1936.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed o obraćenju-povratku k Bogu, u Katedrali, na Staru godinu 1936.
»Convertimini sicut in profundum recesseratis filii lsrael!« (Iz 31, 6)[33]
Onaj Bogom nadahnuti prorok Izaija, navještavajući opustošenje, što je imalo da stigne zemlju židovsku za vrijeme Senaheriba, ovako riše nevolju, koja je imala da zahvati sve: »I bit će kako puk, tako i svećenik; kako sluga tako i gospodar njegov; kako sluškinja tako i njezina gospođa; kako kupovalac tako i prodavalac; kako zajmodavac tako i zajmoprimac; kako vjerovnik tako i dužnik.« (Iz 24, 2) Jednom riječi, u onoj općenitoj nevolji, koju naviješta prorok, okusit će gorku čašu ljudi svakoga spola, svakoga staleža, svakoga zanimanja. Kad čovjek pročita ove riječi proroka Gospodnjeg, izrečene pred koje tri hiljade godina, onda i nehotice gleda u njima vjerno ocrtane prilike, u kojima se danas kreće ljudski rod, a u kojima se napose kretao u godini, koja je evo na izmaku. Opća nevolja, kriza moralna i materijalna, to je gorka čaša, koja je pala danas u dio gotovo cijelom ljudskom rodu bez obzira na stalež, bez obzira na spol, bez obzira na dobu ili zanimanje.
Uzdisali su minule godine radnici, jer nijesu imali dovoljno posla, da zasluže kruha sebi i svojima. Uzdisali su poslodavci, jer su ih ne rijetko smetali u poslovanju štrajkovi, inspirirani često po komunistima. Uzdisali su vjerovnici i zajmodavci, jer ne mogahu doći do svojih tražbina. Uzdisali su dužnici i zajmoprimci, jer ne imahu od kuda da udovolje svojim obvezama. Uzdisali su trgovci i obrtnici i seljaci, jer je usljed novčane krize gotovo zapelo svako poslovanje. Uzdisali su i potrošači, jer ne imahu čime da namire, što im je potrebno za kuću i familiju. Uzdisali su gospodari i domaćice, jer je danas teško naći dobrog i vjernog slugu ili sluškinju. Uzdisali su sluge i sluškinje, jer je danas teško zadovoljiti hirove gospodara i gospodarica, koji ne poznaju zakona Božjeg. Jednom riječi ispunilo se ono, što je rekao prorok: »Deserta est omnis laetitia, translatum est gaudium terrae! Ponestalo je svake radosti, otišlo je svako veselje!« (Iz 24, 11)
Ali prorok Izaija, dok naviješta ono teško zlo, što je imalo doći na kraljevstvo židovsko i narod njegov, da ne bi možda njegovi sugrađani ostali u dvoumici, da ih je to zlo stiglo samo onako »slučajno« ili po nekim slijepom usudu, ne ostavlja ih ni malo u sumnji, već im navodi točno razlog: »Dissipatione dissipabitur terra et direptione depraedabitur; Dominus enim locutus est verbum hoc! (Iz 24, 3) Zemlja će biti opustošena i poharana, jer je Gospod izustio ovu riječ!«
Ako je tako, je li to onda onaj milosrdni Bog? Je li to onaj dobri Bog otac sviju ljudi? Je li onaj Bog, za kojeg govori knjiga Mudrosti: »Ljubiš naime sve što postoji, i ništa ne mrziš od onog što si stvorio, jer nisi ništa odredio ili učinio mrzeći.« (Mudr 11, 25)[34] Jest! To je onaj isti Bog! Onaj isti dobri Bog, onaj isti milosrdni Bog! Ali kao što dobar otac ne kažnjava djece nego samo onda, kad su nešto skrivila, tako i Bog ne udara bez ikakva razloga. Zato Izaija i otkriva svojim sugrađanima konačni razlog teške kazne Božje: »Et terra infecta est ab habitatoribus suis, quia transgressi sunt leges, mutaverunt jus, dissipaverunt foedus sempiternum! Zemlja je oskvrnuta od stanovnika svojih, jer pogaziše zakone, promijeniše pravo, raskinuše zavjet vječni!« (Iz 24, 5) To je razlog, veli Izaija, zašto će nevolje snaći zemlju, nevolje tako teške. »Propter hoc maledictio vorabit terram! Zato će prokletstvo proždirati zemlju« (Iz 24, 6).
Teški dakle dani, koje i mi proživljujemo, nisu došli slučajno. Ne uzdiše danas slučajno i sluga i gospodar, poglavar i podložnik, seljak i gospodin, učen i neuk. Viče se na komunizam i kapitalizam, na revolucije i ratove, i s pravom, ali ne valja nikad smetnuti s uma, da je zadnji razlog svim bijedama i nevoljama što tište čovjeka i čovječanstvo, prestupak zakona Božjeg i pravde Božje!
Transgressi sunt leges! Pogaziše zakone Božje! U psalmu sto i osamnaestom Sv. pisma nalazimo divan panegirik zakonu Božjemu. Sveti pjesnik ističe u njemu vrhunaravnost, istinitost, ljepotu i korist zakona Božjeg za pojedinca i za sve ljude na takav način, da je sv. Augustin izrekao o njemu ništa manje nego trideset i dvije divne propovijedi. Kad čovjek pročita onaj redak istoga psalma – tu mandasti mandata Tua custodiri nimis![35] Ti si zapovjedio, da se Tvoje zapovijedi dobro čuvaju! – i sjeti se prilika, u kojima mi živjesmo minule godine, onda bi i nehotice morao da zavapi s istim svetim pjesnikom: »Žalost me obuzima zbog grešnika, koji prestupaju zakon Tvoj!« (Ps 118)[36] Gazio se je nažalost u minuloj godini zakon Božji po čitavome svijetu, pa i u našoj domovini.
Ta zar nije danas svijet pun idolopoklonika, to jest onih, koji su ljubav dužnu Bogu prenijeli na bijedne stvorove. Jedni je preniješe na novac kao Juda. Drugi je preniješe na pijančevanje, za koje veli sv. Pavao, da im je bog trbuh; quorum deus venter est![37] kao i onome bogatašu u Sv. pismu, koji nije priuštio siromahu Lazaru ni mrvica, što padahu sa stola njegova.[38] Treći ljubav dužnu Bogu preniješe na vlast i čast, kao onaj buntovni Abšalom. Četvrti na sjetilne užitke kao Salomon, a neki opet na lude i nepotrebne igre i tako redom; a svi skupa sliče onim Židovima, što zaboraviše pravoga Boga i zaplesaše kolo oko zlatnoga teleta na podnožju Sinaja.[39] Njihovo geslo označio je već davno Izaija riječima: »Jedimo i pijmo jer sjutra moramo umrijeti« (Iz 22, 13). Kad čovjek sve to promatra, onda mora da zavapi sa Sv. pismom: »Oči moje liju potoke suza, zato što se ne vrši zakon Tvoj!« (Ps 118, 136)[40]
Mutaverunt jus![41] Izmijeniše pravo! O kako dobro pristaju te riječi našemu dobu, pa i godini koja je na izmaku. Ovih dana vatikanski list »Osservatore Romana« pod naslovom »Tvornica brakorazvoda« donio je vijest, da je neko sudište u Engleskoj u roku od tri sata razvrgnulo ništa manje od 42 braka. To znači, da je odnijela rekord u rastavi brakova, jer je gotovo svake četiri minute razvrgnulo po jedan brak. Kažu da je predsjednik suda upravio akvokatima nekoliko riječi, neka ih ne čudi, da je tako brzo likvidirao niz bračnih parnica označenih na listi, »jer su blizu božićni blagdani.« Gospodin predsjednik se žurio, da može u miru božićevati. Nisu se ništa uzrujali ni suci ni advokati. Da su odsudili na smrt 42 čovjeka, ipak bi im bilo neugodno pri duši. Ali kad su osuđene na smrt 42 obitelji, uništena 42 topla domaća ognjišta, nitko nije ni okom trenuo.
Božje pravo, koje je uzdiglo ženidbu na čast sakramenta i učinilo ju nerazrešivom, mora danas da ustupi mjesto ljudskom pravo, stvorenom prema pohotama i neurednim željama pokvarene ljudske naravi. Gazi se najvećom lakoćom zakon Božji, na kojem počiva temelj obitelji, i budućnost i sreća svakog pojedinog naroda i čitavog čovječanstva. Može li Bog da mirno gleda na sve to? Uzdrmani su temelji poštenja, uzdrmani su temelji morala i čestitosti. Prava bračna vjernost postala je nešto neobično za naše doba, a komunistima postala je čak ruglo. Ideal je postala potpuna razvratnost tako, te se ljudi kao razumna bića ne ravnaju više zakonom Božjim nego živu »sicut equus et mulus, quibus non est intellectus! Kao konj i mazga koji nemaju razuma! (Ps 31, 9)[42]
Svakome poštenom čovjeku i prijatelju naroda nameće se onda i nehotice pitanje, kuda sve to vodi? Ako se na tako laku ruku razvrgavaju bračne zajednice, može li se onda govoriti o čestitom obiteljskom životu? Može li se govoriti o savjesnom odgoju mladeži? Može li se govoriti o sigurnosti građanskog poretka? Može li čovjek onda konačno biti siguran za svoj život i za svoju imovinu? Nije li to ravni put u rasulo, kao što govori prorok: »Dissipatione dissipabitur terra et direptione praedabitur – zemlja će biti opustošena i poharana!« Zakoni su Božji usko povezani među sobom, i raskineš li jedan, kidaju se i drugi, i onda se sve ruši kao i stroj, što prestaje raditi, ako se izvadi ma samo i jedan kotač.
Dissipaverunt foedus sempiternum! Raskinuše zavjet vječni! Gospod Bog učinio je nekoć ugovor s narodom izabranim. On će njima biti Bog, zaštitnik u svim nevoljama života, tvrđa protiv svakog neprijatelja, a oni će biti njegov narod, narod izabrani, koji će poštivati zakon Njegov. »I uzet ću sebi za narod, a ja ću vam biti Bog!« (Izl 6, 7) Ali Izrael se podao naskoro najgorim opačinama, pogazio je svaku pravdu i Božju i ljudsku, i tako raskinuo svečani zavjet i ugovor s Bogom svojim.
Ne čine li slično i današnji kršćani mnogi i mnogi? Na svetome krštenju učinili su i oni ugovor s Bogom. Odrekli su se đavla i djela njegovih, obećali su služiti jednome pravome i istinitome Bogu. A Gospod Bog sa svoje strane uzeo ih je za svoju djecu, postavši im zaštitnik i tvrđa protiv neprijatelja duše i tijela. Ali koliko od njih u minuloj godini podadoše se grijesima i pohotama, raskinuše svečani zavjet! Dissipaverunt foedus sempiternum!
A kamo sve to vodi? Kao što god pravda uzdiže narode, tako ih grijeh čini nesretnima, veli Sv. pismo. »Iustitia elevat gentes, miseros facit populos peccatum« (Izr 14, 34). »Pravednost uzvisuje narod, a grijeh je sramota precima.« Zato s pravom uzdiše psalmist: »O da bi putovi moji bili upravljani, da čuvam naloge Tvoje: onda se ne bih postidio pazeći na sve zapovijedi Tvoje!« (Ps 118, 4-6)[43]
Ako smo dakle gazili zakon Božji možda u minuloj godini, hoćemo li da ostanemo na istome putu? Ta to bi vodilo ravno u propast! Što nam je dakle činiti? Ništa drugo, nego da slijedimo mudri savjet proroka u nastajućoj Novoj godini: »Convertimini, sicut in profundum recesseratis, filii Israel! Povratite se k Njemu, kako ste daleko od Njega odstupili sinci Izraelovi!« (Iz 31, 6)
Kad čovjek sluša sve ono, što je u posljednje vrijeme izrečeno protiv Katoličke crkve, kakove su optužbe protiv Nje podignute, koliko se neistina iznijelo na njezin račun, onda se mora svemu tomu začuditi. Ali neka znadu svi, da će Katolička crkva vjerno čuvati načela i prava Božja. Ona znade, da je s njome Bog, i to je krijepi u svim teškoćama.
Potpuni povrat k zakonu Božjemu, potpuni povrat k Bogu, to je lijek za sve boli čovječanstva. Tu je izbavljenje iz sviju nevolja što biju ljudski rod. Bez temeljite promjene života prema načelima Božjim neće pomoći nikakova udruženja. Bez temeljite promjene života prema načelima Božjim neće pomoći nikakova prosvjeta. Bog i zakon Božji mora da uđe opet u ljudske duše, i to ne površno nego sasvim iz temelja, kao što opominje prorok: »Sicut in profundum recesseratis«! Kako ste duboko pali, tako se i vratite natrag! Bog i zakon Božji mora da uđe opet u škole. Bog i zakon Božji mora da uđe opet u familije! Bog i zakon Božji mora da uđe opet u sudnice, u upravu, u vojsku, jednom riječi u cijeli privatni i javni život!
Kad prestane psovka, kad prestane gaženje dana Gospodnjeg, kad prestanu ubojstva, kad prestanu krađe i otimanje tuđe imovine, kad se budu poštivali roditelji, kad se budu poštivale tuđe žene, kad se bude poštivala bračna vjernost, onda će s poštivanjem zakona Božjega doći i olakšanje i spas rodu ljudskome i bit će opet ono, što je rekao nekoć Gospodin: »I uzet ću vas sebi za narod, a ja ću vam biti Bog!«[44]
Ako dakle želimo dobro sebi i svojima, narodu svome i domovini svojoj u nastajućoj Novoj Godini, onda slijedimo savjet proroka Gospodnjeg: »Convertimini, sicut in profundum recesseratis, filii Israel!«[45]
Katolički list, 7 siječnja 1937., br.2., str. 13-15.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 154.–158.
[33] »Vratite se onome od kog otpadoste tako duboko, sinovi Izraelovi.«[34] Treba biti: Mudr 11, 24.[35] Ps 119, 4.[36] Treba biti: Ps 119, 53.[37] Fil 3, 19.[38] Lk 16, 19-21.[39] Izl 32, 1-6.[40] Treba biti: Ps 119, 136.[41] Iz 24, 5.[42] Treba biti: Ps 32, 9.[43] Treba biti: Ps 119, 4-6.[44] Izl 6, 7.[45] Iz 31, 6Propovijed prigodom 30. obljetnice pjevačkog društva »Zvonimir« /Gradišćanski Hrvati/, u Katedrali 26. studenoga 1936.
Ljubav prema narodu i ljubav prema vjeri dvije su rođene sestrice
Radujem se da vas, dragu braću gradišćanske Hrvate, mogu danas pozdraviti u našoj sredini. Da smo vas dočekali s tolikom ljubavlju i simpatijama nije nikakovo čudo, kad znademo, da ste vi i ako mala, a ono ipak zelena grana na stablu hrvatskog naroda. Vežu nas s vama razne veze. Prije svega davna prošlost, slavna, makar istodobno i krvava i bolna, kad ste vi od najezde Turaka morali ostaviti drago domaće ognjište i potražiti drugi dom. Veže nas isti naš dragi jezik, taj divni naravni dar Božji, što ga je naš pjesnik Preradović tako lijepo ocrtao riječima:
Zuji, zveči, zvoni, zvuči
Šumi, grmi, tutnji, huči
To je jezik roda moga!
Veže nas napokon vrhunaravni dar Božji »fidei donum electum« (Mudr 3, 1)[28] izabrani dar Božji, sveta vjera katolička, koju vi tako ljubomorno čuvate u novoj vašoj domovini, kao i vaša braća u staroj.
Može li nam dakle itko zamjeriti, ako vas od sveg srca pozdravljamo i s ljubavlju primamo? Mi ne samo da to smijemo, nego i moramo. Ljubav k svome narodu utemeljena je u naravnom zakonu, i zato bih premalo rekao, kad bih kazao, da vas smijemo od srca pozdraviti i s ljubavlju primiti. Narod naime nije ništa drugo do li jedna velika obitelj. Te kao što naravni zakon nalaže ljubav prema roditeljima i nalaže veću ljubav prema rođacima nego li prema drugima, tako je nalaže i prema svome narodu. Naravni pak zakon na koncu konca nije ništa drugo nego li volja Svemogućeg Stvoritelja. Zato i vjera katolička naravnog zakona ne ukida, nego ga usavršuje prema riječima Kristovima: Non veni solvere legem, sed adimplere! (Mt 5, 17) Nisam došao da ukinem zakon, nego da ga usavršim! Ljubav k narodu svome i ljubav prema vjeri dvije su rođene sestrice, koje imadu istog oca – Boga. I kao što Bog ne može sam sebi protusloviti, tako ni pravo shvaćena ljubav prema narodu svome ne može nikad doći u sukob s vjerom katoličkom.
Zar nam ne dokazuje toga sam Krist Gospodin, koji je tako iskreno ljubio narod svoj izabrani? Zar nam ne dokazuju toga Njegove značajne riječi »non sum missus nisi ad oves, quae perierunt domus lsrael – nisam poslan nego li k ovcama što pogibaju doma Izraelova!« (Mt 15, 24) Zar nam ne dokazuje to sama Majka Božja? Sjetite se njezine veličajne pjesme »Magnificat«! Zar nam ne dokazuju to sveti proroci? Još danas se pjevaju u našim crkvama tužaljke Jeremije proroka, što plače nad razvalinama dragog mu grada Jeruzalema! Zar nam ne dokazuju to sami sveti apostoli? Veliki apostol naroda sv. Pavao želio je da bude sam odbačen, samo da se spasi narod njegov: »Optabam enim ego ipse anathema esse a Christo pro fratribus meis! Jer bih želio, da sam budem odlučen od Krista za braću svoju.« (Rim 9, 3)
Sjetite se tolikih svetih ljudi! Dosta je da spomenem samo junačku braću Makabejce, palih za slobodu svoga naroda.
Tko nam dakle može zamjeriti, kad cijeneći visoko svoj narod, braneći ga i nastojeć svim silama oko njegova podizanja, i vas zelenu granu našeg narodnog stabla, dio naše narodne obitelji, od srca pozdravljamo i s ljubavlju primamo! I dok to činimo, mi smo od srca zahvalni vašoj novoj domovini, koja vam daje mogućnost razvoja u slobodi. Uvjereni smo, da se vaša nova domovina, koja poštuje vaše narodne osjećaje i osobine, neće imati razloga potužiti na vas, već da će naći u vama lojalne građane. Građane, koji nisu rođeni za anarhiju, za razvratnost i nasilja kakova propovijeda komunizam i druge opasne zablude našeg vremena, nego građane, koji poštuju pravedne zakone svoje zemlje i ljube mir i poredak.
Daleko je od nas i sama pomisao, da ovim iskazom ljubavi prema vama, našoj braći po prošlosti, vjeri i jeziku, povrijedimo bilo koji drugi narod. Ta mi znamo, da je raznolikost naroda i jezika djelo Božje, i zato mu čovjek niti smije niti može prigovarati. Raznolikost velim jezika i naroda djelo je Božje. S jedne strane pripustio je to Bog za kaznu oholom ljudskom rodu, da ih ponizi kad su se uzoholili gradnjom babilonskog tornja, pomevši im jezike.[29] S druge strane pripustio je to Bog za korist ljudskome rodu. Jedno kako bi se plemenitom utakmicom među narodima podigla što više ljudska kultura. Zatim, da narodnost bude ograda, koja će jedan narod čuvati od pokvarenosti drugoga. A napokon da ova raznolikost jezika kako tako proslavi divna savršenstva Božja, kao što ih slavi i rudno i biljno i životinjsko carstvo.
Ako je pak raznolikost naroda djelo Božje, onda slijedi da su svi ljudi djeca jedne velike Božje obitelji, kao što govori Krist: »Unus est Pater vester, qui in coelis est! – Jedan je Otac vaš, koji je na nebesima«! (Mt 23, 9) Zato mi istodobno, dok vas od srca pozdravljamo i blagoslovom Božjim na vas zazivamo, gledamo i u svakom drugom narodu po jedno dijete velike Božje familije. I ništa toliko ne želimo, kao što ovo, da milost svemogućeg Boga iščupa divlju pogansku mržnju iz srdaca jednih naroda spram drugih i usadi na njezino mjesto ljubav među narodima od krajeva do krajeva zemlje!
Bog vas blagoslovio! Bog vas čuvao na putevima vašim!
Hrvatska straža, 1. prosinca 1936., br. 277., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 144.–146.Propovijed na proslavi 10. obljetnice duhovne obnove u župi Stenjevcu, 22. studenoga 1936.
Onima koji su otpali od Crkve velim: »Vratite se!«
Ova svečanost je zahvala Bogu i ispovijest vjere. Potrebita ispovijest, jer danas na svijetu mnogi ustaju protiv Boga. Više nego ikada obistinjuju se riječi psalmiste: »Quare fremuerunt gentes, et populi meditati sunt inania? Adstiterunt reges terrae et principes convenerunt in unum adversus Dominum et adversus Christum eius.«[25]
Potrebita je ova ispovijest ponajprije radi nas samih. Jedna poslovica kaže: Vježba čini majstora. I vjera postaje čvršća obnavljenjem. Potrebita je ova ispovijest i radi drugih, koji su možda postupali poput Ezava i prodali svoje prvenstvo za zdjelu leće.[26] Potrebita je i radi onih, koji se boje. Onako se možda boje kao dijete, koje je vidjelo psa, pa se vratilo kući ne obavivši posla, radi kojega je bilo poslana van. Potrebita je ta ispovijest naročito u ovoj župi. Grozna je stvar otpad od vjere.
Grozna i za pojedince i za narode. Međutim mi nijesmo došli ovamo, da konačno prelomimo štap nad onima, koji se nijesu povratili u rimokatoličku Crkvu, nego da se u ljubavi prema Bogu i bližnjemu molimo i za se i za njih. Ako su slijedili sv. Petra u grijehu, neka ga slijede i u pokori. Petar je izdao Isusa, ali se povratio lijevajući grozne suze.[27] Svima koji su vjerni sinovi Crkve, ja dovikujem: Ustrajte, i pobjeda je vaša i nagrada vaša velika. A onima, koji su otpali od Crkve, velim: Vratite se, natrag ovamo, gdje su živjeli i oci vaši i djedovi vaši i gdje žive svi hrvatski katolici.
Hrvatska straža, 24. studenoga 1936., br. 271., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 143.Propovijed nadbiskupa Stepinca kod posvete oltara u župnoj crkvi u Đurđevcu, 8. studenoga 1936.
(...) Doba, u koje mi živimo, jest doba stiske, nezapamćene krize u moralnom i materijalnom pravcu. Ta kriza razara današnji svijet. Ona pritište duše i uništava tijela. Nema danas u svijetu poštenja, nema pravde. Kriza je zahvatila sve staleže. Javljaju se razni proroci, koji bi htjeli riješiti tu krizu, koji bi htjeli izvesti svijet iz teškoga stanja, ali ti proroci osnivaju svoj rad ne na osnovi katoličkih načela, ne na Bogu, nego na bezboštvu, pa zato oni ne mogu riješiti te krize. Takvi proroci su najprije komunisti, koji misle, da će krizu čovječanstva riješiti rušenjem svega, što postoji, krvavom revolucijom i klanjem, anarhijom. Ali klanje i revolucija, anarhija uvijek su izazivali nove revolucije, nove anarhije, nove pokolje bez kraja i konca.
To najbolje vidimo kod komunista samih u Rusiji. Nikad mira, niti pokoja, jer nema mira bezbožnicima! Radi toga hrvatski narod ne može nikada prihvatiti komunističke nauke. Tu nauku ne može u prvom redu prihvatiti naš seljački svijet, jer on ne će dozvoliti da bude samo jedan kotač u komunističkoj mašineriji bez duše, bez Boga, bez privatnoga vlasništva, bez porodice, bez obiteljske ljubavi i bez svoga naroda.
Hrvatski seljak neće postati državni rob komunističkoga društva, koje ubija svaku slobodu i svaki napredak. Ali hrvatski seljak neće niti onih proroka, koji danas govore o staroj nekoj hrvatskoj autohtonoj poganskoj kulturi. Te stare hrvatske poganske kulture i nema, jer hrvatski narod uvađa u civilizaciju samo kršćanstvo. Sa kršćanstvom (...) njegova zajednica sa drugim narodima u Europi, njegova državnost i društvenost. Kršćanstvo dakle nije nama tuđe, nego je naše gore list, domaće, hrvatsko. Katolicizam i hrvatstvo su usko spojeni.
Hrvatska straža, studeni 1936., br. 259., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 142.Propovijed o ulozi redovništva u svijetu i hrvatskom narodu prigodom 70-te godišnjice dolaska čč. ss. milosrdnica u Zlatar, 15. studenoga 1936.
Redovništvo – lijek društvenih rana
Čitao sam, kako su godine 1848. oci kapucini u Parizu osnovali svoj samostan. Imali su neko vrijeme mnogo trpjeti od raznih podrugljivaca. Jednoga dana drznuo se neki socijalist, da jednog od njih napadne na ulici riječima:
»Kako se vi usuđujete u toj vašoj mantiji da hodate po ulici. To je bezobrazno, da se vi tako što još usuđujete u naše prosvijetljeno i napredno doba.« Kapucin se mirno okrene napadaču i upita ga: »A tko ste vi?« »Ja sam urednik lista 'Proleter', koji se bori za čovječja prava i traži bratstvo, jednakost i slobodu«, odgovori napadač. »Moj gospodine, odvrati mirno kapucin, pa to upravo i ja tražim. Zato u ime čovječjih prava zahtijevam da me pustite na miru da se odijevam kako ja hoću i da si odabirem način života kakav ja hoću.« U ono doba bili su komunisti još donekle pristojni ljudi, pa se gospodin urednik brzo snašao, pružio ruku siromašnom kapucinu i rekao: »Oprostite mojim riječima, vi imate pravo! Sloboda ima biti za sve!«
Je li bilo većeg divljanja u svijetu protiv katoličkih redovnika i redovnica, negoli je upravo u našim danima? Tko od vas nije slušao o strijeljanju isusovaca u Meksiku, o divljačkom ubijanju franjevaca, dominikanaca, salezijanaca i drugih redovnika u Španjolskoj, o zvjerskom obeščašćenju i paljenju časnih sestara raznih redova u istoj nesretnoj zemlji? No ne treba ići daleko. Dosta je da se ogledamo po rodnoj kući u vlastitoj domovini, pa ćemo gotovo svakodnevno u tzv. »naprednim listovima« naći svu silu najvećih prostota na račun katoličkih redovnika i redovnica. Odakle ova divlja mržnja na katoličke crkvene redove? Uvjerenom katoliku nije teško naći odgovor, jer ga je već davno dao sam Isus Krist: »Si de mundo fuissetis ... Kad biste bili od svijeta, svijet bi ljubio što je njegovo: ali jer niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao od svijeta, zato svijet mrzi na vas« (Iv 15, 19).
A ima li taj svijet uistinu razloga, da tako strastveno progoni katoličke redovnike i redovnice? To pitanje želio bih ja da ukratko osvijetlim prigodom ove skromne slave časnih sestara u vašoj župi, da vidite, kako su naši crkveni redovi, i muški i ženski, najjači potporanj za očuvanje kršćanskog morala, za izgradnju zdrave kulture u svakom narodu, pa i u našem hrvatskomu.
Već je sv. Ivan apostol upro prstom u tri ljute rane što ubijaju od pamtivijeka ljudski rod, kad govori u svojoj prvoj poslanici: »Omne, quod est in mundo, concupiscentia carnis est et concupiscentia oculorum et superbia vitae – jer sve što je u svijetu požuda je tijela, i požuda očiju i oholost života« (1 Iv 2, 16). Concupiscentia carnis! Požuda tijela! Što dobra može ona donijeti našemu narodu? Samo zator i smrt! O tome bjelodano svjedoče matice krštenih i umrlih mnogih naših župa, gdje su dječje kolijevke ostale prazne, a grobišta se svaki dan pune; gdje se više ne čuje veseli smjeh djece, ali se čuje često mrtvačko naricanje; gdje mjesto ljudi sposobnih za rad dolazi rod bijednika i bogalja.
Concupiscentia occulorum! Požuda očiju! Pohlepa za blagom i bogatstvom ne može nikad uroditi dobrim plodom. Ona je tako veliko zlo, da se sv. Pavao ne žaca u pismu svom ljubljenom učeniku Timoteju reći da je »radix omnium malorum cupiditas – korijen sviju zala je srebroljublje« (1 Tim 6, 10). Ona tjera ljude na prevare, samo da se dočepaju imetka; ona tjera ljude na nasilje i okrutnosti, da se makar i na grbači bližnjega obogate; ona ubija svaki obzir na slabe i nemoćne; ona stvara krvave ratove i revolucije među narodima i državama.
Superbia vitae! Oholost života! Dostojna sestrica prvih dviju opačina. O njezinom zatornom djelovanju dovoljno je uprijeti prstom na one, koji su zbog nje u tren oka od divnih anđela postali odurni vragovi; dosta je uprijeti prstom na praoca Adama koji je povjerovao zavodniku, da bi mogao postati jednak Bogu – »Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi!« (Post 3, 5) I poslušavši ga od vladara postao je sluga, od slobodnog čovjeka postao je bijedni rob, umjesto zemaljskog raja, primio je u trajnu baštinu zemlju što rodi trnjem i korovom, suzama i bolima.
Ljute su to rane čovječanstva! Rane koje ga ubijaju više nego ognjeno tane ili oštra sablja. Zato je onaj koji uspješno liječi takove ljute rane, veliki prijatelj, pomoćnik i dobročinitelj naroda svojega. A može li se naći bolji lijek za to negoli su upravo naši crkveni redovi. Contraria contrariis, vele već stari crkveni oci, a i naša narodna riječ to potvrđuje kad govori – na ljutu ranu ljuti lijek! Taj lijek izmislio je najbolji liječnik čovječanstva, Spasitelj Isus Krist, kad je po anđeoskim savjetima dao temelj redovničkim zavjetima, čistoći, siromaštvu i poslušnosti.
Požudi tijela suprotstavljaju naši crkveni redovi zavjet sv. čistoće. I dok naši katolički redovnici i redovnice polažu Bogu na oltar divan dar čistoće duše i tijela po zavjetu sv. čistoće, nije nikakovo čudo, da zaslužuju udivljenje sa moga Boga: »O quam pulchra est casta generatio! Kako je lijep čist naraštaj! Besmrtan je spomen njegov jer je znan i kod Boga i kod ljudi!« (Mudr 4, 1) No naše udivljenje pretvara se istodobno u duboku zahvalnost, kad se sjetimo, kakav blagotvoran utjecaj vrše ovakove čiste duše na omladinu, koja im je povjerena na odgoj. To instinktivno osjećaju i oni, koji nisu inače prijatelji Crkve, pa zato nije rijetkost, da i sami ljuti progonitelji Crkve šalju svoju djecu na odgoj katoličkim redovnicima i redovnicama, uvjereni da će ta mladež u njihovim rukama biti najbolje zaštićena proti pogibeljima mladosti i osposobljena za život. Tko je dakle bolji prijatelj naroda našega? Da li naši redovnici i redovnice, koji živeći čisto čuvaju nam i mladež neokaljanu? Ili oni, kojima se usta pjene od izljeva revnosti za narodno dobro, a svojim bezbožnim riječima, spisima i primjerima ubijaju u omladini ono što je najljepše i najplemenitije, čisto srce, pa umjesto budućih valjanih majki i supruga liferuju samoživce, kojima je jedina svrha izživjeti se, makar otišla u propast domovina i narod.
Požuda očiju, rekoh, ljuta je rana čovječanstva osobito u današnje doba. Što je zapravo stvorilo komunizam? Zar možda Spartakus, Marks, Engels, Lenjin itd? Nipošto! Oni su samo plod što je izrastao na pohlepi kapitalizma, onako kao što i trnje nužno rađa bodljikama. Lakomost i pohlepa za bogatstvom bez obzira na bijedne, bez obzira na slabe, bez obzira na neuke, to je kolijevka komunizma. A čime liječiti ovu ranu? Možda još većom lakomosti, koja drugom ne priuštava ni prava na zrak? Možda nasiljem, grožnjom, krvoprolićem? To bi značilo, da se poslužim riječima evanđelja, »tjerati đavla po moću belzebuba« (Lk 11, 15) ili lijevati ulje u vatru, da se pogasi. Ova opačina liječi se odricanjem. A najuspješnije odricanjem i onoga što je inače čovjeku dozvoljeno. To evo provode naše redovničke obitelji, u kojima članovi polažu zavjete siromaštva odričući se svakog osobnog privatnog vlasništva. Zato ni jedan socijalni reformator nije tako djelovao na poboljšan je ljudskog društva kao jedan sv. Franjo Asiški, makar nije napisao nikakovih učenih rasprava o tom pitanju. Jer ako je po riječima sv. Pavla apostola »korijen sviju zala srebroljublje« (1 Tim 6, 10) onda je jasno, kad se iščupa korijen, da će i stablo usahnuti. To je uostalom uvidio već i onaj poganski grčki filozof Crates, za kojega veli sv. Jeronim, da se svega odrekao, da bude slobodan. A drugi jedan pisac navodi za njega, da je jednog dana bacio u more veliku množinu dukata uz povik: »Odlazi od mene u dubinu, ti gadna pohlepo! Ja ću da utopim tebe, da ti ne bi utopila mene.«
I za treću ljutu ranu čovječanstva pružaju odličan lijek naši crkveni redovi. Ta rana rekoh jest oholost života, koja je već neizrecivih jada donijela čovječanstvu. Bog je prvog čovjeka uzdigao skoro do božanstva, kad je mrtvoj masi udahnuo neumrlu dušu, dio svoga bića, učinivši ga gospodarom svega vidljivog na svijetu. Ali kad se taj tako visoko uzdignuti čovjek drznuo da zahtijeva potpunu jednakost s Bogom, Bog ga je za kaznu opet strovalio u ponor odakle ga je i izvadio, govoreći: »quia pulvis es et in pulverem reverteris, prah si i u prah ćeš se pretvoriti!«[23] I danas se bijedni čovjek diže. Osjeća u sebi da je rođen za nešto veliko pa nastoji da se podigne vlastitim silama bez Boga. No da li je to put do veličine čovjekove? Nipošto nego duboka poniznost, kao što govori Krist: »Koji se uzvisuje ponizit će se, a koji se ponizuje uzvisit će se.« (Mt 23, 12) Taj nauk Kristov slijede naši redovnici i redovnice po zavjetu sv. poslušnosti prinoseći Bogu na oltar ono što im je najdraže, svoju slobodnu volju.
Je li onda čudo da ljudi koji su se lišili svih spona zemaljštine, koji su zaboravili tako reći svoj osobni »ja«, je li čudo velim, da vrše najblagotvorniji utjecaj na cijeli narodni život, na njegov moral, na njegovu kulturu. I zato vidimo, da su premnoge naše kulturne i karitativne institucije do najnovijeg doba na juže povezane s našim crkvenim redovima. I kao da se Gospod htio narugati, da spomenem samo jedan primjer: kad se iz starog pavlinskog samostana u Lepoglavi istjeralo naše pavline, predstavnike kršćanskog morala i kršćanske prosvjete, onda je na njihovo mjesto došla predstavnica zloće – kazniona!
Ne poričem doduše, da se i među redovnicima našlo po koje zrno kukolja, pokoja suha grančica. No i na najplemenitijem stablu nađe se pokoja suha grančica. Ali zato ipak stablo ne prestaje da i dalje štiti zelenom svojom krošnjom od sunčane žege, a slatkim plodom da osvježuje potrebne. Ako se među redovnicima i našao pokoji zao, stablo redovničkog života ipak je zdravo i štiti ne samo svoje članove nego indirektno i čitavu narodnu zajednicu duhom svoga odricanja i pregaranja.
Neka dakle ova skromna slava vaših časnih sestara bude svima vama novi podstrek, da svoje redovnike i redovnice iskreno štujete kao najbolje prijatelje i pomagače u nevoljama života. Kada pak čujete napadaje na njih onda se sjetite, što je za takove zle ljude rekao sv. Juda apostol: »A ovi grde ono, što ne znadu, a ono što znadu po prirodi kao nerazumne životinje u onom propadaju. Teško njima jer putem Kainovim pođoše i u prijevaru Balamovu za plaću sunovratiše se i u otporu Korinom propadoše. Ovo su ljaga agapa vaših, jedući s vama bez stida, sebe sami pasući, oblaci bezvodni koje vjetrovi prenose, jesenska drva dvaputa umrla, iz korijena iščupana, bijesni valovi morski, koji se pjene svojim sramotama, zvijezde lažne, kojima se čuva mrak vječne tame. Ovo su nezadovoljna čangrizala, koji požudama svojim hodaju i usta njihova govore ohole riječi, laskajući se ljudima poradi dobitka.« Jdt 10–17)
Objektivan čovjek mora nam priznati, da su naši crkveni redovi slava naše crkve, koji rječito govore, da je ona djelo Božje, pa je ni vrata paklena neće nadvladati![24]
Hrvatska straža, 17. studenoga 1936., br. 265., str. 4–5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 137.–141.Propovijed u crkvi sv. Blaža prije otpreme jeruzalemskog oltara u Svetu Zemlju, 25. listopada 1936.
Blaženi Nikola Taveliću, moli za Hrvatski narod!
Hrvatski narod je svojim sitnim prinosima omogućio, da pošaljemo ovaj divni umjetnički dar u obliku oltara bl. Nikole Tavelića u Isusovu domovinu, da to ondje pred licem cijelog svijeta bude dokaz ljubavi hrvatskoga naroda prema Kristu i Crkvi. Na oproštaju od tog oltara, prije nego evo krene u Sv. Zemlju, bude se u našim dušama želje, koje šaljemo s njim u Jeruzalem. To su osobito ove tri želje:
Prva: Neka bl. Nikola Tavelić s ovoga našeg jeruzalemskog oltara izmoli od Isusa Spasitelja milost, da vjernost Crkvi katoličkoj ojača u svim srcima hrvatskog naroda; vjernost, za koju smo spremni i život dati po primjeru našega jeruzalemskog mučenika.
Drugo: Neka naš Blaženik s ovoga jeruzalemskog oltara izmoli od Krista, koji je u Jeruzalemu nosio križ za grijehe čovječanstva, dakle, i za grijehe našeg naroda, milost, da se u našim selima i gradovima uništi psovka, koja je naša najveća sramota i ljaga pred cijelim svijetom.
Treće: Neka naš jeruzalemski Blaženik s ovog oltara izmoli od Krista Spasitelja hrvatskom narodu što više pravih kršćanskih obitelji, kojima neće biti draži grijeh od rađanja djece i u kojima će djeca biti odgojena u duhu Božjem.
Te tri naše želje neka budu sadržaj onoga lijepog zaziva koji je, izvađen iz srca našega naroda, uklesan iznad ovoga našeg jeruzalemskog oltara: »Blaženi Nikola Taveliću, moli za Hrvatski Narod!«
Odlomak iz propovijedi u Virovitici, 18. rujna 1936.
Vjera je korijen našeg života
Stablo vjere naše treba da počiva na zdravom korijenu, ako hoćemo da donese plod. Vjera je korijen našeg života, koja nas čuva kroz bure i oluje. Moderna se znanost protivi vjeri, dok su najveći učenjaci vjerovali u Boga. I sami neprijatelji svete vjere, koji su proučavali katoličku vjeru, priznaju da vjera naša pomaže i širi znanost. Prava znanost dokazuje da ima Boga, a površna znanost zabacuje vjeru.
Hrvatska Straža, 19. rujna 1936., br. 215., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 124.Propovijed povodom 200. godišnjice posvete franjevačke crkve u Samoboru, 11. listopada 1936.
Duh je koji oživljuje!
Kad pogledamo danas po svijetu, vidimo na sve strane bijedu i nevolju, u koju je upao ljudski rod. I umjesto da svijet sluša savjet Crkve, koja jedina pokazuje ispravan put za izbavljenje iz ovih teških nevolja, ljudi slušaju radije i najgore vikače i slijede najluđe teorije. Jedna od takovih ludih teorija jest komunizam, koji obećaje svijetu izbavljenje od svih zala i raj na zemlji. Toga varavoga obećanja neće i ne može komunizam nikada izvršiti, i to poglavito iz dva razloga. Prvo zbog toga što je praktički nemoguć po svojoj gospodarskoj zamisli, i drugo, zbog toga što se osniva na materijalizmu.
Ne može izvršiti svog obećanja velim zato, jer je po svojoj gospodarskoj zamisli praktički nemoguć. Ako već u katoličkim redovničkim obiteljima, gdje zajedno živi relativno malen broj ljudi, imade dosta poteškoća, da se održi na visini zajednički obiteljski život, kako bi se mogao održati komunizam golemog društva, kako ga misle ostvariti nekoje države po primjeru nesretne Rusije. Zar nije jasno kao sunce, da će takav komunizam zahtijevati strašan centralizam uprave i dosljedno nebrojeno mnoštvo činovništva, Pritisak birokracije bio bi neizreciv i ubio bi svaku volju za rad u ljudima, poduzetnost i veselje. Pametno gospodarstvo u komunističkoj državi apsolutno je nemoguće. I za dokaz toga ne treba ništa drugo nego uprijeti prstom u Rusiju, komunističku Rusiju, koja je nakon 20 godina komunističkog gospodarstva doživjela potpuni slom na svim stranama nacionalne ekonomije.
Ali kad bi komunizam bio i moguć po svojoj gospodarskoj zamisli, ostao bi i dalje neostvariv zbog toga, što se bazira na materijalizmu. Materijalizam pak mora prije ili kasnije uništiti svako socijalno blagostanje. Za zadovoljni ljudski život nije dosta samo kruh, meso, vino, san, šetnja itd., nego se prije svega traži da vlada pravda u društvu, bez koje nema mira. Zato i kaže Sv. pismo: »Justitia elevat gentes - pravda diže narode.« (Izr 14, 34) Komunizam pak pravde ne pozna. Ona je u ustima komunizma prazna riječ bez značenja. To pak naprosto zato, jer materijalizam, na kojem se bazira komunizam, ne pozna Boga, a bez Boga nema pravde prema riječima Sv. pisma: »Et justitia de coelo prospexit« - i pravda je s neba pogledala (Ps 84, 12)[1]. gdje pak nema pravde, tamo se vlada silom. A na sili zadovoljnog ljudskog života nema i ne može biti.
Za zadovoljni ljudski život traži se osim pravde i strpljiva ljubav, koja pravdu usavršuje. Materijalizam pak ljubavi ne pozna. On ujedinjuje samo za zajedničku mržnju, a ne za zajedničku ljubav.
Zato je materijalizam, a konsekventno i komunizam, do krajnosti sebičan. Sebičnost pak ne može ostvariti socijalnog reda ni poretka, gdje bi svi bili dionici zajedničkih dobara. Zato se u pogledu uspostave reda, mira i blagostanja među ljudima, mogu materijalizmu odnosno komunizmu također primijeniti riječi Kristove: »Spiritus est qui vivificat, caro non prodest quidquam«[2] - duh je koji oživljuje, tijelo, materija ne vrijedi ništa! Uostalom kakova je nakaza materijalizam, ta podloga komunizma, najbolje pokazuje okrutni kapitalizam, koji je izrastao iz istog korijena iz kojeg i komunizam, te su rođeni blizanci,
Duh je koji oživljuje! Ta me misao osobito danas prožima kad prisustvujemo ovoj skromnoj slavi sinova sv. Franje Asiškog. Onog sv. Franje, koji je u svoje doba također gledao groznu pohlepu za užicima, blagom i bogatstvom u ljudskome društvu. Taj divni svetac uvidio je brzo, da za ozdravljenje prilika u ljudskom društvu ne može biti lijek lakomost pojedinaca, jer bi to značilo »tjerati vraga pomoću Belzebuba« (usp. Lk 11, 15), nego samoodricanje, pobijanje nepravedne pohlepe. Što ne ćeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome!
Stoga je jasno, da samo razum i kršćanstvo može da riješi socijalni problem. Nikako sam razum, jer nas iskustvo uči, da je razum nakon grijeha istočnog znao upasti u najstrašnije zablude, ako nije bio rasvijetljen kršćanskom vjerom, i združen s voljom oplemenjenom po istinama vjere. Jedna takova strahovita zabluda u koju je upao ljudski um jest i sam komunizam, koji hoće da samo razumom (ako se kod komunizma može govoriti o razumu) bez Boga uredi ljudsko društvo.
Čovjek je duhovno biće. Zato se njegov duh ne može nasititi materijom, jer je u neku ruku beskrajan svojim željama i težnjama. Zato već i naš pjesnik Preradović veli: »Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije!« Jer je ljudski duh na neki način neizmjeran po svojim čežnjama, zato može da ga ispuni samo neizmjerno biće. To pak nije materija, nego Bog.
Svi će dakle pokušaji komunizma ostati uzaludni. Može se krvavom revolucijom, za kojom žudi, i dočepati privremene vlasti, ali njegova konačna propast samo je pitanje vremena!
Duh je koji oživljuje! Ta nam se misao duboko usijeca u dušu danas, kad smo sjedinjeni u ovoj skromnoj proslavi sa sinovima asiškog siromaka sv. Franje.
Hrvatska straža, 14. listopada 1936., br. 236., str. 5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 128-130.
Propovijed na hodočašću grada Zagreba u Mariju Bistricu, 12. srpnja 1936
Molimo milost za mnoge zalutale sinove i kćeri naroda našega
Predragi vjernici!pričvrstiti na stupovima, kamo se obično lijepe oglasi. Pod sliku napiše riječi: »Draga kćeri, vrati mi se, ja te imam još uvijek rado.« Majka se nadala da će kćerka vidjeti barem koju sliku pa će ju možda dirnuti da se vrati. I nije se prevarila. Jednoga dana opazi kćerka sliku majčinu, pročita riječi ispod nje napisane i sva raskajana povrati se majci.
Neka majka, kojoj je kćerka pobjegla iz roditeljske kuće i podala se opakom životu, bila je upravo strvena od boli. Napokon joj pade na um originalna misao. Dade se fotografirati, fotografiju umnožiti i pojedine fotografije
I nama je Krist umirući na križu ostavio jednu majku, kojoj nema nigdje ravne, niti će biti, a to je Majka Božja: »Evo ti majke« (Iv 18,27). Ali nažalost mnoga joj se djeca odmetnuše. Ostaviše topli roditeljski dom milosti Božje i podaše se svakojakim grijesima - otišli su u tuđinu. Ali ta naša nebeska Majka ipak ne ostavlja zalutale djece svoje. Iona je na nekoji način razasula svoje fotografije, ako i bijedne, po cijeloj nam dragoj domovini, a to su njezina svetišta. Rasijana su po vrhovima naših ponosnih planina, obroncima naših pitomih brežuljaka, plodnim ravnicama i obalama sinjeg nam mora. Svetišta ta, makar i bijedna slika Majke Božje, kao da dovikuju svima zalutalim sinovima i kćerima: »Vratite mi se djeco, ja vas imam još uvijek rado.«
I naša zavjetna procesija grada Zagreba u ovo starodrevno svetište Marijino imade u prvom redu pokornički značaj. U znoju lica prevalili smo daleki put, da priznamo svoje ništavilo i svoju nevrijednost pred Bogom i našom nebeskom Majkom. U znoju lica prevalili smo daleki put da čas teći ovu dragu nam nebesku Majku isprosimo milost za zalutale sinove i kćeri naše hrvatske narodne obitelji. Ta znamo mi da ne dolazimo uzalud k njoj, dobroj nebeskoj Majci, kad nas već svete knjige Staroga zavjeta opominju: »Et sicut qui thesa urizat, ita et qui honorificat matrem suam (Sir 3, 5)[1]. Kao onaj koji skuplja blago tako je i onaj koji časti majku svoju.«
Došli smo, rekoh, da molimo milost za mnoge zalutale sinove i kćeri naroda našega. Ako su i zalutali, ipak su nam braća i tim više vrijedni naše samilosti, što su dublje pali.
Pripovijeda sv. Matej evanđelist, kad je Isus izlazio iz Jerihona, da su dva slijepca vikala za njim kraj puta: »Gospodine sine Davidov, smiluj nam se!« A Isus ih upita: »Što hoćete da Vam učinim?« »Gospodine, da se otvore oči naše!« »I smilovavši im se Isus, dotakne se njihovih očiju i odmah progledaše i otiđoše za njim.« (Mat 20, 29-34)
I da nas ova nebeska Mati sada upita ovdje, što tražimo za našu zalutalu braću i sestre, onda bismo odgovorili ono isto što i ona dvojica slijepaca: »U čini Majko zagovorom svojim kod dragoga Boga da sva zalutala naša braća i sestre progledaju, da im se otvore oči.«
Molimo te prije svega za one nesretne zalutale kćeri naroda svoga, na kojima se ispunila u svoj punini ona gorka riječ proroka Jeremije: »Filia populi mei crudelis quasi struthio in deserto.« (Tuž 4, 3) »Kći naroda moga okrutna je kao noj u pustinji.« I divlje zvijeri brinu se za svoje mlade, a kćeri naroda našega ubijaju porod svoj još u utrobi, ne mareći za njeg kao ni ona luda ptica u pustinji, noj, što ostavlja jaja izložena suncu i vjetru i ne brine se za njih. Te okrutne kćeri naroda našega, slušajući razne bezdušnike i bezdušnice, kojima je više do njihova džepa, nego do narodnog zdravlja i umanjenja socijalne bijede, naprave, izgleda, više grobišta svake godine u ispaćenoj nam domovini, nego li mitraljeze, bombe, granate i šrapneli uminulom krvavom ratu. Izgovaraju se doduše, da ne bi mogle prehraniti familiju. Ali pitam ih: Zar si Ti veliki Bože, danas možda matije moćan, nego onda kad si kroz 40 godina hranio stotine hiljada Izraelaca u pustinji, makar nisu orali, ni kopali, ni sijali? Zar nisi Ti u svojoj svemoći i mudrosti i dobroti kadar naći sredstava o kojima mi niti ne sanjarno, da stvoriš i dadeš sve potrebno onima koji poštuju i ljube zakon Tvoj, kad znamo da brižno hraniš nebrojene crve u polju i vrapce na krovu i odijevaš u zelenilo i divnu bjelinu neznatne ljiljane poljske? Ne može dakle to biti razlogom, nego je u prvom redu razlog tolikim zločinima spomenute vr- ste, pohlepa za lagodnim i ugodnim životom, koja ne će da znade za nikakove žrtve i nikakova odricanja.
Mi te molimo, Majko nebeska, da progledaju ove okrutne kćeri našega puka, kao i oni, koji ih na zlo navode, bilo štampom, bilo riječima ... Molimo Te da im se otvore oči, i da vide u koliku nesreću uvaljuju sebe i domovinu. Sebe, jer se upropašćuju tjelesno i duševno, i Ti ćeš ih jednom strogo suditi. Domovinu, jer ju lišavaju podmlatka i predaju je tako tuđincima.
Molimo Te, nebeska majko, nadalje za one, koji raznim krivim pokretima i idejama hoće da narod otrgnu od istine Božje. Daj, izmoli im milost da progledaju i da im se otvore oči. Neka vide, da nisu njihove ideje, još k tomu krive ideje, one koje spašavaju narod »quoniam vana salus hominis, jer je uzaludna pomoć ljudska«, (Ps 107, 13)[2], nego Ti, svemogući Bog. Bojimo se ozbiljno, kad bi se njihove ideje ostvarile, da bi se ubrzo ispunila ona sv. Pisma: Cum, impii, sumpserint principatum, gemet populus: Ako bezbožnici ugrabe vlast, uzdisat će narod (Izr 29,3)[3]. »Spas naroda si samo Ti Gospode, kao što govori pjesnik Tvoj: »Domini est salus, et super populum Tuum benedictio Tua: Od Gospoda je spasenje i vrh puka Tvoga, blagoslov Tvoj.« (Ps 3, 9)
Došli smo u svetište ovo, da se pomolimo za sve, kako nas opominje sv. Pavao: »Molim dakle prije svega, da se čine prošnje, molitve, moljenja, zahvaljivanja za sve ljude.« (1 Tim 2, 1) Molimo preko Marije Bogorodice za one
koji su u vlasti. Neka imadu vazda na umu onu sv. Pisma: »[udicium durissi- mum iis qui praesunt.« Sud vanredno strog onima, koji su na čelu (Mudr 6,6). Neka ih misao na strogi sud Božji ravna tako, da svima u zemlji dijele jednako
pravdu, koja izgleda da je nestala već sa lica zemlje. Već nas narodna pjesma opominje na to kad govori: »Ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga velikoga.«
Molimo preko Marije Djevice za nastavnike i pedagoge, kojima je povjerena školska omladina. Neka se i njima otvore oči, da spoznadu golemu važnost, ali i odgovornost svoje službe. Neka je vrše tako, da bude omladina koja izađe iz njihove škole i odgoja Bogu na slavu, domovini i narodu na korist, a njima na ponos. Više nego ikad, uzdišemo za savjesnim nastavnicima i odgojiteljima. Nastavnici i pedagozi su drugi roditelji za mladež. Ali bojimo se, ako ovako pođe dalje, da će ih se morati zvati non parentes sed peremptores - ne roditelji, nego upropastitelji.
Molimo i za najbliže nam, one katolike, koji bi željeli da kao organizirani katolici pomažu sv. Crkvi. Neka paze, da za cio svoj trud ne ostanu pred Bogom praznih ruku, a to bi se zbilo, kad bi u svom radu tražili ostvarenje vlastitih ambicija umjesto stvari Božje. »Non nobis Domine, non nobis, sed nomini Tuo da gloriam: Ne nama Gospodine, ne nama, nego imenu svojem daj slavu.« (Ps 113, 1)[4] Tko želi da drugog uči poniznosti, mora najprije sam biti ponizan. Tko želi da drugog uči snošljivosti i bratskoj ljubavi mora je najprije sam vršiti. Tko želi da drugog uči poslušnosti mora je najprije sam vršiti. Inače bi mu drugi mogao odvratiti: »Medice cura te ipsum: liječniče izliječi sam sebe.« (Lk 4,23)
Molimo napokon i za sebe same, za pastire stada Gospodnjeg. Isprosi nam Majko Božja od Boga milost, da povjereno nam od Boga stado pasemo po zdravoj paši zakona Božjega u pravdi i istini. Od onoga što spoznamo da je pravo, neka nas ne ganu nikakova laskanja. Neka nam za takav slučaj lebde pred očima riječi Sina Tvoga: »Quid prodest homini si universum mundum lucretur, animae vero suae detrimentum patiatur: Što koristi čovjeku, ako sav
svijet zadobije a duši svojoj naškodi.« (Mk 8, 36) Ali neka nas u obrani pravde i istine ne ganu ni nikakve grožnje ni poruge ni prijetnje. Neka nam za takav slučaj lebdi pred očima onaj divni nauk junačkog starca Matatije svojim sinovima: »Et a verbis viri pecatoris ne timueritis quia gloria ejus stercus et vermis est: hodie extollitur, et cras non invenietur, quia conversus est in terram suam, et cogitatio ejus periit (1 Mak 2, 62, 63). Ne plašite se pred riječju čovjeka grješnika, jer je slava njegova izmet i crv. Danas biva uzvišen, a sjutra ga se ne nalazi, jer se vratio u prah svoj i uspomena na njega izbrisana je.«
Mnoge su nas evo brige i želje predragi vjernici dovele danas u ovo drago svetište Marijino. Sve brige i želje naše združujemo u jedno i molimo našu nebesku zaštitnicu ono, što smo molili i prošle godine:
Dobra nam navek ostani
Izmoli nam pri Sinu
Da od svakoga zla obrani
Nas i domovinu! Amen!Katolički list, 16. srpnja 1936., br. 29., str. 370-372.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 116-119.Propovijed na otvaranju Euharistijskog kongresa u Karlovcu, 28. lipnja 1936.
Sv. Matej evanđelist propovijeda, kad je Isus došao u krajeve Cezareje Filipove, da je upitao svoje učenike: »Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?« Oni odgovoriše: »Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, opet drugi za Jeremiju ili za koga od proroka.« Reče im Isus: »A za koga me vi držite?« Odgovori Šimun Petar: »Ti si Krist, Sin Boga živoga.« (Mt 16, 13-17)
Kriste u Presvetom Sakramentu, Ti si Bog!
Varali su se dakle mnogi ljudi već onda u ocjeni Krista. Jedni su mu oduzeli božanstvo, govoreći da je samo čovjek, kao i Ivan Krstitelj ili Ilija. Drugi, objesniji, porekoše mu mudrost, govoreći da je lud: »Poludio je.« (Mk 3,21) Treći mu porekoše svetost nazivajući ga samaritancem: »Ti si Samaritanac.«(Iv 8, 48) Četvrti mu porekoše svemoć, klevećući ga da pomoću đavla čini svoja čudesa: »Po Belzebubu poglavici đavolskom izgoni đavle.« (Lk 11, 15) Peti mu porekoše čak razboritost nazivajući djela njegova nerazumnima, kao oni što rekoše prigodom smrti Lazarove: »Zar nije mogao ovaj, koji je otvorio oči slijepcu od rođenja učiniti da ovaj ne umre?« (Iv 11,37)
Tako su dakle sudili o Kristu Bogu mnogi koji su Ga gledali skrivena u ljudskom tijelu.
I danas ne sude mnogi bolje o njemu, pogotovo kad ga vide skrivena u svetoj Hostiji. I to ne samo pojedinci, nego i čitave obitelji i narodi, kao što govori psalmist: »Podigoše se kraljevi zemlje i knezovi se okupiše ujedno protiv Gospoda i protiv Krista njegova.« (Ps 2, 2) .
Ona zloglasna tajna družba masonska hoće Kristu da oduzme božanstvo te ga na svojim slikama stavlja u isti red sa nemoćnim ljudima: Budom, Muhamedom i drugima, degradirajući svemogućnog Boga na nemoćnog čovjeka.
Krvoločni komunizam poriče mu, osim božanstva, i svaku mudrost, nazivajući zakon njegov ludošću i javno pozivajući na gaženje svakog zakona njegova.
Razni krivovjerci poriču mu svetost nazivajući Crkvu Svetu Njegovu djelom vražjim. Drugi opet poriču Mu moć govoreći da je 2-tisućgodišnji opstanak Crkve djelo zavaravanja i prešućivanja istine. Pače i među samim katolicima nađe ih se koji mu znadu poreći mudrost, smatrajući da je zakon Njegov za današnje doba ipak suviše strog. Prestrog im je Njegov zakon o postu, njegov zakon o braku, njegov zakon o vlasništvu.
Koliko krivih mišljenja ima i danas u svijetu o Kristu Bogu!
Evo što nas dovodi svake godine na naše Kongrese i što nas je i danas dovelo na Euharistijski Kongres u ovaj starodrevni katolički grad:
Došli smo da javno ispovijedimo svoju vjeru u Krista Boga. Došli smo da se javno odreknemo sviju krivih mišljenja o Kristu, što se i danas šire po svijetu, i da mu kažemo iz sve duše naše: »Nisi Ti Kriste u Presv. Sakramentu možda samo pusti hljeb, ne! Ti si Bog! - Nisi Ti Kriste u Presv. Sakramentu samo kakav čovjek. Ti si Bog! - Nisi Ti nikakvi varalica. Ti si Božanska Istina! Nisi nikakav nerazumni stvor. Ti si božanska Mudrost! - Nisi Ti kakav nemoćni čovjek, već si prije svega Svemogući Bog! - Mi Ti evo dovikujemo uoči ovoga euharistijskog kongresa ono što je već davno prije izustio Izaija pro rok: »Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel, Salvator« (Iz 45, 15). Kriste! Ti si Bog skriven, Bog Izraelov, Spasitelj!
Da! Mi priznajemo prije svega, da si Ti u ovom Svetom Sakramentu Bog skriven. Ne zato što bi se Ti možda bojao ovoga opakog svijeta ili što im ne bi znao odgovoriti na njihove napadaje, nego iz mnogo plemenitijih motiva.
Prije svega, kako bismo mogli gledati u Tebe, kad bi se Ti pokazao u svome sjaju, kad znamo, da već za sunce što si ga stvorio govori Sv. pismo: »I pred sjajem žara njegova tko može opstati!« (Sir 43, 3) Kako bismo se usudili doći k Tebi kad bi se Ti pokazao u svoj svojoj ljepoti, kad znamo da pred Tobom padaju na koljena milijuni anđela nebeskih bez prestanka pjevajući - svet, svet, svet, Gospod Bog nad vojskama, puna su nebesa i zemlja slave Tvoje! A mi smo samo bijedni grešnici, i najpravedniji od nas moraju uvijek misliti na riječi Sv. pisma: »Septies enim cadet justus.« (Izr 24, 16) I pravednik pada sedam puta na dan. Ovako sakrivenog možemo da Te gledamo, ovako sakrivenom možemo da Ti dođemo s punim pouzdanjem i iznesemo naše nevolje.
Ali, iako si sakriven, Ti si ipak naš Bog, Bog Izraelov, Spasitelj. Mi znamo dan. Ovako sakrivenog možemo do Tebe, govoreći: »Raskinimo uze njegove i zbacimo sa sebe jaram njegov«. (Ps 2, 3) Ali mi smo uvjereni da će doći dan, kad će se i na današnjim Tvojim protivnicima, ako se za vremena ne opamete, ispuniti ono, što je sluga Tvoj David prorekao: »Vladat ćeš nad njima gvozdenom šakom i razbit ćeš ih kao sud lončarev. » (Ps 2, 9) Doći će dan, kad ćeš Ti, sakriveni Bog u Presv. Sakramentu, opet uspostaviti red u ljudskome društvu.
Kad će se božanska čast dati samo Tebi, pravome Bogu, a ne stvorovima, zvali se kako mu drago. Kad će se opet poštivati blagdani Tvoji! Kad će se poštivati roditelji, i zakoniti duhovni i svjetovni poglavari! Kad se neće klati i ubijati kao divlje zvijeri one, koji poštuju i ljube zakon Tvoj! Kad će se poštivati svetost bračnog života. Kad će se poštivati privatno vlasništvo. Kad će škole biti opet rasadište istinske kulture duha, a ne leglo pokreta koji ruši temelje ljudskoga društva. Kad će se ubogome i nejakome dijeliti jednako pravda, kao i mogućniku i bogatašu. Kad će se opet poštivati dobro ime i čast bližnjega. Mi vjerujemo u pobjedu Tvoju, Kriste Bože Svetootajstveni! Nema te sile na ovome svijetu, koja bi nas bila kadra i za čas samo pokolebati u tom našem vjerovanju.
Ti jedini Kriste, kadar si da spasiš svakog nas pojedinca. Ti jedini Kriste, kadar si da spasiš obitelji naše! Ti jedini Kriste kadar si da spasiš narod naš i domovinu našu! Bez Tebe ne će koristiti nikakovi državnici, nikakvi vojskovođe, nikakvi političari, nikakvi ideolozi. Tu, eto, našu živu vjeru došli smo da ispovijedimo na ovom kongresu.
Predragi vjernici! Narod izraelski smatrao se sretnim što mu je Bog preko oblaka pokazivao svoju nazočnost u svetinji, kao što govori Mojsije: »I nema drugog naroda tako velikoga, kojemu bi bili bogovi tako blizu, kao što je Bog naš nama u svim prošnjama našim.« (Pnz 4, 7) Kud smo više sretniji mi, da Bog naš stanuje među nama spreman, da nas pomogne u svim nevoljama našim. Sretni smo upravo mi katolici! Mi imamo Isusa u svojoj sredini, dok ga drugi moraju istom tražiti. Neki protestantski propovjednik u Londonu pokazivao je svojoj petogodišnjoj kćerkici znamenitosti grada. Doveo ju je i u jednu katoličku ckrvu. Dijete se ogledavalo brižno na sve strane. Najednom mu padne pogled na crvenu lampicu pred oltarom. Oče, upita dijete, zašto gori svjetlo po bijelom danu?
To znači, da je u ovoj crkvi nazočan Isus, odgovori otac. On je tamo naime za onim malenim pozlaćenim vratašcima na oltaru. Ja bih htjela vidjeti Isusa, reče kćerkica. Ali to nije moguće, odgovori otac, jer su vratašca zatvorena, a i kad bi otvorena bila, ne bi ga mogla vidjeti, jer je on skriven pod koprenom. Potom se oboje udaljiše, a otac ju povede u protestantsku crkvu. Kako dijete nije vidjelo vječnog svjetla upita odmah: »A zašto ovdje ne gori svijetlo?« Jer tu nema Isusa, odvrati otac. »Onda idemo van, reče dijete, kad tu nema Isusa. Ja hoću ići tamo, gdje je Isus.« - Ove riječi silno djelovaše na oca. Postajao je sve više zamišljen, tražio je i tražio, dok nije napokon našao istinu i smirio se u katoličkoj crkvi.
Nama je dobri Bog prištedio traženje istine. Mi ju imademo u svoj punini, jer imademo u našoj sredini Isusa, koji je rekao: »]a sam put, istina i život.« (Iv 14,6)
Ovaj kongres ima nas utvrditi u našoj vjeri u Sina Božjega, Isusa Krista. A naša vjera ima nas utvrditi u našoj odluci, da ne ćemo mirovati dok ne vidimo potpunu pobjedu zakona Božjega na svim područjima privatnoga i javnog života u našoj domovini. Amen.Hrvatska straža, 1. srpnja 1936., br. 148., str. 1-2
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 108-111.
Ispiši stranicu
