1937.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed na Staru godinu 1937.
Samo je u Isusu Kristu spas
»Jesus Christus heri et hodie, ipse et in saecula – Isus Krist jučer je i danas isti i u vijeke!« (Heb 13, 8)
U knjizi Danijela proroka čitamo, da je kralj Baltazar priredio veliku gozbu svojim velikašima. I kad je, napivši se, u svojoj ludosti mislio, da je svemoćan i siguran, pokaza se na zidu nasuprot njemu ruka i napiše tri riječi: Mane, Tekel, Fares!
Mane – izbrojio je Bog kraljevstvo tvoje i dokinuo ga! Tekel – stavljen si na vagu i našao si se prelagan. Fares – razdijeljeno je kraljevstvo tvoje i dano Medijancima i Perzijancima (Dn 5, 25–28). Iste noći ubijen je Baltazar, a kralj Darije prisvoji si njegovo kraljevstvo.
Tako ide na ovome svijetu. Što god čovjeka okružuje, podsjeća ga na prolaznost svega stvorenoga. A čovjek se ipak ponaša tako, kao da je apsolutni gospodar vremena i života, te svaki manje više govori s Davidom, kad se uzobijestio: »Ego dixi in abundantia mea, non movebor in aeternum – Ja rekoh u obilju svome, neću posrnuti do vijeka!« (Ps 29, 7)[50]
»Orkan, koji sve ruši…«
I godina, koja evo tone u vječnost, memento je svima živima, da nema stalnosti na ovome svijetu. A golemi broj ljudi praktički će i dalje živjeti i ponašati se tako, kao da su stalni i vječni na ovome svijetu. A ipak? Ipak je »omnis caro foenum et omnis gloria eius quasi flos agri – Svako je tijelo travka i sva slava njegova kao poljski cvijet« (Iz 40, 6). Jedan samo stoji nepromjenljiv u promjenljivosti, stalan u nestalnosti, čvrst u labilnosti svega stvorenoga, a to je Isus Krist.
»Jesus Christus heri et hodie, ipse et in saecula! – Isus Krist jučer je i danas, isti i u vijeke!« (Heb 13, 8)
Kamo dakle da upremo pogled u nastajućoj Novoj godini, predragi moji vjernici? U koga da postavimo svoju nadu? Kamo da se sklonemo u buri, koja je počela da huji u svijetu, a mogla bi se naskoro pretvoriti u orkan, koji sve ruši?
Na koju god stranu okrenete oči, ne manjka vam onih, koji se nude kao spasitelji čovječanstva, naroda i pojedinaca, i to jedini spasioci. Svi oni, ako ne teoretski, a ono praktički, viču: »Non est in alio aliquo salus – nema u kome drugom spasenja« (Dj 4, 12) osim u nama! Komunisti viču do iznemoglosti, da su samo oni kadri riješiti socijalno pitanje.
Razni vođe govore, da samo njihova sila može spasiti narode i čovječanstvo od brodoloma. Ideolozi, prosvjetitelji i stručnjaci sviju dlaka i boja upravo nas sažaljuju, što nas još imade, koji vjerujemo u osobnoga Boga i od Njega jedino očekujemo pomoć u teškim danima sadašnjice. Napuhnuta lažna znanost srami se uopće ući u razgovor s onim, koji bi se usudio posumnjati u njezinu isključivu sposobnost, da izvede čovječanstvo na čistac. Zaista, braćo, možemo mirne duše reći sa Svetim pismom, »multi dixerunt animae meae, non est salus ipsi in Deo eius – Mnogi govore duši mojoj, nema mu spasenja u Bogu njegovu!« (Ps 3, 3)
Za njih je Bog već davno mrtav, Crkva je već davno pokopana, a religija opium za narod, zbog čega valja njezine predstavnike kazneno progoniti. Tko dakle ne bi pohrlio pod njihovu zastavu? I zaista mi vidimo, da nema tako naivne ideje, koja danas ne bi našla pristaša, prema riječima sv. apostola Pavla:
»Doći će vrijeme, kad zdrave nauke neće slušati, nego će si po svojim požudama nakupiti učitelje, jer ih uši svrbe. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se bajkama!« (2 Tim 4, 3–4)
Zaista, predragi moji vjernici, ljepšim imenom nije mogao sveti Pavao krstiti njihove nauke nego li imenom bajka. Jer kao što god od priče i bajke ne ostaje konačno ništa, tako ni od sveg napora i truda onih, koji hoće da grade bez Boga i mimo zakona Njegova, ne ostaje konačno ništa osim možda žalosna uspomena.
Zato, dok oni viču: »Nema u kom drugom spasenja« osim u nama, mi upiremo oči svoje k Bogu u današnjim burnim vremenima, govoreći s psalmistom: »Da nobis auxilium de tribulatione, quia vana salus hominis – Daj nam pomoć u tjeskobi, Gospode, jer je uzaludna pomoć ljudska!« (Ps 59, 13)[51] Isprazan je dakle trud socijalnih reformatora, koji bi htjeli da reformiraju bez Tebe! Isprazni su napori vođa, koji hoće da stvaraju bez Tebe! Isprazni su luđački pokušaji prosvjetitelja, ideologa i stručnjaka, koji hoće da grade bez Tebe. Smiješni su svi napori znanosti, koja ne računa na Tebe! Jer za sva vremena, za sve narode, za sve organizme ostaje nepobitna činjenica: »Non est in alio aliquo salus, nec enim aliud nomen est sub coelo datum hominibus, in quo oporteat nos salvos fieri – Nema u nijednom drugom spasenja, jer nema drugog imena pod nebom danog ljudima, u kojem bismo se mogli spasiti« (Dj 4, 12) osim Krista Gospodina!
Jedini spasitelj Krist
»Isus Krist jučer je i danas, isti i u vijeke!« (Heb 13, 8)
A na čemu bazirate to vaše uvjerenje? – mogao bi da nas upita tkogod – i gdje su vam dokazi za ovu tvrdnju? Dokazi su očevidni i vrlo jednostavni. Zašto ne vjerujemo, da nas mogu spasiti ljudi, koji su odbacili ili ne mare za Boga i sveti zakon
Njegov? Zato, odgovaramo, jer redovito ne znaju pomoći! Jer ako su iskreni, svoje znanje će najbolje definirati, ako uskliknu s iskusnim ljudima: »Ecce nihil sum et nescivi – evo ništica sam, pa ni to ne znam!«[52] Ako pak znadu pomoći, onda često ne mogu pomoći! Jer znate li, što je čovjek i njegova moć? »Quoniam, spiritus pertransibit in illo et non subsistet, et non cognoscet amplius locum suum! – Dune na nj vjetar i nestade ga, i ne zna se više gdje je stajao!« (Ps 102, 16)[53]
Konačno ako znadu i mogu pomoći, neće pomoći kada bi trebalo. Jer zloba je ljudska tolika, da je nitko ne može bolje opisati nego ju je opisao Gospodin Bog u knjizi Postanka: »Sensus et cogitatio humani cordis in malum prona sunt ab adulescentia sua! – Ćud i misao srca čovječjeg hitra je na zlo od malena!« (Post 8, 21)
Evo dakle razloga, zašto je ludo stavljati nadu svoju u ljude koji su Boga odbacili, niti mare za zakone i zapovijedi Njegove.
Evo ujedno i razlog, zašto mi ne samo u nastajućoj Novoj godini, nego i cijeli život naš, možemo i moramo uzdati se jedino u Krista Gospoda i govoriti srcem i dušom s prorokom: »Vere in Domino Deo nostro salus Israel! – Zaista u Gospodu Bogu našemu spasenje je Izraelu« Jr 3, 23). Evo, velim, razloga očevidnog i vrlo jednostavnog. On jedini znade pomoći i svagdje i svagda. A znade zato, jer nije čovjek ograničenog znanja, nego je »Deus scientiarium Dominus! – Bog Gospodar znanja!« (1 Kr 2, 3) Ta je istina tako očevidna, da se psalmista s pravom ruga onim bezbožnicima i zločincima, koji su govorili, da Bog neće doznati za njihove opačine: Non videbit Dominus nec intelliget Deus Jacob! – Neće vidjeti Gospod, niti će doznati Bog Jakovljev! (Ps 93, 7)[54] Ruga im se govoreći: »Osvijestite se, bezumni u puku, luđaci, opametite se jednom! Zar onaj, koji je stvorio uho, neće čuti? I koji je načinio oko, neće vidjeti? Zar onaj, koji kazni narode, neće koriti, i koji uči čovjeka znanju? Ta Gospod zna i misli ljudske!« (Ps 93, 8–11)[55]
Da! Krist jedini znade pomoći. Zašto svi socijalni reformatori od postanka svijeta do danas niti su postavili niti će postaviti bolju bazu za rješenje socijalnog pitanja nego li je deset zapovijedi Božjih, koje je Krist tako divno protumačio i popunio zakonom kršćanske ljubavi. Pa ako su nekoje umišljene veličine i neznalice pomislile, da je umrla kršćanska misao na zemlji i da je došao njihov čas, neka dobro upamte riječi, što ih sv. Pavao primjenjuje Kristu:
»Adhuc semel et ego movebo non solum terram sed et coelum! – Još jednoć ću potresti ne samo zemlju nego i nebo!« (Heb 12, 26)
Krist jedini znade pomoći bolnom čovječanstvu. Ali ne samo znade nego i može, jer je »portans omnia verbo virtutis suae – koji nosi sve silom riječi svoje!« (Heb 1, 3) Jer ako je današnja strahovita materijalna kriza samo posljedica duhovne krize, pitam vas, tko drugi može pomoći? Tko može unijeti smirenje u srca ljudska osim Krista? Tko može obuzdati napadače i otimače, ako ne Krist? Tko može da donese smirenje u obitelji osim Krista Gospodina? Tko može da mladež sačuva u svetoj čistoći ako ne Krist? Tko može da poslodavac gleda u radniku brata i dade mu, što mu je dužan dati, ako ne Krist?
I obratno, tko će učiniti da radnik ne gleda u poslodavcu neprijatelja nego prijatelja, ako ne Krist Gospodin? Za sve dakle, bili oni u kojim mu drago prilikama, Krist je jedina nada i jedino čvrsto uporište u burnim vremenima, u kojima živimo, tako da svi mogu s jednakim pravom reći: »Vere in Domino Deo nostro salus Israel! – Zaista u Gospodu Bogu našemu spas je Izraelu!« I to ne samo pojedinci nego i narodi! Zar će im drugi netko odati pravdu i slobodu, ako ne Krist, Bog i Spasitelj naš? Jer znate li, što su i čitavi narodi pred Njim? »Omnes gentes quasi non sint, sic sunt coram eo, et quasi nihilum et imane reputatae sunt ei! – Svi narodi, kao da ih nema, tako su pred Njim, i kao ništa i taština smatraju se pred Njim!« (Iz 40, 7) Zato i narod kao takav može i mora govoriti: »Zaista u Gospodu Bogu našemu spas je Izraelu!« Tu i nigdje drugdje!
No spoznanjem i moći spojena je kod Krista i ljubav prema bijednome čovjeku, kakove ne nalazimo više nigdje. Pa ako se čovjek možda ustručava doći k Njemu zbog krivice, On nas sam poziva ljubeznim pozivom: »Dođite k Meni svi, koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!« (Mt 11, 28) On dakle ne samo znade, nego i može, a što je za nas najvažnije, i hoće pomoći. S punim dakle pravom govori psalmist: »Beatus vir, cuius est nomen Domini spes eius – Blago čovjeku, čija je nada ime Gospoduje!« (Ps 39, 5)[56]Braćo! Evo smo na prekretnici Stare i Nove godine. Naše se oči okreću, gdje bi našli sigurno utočište i pomoć u buri današnjeg života. No kakova će biti Nova Godina za nas i naš narod, to ovisi o nama samima. Pođemo li za onima, koji su odbacili Boga i pravdu Njegovu, prezreli i pogazili zakon Njegov, i budemo li od njih tražili pomoći, onda ćete moći ne samo na koncu iduće godine, nego i čitavog života uzdahnuti s prorokom: »Defecerunt oculi nostri ad auxilium nostrum vanum, cum respiceremus ad gentem, quae salvare non poterat! – Već nam klonuše oči izgledajući pomoć uzaludnu; čekasmo narod, koji ne može izbaviti!« (Tuž 4, 17)
Na prekretnici Stare i Nove godine
Budemo li poslušali glas Božji, neće nas nikad prevariti nada, i brzo ćemo iskusiti kako je »blažen čovjek, čija je nada ime Gospoduje!« (Ps 39, 5)[57]
Zato vam na osvitku Nove godine dovikujem sa svetim apostolom Pavlom: »Doctrinis variis et peregrinis nolite abduci! – Ne dajte se zanijeti naukama različitim i tuđim!« (Heb 13, 9) Istina je, da su već mnogo puta prorekli Katoličkoj crkvi smrt, i njezinu životnu snagu proglasili ugašenom. Istina je, da su mnoge ovakovim krilaticama odveli stranputicama i upropastili. No ne valja se varati! Kad su nekome komunističkom zastupniku rekli, da je Katolička crkva već pokopana, smogao je toliko ljubavi do istine, da je odgovorio: »Ja sam pohodio groblje, gdje ste položili lijes sa lješinom katolicizma. Podigao sam grobni kamen, i gle lješine više nije bilo tu. Cvatući od zdravlja prešao je katolicizam preko groba, koji ste mu priredili.«
Jest! Mnogi su kopali grob Kristu i Crkvi katoličkoj! Ali jedno znajte! Za Krista i Crkvu katoličku nema groba. Ali imade grob za države i narode, koji gone Krista i Crkvu i odbacuju njezinu nauku.
Jer sve prolazi. Što više »praeterit figura huius mundi – prolazi obličje ovoga svijeta!« (1 Kor 7, 31) Ali jedan ostaje nepromjenljiv u promjenljivosti, stalan u nestalnosti svega stvorenoga, a to je Isus Krist!
Jesus Christus heri et hodie ipse et in saecula! – Isus Krist jučer je i danas isti i u vijeke![58]
Hrvatska straža, 1. siječnja 1938., br. 1., str.3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 218.–223.Propovijed na otvorenju nove župe bi. Marka Križevčanina u Zagrebu, 7. studenoga 1937.
Sv. Marko Križevčanin[29] pojavio se na zemlji da bude primjer žive vjere katoličke i neslomive vjernosti Apostolskoj Stolici
S Božjom pomoći otvaramo danas šestu novu župu u našem Zagrebu. Razne neprilike nisu nam dozvolile, da izgradimo već ove godine i crkvu, pa ćemo se za par mjeseci zadovoljiti drugim prostorijama. Ali mi smo dragom Bogu zahvalni, i sretni smo da smo došli dotle, da možemo otvoriti župu, makar nam vrijeme nije dozvolilo, da i crkva bude ove godine pod krovom. Otvaramo je pak na čast bl. Marku Križevčaninu, mučeniku.
U naše moderno doba običaj je, da se na sve strane podižu spomenici neznanim junacima. Mislim da je vrijeme, da i mi hrvatski katolici počnemo malo više misliti na neznane junake naše svete vjere, koji su nikli u našoj sredini, na našoj rodnoj grudi. Jer ako se ikome dolikuju spomenici, to se dolikuju onima, koje je odlikovao sam Bog, kad ih je preko Crkve svoje podigao na čast oltara. A među takovima je i bl. Marko Križevčanin, mučenik; sin našega naroda, sa tla ove starodrevne naše biskupije.
Mi smo od srca zahvalni Sv. Ocu, što nam je uslišao molbu, da ovu župu i crkvu koju ćemo izgraditi možemo posvetiti ovome našem velikom sinu, i na taj mu način podići trajan i dostojan spomenik, Bogu ugodan, a nama spasonosan.
Velim, Bogu ugodan spomenik. Jer mi kršćani katolici znademo, da sva čast i štovanje što ga iskazujemo svecima i blaženicima ide konačno Bogu, od koga su sve primili što jesu. Tako će se i od ove župe i sa ovog mjesta preko našeg blaženika desetljeća i desetljeća dizati hvala i slava Bogu Stvoritelju.
Nama pak, rekoh, spasonosan spomenik! Jer lijepo je rekao sveti Bernardin, kad je ovako označio svrhu, koju je Gospodin Bog imao darujući čovječanstvu svece: svaki od njih »in terris visus est, ut esset exemplum, in coelum elevatus, ut sit patrocinium. Pojavio se na zemlji, da bude primjer, uznesen je na nebo, da bude zaštita!«
I naš blaženi Marko Križevčanin pojavio se na zemlji, da bude primjer poznijim naraštajima. A on je sjajan primjer žive vjere katoličke i neslomive vjernosti Apostolskoj Stolici upravo današnjem naraštaju. Primjer je, velim, žive vjere. Vjera koja nije bila zabilježena samo u matici krštenih, kako je to danas slučaj kod mnogih katolika, koji su u praktičnom životu pogani, nego vjere, koja se odražavala u svakom njegovom činu najsavjesnijim ispunjavanjem svojih svećeničkih i kršćanskih dužnosti prema Bogu i prema bližnjemu.
On je primjer neslomive vjernosti Petrovoj pećini, Svetoj rimskoj Stolici. U toj njegovoj vjernosti nisu ga bila kadra pokolebati niti velika obećanja niti velike grožnje. Nije slijedio Ezava, koji je za zdjelu leće prodao svoje prvorođenstvo, nego je slijedio u smrt onog junačkog Eleazara, za koga govori knjiga Makabejaca: »At ille gloriosissimam mortem magis quam odibilem vitam complectens, voluntarie praeibat ad supplicium. Prihvaćajući radije slavnu smrt, nego i preziran život, dobrovoljno je išao u smrt.« (2 Mak 6, 19)
Nije li to primjer pun pouke i pun utjehe? Primjer, može se reći sa Svetim pismom, »non solum juvenibus, sed et universae genti memoriam mortis suae ad exemplum virtutis et fortitudinis derelinquens – ne samo mladićima nego i svemu narodu, ostavivši spomen svoje smrti za primjer krijeposti i hrabrosti!« (2 Mak 6, 31) On je primjer pun pouke za one jadnike našeg naroda, koji već jesu ili su spremni za jednu ženidbu, za jedan unosan položaj, za karijeru, prodati vjeru i ime, zatajiti Boga i dušu. On je primjer pun utjehe za one patnike našeg izmučenog naroda, koji zbog svog izrazito vjerskog uvjerenja bivaju vječno klevetani i ogovarani, progonjeni i zapostavljani. Neka ne klonu duhom, ugledavši se u divan primjer bl. Marka Križevčanina, jer iza kiše opet sunce ljepše sja!
Ali on je po riječima sv. Bernarda ne samo primjer na zemlji, nego i zaštita na nebesima, svojim svetim zagovorom. Jer mi katolici vjerujemo ono, što uči sveti Tridentinski koncil, da »sveci, vladajući s Kristom, prinose Bogu svoje molitve za ljude.« (Sess. XXV) I ako je naime po riječima sv. Pavla »Unus Deus, unus et mediator Dei et hominum, homo Christus Jesus – Jedan Bog, jedan i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist!« (1 Tim 2, 5), mi znademo, da se zazivanjem svetaca ne dokida posredništvo Kristove, jer samo Njegovom milošću dobiva zagovor svetaca svoju krijepost.
Mi se dakle čvrsto ufamo i vruće molimo, da bl. Marko Križevčanin moli i posreduje na nebu prije svega za župljane prve župe njemu u čast posvećene. Da im isprosi od Boga svaku pomoć u svim duševnim i tjelesnim potrebama. A napose neka posreduje za njih i za cijeli narod naš, da uzmogne živjeti praktičnim kršćanskim životom; da bude postojan i čvrst u svetoj vjeri i neslomiv u vjernosti Apostolskoj Stolici, koja za nas katolike jest i ostaje »columna et firmamentum veritatis – stup i tvrđa istine!« (1 Tim 3, 15) Bila nova župa Bogu na slavu, a vjernicima na spasenje!
Hrvatska straža, 9. studenoga 1937., br. 255., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 200.–202.
[29] U izvoru stoji »blaženi«. Ivan Pavao II. proglasio ga svetim u Košicama, 2. srpnja 1995.Propovijed na svetkovinu Krista Kralja, studeni 1937.
Nepobjedivost Krista Spasitelja
Domine, invictae virtutis auctor, et insuperabilis imperii rex, ac semper magnificus triumphator! Gospode, nepobjedive snage začetnik, i nesavladivog gospodstva kralj, i uvijek sjajan pobjednik! Tako moli biskup na jednom mjestu prigodom posvete crkve. Ljepšeg i utješnijeg naslova, dragi katolički muževi i ostali vjernici ovdje sakupljeni, ljepšeg i utješnijeg naslova ne možemo naći za Onoga, koga danas slavimo, Isusa Krista, kralja vjekova!
Sveti pjesnik David, nije se mogao načuditi kad je opazio neki pokret među narodima, uperen protiv Svemogućeg i Sveznajućeg Boga, te je ne vjerujući svojim očima zavapio: »Zašto se bune narodi i puci pomišljaju isprazne stvari. Podigoše se kraljevi zemaljski i knezovi se skupiše u jedno, protiv Gospoda i protiv Krista Njegova!« (Ps 2, 1) Govorahu pak: »Raskinimo uze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.« (Ps 2, 3) Pobožni kralj David nije vjerovao svojim očima da je moguća takova ludost od strane naroda i njihovih vođa i vladara. I zato ih upozorava na pravo stanje stvari: »Koji prebiva na nebesima smije im se i Gospod im se podruguje.« (Ps 2, 4)
Dragi katolički muževi! Otkad je Krist Gospodin došao na ovaj svijet, nisu prestale bune protiv Njega i Crkve Njegove. Opaki svijet služio se je čas krvavim progonima, a čas opet izrugivanjem i širenjem krivih nauka, da i samo ime Kristovo izbriše sa lica zemlje. I u tom je pokvareni svijet sličan svome ocu đavolu, za koga veli sv. Augustin, da je istodobno i »leo propter apertam iram et serpens propter occultas insidias! Lav zbog otvorenog gnjeva i zmija zbog tajnih zasjeda!«
Ponajprije krvavim progonima! Sjetite se samo, kako je već na dijete Isusa slao Herod svoje plaćenike, da ga ubiju i istrijebe sa lica zemlje. A židovski poglavice kasnije nisu tako dugo mirovali, dok nisu Isusa pribili na križ. A bolje nije išlo ni kasnije Njegovim sljedbenicima. Za vrijeme rimskih careva na tisuće je kršćana palo pod oštrim mačem. Hiljade ih je spaljeno živim ognjem. Hiljade ih je pribijeno na križ. Hiljade ih je potopljeno u dubini morskoj. Hiljade zatočivano u rudnicima na prisilne radove. Jednom riječi, poduzelo se sve, da se istrijebi ime kršćansko i svaka uspomena na Krista Gospodina. A nije bilo bolje ni kasnije, za vrijeme seobe naroda, za vrijeme provale Turaka u Europu, pa onda za vrijeme krvavih ratova u doba reformacije, pa evo sve do naših dana. Do naših dana, gdje smo sami svjedoci, kakova je strahovita progonstva morala da proživi i proživljava i sada Crkva Božja u Španjolskoj, Meksiku, Rusiji, gdje se od strane vlastodržaca sve poduzelo, da se više i ne spominje ime Kristova.
A gdje nije išlo krvavim progonima, tamo se nastojala iskorijeniti i uspomena na Krista krivim naucima. Već u poslanicama svetih apostola vidimo, da su imali posla s krivovjercima. A jedva je kršćanstvo dobilo slobodu, eno se javlja krivovjerac Arije, a za njim kroz stoljeća nebrojeni sljedbenici sve do naših dana, koji su nastojali, da lukavom riječju i zamamnim perom vjernike otrgnu od Krista Spasitelja. Mi smo sami svjedoci, koliko se nastoji po našim gradovima i selima, po kojekakovim tuđincima, da se vjerni naš puk otrgne od Krista.
Bi li dakle bilo čudno, ako bi koji taj od vas mogao doći u napast, da posumnja u neslomivost Crkve Božje i nepobjedivost Krista Spasitelja? Bi li velim bilo čudno, kad mora da svaki dan gleda tolike napadaje?
Dragi moji vjernici! Kad je u Njemačkoj za vrijeme svemoćnog Bismarcka bjesnio kulturni boj, i kad su mnogi katolici došli u tešku kušnju, mogla se je po izlozima nekih kuća vidjeti zanimljiva slika. Kraj morske obale stajala je u moru jedna čvrsta klisura. Oko nje bila je spletena sva sila užeta. Na obali stajala je veliko mnoštvo ljudi, koji su se silno znojili vukući užeta, kojima je bila opasana klisura u moru, ne bi li je srušili u more. Iza njih je stajao na obali đavao, zlurada se cereći i govoreći: »Budale! Ja se već dvije tisuće godina mučim sa svim svojim pomoćnicima, da ovu klisuru srušim pa mi nije uspjelo. A ovi luđaci misle da će je oboriti time što natežu užeta, koja su oko nje opasali!«
Ovo je vjerna slika neslomivosti Crkve Božje i nepobjedivosti Krista Spasitelja! Neka se stoga, dragi katolički muževi i svi vi ostali, koji hoćete da pomažete širenje Božjeg kraljevstva na zemlji, neka se, velim, nikada u vašim dušama ne pojavi malodušnost. Neka dođu ako hoće i krvavi progoni, kao u Meksiku ili Španjolskoj! Neka se pojavi još više raznih sekta i krivih nauka! Jedno valja da uvijek imate na umu! Sve će to proći! Svega će toga nestati! Ali jedan ostaje uvijeke; a to je Krist Gospodin! Neka vas nikada ne smetu ni slabosti, koje možda vidite kod kojeg katolika, pa čak i svećenika. Jer baš te slabosti najviše dokazuju, da je Crkva djelo Božje i da Krist vlada i drži Crkvu svoju, jer bi inače, kad bi bila ljudsko djelo, morala već davno nestati sa lica zemlje. Neka vas, velim, ništa ne smete i ne uplaši u vašem radu za kršćansku obnovu našega naroda. Jer onaj, kojega danas slavimo i za koga radimo jest
»Gospod, nepobjedive snage začetnik, i nesavladivog gospodstva kralj i uvijek sjajan pobjednik! Kad svi pobjegnu jedan će ostati na megdanu, pobjednik Isus Krist!«
Katolički list, 4. studenoga 1937., br. 45., str. 533-534.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 194.–196.
Propovijed kod blagoslova kripte i posvete oltara u crkvi Naše Gospe Lurdske u Zagrebu, 24. listopada 1937.
Mojsije pripovijeda u prvoj knjizi Postanka: »I dođe Jakob na jedno mjesto. I ondje zanoći, jer sunce bješe zašlo. I uze kamen na onom mjestu i metnu ga sebi pod glavu i zaspa na onom mjestu. I usni, a to ljestve stajahu na zemlji, a vrhom ticahu u nebo. I gle, anđeli Božji po njima se penjahu i silažahu. I gle na vrhu stajaše Gospodin i reče: 'Ja sam Gospodin Bog Abrahama, oca tvojega, i Bog Isakov. Tu zemlju, na kojoj spavaš, tebi ću dati i sjemenu tvojemu. I sjemena će tvoja biti kao praha na zemlji te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug. I svi narodi na zemlji blagoslovit će se u tebi i u sjemenu tvojem. I evo ja sam s tobom. I čuvat ću te, kudgod pođeš. I dovesti ću te natrag u zemlju ovu, jer te neću ostaviti, doklegod ne učinim, što rekoh.'
A kad se Jakob probudi od sna, reče: »'Zaista je Gospodin na ovom mjestu, a ja nisam znao.' I uplaši se i reče: »Kako je strašno mjesto ovo! Ovdje je zaista kuća Božja i ovo su vrata nebeska. I usta Jakob u jutro rano i uze kamen što bješe metnuo sebi pod glavu i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem.« (Post 28, 11–18).
Sada ćete razumjeti zašto je obred posvete oltara trajao gotovo tri sata. Ujedno ćete shvatiti, zašto biskup prema obredniku moli nad oltarom, da bude kao one Jakobove ljestve i kao onaj kamen pod njegovom glavom. Prije svega Jakob je označio ono mjesto kao sveto. Tako je sveto ovo mjesto oltara. Tu će stolovati sam Bog, Spasitelj Isus Krist pod skromnim prilikama kruha. Tu će se svaki dan obnavljati njegova krvna žrtva na križu nekrvnim načinom. Tu će on stolovati sa svojim božanstvom i čovječanstvom, pravi živi Bog. Iz toga slijedi, da moramo pristupati ovom svetom mjestu s najvećim počitanjem i strahom. Kad se Bog Mojsiju pokazao u gorućem grmu, zabranio mu je da bliže pristupi, i reče mu: Ne idi ovamo! Izuj obuću svoju s nogu svojih, jer je mjesto, gdje stojiš, sveta zemlja (Izl 3, 3–5). Ovdje na oltaru ne će se Gospodin pokazivati samo u gorućem grmu, nego s pravim svojim božanskim bićem, pa zato i mi moramo držati ovo mjesto svetim i k njemu pristupati puni svetoga straha i pobožnosti. To osobito vrijedi danas, kada toliki ljudi pod utjecajem bezbožnoga komunizma pokazuju toliko bezbožnosti prema našim oltarima i crkvama. Gotovo svaki dan moramo slušati, kako su oni došli do tolike podivljalosti, pa provaljuju u osamljene seoske crkve, odnose iz njih svetohraništa i kaleže, oskvrnjuju svete hostije i na taj način očituju svoju paklensku mržnju prema svetinji oltara.
Sveta žrtva, koja će se na ovom oltaru Bogu prikazivati, bit će ljestve, po kojima će svaki dan sam Bog, sam Spasitelj silaziti s neba na zemlju i ujedno će preko tih ljestava uznositi naše molbe i naše uzdahe na nebo.
Bog je Jakoba obilno blagoslovio. Tako će preko ovoga svetoga oltara dati i nama blagoslov na nebu i na zemlji. On je spreman dati nam sve ono, što nam je potrebno za dušu i tijelo. Tu je kao zalog njegovo obećanje, koje će sigurno ispuniti. On je jedini naš vjerni prijatelj, koji će nas nakon ovoga teškoga života uvesti u vječni raj, odakle nas je grijeh istjerao van.
Tako će biti ovaj oltar za nas besprekidan izvor milosti i dobara za dušu i tijelo. Te će milosti i ta dobra dobiti osobito svi prijatelji i dobročinitelji ovoga hrvatskoga narodnoga svetišta posvećenog Majci Božjoj, Kraljici Hrvata. Ovdje neka se razvija posebna pobožnost i posebna svetost u dušama svih vjernika. Ova kripta pokazuje, da će ovo svetište biti na ponos i diku našoj Katoličkoj crkvi. To je najveće svetište, koje se gradi u gradu Zagrebu.
Hrvatska straža, 26. listopada 1937., br. 244., str.4–5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 189.–190.
Propovijed kod blagoslova župne crkve i otvorenja župe sv. Josipa na Trešnjevci, 20. lipnja 1937.
Živio pošteni rad! Živjeli pošteni naši radnici!
S Božjom pomoći otvaramo danas četvrtu novu župu u Zagrebu, pod imenom sv. Josipa. Otvaramo je u najteže doba, doba strahovite ekonomske i moralne krize u svijetu, kad se reć bi tresu stožeri zemlje. Ali baš zato je i otvaramo. Moralna kriza, koja nije drugo nego otpad od Boga, glavni je razlog ekonomskoj krizi. Ispunila se ona riječ Sv. pisma - miseros autem facit populos peccatum! Grijeh čini narode nesretnima! (Izr 14, 34)
Povratak čovječanstva k Bogu jedini je izlaz iz ovog kaosa u kojem se svijet nalazi. A u tom poslu igraju najveću ulogu naše župe.
Poučeni iskustvom velikih gradova Europe, nismo mogli dopustiti, da periferija našeg Zagreba postane plijenom razvratnih ideja i pokreta. Ljubav prema neumrlim dušama nalagala nam je, da svim silama usprkos golemih poteškoća i neprilika, što prije organiziramo, redovitu duhovnu pastvu u novim dijelovima grada Zagreba.
Danas otvaramo, kako rekoh, četvrtu župu. Otvaramo je pod geslom što sam ga vidio napisana prošle godine, kad je zgrada došla pod krov. Radnici su na vrhu napisali značajne riječi: Živio Krist Kralj! Živio sv. Josip! Živjeli radnici!
I ja kličem danas prije svega: Živio Krist Kralj! Krist, kojemu hoće danas da poreknu svaku vlast nad ovim svijetom i svako pravo da se miješa u prilike ljudskoga društva. Mi ga priznajemo svojim jedinim Gospodarom i Vladarom. Ta On je po riječima sv. Pavla »portans omnia verbo virtutis suae - koji nosi sve silnom riječi svojom!« (Heb 1,3) I ako ga drugi odbacuju i hoće da grade zgradu ljudskog društva na drugom temelju, mi znademo da je On jedini »kamen ugaoni« (Mt 21,42). »I tko padne na taj kamen, razbit će se, a na koga On padne smrvit će ga« (Mt 21, 44). Krist jest i ostaje alfa i omega svega našega djelovanja! Živio sv. Josip! Njemu je posvećena ova crkva i ova župa. Moćan svakako patron, kad mu Crkva primjenjuje one riječi Sv. pisma: »Constituit eum dominum domus suae et principem omnis possesionis suae! Postavio ga je gospodarom nad domom svojim i glavarom nad svim imanjem svojim (Ps 104, 21)[1]. Moćan, velim, zagovornik, kojem će se vjernici moći utjecati u svim poteškoćama i nevoljama života. On je naime iskusio na sebi sve nevolje života. Iskusio je što znači duševna tjeskoba. Iskusio je što znači u znoju lica zarađivati kruh, da se prehrani obitelj. Iskusio je što znači siromaštvo. Iskusio je što znače progonstva. Danas pak više nego ikada vrijede one riječi sv. Pavla: »Et omnes qui pie volunt vivere in Christo Jesu persecutionem patientur! I svi koji hoće da pobožno živu u Kristu Isusu trpjet će progonstvo« (2 Tim 3, 12).
Zar ne doživljavamo na svakom koraku kako teško uvjeren katolik dođe do mjesta u javnoj službi, ako ne pljune prije na svoje uvjerenje? Zar ne doživljavamo često, da se na sve moguće načine šikaniraju oni, koji smatraju da vjera katolička i poštenje nije predmet za trgovinu, jer osim želuca i trbuha postoji i neumrla duša, koja se ne može i ne smije žrtvovati ni za što na svijetu prema riječima Kristovim - što koristi čovjeku ako cijeli svijet zadobije a dušu svoju izgubi? (Mt 16,26) Sv. Josip iskusio je što znači progonstvo, kad je s Isusom i Marijom morao bježati pred silnikom iz rođene zemlje. Iskusio je, rekoh, sve teškoće života, pa zato će i imati otvoreno srce za sve bijednike. Zato mu je Crkva i dala lijepi naziv - solatium miserorum, utjeha bijednika! Bijednika sviju vrsti. On, iako je stari patron sv. Crkve i vjernika, uvijek je moderan i nadasve mio našem puku.
Prije 250 ljeta je hrvatski sabor na prijedlog velikog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića odabrao sv. Josipa za zaštitnika kraljevstva hrvatskoga. Mi s veseljem možemo danas konstatirati, da štovanje i ljubav prema sv. Josipu nije jenjala u hrvatskom narodu, nego da raste iz dana u dan.
Živjeli radnici! To je bio treći natpis, koji sam opazio kad su ovo svetište stavili pod krov. I ja kličem danas: Živio pošteni rad! Živjeli pošteni naši radnici! Radnici naši, kojima nije uzor Marks, Lenjin i slični ljudi niskih moralnih kvaliteta, nego koji hoće da slijede onoga, koga je Crkva stavila i nazvala uzorom radnika - exemplar opificum, sv. Josipa!
Živjeli naši pošteni radnici, kojima nije ideal ljudsko društvo u kojem se strijelja i ubija bez suda i istrage, nego takovo ljudsko društvo, u kojem se svakome daje što mu po Božjoj pravdi pripada, bio on na vlasti ili podređen, velik ili malen. Živjelo kršćansko uređenje ljudskog društva! Za kršćansko pak uređenje tog društva borit će se i nova naša župa na Trešnjevki pod zaštitom sv. Josipa.
Neka bude Bogu na slavu, a vjernicima na spasenje!
Katolički list, 24. lipnja 1937., br. 26., str. 313-314.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 171-172.
[1] Treba biti: Ps 105,21.
Propovijed na otvorenju župe sv. Jeronima, 3. siječnja 1937.
Sv. Jeronim - podstrek za pravi kršćanski život
Prvim danom Nove godine 1937. počela je evo radom nova rimokatolička župa u našem Zagrebu, župa sv. Jeronima. Dakle druga po redu od onih osam, koje smo odlučili u ime Božje osnovati, da doskočimo vrućoj želji vjernika zagrebačke periferije. Goleme poteškoće stajale su i stoje još uvijek na putu osnivanju novih župa. Ali svjesni njihove goleme važnosti, ne samo po ovaj dragi nam grad nego i čitavu golemu nadbiskupiju, i puni pouzdanja u Božju pomoć, nijesmo se prestrašili pred svim tim velikim poteškoćama. Božja pomoć nije izostala.
Danas evo otvaramo već drugu župu, a druge dvije: to jest sv. Obitelji i sv. Josipa, upravo su pred Novu godinu došle sa svojim zgradama pod krov, pa ćemo, čim se na proljeće dotične zgrade urede, otvoriti i njih.
Otvarajući ovu vašu župu dvije mi misli prolaze dušom. Prva je da otvorenje vaše župe koincidira s Novom godinom, odnosno sa svetim božićnim vremenom. S vremenom kad u duhu gledamo u jaslicama položenog Isusa Sina Božjega kao maleno nejako dijete. Kolika je to za nas i pouka i utjeha! Isus dolazi na svijet tiho i nečujno kao neznatno dijete. Znamen kako gotovo sva djela Božja počinju u tišini i gotovo neprimjetno, ali onda bivaju veličajna da im se divi svijet. Kao što je rekao nekoć sam Spasitelj: »Kraljevstvo je nebesko kao zrno gorušično ... Ono je istina najmanje od svih sjemena, ali kad uzraste, veće je od svega povrća.« (Mt 13,31-32) I vaša župa počinje tiho i skoro neprimjetno. Nema tu još sjajnog doma Božjeg kao što se vidi po drugim starim župama, nema još toliko drugih stvari. Ali mi smo uvjereni da će se iz ovih početaka uz milost Božju pod marnom upravom vašeg župnika razviti ova župa u golemo stablo, koje će biti puno plodova - kršćanskih kreposti, kao što su ljubav prema Bogu i bližnjemu, poniznost, strpljivost, pouzdanje u nevoljama života, sv. čistoća, miroljubivost itd., da bude nebeski vrtlar Isus, koji očekuje takove plodove, mogao sa veseljem promatrati duhovno stablo ove vaše župe. Uz takav duh, duh Božji, doći će samo od sebe i ono što vi svi vruće želite, i konačna velika i impozantna crkva kakova dolikuje Veličanstvu Božjem i odgovara veličini i ljepoti našeg Zagreba.
Druga misao koja mi obuzima dušu prigodom otvorenja ove župe jest ta, da ona nosi ime jednoga od najvećih crkvenih učitelja, doctoris Ecclesiae, rođenog na tlu naše domovine, sv. Jeronima. Onog Jeronima koji je proveo kao pustinjak 25 godina u špilji u kojoj se rodio Isus, kojeg evo toliko slavimo u ovo sveto božićno vrijeme. Onog velikog svetog Jeronima čije ime nosi i naše najveće i za pučku prosvjetu najzaslužnije društvo sv. Jeronima, koje je hrvatskom narodu dalo već blizu šest milijuna knjiga punih zdrave duševne hrane. Onog sv. Jeronima kojemu su s pravom dali ime »malleus hereticorum - čekić za krivovjerce«, jer je veličinom svoga uma i oštrinom pera rušio u prah i pepeo teške zablude koje su se u ono doba pod plaštem revnosti za Crkvu Božju uvlačile među vjerni puk, da ga neoćutno otrgnu od pećine Petrove i od istine Božje.
Kako dobro dakle pristaje upravo ovo ime sv. Jeronima jednoj župi u današnje doba, a napose jednoj župi u našem Zagrebu, kamo su kao gladni skakavci navalili sektaši sviju dlaka i boja da pod plaštem revnosti za poboljšanje čovječanstva otrgnu vjerni hrvatski narod od pećine sv. Petra, od istine Božje, od Crkve katoličke. Pristaje velim ovo ime jednoj župi upravo danas, kad se znade dogoditi, da i po koji militantni katolik pod uplivom anarhije i zbrke pojmova u vremenu u kojem živimo misli, da može sam bez obzira na crkvenu vlast i kanonske propise kao auktoritativni sudac krojiti uzduž i poprijeko na sve strane, te često nesvjesno ruši osnove crkvenog duha i pravog poretka tamo, gdje misli, da Crkvi koristi.
Neka vam dakle ime patrona vaše župe sv. Jeronima bude uvijek podstrek za pravi kršćanski život. Podstrek vjernosti, odanosti i poslušnosti svetoj Crkvi katoličkoj. Podstrek da proslijedite i usavršavate se u pravoj istinskoj kršćanskoj kulturi i prosvjeti kakovu je širio veliki crkveni učitelj sv. Jeronim, kakovu nastoji da širi u hrvatskom narodu naše zaslužno društvo sv. Jeronima i katolička štampa. Usavršavajte se velim u kršćanskoj kulturi i prosvjeti, koju je hrvatski narod poprimio prije 1300 godina, kad je došao u ovu od Boga mu darovanu domovinu i kojoj je ostao vjeran do danas.
Još smo u svetom božićnom vremenu. Jedan pisac propovijeda da je sv. Jeronim neke božićne noći, boraveći u Betlehemskoj špilji, upravio k Isusu ovu molitvu: »Isuse, kako da ti naplatim što si zbog mene i moje sreće ležao u ovim tvrdim jaslicama i toliko trpio?« I začuje riječi: »Hvali Boga riječima: slava Bogu na visini!« Ali, Svetac nastavi molitvu: »Ja bih ti ipak htio nešto dati Isuse, hoću da ti dadem sav novac što imam.« I začuje riječi: »Podaj ga siromasima i bit će kao da si ga dao meni.« No Svetac ponovi molitvu: »Ali nešto moram da baš Tebi dadem, jer ću inače umrijeti od žalosti.« I začuje glas: »Podaj mi svoje grijehe, da ih uništim.« Sveti Jeronim nato zaplače uz riječi: »Uzmi Isuse sve što je moje i podaj mi što je Tvoje.«
I mi danas ne možemo lijepše zahvaliti Isusu Bogu našemu za milost koju smo doživjeli da otvorimo ovu župu, nego da sa svetim patronom ove župe sv. Jeronimom uskliknemo novorođenom Isusu: »Uzrni Isuse ono što je naše i podaj nam što je Tvoje.« Naši su samo grijesi! Sve Ti ih dajemo da ih uništiš plamenom ljubavi Tvoje, koja Te je jedina dozvala s nebesa na zemlju. Podaj nam što je Tvoje! Prije svega Tvoju svetu milost, da živimo vazda životom dostojnim kršćanina. A onda nam podaj i ono što nam je potrebno za svakodnevni život. Ne tražimo bogatstvo, jer ono upropašćuje mnoge. Ali Te molimo da svoj našoj oskudnoj braći podijeliš što im je nužno za svakidanji život, kako kaže Sv. pismo: »Divitias et paupertatem ne dederis mihi sed tantum victui meo tribue necessaria! Ne daj mi ni bogatstva ni siromaštva nego ono što mi je potrebno za život! «[1], pa da »sic transeamus per bona temporalia ut non amittamus aeterna.« Da tako prođemo kroz vremenita dobra, da ne izgubimo vječna!
Neka dakle bude ova župa onakova kako to ističe dekret o njezinom osnutku: Bogu na slavu, a na vremenito i vječno spasenje sviju vas, vjernika ove župe sv. Jeronima.«
Hrvatska straža, 5. siječnja 1937., br. 3., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 161-163.
[1] Izr 30,8.Propovijed za sveučilišnu mladež, u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 11. travnja 1937.
Neka vas resi živa vjera, čvrsto ufanje, katolički ponos i karakternost!
Katolički akademičari i akademičarke!
Kad su u svoje doba po nalogu masonske lože imali biti odstranjeni svi križevi iz francuskih škola, jedan katolik na uglednom položaju našao se u dilemi: ili odbiti takav uvjet i poslušati glas savjesti, pa prema tome izgubiti mjesto, ili poslušati nalog i pogaziti glas savjesti. Dotičnik, katolik žive vjere, nije krzmao ni jednog časa. Slijedio je glas svoje savjesti, tj. glas Božji. Izgubio je mjesto, jer ga smjesta svrgnuše.
Na to je objelodanio slijedeću izjavu: »Moje svrgnuće je najveća slava moga života. Dekret kojim sam skinut dat ću uokviriti, i da počasna diploma ima da uči moju djecu, da se ima prije slijediti glas savjesti, nego li nalog bezbožnika uperen protiv slobode savjesti.«
Dragi katolički akademičari! U činu ovog muža odsijeva nekoliko divnih crta, koje bi morale da budu uzor Vama, uzdanici naroda. A te crte su: živa vjera, čvrsto ufanje, katolički ponos i karakternost; crte, kojima slabo obiluje naše doba, a kojih danas treba kao korica kruha, napose hrvatskim katolicima.
Ja nimalo ne sumnjam, da u vašim mladim dušama bukti želja, da budete pobjednici u životu; da pregazite sve što je nisko, sve što je sramotno, sve što je nepošteno; sve što vam pokvareni svijet narivava, a protiv čemu se buni čitava Vaša mladenačka duša.
Zaista, mladiću i djevojci u naše doba nije se lako održati na površini. Teško je onima na selu, koji imadu krov nad glavom i osiguran kruh kakav takav, a još teže, rekao bih Vama, akademskoj omladini, koja više put nema ni kruha ni ruha. A ipak održati se morate na visini, koju traži razumna ljudska narav, koja nije i ne može biti isto što i životinjska, makar istu marksisti i njima slični crtali najljepšim bojama.
Ali odakle snaga, da se održite? I stari je poganin odobravao ono, što je bolje - video meliora proboque! a ipak? Slijedio je zlo i mora da zavapi - dete- riora sequor!
Odakle snaga, da pobijedite svijet, griješni, podli svijet? To si je pitanje postavio bio već sv. Ivan apostol: »Quis est, qui vincit mundum - tko je, koji svijet pobjeđuje?«
Ali on daje i siguran odgovor: - Quis est, qui vincit mundum, nisi qui credit, quoniam Jesus est Filius Dei. - Tko je koji pobjeđuje svijet, osim onoga, koji vjeruje, da je Isus Sin Božji? (1 Iv 5, 5)
Jedan je samo, koji može da Vam pruži snage, da u životnim borbama nikad ne podlegnete, a to je Krist, to je Bog! Bog svemogući, koji ne strepi ni pred kim; Bog svemogući, kojemu ništa nije sakrito; Bog vječni, koji će stajati i onda kad se sruši u ništavilo cio svijet. - Haec est victoria, quae vincit mundum fides nostra - Ovo je pobjeda koja pobijedi svijet, vjera vaša! (1 Iv 5,4)
Ali ja sam rekao na početku: ne vjera nego živa vjera. Ima njih mnogo danas kojima je na jeziku vjera u Boga, a tim istim jezikom svaki dan istog Boga proklinju. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a ne srame se živjeti, »sicut equus et mulus, quibus nonest intellectus« - Kao konj i mazga, koji nemaju razuma (Ps 31, 9)[1].
Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a tu istu vjeru prodat će za zdjelu leće, ako ustreba, kao Ezav svoje prvorodstvo. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a nema ih nikad kod sv. mise, ni kod svetih sakramenata ili propovijedi. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a žive u divljoj mržnji i ne žacaju se ni samih ubojstava, da zadovolje strasti. To je mrtva vjera, za koju govori apostol: - Fides sine operibus mortua est! - Vjera bez djela mrtva je.[2]
Ali vaša vjera, katolički akademičari i akademičarke, ima da bude živa, to jest ispunjena dobrim djelima. Onakova vjera, kakovoj je spjevao prekrasan slavospjev sv. Pavao u poslanici Židovima. Ta i takova bila je neslomivo uporište starozavjetnim patrijarsima i prorocima, apostolima i evanđelistima, mučenicima i ispovjednicima, kao i svima velikim ljudima sviju naroda i vjekova.
Takova vjera rađa onu drugu divnu crtu koja resi čovjeka kršćanina na zemlji, a to je neslomljivo ufanje. Jer zaista, čega da se plaši čovjek, koji vrši zakon Božji, savjesno? Može li ga Bog ostaviti na cjedilu, pretpostavivši dakako da vrši savjesno zakon Božji? Velim savjesno! Jer ne može govoriti o savjesnom vršenju Božjeg zakona čovjek koji možda daje dnevno pol dinara milostinje, a uskraćuje radniku zasluženu plaću. Ili koji brblja o moralnom podizanju društva, a živi u priležništvu. Takovi valja da vrše prije svega zapovijedi prema onoj:- observa mandata, haee est totus homo!
A onda da vidimo, hoće li ih Bog pustiti da budu uništeni. Zar je Bog danas možda manje moćan nego prije hiljadu godina? Zar On danas manje znade nego li prije hiljadu godina? Zar je On danas manje dobar nego li prije hiljadu godina? On je i danas onaj isti sveznajući Bog! On je i danas onaj isti svemogući Bog! On je i danas onaj isti dobri Bog. Zato je kralj David na koncu svoga života, poučen životnim iskustvom, mogao izustiti one lijepe riječi: - Junior fui, etenim senui et non vidi justum derelictum nec semen eius quaerens panem (Ps 36, 25)[3] - Bio sam mlad i ostario, ali nisam odbio pravednika ni potomstva njegova, da prose hljeba.
Neka Vas dakle, kao što rekoh, draga akademska omladino, resi prije svega živa vjera. Iz nje će narasti ufanje, koje vas ne će ostaviti ni onda, kad vam se bude činilo ljudski sudeći, da je sve izgubljeno. Vi ćete onda slijediti onog velikog muža Abrahama, za kojega govori Sv. pismo, da je »vjerovao i protiv nade - credidit Abraham contra spem.«[4] Takovih ljudi treba naše doba, takovih ljudi treba naš ispaćeni narod.
Čovjek pak koji je prožet takovom vjerom i takovim ufanjem, može i mora da bude ponosan na svoju religiju, može i mora da bude ponosan što je kršćanin, što je katolik.
Ta čime se ljudi uglavnom ponose? Vrlo često svojim rodom, ako potječu od glasovitog oca ili majke. No tko se ipak od smrtnika može podičiti takovim ocem kao čovjek kršćanin, katolik? Sav začuđen nad dobrotom Božjom zavapio je sv. Ivan apostol: »Videte, qualem caritatem dedit nobis Pater, ut FiIii Dei nominemur et simus! (1 Iv 3,1) - Vidite, kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Božja zovemo i jesmo!«
Jest! To je jedino realno plemstvo, koje ne svršava smrću, nego traje dovijeka. Drugi se mogu samo zvati plemići, ali sve je to plemstvo »flos agri, quod hodie est et cras in clibanum mittitur![5]
Mi se pak djecom Božjom ne samo »nominamur sed et sumus!«
Ljudi se, velim, diče ocem i majkom. No tko može uprijeti prstom na takovu majku kao mi katolici, kojima je majka Crkva katolička. Ona Crkva koja je preživjela Nerona i Nerončiće i još će ih preživjeti. Ona Crkva, koja nije ograničena granicama pojedinih plemena ili naroda, već je obuhvatila čitavu zemlju; ona Crkva, koja je dala Europi i svijetu pravu izvornu civilizaciju, kojoj je temelj Bog.
Čime se još diče ljudi i ponose? Svojim bogatstvom. Ako se je tim uopće vrijedno ponositi, onda se jedino mi imademo pravo ponositi, mi kršćani katolici, koji posjedujemo Boga, izvor svega bogatstva. Zato je mogao apostol reći: In omnibus divites facti esti. - U svemu ste postali bogatiji.[6] Jer blago naše nije zemaljsko, koje »moljac i rđa kvari«, nego nebesko, kojeg ni moljac ni rđa ne kvari niti tat može da ukrade.[7]
Ljudi se konačno ponose znanjem. No ima li ljepšeg znanja nego li je znanje o Bogu, izvoru svih znanosti bez razlike, nego li je znanje onih istina, koje čovjeka čine sretnim i u ovom i u preko grobnom životu?
Ako tko dakle može i smije da bude ponosan, to možemo i moramo mi kršćani katolici.
I sami vidite, da čovjek prožet živom vjerom i nepokolebljivim ufanjem imade najbolju podlogu, da postane dobar karakter, kakovih danas krvavo treba. Jer što je karakter? Ništa drugo, negoli svjesno, stalno djelovanje po stalnim principima. Koji ako su dobri, imadete pred sobom dobar karakter, kojemu skida kapu i protivnik i divi mu se.
A tko će stalnije djelovati, tko će čvršće stajati negoli onaj, koji se uhvatio za nepomičnu pećinu, Boga! Zato i sam Krist gledajući onog velikog muža Ivana Krstitelja pun udivljenja govori: »Quid exivistis videre? Arundinem vento agitatam?«[8] - »Što ste izašli da vidite? Trsku, koju vjetar ljulja? ... Zaista vam kažem, nije se rodio od žene veći od Ivana Krstitelja!«
Taj se nije sustezao da pokvarenom Herodu zavapi: »Ne smiješ imati žene brata svojega.« A kad je trebalo i više, to jest, da položi glavu pod mač krvnikov, nije se ustručavao.
Karaktera treba danas više nego ikada. Treba nam ljudi, koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome, kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ - kao klisura, kad navali na njih bura, koji će stajati kano čvrsti hrast, kojemu bura može pokidati grane, ali će iz čvrstog debla izbijati novi, još jači život.
Vi ste, katolički akademičari i akademičarke, obavili danas skupa vašu uskrsnu dužnost, pristupivši svetim sakramentima. Dokumentirali ste ovime svoju živu vjeru i ufanje u Boga pravde i istine! Neka vas sve ovo napuni svetim katoličkim ponosom i učini karakterima u životu. Da svojim primjerom svjetlite svojim drugovima i drugaricama, kako bi svi upoznali, kako nema drugog imena, u kojem bi se ljudi mogli spasiti nego li je Isus Krist, kojemu slava i čast u vijeke!
Hrvatska straža, 13. travnja 1937., br. 83., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 164-168.
Ispiši stranicu
