1943.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu o 15. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, 9. svibnja 1943.
Jedina moja želja na ovome svijetu jest – pod svaku cijenu postati svet!
U jednoj crkvi stoje poredani s jedne i s druge strane veliki kameni kipovi preko 2 m visoki. Jedan od tih kipova predstavlja sv. Mavru, drugi sv. Inocencija, treći sv. Ivana Krstitelja, četvrti sv. Petra apostola, peti sv. Pavla, šesti sv. Andriju apostola i tako redom. Pod svakim od tih velikih kipova nalazi se sagnut jedan lik, na kojega je dotični svetac stupio nogom. Kažu da su to likovi cezara, koji su mučili te ljude. A što su umjetnici htjeli zapravo izraziti tom svojom umjetnošću? Ništa drugo nego da su sveci nad cezarima. Da oni, koji usrećuju narode nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi krjeposti, kršćanskog savršenstva.
To bih vam želio staviti na srce, kad slavite spomen na jednog mladog čovjeka, koji je nastojao, da slijedi poziv sv. Pavla apostola prvim kršćanima: »Budite sljedbenici moji, kao što sam i ja Kristov!« (1 Kor 4,16).
Možda nam nitko nije dao bolju definiciju pojma sveca negoli ga nalazimo u prvome psalmu u Svetom Pismu: »Blažen čovjek, koji ne ide po savjetu bezbožničkom, i na putu grješničkom ne stoji: i u opakom društvu ne sjedi. Nego je u zakonu Gospodnjem volja njegova: i o zakonu njegovu razmišlja dan i noć. On je kao stablo zasađeno kraj vode, što teče: koje donosi svoj rod u svoje vrijeme. Kojemu lišće ne otpada: i što god radi u svemu uspijeva. Nisu takvi bezbošci, nisu takvi: nego su kao prah, koji raznosi vjetar s lica zemlje.« (Ps 1,1-4).
Što je ostalo, recite mi, od svih djela silnoga Džingiskana, Sulejmana, Nerona, Bajazita i kako su se sve zvale te veličine? Ništa drugo do šaka praha, kojem možda ni u grobu ne daju mira kletve i suze milijuna ljudi, što su smrvljeni samo radi pohlepe za slavom i zemaljskim blagom, tih toliko čuvenih osvajača ili opakih vladara. Što je ostalo od svih toliko razvikanih političkih demagoga širom svijeta? Bijedna uspomena da su nekada bili i da od svega njihovog rada nikakve koristi.
Pogledajte s druge strane svetačke likove, koje nam Crkva stavlja pred oči. Pogledajte jednoga sv. Benedikta, jednoga svetog Dominika, jednoga svetog Pranju Asiškoga, jednoga svetog Ignacija Lojolu, svetoga Vinka Paulskoga, svetoga Ivana Boska, svetoga Franju Saleškoga, svetoga Ivana Arškoga, svetu Tereziju Veliku, svetu Tereziju od Maloga Isusa, svetu Francisku Chantal, svetu Klaru. Ali što da dalje nabrajam. Jer, kojega god bih vam još stavio pred oči, a ne znamo im svima ni broja, za svakoga bi se mogle ponoviti riječi Svetog Pisma: »On je kao stablo zasađeno kraj vode, što teče: koje donosi rod svoj u svoje vrijeme. Kojemu lišće ne opada i što god radi u svemu uspijeva!«
U čemu je taj rod pitat ćete me, u čemu je veličina svetaca u historiji čovječanstva? U primjeru na zemlji, u zagovoru na nebu!
Primjer na zemlji! Malena stvar, zar ne? Da, ali samo za one, koji površno gledaju stvari. I korijen stabla, o kojemu govori Sveto Pismo, sakriven je pod zemljom. Za površnog promatrača dakle bez značenja i koristi. I donji dio stabla nije baš lijep, niti izgleda puno vrijedan. I kad dođe zima, izgleda da je stablo umrlo. Ali pogledajte sada u mjesecu svibnju kad se rascvate jabuka, kruška, trešnja, vinova loza. Kakav divan cvat! Pogledajte u jeseni, kad se grane svijaju pod teretom slasnih plodova. Samo budala će reći da je korijen i donji dio stabla bez koristi. To isto zapažamo i u životu svetaca kroz historiju čovječanstva. Svi odreda zakopani u svijetu, bilo u tišini samostanskih zidina, bilo, inače. Od svijeta većinom smatrani nerazboritim, ludim radi svoga bijednoga odijela, stana, hrane, bdijenja, bičevanja, posta. Ali povijest Svete Crkve, a i objektivna svjetska povijest svjedoči, da nitko, pa ni najveći državnici svijeta nisu tako duboko urezali brazde u životu čovječanstva i donijeli toliko koristi ljudskome društvu kao jedan sveti Pranjo, Dominik, Ignacije, Benedikt, Vinko, Terezija i tako redom.
Jer njihov naoko bijedan život bio je sjajan primjer i poticaj milijunima duša, da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru časti i slasti ovoga svijeta (a to je uvijek razlog sukobima u svijetu) i da posvetivši se Bogu rade na dobrobit bližnjih svojih, na dobrobit čitavog čovječanstva. Tko je od svjetskih ljudi toliko koristio čovječanstvu koliko jedan sveti Franjo Asiški, kad je na ljutu ranu svojega doba (lakomost za imetkom, uživanjem itd.) prilijepio ljuti i izvanredno spasonosni lijek svetoga siromaštva, čistoće i poslušnosti po Redu koji je osnovao? Da li je ikoji svjetovnjak učinio za dobrobit bijednika toliko koliko jedan sveti Vinko Paulski, čiji duh i danas djeluje u nebrojenim bolnicama, sirotištima na dobrobit čovječanstva preko muške i ženske loze Reda, koji su osnovani po njegovu primjeru i poticaju? Da li je ikoji svjetovnjak pedagog toliko koristio čovječanstvu kao recimo jedan sveti Ivan Bosko, koji je spasio i spašava i dandanas po svojim duhovnim sinovima tisuće mladeži od propasti koju im sprema ulica, i čini od njih najkorisnije članove ljudskoga društva?
Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.
Treba li da dodamo još i onu drugu stvar što srno ju spomenuli na početku? Zagovor svetaca na nebu? Čovjek naših dana, koji ne vjeruje ni u što osim u ono što stavlja u usta ili džep, prezirno će mahnuti rukom. Ali kršćanin ne! Jer, ako su raširene ruke jednoga Mojsija, okrenute prema nebu na molitvu, bile u stanju da izvojuju pobjedu narodu izraelskom, što li neće biti u stanju učiniti ruke svetaca na nebu pred prijestoljem Boga Svemogućega?
I što su drugo one nepregledne procesije našega sela k Majci Božjoj Bistričkoj negoli živa vjera, koju potvrđuje iskustvo, živa rekoh vjera u moć zagovora Majke Božje, te najsvetije predstavnice roda ljudskoga? Što li su drugo negoli živa vjera u pomoć svetaca koju potvrđuje iskustvo: one vruće molitve i priprostog puka, a i mnogih učenih glava, kad se mole i zavjetuju a hodočaste sv. Antunu, sv. Barbari, sv. Florijanu, sv. Roku, sv. Ani, sv. Tereziji, sv. Josipu, i nebrojenim drugim svetim mučenicima i ispovjednicima? Predaleko bi nas odvelo, kad bismo htjeli osvijetliti sa svih strana ulogu svetaca u životu pojedinaca, u životu obitelji, u životu naroda, u životu čovječanstva. I zato je razumljiva bilješka, koju je jedan sluga Božji zabilježio u svojoj knjižici: »Jedina moja želja na ovome svijetu jest – pod svaku cijenu postati svet!« No za nas to nije samo želja nego je i nalog Krista Spasitelja: »Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48).
Nedjelja, br. 11. (23. svibnja 1943.), 1.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 248–251.Propovijed u katedrali na Uskrs, 25. travnja 1943.
Dragi moji vjernici!
Križeve koje nam pošalje ruka Božja strpljivo nosimo jer se samo preko križa na Golgoti dolazi do slavnoga uskrsnuća
Pripovijedaju o rimskom caru Teodoziju, da je jednom zgodom dao otvoriti sve tamnice i svima utamničenima darovao slobodu. Tom prigodom da je car izjavio: »Kad bih imao vlast, ja bih dao otvoriti sve grobove, i svima bih mrtvima dao natrag život.«
Ali, svima je i odviše jasno, da nema toga na zemlji, koji bi bio u stanju mrtvacima vratiti život. Ni carevi ni kraljevi, ni medicina ni tehnika. Vratiti život mrtvima može samo Onaj, u čijoj je vlasti i život i smrt. To je Bog! To nam svjedoči i današnji dan, kad je Isus Krist u slavi i sjaju uskrsnuo iz groba.
Uskrsnu Isus doista! Tako glasi naša vesela uskrsna pjesma. A da je tome tako, svjedoči nam prije svega Sveto Pismo. A znate li, da za riječi Božje vrijedi ona: »Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće nikada proći!« (Lk 21,33). Da je tome tako, svjedoče nam sveti apostoli. Prva stvar za kojom idu apostoli jest da pokažu, da ovaj u povijesti svijeta neizmjerne važnosti događaj nije nikakvo iznašašće ljudske fantazije, nego činjenica koje ne može oboriti nikakav prigovor. Ta tih dvanaest apostola nisu bili ljudi bolesnih živaca kao ovo naše doba, nego ljudi zdrave duše i zdrava tijela, koji su Krista iza uskrsnuća svojim očima gledali, s njime razgovarali, s njime jeli, s njime hodali. Štoviše, jedan od njih, koji je bio i odviše kritički nastrojen, na tvrdnje ostalih apostola, da je Gospodin uskrsnuo, reče: »Neću vjerovati, dok ne vidim na rukama njegovim znaka od čavala, i ne metnem prsta svojega u mjesto od čavala, i ne metnem ruke svoje u rebro njegovo.« (Iv 20,25).
I taj nevjerni Toma imao je prilike da metne prst svoj u mjesto od čavala i ruku svoju u rebro njegovo, i da raskajan radi svoga nevjerovanja usklikne: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28). Da je Isus doista uskrsnuo, svjedoči stotinu drugih ljudi, koji su ga iza uskrsnuća svojim očima gledali i svojim ušima slušali. Da je Krist uskrsnuo, svjedoče milijuni ljudi, koji su s radošću polazili u smrt radi svoje vjere u ovu istinu. Da je Krist uskrsnuo, svjedoči čitava povijest Katoličke Crkve, koja uskrsnuće Kristovo smatra jednom od temeljnih istina kršćanstva i radi te istine bila je izvrgnuta neopisivim patnjama i progonima i sa strane vladara, i sa strane tobožnjih učenjaka, i sa strane bogataša, i sa strane nahuškane neuke svjetine.
Da je Krist uskrsnuo, svjedoči Katolička Crkva, koja danas u ovom ratnom vrtlogu čitavoga svijeta stoji jedina mirna i nepokolebiva u potpunoj vjeri u pobjedu istine, jer zna, da iza nje stoji onaj isti Isus Krist, koji je prije dvije tisuće godina na Golgoti umro, a na današnji dan prije isto toliko godina slavno iz groba uskrsnuo. Zar se dakle u uskrsnuću vara Sveto Pismo, a pravo imade možda jedan Renan, Voltaire, Nietzsche, Schopenhauer, Lenjin i slični? Zar se dakle u uskrsnuću varaju toliki milijuni mučenika, koji su s radošću polazili u smrt za ovu istinu, a pravo imadu posjetioci sumnjivih noćnih lokala, koji radi svoga prljavoga života moraju nijekati očevidnu istinu, da primire svoju savjest? Zar se dakle u uskrsnuću varaju sveti apostoli, vođeni Duhom Božjim, a pravo možda imadu kojekakvi nazovi intelektualci, koji smatraju, da će samo onda biti veliki u očima ljudi, ako ne vjeruju u ovu istinu zato jer u nju vjeruju i stare bakice?
Na jednoj silom sazvanoj skupštini na početku boljševičkog režima, kao što je običaj na takovim skupštinama, strastveno se grmilo protiv Boga, protiv Krista, protiv bajke o uskrsnuću tijela. Konačno se javio za riječ i jedan starac sa sijedom bradom. Čekao je najprije, da se stiša buka i galama. A onda ustade, ispruži svoju ruku, i mirnim, ali odlučnim glasom rekne: »Uskrsnu Isus doista!« Jedan čas bila je nijema tišina u dvorani. Ali za čas mnogi prisutni kršćani, ohrabreni junačkom ispoviješću vjere, opetovaše oduševljeno za starcem: »Uskrsnu Isus doista!«
Da! Uskrsnu Isus doista, to je i naša ispovijed vjere na današnji dan, dragi moji vjernici! Ali s tom ispoviješću vjere ispovijedamo odmah i onu drugu: »Koji je oživio Isusa i nas će oživiti!«.[159] I mi ćemo dakle uskrsnuti! Za to nam jamči uskrsnuće Gospodina Isusa Krista!
I mi ćemo uskrsnuti! Ne mislim time reći, da će uskrsnuti naša duša, jer duša nikad ne umire, duša ne biva pokopana u grobu i zato ne može ni uskrsnuti. Nego kad kažem i mi ćemo uskrsnuti, mislim na ovo naše tijelo, u kojem hodamo po zemlji, u kojem živimo. Mislim na ovo naše tijelo, koje, kad se duša odijeli od njega, pada u grob i raspada se u prah, iz kojeg je stvorena. To naše tijelo neće zauvijek ostati u grobu, jer će doći dan, kako govori Isus Krist: »Kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega.« (Iv 5,25). Božja snaga, koja je bila na djelu kod uskrsnuća Kristova, ta ista Božja snaga će prah, u koji se raspada ljudsko tijelo, opet sastaviti u ljudsko tijelo. S tim tijelom opet će se sjediniti naša duša i ostati sjedinjena za vijeke vjekova.
Tako smo učili u Apostolskom vjerovanju – vjerujem u uskrsnuće tijela, život vječni! Tako je Duh Sveti progovorio već davno prije dolaska Kristova na svijet na usta pobožnoga Joha: »Znam da otkupitelj moj živi i u posljednji dan ustat ću iz zemlje. I opet ću se obući u svoju kožu, i u svom tijelu vidjet ću Boga svoga.« (Job 19,25). Tako nas uči sam Isus Krist: »Ide čas u koji će svi, koji su u grobovima, čuti glas Sina Božjega; i izići će svi koji su činili dobro na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće suda.« (Iv 5,28).
Tako traži Božja dobrota. Ta Bog je stvorio čovjeka kao krunu svega stvorenja. I dok obično drvo, kao što je smreka, može doživjeti i po 300 godina, divlja ruža i po 400 godina, hrast i više stotina godina; dok kornjača i neke druge životinje znaju doživjeti po više stotina godina, zar bi čovjek, ta kruna svega stvorenoga, imao biti u gorem položaju od bilja i od životinja?
To traži i Božja pravda. Ta Bog je stvorio ne samo našu dušu nego i naše tijelo. Ako duša prima plaću za svoja dobra djela ili kaznu za svoja zla djela, zar nije posve u redu, da i tijelo, koje je služilo duši kao oruđe za dobro ili za zlo, primi isto tako nagradu kao i duša?
A zar nam i sama ova proljetna priroda ne govori doista jasno o uskrsnuću tijela? Koliko puta smo gledali gusjenicu, kako puže po zemlji. Slika čovjeka dok živi na ovoj zemlji. A ta gusjenica pretvara se u ličinku, čahuru, koja izgleda kao mrtva. Slika čovjeka u grobu. A ipak, evo, u proljeće izlazi iz te čahure krasan šareni leptir, koji veselo leti od cvijeta do cvijeta, uživajući na svjetlosti i toplini sunca. Tako će jednoć Božjom snagom i naše poniženo tijelo uskrsnuti preobraženo iz groba da uživa u nebu ili iznakaženo da trpi u paklu, prema tome, kakvom smrću čovjek umre, u milosti posvećujućoj ili u smrtnome grijehu.
Konačno uskrsnuće je najveća slava našega Spasitelja. Zato ga i slikaju s pobjedničkom zastavom u ruci, simbolom pobjede nad smrću, nad grijehom, nad paklom. A ta pobjeda Spasitelja Isusa ne bi bila potpuna, kad naše tijelo ne bi uskrsnulo iz groba. Jer smrt nije ništa drugo nego kazna za grijeh. Da nije bilo grijeha, ne bi bilo ni smrti. Ako bi, dakle, naše tijelo zauvijek ležalo u grobu, trajala bi zauvijek i kazna za grijeh. Pobjeda, dakle, našega Spasitelja nad grijehom ne bi bila potpuna. Pa kao što smo u Adamu svi sagriješili i zato svi postali podložni smrti, tako i po novom Adamu, koji je Isus Krist, svi postajemo dionici otkupljenja. I kao što je On uskrsnuo iz groba, tako ćemo uskrsnuti i mi.
Blagdan, dakle, uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, dragi moji vjernici, jest za sve kršćane blagdan velike radosti, ali ujedno i velika opomena. Opomena, da bježimo kao od kuge od grijeha koji je čovjeka doveo do toga da mora umrijeti i da mora u grob. Opomena, ako želimo jednom uskrsnuti s lijepim, preobraženim tijelom, da se skrbimo, da nam duša na ovoj zemlji bude lijepa. Opomena, da križeve koje nam pošalje ruka Božja strpljivo nosimo, jer se samo preko križa na Golgoti dolazi do slavnoga uskrsnuća!
Katolički list, br. 17. (1943.), 194.–195.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 244–247.
[159] 1 Sol 4,14.Propovijed učenicama Domaćinske škole u Zagrebu prigodom blagdana Svete Obitelji, godine 1943.
Drage učenice domaćinske škole!
»Svaki rad mora pratiti molitva«
Blagdan Svete Obitelji, koji nam Crkva svake godine dovodi pred oči, pun je, možda više nego ikoji drugi, mnogih i divnih pouka za ljudski život. Svaki stalež, svako doba, svaki spol naći će u Svetoj Obitelji primjera, koji mu mogu
poslužiti za napredak u ovom životu i za postignuće vječnoga života. Ali na jedan primjer napose htio bih da danas svrnem vaše oči, a to je primjer rada. Sveta Obitelj uči nas, da svaki čovjek mora raditi. Sveta Obitelj uči nas, da je rad časna stvar. Sveta Obitelj uči nas, da najprije vršimo svoje staleške dužnosti. Sveta Obitelj uči nas, da svaki rad mora pratiti molitva. Sveta Obitelj uči nas, da rad donosi blagoslov za vremeniti i vječni život. Pogledajmo ove istine, da se naučimo pravo cijeniti rad, i tako izbijemo koristi za vremeniti i vječni život.
Sveta Obitelj uči nas, da svaki čovjek mora raditi! U Svetoj Obitelji radi ponajprije sv. Josip, koji je glava Svete Obitelji i odgovoran za njezino uzdržavanje. U Svetoj Obitelji radi Blažena Djevica Marija, koja vrši ulogu domaćice. Radi Isus Krist, čim mu to sile dopuštaju i dok god ne počne s drugim radom, s javnim propovijedanjem Evanđelja. Mora dakle da radi i svaki od nas, bez razlike kako se zvao, koji nije spriječen bolešću ili mu je inače onemogućen rad. Zašto? Pred padom prvoga čovjeka, rad je bio zabava. Nakon pada prvoga čovjeka, Bog mu za kaznu zabavu mijenja u osjetljivu pokoru, kad izriče sud nad Adamom: »U znoju lica svoga jesti ćeš kruh, dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet!« (Post 3,19). Ako bi čovjek kušao da prestupi ovu odredbu, onda može biti siguran, da si sam potpisuje smrtnu osudu. Jer, recite mi, što bi bilo od ljudskog društva, kad bi svi ljudi prestali obrađivati zemlju? Neminovna posljedica toga bila bi glad, a onda propast svega čovječanstva. Zato svaki normalan čovjek ćuti u sebi potrebu za radom, kao što veli lijepo strpljivi Job: »Čovjek je stvoren za rad, a ptica za let!« (Job 5,7).
Kako bijedno u poredbi s Blaženom Djevicom Marijom izgledaju one žene našega doba, koje sate i sate gube pred ogledalom za mazanje usnica, za razne druge ludorije umjesto da se rukama, koje je dao Bog, posluže da u redu drže kuću i obitelj, da umnažaju njezino blagostanje, da unose u nju zadovoljstvo, radost i veselje. Takvim ženama, takvim domaćicama, valjalo bi staviti pred zrcalo, pred kojim gube vrijeme, natpis iz Svetoga Pisma: »Idi k mravu, lijenčino, i promatraj putove njegove i uči se mudrosti!« (Izr 6,6).
Sveta Obitelj nas uči, da je rad časna stvar! Jer što može biti časnije od onoga, što je sam Sin Božji svojim primjerom i svojim naukom posvetio. Ništa se ne čudimo starim poganima, koji su tjelesni rad smatrali za sramotu. Jer kad nisu poznavali pravoga Boga, nisu poznavali ni onoga, što iz objave Božje izvire. To je neznanje raspršio svojim primjerom Isus Krist. Za hranitelja odabire si drvodjelju, sv. Josipa. S njime u zajednici radi sve do svoje tridesete godine života. Za svoje apostole nije odabrao ohole filozofe, bilo grčke bilo rimske, nego siromašne ribare galilejske, koji su svojim rukama zarađivali dnevni kruh. Nije dakle ništa ponizujuće za ženu, pa nosila baš i doktorski naslov, da zasuče rukave i radi u kući, ako nije ničim spriječena. Nego je znak plitkog uma i ohola srca, kad se netko stidi svakodnevnog posla u kući, zato što je možda iz imućnije obitelji ili plemenitijeg tobože roda. Majka je Božja bila kraljevskog roda, pa se nije stidjela nijednog posla, što ga sobom donosi zvanje žene. A Isus Krist bio je i jest »Kralj kraljeva i Gospodar gospodara« (1 Tim 6,15), pa se nije stidio reći: »Nisam došao da drugi meni služe, nego da ja drugima služim!«[154] Nije zato ništa čudno, ako danas već i država iz čisto materijalnih interesa uspostavlja »časnu radnu službu«.
Sveta Obitelj uči nas, da najprije radimo ono, na što smo obvezani po svom zvanju. Danas se ljudsko društvo razčlanilo u bezbroj zvanja, jer tako iziskuju potrebe života našega doba. Sva ta bezbrojna zvanja slična su mnogim udovima jednoga tijela. Sva ta zvanja slična su mnogim kotačićima, koji zadiru jedan u drugi, da ura može normalno raditi. I same razumijete, da sat ne bi mogao pravilno funkcionirati, ako svaki kotačić ne bi bio na svome mjestu. I čitavo ljudsko tijelo moralo bi klonuti, ako bi, recimo, želudac otkazao svaku funkciju. I u čitavom ljudskom društvu moraju nastati smetnje, ako se počinju zanemarivati staleške dužnosti. Izgleda dakle ne samo komično, nego postaje
i tragično, kad vidimo danas, s kakvom lakoumnošću žena odbacuje poziv revne domaćice, majke ili odgojiteljice djece, pa stavlja pušku na rame bilo pod titulom »drugarice« ili kojim drugim, da vojuje u šumi tobože za slobodu naroda. Bilo bi svakako zanimljivo znati, koliki je procenat od tih došao onamo zato, što su pazile na svoju žensku čast i poštenje? A jer su tako malo pazile i paze na nju, zato će se na lakoumnima i neraskajanima sigurno ispuniti ona teška riječ Svetoga Pisma: »Svaka žena koja je bludnica, bit će zgažena kao smeće na ulici!« (Sir 9,10).[155]
Sveta Obitelj uči nas, da svaki rad mora pratiti molitva. Koliko god Katolička Crkva cijeni rad, toliko je opet daleko od toga da bi slijedila zablude našega vremena, koje su od rada stvorile idol, smatrajući da je on sam izvor svemu blagostanju i dovoljan da usreći čovjeka sam po sebi. Ne! Naša narodna poslovica lijepo kaže, i vrijedno ju je zapamtiti - kako došlo tako i prošlo! Što se bez Boga stvori i stekne, slično je jabuci, u koju se odmah u zametku uvalio crv. Izgleda da miruje, ali ju ipak konačno izgrize, te pada sa stabla bez koristi. Naučite se zato, drage učenice, da vašem radu prethodi molitva, da ga prati i da ga završi, kako ste nekoć učile: »Djela naša molimo Te, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću prati, da svaka naša molitva i rad s Tobom vazda započinje i po Tebi započet da se dovrši po Kristu Gospodinu našem.« Da to nije nikakva bajka, nego čista istina, dovoljno je, da se sjetite apostola na ribolovu. »Hajde na dubinu, te bacite svoje mreže za lov«, pozivlje Krist apostole. A Šimun Petar odgovori: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa nismo uhvatili, ali na tvoju riječ bacit ću mrežu. I učinivši to uhvatiše veliku množinu riba, da im se mreža razdirala.« (Lk 5,4-7). Istina je dakle ona riječ - s molitvom li svoje začne š djelo, pola si ga svršio zacijelo!
Sveta Obitelj uči nas konačno, da takav rad donosi blagoslov za vremenit i vječni život. Rad je težak i nesnosan teret samo za onoga, koji ga gleda ljudskim očima, a ne očima vjere. Jer kad se rad promatra očima vjere, onda se ispunja ona riječ Isusa Krista: »Jaram je moj sladak i breme je moje lako!« (Mt 11,30). Korijen rada je doduše gorak, ali plod mu je sladak. Zato se uvijek više zadovoljnih ljudi nađe među revnim radnicima, nego li među pospanim lijenčinama. A osim toga, kako se može i zamisliti materijalno blagostanje pojedinca, obitelji, naroda, države, ako se ruke budu skrstile u krilu, umjesto zasukali rukavi za rad? I zar bi mnogi kukao u starosti, da je znao iskoristiti vrijeme u mladosti i pošteno raditi? Kad su jednog prije siromašnog Rimljanina, koji je svojim marljivim radom stekao veliki imetak, optužili s čarobnjaštva i doveli pred senat, donese on svoje oruđe i pokaže ga uz riječi: »Evo moje čarobnjaštvo. Nažalost ne mogu vam pokazati još i svog teškog znoja, jer se već posušio.«
Ali pošteni rad osigurava nam i vječni život. Jer ako je on od Boga naložen kao pokora nakon pada Adamova, to je onda sigurno, ako je vršen s pravom nakanom, vrijedan toliko koliko i molitva. Vidite li dakle, drage učenice, kakvo se golemo blago krije u poštenom radu! Osigurava nam mir srca, diže u nama ponos, unosi zadovoljstvo u obitelj, podiže obiteljsko i narodno blagostanje, jamči nam vječni život prema riječima Kristovim: »Dostojan je radnik svoje plaće!« (Lk 10,7).
Ispiši stranicu
