1942.

• Propovijed u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942.

  
  »Ti, Kriste, Kralj si vjekova, Ti vladar sviju naroda. Ti sudac si jedincati, svih umova i srdaca!« (Himn. I. Vesp. Christi Regis)

  
  Katolički muževi i žene! Katolički vjernici!
  
  Kad god se ogledamo po svijetu i promatramo zbivanje oko sebe, moramo reći da je sve stvorena na ovoj zemlji podvrgnuto promjenama. Podvrgnuto je promjenama biljno i rudno carstvo. Podvrgnute su promjenama godišnje dobi. Podvrgnut je promjenama svod nebeski i dubine morske. Podvrgnut je promjenama i čovjek. Iz zibke kamo ga stavljaju majčinske ruke uči hodati, iz dječačke stupa u mladenačku dob, iz mladenačke u muževnu, da se za kratko vrijeme kao klonuli starac nađe na rubu groba i vrati u prah iz kojeg je stvoren. Promjenljiva je i ljudska vlast na zemlji. Danas strepe pred pojedincima milijuni ljudi, a sutra im se jedva znade za ime.
  
  Ali ima jedna vlast, koja ne pozna kraja, koja ne pozna suparnika, koja ne pozna straha, koja ne pozna promjene. To je kraljevska vlast Isusa Krista Sina Božjega, za kojega veli apostol: »Isus Krist jučer je i danas, isti u vijeke!« (Heb 13,8). Tomu besmrtnom Kralju pjeva danas Crkva pjesme: »Ti Kriste Kralj si vjekova, Ti vladar svih naroda, Ti sudac jedinstveni, svih umova i srdaca!« Tome »Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara« (Otk 19,16) došli smo se pokloniti sa živom vjerom, dubokom poniznošću i raskajanim srcem. Zamislimo se danas u Njegovu kraljevsku vlast i naš odnos prema Njemu i kao pojedinci i kao narodi. Kad bi si i pojedinci i narodi bili svjesni što su zapravo pred Bogom i koja im je funkcija, bilo bi na zemlji manje jada, a više radosti.
  
  Što smo kao pojedinci? Pojedinci smo slični onome Lazaru u grobu. Ostao bi u svome ništavilu dovijeka, da se nad njegov grob nije nadvio život svijeta Isus Krist i rekao:
  »Lazare, iziđi napolje!« (Iv 11,43). Svaki je pojedinac od nas ništavilo zemaljsko i takav bi ostao do vijeka, da ga Božja ljubav i Božja snaga nije dozvala u život, i da ga ne podržava u životu. To je neoboriva činjenica. Svaki ispravan čovjek mora govoriti sa svetim Pavlom apostolom: »Milošću Božjom jesam što jesam!« (1 Kor 15,10).
  
  Što da sudimo dakle o onim pojedincima, koji oholo dižu glave, kao da ne postoji više Bog na zemlji niti imade više mjesta zakonu Evanđelja? Morali bismo im reći nešto slično što je i Krist rekao za nevjerni grad Kafarnaum: »I ti Kafarnaume, zar ćeš se do neba podići? Do pakla ćeš sići!« (Mt 11,23).
  
  A što su pred Bogom rase i narodi na zemlji? Vrijedno je, da se i o tome upitamo u doba, kad su klasne, rasne i narodnosne teorije postale prvim predmetom raspravljanja među ljudima.
  
  Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. »Svi su narodi, govori prorok, kao ništa pred Njim i smatra ih za ništa i ništavilo.« (Iz 40,17). Te riječi prorokove našle su već mnogo puta u povijesti svijeta svoju potvrdu, kad je Božja ruka iz raznih razloga pomela pojedine narode s lica zemlje. Ona je to u stanju učiniti i danas sa svakim narodom, jer je »malo i veliko stvorio Gospod« (Mudr 6,7), ako se kao narod ne bude ravnao zakonima od Boga postavljenim.
  Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u Knjizi Postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu životni duh (Post 2,7).
  
  Na sličan način načinio mu je i družicu, a onda ih blagoslovio govoreći: »Rastite i množite se i napunite zemlju!« (Post 1,28). Svim pripadnicima te rase sasvim je jednak i ostat će do konca svijeta dolazak na ovaj svijet i odlazak s ovoga svijeta, jer je sve bez iznimke zapisano prstom Božjim: »Prah si i u prah ćeš se pretvoriti.« (Post 3,19). Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na sjevernom ili južnom polu, ali bitno ostaju rasa koja od Boga proizlazi i Bogu ima da služi prema normama naravnog i pozitivnog zakona Božjeg, zapisanog u srcima i dušama ljudi i objavljenom po Sinu Božjem Isusu Kristu, vladaru svih naroda.
  
  A čemu onda razni narodi i koja im je funkcija? Oni su tu svi bez razlike zato da služe proslavi Boga. Jer i ako je Bog u sebi biće jednostavno, nama ljudima mnogo više odskače Njegova veličina i ljepota iz raznolikosti stvorenih stvari. Kako divan mora biti Bog, kad je u stanju stvoriti tako šaroliko biljno carstvo? Tako šaroliko rudno carstvo? Tako raznoliko životinjsko carstvo? Tako golemi broj zvijezda nebeskih? Tako goleme oceane? A zar ne odskače izvanredno Njegova veličina, mudrost i snaga, kad je stvorio toliki broj naroda na zemlji s tako raznolikim jezicima? Zbog te raznolikosti jezika i naroda može biti mnogo plemenitog natjecanja među narodima i unaprjeđivanja kulture, kao što je i mnogo življi život u obiteljima, gdje je više djece!
  
  Konačno narodnost kao takva može biti jaka kao ograda od moralne pokvarenosti, koja se širi iz drugog naroda. Imao je Bog dakle velikih i mudrih razloga, kad je stvorio šarenilo naroda, i dao zapovijed iskrene ljubavi prema vlastitom narodu u srca i duše ljudi.
  
  No ta raznolikost ne smije biti izvorom međusobnog uništavanja. Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čov jeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: »Oče naš koji jesi na nebesima! « (Mt 6,9). A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: »I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!« (Mt 6,12).
  
  Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti s lica zemlje inteligencija jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija, koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?
  
  Crkva je Katolička imala odvažnosti, da u bližoj prošlosti (kao i uvijek kad je trebalo) digne ovdje svoj glas protiv zakulisnog rada internacionalne masonerije, protiv moralne depravacije naše omladine putem plaćene nearijske štampe, protiv zločina pobačaja dirigiranih sa strane besavjesnih lovaca za imetkom i užicima, i imala je odvažnosti da kaže mušku riječ u obrani naših hrvatskih nacionalnih prava, čak i okrunjenim glavama. Ali ona bi se iznevjerila svojoj zadaći, kad ne bi s istom dosljednošću dizala i danas glas na obranu sviju, koji se žale na nepravde, bez obzira kojoj rasi ili narodu pripadaju. Nitko nema prava da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.
  
  To traže i pravo shvaćeni interesi i pravo shvaćena ljubav prema vlastitom narodu, koja za katolika jest i ostaje ne prazno slovo nego moralna dužnost, za koju je odgovoran Bogu.
  
  Katolički muževi i žene! Katolički vjernici! Blagdan je danas Krista Kralja. Ne Kralja čija je vlast od danas do sutra, nego vladara vjekova! A za toga vladara stoji pisano: »Narod i kraljevstvo, koje Ti ne bi služilo, izginut će, takovi narodi sasvim će se zatrti!« (Iz 60,12). To je povijest dokazala već mnogo puta. To će ona dokazati opet, ako današnji narodi budu otklonili zakon Evanđelja i odbacili Krista.
  Vaša je sveta dužnost raditi na tome, da se duh istinskoga Evanđelja unosi u naš javni i privatni život.
  
  A u Evanđelju uz Boga prvo mjesto zauzima i zapravo jedino mjesto ljudska ličnost. Čovjek je od Boga postavljen za krunu svega stvorenja, za vladara stvorenju . »Rastite i množite se i napunite zemlju i vladajte njome i budite gospodari od riba morskih i ptica nebeskih i svih životinja što se miču po zemlji!« (Post 1,28). I ta ljudska ličnost, koju je ovo naše moderno doba degradirala na nivo roba stvorovima, ima opet postati centrumom oko kojega se kreće sve stvorena prema planu određenom od Stvoritelja svijeta. Jer i najzadnja ljudska ličnost, zvala se kako mu drago i pripadala kojoj mu drago rasi ili narodu, nosi na sebi utisnut pečat Boga živoga, neumrlu dušu.
  
  Jedan od razloga, koji je duboko vjernoga Krištofa Kolumba tjerao preko oceana, bila je želja da nove narode privede Kristu. Kad su ga nakon njegova povratka zapitali o novim zemljama, opisao je blago i čudesa te nove zemlje ushićenim riječima. No završio je svoj govor riječima: »Indija (kako je on mislio za Ameriku) Indija je lijepa i bogata, ali najljepši biser Indije to je duša Indijanaca!« Da! To je najljepši biser svakoga čovjeka, kojega izgubljenog da nađe, nije se žacao sam Sin Božji Isus Krist da siđe s nebesa, da proda ne samo sve što ima, nego da položi i svoj vlastiti život na križu, da taj biser, čovječju dušu, izvadi iz blata grijeha, pridigne i spasi.
  
  Katolički muževi i žene! Katolički vjernici! Puno se puta dogodi, da čovjek ide preko polja i brda, a da ni ne sanja, da gazi preko bisera ili zlata, koje je sakrivena pod nogama. Neznanje. Ali to nije tako tragično. Puno je tragičnije, da ljudi hladnokrvno prelaze preko onoga što je najljepše u čovjeku, preko onoga, što ga čini sličnim Bogu, preko neumrle duše i vlastite i tuđe. Tjerajte to neznanje. Neka si budu svi svjesni svoga dostojanstva čovjeka! Neka si budu svjesni svoga kraljevskog poziva djeteta Božjega napose danas, kad slavimo blagdan Krista Kralja, Kralja vjekova, Kralja naroda, ali nadasve Kralja neumrlih ljudskih duša, kojemu slava i čast u vijeke. Amen.

  
  
  IZVOR: CP, sv. XXIV, 1716.-1718.
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 208–212.

• Propovijed na svršetku duhovnih konferencija sveučilištaraca prigodom Svete Mise i sv. Pričesti u bazilici Srca Isusova, u Zagrebu, 19. ožujka 1942.

  
  Jer drugog temelja nitko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist! (1Kor 3,11)
   

  
  Katoličke akademičarke i akademičari!
  
  Nije ovo prvi put da vam progovoram s ovoga svetoga mjesta u času kad ste ispunili svoju kršćansku dužnost, pristupivši k sv. uskrsnoj ispovijedi i pričesti, nakon obavljenih duhovnih konferencija. Ali je prvi put, da vam progovoram s ovoga mjesta, nakon što se obistinio san vaše mladosti i postala zbiljom Nezavisna Država Hrvatska. Ono za što su pali milijuni hrvatskih života u prošlosti, ono za što su istrunule kosti nebrojenih junaka našega roda i naroda. Da zbog svega toga življe kola krv i u vašim žilama, i da ponosnije nosite na ramenu glavu, neće nikoga začuditi, koji znade, da je sloboda jednoga naroda jedno od najvećih njegovih dobara. Ta dovoljno je da se obratimo pjesniku slobode Dživi Franu Gunduliću, koji je njezinu blagodat iskusio u svom rodnom gradu Dubrovniku, i iz iskustva, i zato iz punine srca mogao ispjevati one stihove:
  
  O lijepa, o draga, o slatka slobodo
  dare u kom sva blaga Višnji nam Bog je do,
  Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi,
  Ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!
  
  Da dakle i u vašim žilama življe teče krv, da i vaše mlado srce veselije kuca, da i vaše oči radosnije gledaju u svijet, neće nikoga začuditi, koji shvaća što znači sloboda jednoga naroda. Još manje će začuditi predstavnike one Crkve, koja ljubav prema narodu svome ne smatra trgovinom nego dužnošću, ne smatra samo dozvoljenom nego zapovijedanom. One Crkve, koja je oduvijek bila najveći pobornik istinske slobode svakoga naroda. Ta tko je bio, recimo, veći pomagač našem narodu u stoljetnoj borbi s nekrstom za očuvanje njegove slobode, nego Sveta Stolica, koja tu našu borbu nije pratila praznim riječima i obećanjima nego izobilnom pomoći i vrućim molitvama. Ali i danas, kad se radi o biti i ne biti mnogih a napose malih naroda, dovoljno je da se sjetimo božićne alokucije Sv. Oca Pija XII., koji je u istoj dovoljno naglasio, da se mir među narodima ne može postići osim poštivanjem pravde i slobode i malih naroda, makar iza njih i ne stajala milijunska vojska.
  
  No, baš zato, jer je sloboda jednoga naroda tako veliko dobro, želio bih, dragi akademičari i akademičarke, da svratim vaš pogled na temelj, na kojem počiva istinska i trajna sloboda i sreća jednog naroda. To nisu niti prazni ugovori, niti bombarderi, niti prijateljstva, niti novčana snaga naroda sama po sebi, ako ne prethodi nešto drugo, mnogo vrijednije. A to drugo nije ni više ni manje nego Isus Krist prema riječima apostolovim: »Jer drugoga temelja nitko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist!« Drugim riječima, potpuno i čitavo kršćanstvo! Jer što vrijede i najljepši ugovori, ako se oni smatraju samo hrpom papira, koja se može poderati onaj čas, kad prividni interesi naroda ili bolje volja vlastodržaca zaželi drukčije, i kad nemaju osjećaja, da se obveze slobodno sklopljenog ugovora moraju obdržavati? Što vrijede, recimo, i najbolji bombarderi, tenkovi, brodovi, topovi, ako njima upravljaju mlitavci i samoživci? Ta već naša narodna riječ kaže: Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka! Što vrijede sva prijateljstva, ako se ona baziraju samo na egoizmu, koji prijateljstva sklapa samo zato, da što više koristi izbije za sebe? Što vrijedi i najveće narodno bogatstvo, ako su sinovi dotičnog naroda postali prodane mješine, koje su spremne služiti onome tko više plati?!
  
  Nikad, dakle, ne možemo dovoljno naglasiti, da bi sva vaša sloboda bila pusta fikcija, koja nosi u sebi klicu smrti, ako sav vaš javni i privatni život ne bi bio prožet duhom Evanđelja i ako naše kršćanstvo ne bi bilo čitavo i potpuno. Vi ste, govori apostol, »slobodni, ali ne da biste imali slobodu kao pokrivač pakosti nego kao sluge Božje. Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte, kralja štujte.« (1 Pt 2,16). Ta recite mi, zar ima veće karikature slobode i rodoljublja negoli je, recimo, mladić kojemu su usta puna hvale i domovini i njezinoj slobodi, a već je razvratnim svojim životom strovalio možda u propast nekoliko djevojaka, koje bi mogle postati dobre majke i vrijedne domaćice?
  
  Zar ima veće karikature slobode i rodoljublja negoli je, recimo, djevojka, koja se ističe u javnosti rodoljubnim radom, a već prije nego je stupila u brak nosi na duši teret zločina ubojstva djeteta, a možda i više njih, a koje bi djece domovina, da su rođena u zakonitom braku i čestita odgojena, trebala više nego korice kruha? Zar ima veće karikature slobode i rodoljublja od liječnika, kojemu su usta možda puna hvale domovini i njezinoj slobodi, a ordinacija mu je grobnica narodne budućnosti, u kojoj osobna pohlepa za imetkom prelazi preko svih zakona i Božjih i državnih, koji danas u istinskom interesu narodnog opstanka s punim pravom ubojstva djece kažnjavaju smrću?
  
  Recite mi, što bismo sudili o svećeniku, koji bi se s punim ustima raznosio o slobodi, a dodijala mu možda stroga disciplina Crkve i srami se svoga zvanja i svećeničkog odijela i upušta se u vrtlog dnevnih rasprava, koje na njega ne spadaju, a u isto vrijeme zanemaruje odgoj mladeži, pomaganje sirotinje, bolesnika itd.? Zar ne bi bio karikatura slobode i rodoljublja onaj, kojemu su usta puna hvale domovini i njezinoj slobodi, a krade, pljačka i ubija do čega dođe, protiv svih Božjih i ljudskih zakona? Ili zar nije karikatura slobode i rodoljublja onaj, koji ga najviše dokazuje kletvama i klatarenjem po kavanama i birtijama, ako ne možda i javnim kućama, dok će domovina od svega toga imati samo neugodnost da snosi možda kasnije za njega i slične mu teret besplatnog uzdržavanja u ludnicama i bolnicama?
  
  Sloboda, dakle, bez poštivanja Božjega zakona i njegova vršenja u potpunosti, bila bi pusta fikcija. Pa ako površni duhovi ne mogu da shvate zašto Crkva tu istinu toliko naglašuje, lako ćete je shvatiti vi, koji živite u intimnom saobraćaju s Kristom u Presvetom Sakramentu. Možda bih tima površnim duhovima mogao najbolje odgovoriti na pitanje o unutarnjoj vrijednosti kršćanstva za narodni život i slobodu riječima nekog obraćenog ljudožderskog poglavice. Kad su ga misionari priveli k svjetlu Evanđelja, i kad su ga naučili čitati, on, koji se prije zabavljao pečenjem na ražnju svojih žrtava, počeo je marljivo čitati katekizam. I dok je tako jednog dana sjedio zaduben u katekizam, neki tobože prosvijetljen europski trgovac, prolazeći mimo, upita ga, što čita? Poglavica mu bez i jedne riječi pruži katekizam. »No, odgovori trgovac, pa koga bijesa imaš od te knjižice?
  
  Zar ne bi mogao čitati kakvu drugu knjigu?« »Tako?« – odvrati uvrijeđeni poglavica. »Da znaš«, nastavi isti, »da znaš, da čitam jednu vrlo pametnu stvar, mogu ti reći, da bih i tebe okretao na ražnju da sam te dobio u ruke prije negoli sam postao kršćanin i čuo što uči katekizam.« I pravo je odgovorio. Jer sloboda kojom ne ravna duh i zakon Kristovog evanđelja, brzo će se izroditi. Nikada se valjda nije izvikivalo ime slobode više negoli za vrijeme francuske revolucije. A ipak je Talleyrand morao izreći onu tešku riječ: »O slobodo, koliko je zločina počinjeno u tvoje ime!«
  
  Dragi akademičari i akademičarke! Kad je Stvoritelj svijeta stvarao čovjeka kao slobodno biće, imao je za to sigurno mudre namjere. Dao mu je ovo veliko moralno dobro zato, da se čovjek usavršava i napreduje, ali ne u zlu nego u dobru i istini. I svaki onaj, koji bi slobodu izrabljivao tako da pusti uzde razuzdanosti i opakosti, griješi protiv naravnog zakona i kopa svojoj slobodi grob. Vjerujem da vam je svima na srcu istinska sloboda, i osobna i narodna. Velim istinska, jer ona, koja prelazi preko svih zakona i Božjih i ljudskih, ne zaslužuje ime slobode već ropstva, prema riječima Kristovim: »Svaki koji čini grijeh, rob je grijehu!« (Iv 8,34). A istinskoj slobodi i pojedinca i naroda je temelj Isus Krist. Sloboda je naime, kako rekoh, dana od Boga da se pojedinac i čitav narod usavršuje u dobru i napreduje.
  
  A da se čovjek, a i narod, uzmogne usavršavati u dobru i napredovati, potrebno je dvoje: prava spoznaja i dobra volja. A jedno i drugo dolazi od Krista. Po Njemu, Sinu Božjemu, dolazi pravo svjetlo potrebno za pravu spoznaju, kao što govori Krist: »Ja sam svjetlo svijeta! Tko ide za mnom taj ne hoda u tmini!«[136] Bez Njega su pogani tužno i bespomoćno morali vapiti – ignoramus et ignorabimus[137] – i istodobno se valjali u najsramotnijim grijesima, bijedni robovi još bjednijih strasti. Bez Krista bi ista sudbina zadesila i nas pojedince i naš narod. Po Kristu dolazi i dobra volja i snaga, da ono, što smo spoznali kao dobro, provedemo u život. To je najvažnije. Jer nema sumnje, da današnji svijet mnogo toga znade. Ali koja mu korist od toga znanja kad mora da kaže kao i stari pogani: »Video meliora proboque deteriora sequor!«[138] Da može slijediti i izvršiti ono što je spoznao kao dobro, potrebna mu je snaga s visine, koju nam je priskrbio Isus Krist.
  
  Znam vrlo dobro, katoličke akademičarke i akademičari, da danas u najvećem dijelu čovječanstva vlada druga parola, a koja bi lako mogla dospjeti i do vaših ušiju. Narodna stvar, kažu, gubi kad se Krist i kršćanstvo upleće u javni život. No kad se sličan razgovor vodio jednom u nekoj tvornici, ustao je neki radnik i progovorio pred svima: »Jest, mi samo gubimo, kad se Krist i kršćanstvo plete u naš javni i privatni život. I ja sam već vrlo mnogo izgubio radi toga. Izgubio sam toljagu, s kojom sam do sada mlatio ženu. Izgubio sam flašu iz ruke, koja me nije ostavljala ni danju ni noću i koja mi je stvarala pakao u kući. Izgubio sam zao glas, na koji sam došao kao pijanica i razbijač. Izgubio sam sva zla svojstva radi kojih me poznalo malo i veliko. Ali sam zato dobio više nego sam mogao sanjati. Dobio sam mirnu savjest, dobio sam opet raj u kući, dobio sam opet svoju dobru ženu i dobru djecu, dobio sam slobodu o kakvoj prije nisam mogao ni sanjati, slobodu djece Božje, koje ne bih dao ni za što na svijetu!«
  
  Jest! Ako, dragi akademičari i akademičarke, hoćete da izgradite solidne temelje svojoj ličnoj sreći, ako hoćete da izgradite solidne temelje hrvatskoj narodnoj i državnoj slobodi, sreći i napretku, onda to možete izgraditi samo na jednom temelju. »Jer drugoga temelja nitko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist!« (1 Kor 3,11).
   

  Katolički list, br. 13. (1942.), 145.–147.
  
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 174–178.

   

  ---

  [136] Iv 8,12.

  [137] Ne znamo i nećemo znati.

  [138] Vidim ono što je bolje i odobravam, a slijedim ono što je zlo.

• Propovijed studentima organiziranima u Akademskom križarskom bratstvu »Mahnić«, u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 25. siječnja 1942.

  
  Svaki je čovjek katolik apostol u svojoj okolini riječju i primjerom!

  
  Danas slavi Sveta Mati Crkva blagdan Obraćenja sv. Pavla. Najljepša pouka koju nam blagdan Obraćenja sv. Pavla apostola pruža jest ona riječ koju je sv. Pavao sam zapisao: »Milost njegova, koju mi je dao, nije bila bez ploda.« (1 Kor 15,10). Mi znamo, da nije bilo većeg progonitelja Crkve, nego što je bio sv. Pavao prije obraćenja. Mi znamo, da je jurio od sudnice do sudnice židovske da vodi u tamnicu muževe i žene koji su ispovijedali Ime Isusovo. Mi znamo da je i u Damask pošao da pohvata tamošnje kršćane i da ih odvede u tamnicu. Ali znamo da mu se na tom putu ukazao Isus Krist koji mu je rekao: »Savle, Savle, zašto me progoniš?«. Uplašeni Savao je pitao: »Tko si Ti, Gospodine? «, a on reče: »Ja sam Isus, koga Ti progoniš. « A on drhćući i čudeći se reče: »Gospodine, što hoćeš da činim?«[134]
  
  Milost Božja taknula je sv. Pavla, i od najvećeg progonitelja postao je najveći apostol. Od svoga obraćenja nekoliko je puta preplovio more da propovijeda kršćanstvo i Evanđelje. Znamo da je nekoliko puta bio bičevan i kamenovan zato što je širio Kraljevstvo Božje. Znamo da je bačen u tamnicu zato što je propovijedao Krista. Znamo da je taj apostol svom otvorenošću branio Evanđelje pred namjesnicima rimskim Feliksom i Festom. U Rimu je dvije godine bez prekida naučavao Kristovu nauku. Znamo da mu je u Rimu odrubljena glava. Znamo da i danas djeluje u svijetu preko svojih divnih poslanica. Kad čovjek gleda golemi napor sv. Pavla, onda mu mora dati za pravo: Milost Božja u njegovu životu nije bila bez ploda. Takvo što treba da može reći svaki kršćanin. Bog nas poziva da sudjelujemo s milošću, da ona ne bude bez ploda u nama.
  
  Znamo onu priču Isusovu o talentima. Jedan je primio pet talenata i zaradio je još pet. Gospodar ga pohvalio i nagradio. Isto tako i onoga koji je uz dva primljena još druga dva donio. A onaj s jednim došao i počeo se ispričavati. Ali znamo da se gospodar nije s tim zadovoljio, nego ga je ukorio: »Zli i lijeni slugo! Znao si da žanjem gdje nisam sijao!«[135] Nije radio. Plod koji Krist očekuje i o kom govori sv. Pavao jest da milost Božja ne bude bez ploda.
  
  Nije li to ono što je rekao pokojni papa Pio XI., kad je pozivao svijet na suradnju u Katoličkoj akciji? Nažalost, u našem narodu nema još uvijek dovoljno razumijevanja za tu Katoličku akciju. A ipak to nije ništa neobično. Svaki je naime čovjek katolik na ovom svijetu, bez razlike kako se zove, da li je mlad ili star, učen ili neuk, pozvan da bude apostol u svojoj okolini riječju i primjerom. Jedno je sigurno: svaki čovjek, ako hoće spasiti svoju dušu, mora živjeti kako ga uče zapovijedi. Svaki katolički mladić i djevojka dužni su da žive čistim životom, da budu putokazom onima, koji su na stramputici. Svaki je katolički bračni par dužan da živi čistim bračnim životom u slozi i ljubavi, da bude primjerom onima, koji su zastranili. Svaki je kršćanin dužan nedjeljom i blagdanom ići na Svetu Misu i barem jedanput godišnje na sv. ispovijed i pričest. Kad sve ovo čini, zar ne vrši apostolat dobrog primjera?
  
  Otkuda dekristijanizacija u svijetu? Zato što kršćani nisu vršili svoju dužnost. Svaki je kršćanin dužan poštivati sveto ime Božje da bude primjer onima koji ga hule i psuju. Mora paziti da ne škodi tuđem dobrom glasu i da ne prisvaja tuđu imovinu. I svemu životu da pokaže put i da drugima svijetli primjerom . To je prvi i najveći apostolat Katoličke akcije, koji ljudi tako teško shvaćaju.
  
  Ali Bog je dao jednom čovjeku pet talenata, a drugomu dva. Onaj koji je primio pet talenata dužan je i više učiniti. Apostol mora biti svaki kršćanin, bio on muško ili žensko, malo ili veliko. Ali oni koji su, kao ovi akademičari križari, za više pozvani, treba da i riječima i perom i djelima šire i brane katoličku istinu putem katoličke štampe, časopisa, predavanja i lijepim kršćanskim životom. Ako budu to izvršili, onda će moći reći na koncu života sa sv. Pavlom: »Milost njegova, koju si mi dao, nije bila bez ploda.« (1 Kor 15,10).
  
  Taj je rad postepen, kako nas na to i sama narav upućuje. Jedan putnik priča, da je na Libanonu vidio u Svetome Pismu toliko opjevani cedar u opsegu od 14 metara. Smatra se, da je to drvo još za Salomona postojalo. Znamo, da hrast sporo raste iz onog malog žira, ali tokom vremena bude veliko stablo. Tako i mi od najranijih dana moramo iskoristiti svaku priliku, da razvijemo i dobro upotrijebimo milost Božju. Zato velim ponovno, dužnost nam je da tako živimo te budemo i mi mogli reći sa sv. Pavlom: »Milost njegova nije bila bez ploda u meni.« (1 Kor 15,10).
  
  Jedan pisac je postavio pitanje: Na čemu priroda zavidi čovjeku? I odgovara: Na tome, što čovjek može uvijek biti bolji i bolji. Jer ni anđeo ne može većma služiti Bogu, nego mu je Bog dao, a đavao se ne može više poboljšati, jer je otvrdnuo u zlu. Niti čovjek iza groba. Niti nijema priroda, bilje i životinje, ne mogu biti bolji, jer nemaju razuma ni slobodnu volju. Taj je privilegij pridržan čovjeku, tako dugo dok je čovjek na ovome svijetu. Čovjek mora dakle izrabiti priliku da postaje sve bolji.
  
  Veliki pjesnik Dante u svom djelu Divina Commedia opisuje kako je u čistilištu gledao niz ljudi koji su u divljem trku i neviđenom brzinom jurili da ih je jedva mogao prepoznati. Rečeno mu je da su to oni koji su najviše ljenčarili na ovom svijetu i nisu se trsili da izrabe vrijeme i iskoriste milost. I zato moraju tako trčati u čistilištu da isprave ono, što su ovdje propustili. Braćo, upišimo opomenu, koju nam daje sv. Pavao: »Milost Božja neka ne bude bez ploda u mojoj duši.« Nastojte svi, i koji niste članovi Križarske organizacije, vi koji ste manje primili, da budete primjeri kršćanskog života. A vi, mladi akademičari Križari, nastojte da budete apostoli riječju i perom i uzornim životom, da naš hrvatski privatni i javni život krene tokom kršćanskim, jer samo tako može naša draga domovina imati sretnu budućnost. Amen.

  
  Nedjelja, br. 5. (1. veljače 1942.), 1.–2.
  
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 168–170.

   

  ---

  [134] Usp. Dj 9,4-6.

  [135] Usp. Mt 25,14-30.

• Propovijed prigodom blagoslova župne crkve sv. Mihovila i otvorenja nove župe u naselju Dubrava u Zagrebu, 1. siječnja 1942.

  
  »Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon!«
  
   

   
  Dragi moji vjernici!
   
  Božjom pomoću dovršili smo ovu župnu crkvu, posvećenu sv. Mihovilu Arkanđelu. Srcem punim zahvalnosti prema svemogućem i dobrom Bogu, koji je jači od svih ratnih neprilika i prilika, otvaramo ovu novu župu na istočnoj periferiji našega Zagreba. Otvaramo je usred ovog radničkog naselja, koje kao da niče iz zemlje, otkad je naša državna vlast pristupila rješavanju pitanja radničkih stanova. Posvetili smo ovu župnu crkvu i ovu župu sv. Mihovilu Arkanđelu. Pitat će možda tkogod zašto je ova crkva i župa posvećena upravo njemu? Pustinjak, sv. Antonije, kažu da je rekao jednom: »Doći će vrijeme, kad će ljudi poludjeti, i ako vide jednoga koji nije lud kao oni, ustat će protiv njega i vikati -lud si - samo zato jer nije lud kao što su oni.«
  
  Nije li to vrijeme došlo danas, kad ogroman broj ljudi živi samo za ovaj svijet? I kad vide jednog, koji se trudi da se pobrine najprije za svoju dušu, koja će živjeti preko groba, onda ga smatraju ludom.
  
  Ova dakle župna crkva, posvećena vojvodi nebeske vojske sv. Mihovilu Arkanđelu, ima da svraća vaš pogled i vaše misli i želje na jedan drugi svijet. Onaj svijet, koji jedini ima trajnu vrijednost. Onaj svijet blaženih duhova, kamo smo i mi po Božjem milosrđu određeni da dođemo, ako izvršimo što Bog od nas traži. Onaj svijet, kamo se ne stiže bez velikih borbi, muka i pogibelji, ali za koji se isplate sve žrtve i muke. Onaj svijet blaženih duhova, kojemu je na čelu sv. Mihovil Arkanđeo, kojega kao čuvara i zaštitni ka časti Sveta Crkva. I ne uzalud, braćo! Jer vjera je Svete Crkve, koju potvrđuje iskustvo, da postoje zli dusi ili đavoli, koji se trude svim silama da čovjeku naškode i da ga upropaste. Vjera je Svete Crkve, koju potvrđuje iskustvo, da postoje dobri dusi ili anđeli koji su od Boga određeni da pomažu čovjeku kako bi se spasio i bio zauvijek sretan. Pa ako čujete mnogog danas da se možda izruguje tomu, onda se sjetite, kao što je rekao sv. Antonije, da je došlo vrijeme, kad će ljudi poludjeti i smatrati nekog koji je na pravom putu samo zato ludim, jer nije lud kao što su oni. Ta već je pred tisuće godina rekao psalmist: »Reče luda u srcu svome, nema Boga!«(PS 14,1). Kako se onda ne bi našla luda na ovome svijetu, koja kaže: Nema ni đavola ni anđela.
  
  Ali nije za nas mjerodavno ono što kaže budala, nego ono što kaže neprevarljiva učiteljica istine, Sveta Mati Crkva. Ona nam pak kaže da postoje zli dusi ili đavoli, koji nastoje čovjeku naškoditi gdje mogu, da ga strovale u pakao.
  
  Gospodin Bog nije stvorio đavla kakav je sada, nego ga je stvorio lijepa, sretna, blažena. U pakao je bačen onda,  kad se kušao podići da bude jednak Bogu. Iz beskrajne sreće u tren oka strovalio se u beskrajnu bijedu i muku. Odonda kuha njegov bijes na čovjeka. Mnogi sveci tvrde, a među njima i sv. Toma Akvinski, da đavle više muči zavist radi toga, što će ljudi doći na njihova mjesta u nebu, nego i sama paklena vatra, koja ih muči dan i noć kroz vjekove. I zato, jer đavao ne može Bogu ništa, nastoji gdje može da naškodi Božjem stvorenju - čovjeku. I doista, dovoljno je baciti samo jedan pogled na povijest čovječanstva, da se vidi kako bi đavao želio da uništi sve istinske vrijednosti i dobra čovječja na zemlji, u prvom redu vjeru, kršćansku civilizaciju, slobodu, mir, blagostanje, ljubav, i namjesto toga stvoriti kaos, u kojem ljudi sami sebe uništavaju i zatiru kao zvijeri, da konačno propadnu zauvijek u pakao, mjesto vječnoga bola, plača i proklinjanja.
  
  On se nije srami o, kako nam svjedoči sveto Evanđelje, da i samoga Krista kuša navesti na zlo, na oholost i preuzetnost, dakako bez uspjeha, kad ga je pozvao neka skoči s vrha hrama samo zato, da ga svijet vidi. On je zaveo u propast prve ljude u raju zemaljskom, kad im je lagao da će biti jednaki Bogu ako jedu sa zabranjenog drveta. on je, kako svjedoči Sveto Pismo, zaveo najprije na lakomost, a onda na izdaju apostola Judu, koji će zaslijepljen đavolovim nastojanjem prodati za trideset srebrnika Isusa Krista. A tek što ga je naveo na toliko zlo, onda ga je naveo na još gore, govoreći mu, da za taj grijeh nema više oproštenja, pa je nabolje da se ubije.
  
  I Juda se objesio slušajući savjet sotonin, umjesto da se sjetio riječi Kristovih: »Veća je radost na nebu nad jednim grješnikom koji čini pokoru, nego nad devedeset i devet pravednika, kojima ne treba pokora!« (Lk 15,7). Đavao je, kako nam svjedoči Sveto Pismo, uništio sve imanje (dakako ne bez dozvole Božje) onom pravedniku Jobu, a iza toga udario ga strašnom bolešću, da je pokriven gadnim čirevima od glave do pete, sjedio na smetištu, zanemaren i od prijatelja i od vlastite žene (usp. Job 2,7-9). Đavli su, kako nam svjedoči Sveto Pismo, opsjednuli mnoge ljude u doba Kristovo i mučili ih na razne načine, prije nego ih je Krist istjerao. Nisu ni danas rijetki slučajevi u poganskim zemljama, da imade ljudi, koji su opsjednuti od đavla. Đavao nastoji posebnim načinom da naškodi, i ako je moguće uništi, vrhovnog glavara Svete Crkve, i biskupe i svećenike. To znamo iz riječi samoga Sina Božjega Isusa Krista kad govori apostolima: »Šimune, Šimune, evo sotona zatraži, da vas rešeta kao pšenicu.« (Lk 22,31). Htio je da uništi vjeru u dušama apostola, a i danas nastoji da je uništi u dušama svećenika prije svega, jer oni rade na uništenju kraljevstva sotonina. Zato razumijte, dragi moji vjernici, zašto u svakoj revoluciji naprije navaljuju na svećenike i biskupe. Znade naime dobro đavao, ako njih uništi, da mu je onda dalje lak posao. Ali on udara bez razlike i na sve ostale ljude, i zato nas opominje sv. Petar apostol: »Budite trijezni i bdijte, jer protivnik vaš đavao kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proguta!« (1 Pt 5,8). To su evo činjenice, koje dovoljno govore, kako je dobar Bog, kad je nama ljudima, naočigled tolikih pogibelji koje nam prijete sa strane pakla, dao svete anđele za zaštitnike, a njima na čelu sv. Mihovila Arkanđela, kojemu smo posvetili ovu župnu crkvu i župu.
  
  Vjera je, rekao sam, Svete Crkve, a koju potvrđuje iskustvo, da postoje dobri anđeli, koji žele naše istinsko dobro i koji nas pomažu u životnoj borbi na više načina. Oni nam
  nadahnjuju dobre misli i potiču volju na dobro. Oni su na vidljiv način upozorili pobožne pastire na rođenje Sina Božjega. Oni su na vidljiv način upozorili žene na uskrsnuće Sina Božjega iz groba. Oni su na vidljiv način upozorili apostole i učenike prilikom Kristovog Uzašašća na nebo, da će Krist opet doći na ovaj svijet da sudi sve ljude. A tako svaki dan na nevidljivi način upozoruju na pogibelji, koje mu prijete, i na dobro, koje mu valja činiti.
  Oni prinose Bogu naše molitve i naša dobra djela. To nam svjedoči Sveto Pismo za arkanđela Rafaela, kad je, opraštajući se od svetog starca Tobije i njegova sina, rekao: »Kad si se molio i pokapao mrtve i ostavljao objed svoj i sakrivao mrtve u kući svojoj i obnoć ih ukopavao, ja sam prinosio molitvu tvoju Gospodu!« (Tob 12,12). Slično rade i kod ostalih ljudi, ne zato što Bog ne bi znao za molitvu svećenika i vjernika, nego zato, da je podupru svojim svetim željama, da bude uspješnija pred Bogom.
  
  Oni nas štite u pogibeljima. Sveto Pismo svjedoči da nije ni vlas s glave pala mladićima u peći babilonskoj, jer su anđeli bili s njima. Danielu nije pala ni vlas s glave, makar je sjedio usred krvožednih lavova u jami lavskoj.[1] Sv. je Petru otvorio vrata tamnice i izveo ga da nitko od svih stražara nije primijetio. Mladog je Tobiju, svjedoči nam Sveto Pismo, obranio od zasjeda đavola, koji je bio pogubio već sedam muževa.
  Oni su glasnici volje Božje čovjeku. Tako šalje Gospod Bog anđela Abrahamu, kad je htio da žrtvuje svoga sina Izaka i već zamahnuo nožem da ga zakolje. Anđeo ga sprječava u tome i poučava što ima činiti. Anđeo javlja Zakariji da će mu Bog dati sina, komu neka nadjene ime Ivan. Anđeo javlja i Presv. Djevici Mariji, da će postati majkom Sina Božjega.
  
  Kad dakle promatramo, braćo, a i ne govorimo o drugim slučajevima, onda uistinu možemo reći, da je lud svaki onaj, koji ne računa s nevidljivim svijetom, odakle nam prijete tolike pogibelji, ali odakle nam jedino može doći sigurna pomoć u svim zbivanjima zemaljskog života. Srcem dakle punim zahvalnosti prema Bogu Stvoritelju podigosmo ovu župnu crkvu i otvaramo danas ovu župu na čast sv. Mihovila Arkanđela, da u ovo bezbožno vrijeme bude na pomoć svima župljanima, i našoj nadbiskupiji, i gradu Zagrebu, i čitavoj našoj domovini.
  
  Pomolimo se dakle danas u Svetoj Misi od svega srca i preporučimo sebe i sve svoje zaštiti sv. Mihovila Arkanđela, kako nas to lijepo uči Sveta Mati Crkva, kad na koncu Mise svaki dan moli: »Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolovih budi nam zaklon!« Neka nam brani dar sv. vjere, »bez koje, po riječima apostolovima, nije moguće ugoditi Bogu!« (Heb 11,6). Neka nas brani od zasjeda đavolovih, da nam grijeh nikad ne rani duše. Neka štiti napose ovu malu dječicu, da im srca ostanu čista i nevina. Neka nam svima bude u pomoć u najteži čas, kada bude valjalo poći na sud Božji, da se na vagi Božje pravde vagne sve što smo u životu mislili, radili, govorili ili činili, da taj sud ispadne povoljno za nas, te zajedno s njime, vođom nebeske vojske, uzmognemo hvaliti i slaviti Trojedinoga Boga, kroz sve vijeke vjekova.
  
  Vama pak, časni oci kapucini, kojima je povjerena ova župa, stavljam na srce, da povjereno stado pasete slično kao što je napisano na nadgrobnome spomeniku jednog dobrog župnika: »Oves suas pavit amore, more, ore, re, e!« Pasite i vi ovo stado ljubavlju Kristovom. Pasite ih primjerom svetoga života. Pasite ih marljivim tumačenjem riječi Božje i kršćanskog nauka. Pasite ih stvarno, to jest od sveg srca i samo Boga radi, ne iz zemaljskih motiva. Pasite ih i milostinjom u prvom redu duhovnom, a koliko budete mogli i tjelesnom, već prema bijedi pojedinca.
  
  A vi pak, dragi vjernici, kao prave ovce Kristove, nastojte ići za vašim duhovnim pastirima da po zagovoru sv. Mihovila Arkanđela, patrona vaše župe, skupa s njima prispijete sretno u život vječni - Amen!
   

  Katolički list, br. 3. (1942.), 25.-26.
  
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 157–161.

   

  ---

  [1] Dn 6,17-25.