1938.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed u katedrali na Staru godinu 1938.
Iskupljujte vrijeme!
»Videte itaque fratres, quomodo cante ambuletis!«[50] (Ef 5, 16)
Ono što najviše resi oca obitelji i što je istodobno njegova najsvetija dužnost, to je briga za duhovno dobro i napredak njegove djece. Takova briga morila je i apostola naroda sv. Pavla. Zato se ovako oprašta od predstojnika i kršćana efeške općine u Miletu: »Ja znam, da će poslije odlaska moga ući među vas vuci grabežljivi, koji neće štedjeti stada. I između vas samih ustat će ljudi, koji će govoriti izvrnutu nauku, da povuku učenike za sobom. Zato bdijte, sjećajući se, da tri godine noć i dan nisam prestajao sa suzama spominjati svakoga od vas.« (Dj 20, 29–31)
Naskoro se ispunilo proroštvo Pavlovo. Protukršćanske zablude počeše se širiti u Kolosi i zaprijetiše da otruju i Efez. Ali srce apostola, i ako prostorom daleko od svojih dragih efeških kršćana, nije mirovalo. Upravljajući im poslanicu još ih jednom opominje: »Gledajte dakle, braćo, pomnjivo kako ćete živjeti; ne kao bezumni, nego kao mudri, i iskupite vrijeme, jer su dani zli.«
To je i moja poruka vama, braćo, u času, kad jedna godina opet tone u vječnost, a da se nikad više ne vrati. Dani su zli! Gledajte dakle pomnjivo, kako ćete živjeti! Živite ne kao bezumni nego kao mudri! Iskupite dakle vrijeme!
Treba li možda da vam dokazujem, da su dani u kojima živimo zli? Ta kud ćete gorih dana nego li su oni, u kojima već niječu i samu egzistenciju Božju. I to u isto vrijeme, dok o Bogu govori svaka kap vode; u isto vrijeme, dok o Njemu govori svaki crvić; u isto vrijeme, dok o Njemu govori i sunce i mjesec i zvijezde! Testimonia Tua credibilia facta sunt nimis! – Svjedočanstva Tvoja Gospode i odviše su vjerodostojna! (Ps 92, 5) I dok Te priznaju i slave i nerazumna stvorenja, dotle čovjek kojeg si obdario razumom viče – nema Boga!
Kud ćete gorih dana nego li su oni, u kojima pod utjecajem sile, hoće svijetu nametnuti nazor, da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju kimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog, jer za sve rase jednako govori: »Pulvis es, et in pulverem reverteris! – Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!« (Post 3, 19) Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje: »Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka, koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!« (Kol 3, 9–11) Opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala, nego one, koje sebi umišljaju da su stvorene da drugima gospodare!
Kud ćete gorih dana negoli su oni, u kojima nekolicina krvavih silnika propovijeda diktaturu klase (ili bolje svoju osobnu), prolijeva nedužnu krv i sije mržnju među ljudima! I to u isto vrijeme, dok je na snazi Kristova riječ: – »Unus est Pater vester, qui in coelis est! – Jedan je Otac vaš, koji je na nebesima!« (Mt 23, 9) Ako vam je pak jedan Otac na nebesima, onda ste međusobno braća, a ne krvožedni vuci!
Kud ćete gorih dana negoli su oni, u kojima su pojedinci došli već dotle, da ono što je dobro, nazivaju zlim, a ono, što je zlo, nazivaju dobrim. Brak sklopljen po zakonu Božjem nazivlju svećeničkom izmišljotinom, a slobodnu ljubav zahtjevom ljudske naravi. Brojnu dječicu nesrećom braka, a ubojstvo djece nuždom vremena; život po načelima vjere »klerikalizmom«, a vjerski indiferentizam slobodom čovjeka.
To su zla nad kojima je zavapio Izaija prorok: »Vae qui dicitis malum bonum et bonum malum; ponentes tenebras lucem et lucem tenebras! – Jao vama, koji zovete zlo dobrim, a dobro zlim; kojima je tmina svjetlo, a svjetlo tmina!« (Iz 5, 20)
Da! Dani, u kojima živimo, uistinu su zli, jer je nastao potpuni preokret vrijednosti.
»Gledajte dakle pomnjivo, kako ćete živjeti u ovim zlim i bezbožnim danima«, opominje vas apostol! Dani su ovo, koji se odlikuju prezirom Boga i Božjeg auktoriteta, kojemu je nositeljica Crkva!
Dani su ovo, koji se odlikuju razuzdanošću, koja se ne bi smjela ni spominjati među kršćanima!
Počinjaju se grijesi i protiv Boga i protiv bližnjega i protiv samoga sebe. Pred vama stoji izbor. Ili ćete u nastajućoj godini pustiti da vas nosi struja grijeha i opačina, kuda joj je volja, ili ćete plivati protiv struje, to jest provesti odlučno u život ono, što od vas traži i razum i vjera.
Prvo je komotno i lagano. Kimati glavom i odobriti sve, što nam svijet hoće narinuti. I to tim lakše, jer većina radi tako. Ali većina po sebi još uvijek ne znači, da je ono, što ona slijedi, pravo i dobro. Zato je rekao Krist: »Uđite kroz uska vrata, jer su široka vrata i prostran put, koji vodi u propast i mnogo ih ima, koji na njih ulaze.« (Mt 7, 13) Ako pođete tragom bezbožnog svijeta i zaboravite u nastajućoj godini Boga, tko će Vam pomoći, tko će Vas spasiti? Nitko, jer govori Gospod: »Ja sam tvoje spasenje!« Kad dakle čujete gdje se preporučuju razni pokreti i razne ideje, kao jedino spasonosne, neka viču koliko ih volja. Za nas je mjerodavnije ono, što nam govori Sv. pismo i narodno naše iskustvo. »In Te speraverunt patres nostri, speraverunt et liberasti eos.« U Tebe su se Gospode uzdali oci naši, u Tebe su se uzdali i Ti si ih izbavio! Tebe prizivahu i bjehu spašeni! U Tebe se uzdaše i ne ostaše postiđeni! (Ps 21, 5–6)
Ništa također nije lakše, negoli pustiti uzde strastima, da nas vode kuda hoće. Takovih je ljudi danas mnogo, ali se pita kakav im je konac? Odgovara nam apostol: »Mnogi žive, za koje sam vam govorio mnogo puta, a sad i plačući govorim, kao neprijatelji križa Kristova! Njima je svršetak propast!« (Pet 3, 18–19)
Ne preostaje vam dakle drugo nego slijediti savjet Krista Gospodina u nastajućoj godini: »Uđite kroz uska vrata!« A to nije ništa drugo nego oprijeti se odlučno požudi i slijediti glas razuma. Ta već je poganski filozof Krates, suvremenik Aleksandra Velikog, poveo borbu protiv požude, da ge ne upropasti. Bio je naime bogat. I jednog dana uze mnoštvo zlatnika i baci ih u more s riječima: »Odlazi od mene zla požudo! Ja ću utopiti tebe, da ti ne bi utopila mene!« Tako je evo sudio i radio po svjedočanstvu sv. Jeronima već stari poganin, samo da ostane gospodarom samog sebe i da se uzdrži na visini čovječjeg dostojanstva.
Gledajte dakle i vi po savjetu apostolovom pomnjivo kako ćete živjeti! U odnosu prema Bogu živite pobožno, to jest kao dobra djeca dobroga Oca nebeskoga. U odnosu prema bližnjemu živite pravedno prema onoj: »Što nećeš da tebi drugi čine ne čini ni ti drugome.« U odnosu prema samome sebi živite trijezno, tako da budete gospodari svojih strasti, a ne da one budu gospodarile vama. Tako ćete najbolje odgovoriti pozivu milosti Božje, koja po riječima apostolovim »spasava sve ljude, odgajajući nas, da odrekavši se bezbožnosti i svjetskih želja, trijezno i pravedno i pobožno živimo na ovome svijetu! (Tit 2, 12)
Iskupljujte vrijeme! Tako vas opominje apostol. Nemojte biti nerazumni kao oni, koji se ponašaju, kao da su apsolutni gospodari vremena. I kao što su robovali strastima minule godine, tako će im robovati i buduće godine. A ipak? »Kad bude«, veli pobožni Toma Kempenac, »jutro, misli da nećeš doživjeti večeri. A kad nastane večer, ne obećavaj sebi jutra! Budi dakle vazda spreman i tako živi, da te smrt nikad ne zateče nepripravna.« »Jer u sat u koji ne mislite, doći će Sin čovječji.« (Lk 12, 40)
Iskupljujte vrijeme! To je opomena stare godine koja evo nestaje. Iskupljujte ga vi kršćanski očevi i majke! Učinite vrijeme svojim barem od sada, ako ste ga proigrali do sada i nastajte više oko toga da djecu svoju uzgojite u strahu Božjem, nego da im priskrbite zemaljskog blaga. »Ne živi naime čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih!«
Iskupljujte vrijeme i vi sinovi i kćeri, mladići i djevojke!
Učinite ga svojim, upotrebljujući ga ne na igre i zabave, koje vode u propast, nego na ozbiljan rad, da budete od koristi sebi i domovini!
Iskupljujte vrijeme i svi ostali! Učinite ga svojim, vršeći svi savjesno dužnosti svoga staleža, da ugodite Bogu, pomognete sebi i koristite bližnjima, te postignete konačno život vječni.
U svemu svome radu živite ne kao bezumni nego kao mudri. Kad se je sveti Bernardo sa starijom braćom odrekao svega imetka i opraštao od oca i najmlađeg brata, da onda ode zauvijek u samostan, reče jedan od braće najmlađem, koji je ostao s ocem: »Mi ostavljamo za uvijek tebe i očinski dvor. Evo najednom si postao bogat, jer sve ostaje tebi!« Ali maleni brat, prosvijetljen milošću Božjom, odgovori: »Sebi ste dakle uzeli nebo, a meni ste ostavili zemlju. To nije dobra razdioba!« I za kratko vrijeme ostavi i on sve i ode za njima u samostan, da lakše spasi dušu i postigne život vječni.
To je dakako izvanredan poziv, i takove žrtve ne traži Bog od svakoga. Ali ono što Bog od svakoga čovjeka traži jest, da svaki čas vremena savjesno upotrebi, kako mu nalažu vjera i razum. Neka vam dakle u nastajućoj godini budu vazda na umu riječi apostolove: »Gledajte pomnjivo kako ćete živjeti: ne kao bezumni nego kao mudri, i iskupite vrijeme, jer su dani zli!« A kad bi se svi držali savjeta apostolova, siguran sam da bi zli dani naskoro bili dobri. Tu pak milost neka nam svima udijeli u Novoj Godini milosrdni Bog!
Hrvatska straža, 3. siječnja 1939., br. 2., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 283.–286.
[50] »Gledajte, braćo, pomnjivo kako ćete živjeti!«Propovijed prigodom posvete crkve u spomen kralja Zvonimira u Biskupiji kod Knina, 18. rujna 1938.
Milosrđe je Božje što nismo uništeni!
Minulo je 860 ljeta, otkako je Dmitar Zvonimir, kralj iz naše hrvatske narodne dinastije, dao na ovome mjestu sagraditi katedralu u čast Majci Božjoj, bl. Djevici Mariji. Mnogo je bura i oluja prohujalo od toga doba do današnjega dana preko stabla našega narodnog organizma. One su polomile toliko njegovih grana da se činilo da će na koncu iščupati i samo stablo s korijenom, i da će našega naroda i hrvatskoga imena nestati s lica zemlje.
Kad u duhu prođemo čitavu našu krvavu povijest, napose doba divljih turskih navala, možemo mirne duše reći s ponosom: »Misericordiae Domini, quia non sumus consumpti.« /»Milosrđe Gospodnje da ne izgibosmo.«, Tuž 3, 22/. Mogu drugi tražiti razloge što smo se održali gdje hoće, za mene jest i ostaje zadnji razlog da nismo izginuli – milosrđe Božje! Zato, kad sam imao odrediti natpis za veliko zvono ove spomen-crkve, nisam dugo krzmao što da dadem napisati. Prošavši u duhu tolike silne pogibli, koje su prijetile, pala mi je odmah na um jedna slika iz Sv. pisma. Mojsije, predočujući u grandioznoj slici nezahvalnomu izraelskom narodu velika dobročinstva Božja, govori: »Našao ga je /Gospod narod izraelski/ u pustoj zemlji, na mjestu užasa i su rove pustoši, vodio ga je i poučavao i štitio kao zjenicu oka svoga. Kao što orao vodi mlade svoje na lijet i lebdi nad njima i širi krila svoja, tako ga je on uzeo i nosio na ramenima svojim. Gospod je sam bio njegov vođa i nije bilo drugoga boga uz njega. Postavio ga je na divnu zemlju, da uživa plodove polja i siše med iz stijene – i da ima ulja na kamenitom tlu.« /Pnz 32, 10–13/.
I naš narod našao je dobri Bog prije više od 13 stoljeća u pustoj zemlji poganstva, gdje se kao razuman stvor klanjao nerazumnim stvorenjima, vodio ga svojom providnošću i čuvao, dok ga konačno, noseći ga na krilima svoje ljubavi i milosrđa, nije stavio na sveto tlo Katoličke crkve u današnjoj njegovoj domovini, u sjenu Petrove pećine, gdje evo već duga stoljeća, kraj svih jada što ga biju, može uživati plodove Kristova nauka i katoličke kulture, i hraniti se i pojiti izvorima žive vode što teku iz sv. sakramenata.
Sjećajući se tih i tolikih dobročinstava Božjih, stavio sam kao maleni znak zahvalnosti za bezbrojna dobročinstva Božja prema našemu hrvatskom narodu, na veliko zvono ove spomen-crkve natpis »Omnipotenti Dominatori Christo, qui per saecula multa populi Croatorum dux solus fuit, hoc signum in laudem et gloriam sempiternam! « /Svemogućem Vladaru Kristu, koji je kroz mnoge vjekove bio jedini vođa hrvatskoga naroda, ovo zvono na vječnu hvalu i slavu!/
Neka te, dakle, dragi moj hrvatski puče, ova spomen-crkva, danas posvećena, i glas njezinih zvonova, kad ih čuješ, podsjeća na dvije stvari: prvo, da budeš Bogu zahvalan za prošlost, za bezbrojna primljena dobročinstva, drugo, da ti je samo u njemu spas u budućnosti!
Svima je znano kako bjesni danas boj protiv Katoličke crkve u mnogim krajevima svijeta. Nabacuju se najgorim klevetama na Crkvu Božju, tobože u ime znanosti. Nabacuju se najpodlijim lažima i uvredama na vrhovnu glavu Crkve Božje Sv. Oca i Petrovu stolicu, u ime tobožnje slobode. Gone kao divlje zvijeri u mnogim krajevima svijeta katoličke svećenike, redovnike i redovnice, tobože u ime napretka, kulture i demokracije. Uništavaju cvatuće katoličke škole u mnogim krajevima svijeta.
Tobože radi prosvjete puka. A ja ovdje kažem pred vama, brojnim tisućama, kažem pred cijelim svijetom, kažem otvoreno i jasno gotovo sve što je lijepa i dobra u nama, u našem hrvatskom narodu, sve tekovine naše kulture, svu našu lijepu i časnu prošlost, dugujemo Katoličkoj crkvi, s čijim su glavarom Papom Agatonom sklopili djedovi naši jedinstveni pakt i čuvali ga do danas. Velim, otvoreno pred cijelim svijetom, da nas Božja providnost nije pravodobno zaklonila pod majčinsko krilo Katoličke crkve, nestalo bi nas bilo već davno s lica zemlje upravo onako kako je nestalo divljih Avara, Huna, Vandala i tolikih drugih. I ja se usuđujem poći još i dalje pa reći ovo: kad bismo, što ne dao dobri Bog, nesrećom otpali od Katoličke crkve i zabacili njezinu divnu nauku, brzo bismo se srozali do barbarluka afričkih divljaka. Pogledajte samo malo po Europi, koja je, izgleda, u nekim dijelovima odlučila obračunati s Katoličkom crkvom i njezinim naukom, a diči se kulturom. Zar je kultura smatrati sebe nekim višim bićem-nadčovjekom i prezirati druge, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati da samo veliki narodi imadu pravo na život, a maleni narodi jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima Sv. pisma, da je »malog i velikog stvorio On / Gospodi i jednako se skrbi za sve« (»pusillum et magnum ipse fecit et aequaliter cura est illi de omnibus!«) Mudr 6, 7/? Zar je to kultura, kad se za jedino mjerilo pravde postavi gruba sila s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura, kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer neće i ne mogu da misle i rade ono što misle oni koji su silom prigrabili vlast? Bog neka naš maleni narod oslobodi od takove prosvjete i kulture! Neka drugi rade kako ih je volja! Mi ćemo, došlo što mu drago, ostati vjerno u sklopu one Crkve koju je Isus Krist osnovao i povjerio na upravljanje sv. Petru i njegovim nasljednicima, rimskim biskupima. Ta Crkva katolička, koja je po riječima apostola Pavla »columna et firmamentum veritatis« /stup i tvrđa istine/,[30] bila je za naš hrvatski narod najsigurniji putokaz i zaštita kroz život. Ona ga je oplemenjivala, ona se radovala s njime, Ona je plakala s njime i pomagala ga u danima kušnje i nevolje. Ona je stavila kraljevsku krunu na glavu prvom njegovu kralju i učinila narod naš ravnopravnim drugim kršćanskim narodima Evrope. Ona je sa svojim vrhovnim poglavarom Sv. Ocem i danas najvjerniji i najsigurniji njegov prijatelj. I zato ćemo Božjom pomoću najsvečanije za tri godine proslaviti 1300 godišnjicu, kad je hrvatski narod prvi put stupio u vezu sa sv. Rimskom Stolicom.
Ali kao što će nas ova zavjetna spomen-crkva poticati na zahvalnost Bogu za primljena dobročinstva u prošlosti, tako neka nam bude podstrek da ne klonemo u budućnosti. Ne znamo kada je položaj u svijetu izgledao tako strašan kao danas. Svi sa zebnjom u srcu očekuju čas kad će planuti pokolj, kakvog svijet još nije vidio. Narodi su naoružani do zubi. Za male narode nema više pravice na zemlji. Oni su postali igračka kojom se igraju veliki i moćni. Ali ako nema pravde na zemlji, mi vjerujemo da je imade na nebu i da će konačno pobijediti vječna pravda. Zato, dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom! Jer što su svi ti do zuba naoružani narodi pred Svemogućim Bogom?
»Omnes gentes quasi non sint, sic sunt coram eo quasi nihilum et inane repu tati sunt ei.« /Svi narodi kao da ih ni nema, tako su pred Njim i kao ništica i taština, smatraju se pred Njim! – Iz 40, 17/ Zato je s pravom mogao reći apostol Petar: »I nema ni u jednom drugom spasenja, jer nema drugoga imena pod zemljom danoga ljudima u kojem bismo se mogli spasiti osim Krista Gospoda, kojemu je »dana sva vlast na nebu i na zemlji.« /Dj 4, 12/ i koji je jedini »rex regum et Dominus dominantium – Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.« /Pnz 10, 17/.
K Njemu, koji je doveo naš narod u krilo Crkve katoličke i moćnom svojom rukom štitio ga, čuvao i branio i obranio kroz dugih 13 stoljeća u današnjoj domovini, k Njemu upiremo svoje oči u teškim danima sadašnjice. Ali smo uvjereni u istinitost riječi sv. Pisma: »Timenti Dominum non occurrent mala, sed in tentatione Deus illum conservabit et liberabit a malis.« /Tko se Gospoda boji, neće ga stići zlo, nego će ga Bog očuvati u kušnji i osloboditi ga od zla. – Sir 33, 1/.
To neka nam uvijek doziva u pamet ova zavjetna crkva, spomen žive vjere naših djedova, spomen naše stare slave i putokaz k sretnijoj budućnosti.
Copia Publica, u Arhivu Postulature, sv. 24., str. 1700–1703.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 259.–262.
[30] 1 Tim 3, 15.Iz propovijedi na završetku marijanske procesije, u svetištu Naše Gospe Lurdske u Zagrebu, 31. svibnja 1938.
Narod naš neće propasti dok bude imao vjere u Majku Božju!
Kralj David sagradio je na Sionu nepredobivu tvrđu, i što je ona bila Izraelu, to je Majka Božja za kršćanski vjerni puk u danima bijede. »Ti si kao kula sionska«[15], veli pjesma. (…) Brojne su tisuće okupljene ovdje na ovoj zaključnoj svečanosti. Sve je sabrala vjera, da im je Majka Božja najveća zaštita, jer ona je na temelju od kojega čvršćeg nema. To je duboka poniznost koja se očituje i u molitvi: »Evo službenice Gospodnje …«[16]
I mi smo samo grješnici, i potrebna nam je pomoć, a sila koja nas najuspješnije može zagovarati pred Bogom jest Majka Božja. Ona je zaštita i pojedincima i obiteljima. Majka Božja je zaštitnica i cijelom našem hrvatskom narodu. Narod hrvatski je upravo marijanski narod! Oni su joj uvijek bili istinski odani, o čemu svjedoči hrvatska povijest i mnogobrojne crkve Njezine.
To je svjedok vjere njegove u pomoć Marijinu. Baš zadnje vrijeme bili smo svjedoci, da su se brojne zastave sagnule pred Majkom Božjom u Bistrici, i narod se je uvijek vraćao s Njezinim slikama i za to je bio napadan i kritiziran. No narod je pri tome vodilo čuvstvo i duboka vjera, da u Njoj ima nadu u pomoć u teškoćama. Narod neće propasti dok bude imao u Nju vjere. Neka i ova svečanost potvrdi vjeru u njezinu pomoć. Njezin zagovor neka Vas štiti, i molite da hrvatski narod bude Božji i Marijin.
Hrvatska straža, 2. lipnja 1938., br. 124., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 244.Propovijed katoličkoj akademskoj mladeži o odnosu katoličkog intelektualca prema svome narodu, osuda rasističke teorije i tumačenje kršćanskog pogleda na svijet, 27. ožujka 1938.
Katolički intelektualac prema svome narodu
Bazilika Srca Isusova u Zagrebu, 27. ožujka 1938.
Katolički akademičari i akademičarke! - I ove godine vidim vas, Bogu hvala, u velikom broju okupljene pred oltarom Božjim, da obavite vašu uskrsnu kršćansku dužnost. Ispunili ste opomenu Spasiteljevu: »Reddite quae sunt Dei Deo! Dajte Bogu što je Božje!« (Mt 22, 11)[1] Niste pošli za onima, koji osim materije neće da priznaju išta, već se rugaju onima koji vjeruju u egzistenciju osobnoga Boga govoreći: »Ubi est Deus eorum? Gdje je Bog njihov?« (Jdt 7,21)[2] Vi ste pošli za glasom duše, koja Vam govori pred svetim tabernakulom: »Ecce Deus noster iste! Exspectavimus eum et salvabi nos! Evo ovo je Bog naš, čekali smo ga i spasit će nas!« (Iz 25,9) Niste pošli za onima koji hoće da širom svijeta uskrise na novi život staro poganstvo i njegove lažne bogove, bilo u ovoj ili u onoj formi. vi ste pošli za glasom duše, koja govori: »Non enim est alius Deus quam tu, cui cura est de omnibus!
Nema drugog Boga osim tebe, koji se brineš za sve!« (Mudr 12, 1)[3] Niste pošli za onima, koji su po krsnome listu doduše katolici, ali praktički žive kao da nisu kršćani. Vaših duša nije mogao niti može zadovoljiti puki formalizam, niti fraze bez sadržaja i života, niti svjetski užici, jer cijelo vaše biće govori: »Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum, ita desidera anima mea ad te Deus! Kao što čezne jelen za izvorima voda, tako čezne duša moja za Tobom Bože!« (Ps 41, 6)[4]
Nije malena stvar u današnje doba, kad akademičari javno ispovijedaju svoje vjerovanje. Zato treba danas i samozataje i junaštva.
Prilike naime svuda u svijetu tako se razvijaju, da uvjereni katolik intelektualac, kojemu vjera nije prazni cimer nego srž života, biva često posmatran u najmanju ruku kao natražnjak. Na njegovu adresu padaju nerijetko neukusni vicevi; unosni položaji za njega su nepristupačni, ako ne pogazi svoje uvjerenje; ne rijetko biva smatran kao neprijatelj vlastitog naroda, ako ne reče amen i na najnevjerojatnije ispade pojedinaca, koji su uzeli patent na patriotizam. Koliko dakle mora da bude čvrst u vjeri, stalan u načelima i ustrajan u radu intelektualac katolik, da se uzdrži na površini i ne potone u glibu materijalističke sadašnjice!
Nije mi nakana, da vam danas govorim o izrugivanju na koje može naići katolik intelektualac radi svoga nazora o svijetu. Da vi preko toga niste već prešli, ne biste sigurno ni došli ovamo. No vi bez sumnje imate na umu opomenu Gospodnju: »Opprobrium hominum et blasphemias eorum ne metuatis ! Ne bojte se ruženja ljudskog i od huljenja njihova ne plašite se!« (Iz 51, 7) A zašto ne? »Sicut enim vestimentum, sic comedet eos vermis, et sicut lanam sic devorabit eos tinea: salus autem mea in sempiternum erit, et iustitia mea in generationes generationum! Jer će ih moljac izjesti kao haljinu i kao vunu izjest će ih crv, a pravda moja ostaje do vijeka i spasenje moje od koljena na koljeno!« (Iz 51,8) Niti želim da vam govorim o nepravdi, da uvjeren katolik ne može doći do značajnijeg položaja u javnim a često i privatnim službama, ako prije ne pogazi svog uvjerenja. Kad biste vi računali na položaj, ne biste ni došli u katoličke redove. Zato takove nepravde samo dižu vaš ponos, jer držite na umu onu staru riječ - non est ad astra mollis e terris via! Put od zemlje do zvijezda nije lak!
Katolički intelektualac i narod
Želim da upotrebim ovu priliku i iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnju, a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.
Nerijetko čuje se danas govoriti, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko stjecanja znanja? Mislim da tu nemam mnogo što pobijati.
Ako može istinski napredovati čovjek bez glave i bez zdrave pameti, može istinski napredovati i narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji da bi narod odbacio inteligenciju koja se istinski skrbi oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.
No ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću narodnu inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalci. Prema tome su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni na to da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li možda upravo vi koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?
Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj već zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.
Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad dakle te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svog naroda. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj naravi čovjeka, i prema tome je naravni zakon. Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši, nego ga usavršuje i oplemenjuje.
Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god dakle ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude, tako i narod svoj više nego li drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku nego li tuđu?
Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema vjeri katoličkoj ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda. Bog pak ne može sebi protusloviti.
Da je tome tako, pokazuje bjelodano sam Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svome narodu izraelskom, i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi Magnificat Majke Božje zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi prema svom narodu? Dirljivi plač Jeremije proroka na razvalinama Jeruzalema, nije li odraz duboke ljubavi prema svom narodu? A apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svom narodu tako daleko, da je zavapio: »Optabam ego ipse anathema esse a Christo pro fratribus meis, qui sunt cognati mei secundum carnem! Želio bih da sam budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu!« (Rim 9, 13)
Odatle pojava, da Katolička crkva u svom djelovanju i te kako računa i u obzir uzima nacionalno čuvstvo u narodima među kojima djeluje. Zato čim je moguće postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne zaštitnike. Ona poštuje sve njihove običaje, dok god nisu u protimbi s istinama kršćanstva ili zdravim razumom.
Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takove tvrdnje bajke, nego što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum vele! Ljubiti, reći će, htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro kojem se radi; onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.
A što je, pitam vas, najveće dobro i pojedinca i naroda? Ono bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera je katolička prvo i najveće dobro hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša.
To svjedoče neizmjerne žrtve za turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije hereza, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta vjera katolička učila ga je poštenju i čestitosti, i možete matematskom sigurnošću ustanoviti gdje se ona potkapa na koji mu drago način, da će tamo umjesto poštenja i pravde zavladati naskoro divljaštvo i rasulo. Ljubi li dakle istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru otaca svojih i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno prava i sloboda, što će mu cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt?
Katolici i narodna egzistencija
Drugo narodno dobro jest narodna egzistencija. Na svojim vizitacijskim putovanjima vidio sam dosta toga, što me je napunilo tugom i bolju. Lijepa i krasna sela, a kadkad gotovo prazna. Umjesto veselog smijeha djece neka samrtna tišina. Bijela kuga poharala je selo. A kako selo tako i gradove. Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmlatka, jer ako na mladima svijet ostaje, a tima se ne da uopće živjeti, na kome će ostati domovina? A zašto se neda života potomstvu? Zar zato jer nema kruha? Ne! Jer redovito siromasi imadu najviše djece! Nego zato jer se mnogi grlati rodoljubi boje žrtava i truda oko djece.
A što znači onda patriotizam koji u javnom životu spasava narod, a u vlastitoj obitelji ga ubija? Zato se ovakvima može mirne duše reći sa Svetim pismom: »Ipsi autem non erant de semine virorum illorum, per quos salus facta est in Israel! Oni nisu bili od roda muževa, po kojim je došlo spasenje Izraelu!« (1 Mak 15,44)[5]
Ili ljube li možda istinski narod svoj oni žalosni zastupnici akademske omladine, koji su uvijek spremni da manifestiraju i protestiraju ali ne paze da bi svoju mladost časno i pošteno sproveli i tako životom svojim, i obitelji koju će osnovati, bili sposobni da dovedu narod svoj k onoj sreći, što je ne doživješe oci? Ili, ljube li narod svoj oni koji neće da znadu, da je danas imperativ za akademsku našu omladinu stručno se spremati i tako osigurati egzistenciju sebi i svojima? Diletanti su samo balast za narod, ma koliko grlati bili i isticali se u narodnim akcijama.
Katolici i sloboda
Treće dobro o kojem se danas toliko pjeva, ali kojeg je malo u svijetu, jest sloboda. Od svega vidljivog stvorenja čovjek je jedini, koji zna što je taj veliki dar Božji. Dar je to što ga po prirodi ide bilo kao pojedinca bilo kao narodnu cjelinu. Ali ona je uistinu dar Božji! »Omne datum optimum et omne donum perfectum desursum est descendens a Patre luminum! Svaki je dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo silazeći od Oca istine!«[6]
I stoga slobode neće uživati ni onaj pojedinac ni onaj narod, koji je zahvalno ne primi iz ruku Božjih. A ne primaju je zahvalno iz ruku Božjih oni, koji u slobodi gledaju oslobođenje od sviju obaveza i prema Bogu i prema bližnjemu te misle, da smiju nekažnjeno gaziti sva ljudska i Božja prava ...
Zato će vanjsku slobodu na svoju korist i na korist drugih uživati samo onaj koji najprije oslobodi unutarnjeg čovjeka i koji se dovine slobode djece Božje, te stoji sa obadvije noge na tlu etike i morala, pravde i poštenja!
Crkva i suvremeni problemi
To su evo tri dobra, koja prava ljubav želi svome narodu. I tko mu negira ova dobra nije mu prijatelj. Jer ako mu negira vjeru, bit će brzo kraj egzistenciji. Ako mu negira egzistenciju onda nema koristi od slobode. Ako mu negira slobodu djece Božje, vanjska sloboda bez unutarnje odvest će ga brzo u rasulo i propast.
Ta tri dobra žele svome narodu i vaši crkveni poglavari, želi ih i vaš nadbiskup. Pa ako vašoj mladenačkoj impulzivnosti ne ide u račun ova ili ona gesta crkvenih poglavara, onda se sjetite prije svega, da oni koji više stoje, obično više toga i vide. Sjetite se zatim, da Crkva katolička nije organizacija od jučer, nego od dvije tisuće godina. Zato se njezini glavari ne mogu ravnati momentalnim hirima pojedinaca i grupa, nego iskorišćuju milenijsko iskustvo Crkve. Sjetite se napokon, da se Crkva i njezini predstavnici nalaze danas u težim prilikama nego ikada prije, jer živimo u vremenu koje je moderni poganin označio» Umwertung aller Werte«, bankrotom svih vrijednosti.
Ljudi trče za mjehurićima od sapunice a zlato gaze nogama. Što bi imalo biti na prvome mjestu stavljaju na zadnje, a što nije ni spomena vrijedno smatraju idealom savršenstva. I da nema Crkve s njezinim vječnim istinama, izgubili bismo na koncu ne samo vjeru, nego i razum i čitavu baštinu djedova. Ne čudite se, dakle, ako Crkva koji put drukčije sudi i radi, nego što želi ovaj ili onaj.
Katolici i rasizam
Moderni rasizam zamjera npr. Crkvi, što neće pasti na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti mu se.
Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju, da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije ljubav, nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo - što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome!
Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakovoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. Svi su naime narodi djeca Božja, i zato svi vape k Bogu - Oče naš koji si na nebesima!
Pravu dakle istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi.
I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.
Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke, budite uvjereni, da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje i hrvatske narodne sreće. Ponesite tu zavjetnu misao s ovih konferencija i recite vašim kolegama i kolegicama - grobar je svoje i narodne naše sreće onaj tko u Hrvatskoj ruje protiv Katoličke crkve!
Hrvatska straža, 29. ožujka 1938., br. 72., str. 2-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 229-235.Propovijed na Euharistijskom kongresu u Budimpešti, 27. svibnja 1938.
Euharistija - zlatni vez ljubavi
Draga hrvatska braćo i sestre!
Materijalističko naziranje na svijet prošloga stoljeća stvorilo je pravi sustav mržnje na ovoj zemaljskoj kugli, kad je isključilo Boga iz svoje sredine. Čovjek je bio sistematski podjarivan protiv čovjeka, stalež protiv staleža, da se ostvari što žešća klasna borba. Narod je bio sistematski podjarivan protiv naroda, a država protiv države. Ovo fatalno materijalističko naziranje na svijet donijelo je kao posljedicu uz ostalo i nepodnosive gospodarske prilike. Ove opet postadoše izvorom nebrojenih nasilja i nepravda. Onemogućen je gotovo pošten život pojedincu a pogotovu obitelji.
Tako evo danas, umjesto mira, vidimo na sve strane nemir. U mjesto poretka vidimo na sve strane revoluciju ili barem čežnju za njom. Umjesto bratske ljubavi i susretljivosti vidimo divlju mržnju i zavist, koju već i sama djeca uče od starijih. Propali su svi pokušaji državnika, da preko raznih konferencija donesu čovječanstvu mir. Koje čudo, da se čovječanstvo pita, postoji li još koja moć na svijetu, koja bi bila u stanju uvesti poredak u svijet i osigurati čovječanstvu mir. Dobar dio ljudi zdvaja i već je zdvojio. Ali mi katolici u tim strašnim danima, što ih proživljuje ljudski rod, vjerujemo čvrsto, što više, čvršće nego ikada, da postoji jedna svemoguća ljubav, koja je u stanju povezati sve narode u jednu sretnu veliku obitelj. To je ljubav Krista Boga u Presvetoj Euharistiji. Ta vjera u svemoguću ljubav okupila nas je ovdje sa svih strana svijeta. Okupila nas je u času, kad se novi tmasti oblaci nadvijaju nad obzorje Europe, a možda i cijeloga svijeta.
Sveta Euharistija zlatni je vez ljubavi, koji veže čovjeka s Bogom. Ona je zlatni vez, koji veže pojedince, koji veže pojedine obitelji, pojedine narode i države. Velim prije svega - ona je zlatni vez, koji veže čovjeka s Bogom. Kad se ljudski rod bio tako izopačio, da ga je Bog morao kazniti općim potopom, koji je izbrisao s lica zemlje čitavo čovječanstvo, osim pravednika Noe i njegove obitelji, postavio je Gospod dugu na nebu, kao znak, da neće više ovako kazniti ljude.[1] Ne znam, da li bi danas dostajala ova duga, da suzdrži srdžbu Božju, kad promatramo tolike opačine, u kojima se valja čovječanstvo. Kud ćete veće opačine, nego što je ova, da se već negira i samo opstojanje Božje. A ipak Bog kao da svega toga ne vidi ili neće da vidi. Pitamo se, koja je to čudna sila, koja priječi, da ne saspe gromove svoje srdžbe na ovu crnu zemlju? Koja je to čudna sila, koja priječi, da ne potopi ponovno ljudski rod, kao u doba Noino? Zar Bog doista još toliko ljubi ljude, da šuti na sve njihove opačine?
Jest, on ih uistinu ljubi. Ne zato, što bi u sebi bili vrijedni ljubavi, nego zato, jer posjeduju i imadu u svojoj sredini Isusa u Presvetoj Euharistiji. Onoga Isusa, za kojega je Otac Nebeski rekao: »Ovo je sin Moj ljubazni, koji je po Mojoj volji.«[2] Dokle god bude Svete Euharistije, ovog zlatnog veza, što veže nebo i zemlju, bit će i ljubavi Božje prema ljudima. Jer Otac bez sumnje ljubi svoga sina. Crkva svaku svoju molitvu upravlja u Njegovo ime govoreći: »Po Isusu Kristu Sinu Tvome.« Ako dakle ljubi Sina, onda ljubi i ono, što ljubi Njegov Sin, a on bez sumnje ljubi nesretne ljude. Mi katolici u to vjerujemo. Mi vjerujemo, i zato ponavljamo s punim uvjerenjem riječi svetoga Ivana
Apostola: »Nos credidimus caritati, quam Deus habet in nobis.« Mi vjerujemo ljubavi, koju Bog ima prema nama.«[3]
Kršćanin je dužan vjerovati u istinitost Božje riječi i obećanja. Ali kruna toga vjerovanja jest vjera u ljubav Božju prema nama u svetoj Euharistiji, koja konačno nije ništa drugo nego sam Krist, ljubav živa i beskrajna. Blago onima, koji vjeruju u tu ljubav. Jao onima, koji misle, da mogu biti sretni bez nje. Upitat ćete me: »Gdje su dokazi za to?« Dokazi su prije svega riječi Kristove. Jer ako vrijedi ona riječ Svetoga pisma: »Omnis homo mendax«[4] vrijedi i ona druga: »Universae viae Domini misericordia et veritas.«[5] Ako, dakle, Krist tvrdi, da nas ljubi, onda to mora biti istina. Prijatelj stišće osobno desnicu prijatelju, da ga uvjeri o svome poštovanju. A Krist Gospodin, da nas uvjeri o svojoj ljubavi, ne će kao posrednika ni anđela ni drugih, nego dolazi k nama osobno, u svetoj Euharistiji. I ne samo da dolazi, nego trajno stanuje među nama i kao da nam bez prestanka govori: »Delitiae mae esse cum filiis hominum.«[6] On nas dakle osobno ljubi. Tko može sumnjati u to? Zar mi nismo jedna Božja obitelj, a u obitelji ne iskazuju li otac i majka osobno ljubav svojoj djeci? Pa ako se čini, da jedno dijete ljubi više nego drugo, nije li to redovito baš ono, koje je slabije i bjednije?
Zamislite se, dakle, u tu veliku Kristovu ljubav. Svaki od nas može ga čitavoga rezervirati za sebe, a da nikome drugome ne čini krivo. Isus u svetoj Euharistiji naliči suncu, a sunce daje svima i svakome čitavu svoju toplinu i sve svoje svjetlo. Ni jedan ne prima manje. Isus u Svetoj Euharistiji nalik je također oceanu. Ocean je čitav na raspolaganje svima ribama zajedno, i svakoj ribi napose. I Krist u svetoj Euharistiji potpuno je na raspolaganje čitavom čovječanstvu, kao i svakome čovjeku napose. Euharistija je, dakle, najljepši vez, koji veže čovjeka s Bogom. Tek je jedna bolna činjenica, da golem dio ljudi ne pozna njezine vrijednosti.
Sveti Aleksije, kaže legenda, otiđe od svoje kuće i nakon nekoga vremena vrati se kući, u kojoj je živio kao siromah pod stepenicama, jer ga nitko nije poznao. Nakon sedamnaest godina on je umro, i tek nad njegovim lijesom njegova mati spozna, da je to on i zavapi: »Toliko je vremena trebalo, sine moj, da spoznam, tko si!« Čovječanstvo traži i izmišlja sve moguće sisteme, da ispliva iz poteškoća. A evo u Svetoj Euharistiji, jedino može naći rješenje svih problema i poteškoća. Ne dao Bog, da prekasno upozna njezinu vrijednost i da mora možda uskliknuti kao majka svetoga Aleksija: »Kriste Gospode, zar smo morali doći pred samu smrt, da Te upoznamo i da spoznamo da si Ti jedini naš spas i jedina naša sreća!«
Euharistija je, rekao sam na početku, vez čovjeka s Bogom, ali ona je nužno i jedina veza ljubavi između pojedinca i pojedinca, između obitelji i obitelji, između naroda i naroda, i konačno između cijelog čovječanstva. Jer znate li otkuda ratovi i borbe među ljudima? Čovjek je s obzirom na svoje težnje u neku ruku neograničeno biće. Nigdje tim težnjama kraja ni konca, pa je razumljivo, da te težnje dolaze u sukob s težnjama drugih ljudi. Kad bi, dakle, netko bio u stanju ispuniti sve težnje čovječje, ne bi čovjek imao razloga, da dolazi u sukob s drugim ljudima. Budući da je, dakle, čovjek po svojim težnjama na neki način neograničeno biće, to njegove težnje može ispuniti samo Bog, koji je neizmjerno biće. I zato čovjek u svetoj
Euharistiji nalazi ispunjenje svih svojih težnja. Kad je čovjek u miru sa sobom, brzo će naći mir s drugima, ako pak vlada mir među pojedincima, onda je nužno mir i u obitelji, koja nije drugo nego skup pojedinaca. Ako su obitelji u miru, u miru je i narod, koji predstavlja skup obitelji. Nužno, u miru će biti i cijelo čovječanstvo, kao skup naroda. Tako, evo, sveta Euharistija veže u jednu veliku kršćansku obitelj, u jednu veliku Božju obitelj, cio ljudski rod. Koje je dakle čudo, ako je veliki crkveni naučitelj i duboki mislilac sv. Augustin, promatrajući svetu Euharistiju, zapisao one zlatne riječi: »U ovom kruhu preporuča vam se, kako vam mora biti drago jedinstvo.
Zar je ovaj kruh samo od jednoga zrna načinjen? Nisu li bila mnoga pšenična zrna? No prije nego su dospjela da postanu kruh, bila su odijeljena. Voda ih je povezala nakon što su bila smrvljena. Ako, naime, ne bi bila smrvljena, i onda vodom pokvašena, nikada od njih ne bi bilo onoga, što zovemo kruh i što sada na oltaru slavimo, kao svetu Euharistiju.«
Sveta Euharistija zaista je najljepši zlatni vez ljubavi među pojedincima, obiteljima, narodima i državama. Ako čovječanstvo želi isplivati iz svojih poteškoća i naći sreću i mir, nema mu drugog puta negoli vraćanje svetoj Euharistiji. Materijalizam prošloga stoljeća, kao što sam rekao na početku, prekinuo je vezu čovjeka s Bogom, i zbog toga je nužno morao donijeti pakao u ljudsko srce i očaj u ljudsku dušu. Sveta Euharistija veže čovjeka s Bogom, i zbog toga nužno uspostavlja mir i sreću u ljudskom srcu, a prema tome donosi sreću i blaženstvo cijelom ljudskom društvu.
Upravimo svi skupa molitve Bogu, da ovaj međunarodni Euharistijski kongres bude veliki kamen k izgradnji kršćanskog poretka u svijetu.
Hrvatska straža, 29. svibnja 1938., br. 121., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 239-242.
Živimo u doba, u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti
Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi sv. Katarine, na otvorenju Trećeg Hrvatskog Socijalnog Tjedna, 23. listopada 1938.
Crkva i društveni poredak
Moralne i socijalne prilike u svijetu
Živimo u doba, u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvom mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: »Nolumus hunc regnare super nos! - Nećemo da ovaj vlada nad nama! «[1] Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u mileu, koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo, da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. »Perditio tua ex te Israel! - Propast tvoja od tebe je, Izraele! «[2]
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo, kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Uloga Katoličke crkve
Nitko razuman neće zanijekati, da je Crkva katolička od svog opstanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezinu su nauku prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko carstvo, i priveli ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda, kad se činilo, da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko, koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni »Portae inferi - vrata paklena«[3], o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci, kojih ne manjka do danas, govoreći, da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Lutera i porušila načela zakonitog od Boga danog auktoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: »Expectavimus lucem et ecce tenebrae! - Očekivasmo svjetlo a evo tmine!«[4] Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Kako se razvio i što je htio ekonomski liberalizam
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: Čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija, kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: »Uniusquique in viam suam declinavit! - Otišao je svaki svojim putem! «[5] Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve auktoritete. On traži potpunu samostalnost individua, i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja, na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! »Non potest arbor mala bonos fructus facere!« - »Ne može«, rekao je Krist, »zlo drvo dobrih rodova rađati!«[6] Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskog društva. On imade istina pravo, da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: »Unicuique suum!«[7]
Što je gore, ta sloboda, koju nauča ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Marksistički socijalizam
Po shvaćaju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle po nauku marksizma nema drugog lijeka nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma, kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. »Rerum novarum« i Pia XI. »Quadragesimo anno.« Nisu istina bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
Zašto Crkva odbija te sustave?I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje. Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema. Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete o jednom skupu ekonomske djelatnosti, koja se odvija po zakonima posve neodvisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz nas kroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo naime biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao, kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. »Minuisti eum paulo minus ab angelis! - Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela! «[8] I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time, da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Stajalište Crkve
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individua prema društvu i društva prema individuu.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačke rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu, koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su, da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok zla
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! »Homo homini lupus!«
Ako dakle hoćemo, da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka, da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo doduše, kako se rado izruguju tome oni, kojima je »bog trbuh! «[9] Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovom svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu.[10] A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako, kako se pristoji onima, koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
»Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!« rekao je Krist! - »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu
Njegovu, a sve drugo će vam se dodati! «[11]
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije »caetera«, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!«
Katolički list, 27. listopada 1938., br. 43. str., 509-511.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 263-269.
Ispiši stranicu
