1935.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Korizmena propovijed u zagrebačkoj prvostolnici, 16. travnja 1935.
Kao od lica zmijinog bježi od grijeha
Kao od lica zmijinog bježi od grijeha. (...) Ima crkava koje hoće da budu Kristove, a niječu vječnu istinu Njegove Crkve o postojanju pakla. (...) Nikada ne vidjeti lica Božjega! To je pregolema kazna prokletnika. Mi to na ovome svijetu, gledajući sve tjelesnim očima, ne možemo spoznati, što znači nikada ne vidjeti lica Božjega, ali kad duša naša stane na prag vječnosti, vidjet ćemo što znači takova milost ili što znači takova kazna. A ta je kazna vječita!
(...) Bog je neizmjeran i u pravednosti i u osveti. Oganj Pravde Božje u paklu bit će vječna kazna za prokletnike. Po tome se jasno može ocijeniti što znači grijeh kad ga Pravda Božja tako teško kazni. Varamo li se mi ili se vara svemogući Bog? (...) Kao od lica zmijinog bježi od grijeha. Što koristi onima koji, pozivajući se na moderni napredak, ne vjeruju u pakao i izbacuju ga? A on ipak ostaje!
Tko vam je veći prijatelj, ili oni koji se rugaju istinama vjere naše, ili svećenik koji dolazi k vama s istinom i propovijeda je? Tko vam je bolji prijatelj? Ili onaj katolički svećenik koji vam istinu govori o onome što vas čeka od grijeha, ili oni koji vas na nj nukaju, koji se rugaju vječnim istinama vjere? Da li vam je veći prijatelj katolička štampa, koja vam dnevno govori u duhu vjere naše, ili ona bezvjerska štampa koja se svemu tome ruga.
Sami ne osjećate kako vam bezbožna štampa uštrcava otrov u tijelo vaše! A vi je dnevno pomažete i sebi škodite. Ne mislite na katoličku dnevnu štampu, koja vam svakom zgodom propovijeda istinu. Tko vam je bolji prijatelj? Mi ili oni koji vas truju otrovnom štampom! Ne ustrajte dalje na tom putu! (...)
Samo tanak sloj milosrđa Božjega držao nas je možda mnogo puta nad ponorom pakla! Pazite kuda idete, da se taj tanki sloj ne raspukne! Oj grijehu, nigdje te ne bilo, zatro ti se svaki trag u dušama i u narodu našemu! Grijeh čini narode nesretnima! Pakao nije tu da se vjernici straše i padnu u nj, nego da se bodre u dobru, izbjegnu ga i dođu u kraljevstvo nebesko.
Hrvatska straža, 20. travnja 1935., br. 91., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 63.Propovijed na blagdan Krista Kralja članovima Katoličke Akcije, u Katedrali, 27. listopada 1935.
Smrvi i sruši kraljevstvo laži, opačina i nepravde
»Dođi kraljevstvo Tvoje!«[37] To je i sada vapaj cijele kugle zemaljske. No, s bolju u srcu moramo konstatirati, kako velik dio čovječanstva ne će da zna za kraljevstvo Tvoje. Svijet ne će da zna za kraljevstvo Tvoje, za kraljevstvo svetoga Evanđelja Tvoga, za kraljevstvo svetih sakramenata Tvojih. Evanđelje se nastoji istrgnuti iz cijeloga javnoga života i po riječima svetoga Pisma »nema poznavanja Boga na zemlji «[38] Je li onda čudo, što se ispunjava prijetnja prorokova, da zato »krv dostiže krv«. Je li onda čudo, da ljudi više ne mare za zapovijedi Tvoje. Ne poštuje se više svetak, psovka vlada, ne poštuje se otac i majka, ne priznaje se autoritet starijega, ubojstva su se zaredala, čista mladež danas je rijetkost, imovina se bespravno otimlje i od pojedinaca i od naroda, svijet ne će da mari za kraljevstvo zapovijedi Božjih.
Kad je tome tako, kakovo je čudo, što trpimo kaznu po riječima Davida: »Potoke suza proliše oči moje, jer ne čuvaše zapovijedi Tvoje!«[39] Koliko je već tih suza proliveno! Ne mari svijet za kraljevstvo Evanđelja Božjega, pa je li onda čudo, da ne mari ni za kraljevstvo sakramenata Božjih. Je li onda čudo da na svijetu nema kreposti?
Kriste Kralju, mi članovi Katoličke Akcije, molimo Te neka dođe Kraljevstvo Tvoje, kraljevstvo Evanđelja Tvojega, zapovijedi, a onda i sakramenata Tvojih. Onda će doći i krepostan život. – Kriste, molimo Te, dođi kraljevstvo Tvoje, Ti Kralju, kamenu ugaoni svijeta, kralju kraljeva, gospodaru gospodara. Smrvi i sruši kraljevstvo laži, opačina i nepravde na ovome svijetu, da dođe kraljevstvo Tvoje.
Hoćemo da kao organizirana vojska Katoličke Akcije ostvarimo kraljevstvo Tvoje na ovoj zemlji!
Katolički list, 31. listopada 1935., br. 44., str. 541.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 75.–76.Propovijed križarskoj omladini, 29. rujna 1935.
Blago čovjeku čija je nada ime Gospodnje
(…) Ljudski je rod baš u sadašnje vrijeme upao u duboku jamu iz koje se teško diže, nastojeći se izvući vlastitim silama umjesto da pruži ruku jedino onome, koji ga može izbaviti. Ime Gospodnje mora biti naša nada. Već na Njegov glas ima biti bezgranična naša nada. Kad On kaže, da je Put, kad On kaže, da je Istina, kad On kaže, da je Spasitelj, onda je to istina, jer On nije lažac kao ljudi. U Nj se možemo nadati, Bog može, hoće i znade pomoći. Jao onome koji nadu svoju postavlja u čovjeka. (…) Ufati se nije malena stvar, oni koji se ufaju mogu se usporediti s pećinom na koju uzalud udaraju vjetrovi i valovi. (…) »Blago mužu, koji se ufa u Boga!«[35] Katolička organizirana omladina, osobito križari, ne smije se dati nedopuštenim užicima, ne smije se dati svladati od tih užitaka. Oni se ne smiju ni zamisliti kod katoličke omladine.
(…) »Blago čovjeku čija je nada ime Gospodnje!«[36]Prva korizmena propovijed preuzv. nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca, 12. ožujka 1935.
Riječ Božja – lijek dušama našim
(…) Sveta mati Crkva jezikom svećenika popravlja zlo grijeha u dušama našim i tako dva puta postaje majkom naših duša: na sv. Krstu i riječju Božjom. Riječ Božja je lijek dušama našim od zla kojega je ostavio grijeh praoca našega Adama. Praotac naš pao je, zaprljao je milost posvetnu, ostala je u njemu požuda, smalaksala volja. Posljedica toga je da razum naš precjenjuje ovaj, a podcjenjuje onaj svijet. Koliko ih ima koji misle, da su sv. sakramenti i zapovijedi sv. Crkve nepotrebni čovjeku? Uslijed grijeha razum naš ne shvaća pravo. Pretrpio je težak udarac. Uslijed grijeha prešla je magla preko razuma ljudskoga. Naša volja je pretrpjela teški udarac, pa je karakteristična riječ staroga mudraca: »Vidim i znadem što je bolje, a ipak činim što je gore!« Na koncu ostaju katolici katolicima samo po krsnom listu. To je sve zlo što ga je donio grijeh Adamov.
Riječ Božja je lijek za naš razum. Gospodin Bog je baš tako htio. A što da kažemo onima koji ne bi htjeli da ništa čuju o propovijedima, o duhovnim vježbama, o pučkim misijama? Oni koji tako misle i rade, griješe protiv sebe i protiv Boga, jer se lišavaju odličnoga sredstva za svoje spasenje. Riječ Božja ima stvarati dubok život u dušama našim. Svi smo mi dužni da dolazimo na tumačenja kršćanskih istina, jer nikada nijesmo dovoljno poučeni. (…)
Vjera je »dalekozor« kojim će razum spoznati i vidjeti svoje spasenje. Mnogi misle da su dužni slušati propovijed samo onda, ako imadu pred sobom prvorazredna govornika ili sveca. Nemojmo se varati! Nije propovjednik onaj koji preobraća duše nego je sam Bog onaj pokretnik, djelitelj milosti. Uzročnik milosti je Gospodin Bog.
Koji su pak razlozi, da riječ Božja često nema uspjeha? Krivi su najprije oni koji neće da je dođu slušati. Krivi su zatim oni koji spriječavaju da se sluša riječ Božja u crkvama i školama našim. No nitko ne može spriječiti da se riječ Božja naučava i propovijeda. Krivnja je na nama samima što riječ Božja uvijek ne djeluje.
Riječ Božja mana je dušama našim, ali ako zakasnimo moglo bi se dogoditi, da propadnemo.
Odlomak iz propovijedi prigodom proslave bl. Marka Križevčanina, 27. siječnja 1935.
Po primjeru blaženog Marka Križevčanina prionimo uz Rimokatoličku crkvu i sv. Oca Papu
( ... ) Svi su ti udarci upereni u jednome smjeru, da poruše Rimokatoličku crkvu, da nas odcijepe od njezine glave sv. Oca Pape. Zato treba da i mi, po primjeru blaženoga Marka Križevčanina, prionemo uz Rimokatoličku crkvu i njezinu duhovnu glavu sv. Oca Papu.
Hrvatska straža, 29. siječnja 1935., br. 24., str. 3.IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 47.Propovijed u Katedrali na Staru godinu 1935.
Sve će proći, a Ti ostaješ, Gospode!
»Ona će proći a Ti ostaješ!« (Ps 101, 27)[1]
Kad je narod izraelski čamio u sužanjstvu babilonskom, u najvećoj nevolji, na usta svetog pjesnika sjetio se snage i veličine Božje: »Ti si Gospode u početku sazdao zemlju i djela ruku Tvojih su nebesa. Ona će proći, a Ti ostaješ i sve će ostarjeti kao haljina. I kao odjeća promijenit ćeš ih i promijenit će se: a Ti si onaj isti, i godina tvojih ne će nestati.« (Ps 101, 26-28)[2] Sjetio se Izrael snage i moći Božje u nevolji svojoj i odahnuo je znajući, da bdije nad njim svemoćna i milosrdna ruka Božja, uvijek ista!
Samo Bog je vječan! To je naša utjeha u teškim danima, koje proživljujemo. Ništa nam pak, predragi vjernici, tako živo ne dozivlje u pamet vječnost Boga, kao što godine, što izmiču poput strijele. Evo još nekoliko sati i jedna godina opet je na izmaku, a da se više nikad vratiti neće.
Nestalo je kao sjene što ne ostavlja za sobom traga. Nestalo je kao lađe što je prošla morem režući ga, a za čas se ne zna ni kuda je plovila. Nestalo je kao ptice, što proleti zrakom, a kad se izgubi s vidika, ne zna joj se trag, kojim je letjela. Nestalo je poput groma što prohuji zrakom i ne ostavlja za sobom nikakva traga. »Ona će proći, a Ti ostaješ!« I sam nebeski svod izmijenit će se, ali Ti veliki Bože ostaješ, ostaješ uvijek isti jaki Bog, premudri, milosrdni i svemogući Bog! Koliku nam utjehu, braćo, pružaju ove riječi Sv. Pisma, kad se sjetimo, što smo morali da gledamo i proživljujemo kroz minulu godinu! Koliko nam pouzdanje i jakost daju ove riječi kad gledamo na budućnost!
Minula godina! U cijelome svijetu pokazuje ona sve veći porast zla među ljudima, tako da se čini kao da je veći dio čovječanstva usvojio onu logiku bezbožnog i surovog materijalizma o kojem govori knjiga Mudrosti: »Neznatno je i mučno vrijeme našega života i na svršetku čovječjem nema lijeka i nije nitko poznat, koji bi se vratio od mrtvih« (Mudr 2, 1). I kad su usvojili to lažno načelo, da sa smrću prestaje sve i da je čovjek samo pusta materija, onda su iz toga povukli i konsekvenciju naši suvremenici, kao oni nevjernici o kojima ista knjiga Mudrosti govori: »Neka nitko od nas ne bude bez dijela u našem užitku, ostavimo svuda spomenike našega veselja, jer to je naš dio i to je naša sudba.« (Mudr 2, 9)
Drugim riječima nastojala se minule godine provesti što veća razvratnost na svim područjima javnoga života. Iz lažnog načela, da sa smrću prestaje za čovjeka sve, povukli su konsekvencije, koje su ubitačne za čovječanstvo uopće, a za naš katolički hrvatski narod napose.
Po gradovima našim moglo se vidjeti, kako se nesmetane šire po izlozima najbesramniji časopisi, brošure, novine, revije, koje svojom nemoralnom sadržinom ubijaju duše naše mladeži, rastvaraju unutarnju snagu našega ispaćenog naroda.
Bezdušni izdavači i prodavači zarađivali su novac na ubijenim dušama našega puka. I nije nas čudila tolika njihova drskost (jer ne poznaju Boga), koliko krzmanje odgovornih faktora, da ovomu stanu odlučno na kraj, kad se znade, da pokvareno ljudsko društvo samo od sebe znači raspad svakog reda i poretka.
Bezbožna i indiferentna štampa nastojala je, što svjesno što nesvjesno, da ubije svaki smisao za obiteljski život, tu temeljnu stanicu naroda, države, čovječanstva. Razvratnost u minuloj godini počela je zauzimati takova maha u svijetu, a i kod nas, da se čini, kao da su ljudi zaboravili na svoju ljudsku čast i dostojanstvoprema onoj Sv. Pisma: »Čovjek dok je u časti ne razumije, on je kao bezumna stoka, njoj je upravo sličan.« (Ps 47, 13)[3]
No, kad se usvoji jedno bezbožno načelo, onda slijede iz njega i mnoge druge grdne posljedice. Ako je naime čovjek samo pusta materija, ako nema prekogrobnog života, čemu onda poštivati siromaha, čemu onda poštivati slabijeg, čemu poštivati i slušati starijeg?
Zato oni nevjernici o kojima govori knjiga Mudrosti, nakon što su se podali opačinama kao nijeme životinje, ne vjerujući u vječnu pravdu ni prekogrobni život, samo da njima bude dobro, ovako umuju: »Pritisnimo siromaha pravednika i ne štedimo udovice, niti se bojimo sijede kose dobom bogata starca. Naša sila neka bude zakon pravde, jer što je slabo, to je beskorisne.« (Mudr 2, 10-11)
Zato smo vidjeli u minuloj godini sve veći porast bijede i nevolje u svijetu. Bezdušnici, koji su prigrabili kapital ne poštivahu u radniku brata u Kristu, nego su gledali u njemu samo predmet izrabljivanja. S druge strane, radnici koji imadu pravo, da žive životom dostojnim čovjeka, vidjevši se silom pritisnuti, nastojali su da makar i nedozvoljenim načinom stresu sa sebe okove kojima su okovani, pa tako upadoše u onu po ljudsko društvo nadasve pogibeljnu družbu komunističku, kojoj su glavni i zadnji pokretači danas oni isti, koji na drugoj strani drže u ruci svjetski kapital.
Vidjesmo u prošloj godini i drugu jednu izvanredno žalosnu pojavu. Ako je »slabo beskorisna« (Mudr 2, 11), kako umuju oni stari bezbožnici, ili pače »štetno«, kako umuju sadašnji, onda nije čudo, da smo doživjeli onakovih javnih skandala s ubijanjem nedužne djece u majčinoj utrobi i to na veliko, sa strane nekojih, koji bi morali po svom zvanju biti čuvari narodnog zdravlja.
Je li čudo, da ljudi, prezasićeni odurnim užicima, onesposobljeni indiferentnom i plaćenom štampom za otpor u nevoljama što stižu čovjeka na zemlji, ne poznajući nikakovih viših ideala, hvataju za ubojito oružje ili drugim načinom nasrću na vlastiti život. I mi smo imali prilike vidjeti u ovom dragom nam gradu zastrašujući broj samoubojstava u minuloj godini.
Ako pribrojimo k tome napadaje i širenje raznih sekta na uštrb Katoličke crkve, od kojih su se neke istakle pokapanjem samoubojica, kojima je Katolička crkva uskratila pokop, onda vidimo da smo se prošle godine kretali »u nevoljama, koje nas teško zaskočiše« (Ps 45, 2)[4]
I kad smo nastojali da utvrdimo, koji su glavni krivci ovih po ljudsko društvo, a napose naš narod, tako teških zala, onda smo vidjeli, da se iza svega obično krije ona po Crkvi već davno osuđena tajna družba masonska, koja se boji danjega svijetla, jer su joj djela zla.
S bolom u duši moramo također konstatirati, da su se među pokretačima komunizma i drugih zala ne samo drugdje u svijetu, nego i kod nas, našli brzo sinovi ovoga Bogom izabranoga naroda izraelskoga. I dok su jedni od njih lojalno cijenili i poštovali religiozno uvjerenje i osjećaje naroda, koji im je širom otvorio vrata svoje domovine, dotle se drugi nisu sramili blatom se nabaciti na najveće njegove svetinje i pomagati rastvaranje unutarnje narodne snage, kojekakvim opasnim pokretima.
Ali kao kršćani katolici nećemo vraćati zla zlim nego vapijemo s Kristom na križu: »Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine.« (Lk 23)[5]
Na pogled tolikih zala što nas biše, hoćemo li da klonemo, braćo? Hoćemo li skrstiti ruke? Hoćemo li se prestrašiti i pustiti, da neprijatelj hara i pustoši mirno među neumrlim dušama?
Kad su poganski narodi navalili na kralja Jozafata, upre ovaj oči svoje k Bogu govoreći: »Gospode Bože otaca naših, Ti si Bog na nebu i gospodariš svima kraljevstvima naroda. U ruci je Tvojoj snaga i moć, niti ima, koji bi ti se mogao oprijeti« (2 Ljet 20, 6). I gledajući golemo mnoštvo protivnika zavapi: »U nas nema toliko snage, da se možemo oprijeti tolikom mnoštvu, što je navalilo na nas. Ali jer još ne znamo što nam je činiti, to nam samo preostaje, da upravimo oči svoje k Tebi.« (2 Ljet 20, 12) I nisu ih uzalud upravili. Sjajna pobjeda koju su izvojštili pokazala je i dokazala, da se »nitko nije ufao u Gospoda i bio posramljen« (Sir 2, 11).
I mi, braćo, u nastajućoj ovoj godini »jer ne znamo, što nam je činiti« (2 Ljet 20, 12) upravljamo puni pouzdanja najprije svoje oči Bogu našemu govoreći sa svetim pjesnikom: »Bog nam je utočište i krepost, pomoćnik u nevoljama, koje nas teško zaskočiše.« (Ps 45, 2)52 »[6] Zato se nećemo bojati kad bi se zemlja i gore prenijele u dubinu mora. Kad bi bučila i kipjela voda njegova i planine se tresle od sile njegove.« (Ps 45, 2-4)[7]
Uz pomoć dragoga Boga prihvatit ćemo se junački posla u narednoj godini. Štampi, koja stvara beznačelnost, koja unosi nemoral, nehaj, zdvojnost u duše našega puka, suprostavit ćemo još jače štampu katoličku, štampu žive vjere i čvrstih načela. Pravi katolik razumjet će Kristovu riječ: »Ne možete služiti Bogu i mamoni.« (Mt 6, 24) Kako bi se mogli i nazivati katolici, dok bi svojim novcem podupirali i plaćali novine, koje će možda na jednoj strani napisati koji pristojni članak o Crkvi, jer računaju s katoličkim čitateljima, a na deset drugih donijet će najgadnijih povreda javnoga morala i poštenja, jer im je glavni princip da se zarađuje, makar i na račun duša.
Klasnoj mržnji, koju sije komunizam, suprostavit ćemo klasnu solidarnost i našu iskrenu kršćansku ljubav prema bijednima, jer je samo ljubav u stanju da učini svijet sretnijim, a nipošto mržnja. Ljubav je jača od mržnje i ona će konačno pobijediti. Nasuprot njihovu lažnom društvenom poretku, koji se pokazao ubitačnim za ljudski rod, naglašavat ćemo onakav društveni poredak, koji najbolje odgovara razumnoj ljudskoj naravi prema direktivama nenatkriljivih enciklika Leona XIII. i Pia XI.
Dekristijanizaciji naših škola suprostavit ćemo najživlju religioznu pouku naše mladeži po selima i gradovima, dok je u nama daha. Nova godina naći će nas spremne i neustrašive u borbi, koja nam se silom nameće. Samo Bog je vječan! To je braćo naša utjeha i naša snaga, kad gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih, što otvorenih što sakrivenih.
Oni će proći a Ti ostaješ. I kad bi se desilo, da val opće mržnje koju sije komunizam prelije i čitavu Europu, nećemo ni časak klonuti, jer mi znamo, Gospode, da će »oni proći, a Ti ostaješ!«. I kad bi se desilo, da val moralne razvratnosti, što ju sije bezbožna štampa prelije čitavu Europu i svijet, mi nećemo klonuti duhom jer znamo, Gospode, da će proći ona i njezini začetnici, ali »Ti ostaješ!« I kad bi se desilo, da zdvojnost, što ju siju neprijatelji Tvoji širom svijeta, još više raširi crna svoja krila nad ovim izmučenim narodom, mi nećemo klonuti duhom, jer će i to proći, ali »Ti ostaješ« Gospode!
Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u Tebe, Gospode, i u pobjedu Tvojih načela ostaje nepokolebljiva, jer će sve proći, ali »Ti ostaješ!«
Kad je starac Matatija, propovijeda sv. Pismo, vidio da mu se približuje smrtna ura, pozvao je preda se svoje sinove, dozove im u pamet junačka djela njihovih pređa, pa ih ovako osokoli: »Ne plašite se pred riječju čovjeka grješnika, jer je slava njegova izmet i crv. Danas biva uzvišen, a sutra ga se ne nalazi, jer se vratio u prah svoj i uspomena na njega izbrisana je. Zato vi sinci ohrabrite se i muževno radite po zakonu, jer ćete po njem biti proslavljeni.« (1 Mak 2, 62-64)
Ne plašimo se ni mi pred svim prijetnjama bezboštva i bezbožnika, jer je slava njihova izmet i crv. Danas bivaju uzvišeni, a sutra ih se ne nalazi, jer će se vratiti u prah svoj i uspomena na njih bit će izbrisana. Zato i mi braćo ohrabrimo se i radimo muževno po zakonu Božjem i za Boga, jer ćemo po njem biti i proslavljeni u vječnosti!
Ta samo Bog je vječan! Njemu jedinome slava i čast u vijeke. Amen!Katolički list, 9. siječnja 1936., br. 2., str. 15-17.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 87-91.Propovijed o 400. godišnjici Reda ss. uršulinki, 17. studenoga 1935.
Crkva imade pravo na odgoj mladeži
»Uzmi ovo dijete i doji mi ga, a ja ću ti platiti.« (Izl 2, 9)
Kad je faraon, kralj egipatski, pripovijeda sv. Pismo, odlučio da zatre Izraelce, koji su se odviše umnožili u Egiptu, naloži da se svako novorođeno muško dijete izraelsko baci u rijeku. Neka žena Hebrejka, ne mogući dulje kriti svoga sinčića, što ga je bila rodila, načini košaricu, oblije je smolom, položi u nju dijete i odnese ga u trsku kraj rijeke. Sestra njegova stajala je malo podalje, da vidi što će biti od djeteta. U to dođe kći faraonova, da se kupa sa svojim družicama na rijeci i ugledavši košaricu, pošalje sluškinju da je izvadi. I kad je ugledala u njoj djetešce, sažali joj se. A sestra njegova, koja je stajala malo podalje, pritrči govoreći: »Hoćeš li da idem i dozovem ti ženu Hebrejku, koja bi dojila dijete?« Idi, reče. I otide i dozove majku djeteta. I reče joj kći faraonova: »Uzmi ovo dijete i doji mi ga, a ja ću ti platiti.«[1]
Nešto slično, predragi vjernici, govori i Gospodin Bog za svako dijete što dolazi na svijet: »Uzmi ovo dijete i odgoji mi ga, a ja ću ti platiti.« Više nego možda ikad prije vrijedno je da se danas malo zamislimo u pitanje, tko imade pravo na odgoj mladeži, za koga se mladež uzgaja i koje su posljedice uzgoja?
Prije svega veoma je važno pitanje, tko imade pravo na odgoj mladeži.
Zdrav razum mora nas nužno dovesti na to, da po naravnom redu pravo na odgoj djeteta direktno i neposredno imadu oni, koji su mu dali život tj. roditelji.
Ono što je kći faraonova nesvjesno naložila majci Mojsijevoj, to se po naravnom redu samo po sebi nalaže roditeljima -uzmi ovo dijete i odgoji mi ga! Roditelji po naravnom redu imadu dužnost, pa prema tome i pravo, da odgajaju djecu, jer pravo pretpostavlja dužnost. To direktno i neposredno pravo na odgoj djece, što ga imadu roditelji, ne može osporiti ni činjenica, da se može naći takovih roditelja, koji se ne brinu za odgoj djece nimalo. Javna vlast može u tom slučaju u interesu općeg dobra prisiliti takove roditelje da vrše svoju dužnost. No, time javna vlast još uvijek ne stječe direktnog i neposrednog prava na odgoj mladeži, dokle god roditelji mogu vršiti svoju dužnost.
Odgoj je naime obiteljsko dobro, i da se ta svrha postigne, Bog je stvorio obitelj.
Niti može ove činjenice oboriti prigovor, da dijete rađanjem postaje članom ljudske zajednice, pa zato spada na javnu vlast, da se brige za njegov odgoj. Taj prigovor velim ne dokazuje ništa, jer dijete rađanjem ne biva direktno članom ljudskog društva, nego direktno postaje članom obitelji, kako lijepo veli veliki papa Leo XIII. u glasovitoj enciklici »Rerum novarum« kad kaže: »Sinovi su nešto očevog... i ako hoćemo pravo govoriti, po obitelji, u kojoj su rođeni, ulaze i postaju dionici ljudske zajednice.«
No i kad ovo ne bi bilo tako, još uvijek nema javna vlast prava, da si prisvoji direktno i neposredno pravo na uzgoj i monopolizira školu, jer bi si na taj način mogla prisvojiti i pravo da se miješa u svaki posao svojih članova kao npr. s kim će se tko ženiti, što će i kada će tko jesti, u kakve će se haljine obući, gdje će spavati itd.
No, kažu nekoji, javna, državna vlast mora imati utjeca j i pravo na sve, što je potrebno za opće dobro. Odgovaramo, da iz toga još uvijek ne slijedi pravo monopoliziranja direktnog i neposrednog odgoja, već takovo pripada roditeljima, a indirektno i posredno javnoj vlasti, tj. u koliko joj to roditelji prepuste dobrovoljno ili toga ne mogu vršiti, ali poštivajući uvijek prava Crkve.
Tako se ima stvar shvatiti u pitanju odgoja u naravnom redu. No, objavom Božjom znademo, da je Krist, učitelj svijeta, Crkvi svojoj predao vlast podučavati ljude u pitanju vjere i morala govoreći: »Idite dakle i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio.« (Mt 28, 19-20) Ovime se ipak nipošto ne isključuje pravo roditelja na odgoj djece. Kao što naime milost ne razara naravi, nego je pretpostavlja i usavršuje, i kao što kršćanski uzgoj ne razara naravnog uzgoja, nego ga usavršuje, tako i pravo Crkve, koje je primila od Boga, ne razara prava roditelja na odgoj djece, nego ga popunjuje.
Roditelji su dakle po objavi Božjoj mandatari Crkve, pa su stoga dužni da djecu odgajaju prema načelima svete vjere, a ne smiju priječiti predstavnike Crkve, da neposredno uzmu u ruke vjersko-moralni uzgoj, kad im se to čini za potrebno i korisno. Iz toga nužno slijedi, kao što si država ne može arogirati pravo roditelja na odgoj djece, još manje si može arogirati pravo Crkve na odgoj mladeži. Znademo doduše, da se danas drukčije radi. Zar se nije i u najnovije doba pokušalo kod nas jednim finim načinom onemogućiti naše katoličke privatne škole.Jasno je, da smo odlučno ustali i ustat ćemo uvijek najodlučnije protiv svakog pokušaja monopoliziranja naših škola od strane državne vlasti, jer po naravnom redu direktno i neposredno pravo na odgoj mladeži imadu roditelji, a po pozitivnom Božjem pravu sveta Crkva. Doduše kao što rekoh, danas se drukčije radi. No mi znademo da pravo nije isto što i sila, makar se ona danas identificira s pravom. Zato što se sila identificira danas s pravom, zato je i dospio svijet u ćorsokak, iz kojeg ne zna da izađe, pa međusobne sporove rješava toljagom, puškom i topovima, umjesto da ih rješava po načelima prava, kao što se pristoji razumnom biću.
Pa što onda ostaje javno j vlasti, državi? Zar ona nema ništa da kaže u pitanju odgoja? Toga ne poriče nijedan pametan čovjek. Javna vlast nema direktnog i neposrednog prava na odgoj mladeži u pitanju vjere i morala.
Ali javna vlast imade pravo i dužnost, da stvori takove odnose i takove okolnosti, da se uzmogne postići što bolji i što savršeniji odgoj.
Što će se pak u ovom ili onom konkretnom slučaju učiniti, to ovisi o konkretnim prilikama. Ako dakle mi katolici imamo i hoćemo da imademo svoje privatne škole, dužna je državna vlast tu našu volju respektirati i našu inicijativu podupirati, jer nisu građani tu zbog države, nego je država tu zbog građana. To ističemo tim više, jer s ponosom možemo reći, da su naše katoličke škole najbolje među najboljima.
Mogu nas klevetati i ogovarati koliko hoće, ali smo smatrali za potrebno, da to danas istaknemo. Da istaknemo našu nepokolebljivu volju da branimo svima zakonitim sredstvima naše privatne katoličke škole, jer nažalost, povrh svega što smo rekli, ne možemo danas imati povjerenja u škole, koje su monopol države. U tom nas našem nepovjerenju učvršćuju svakodnevna prežalosna iskustva.
Drugo pitanje koje nas zanima, jest pitanje, za koga se odgajaju djeca. Čuli ste one riječi, što ih je kći faraonova upravila majci Mojsijevoj: »Uzmi ovo dijete i doji mi ga!« Doji ne sebi (makar si mu majka) nego meni, koja ti ga predajem na odgoj. A Gospodin Bog, auktor života i zadnji uzrok duše i tijela svakog ljudskog individua, zar je za što drugo stvorio čovjeka nego zbog Sebe? »Omnia propter semetipsum operatus est Dominus! Sve je zbog Sebe stvorio Gospodin.« (Izr 16, 4)
Dijete dakle ne odgaja se prvotno za majku, nego za Boga. Dijete ne uzgaja se prvotno za oca, nego za Boga. Dijete ne odgaja se prvotno za narod, nego za Boga. Dijete ne odgaja se prvotno za državu, nego za Boga.
Da li se možda time nanosi kakova šteta majci, ocu, narodu, državi? Ni najmanje, jer je samo po sebi jasno da je mladež koja je odgojena za Boga iyo Božjim načelima, samim tim najbolje odgojena i za obitelj, narod i državu. Sto više mi tvrdimo, da samo od tako odgojenih individua može ljudsko društvo imati trajne i prave koristi.
Kakove koristi imade ruski narod od onih milijuna djece, što se skiću nao kolo odgojena bez Boga ili bolje reći neuzgojena? Nikakove , nego teško breme, ne znajući što da počne s tim bijednicima, koji su bez svoje krivnje odgojeni od bezbožnika bez Boga, i zato nesposobni za istinsku kulturu duha.
Djeca, dakle mladež, imadu da se uzgajaju za Boga, jer je On potpuni vlasnik svakog ljudskog stvora. Ako se pak tko usuđuje tome da prigovara, onda mu moramo odgovoriti onim malo drastičnim, ali dubokim riječima sv. Pavla:
»Zar će lonac reći lončaru, zašto si me tako načinio.« [2] Dovoljno je za nas znati, Gospodine, da si nas Ti sve samo za sebe stvorio, da mladež ima da se uzgaja samo za Tebe, jer je slava Imena Tvoga zadnja svrha svega stvorenoga. Finis rei, gloria Dei![3] No, mi znamo sigurno, da će upravo po tome što se za Tebe uzgoji, biti sretan i pojedinac i obitelj i narod i država.
Treće pitanje napokon jest, kakove su posljedice uzgoja. Svaki uzgoj, bio dobar ili loš, imade svojih posljedica i za onoga koji uzgaja - uzgojitelja i za onoga, koji se uzgaja, gojenca. Odgoj imade posljedica ponajprije za uzgojitelja. Jer uzgojitelj nije ništa drugo nego sluga kojemu je Bog povjerio na obrađivanje najplemenitiji vinograd - ljudsku dušu.
Primit će dakle u svakom slučaju plaću za svoj trud. Ako dijete dobro uzgoji, za Boga, po Božjim načelima, primit će divnu plaću, o kojoj govori prorok: »Koji uzgajaju mnoge za pravdu, sjat će kao zvijezde po sve vjekove.« [4] Ako li pak dijete uzgoji zlo bez Boga i protiv Boga, onda mu se može primijeniti prijetnja Spasiteljeva: »Jao vama književnici i farizeji, što prehodite more i bregove, da koga za zakon svoj pridobijete. A kad ga pridobijete, činite ga sinom paklenim, dvaput gorim od sebe.« (Mt 23, 15) Ili ona druga Spasiteljeva: »Koji sablazni jednoga od ovih malenih što vjeruju u me, bolje bi mu bilo da si objesi kamen vodeni o vratu njegovu, pa da potone u dubinu morsku.« (Mt 17, 6) To je prekogrobna plaća za odgojitelja. No vidimo često već na ovome svijetu, kako odgojitelj prima plaću. Čitao sam negdje, da je mlad zločinac bio pod vješalima, kad ga upitaju, ima li još koju želju? Imam, reče, da vidim majku! I kad je dovedoše, udari je nogom u usta uz riječi: »Da si me naučila strahu Božjem za mlada, ne bih danas stajao pod vješalima.« Zar nisu dobra djeca već na ovom svijetu najbolja nagrada svojim roditeljima?
A za gojenca pogotovo imade odgoj nepreglednih posljedica. Mladenačka duša, to je uzorana njiva spremna za sjetvu. Što posiješ, to će i niknuti. Posiješ li zlatnu pšenicu, niknut će zlatna pšenica. Posiješ li trnje i korov, niknut će trnje i korov. Mladež odgojena bez Boga rodit će opačinama. Bit će to gomila beskarakternih ljudi, sebičnjaka, koji će služiti svakome, koji ga plati. Bit će to ljudi, koji su nesposobni za žrtve i napore za opće dobro. Teret sebi i okolini u kojoj se kreću, spremni na svaku opačinu.
No, i obratno. Mladež uzgojena za Boga, bit će danas sutra ljudi karakterni, spremni na žrtve i pregaranja za opće dobro, očevi i majke vrijednih obitelji, ljudi kreposni i čestiti, Bogu na slavu, bližnjima na veselje, domovini na korist.
Je li dakle čudo, ako sveta Crkva tako budno pazi na odgoj mladeži? Ako se uvijek zalagala i zalaže za slobodu katoličkih škola?
Zato evo niču u Crkvi brojni redovi, i muški i ženski, koji se bave odgojem mladeži, kao što je evo i red sestara uršulinki, koje danas slave svoju četiristogodišnjicu i s ponosom mogu da gledaju na svoj prezaslužni rad na polju kršćanskog odgoja kroz ovih 400 godina.
Sigurno je naime, da su oni, koji su najuže združeni s Bogom u molitvi i razmatranju, najpozvaniji, da mladeži dadu pravu i solidnu podlogu odgoju.
Sveta je naša dužnost, da se brinemo za naše katoličke škole. One su naša velika briga, ali i naš ponos. Samo po katoličkim školama postaje narod moćan, sretan i na ovome i na drugome svijetu!
Hrvatska straža, 19. studenoga 1935., br.266., str.2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 80-84.Propovijed na hodočašću u Mariju Bistricu, 7. srpnja 1935.
Opravdana je vjera našega puka u pomoć Majke Božje
Stari pomorci, da im lađa za vrijeme bure ne bude igračka valova, nastojali su, da što prije nađu čvrsto tlo i bace sidro, koje će lađu držati na mjestu. Svaki pojedini od nas putnik je na moru ovoga života, koji plovi usred raznih bura i oluja.
I cijeli narod hrvatski jedan je takav putnik, koji već 13 stotina godina plovi pučinom života u ovoj svojoj današnjoj lijepoj domovini, koju mu je podarila ruka Božja. I taj si je narod kao mudri pomorac našao također jedno čvrsto tlo, gdje je bacio sidro svog ufanja i nade da ne potone u teškim časovima života, a to je Majka Božja bl. Djevica Marija.
O toj dubokoj vjeri našega puka, da mu je Marija najbolja zaštitnica u životu i u smrti, svjedoče nebrojene crkve Njoj posvećene po našim brežuljcima i planinama, otocima i dolinama. O toj dubokoj vjeri našega puka svjedoče nebrojeni oltari Njoj posvećeni gotovo u svim crkvama, svjedoče nebrojeni kipovi Njoj na čast podignuti na raskršćima naših puteva i cesta. Svjedoče nebrojene slike Njezine, koje rese i najsiromašnije potleušice naše kao i najbogatije palače.
Tu vjeru djedova i otaca naših došli smo i mi da zasvjedočima i da zapečatimo ovom jubilarnom procesijom grada Zagreba i hrvatskog naroda.
Krivovjerci raznih boja predbacuju nam, da je uzaludno i besmislena zazivati Mariju, jer je Bog samo jedan, a mi pravimo iz Marije božanstvo.
Pitamo Vas, braćo, zar se je varalo svekolika katoličko kršćanstvo kroz 1900 godina, kad je tako iskreno štovalo Mariju i zazivala je u pomoć? Zar se je varao i narod naš kroz 1300 godina zazivajući Mariju u svim zgodama i nezgodama života? Zar je šačica raznih krivovjeraca koji su nikli pred par decenija ili najviše par stotina godina u pravu, kad se blatom nabacuje na ono što je nama svima milo i drago, a to je pobožnost k Majci Božjoj? Mislim, da nitko od vas toga ne vjeruje i ne može vjerovati. Jer na što nas sam Spasitelj, Bog, lsus Krist upućuje, ne može biti zlo.
A zar nas ne upućuje sam Spasitelj: »Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi«[1] A kada je ,braćo, zmija bila mudrija negoli onda, kad je upropastila Adama? Znajući da ga sama nebi tako lako pridobila, poslužila se ženom nesretnom pramajkom Evom. I kad je upropastila nju, bez muke je srušila i Adama. Pa i onaj mudri Židov Mordokaj zar nam ne kazuje isto? Kad je narod židovski bio osuđen na propast po kralju perzijskom znao je Mardotej, da sam ne može stupiti pred kralja ni moliti milost za narod. Zato se je poslužio ženom kraljicom Esterom.[2] Nju je poslao pred kralja i,kako svjedoči sv. Pismo, ublažila je srce kraljeva i spasila židovski narod od sigurne propasti. Pa i oni lukavi Filisteji, o kojima tako često govori sv. Pismo upućuju nas na nešto slično. Znali su, da sami nikad neće svladati Samsona, najvećeg junaka izraelskog. I što nisu mogli sami, učinili su pomoću Dalile, koja je prevarila Samsona i predala ga u ruke Filistejima.[3] Pa i onaj glasoviti vojskovođa izraelski Joab upućuje na nešto slično. Ne mogavši na drugi način ublažiti srce kralja Davida, da opet primi buntovnog sina Apsaloma, poslužio se slabom ženom Tekuitom. I što nije mogao učiniti junački i hrabri vojskovođa sam, učinio je preko slabe, obične žene.[4] Opomena dakle Spasiteljeva, mnogi pri mjeri sv. Pisma a i zdrav razum upućuju nas da se utječemo Mariji.
Ta kako bismo se mi bijednici, koji smo toliko griješili mišlju, riječju i činom i toliko puta i tako teško, kako bismo se usudili stupiti otvoreno pred vječnog, neizmjerno svetog Boga, ako ne bismo imali nikoga koji nas zagovara? A čiji zagovor može da bude jači, može da bude moćniji nego li Marijin? Zagovor one, koja je Sinu Božjemu dala čovječje tijelo, čije je svete grudi sisao, iz kojih je svetih ruku primao hranu. Braćo, ima li koji čovjek zdrave pameti, koji bi se usudio prigovoriti, ako iskreno štujemo i djetinjskim pouzdanjem zazivamo Mariju?
Ali kažu nam protivnici kakvi su to štovatelji Marijini koji istodobno dok je časte kunu i psuju i podavaju se svakojakim grijesima? Zar nije bolje ako je uopće ne štujemo?
Moram priznati našim protivnicima, da imadu u mnogočem pravo što se ovoga tiče. Ali što ćete! Čim je novac skuplji, tim se radije falsificira. Tako je i vrag, koji je po riječima Spasiteljevim »lažac i ubojica ljudi od početka«[5], falsificirao pobožnost k Majci Božjoj. Tu dakle moramo biti na oprezu, da ne bi i naša pobožnost k Mariji bila krivotvoreni novac, s kojim bi zlo prošli na nebeskoj mjenjačnici. Kao što si crnci prikazuju anđele crnima, tako i mnogi griješnici jer su crni u srcu, slikaju si pobožnost k Majci Božjoj crnu to jest oni hodočaste, oni poste Njoj na čast, oni joj donose darove na oltar, ali istodobno i psuju i pijančuju i griješe proti zapovijedima Božjim.
Što ćemo dakle reći ovima? Hoćemo li im savjetovati da poslušaju protivnike i prestanu s postovima, hodočašćima, molitvama? Odgovaram nipošto! Jer što je pobožnost? Nije ništa drugo negoli čvrsta i spremna volja činiti sve što časti Boga. Tako i pobožnost k Majci Božjoj - činiti spremno ono što ju časti. Zato hodočašća, postovi, darovi nisu sami po sebi pobožnost, nego su ili učinak pobožnosti ili sredstvo da se k pobožnosti dođe.
Koji je dakle u grijehu, a ipak hodočasti, posti i moli samo zato da se riješi grijeha, jer hoće da iskreno časti Mariju, ne samo da ne čini ništa zla, nego ju neka još više časti, da mu što prije isprosi milost obraćenja. A oni opet koji hodočaste, poste, daruju možda zato, da će im Marija pomoći da mogu što dulje živjeti u grijehu, neka također ne prestaju častiti je na ovaj način, nego neka što prije mijenjaju svoju opaku i pokvarenu volju i mole bl. Djevicu, da ih učini dobrima i valjanima, jer se grijeh i Marija nikada ne mogu složiti, kao što se ne slažu vatra i led.
Evo braćo, kako je opravdana vjera našega puka u pomoć Marijinu, kako je opravdano štovanje Majke Božje u našemu puku, makar bio i griješan.
Zato se mi obraćamo k Njoj, svim srcem i svom dušom vapeći: »Pogledaj na nas milena Mati, svrni k sirotam pogled svoj zlatni!« Pogledaj na dječicu hrvatsku da ih nikada ne ofuri mraz grijeha i opačine! Pogledaj na hrvatske mladiće i djevojke, da ostanu vazda čisti i pobožni! Pogledaj na hrvatske muževe i žene, da čuvaju neokaljanu bračnu vjernost i čuvaju se odurnih opačina koje skvrne svetost bračnoga života! Pogledaj na hrvatske starce i starice, da im milostivi Bog po Tvom zagovoru olakša jade starosti, oprosti grijehe i pripremi sretnu vječnost!
Mi pak sa svoje strane obećajemo svi, da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!
Završujemo s pjesnikom našim moleći Te iz dubine srca:
Dobra nam navek ostani,
isprosi nam pri Sinu,
da od svakog zla obrani
nas i domovinu. Amen!
Katolički list, 11. srpnja 1935., br. 28., str. 342-344.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 64-67.
Ispiši stranicu
