1941.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed u katedrali na Božić, 25. prosinca 1941.
Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje!
Dragi vjernici!
Sv. Luka evanđelist počinje svoj izvještaj o rođenju Isusovu riječima: »U ono vrijeme iziđe zapovijed od cara Augusta da se popiše sav svijet.« (Lk 2,1). Kad je car izdavao tu zapovijed, nije sigurno ni slutio, da je oruđe u rukama Svevišnjega, koji se njegovom zapovijedi htio poslužiti, da ostvari svoje planove. Već je na usta Izaije progovorio Bog: »Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi, govori Gospod. Kao što je daleko nebo od zemlje, tako su još dalje moji putovi od vaših putova i moje misli od vaših misli!« (Iz 55,8).
Tako je bilo i u ovom slučaju sveopćeg popisa, koji je naredio car August. Jer što je htio ovim popisom car, a što je htio Bog Otac nebeski? Car je htio znati koliko ima pučanstva u Rimskome carstvu. Htio je znati kako je jak i moćan vladar. Htio je znati koliko ljudi mora da mu plaća porez. To su bile uglavnom misli cara Augusta kad je naredio popis. Misli dakle čisto zemaljske, a možda još više tašte i isprazne.
A Bog Otac nebeski poslužio se tom odlukom za nešto sasvim drugo. Nastupila je naime bila punina vremena, o' kojoj su govorili proroci tisuće godina unatrag. Punina vremena iza tolikih stoljeća očekivanja, a o kojoj govori sv. Pavao: »A kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svojega, rođena od žene, pokorna zakonu, da iskupi one, koji bijahu pod zakonom, da primimo posinaštvo.« (Gal 4,4). I taj Sin Božji, Isus Spasitelj naš, imao se roditi u Betlehemu, gradu dosta daleko od Nazareta, gdje je boravila Majka Božja i sv. Josip.
I kad je došla zapovijed od cara, morala je i Majka Božja sa sv. Josipom da se pokori zapovijedi i da pođe na daleki put sa svim neugodnostima, koje su s tim putem bile vezane. Čovjek snuje, a Bog određuje.
Isus Krist dolazi dakle na svijet ne u Nazaretu, nego u Betlehemu, što znači »mjesto kruha«, jer je On živi kruh nebeski, koga Bog šalje ljudima za hranu. On dolazi po odluci Božjoj, a po nehotičnoj odredbi carevoj, na svijet usred ovaca i pastira, jer je On sam dobar pastir, koji dušu svoju polaže za ovce svoje. Nehotice po odredbi carevoj, ali po odluci Božjoj, dolazi na svijet u štali, da i najsiromašniji i najbjedniji razumiju, da su vrata k Njemu uvijek otvorena svim ljudima dobre volje, da i bogati razumiju, da je sav sjaj ovoga svijeta samo bijedna štala za Onoga, koji je Gospodar nebesa. On dolazi na svijet u potpunoj skrivenosti, jer ga je već pred tisuću godina kao takvog navijestio Izaija prorok: »Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel Salvator! - Zaista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj'« (Iz 45,15).
Indirektno zbog zapovijedi careve, ali zapravo po Božjoj odluci, dolazi na svijet u jaslicama, jer nije bilo mjesta u gostionici. Dolazi na svijet u jaslicama, kamo se stavlja hrana životinjama, jer je i On sišao s neba na zemlju, da bude ovdje hrana ljudskim dušama. Radi odluke careve o popisu dolazi mali Isus na svijet u hladnoj i tamnoj noći, jer nema za njega svijetle i tople sobe. Ali Bog Otac je htio da pokaže time svu mizeriju čovječanstva, kojemu je prije dolaska Sina Božjega manjkala toplina ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu, i koje je lutalo u tami neznaboštva i već se počelo smrzavati i umirati. Zapovijed careva lišila je Isusa i ono malo udobnosti što bi je bio imao u Nazaretu, tako da dolazi na svijet u potpunom siromaštvu. Ali desilo se to po Božjoj odluci, da ljudi shvate da put u nebo nije put sjetilnih užitaka, kakvim je bilo odano staro poganstvo, nego put odricanja i samoprijegora.
Braćo! Nedokučivi su za nas putovi Božji. Vječni, neizmjerni Bog čini i danas velika djela i na nebu i na zemlji, i tko da shvati misli Njegove i sudove Njegove? Ta kako bi mogao bijedni crv, koji puže po podu velebnog Božjeg hrama, shvatiti svu njegovu veličinu, i misli majstora koji je to gradio? Mi smo danas svjedoci najvećih zbivanja na zemlji.
Svjedoci, kad su se uhvatile u koštac milijunske vojske kao nikada do sada. Svjedoci, kad svijetu prijeti pogibelj, da nestane svakog traga kršćanskoj civilizaciji. Svjedoci, kad se malo njih raduje, ali mnogo njih plače i uzdiše. Svjedoci, kad su milijuni posumnjali, postoji li još uopće neko biće, koje vodi brigu o ovome svijetu i njegovim bijednim stanovnicima.
A ipak? Kako jučer, tako i danas, i uvijek vrijedi riječ Knjige Mudrosti: »Tua autem Pater providentia gubernat! - Tvoja pak Oče providnost upravlja!« (Mudr 14,3). Samo luda može posumnjati, da li Bog ima još kakav udio u zbivanjima na ovome svijetu. Jer vjeran kršćanin znade, da nema veličine na ovome svijetu pred kojom bi strepio Gospod Bog, niti sitnice koja bi izmakla oku Njegovu, niti skrušena srca, kojemu se ne bi htio smilovati, niti zločina, koji
ne bi mogao kazniti.
Klečeći dakle danas u duhu pred malim Isusom u jaslicama, oživimo u sebi vjeru i ufanje u Božju providnost. Ta zar je veliki Bog manje moćan, dobar i mudar danas, negoli je bio onda, kad je patrijarha Abrahama izveo iz njegova obitavališta i odveo u nepoznatu zemlju, da ga učini ocem tolikih pokoljenja? Zar je manje moćan, dobar i mudar danas, negoli je bio onda, kad je dozvolio da nevin Josip bude prodan u Egipat kao rob, da ga onda učini spasiteljem oca, i braće i tolikih drugih duša? Zar je manje moćan, dobar i mudar danas, negoli je bio onda, kad je pustio, da Mojsije bude izložen u košarici u Nilu samo zato, da ga odgoji i osposobi kasnije za spasitelja naroda svoga? Zar je manje moćan, dobar i mudar danas, negoli je bio onda, kad je na čudesan način pomoću gavrana hranio Iliju proroka u pustinji, strpljivog Joba nanovo obogatio i uzveličao više nego prije one teške kušnje, Davida odveo od stada, i nakon teških kušnji učinio kraljem Izraela, Juditu spasiteljicom naroda?
Ali što da nabrajamo dalje, kad o ljubeznoj providnosti Božjoj govori svaki dan, svaka travka, svaki crvić, svaka ptica, svaka riba, svaka zvijerka, svaki potočić, svaka zvijezda, zrak i more, nebo i zemlja. Možda je najlakše izrazimo riječima proroka Habakuka: »Et laudis ejus plena est terra! - I hvale je Njegove puna zemlja!« (Hab 3,3).
Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim. Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Umnoži nam vjeru, da se ništa ne zbiva bez Tvoga dopuštenja na zemlji. Umnoži nam vjeru, da se ništa ne može desiti nikom od nas osobno prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje, da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro. Želiš ga sigurno i pod ovim teškim udarcima, koji stizavaju čovječanstvo, jer zato si konačno sišao na zemlju - kako nas uči i naša lijepa božićna pjesma:
S neba siđe dolje radi grješnika,
rodi se u štali radi čovjeka!
Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Onda ćemo i kroz ovu najtežu svjetsku oluju proći bez straha i bez štete, jer ništa ne manjka onima, koji Tebe ljube!
Katolički list, br. 1. (1942.), 1.-2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 144–147.
Propovijed na Uskrs u zagrebačkoj prvostolnici 13. travnja 1941.
»Mir vama!« (Lk 24,36)
Jedan od najljepših darova što ih je Isus Krist donio svojim apostolima nakon slavnog uskrsnuća, bio je bez sumnje dar mira. Ako smo ikada osjećali vrijednost ovoga dara, to ga osjećamo danas, kad je čitav svijet nalik strahovitom uzburkanom oceanu, na kojem pojedinačni ljudski životi, a i čitavi narodi, postadoše igračka razbješnjelih valova strasti. Upitajte što misle o tom stari očevi i majke, koji ostadoše kao osamljeni panjevi bez sinova. Upitajte o tome žene, koje ostadoše bez pomoći muževa. Upitajte o tome djecu, koja ostadoše bez hranitelja. Upitajte o tome mladiće i muževe, koji su istrgnuti iz mirne obiteljske zajednice. Upitajte poglavare, koji moraju voditi brigu o bilo kojoj zajednici. Svi će vam potvrditi, da je mir jedno od najvećih dobara čovječanstva. I svima nam se, svima bez razlike, otima danas na sveti blagdan Kristova uskrsnuća uzdah iz grudi sličan onome, što svećenik moli kod oltara: »Uskrsnuli Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir!« (Molitva za Pričest).
Jer ako se Ti ne smiluješ, tko će drugi pomoći čovječanstvu? Ako Ti ne umiriš oluje, u koje je svijet upao, kakva druga sila postoji još na zemlji, koja bi to mogla učiniti? Jeste li kada promatrali, što rade mornari ili ribari na moru, kad hoće barem na čas umiriti valove? Bacaju ulje u more. I kad se ulje dotakne nemirnih valova, kao da je neka magična sila ušla u nj, more se odmah primiri na mjestu, gdje je prosuto ulje. To je jedina stvar, koja tako brzo i sigurno djeluje na taj nemirni element. A što može, pitam vas, što može da umiri uzburkane ljudske duše i srca, što umiriti rasplamsale strasti? Što utažiti bijes, koji se razmahao širom kruglje zemaljske osim ulje milosti i milosrđa Božjega, koje se izlijeva na nesretni ljudski rod po Kristu, čije je sveto ime »Oleum effusum – prosuto ulje« (Pj 1,3). Po Kristu, koji je »Knez mira« (Iz 9,5) i koji taj mir kao prvi dar nakon svoga uskrsnuća donosi svojim apostolima.
I dok promatramo nečuveni kaos u svijetu; dok slušamo uzdahe potlačenih; dok gledamo suze ispaćenih i unesrećenih; dok pratimo bijesnu propagandu razornih elemenata i čitamo o naporima državnika da uspostave mir: nehotice nam odzvanjaju u ušima riječi starozavjetnog proroka: »Disce ubi sit prudentia, ubi sit virtus, ubi sit intellectus, ut scias simul ubi sit longiturnitas vitae et victus, ubi sit lumen oculorum et pax! – Uči se, gdje je razboritost, gdje je snaga, gdje je razum, da znaš ujedno, gdje je duljina života i opstanka, gdje je svjetlo očiju i mir!« (Bar 3,14).
Odgovor nam daje isti prorok riječima koje nam dočaravaju trajni mir na zemlji: »Nam si in via Dei ambulasses, habitasses utique inpace sempiterna! – Da si išao putem Božjim uživao bi dakako trajni mir!« (Bar 3,13). O Kneže mira, Isuse Kriste! Ti ne isključuješ nikoga od svoga mira ni nakon slavnog uskrsnuća, samo ako nađeš otvorena i raskajana srca. Ti si bio spreman da ga dadeš i podlim židovskim poglavicama, koji su nahuškali masu da viču na Tebe – raspni ga, raspni! Nisi isključio Petra, koji se zaklinjao na Veliki Četvrtak, da Te ne pozna. Nisi isključio apostola i učenika, koji su Te onako sramotno ostavili na cjedilu u Tvojoj gorkoj muci.
A zašto ipak nisu svi jednako postali dionici Tvoga svetog uskrsnog mira? Zato jer su samo neki od njih bili ljudi dobre volje. Pa makar su i pogriješili po ljudskoj slabosti, ipak su priznali tebe i sveti zakon Tvoj. Zato im daješ mir, veliki mir prema riječima pobožnog psalmista: »Veliki mir imaju, koji ljube zakon tvoj!« (Ps 119,165). Jedni su dakle, koji su bili svjedoci, a i sukrivci Tvojih muka na Veliki Petak, polučili uskrsni mir. A kad pitamo, zašto ga nisu polučili i drugi, makar si ga ti bio spreman dati svima, onda nalazimo odgovor u otvrdnulosti njihova srca, koje je prezrelo glas milosti Božje, kad je kucala na vrata. I zato se ispunila na njima riječ proroka Izaije: »Nema mira bezbožnicima, govori Gospod Bog!« (Iz 48,22; 57,21).
Ta je istina tako stalna, kao što je stalan i Gospod Bog. Pa ipak, sve seje, izgleda, danas udružilo, da pokida vezu čovjeka s Bogom. I umišljeni učenjaci i zavedene mase radnika i nebrojeni članovi tolikih staleža. Svi se naprežu da se riješe najprije slatkogjarma i lakog bremena zakona Gospodnjeg, vičući u sav glas s onim buntovnicima u psalmu: »Raskinimo uze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.« (Ps 2,3). Oni traže oslobođenje od tobožnjeg okova zakona Božjega i traže sreću i mir drugdje. Jedni u prosvjeti, ali u prosvjeti bez Boga. Drugi u raznim etičkim pokretima, koji sve religije smatraju jednako vrijednima, bilo da Krista koja od njih smatra Bogom ili običnom varalicom. Treći ga traže u komunizmu usprkos žalosnom iskustvu, da nema veće zapreke miru nego je komunizam, negacija svake istine i pravde. I tako dalje, da se ispuni ona Svetoga Pisma: »Tot et tam magna malapacem appellant! – Tolika i tako velika zla nazivaju mirom!« (Mudr 14,22). I koliko god se takovi trudili, mira neće biti, nego će na koncu morati iskusiti ono isto, što i suvremenici Jeremije proroka: »Expectavimus pacem et non erat bonum! – Očekivasmo mir i nije dobro!« (Jr 8,15).
Pođimo dakle putem koji je označio Bog, ako hoćemo da nas ogrije konačno blagodat trajnog mira. Prva i temeljna stvar jest, da čovjek opet sagne ponizno glavu pred živim i pravim Bogom i da ga prizna ne samo ustima nego srcem i dušom, apsolutnim Gospodarom svega, jer je »bez vjere nemoguće ugoditi Bogu« (Heb 11,6). Rekoh dušom i srcem, a ne samo ustima, kao što čine danas mnogi katolici, da ne bi uskrsnuli Krist i nama upravio ukor, koji je za života upravio nevjernim Židovima: »Puk ovaj časti me ustima, ali srce njegovo daleko je od mene!« (Mt 15,8). Iz žive vjere niče onaj spasonosni strah Božji, koji je početak svake mudrosti, jer izgoni grijeh iz duše i čuva i unapređuje krjeposti. Kad se bude opet poštivalo sveto ime Božje, kad se bude opet poštivao dan Gospodnji, kad bude opet cvala sveta čistoća mladeži, kad bude opet vladala bračna vjernost i poštenje, kad se bude poštivala tuđa imovina, život i glas bližnjega, kad se bude opet poštivalo odredbe Svete Crkve, izdane za duhovno dobro vjernika, onda i samo onda se mogu očekivati dani mira prema onoj Svetoga Pisma: »Velik mir imaju koji ljube zakon Tvoj!« (Ps 119,165).
Isuse, uskrsnuli Spasitelju! K Tebi, Knezu mira, upiremo oči u strašnoj oluji, koja je snašla čitav svijet. Dođi među nas, koji smo Te istina mnogo puta zatajili, gore nego apostoli, ali koji ipak hoćemo da budemo Tvoji. Reci, molimo Te, i našem hrvatskom narodu na pragu novoga razdoblja života, kao nekoć apostolima nakon Uskrsnuća: »Mir vama!«[98]
Katolički list, br. 16. (1941.), 187.–188.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 78–80.
[98] Usp. Lk 24,36; Iv 20,21.Propovijed na svetkovinu sv. Vlaha u Dubrovniku, 3. veljače 1941.
Iznad svega stoji stalno i nepomična Stvoritelj svijeta!
Tradicionalna, vjekovna svečanost sv. Vlaha, koja se svake godine na ovako svečan način slavi u ovom našem starodrevnom Dubrovniku, mogla bi se površnom promatraču našeg doba pričiniti kao nešto preživjela, suvišno, neumjesno. Čovjek naime naših dana kao da ne pozna drugo nego ono, što dohvati svojim tjelesnim osjetima. Za njega je dobro samo ono, što godi njegovim tjelesnim očima. Za njega je istinito samo ono, što godi njegovim niskim strastima. Čovjek naših dana je poput leptira, koji nemirno vrluda od cvijeta do cvijeta, a da na koncu ostane praznih rukava. Čovjek duha ide dublje. On je poput pčele, koja ide u dubinu cvijeta, da izvadi iz njega ono, što je najbolje i najslađe, istinsku hranu i istinski miris meda.
Za čovjeka duha, svetkovina sv. Vlaha je ne samo simbol prošle slave i veličine grada Dubrovnika, nego i živi izvor vaše životne snage kroz vjekove. I što je sv. apostol Pavao upravio na adresu svojih Filipljana, to možemo i mi reći vama, koji ni u ovim najžalosnijim danima ljudske historije niste mogli dozvoliti, da se prekine tradicija sv. Vlaha: »Uostalom braćo, što je god istinito, što je god ugledno, što je god pravedno, što je god čisto, što je god milo, što je god slavno, ako je koja krjepost i ako je koja pohvala, to mislite.« (Fil 4,8).
Svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat katoličke istine, postulat pravde, postulat časti i ponosa.
Kako god se naime redali događaji u svijetu, kako god se mijenjali nazori čovječanstva, iznad svega stoji stalno i nepomična Stvoritelj svijeta. On se ne mijenja ni za režima demokracije, niti za režima diktature, ni za režima liberalizma, niti za režima apsolutizma. Njegov režim, režim Boga Stvoritelja, izražen u Dekalogu i Evanđelju, pristaje kao nijedan drugi za sva vremena, za sve nacije, za sve prilike, za sve okolnosti. Najizrazitiji predstavnici toga Božjega režima jesu sveci, sveci poput sv. Vlaha, zaštitnika vašega grada. Pod blagotvornim se uplivom toga Božjega režima razvijala sva velika i slavna prošlost vašega grada. U katoličkoj nauci, u Kristovom evanđelju, za koje je položio život sv. Vlaho, primali su svoju inspiraciju veliki pjesnici, učenjaci, umjetnici i pisci ovoga grada. Nalazili su državničku mudrost veliki državnici starodrevne Dubrovačke Republike.
Crpili su svoju snagu vrli pomorci i junaci minulih vjekova. Nalazili su svoju utjehu i zadovoljstvo duše marni poljodjelci i obrtnici. Ta se istina ne da oboriti praznim frazama sadašnjice ni nadoknaditi mizernim ljudskim reformama. To je potrebno istaknuti baš danas, kad se umjesto simbola Kristova križa, simbola ljubavi, pregaranja i žrtve, nastoji postaviti simbol srpa i čekića, koji je stvarno danas simbol mržnje, simbol krutog materijalizma. To je potrebno istaknuti baš danas, kad se jedinoga istinskog Učitelja čovječanstva, Isusa Krista, nastoji nadomjestiti učiteljima i vođama, koji su smrtnici od danas do sutra, i koji ni sami često ne znaju što zapravo hoće, a kamo li da druge vode k sreći i miru. To je potrebno istaknuti baš danas, kad najdublji socijalni zakon, sadržan u Dekalogu i Evanđelju, nastoje nadomjestiti parolama, koje lijepo zvuče, ali gorki plod donose.
Vas je tradicija sv. Vlaha međutim toliko utvrdila u odluci, da ustrajete u onom, što ste vjekovima iskusili i spoznali kao dobro i spasonosno, da vam je gotovo i suvišno dozivati u pamet onu mudru opomenu prorokovu: »Interrogate de semitis antiquis! – Pitajte za stare putove!« (Jr 6,16).Ti su putovi iskušani vjekovima, i oni sigurno vode k cilju. Stari putovi, putovi Kristovog evanđelja, čiji je tako mio i drag predstavnik sv. Vlaho, pokazali su i dokazali, da se samo njima sigurno ide k cilju, k privatnom i javnom blagostanju i dobru. Ima li ikoja druga pedagogija na svijetu, koja bi bila u stanju odgojiti u mladeži karaktere i ljude, kao što je ona, koja bazira na Evanđelju? Može li se uopće govoriti o idealima tamo, gdje nema više kontakta s Kristom, neusporedivim idealom čovječanstva? A gdje nema više ideala, tamo je pad neminovan i katastrofa neizbježiva . Jer ako je ono što čovjek ljubi ispod njega, onda mora da se sagne i gmiže kao životinja, čiji je ideal na zemlji u zobi, slami i vodi. Ako je ono što ljubiš iznad tebe, onda ćeš se dizati poput orla u nebeske visine, sposoban da prezreš sve što je nisko i ružno, pa i samu smrt, kada to ustreba. Da nema istinskih ideala, nikad se ne bi našem pjesniku junaku izvile bile iz duše riječi: »Navik on živi, ki zgine pošteno!«
Tradicija dakle sv. Vlaha nije prazan simbol prošle slave i veličine Dubrovnika, nego, kao što vi ispravno shvaćate, ona vas upućuje na životnu snagu katolicizma, koji je u stanju i danas, kao i prije toliko vjekova, da učini sretnim ne samo vaš starodrevni grad, nego i čitav hrvatski narod, koji se njime ponosi. Međutim, treba li da uprem na veći dokaz o toj životnoj snazi, negoli je sama ova sveta jubilarna godina, koja pokazuje i dokazuje, da ni patnje kroz trinaest stoljeća nisu u stanju slomiti naroda, koji je svoju sudbinu vezao o pećinu Kristove Crkve.
Svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat katoličke istine. Ali ono je istodobno i postulat pravde. Boga molimo, da odvrati od nas svako zlo i udijeli dobro za dušu i tijelo. Svece molimo, da kao prijatelji Božji budu naši zagovornici i posrednici kod Boga. Zato i upotrebljavamo dvije formule u molitvi. Bogu govorimo – smiluj nam se! Svecima govorimo – molite za nas! I mi vjerujemo, a ta se vjera nebrojeno puta odrazila u povijesti vašega grada, da je sveti Vlaho bdio nad ovim gradom i štitio ga svojom molitvom kod Boga. Onako kao što je Juda Makabejac gledao u duhu Jeremiju proroka i čuo glas – »Ovo je, koji mnogo moli za narod i sveti grad, Jeremija prorok!« (2 Mak 15,14)
– tako i mi, kao da gledamo tjelesnim očima, kako mučenik sv. Vlaho bdije nad ovim gradom već stoljećima moleći mu blagoslov s neba. A zahvalnost dobročiniteljima jedna je od primarnih dužnosti čovjeka. Svaki dan stavlja zato Crkva svećeniku u usta riječi u prefaciji Mise: »Uistinu dostojno je i pravedno ... da Ti vazda i svagdje zahvaljujemo Gospode sveti, Oče Svemogući, vječni Bože!« Niti se je išta bojati kod toga, što nam prigovaraju inovjerci, da štovanjem svetaca umanjujemo dužno poštovanje Bogu. Ta mi znamo, da su svi od reda sveci majstorsko djelo Boga Stvoritelja. I kad slavimo djelo slavimo u prvom redu umjetnika, koji ga je stvorio. Vi ste dakle ispravno shvatili svoju dužnost prema patronu vašega grada, kad nastojite svake godine, pa evo i u ovoj, rekao bih, najkobnijoj u povijesti čovječanstva, da mu javno zahvalite za sve što je kroz duga stoljeća načinio za Dubrovnik.
Konačno, svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat časti i ponosa! Živimo u doba kad su se u našem narodnom životu pojavili ljudi, ljudi ograničena uma i pokvarene volje, koji su mislili, da treba uništiti sve stare vrijednosti i pokidati sve stare veze s prošlošću, i kulturne i prosvjetne i socijalne i vjerske, te dati hrvatskom narodnom životu neki posve novi pravac. Ljudi koji su nalazili najveću slast u tome, da pljuju na Crkvu i domovinu, koja im je dala život, i da izvrgnu ruglu sve što su im lijepa i dobra ostavili čestiti očevi i majke. Njih je dobro označio pjesnik riječima: »I iz gnijezda vlastitog gavrani već se dižu, da nam zemlju skvrne.« Ali ti isti, koji su se hvastali, da će preporoditi i prosvijetliti narod svojim novim idejama, koje su pobrali po tuđim bunjištima, umalo da nisu doveli do narodnog samoubojstva. Jer i ograničen čovjek mora da vidi, da ne može svršiti dobro onaj, koji s prezirom prijeđe preko one Gospodnje: »Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!« (Izl 20,12).
Ta misao lebdi pred vašim očima, i ona je pridonijela da niste nikada pali na lijepak novotarijama, iza kojih se skriva grobna tama, nego ste vjerno čuvali baštinu i tradiciju sv. Vlaha, tako bogatu i lijepu. I zato vjerujemo, da će je i dalje pratiti blagoslov s neba!Propovijed u prvostolnici na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1941.
»Gloriam praecedit humilitas« (Izr 15,33)
»Uznesena je Marija na nebo, raduju se anđeli,
hvaleći blagoslivljaju Gospoda!«[1]
Predragi vjernici! Mi nemamo izravnih povijesnih podataka o životu Majke Božje poslije Uzašašća Kristova niti znamo sigurno, kada i gdje je umrla. Ali vjera je Crkve Božje od najstarijih vremena, da je ne samo duša Majke Božje u nebu nego i tijelo Njezino, koje se je poslije smrti opet sjedinilo s dušom i uzneseno na nebo, a da se nije nikada raspalo u grobu. Čitava Crkva, i ona koja uči, i ona koja sluša, sigurna je s obzirom na činjenicu Uznesenja Majke Božje. I tako se evo ovaj uzvišeni blagdan Majke Božje već mnogo vjekova slavi u čitavoj Crkvi, pa evo posebnom pobožnošću i u našoj domovini.
No na što se oslanja vjerovanje Crkve Božje, da je duša i tijelo Majke Božje u nebu, da je Ona uznesena na nebo? Oslanja se na činjenici, da je ona Majka Isusa Krista, Sina Božjega, koji nije nikad imao ništa zajedničko s đavlom i kraljevstvom njegovim ili bio pod vlašću njegovom, nego je bio uvijek u najoštrijoj opreci s njime i pobjednik nad njime, pa tako i Njegova presveta Majka. A kraljevstvo đavlovo obuhvaća i grijeh i smrt. Pa kao što je Majka Božja bila bez grijeha začeta i izuzeta od grijeha, tako je bila izuzeta i od smrti. Umrla je doduše kao i Sin Njezin, ali nije bila podložna zakonu smrti, i tijelo
Njezino nije se nikada raspalo u grobu, nego se iza smrti opet sjedinilo s dušom i bilo uzneseno na nebo.
Sveti Ivan Damašćanski, veliki štovatelj Majke Božje, divnim riječima obrazlaže ovu činjenicu: »Danas (veli isti) sveti i živi kovčeg Boga živoga, koji je u svojoj utrobi začeo svoga Stvoritelja, počiva u hramu Gospodnjem, koji nije načinjen nikakvim rukama. I kliče David, Njezin roditelj i s njime igraju anđeli, slave arhanđeli, sile veličaju, poglavarstva kliču, vlasti se raduju, vesele se gospodstva, prijestolja svetkuju, hvale kerubini i slavu Njezinu propovijedaju serafini.
Danas raj od raskošna novoga Adama prima živi raj, u kojem je zasađena drvo života, u kom je pokrivena naša golotinja. Danas neokaljana Djevica, koja nije zaprljana nikakvim zemaljskim težnjama nego othranjena nebeskim mislima, nije se vratila u zemlju: nego, jer je živo nebo, smještena je u nebeskim dvorima. Iz koje je naime svima potekao život, kako bi Ona kušala smrt?
Nego prilagođuje se zakonu, donesenom od Onoga, kojeg je rodila; i kao kćerka staroga Adama, podvrgla se staroj presudi (jer i Sin Njezin koji je sam život, nije je odbio); a kao Majka Boga živoga, k Njemu je dostojno uznesena. Eva, koja je poslušala glas zmije, biva osuđena na bol rađanja i na smrt i smještena u pretpaklu. No kako bi proždirala smrt Ovu, uistinu blaženu, koja je poslušala riječ Božju i bi puna djelovanjem Duha Svetoga, te na pozdrav anđeoski bez požude i djelovanja muža zače Sina Božjega i bez bola ga rodi i sva se Bogu posveti? Kako bi raspadljivost zahvatila ono tijelo, koje je primilo Život? Ovome je (tijelu) spremljen ravan i laki put u nebo. Ako naime, veli Život i Istina Krist: 'Gdje sam ja, tamo će biti i sluga moj' – kako ne bi još više bila s njime Majka?« (Or. 2. de Dormit.)
Blagdani su Majke Božje bili oduvijek radost za svako plemenito kršćansko srce. Jer Njezina slava i naša je slava. Njezina čast i naša je čast. Tako je evo i s blagdanom Uznesenja Majke Božje. No kao što svaki blagdan pruža veliku pouku kršćaninu, tako je pruža i blagdan Uznesenja Majke Božje.
Njezino tijelo nije se raspalo u grobu nego je uzneseno na nebo. To je posebna povlastica Majke Božje. Naše je tijelo podložno zakonu smrti i raspast će se jednom u grobu kao i onih, koji su umrli prije nas. Ali i to naše ponižena tijelo, određeno je, ukoliko čovjek premine u milosti Božjoj, da bude jednom proslavljena u nebu i da se sjedini u sjaju s dušom, kojoj je služio kao oruđe na ovome svijetu. Pa kad neodoljivom težnjom žudimo za tim časom, onda valja izabrati onaj put, kojim je pošla i Majka Božja. Taj nam je put označilo Sveto Pismo riječima: »Gloriam praecedit humilitas! – Poniznost prethodi slavi.« (Izr 15,33).
Eva je poslušala glas zmije, da ubere plod sa zabranjenog drveta, jer da će biti kao Bog. No po toj oholosti izazvala je prokletstvo Božje na sebe i na svoje potomstvo, jer se »Bog protivi oholicama!« (Jak 4,6). Majka Božja svojim djevičanstvom, svojom strpljivošću, svojom vjerom, ali prije svega i nada sve svojom dubokom poniznošću, djeluje drukčije i dozivlje Boga s nebesa na zemlju u svoje djevičansko krilo. Pogledao je Bog i na Njezinu duboku poniznost, kao što govori Magnificat: »Veliča duša moja Gospoda... jer je pogledao na poniznost službenice svoje!« (Lk 1,48). Njezinoj dakle proslavi na nebu predhodila je duboka poniznost na zemlji. To je pravilo za svakoga čovjeka, općenito pravilo za sve, koji hoće da iz ove zemaljske nizine prispiju u nebeske visine. »Antequam glorificetur, humilatur! – Prije nego bude proslavljen, neka se ponizi!« (Izr 18,12).
Ta se poniznost pokazuje prije svega u svojevoljnom podvrgavanju volji Božjoj, izraženoj za čovjeka u naravnom zakonu i Evanđelju. Pa iako to za pokvarenu ljudsku narav znači stanovite okove, stanoviti jaram, činjenica je, da je taj jaram mnogo lakši nego onaj – lažne slobode, za kojom teži oholost.
»Jaram je moj sladak i breme je moje lako.« (Mt 11,30), veli Krist. Ta ne cijeni se poniznost samo na nebu nego i na ovom svijetu. Budimo iskreni! Tko je među ljudima najviše poštivan i najviše cijenjen? Komu se najviše dive i pred kim se najviše klanjaju? Zar onima, koji su robovi svojih bolesnih ambicija? Ne, nego onima, koji od toga bježe gdje mogu!
Zar ne cijeni svaki plemeniti čovjek više jednog poniznog svetog Franju nego oholog Voltairea? Zar nije veći u očima ljudi pustinjak sveti Antun nego krvolok Neron? Zar nije milija ljudskom srcu jedna sveta Agneza nego razuzdana Kleopatra?
A što da kažemo istom o onom dubokom duševnom miru, što ga uživa čovjek, čija je volja potpuno u skladu s voljom Božjom! A ima li većeg dobra za čovjeka nego je mir s Bogom? »Mir Božji, koji nadilazi svaki um!« (Fil 4,7). Moglo bi se uistinu reći danas čovječanstvu ono, što je Isus Krist rekao, kad je zaplakao nad Jeruzalemom: »Kad bi i ti upoznao i barem u ovaj tvoj dan, što je za mir tvoj, ali je sad sakriveno od očiju tvojih!« (Lk 19,42s.). Propisi naravnog zakona i Evanđelja tako su sigurni temelj ljudskom napretku i sreći, da nitko nije u stanju izumiti nešto bolje i nešto savršenije. A ipak se evo čovječanstvo već nekoliko desetljeća svim silama bori, da ih strese sa sebe, premda se ljudi mogu prilagoditi svakoj formi društvenog života, ako priznaju živog i pravog Boga. I jer se čovječanstvo nije obaziralo na te propise, zato se širom svijeta ponizilo opačinama i zločinima, umjesto da se proslavilo dobrim djelima.
Pa jer je ljudska slabost tako velika, zato nas Crkva upućuje, da svojoj nemoći pomognemo s neba, kad nas uči moliti: »Svemogući vječni Bože, umnoži nam vjeru, ufanje i ljubav, i da zaslužimo dostignuti, što obećavaš, učini, da ljubimo, što zapovijedaš!« (Zborna molitva 13. nedjelje po Duhovima).
Blagdan Majke Božje potiče nas na to! Za svakoga će naime doći dan, kad se ima odijeliti od svijeta. Da dakle neugasiva težnja, što gori u svakom ljudskom srcu za vječnom srećom, bude jednom ispunjena, i da ovo naše tijelo, kojemu je suđeno da se raspadne u grobu, ali i da uskrsne jednom iz groba, uzmogne uskrsnuti u slavi i sjaju i sjediniti se s dušom u nebu, slijedimo primjer Majke Božje, čiji sveti blagdan Uznesenja slavimo. »Gloriam praecedit humilitas! – Poniznost ide ispred slave!«
Katolički list, br. 33. (1941.), 381.- 382.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 100–103.
[1] Prikazna molitva u Misi.
Ispiši stranicu
