? S vremenom je tako kao i sa platnom. Sastavljeno je od mnogo niti. Ako su te niti od lana, dobit ćeš laneno platno, ako su od srebra ili zlata, dobit ćeš skupocjenu tkaninu. Nemojmo dakle biti kao oni luđaci za koje govori knjiga Mudrosti 15, 12: »Smatraju da je život naš igračka.« O koliko imade takovih koji smatraju, da je život naš igrarija, te nimalo ne misle, da su dani našega života nenadoknadivi. Jednom je neka gospođa teško obolila. Na mnoge nagovore dozvolila je da je svećenik posjeti. Primila ga je i rekla, da želi urediti svoju savjest, ali malo kasnije. »Smatrala je da je život naš igračka.« Svećenik je došao još nekoliko puta, ali je ona uvijek odgađala. Treći dan, jedva što je svećenik otišao, zovnuše ga natrag. Vrati se, ali je izdahnula prije nego je ušao na vrata. »Smatrala je da je život naš igračka«, a kad tamo, dani su našega života nenadoknadivi. Dani su dakle našega života nenadoknadivi i zato skupocjeni! Već poganski mudrac Seneka pita: »Tko će odrediti cijenu vremenu, i tko da ga dovoljno prosudi?« Smatra dakle već taj stari poganin, da se vrijeme ničim ne da procijeniti. A što da kažemo o danima našega života istom mi, kojima svijetli u duši luč svete vjere? Ta vremenom, ako ga pametno upotrijebimo možemo kupiti samo nebo, vječni život. Nije stoga nikakovo čudo, ako nam Duh Sveti ne tumači na dugo i široko vrijednost vremena, nego nam jednostavno daje dobar savjet, da ga što bolje upotrijebimo: »Sinko, čuvaj vrijeme« (Sir 4,23)[5]. Ne rasipaj ga kao vodu, nego ga brižno čuvaj kao suho zlato. Imade ljudi koji znadu najvećim umijećem zajahati konja, kad je u najljućem trku. Tu se radi samo o jednom trenutku. Da vidite kako takav majstor vreba na povoljan momenat i u tren oka nađe se na konju! Da promaši zgodan čas, mogao bi lako platiti glavom svoje umijeće. Evo takovi su ljudi u upotrebljavanju vremena, kad se radi o ništetnim stvarima. A kad se radi o našim najvećim interesima, o našim vječnim dobrima, znademo li mi isto tako izrabiti vrijeme?
Tu smo nažalost često puta i odviše kratkovidni. Tako je jednom neki čovjek kušao seljaka koji je obolio odvratiti, da ne zove svećenika odmah k sebi: »Ta prijatelju, nisi ti ozbiljno obolio, nije potrebno da odmah svećenik dolazi k tebi.« Srećom je seljak bio pametniji i znao je bolje cijeniti vrijeme negoli njegov prijatelj. »Dragi moj, odgovori seljak, ja nisam čekao na osiguranje
svoje kuće dok mi kuća plane, nego sam je dao već prije osigurati. Jer kad kuća već gori, onda je prekasno osigurati je. Tako je upravo i sa mnom. Kad mi bude smrt već sjedila za vratom onda je kasno za mene zvati svećenika. Zato ga zovem odmah sada. Ako umrem, barem ću mirno umrijeti. Ako pak ne umrem, neću baš ništa izgubiti.«
Predragi vjernici! Evo još par sati i jedna godina, koja nam se možda činila duga, nestat će zauvijek. Koliko je ljudi leglo ove godine u grob! Neka statistika navodi da dnevno umire oko 120 hiljada ljudi. Koliko ih je dakle leglo u hladnu zemlju diljem 1934. godine? Milijuni. Bog zna koliko je njih propalo zauvijek, jer se nisu htjeli služiti vremenom koje im je Bog dragi dao za spasenje, već su ga potratili u druge svrhe. Recite mi, što bi dali oni, koji su propali, sada samo za jedan časak vremena? Mislim da bi dali cijeli ovaj široki svijet. Ali vrijeme je ne samo kratko, nego što je još gore, nenadoknadivo. A šta onda, ako bismo mi počeli cijeniti vrijeme tek onda, kad ga više ne bismo imali na raspolaganju? Ta ne zaboravite riječi pravednika Joba: »Godine izbrojene
navršuju se, i polazim putem odakle se neću više vratiti.« Život ljudski je cesta, kojom se ide samo jedanput. Tko znade da se okoristi prilikom, koja mu se na tom putu pruža, blago njemu! Tko je pak zanemari, neće se nikad više moći vratiti, da popravi pogrešku.
Došli smo danas u ovaj sveti hram, da Bogu, djelitelju sviju dobara, zahvalimo od srca na udijeljenim nam darovima prošle godine, pa i na velikom daru vremena, koje nam je dao na raspolaganje.
I dok mu zahvaljujemo za prošlost, dižemo istodobno ruke k njemu, da nas ne ostavi u Novoj Godini kao što moli sv. mati Crkva u jednoj misi: »Milost Tvoja neka nas ne ostavi Gospode; koja neka nas učini odanima svetoj službi i neka nam uvijek isprosi Tvoju pomoć - po Isusu Kristu Sinu Tvojemu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vijekova - Arnen!«
Katolički list, 4. siječnja 1935., br. 1., str. 2-4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 40-44.
Propovijed u Mariji Bistrici, 8. srpnja 1934.
Javna ispovijed vjere jača i nas same, naš katolički ponos i samosvijest
Draga braćo!
Sve što god činimo, bilo da jedemo, bilo da pijemo, bilo da obavljamo posao, sve neka bude na slavu Božju. Tu misao naglašava sv. Pavao apostol u svojim poslanicama. Ta misao i mene obuzima prigodom našega današnjega hodočašća. Vi znadete, da se u svaki ljudski čin mogu uvući pogreške, pa tako je i u najsvetijim stvarima. Neka nam Blažena Djevica, koju smo došli da počastimo u ovome svetištu isprosi milost, da shvatimo tri stvari: prvo narav hodočašća, drugo korist hodočašća i treće svojstva hodočasnika.
Narav hodočašća
Hodočašće nije ništa drugo negoli jedna vrst pobožnosti. Nije to nikakva nova pobožnost, jer znademo, da je u vrijeme Spasiteljevo već bilo hodočašća, pa i sam Božanski Spasitelj hodočastio je sa svojom Majkom i sv. Josipom u Jerusolim. Hodočašće je vrst pobožnosti, i to veoma stare. Kod hodočašća valja se čuvati dviju skrajnosti; jedni preziru hodočašće, i toga se moramo čuvati, jer prezreti hodočašće znači prezirati Crkvu, od Boga postavljenog učitelja morala i poretka. Prezirati hodočašće znači prezirati onu lijepu kršćansku jednostavnost, znači pokazivati veliku oholost kojoj se odlučno protivi kršćanska jednostavnost. Druga pak skrajnost, koje se moramo čuvati, jest praznovjerje, koje izvire iz nedovoljnog poznavanja katoličke vjere. Neka bude daleko od nas i sama pomisao kao da bi Blažena Djevica bila vezana samo za ovaj materijalni hram ovdje ili ovaj oltar ili ovu sliku, i kao da ona drugdje ne bi mogla pomoći isto tako kao i ovdje. Svagdje Ona može da pomogne. Ali kad je Gospodin Bog odabrao baš ovo mjesto, da je ovdje poštujemo, onda se možemo tome samo radovati i rado polaziti ovamo na hodočašće. Valja se ču vati ovih dviju skrajnosti, kako se ne bi u ovu lijepu i svetu stvar uvukle nastranosti, koje bi protivnicima katoličke Crkve dale povoda da hodočašće i ovakve manifestacije naše svete vjere izvrgnu ruglu.
Korist od hodočašća
Druga stvar, braćo, koju bih želio ovdje istaknuti, jest korist koju imademo od hodočašća. I ako Blažena Djevica Marija nije među nama osobno prisutna, ona je prisutna po milostima, koje nam dijeli u ovome svetome hramu. Hodočašće je naša velika korist. Hodočašće naime traži od nas žrtava, traži pregaranja, traži znoja, traži materijalnih izdataka, a žrtva je ono što vabi na nas milost Božju, jer se Gospodin Bog i Blažena Djevica u velikodušnosti ne da preteći. Osim toga hodočašće je javna ispovijed vjere. Javna pak ispovijed vjere jača i nas same, naš katolički ponos i samosvijest, a dobro djeluje i na druge, jer Vi znadete onu poslovicu: riječi giblju, a primjeri privlače. Hodočašća imadu dakle veliku odgojnu vrijednost za svakoga pojedinca i za čitav narod.Svojstva pravog hodočasnika
Treća stvar, koju bih želio danas naglasiti, jesu svojstva, koja mora da ima pravi hodočasnik. Ta su pozitivna i negativna. Negativna, tj. hodočasnik mora da se čuva svega onoga, što bi moglo da okalja dostojanstvo i svetost hodočašća. Hodočašća nisu nikakve prilike možda za kakove stranačke ispade, izazivanja ili svjetsku zabavu. Hodočašće imade jedini cilj, da proslavi Boga i da nam pribavi pomoć duhovnu prije svega, a u koliko je to dobro za našu dušu i vremenitu pomoć. Treba dakle imati u vidu samo i jedino Boga. Pripovijeda Sveto pismo, da je Gospodin lsus Krist uskrisio mrtvaca Lazara, koji je već četiri dana trunuo u grobu. Tom prigodom, veli lijepo Sveto pismo, mnogi su Židovi došli da vide ne samo Isusa, nego i Lazara.[1] Nije dakle njihov motiv bio sasvim čist. Toga se i mi moramo čuvati. Stoga i ja, koliko god poštujem Vaše iskreno radovanje, da sam danas došao s ovim hodočašćem, ne usuđujem se ni pomisliti, da sebi pripišem kakovu zaslugu ili slavu, već sva slava neka bude Bogu, kojemu jedinome pripada po riječima sv. Pavla apostola.[2] Vazda dakle imajmo oči uprte k jednome cilju: proslavi Boga. Drugo su pozitivna svojstva hodočasnika. Hodočasnik mora da upotrebi hodočašće za srdačnu, skrušenu, usrdnu molitvu i pregaranje. Budu li se hodočasnici držali toga, nema sumnje, da će obilati blagoslov Božji saći na njih.
Molitva hodočasnika za naš narod
Bog zna koliko je hiljada došlo posljednjih decenija u ovaj sveti hram, Bog zna koliko je stotina hiljada došlo kroz ova dva tri stoljeća u ovaj sveti hram, Bog zna koliki se već blagoslov Božji po zagovoru Bogorodice izlio na sve njih. Ako je Gospodin Bog svakomu narodu dao lijepih svetišta Marijinih, nije zaboravio ni hrvatski narod. Francuzima je dao Lurd, Talijanima Loreto, Švicarcima Einsedeln, Nijemcima Alt Otting i tako redom, ali je i Hrvatskom narodu dao mnogo svetišta Marijinih, od kojih je dovoljno da spomenem samo dva: ono na Trsatu i ovo gdje smo se danas sakupili. Zahvalimo dakle od srca na ovome daru, uzdignimo srca molitvom, pa sam uvjeren, da će se po zagovoru Blažene Djevice izliti obilje blagoslova na svakoga pojedinca od nas, na Hrvatski narod i čitavu našu domovinu.
Hrvatska straža, 12. srpnja 1934., br. 156., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 19-21.Propovijed na Euharistijskom kongresu u Virovitici, 14. srpnja 1934.
Slavimo Boga, slavimo njegove zakone javno i otvoreno, s oduševljenjem i čistim srcem!
»Dajte Gospodu, sinovi Božji, dajte Gospodu slavu i čast. Dajte slavu imenu Njegovu, poklonite se njemu u svetom imenu njegovu!«[1]
Sve na svijetu imade služiti jednomu cilju, i taj cilj jest proslava svemoćnog Boga. Pa i ovaj kongres imade da služi samo tomu. Koje čudo, ako nadahnuti pisac poziva ljude na to! I ja pozivam sve vas: Dajte uvijek, a naročito ovih svetih dana euharistijskoga kongresa slavu Bogu. Nemam namjere da vam dokazujem istinu o prisutnosti živoga Isusa Krista pod prilikama kruha i vina. Uvjeren sam, da među vama nema nikoga, koji bi to nijekao. Vi to čvrsto vjerujete, među vama nema nijednoga, koji bi poput onih Židova, koji su slušali riječi o svetoj euharistiji, rekao: »Tvrd je ovaj govor!«[2] Ja sam uvjeren, da ste vi svi puni onakve vjere, kakvu je imao sv. Petar, koji je pao na koljena pred Spasiteljem i rekao: Ti si Krist, Sin Boga Živoga.[3] Svi smo uvjereni o istinitosti riječi u himni sv. Tome o presvetom oltarskom sakramentu.
Dajte ovih dana čast Isusu privatno i javno. Privatno kao pojedinci, koji udešavaju svoju unutrašnjost prema zahtjevima Božjim. Prorok Izaija govori na jednom mjestu o Gospodinu, koji ide na oblaku bijelom, i pred njim dršću i padaju svi bogovi egipatski.[4] Jedni misle, da te riječi označuju djelovanje lsusova boravka u Egiptu u vrijeme njegova bijega pred Herodom, kad su se, kako oni vele, srušili kipovi krivih bogova. Ne znamo, koliko je u tom istine. Ali znademo, da te riječi vrlo dobro označuju Isusa u presvetom oltarskom sakramentu. Mi gledamo Isusa, da reknem s prorokom Izaijom svaki dan, kako ide na oblaku bijelom. Vidimo ga, kako ostaje kod nas pod prilikama kruha i vina. Nastojmo, da se ispuni i ostalo, što kaže prorok Izaija. Neka se sruše u srcu našem svi idoli, svi krivi bogovi. U ovom oblaku bijelom stoji onaj, koji ne samo da daje samoga sebe našoj duši za hranu, nego će i doći neminovno, da nas sudi. Zato ako se u našoj duši sakriva kumir laži ili kumir kletve, neka se sruši. Ako se u našem srcu sakriva krivi bog mržnje, zavisti, neposlušnosti i zlobe, istjeraj ga i daj mjesto i čast pravomu Bogu Isusu Kristu. On se sakriva u oblaku bijelom, jer štedi našu slaboću. Kad bi se pojavio pred nama u svojem sjaju, ne bismo mogli toga podnijeti, kao što ni apostoli na brdu Taboru nijesu mogli podnijeti sjaja njegova preobraženja tijela.
Prvi uspjeh ovoga kongresa imade biti, da svatko očisti svoje srce. Drugi uspjeh, da svi, koji se okupljamo ovdje, s čistim srcem dadnemo Bogu javno čast i priznanje kao zajednica. Bog je stvoritelj svega: i pojedinca i obitelji i države i svakoga društva. I zato su sve skupine, a ne samo pojedinci, dužne da dadnu počast Bogu. Mi smo se sakupili ovdje, da ispovjedimo javno svoju vjeru i da javno priznamo Boga stvoriteljem i gospodarom svega.
Ovakvim kongresima želimo postići i to, da ojačamo vjeru i u onih, koji nijesu dovoljno jaki. Postoje tri vrste takvih ljudi. Prvi se stide ispovijediti javno svoju vjeru, jer se boje ruganja. Ali oni moraju misliti na Kristove riječi: Tko se postidi mene pred ljudima, postidjet ću se i ja njega pred Ocem svojim nebeskim.[5] Hoćemo da podignemo one, koji su kukavice. Sjećam se jednog događaja, o kojem pripovijedaju knjige. Jedan mlad oficir prolazio je ulicom. Opazio je svećenika, kako nosi svetu pričest bolesniku. Nije oklijevao ni časa, nego je pao na koljena pred svojim Spasiteljem. Pošao je među svoje drugove, koji su sve to gledali, i oni su ga stali prekoravati, kako može biti tako natražan i padali javno na ulici na koljena. A on im je rekao: »Šta biste vi načinili, da pokraj vas prođe vaš vladar u promijenjenom odijelu? Biste li ga pozdravili?« A drugovi mu odgovoriše: »Naravno da bi.« »No eto«, kazao je pobožni oficir, »ja sam vidio svojega nebeskog vladara, kako prolazi pokraj mene u promijenjenom odijelu i obličju, i ja sam ga pozdravio.« Svi su morali priznati u svojem srcu, da je imao pravo. Svijet je danas pun kukavica, zato idemo za tim, da i njih ohrabrimo.
Druga vrsta plašljivaca ne ispovijeda javno svoje vjere zato, jer se boji za svoju egzistenciju. Hoćemo da dadnemo Spasitelju zadovoljštinu i za te ljude. Oni idu za unosnim mjestima i za užicima, a morali bi misliti na one Božje riječi: »Što koristi čovjeku, ako čitav svijet zadobije, a dušu svoju izgubi?«[6] Sve ništa ne koristi. Na koncu tko ne poštuje Boga, taj ruši i opstanak samoga ljudskoga društva i svaku sreću zemaljsku. Bez poštivanja Boga padaju pojedinci i obitelji, ruši se država, ruši se pravedni poredak. Mi manifestiramo, da je zakon Božji temelj i vječne i zemaljske sreće.
Treća vrsta ljudi ne ispovijedaju javno svoje vjere zato, jer su tako ogreznuli u grijesima, da ništa ne vide osim svojih strasti i zlih navika. Ovakvi euharistijski kongresi idu za tim da i te ljude pridignu. Kada vide javnu vjersku manifestaciju, možda će i njihovo srce taknuti Božja milost, i oni će se osloboditi krivih bogova kojima služe.
Budimo dostojni ovih velikih dana. Slavimo Boga, slavimo njegove zakone javno i otvoreno, s oduševljenjem i čistim srcem. »Dajte Gospodu, sinovi Božji, dajte Gospodu slavu i čast. Dajte slavu imenu njegovu«[7], jer Bogu pripada slava i čast u vijeke vjekova.[8] Amen.
Hrvatska straža, 17. srpnja 1934., br. 186., str. 1-2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 22-24.
Ispiši stranicu
