1944.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed u katedrali prigodom početka kampanje protiv kletve, za vrijeme adoracije, 2. veljače 1944.
Katolički muževi! Kažu da na obalama Mrtvoga mora raste takozvana sodomska jabuka. To je plod koji izvana izgleda vrlo lijep i svjež. No, kad putnik koji je željan okrjepe, posegne za tim plodom i otvori ga, onda vidi da je unutra sasvim crn i još k tomu prazan.
Izgleda, da takva sodomska jabuka nalazi osobito plodno tlo u našem narodu, a ime joj je psovka i kletva. Ona se ludama i pokvarenjacima čini osobito zgodnom da njome utaže svoj jad ili začine neslane šale. Ali, ako se ta sodomska jabuka, kletva, malo otvori i pogleda, onda vidimo i u njoj dvije stvari. Vidimo, da je prije svega skroz naskroz crna po svojoj nezahvalnosti što ju psovač iskazuje svome Stvoritelju. Vidimo, da je skroz naskroz šuplja s obzirom na cilj, koji se njome postizava.
Prva tvrdnja koju postavljamo jest, da je sodomska jabuka, koju zovemo kletvom, skroz naskroz crna po nezahvalnosti koju psovač iskazuje svome Stvoritelju. Jer onaj, tko nije slijep na oba oka, taj vidi na svakom koraku, kolikim nas je dobročinstvima Bog obasuo i u naravnom i u vrhunaravnom pogledu. U naravnom pogledu! Bilo bi vrlo zanimljivo čuti, za koliko bi kuna jedan psovač dao sebi iskopati, recimo, oči? Za koliko bi si kuna dao odsjeći jednu ruku? Za koliko jednu nogu? A nisu li sve to nezasluženi darovi Božji?
A zahvalnost svome Stvoritelju iskazuje psovač tako, da proklinje i po blatu povlači sveto ime Njegovo. Nitko da izbroji darove Božje? Ta Crkva javno moli prigodom Te Deuma - Bože, čijemu milosrđu nema mjere i čije dobrote beskrajno je blago! Ta Bog nam je dao ne samo oči, nos i usta, ruke i noge, nego nam svaki dan daje zrak, koji udišemo. Daje nam stan i hranu, daje nam odijelo, daje nam sve što nam je potrebno za život tijela. To znade svatko osim onoga, za koga veli Sveto Pismo: »Reče luda u srcu svome, nema Boga!« (Ps 14,1). A za sve te darove iskazuje psovač zahvalnost svome Stvoritelju tako, da povlači po blatu sveto Ime Njegovo, proklinjući ga svojim poganim ustima!
A nismo li kao narod primili nebrojene darove iz ruke Božje? Tko nas je doveo u ove krajeve, koje zovemo »lijepa naša domovina«, ako ne ruka Božja? Tko nam je dao ono divno more, ako ne Bog, i to bez ikakve naše zasluge? Tko nam je zasadio ove divne šume i zasijao plodna polja, ako ne ruka Božja? Tko nam je utrobu zemlje napunio bogatim rudama, a brežuljke okitio najplemenitijim vinogradima, ako ne ruka Božja? Tko nas je sačuvao ovdje kroz trinaest stotina godina, ako ne Bog? A što ću reći o našem jeziku, za koji govori pjesnik: »Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga!« Nije li i to čisti dar Božji? I baš taj dar mora psovač upotrijebiti za to, da njime u znak zahvale psuje svoga Boga, svoga Stvoritelja?
Rimski pisac Plinije pripovijeda, da je jedan pas, čiji je gospodar bio ubijen od razbojnika, ostao uz svoga gospodara. Premda je pas i sam bio sav pokrit ranama, ipak je napinjao sve svoje sile, da odvrati od lješine svoga gospodara grabežljive ptice i divlje zvijeri, da ne razgrtaju lješinu. A drugog nekog Rimljanina, koji je bio osuđen na smrt, slijedio je njegov pas vjerno do vrata tamnice. Tu je stajao čitavo vrijeme, dok nisu gospodara izveli na stratište. I kad su lješinu gospodarovu bacili u rijeku, skočio je pas u vodu i trudio se svim silama, da lješinu svoga mrtvoga gospodara izvuče napolje, da ne potone u vodi. Tako iskazuje pas zahvalnost svome gospodaru, za ono malo dobročinstva što mu gospodar učini, kad mu baci oglodanu kost.
A čovjek, kojega njegov Stvoritelj obasipa dobročinstvima od poroda do groba, dobročinstvima duše i tijela, taj svome Stvoritelju u znak zahvalnosti pljuje u lice proklinjući sveto Ime Njegovo! I ta je nezahvalnost to gadnija, što su veća dobročinstva. A čovjek ne prima, kao životinja, od svoga Stvoritelja samo tjelesna dobročinstva, nego, što je neusporedivo veće, beskrajna dobročinstva duhovna. Jer Bog nas je ne samo stvorio, nego i svojom krvlju otkupio na drvu križa.
Bog nam daje ne samo tjelesni kruh, nego i anđeoski kruh dušama našim, sveto Tijelo Isusovo. Bog nam daje zdravlje ne samo tijelu, nego nam liječi i duše u svetom sakramentu pokore. Bog nam daje ne samo stan na zemlji, nego nam obećaje vječno prebivalište na nebu. A psovač mu u znak zahvalnosti za sve to pljuje u lice, proklinjući sveto Ime Njegovo! Svaki dakle psovač stavlja sam sebe na nivo daleko niži od psa, koji nikad ne zaboravlja zahvalnosti i privrženosti svome gospodaru, makar nema razuma.
No, kletva, ta sodomska jabuka, nije samo potpuno crna iznutra zbog nezahvalnosti psovača prema Bogu, nego je i potpuno prazna, jer ne predstavlja ništa nego pustu zlobu. Pijanica imade barem nešto od svoga pijančevanja. Bludnik imade stanoviti užitak od svoga grijeha. Lakomac zgrće barem novac na kup. Ali psovač nema ništa. Hula na Boga i psovka jest grijeh čiste zloće. Ona je atentat na Kralja kraljeva. Zato je sv. Toma Akvinski i sv. Jeronim ubrajaju među najteže grijehe, jer ide izravno za umanjenjem časti Božje, a ne tek neizravno, kao blud, pijanstvo i drugi grijesi.
Katolički muževi! Vi ste odlučili da svim svojim silama poradite na istrebljenju ove sodomske jabuke, kletve u hrvatskom narodu. I pravo je tako! Muževi su je zasadili na hrvatskom tlu, muški ponos zahtijeva, da je muževi i iskorijene s hrvatskoga tla. Ali, jedno bih vam ipak želio staviti na srce. Primite tu stvar uistinu muški u ruke! Ja bih htio vidjeti, kad bi se samo deset tisuća muževa u hrvatskom narodu svojski prihvatilo toga posla, da li se ne bi ova sodomska jabuka iskorijenila prije nego bi donijela svoj plod, koji bi za naš narod mogao biti upravo fatalan.
Nije naime najgore to, što je ta sodomska jabuka iznutra crna i prazna, to jest crna po svojoj nezahvalnosti prema Bogu, a besmislena s obzirom na cilj koji se postizava. Kletva je za jedan narod upravo sudbonosna stvar, a to možemo ustvrditi napose za naš narod u ovim časovima, koje proživljuje. A zašto, pitat ćete me? Zato jer se radi o biti i ne biti i većim narodima, a kamo li ne našem. A znate li, što je za psovača, a prema tome i za psovački narod, rekao Gospod Bog? Rekao je, i toga ne opoziva: »Oni, koji ga blagoslivlju, baštinit će zemlju, a oni koji ga proklinju, istrijebit će se!« (Ps 37,22).
A ako se još k tome sjetimo proročanstva Majke Božji Fatimske da će nekoji narodi u ovoj oluji nestati s lica zemlje, neće li zasuziti oči svakome od nas kod pomisli, a što ako bi to bio narod psovača, kao što je hrvatski narod?
Katolički muževi! Ja mislim da Vam je jasno kao na dlanu, da nema većeg protivnika hrvatskog naroda negoli su njegovi psovači, pa zvali se ne znam kako mu drago, pripadali kojemu mu drago staležu i zauzimali koji mu drago položaj u društvu ] š to nam je dakle činiti? Zar nas Gospod zbilja kani istrijebiti? Ja mislim da ne! A zašto ne? Zato jer je rekao: »Tako živ bio, govori Gospod Bog, neću smrti bezbožnika, nego da se bezbožnik vrati s puta svojega i živi!« (Ez 33,11).
Na vama je sada, muževima, u prvome redu, da se bezbožni psovači vrate sa svoga opakoga puta k Bogu, da se sodomska jabuka psovke i kletve iskorijeni zauvijek s hrvatskoga narodnoga tla, ako želimo da ostanemo baštinici ove lijepe zemlje, koju nam je pred 1300 godina darovala ruka Božja. Sumnjate li možda u uspjeh?
Ja ne sumnjam ni najmanje, ako budete odlučni kako se pristoji muževima. Za vrijeme francuske revolucije došao je jedan bataljun revolucionara u jednu crkvu, da ju opljačka. Junačka žena Katarina Jourdan stupi pred njih i reče: »Ako ste vojnici, onda mi odrežite prije glavu, negoli dirnete u Sveto Otajstvo.« Na to stupi k oltaru, uzme kalež sa Svetim Otajstvom i ode posred divlje soldateske, koja je spustila oružje na počast uz povik: »Živjela Božja građanka!«
A ja vjerujem, da će još prije kapitulirati poganska usta psovača pred Vama, muževima, ako na obranu Božje časti učinite ono što morate i što možete, ako složno istupite. Jer u tom je slučaju uz Vas Bog, svi kulturni i pošteni ljudi, svi koji iskreno ljube ovu ispaćenu i tolikom krvlju natopljenu hrvatsku grudu!
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 305-308.Propovijed u katedrali na Staru godinu, 31. prosinca 1944.
Vratimo se natrag k istini!
(Nakon što je spomenuo kako i danas ima u Zagrebu veliki broj ljudi, koji pomoću astrologije, spiritizma i raznih sanjarica žele proricati sudbinu u godini 1945., Nadbiskup je ustvrdio kako nova godina neće nikako ovisiti o tim bajkama i »proročanstvima«, nego tek o dvama čimbenicima: jedan je čimbenik Gospodin Bog, i drugi smo mi, te nastavio:)
Što je nova godina? Ništa drugo nego nastavak povijesti roda ljudskoga, koja je započela stvaranjem prvoga čovjeka, koji je proizašao iz ruke Božje. A tko će razborit posumnjati, da se Bog ikada prestao zanimati za djelo ruku svojih (...).
Zato i u ovoj groznoj nesreći, koja je snašla čovječanstvo drugim svjetskim ratom, moramo gledati ruku Božju, koja se služi ovom bolnom operacijom, da čovječanstvo spasi od potpune propasti. I ima potpuno pravo Lacordaire, kad kaže: »Kad Bog hoće narode dovesti opet k sebi, onda pusti, da zablude dođu do vrhunca, do točke gdje je posve očito da zabluda niti što jest, niti što može. On prepušta zabludu samoj sebi, da svrši sama od sebe u ništavilu. I onda se odlučuje sudbina naroda; prisiljeni birati između onoga što jest i što nije, moraju ili propasti ili se vratiti natrag k istini.«
(Spominjući u nastavku svoje propovijedi, kako su se prilikom ovog rata zablude ljudskog roda približile vrhuncu, kaže, da je i Bog dopustio da čovjek danas stoji potpuno nemoćan pred ruševinama babilonskog tornja, koji se s toliko truda i troškova gradio na mjestu, gdje je prije stajala velebna zgrada zapovijedi Božjih. Pa ipak! Da li je Bog sva ova teška zla dosudio, da nas upropaste? Ne! Tako i u novoj godini 1945. Gospod želi samo najbolje i našoj ispaćenoj domovini:)
Leži sada samo u nama, kao drugom čimbeniku, hoće li ova nova godina, u koju ulazimo biti sretna ili nesretna. Bit će sretna, ako poslušamo glas Božji. Bit će nesretna, ako prezremo glas Božji. A glas nas Božji opominje: »Obratite se, kako ste duboko pali!« (Iz 31,6).
(Ističući nadalje kako i najtežem grješniku Gospodin Bog oprašta ako se iskreno pokaje, potiče nas, da sa starom godinom svrši i naš stari grješni život. Neka s novom godinom počne i novi život koji će biti dostojan novoga čovjeka, koji je »stvoren po Bogu u pravdi i svetosti istine« (EJ 4,24), i završio propovijed riječima:)
Mi čvrsto vjerujemo, da će se i ova strašna zla, koja su snašla našu domovinu obratiti i na njezino dobro, na dobro njezine djece, da u miru, pravdi i slobodi slave svoga Stvoritelja!
Nova Hrvatska, 2. siječnja 1945.; U Rokovniku je o ovoj propovijedi on sam zapisao: »31. X II. Kakva će biti Nova godina, ovisi o dvama faktorima: jedan je Bog, a drugi smo mi.«
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 389–390.Propovijed u prvostolnoj crkvi na blagdan Svih Svetih, 1. studenoga 1944.
Milosrđe je jedan od najljepših uresa čovjekovih
Dragi moji vjernici!
Jedne godine donijele su novine vijest, da je neka prosjakinja s dvoje djece došla jedne zimske večeri u neko selo. Zamolila je konačište kod ljudi, ali se nitko nije smilovao, već su je svi od reda odbili. Bili su ljudi tvrda i nemilosrdna srca. Konačno se sklonila pod krov obližnje crkve i smjestila djecu, kako je najbolje mogla. Kako je bila ljuta zima, navalili su vukovi sa sniježnih planina prema selu tražeći hrane. Kad su naišli u blizini crkve na jadnu prosjakinju, navalili su na nju. Ona je očajno vikala i zvala u pomoć, ali nitko nije htio u studenoj zimskoj noći izaći van. Ujutro su stanovnici sela našli samo krvave ostatke rastrganog odijela nesretne prosjakinje. No na svoje najveće začuđenje našli su oboje djece, kako mirno spavaju umotana u krpe. Da spasi djecu, žrtvovala je majka sebe. Osjećajući da su krivi, odlučili su seljaci, da o svom trošku hrane i uzgoje djecu, koja su ostala bez majke.
Da li je ovo naše doba, u kojem sada živimo, puno bolje od okrutnih stanovnika onoga sela? Ima i danas sigurno još uvijek mnogo plemenitih srdaca na zemlji. Ali kad gledamo danas po svijetu tisuće i tisuće popaljenih domova, kad slušamo o tragedijama nebrojenih obitelji, kad gledamo tisuće nesretne djece, koja su ostala bez hranitelja, onda moramo reći, da su premnoga ljudska srca i danas tvrda i okrutna. Čovjek se poživinčio dotle, da se na njega mogu primijeniti riječi staroga poganina: »Homo homini lupus – čovjek je čovjeku vuk!«
U tu hladnu, tvrdu ljudsku sredinu, dopire danas glas Krista Spasitelja s gore blaženstva: »Blaženi milosrdni, jer će milosrđe postići!« Nebrojeni pak sveci na nebu, živi su danas poziv krutim ljudskim srcima na zemlji, da se već jednom odazovu glasu Kristovu, ako neće da se na njima ispuni prijetnja Gospodinova: »Sud bez milosrđa onima, koji ne čine milosrđe.« (Jak 2,13).
Milosrđe je postala danas na zemlji simbolom slabosti, kukavičluka. Ali štogod sudio svijet o njemu, činjenica je da je milosrđe jedan od najljepših uresa čovjekovih na zemlji i vrijednije od srebra i zlata i dragoga kamenja.
Nije naime u pojedinim stvarima mjerodavan prevarljivi sud ljudski nego neprevarljiva riječ Božja. Ljudi cijene snagu šake, dok za Gospoda Boga vrijede riječi Svetoga Pisma: »Nije mu po volji sila konjska niti mu je mila snaga čovjeka.« (Ps 147,10). Ljudi potcjenjuju milosrđe. Ali Sveto Pismo sudi drukčije, kad govori: »Činiti milosrđe i pravdu milije je Gospodu, negoli žrtva zaklanica.« (Izr 21,3). I doista! Ako je Bog naš Otac, kao što jest, i ako smo mi djeca Njegova, kao što jesmo, što mu može biti milije negoli to, da Mu djeca budu posve slična.
A tko da opiše milosrđe Gospodnje? Najbolje ga je ocrtao starac Tobija u svojoj molitvi, kad govori: »Svi su putovi tvoji milosrđe, vjernost i spasenje.« (Tob 3,2). Jedna legenda kaže, da je neki pustinjak pitao svoga anđela čuvara, neka mu kaže, tko je među ljudima najmiliji Bogu? »Pogodi«, odgovori mu anđeo. – »Dijete u sjaju nevinosti?« upita pustinjak? »Ne!« – »Djevica, koja je svoj život posvetila Bogu?« – »Ne!« – »Apostol, koji ostavlja sve, da naviješta Evanđelje poganima u dalekim zemljama?« – »Ne!« – »Pa, tko onda?« upita začuđeno pustinjak? – »Pogledaj u onu tamnicu« reče anđeo. – Tamo je neki veliki razbojnik plakao i lupajući se u prsa priznavao svoju krivicu pred Bogom. – »Evo«, reče anđeo: »Ovaj je Bogu najmiliji!« To je doduše legenda. Ali ta legenda samo potanje osvjetljuje istinu, koju je Isus Krist rekao: »Kažem vam, da će tako biti veća radost na nebu za jednoga grješnika, koji čini pokoru, negoli za devedeset i devet pravednika, kojima ne treba pokore.« (Lk 15,7). Tko je zaboravio, što je milosrđe Gospodnje, neka se sjeti prvoga čovjeka na zemlji. Bog ga je, istina, istjerao iz raja, ali mu je ujedno obećao Spasitelja. A svoje je obećanje Bog vjerno čuvao kroz tisuće godina, dok nije Sin Božji došao na svijet.
Tko je zaboravio što je milosrđe Gospodnje, neka se sjeti Marije Magdalene, na koju je s prezirom gledao čitav grad kao na javnu grješnicu, ali koju je pred svima uzeo u obranu sam Isus Krist, utjelovljena svetost Božja. Tko je zaboravio što znači milosrđe Gospodnje, neka se sjeti skrušenoga razbojnika na križu. Ljudi su ga osudili i izbacili kao ološ iz svoje sredine pribivši ga na križ, ali ga Krist ne napušta, nego mu raskajanu daje obećanje: »Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!« (Lk 23,43). Tko je zaboravio što je milosrđe Gospodnje, neka se sjeti progonitelja Crkve, Savla, kojega učini apostolom naroda i uzdiže »do trećega neba, da čuje neiskazane riječi, kojih čovjeku nije slobodno govoriti « (2 Kor 12,2–4). Tko hoće shvatiti milosrđe Gospodnje, taj mora znati, da su i ovi teški događaji, koji nas tako bole, zapravo veliko milosrđe Božje. Jer da nije Bog poslao ovu oluju na svijet, vjerojatno bismo istrunuli polako svi zajedno u grijesima i opačinama, koje su se tako umnožile na zemlji. Tješili bismo se, da smo kršćani, dok bi nam u stvari Gospod morao ponoviti riječi: »Narod ovaj poštuje me ustima, srce njegovo daleko je od mene.« (Mt 15,8).
Jedna je dakle od bitnih oznaka Boga Stvoritelja: beskrajno milosrđe prema svima stvorenjima, a u prvom redu prema čovjeku, kojega je stvorio na sliku i priliku svoju. To pak milosrđe nije od danas do sutra, nego, kako veli pjesnik Božje veličine: »Milosrđe Gospodnje je odvijeka dovijeka! « (Ps 103,17).
Što da kažemo onda o ljudima, koji su gazili ili nogama gaze po živoj slici Boga Stvoritelja, koji vrijeđaju životna prava bližnjega svoga bez grižnje savjesti, kao da se radi o psu ili drugoj kojoj životinji? Kažemo im, da je milosrđe znamen predodređenja ili zabačenja, znamen da li pripadaju Bogu ili đavlu, nebu ili paklu. Jer na općenitom sudu na koncu svijeta čut ćemo samo dvije osude. Jedna će glasiti: »Hodite blagoslovljeni Oca moga i naslijedite kraljevstvo, koje vam je pripravljeno od postanka svijeta; jer sam ogladnio i nahranili ste me, ožednio sam i napojili ste me; bio sam gost i primili ste me na konak; gol i obukli ste me, bolestan i pohodili ste me; u tamnici bijah i došli ste k meni!« (Mt 25,34–36). Druga će pak osuda glasiti: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, koji je pripravljen đavlu i anđelima njegovim; jer sam ogladnio i niste mi dali jesti, ožednio sam i niste me napojili; bio sam gost i niste me primili na konak; gol i niste me obukli; bolestan i u tamnici, i niste me pohodili!« (Mt 25,41–43).
Zato rekoh na početku, da je milosrđe ne samo jedan od najljepših uresa čovjekovih na zemlji, nego je ono vrijednije od srebra i zlata i dragog kamenja. Jer, što nije u stanju učiniti ni srebro ni zlato, ni sve blago ovoga svijeta, to je u stanju učiniti milosrđe, to jest umilostiviti Boga, da nam otvori vrata vječnoga života.
Onima dakle, koji su zastranili s puta istine i pravde, i u svojoj nadutosti s obzirom na bližnjega prešli preko svih ograda Evanđelja, dovikujemo riječi, koje je i Daniel prorok rekao kralju Nabukodonozoru: »Zato, kralju, neka ti bude ugodan savjet moj: oslobodi se grijeha svojih milostinjom i opačina svojih milosrđem prema nevoljnima!« (Dn 4,24).
A koji misle, da mogu i dalje gaziti prava čovjekova i ćute se možda sigurnima u vlasti i obilju svome, ti neka ne zaborave onu riječ Evanđelja: »Luđače, još ove ću noći tražiti dušu tvoju od tebe, a što si pripravio, čije će biti?« (Lk 12,20).
Kad dakle gledamo primjer Boga Stvoritelja i Sina Božjega Isusa Krista, kad se sjetimo danas slave svetaca u nebu, onda imade za nas samo jedan pametan zaključak, a to su riječi, koje čitamo u Evanđelju: »Budite dakle milosrdni, kao što je i Otac vaš (na nebesima) milosrdan!« (Lk 6,36). Amen.Propovijed u katedrali prigodom početka kampanje protiv kletve, za vrijeme adoracije, 2. veljače 1944.
Katolički muževi! Kažu da na obalama Mrtvoga mora raste takozvana sodomska jabuka. To je plod koji izvana izgleda vrlo lijep i svjež. No, kad putnik koji je željan okrjepe, posegne za tim plodom i otvori ga, onda vidi da je unutra sasvim crn i još k tomu prazan.
»Psovka je crna nezahvalnost prema Bogu i pusta zloba i velika narodna nesreća!«
Izgleda, da takva sodomska jabuka nalazi osobito plodno tlo u našem narodu, a ime joj je psovka i kletva. Ona se ludama i pokvarenjacima čini osobito zgodnom da njome utaže svoj jad ili začine neslane šale. Ali, ako se ta sodomska jabuka, kletva, malo otvori i pogleda, onda vidimo i u njoj dvije stvari. Vidimo, da je prije svega skroz naskroz crna po svojoj nezahvalnosti što ju psovač iskazuje svome Stvoritelju. Vidimo, da je skroz naskroz šuplja s obzirom na cilj, koji se njome postizava.
Prva tvrdnja koju postavljamo jest, da je sodomska jabuka, koju zovemo kletvom, skroz naskroz crna po nezahvalnosti koju psovač iskazuje svome Stvoritelju. Jer onaj, tko nije slijep na oba oka, taj vidi na svakom koraku, kolikim nas je dobročinstvima Bog obasuo i u naravnom i u vrhunaravnom pogledu. U naravnom pogledu! Bilo bi vrlo zanimljivo čuti, za koliko bi kuna jedan psovač dao sebi iskopati, recimo, oči? Za koliko bi si kuna dao odsjeći jednu ruku? Za koliko jednu nogu? A nisu li sve to nezasluženi darovi Božji? A zahvalnost svome Stvoritelju iskazuje psovač tako, da proklinje i po blatu povlači sveto ime Njegovo. Nu tko da izbroji darove Božje? Ta Crkva javno moli prigodom Te Deuma - Bože, čijemu milosrđu nema mjere i čije dobrote beskrajno je blago! Ta Bog nam je dao ne samo oči, nos i usta, ruke i noge, nego nam svaki dan daje zrak, koji udišemo. Daje nam stan i hranu, daje nam odijelo, daje nam sve što nam je potrebno za život tijela. To znade svatko osim onoga, za koga veli Sveto Pismo: »Reče luda u srcu svome, nema Boga!« (PS 14,1). A za sve te darove iskazuje psovač zahvalnost svome Stvoritelju tako, da povlači po blatu sveto Ime Njegovo,proklinjući ga svojim poganim ustima!
A nismo li kao narod primili nebrojene darove iz ruke Božje? Tko nas je doveo u ove krajeve, koje zovemo »lijepa naša domovina«, ako ne ruka Božja? Tko nam je dao ono divno more, ako ne Bog, i to bez ikakve naše zasluge? Tko nam je zasadio ove divne šume i zasijao plodna polja, ako ne ruka Božja? Tko nam je utrobu zemlje napunio bogatim rudama, a brežuljke okitio najplemenitijim vinogradima, ako ne ruka Božja? Tko nas je sačuvao ovdje kroz trinaest stotina godina, ako ne Bog? A što ću reći o našem jeziku, za koji govori pjesnik: »Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga!« Nije li i to čisti dar Božji? I baš taj dar mora psovač upotrijebiti za to, da njime u znak zahvale psuje svoga Boga, svoga Stvoritelja?
Rimski pisac Plinije pripovijeda, da je jedan pas, čiji je gospodar bio ubijen od razbojnika, ostao uz svoga gospodara. Premda je pas i sam bio sav pokrit ranama, ipak je napinjao sve svoje sile, da odvrati od lješine svoga gospodara grabežljive ptice i divlje zvijeri, da ne razgrtaju lješinu. A drugog nekog Rimljanina, koji je bio osuđen na smrt, slijedio je njegov pas vjerno do vrata tamnice. Tu je stajao čitavo vrijeme, dok nisu gospodara izveli na stratište. I kad su lješinu gospodarovu bacili u rijeku, skočio je pas u vodu i trudio se svim silama, da lješinu svoga mrtvoga gospodara izvuče napolje, da ne potone u vodi. Tako iskazuje pas zahvalnost svome gospodaru, za ono malo dobročinstva što
mu gospodar učini, kad mu baci oglodanu kost. A čovjek, kojega njegov Stvoritelj obasipa dobročinstvima od poroda do groba, dobročinstvima duše i tijela, taj svome Stvoritelju u znak zahvalnosti pljuje u lice proklinjući sveto Ime Njegovo! I ta je nezahvalnost to gadnija, što su veća dobročinstva. A čovjek ne prima, kao životinja, od svoga Stvoritelja samo tjelesna dobročinstva, nego, što je neusporedivo veće, beskraj na dobročinstva duhovna. Jer Bog nas je ne samo stvorio, nego i svojom krvlju otkupio na drvu križa. Bog nam daje ne samo tjelesni kruh, nego i anđeoski kruh dušama našim, sveto Tijelo Isusovo. Bog nam daje zdravlje ne samo tijelu, nego nam liječi i duše u svetom sakramentu pokore. Bog nam daje ne samo stan na zemlji, nego nam obećaje vječno prebivalište na nebu. A psovač mu u znak zahvalnosti za sve to pljuje u lice, proklinjući sveto Ime Njegovo! Svaki dakle psovač stavlja sam sebe na nivo daleko niži od psa, koji nikad ne zaboravlja zahvalnosti i privrženosti svome gospodaru, makar nema razuma.
No, kletva, ta sodomska jabuka, nije samo potpuno crna iznutra zbog nezahvalnosti psovača prema Bogu, nego je i potpuno prazna, jer ne predstavlja ništa nego pustu zlobu. Pijanica imade barem nešto od svoga pijančevanja. Bludnik imade stanoviti užitak od svoga grijeha. Lakomac zgrće barem novac na kup. Ali psovač nema ništa. Hula na Boga i psovka jest grijeh čiste zloće. Ona je atentat na Kralja kraljeva. Zato je sv. Toma Akvinski i sv. Jeronim ubrajaju među najteže grijehe, jer ide izravno za umanjenjem časti Božje, a ne tek neizravno, kao blud, pijanstvo i drugi grijesi.
Katolički muževi! Vi ste odlučili da svim svojim silama poradite na istrebljenju ove sodomske jabuke, kletve u hrvatskom narodu. I pravo je tako! Muževi su je zasadili na hrvatskom tlu, muški ponos zahtijeva, da je muževi i iskorijene s hrvatskoga tla. Ali, jedno bih vam ipak želio staviti na srce. Primite tu stvar uistinu muški u ruke! Ja bih htio vidjeti, kad bi se samo deset tisuća muževa u hrvatskom narodu svojski prihvatilo toga posla, da li se ne bi ova sodomska jabuka iskorijenila prije nego bi donijela svoj plod, koji bi za naš narod mogao biti upravo fatalan. Nije naime najgore to, što je ta sodomska jabuka iznutra crna i prazna, to jest crna po svojoj nezahvalnosti prema Bogu, a besmislena s obzirom na cilj koji se postizava. Kletva je za jedan narod upravo sud bono sna stvar, a to možemo ustvrditi napose za naš narod u ovim časovima, koje proživljuje. A zašto, pitat ćete me? Zato jer se radi o biti i ne biti i većim narodima, a kamo li ne našem. A znate li, što je za psovača, a prema tome i za psovački narod, rekao Gospod Bog? Rekao je, i toga ne opoziva: »Oni, koji ga blagoslivlju, baštinit će zemlju, a oni koji ga proklinju, istrijebit će se!« (PS 37,22).
A ako se još k tome sjetimo proročanstva Majke Božje Fatimske da će nekoj i narodi u ovoj oluji nestati s lica zemlje, neće li zasuziti oči svakome od nas kod pomisli, a što, ako bi to bio narod psovača, kao što je hrvatski narod?
Katolički muževi! Ja mislim da Vam je jasno kao na dlanu, da nema većeg protivnika hrvatskog naroda negoli su njegovi psovači, pa zvali se ne znam kako mu drago, pripadali kojemu mu drago staležu i zauzimali koji mu drago položaj u društvu. Što nam je dakle činiti? Zar nas Gospod zbilja kani istrijebiti? Ja mislim da ne! A zašto ne? Zato jer je rekao: »Tako živ bio, govori Gospod Bog, neću smrti bezbožnika, nego da se bezbožnik vrati s puta svojega i živi!« (Ez 33,11).
Na vama je sada, muževima, u prvome redu, da se bezbožni psovači vrate sa svoga opakoga puta k Bogu, da se sodomska jabuka psovke i kletve iskorijeni zauvijek s hrvatskoga narodnoga tla, ako želimo da ostanemo baštinici ove lijepe zemlje, koju nam je pred 1300 godina darovala ruka Božja. Sumnjate li možda u uspjeh? Ja ne sumnjam ni najmanje, ako budete odlučni kako se pristoji muževima. Za vrijeme francuske revolucije došao je jedan bataljun revolucionara u jednu crkvu, da ju opljačka. Junačka žena Katarina Jourdan stupi pred njih i reče: »Ako ste vojnici, onda mi odrežite prije glavu, negoli dirnete u Sveto Otajstvo.« Na to stupi k oltaru, uzme kalež sa Svetim Otajstvom i ode posred divlje soldateske, koja je spustila oružje na počast uz povik: »Živjela Božja građanka!« A ja vjerujem, da će još prije kapitulirati poganska usta psovača pred Vama, muževima, ako na obranu Božje časti učinite ono što morate i što možete, ako složno istupite. Jer u tom je slučaju uz Vas Bog, svi kulturni i pošteni ljudi, svi koji iskreno ljube ovu ispaćenu i tolikom krvlju natopljenu hrvatsku grudu!Katolički list, br. 6. (1944.), 64.-65.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 305–308.
Ispiši stranicu
