1939.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed na izmaku trećeg desetljeća, u Katedrali, na Staru godinu 1939.
»Daj nam, Gospode, pomoć u nevolji, jer je uzaludna pomoć ljudska!«
»Da nobis auxilium de tribulatione, quia vana salus hominis! Daj nam pomoć u tjeskobi, jer je uzaludna pomoć ljudska« (Ps 59, 13)[44].
Tako je zavapio glasoviti kralj izraelski David, kad mu je domovina bila napadnuta sa svih strana i vidio, da mu nema spasa, ako mu se Bog ne smiluje. To neka bude i naš vapaj na današnji dan, koji znači svršetak jedne godine i jednog desetljeća. Još nam odzvanja u duši pjev anđeoski u Badnjoj noći – slava Bogu na visini, a mir ljudima koji su dobre volje[45] – a evo već je na izmaku jedna godina, da potone u vječnost, kao što su i tolike druge. Godina, koja je za mnogo Adamovo dijete bila puna bola i razočaranja. Godina ubijanja i klanja, paljenja i rušenja, straha i užasa. Godina, u kojoj su mnogi očekivali preokret čovječanstva na bolje, a evo na koncu godine moraju reći s prorokom: »Exspectavimus pacem et non est bonum et tempus curationis et ecce turbatio! Čekali smo mir, ali nema dobra i vrijeme da ozdravimo, a gle strah!« Jr 14, 19)
Običaj je, da se na koncu godine prave bilance, pa ako je pasivna, da se poduzmu koraci, te u budućnosti bude aktivna. Ogledajmo se i mi danas, na ovu Staru godinu, na svršetku jednog decenija, što si je čovječanstvo u tom deceniju obećavalo i što je stvarno doživjelo? Iz toga ćemo povući logički zaključak, da ga provedemo u život, u Novoj godini, koja nastaje.
Prva činjenica, koja nam upada u oči kroz čitavi minuli decenij jest, da se nije nikada čovječanstvu toliko obećavalo koliko u tom razdoblju. A što mu se obećavalo? Pravi raj na zemlji, samo ako prihvati stanovite ideologije. Što više, oni, koji su uzeli crvene krpe, srp, čekić i stisnutu pesnicu kao simbole pravde i istine, obećavali su, nakon što su Boga skinuli s prijestolja svoje duše, da će biti jedini bogovi na zemlji. Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi! (Post 3, 5)
Druga činjenica je, da se do iznemoglosti vikalo, kako se taj raj dade uistinu ostvariti bez Boga, Stvoritelja svijeta i da je jedina istinska zapreka tomu raju katolička Crkva, predstavnica Božja na zemlji. Kao što oni bezbošci u Starom Zavjetu, tako i današnji »dixerunt Deo: Recede, a nobis et scientiam viarum tuarum nolumus! Rekoše Bogu idi od nas, jer nećemo da znademo za putove tvoje. Quis est Omnipotens ut serviamus ei? et quid nobis prodest si oraverimus illum. Tko je Svemogući, da mu služimo? I kakva nam je korist, da mu se molimo?« (Job 21, 14–15)
Tako se evo govorilo i prorokovalo punih minulih deset godina. I ljudi su grnuli za novim reformatorima. Proročanstva, za raj na zemlji bez Boga, činila su se tako sigurna, da ih je prihvatilo staro i mlado, muško i žensko, učeno i neuko, zdravo i bolesno. Nevolja je samo u tome, što se tim prorocima mogu upraviti riječi, što ih je Gospod upravio lažnim prorocima u Izraelu: »Non misi eos, et non praecepi eis, neque locutum sum ad eos! Nisam ih ja poslao, niti sam im zapovijedio niti sam im govorio! Visionem mendacem et divinationem et fraudulentiam et seductionem cordis sui prophetant vobis! Lažne utvare i gatanje i ništavilo i prevaru srca svoga oni vam prorokuju!« Jr 14, 14)
A da je tako, pokazuje treće činjenica, da je umjesto toliko prorečenog raja došao pravi pakao na svijet.
U obiteljima zavladao je nemir, među narodima mržnja, između država ratovi. Mnoge zemlje su opustošene. Osiromašenje je općenito. Pravne sigurnosti nema. Ubojstva su na dnevnom redu. Jednom riječi: građanski poredak uzdrman je u temeljima. Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi, govorili su proroci naših dana čovječanstvu, kao nekoć sotona Adamu. I jao onome, tko bi se usudio drukčije misliti? A sada, na izmaku jednog decenija? Možemo da upravimo upit na čovječanstvo, kao nekoć Gospod Adamu nakon žalosnog pada: »Adam ubi es? Adame gdje si?« (Post 3, 9) A on posramljen morao je zavapiti: »Čuh glas tvoj u vrtu pa se poplaših, jer sam gol, te se sakrih!« (Post 3, 10) I mi pitamo čovječanstvo, koje je povjerovala paklenim zavodnicima: »Ubi es? Gdje si?« Na što si spalo? Htjeli ste biti jednaki Bogu, a evo spali ste tako na nisko, da se potpuno ogoljeli i lišeni malne i samog ljudskog dostojanstva. Jer ono, što se radi danas sa strane nekih u raznim dijelovima Europe i ne nosi više na sebi karakter čovjeka, nego karakter divljih zvijeri, kojima je jedina svrha izdovoljiti nagon za klanjem. Bilanca minulog desetljeća je potpuno pasivna. Prorocima varave sreće i raja na zemlji bez Boga uspjelo je dobrim dijelom pritisnuti Crkvu, onemogućiti joj i najprimitivniju slobodu u mnogim zemljama i spriječiti svako djelovanje. Ali gle, s njezinim uklanjanjem iz javnog života naroda i država, uklonjeno je i zadovoljstvo. Nestalo je mira i poredka. Nestalo je blagostanja. I nestalo ga iz dana u dan sve više u onom omjeru, u kojem se potiskuje Crkva iz javnog života. To su činjenice, koje ne mogu oboriti nikakove fraze o napretku čovječanstva.
A koji su razlozi toj pasivnoj bilanci? Jedni bacaju krivnju na ovo, drugi na ono. Ali svi neće da vjeruju, kad Crkva upre prstom na pravi izvor zala, koja biju svijet. A znadete li, gdje je pravi izvor? »Unde bella et lites in vobis? Odakle ratovi i borbe među vama?«, tako pita apostol sveti Jakob. »Nonne hine? Zar ne otuda? Od naslada vaših, koje vojuju u vašim udima?« Jak 4, 1) Da! Tu je korijen sviju zala, koja nas biju, u nutrini čovjeka. I ako se u duši pojedinaca ne bude najprije napravio red, uzalud će biti sav trud i muka državnika. Dok ne presuši izvor, neće presušiti ni rijeka.
Ako dakle želimo da svanu bolji dani čovječanstvu, onda valja udariti na uzrok zala, a to je požuda, koja hoće da vlada u srcu svakog čovjeka, na koju cilja sveti lvan apostol govoreći: »Omnia quod est in mundo concupiscentia carnis est, concupiscentia oculorum et superbia vitae! Sve što je na svijetu požuda je tijela, požuda očiju i oholost života!« (1 Iv 2, 16) To je eto karakteristika našega vremena. Svjedoci smo jednog neograničenog gramženja za što većim i što bržim obogaćenjem, za koje se žrtvuje i zdravlje i savjest i vjera i poštenje, mir i zadovoljstvo duše. A ne govori uzalud Duh Sveti: »Si dives fueris non eris immunis a delicto!« »Ako ćeš biti bogat, nećeš biti zaštićen od kazne.«(Sir 11, 10) To grozničavo nastojanje za brzim i velikim obogaćenjem ne može biti trajno, a da ne povrijedi opravdane interese onih, koji su slabiji. Tako dolazi do prevara i korupcija, otimanja i nasilja, i drugih bezbrojnih zločina, kako nad pojedincima tako nad obiteljima i narodima.
Svjedoci smo jednog ciničkog upravo gaženja stida i poštenja. Požuda puti! Prezrelo se svaki stid, uzvišena krepost čistoće, napose kod mladeži, izvrgnuta je najtežim iskušenjima. Bračna vjernost izvrgava se dnevno ruglu i mnogi svoje čovječje dostojanstvo gaze u blatu najodurnijih strasti.
Svjedoci smo jedne luđačke oholosti. Ne priznaje se više nikakav auktoritet. Svaki hoće da bude sudac i svaki gospodar bez obzira na zakonitu od Boga postavljenu vlast, bilo svjetovnu bilo duhovnu. Pri tome ne misli, da baš po tom navlači na samog sebe prokletstvo Gospodnje, kao što je vrlo mudro opomenuo sina svoga starac Tobija na rastanku: »Superbiam nunquam permittas in tuo sensu aut in verbo tuo dominari. ln ipsa enim initium sumpsit omnis perditio! (Tob 4, 14) Ne dopusti da oholost ikada zavlada tvojom misli ili tvojom riječi, jer je od nje početak svakome zlu!«
To su evo izvori zala, koja danas biju svijet, a koji se ne kriju u vanjskim faktorima, kao što su to strojevi ili prenapučenost zemlje, suša ili poplave i slično, nego se kriju u nutrinji čovjekovoj. A kad čovjek otkrije uzrok, onda može tražiti i lijeka. A lijek u ovom slučaju može pružiti samo Onaj, koji je gospodar srdaca ljudskih. Kad bi se kušalo apelirati samo na etiku, onda neka svi oni, koji misle da mogu nešto stvoriti ili popraviti bez Boga budu uvjereni, da će na koncu svih svojih nastojanja morati reći sa starim poganinom – video meliora proboque, deteriora sequor! Vidim i znadem što je bolje, ali nažalost činim ono, što je gore! Zlo će biti još gore.
Lijek za ova zla dolazi samo od Boga, koji je Sina Svoga Isusa Krista poslao na zemlju, da ljude pouči i da im milošću svojom pomogne, da žive životom dostojnim čovjeka i budu sretni u životu. Tu je istinu sažeo sveti Pavao apostol u riječi: »Pojavila se milost Božja svima ljudima, učeći nas, da odrekavši se bezbožnosti i svjetovnih želja, trijezno i pravedno i pobožno živimo na ovome svijetu!« (Tit 2, 11)
Ako dakle hoćete da nam svanu bolji dani, onda uredite najprije svoj odnos prema Bogu živeći pobožno. To znači kao dobra djeca dobroga Oca nebeskoga. Priznati treba najprije auktoritet Božji nad sobom. Bez njega nema auktoriteta na zemlji, makar si ga kušali priskrbiti klanjem i ubijanjem, kako to gledamo svojim očima kod nekih silnika koji su odbacili Boga, a traže u ludosti svojoj, da drugi priznaju njih.
Odreći se bezbožnosti, veli sv. Pavao, to je prvi korak poboljšanju prilika na ovoj tužnoj zemlji. Zato je sveta dužnost sviju onih, koji imadu vlast u ruci, da budnim okom prate što se servira putem knjiga, novina, brošura, časopisa, kina itd., napose omladini. Tu ne valja poznavati nikakove sentimentalnosti. Koliko se god bude rušio auktoritet Božji, u tolikoj mjeri padat će i auktoritet vlasti. A pravda zahtijeva, da se više kazne intelektualni začetnici zala nego li oni zavedeni, koji ih počinjaju pod sugestijom zla štiva. Dužnost je, rekoh, zakonite vlasti, da na to budno pazi, jer time odstranjuje veliku zapreku konsolidaciji prilika u svijetu. A veli pravo narodna poslovica – pomozi si sam, pomoći će ti i Bog! Bog svoje čini, ali hoće da i čovjek odnosno vlast, koju je postavio, učini svoje.
Kad svi budu priznali i poštivali auktoritet Božji, neće im biti teško da urede odnos u vlastitoj duši, to jest da žive, kako veli sveti Pavao, trijezno! Drugim riječima, neće im biti teško, da uz pomoć milosti Božje, koja se ne uskraćuje nijednom čovjeku dobre volje, postanu gospodari svojih strasti, a ne da neuredne strasti gospodare njima. Ne će im biti teško napose, ako i zakonita vlast pripomogne, da se što prije istrijebi napose ona vrst tiska, koji ima za direktni cilj podraživati i buditi najniže instinkte čovjeka, kao što je pornografski tisak. Ako bude vlast pravo shvatila svoju zadaću i prave interese naroda, onda će brzo otkriti koliko se truleža često puta krije u stanovitom tisku, koji će, ako trgovački interesi zahtijevaju, donijeti članak o Majci Božjoj, ali u istom broju i sumnjive ponude raspuštenih žena ne bi li, misle, udovoljili Bogu i đavlu.
Konačno, kad se uredi odnos prema Bogu i samome sebi, neće li onda kao nužna posljedica toga, doći i pravedan poredak u svijetu, za kojim svi toliko žudimo, i stalni mir, jedno od najvećih dobara čovječanstva?
Kao štogod je naime neopoziva ona Gospodnja – non est pax impiis, nema mira bezbožnicima, tako vrijedi i ona druga, »pax multa diligentibus legem Tuam, velik mir uživaju oni, koji ljube zakon Tvoj!« (Ps 118, 165)[46] Za tim mirom svi žudimo. Ali onda idimo za svjetlom, koje je Krist donio na svijet i koje »obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet«[47], kako to dirljivo iznosi sveti Ivan apostol u svome evanđelju. Idimo za svjetlom! S bolom je međutim isti apostol istaknuo da, iako je svjetlo Kristovo obasjalo svijet, ipak »dilexerunt homines magis tenebras quam lucem, ljubili su više tminu nego li svjetlo!« (Iv 3, 19) Ljube više tamu nego li svjetlost i danas, a u tami čovjek ne zna, kuda ide. I današnje čovječanstvo mislilo je, da ide k sreći i miru slušajući bezbožne zavodnike, a došlo je evo na rub ponora, odakle može da ga izbavi samo Bog. I zato završujući Staru Godinu i sjećajući se užasa što ih je donijela, i ulazeći u Novu, koja ne obećaje bolje, ako se Bog ne smiluje, vapimo s prorokom Davidom do nebesa: »Daj nam Gospode pomoć u nevolji, jer je uzaludna pomoć ljudska.«
Katolički list, 4. siječnja 1940., br. 1., str. 1–3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 354.–358.Propovijed hrvatskog Metropolita na blagoslovu nove zgrade čč. ss. milosrdnica u Zagrebu, 25. studenoga 1939.
Naše škole imaju neotuđivo pravo i svetu dužnost da im Krist bude temelj i vrhunac
»Paidagogos eis Hriston – odgojitelj za Krista.« (DaI3, 24) – Te riječi »Učitelja naroda« sv. Pavla, koje znače cijeli jedan program, napisao bih zlatnim slovima na vrata sviju škola diljem lijepe naše domovine, gdje god ima katolika i Hrvata. Te riječi kratko i jezgrovito izriču neotuđivo pravo i svetu dužnost, najrealniji, jedino realan cilj i najuzvišeniji zadatak škola, tih sjemeništa, u kojima dozrijeva mezimče naroda – njegova mladež, njegova budućnost!
Za Krista! Da, naše škole imaju neotuđivo pravo i svetu dužnost, da im Krist bude temelj i vrhunac – sublimitas et profundum! Jer je sve za Krista! »Jer je… po Njemu i za Njega sve stvoreno…, da On bude u svemu prvi…, da u Njemu stanuje sva punina.« (Kol 1, 16–19) On »nam posta mudrost od Boga i pravda i posvećenje i otkup« (1 Kor 1, 30), mudrost, koju treba učiti, pravda, koju treba vršiti, posvećenje, što ga treba steći, i otkup, što ga valja zadobiti. On je dar, s kojima nam je sve dano, a bez kojega smo i kao pojedinci i kao narodi puke sirote. I nemoguće je ignorirati Krista, jer »nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, kojim bismo se mogli spasiti« (Dj 4, 12) i »temelja drugoga ne može nitko postaviti osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist« (1 Kor 3, 11). I, ako taj ugaoni kamen moderni graditelji – državnici i odgojitelj i – nažalost često odbacuju, zato očima gledamo riječ Istine: »Tko padne na taj kamen, razbit će se, a na koga on padne, satrt će ga.« (Mt 21, 44)
Ako ta istina, da je Krist i temelj i smisao i svrha svega – »alfa i omega, početak i svršetak« (Otk 21, 6) vrijedi igdje, a ono sigurno valja za onaj dio čovječanstva, kojemu progovara ljubav Boga čovjeka: »Pustite malene k meni, i ne branite im, jer je takovih kraljevstvo Božje.« (Mk 1 0, 14) Ljubav Boga-čovjeka, koja je životnim dahom za one, što je slušaju, a razornim ognjem, što ubija one, koji se usude prezreti njezin glas: »Tko sablazni jednoga od ovih malenih, koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo, da mu se objesi mlinski kamen o vratu njegovu i da potone u dubini morskoj.« (Mt 18, 6)To treba da imaju na pameti ponajprije naši državnici i graditelji nove škole, te da se ne daju zavesti od one dosta općenite napasti u svijetu, što je izmamila zlatnom peru pedagoga Forsterova kova riječi: »I za državu je bolje, ako je duša smatra samo kao pomagalo za svoj vlastiti razvitak, te je samo radi toga poveže sa svojim životom, nego ako država smatra dušu samo kao sredstvo za svoj napredak. Izdižući državu iznad života duše ubijamo i dušu i državu.« (Erziehung und Selbsterziehung) Crkva je odlučna, da sačuva najvišu i najuzvišeniju tekovinu nad poganskom civilizacijom, naime, nezavisnost kršćanske duše, koja pripada svojemu Stvoritelju i Otkupitelju, od svake svjetovne vlasti.
Crkva i država prema školi
Ima li Crkva pravo na to?
Odgovaram novim pitanjem: Ima li Bog, ima li Krist pravo na djecu, na mladež? Ima li majka pravo na svoje čedo?
Krist, koji je svoju baštinu predao Crkvi, traži svoje pravo na mladež, a historijska je opet činjenica, da je škola svuda po svijetu, a posebice u našim stranama, kći Crkve! Ima li dakle Crkva pravo na dijete i na školu? Papa Pio XI. veli: »Odgoj pripada najprije, nada sve i u prvom redu, Crkvi i očevima i majkama; njima pripada po prirodnom pravu, te im toga prava ne smije nitko ukinuti niti oteti niti ga čim drugim nadomjestiti. Država doduše ne može niti bez svojih građana; ona mora pružati pomoć u svemu onome, gdje pojedinac ili obitelj ne mogu da sebi pomognu… Ali se ne možemo složiti s onima, koji hoće poništiti, umanjiti, zanijekati ono pravo, što su narav i Bog dali obitelji i Crkvi na odgojnom području.« (L'Osservatore Romano 16. V. 1925.) Stoga je nedavno i sadašnji slavni sv. Otac Pio XII. u svečanoj audijenciji, danoj nama Hrvatima, rekao: »Čini nam se, da nam se smije nada boljih dana, nada jedne bliže budućnosti, u kojoj će odnosi između Crkve i države u vašoj domovini biti što zgodnije uređeni sa složnim obostranim radom i obostranom koristi … Odgajajte svoju mladež u strahu Božjem i sačuvajte joj katoličke škole!«
Da, to znači graditi bolju narodnu budućnost, graditi na stancu kamenu, koji je Krist, ako se brinemo, da Crkva utisne jedini dostojni pečat našim školama, pečat: »paidagogos eis Hriston – odgojitelj za Krista!«
Prava i dužnosti roditelja
Toga neka nikada ne zaborave niti naši roditelji! Oni treba da budu svjesni svojega velikog i časnog prava, ali i svoje teške odgovornosti i dužnosti brinuti se za pravi odgoj svoje djece, tj. za to, da im se djeca privedu Kristu. Oni trebaju znati, da su »obvezani pod vrlo težak grijeh (gravissima obligatione tenentur) da se pobrinu, koliko im je moguće, kako za vjersku i ćudorednu, tako za fizičku i građansku pouku djece, i da se poskrbe za njihovo vremenito dobro« (can. 1113). Oni treba da znadu zahtjev Crkve, da »sve vjernike valja od djetinjstva tako poučavati, da im se ne samo ništa ne predaje, što se protivi katoličkoj vjeri i ćudorednosti, nego da vjerska i ćudoredna pouka bude na prvom mjestu.« (can. 1372) Jednako da znaju, kako Crkva biskupima napose veže o dušu osnivanje katoličkih škola.« (can. 1379)
Ali nije samom sviješću o vlastitim pravima i dužnostima na području odgoja ispunjen roditeljski zadatak kod odgajanja vlastita poroda. On to nije ni samim time, da se djeca dadu u sigurne ruke dobrih katoličkih odgojitelja i učitelja. Za to se hoće mnogo više! Kršćanstvo je bez sumnje prema jednoj lijepoj riječi najveća i najsvetija odgojna škola, što ju je igda svijet vidio. Ali će se Crkva uvijek dobro čuvati, da od odgoja odstrani roditelje. Idealni je odgoj Crkvi onaj, što ga vrši u prvom redu obitelj i blaga toplina domaćeg ognjišta. I bez njih će teško što opraviti i najbolji odgojitelji. »I najbolji odgoj, veli Dupanloup, ostat će u mnogom jako nepotpun, ako se vrši bez opravdanog i nužnog utjecaja roditelja. To me naučilo iskustvo.« Pa to je i razumljivo. Jer, glavna snaga ne dolazi odgoju toliko od izravnog, svjesnog, proračunatog utjecaja, što ga vrši škola svojim zahtjevima, svojom disciplinom i svojom intelektualnom i moralnom poukom.
Njegov uspjeh puno više zavisi od nevidljive mreže nesvjesnih dojmova, kojima je gojenac dnevno izložen, od cijele atmosfere, u koju je uronjen. Duh, koji prožimlje sav uzgojni rad, nijema pobuda okoline i dnevna sugestija primjera – to prodire kao mač dvorezac do najintimnijih skrovišta mlade duše, koja se poput pospana cvijeta u ranu zoru otvara, da primi u se rosu, o kojoj će domala Crkva pjevati: »Rorate, caeli desuper et nubes pluant iustum – Rosite, nebesa, a oblaci neka kiše Pravednoga!« (Adv. liturg.) I zato ne smije dom ni riječju ni primjerom rušiti onoga, što škola gradi, nego je u tom smislu suradnja doma i škole pravim imperativom!Netom spomenuti životni zakon odgoja putokazom je i za Vas, čč, sestre, koje se bavite obukom i odgojem povjerene Vam mladeži! Jer iz njega slijedi vrhovno načelo svakoga pravog odgoja: odgajajući sebe odgajajte povjerenu vam mladež i odgajajući mladež odgajajte sebe! »U svemu sebe podaj za izgled dobrih djela!« (Tit 2, 7), veli Apostol naroda Titu, kad mu govori o njegovoj odgojiteljskoj zadaći. Pa drugačije ne može ni biti, jer nitko ne daje onog, čega sam nema! Kako bismo drugome dali Krista, ako mi sami nismo Kristovi? I onda, zar nije odgoj djelo ljubavi? Odgoj bez ljubavi jest nakaza.
Uloga odgojitelja
Ne ljubavi secundum carnem – po tijelu, nego one, koja govori iz sv. Pavla Filipljanima: »Bog mi je svjedok kako čeznem za svima vama najnježnijom ljubavlju Isusa Krista.« (Fil1, 8) A temeljni je zakon te ljubavi, da joj je početak i mjerilo ljubav prema samome sebi: »Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!« (Mk 12, 31) Bližnjega ćemo pravo ljubiti, ako ljubimo pravo same sebe; bližnjega ćemo pravo odgajati, ako odgajamo sebe!
Velik je to bez sumnje i težak zadatak, ali i nada sve častan. Što je kipar umjetnik prema odgojitelju, kliče sv. Ivan Krizostom, kad kipar tek mrtvi i raspadljivi kamen teše, dok odgojitelj formira žive i neumrle duše! A snagu ćete crpsti iz one ljubavi, kojom ste si od usta odkidale, da na korist Crkve i domovine podignete ovaj veličanstveni dom. Ali hladni bi ostali njegovi zidovi, ako među njih ta ista požrtvovna ljubav ne unese Kristove blizine i topline! Iz one ljubavi, kojom ste ostavile svijet i odrekle se vlastite obitelji, da to obilnije poklanjate ljubav ovoj velikoj porodici, koju Vam daruje Bog!A Vas, drage učenice, što dan za danom ulazite u ovaj hram kršćanske kulture, samo jedno da zapitam: Po što dolazite amo? Da se obrazujete? Da nakupite znanja i raznog umijeća? Jest, zato dolazite amo. Da se obrazujete? Da nada sve nađete Krista. vi još i ne shvaćate, kolika je sreća kršćanskim odgojem naći Krista, ali ćete potpuno razumjeti kasnije u školi života! Naći onoga Krista, bez kojega ne biste nikada mogle biti sretne; onoga Krista, bez kojega nikada ne biste mogle biti korisnim članovima ljudske zajednice; onoga Krista, bez kojega nikada ne biste mogle podnijeti svjedočanstva tolikih svjedoka Vaše velike odgovornosti i Vaših velikih dužnosti, što ih imate već sada, u vrijeme svojega školovanja: mislim onih žrtava, što ih kraj svih svojih slabosti za vas pronosi ljubav vaših učiteljica i odgojiteljica, onih briga, što ih rađa ljubav Vaših roditelja, onih darova, što ih za Vas nosi u svojem krilu i naša domovina. Budite Kristove, i otplatite tako dug svoj na svoju vlastitu sreću i na veselje sviju nas!
Dužnosti omladine
Pa da završim, kako sam i počeo: Krist ja naša »mudrost od Boga i pravda i posvećenje i otkup«, »ugaoni kamen«, te stoga »nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist«, I stoga poradimo s Crkvom svi: i državna vlast i roditelji i učitelji i školska mladež, kako bi škola, koju danas ovako svečano otvaramo, a s njom i sve druge škole diljem naše domovine, uvijek bile i ostale: »Paidagogos eis Hriston – odgojitelji za Krista!«
Hrvatska straža, 26. studenoga 1939., br. 271., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 348-352.Propovijed nadbiskupa Stepinca na Euharistijskom kongresu u Jastrebarskom, 12. kolovoza 1939.
Euharistija - izvor vječnoga života
Kad je neki biskup obilazio svoju dijecezu, dođe mu jednog dana ususret neko dijete i zamoli ga, da mu dozvoli, da smije ići k svetoj pričesti. Biskup se začudi i odgovori mu: »Drago dijete, ti još ni ne znaš tko se tamo skriva pod svetom hostijom.«
Dijete žalosno ode u crkvu, klekne pred oltarom i počne naglas ovako govoriti: »Dragi Spasitelju! Biskup mi je rekao da ja ne znam, tko se skriva pod svetom hostijom. Ali ja to znam. Ti si Sin Božji. Ti si postao djetetom radi nas i ležao si u jaslicama u Betlehemu. Ti si za nas umro na križu i onda si uskrsnuo iz groba i uzašao na nebo pa ćeš opet doći na koncu svijeta, da sudiš ljude. Reci, Isuse, biskupu da me pusti na svetu pričest!« Kad je biskup čuo što je dijete govorilo, bio je duboko dirnut i dopustio, da može ići k stolu Gospodnjemu.
Dragi moji vjernici! Mi smo došli na ovaj euharistijski kongres, da oživimo našu vjeru u Krista u Presvetoj Euharistiji, i da se uvjerimo da nam nema sreće ni blagoslova na zemlji bez Isusa, a još manje života preko groba bez Njega. Ali, ako hoćete da shvatite i razumijete ovu veliku tajnu naše svete vjere, onda se snizite do jednostavnosti djeteta, da se ne bi i na vama ispunile riječi Isusa Krista što ih je nekoć izustio: »Slavim Te Oče, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih a objavio malenima« (Mt 11,25). Od pamtivijeka se naime »Bog protivi oholima, a poniznima daje svoju milost« (Jak 4,6).
Mi smo dakle došli da oživimo našu vjeru u Krista pod prilikama kruha u Presvetom Sakramentu. Koliko god se divimo stvaralačkim djelima Božjim, mislim da nema stvari, koja bi bila toliko vrijedna našeg udivljenja kao što je Presveta Euharistija. U njoj odsijeva Božja moć, Božja dobrota, Božja darežljivost i Božje milosrđe više negoli u samom stvaranju i upravljanju svijeta. Lijepo je i krasno zvjezdano nebo, zemlja s nebrojenim svojim čarima, zadivljuje nas red, koji vlada u svemiru. Sve ovo toliko govori o beskrajnoj moći Božjoj, koja je to sve stvorila, o divnoj mudrosti Božjoj koja svime time upravlja, o beskranoj dobroti Božjoj, koja se za svaku i najsitniju stvarcu stara, da je pobožni psalmist iz punine duše uzviknuo: »Gospode, gospodaru naš, kako je divno ime Tvoje po svoj zemlji! Podigao si veličanstvo svoje više nebesa.« (Ps 8, 1)
Ali kad govorimo o Presvetoj Euharistiji, onda moramo reći, da je ona čudo nad čudesima ljubavi Božje prema nama, bijednim ljudima. Tu izbija Njegova moć na izvanredan način, kao i Njegova mudrost i dobrota. Kroz punih četrdeset godina hranila je dobrota i svemoć Božja židovski puk u pustinji na taj način, da je svaku noć padalo toliko mane s neba, koliko je bilo potrebno da se prehrani sav narod. Ali taj kruh nije mogao dati ljudima besmrtnosti. Sveta Euharistija je kruh »koji je s neba sišao«[1], kruh anđeoski za hranu dušama našim, kruh jakih koji nas drži u nevoljama i ublažuje boli, kruh patnja na dalekom putu sa zemlje na nebo, ključ koji nam otvara vrata nebeska. To je kruh koji stavlja u nas klicu besmrtnosti prema riječima Spasitelja Isusa Krista: »Zaista zaista vam kažem, ako ne budete jeli tijela Sina čovječjega nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju ima život vječni, i ja ću ga uskrsnuti na sudnji dan.« (Iv 6,53)
U presvetoj Euharistiji odsijeva Božja darežljivost i milosrđe više nego u svim drugim sakramentima. Po svetom krštenju postajemo djeca Božja i dionici svega duhovnog blaga Crkve. Po svetoj potvrdi daje nam se Duh svjetla i jakosti, da možemo svoju vjeru javno ispovijedati i po njoj živjeti. Po svetoj pokori liječe se rane duše naše i vraća izgubljeno prijateljstvo Božje. Po svetoj pomasti pokriva nas Krist zaslugama svoje muke i smrti. Po svetom redu daje nam svoju vlast i čast. Po sakramentu ženidbe posvećuje sve čine ljudske, čak i one koji se čine da nisu drugo nego ispad grijeha.
Za sve sakramente možemo reći da su »izvori žive vode što teku u život vječni«[2] i dokaz beskrajne ljubavi Božje prema čovjeku. Ali u Presvetoj Euharistiji Krist ide još mnogo dalje, jer nam daje ni više ni manje nego samoga Sebe, začetnika svih milosti.
Zato opravdano moli Crkva: »Bože, koji si nam u divnom sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, daj nam molimo Te tako častiti sveta otajstva tijela i krvi Tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja Tvojega, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova!« Ovaj sakrament Presvete Euharistije dozivlje nam u pamet cio život Isusa Krista na zemlji.
Euharistija je Nazaret, gdje se obnavlja utjelovljenje Sina Božjega. Ona je Betlehem, gdje se Isus Krist mističnim načinom opet rađa na ovaj svijet. Ona je Galileja, gdje Isus Krist nastavlja propovijedanje kraljevstva Božjega svemu čovječanstvu. Ona je Kalvarija, gdje se Isus Krist žrtvuje bez prestanka za grijehe i opačine naše; za kletve i psovke, za ubojstva i krađe, za besramnu razvratnost naših dana, za mržnju i zavist koja je zavladala svijetom. Jednom riječi Euharistija je Isus Krist, koji produljuje svoj život i svoja dobročinstva uslijed grješnog današnjeg naraštaja, kojeg je najbolje fotografirao sveti Pavao već pred mnoga stoljeća riječima: »Puni svake nepravde, zlobe, lakomosti, pakosti, puni zavisti, ubojstva, svađe, lukavštine, zložudnosti, šaptači, klevetnici, bogumrski silnici, naduti oholice, izmišljači zala, nepokorni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bez srca, okrutni.« (Rim 1,29-32) Da sve to izdrži, treba uistinu beskrajne ljubavi, ljubavi Božje, kakovu nalazimo u svetoj Euharistiji.
Dragi moji vjernici! Za ničim čovjek toliko ne teži na ovome svijetu kao za tim da si spasi i produži život. Ali koliko god potrošio na hranu i lijekove, jednog dana ipak će se ispuniti odredba Božja, koju je sveto Pismo označilo riječima: »Određeno je ljudima da jednom umru.« (Heb 9, 27) Ako hoćete sretan život na zemlji, ako hoćete da postignete život vječni, onda imade samo jedan način da to postignete, a to je Isus Krist u presvetoj Euharistiji, Isus Krist koji je rekao: »Zaista vam kažem, ako ne budete jeli tijela Sina čovječjega i ne budete pili krvi Njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju ima život vječni, i ja ću ga uskrsnuti na sudnji dan!«[3]
Razni proroci i ideolozi naših dana htjeli bi naći druga rješenja i učiniti ljude sretnima mimo Isusa Krista. Ali koliko se god trudili oko toga, ostaje neopoziva riječ Božja koja kaže: »I nema ni u jednome drugome spasenja, jer nema drugoga imena pod nebom dano ga ljudima, u kojem bismo se mogli spasiti!« (Dj 4, 12)
Zato prigodom ovoga kongresa učinite ponovo zavjet Kristu Spasitelju, govoreći dično sa starim Izraelcima: »Ako zaboravimo Tebe, Gospodine Isuse Kriste, neka se preda zaboravu desnica naša i uspomena naša!«[4]
Hrvatska straža, 15. kolovoza 1939., br. 186., str. 1-2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 333-335.Propovijed prigodom 250. godišnjice zavjeta grada Varaždina, u Mariji Bistrici, 2. srpnja 1939.
Zahvalnost Majci Božjoj za primljena dobročinstva
Dragi moji vjernici Varaždinci!
Minulo je 250 ljeta otkada je zastupstvo slobodnog kraljevskog hrvatskog grada Varaždina načinilo zavjet, da će grad Varaždin svake godine hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj. Sklonuli su ga na to česti požari i kuga, koja je prijetila da istrijebi s lica zemlje i onako malobrojno stanovništvo grada. Građani su varaždinski neprekidno do danas održali taj zavjet. I danas, nakon 250 ljeta, sjećajući se svih dobročinstava Božjih, prinosi grad Varaždin na čelu sa svojim načelnikom Majci Božjoj na dar zlatni kalež. Mislim da tumačim želje sviju vas, ako danas kažem - Majko Božja, neka Ti ovaj dar varaždinskih građana bude prije svega iskrena zahvala za sva, po Tvom svetom za govoru primljena dobročinstva, kroz dugih 250 ljeta! Majko Božja, primi ovaj dar istodobno i kao vruću molbu, da naš starodrevni grad Varaždin i njegove građane pomažeš svojim zagovorom i u budućnosti.
Na zahvalnost za primljena dobročinstva opominje nas sam Bog, koji na usta apostola naroda sv. Pavla govori: »In omnibus gratias agite: haec est enim voluntas Dei in Christo Jesu in omnibus vobis! Na svem zahvaljujte, jer to
hoće Bog od Vas, u Kristu Isusu!« (1 Sol 5, 18) Zato je Bog tijelo čovječje načinio ne od finog zraka, niti od dragog kamena, niti zlata ili skupocjena mramora, nego ga je načinio od zemlje. A načinio ga je od zemlje, da se od majčice zemlje uči zahvalnosti. Zemlja naime sjeme koje joj dajemo prima, ali ga odmah i umnaža i s deseterostrukim plodom vraća natrag. Zahvalite dakle i vi danas, dragi moji Varaždinci, Majci Božjoj za mnoge milosti koje vam je isprosila u prošlosti.
Zahvalite joj i za sam opstanak vašega grada. Veli Sveto pismo: »Nisi Dominus custodierit civitatem frustra vigilat qui custodit eam! Ako Gospod ne čuva grada uzalud bdije koji ga čuva!« (Ps 126, 1)[1] Istina da su ga branile junačke ruke djedova već prije zavjeta, od navale neprijatelja. Ali te su ruke crple snagu po vjeri u pomoć Božju i zagovor Majke Božje. Zahvalite joj za svetu vjeru katoličku, koju vam je očuvala čistu. Ima li, skoro bih se morao upitati, još koje drugo tako veliko dobročinstvo Božje kao što je jedinstvo naroda u vjeri? Ako kao narod još opstojimo i značimo nešto, imademo to u prvom redu zahvaliti jedinstvu u svetoj vjeri. Nije dakle sigurno bez razloga opominjao prve kršćane sveti Pavao: »Obsecro itaque vos, ut digne ambuletis ... solliciti servare unitatem spiritus in vinculo pacis! Molim Vas dakle, da se vladate dostojno ... skrbeći se da čuvate jedinstvo Duha u vezi mira!« (Ef 4,1-3) Zar nije i vaš dragi rodni grad bio izvrgnut opasnosti, da bude poplavljen od bujice krivovjerja koja je navaljivala sa sjevera? Ako su se svi pokušaji razbili o odlučnost vaših pređa, u prvom je redu pripisati zagovoru Majke Božje, za koju govori Crkva - cunctas haereses sola interemisti, sva si krivovjerja sama zatrla!
Zahvalite Joj za tradicionalni osjećaj poštenja i čestitosti, koje izvire iz svete vjere, kao što i potok iz bistrog izvora. Zahvalite Joj za sačuvani osjećaj poštenog i kreposnog kršćanskog obiteljskog života, koji je temelj zdravog narodnog života, a koji nije kadra nadomjestiti nikakva umjetna krparija civilnih naredaba i zakona, kako to gledamo svojim očima danas u Europi i svijetu.
Zahvalite Joj za osjećaj poštenog građanskog poretka, koji se temelji na zakonu Božjem, a kojeg nisu kadri zamijeniti nikakvi sistemi, koji ne računaju na Boga, zvali se oni rasistički ili se pokrivali crvenom boljševičkorn krpom.
Zahvalite Joj konačno i za materijalni prosperitet vašega grada. Ako on materijalno ne stoji kao drugi veliki gradovi svijeta, zapamtite da po riječima Svetog Pisma: »Melius est nomen bonum quam divitiae multae! Bolje je dobro ime nego veliko bogatstvo!« (Izr 22, 1) To potvrđuje i naša narodna poslovica - Bolji je dobar glas nego zlatan pas!
Na svemu dakle, dragi moji vjernici, da se poslužim riječima sv. Pavla, na svemu zahvalite danas Bogu i Majci Božjoj. To je sveta vaša dužnost. Ali to je ujedno i najbolja preporuka i molba da primite nova dobročinstva u budućnosti. Veli naime prorok: »Sacrificium laudis honorificabit me, et illic iter, quo ostendam illi salu tare Dei! Žrtva hvale čast mi daje: u tom je put, na kojem ću mu pokazati spasenje Božje!« (Ps 48, 23)
A kako nam je potrebna pomoć za budućnost! Vaš je dragi rodni grad načinio prije 250 ljeta zavjet, da će svake godine hodočastiti ovamo, da ga Bog po zagovoru Majke Božje oslobodi čestih požara. Današnji čovjek misli da si sa svojim tehničkim pomagalima može sam pomoći, da gasi požar. Ali evo, baš taj tehnički napredak, doprinio je pored drugih faktora najviše da se izgleda nalazimo uoči svjetskog požara, kakva svijet još nije vidio, a koji se već desetljećima priprema u dušama ljudi koji su odbacili Boga. Ali i slijepac može danas vidjeti, da je takav jedan požar kadar da ugasi samo Bog, koji u svojoj ruci drži srca kormilara država, prema riječima Svetoga Pisma: »Sicut divisiones aquarum ita cor regis in manu Domini, quocumque voluerit, inclinabit illud! Kao i cijevi vode, tako je i srce kraljevo u ruci Gospodnjoj: kamo god hoće tamo će ga navesti!« (Izr 21, 1) Neka danas dođe vruća vaša molba k Bogu, da po zagovoru Majke Božje koju Crkva zove »kraljica mira« okrene srca upravljača država i naroda, da se sjete da i oni imadu gospodara nad sobom, kojemu će polagati račun; da se sjete da im narodi nisu predani za igračku nego da njima upravljaju tako, da se međusobno poštuju i potpomažu, a ne raspiruj u strasti, koje su kadre da u pepeo obrate sve kulturne tekovine čovječanstva i unesreće sela i gradove čitave kruglje zemaljske.
Vaš je rodni grad načinio prije 250 ljeta zavjet da će svake godine hodočastiti ovamo, da ga Bog po zagovoru Majke Božje oslobodi kuge. Današnji čovjek misli, da je medicina toliko napredovala, da više ne treba Boga u pomoć. Ali danas je zaprijetila takova kuga čovječanstvu, da je jedini Bog kadar pomoći. Ona kuga uništavala je samo tijelo. Današnja uništava i dušu i tijelo. A to je opća razvratnost, koja je uzela toliko maha, da rastače i velike narode i države. Neka se molitve, i vaše i moje, vinu pred prijestolje Božje, da po zagovoru Majke Božje poštedi ne samo vaš dragi rodni grad Varaždin, nego i cijelu našu domovinu od te strahovite moralne razvratnosti, koja se danas širi svijetom.
S toga Vam kao pastir stavljam na srce da vjerno i dalje čuvate zavjet djedova. On je uvijek aktualan. Imajte pred očima opomenu Svetoga Pisma: »Ako si nešto obećao Bogu, ne krzmaj to da i izvršiš! Si quid vovisti Deo, ne moreris reddere!« (Prop 5, 3) Neka bude odluka vaša u toj stvari tvrda kao i pobožno ga psalmista, koji je govorio: »Vota mea Domino reddam coram omni populo eius! Ispunit ću zavjete svoje Gospodu pred svim pukom Njego-
vim!« (Ps 115, 14)[2] Ali vas onda nada vaša neće prevariti, jer govori Gospod Bog: »[er se je u me uzdao oslobodit ću ga, zaklonit ću ga, jer je poznao moje ime. Vapit će k meni i ja ću ga uslišiti; s njim ću biti u nevolji, izbavit ću ga i proslavit ću ga. Dugim životom nasitit ću ga i pokazat ću mu spasenje svoje.« (Ps 90, 14-16)[3]
Majko Božja, mi Ti zahvaljujemo za sva dobročinstva koja si nam isprosila u prošlosti! Majko Božja, mi Te skrušeno molimo, ne ostavi nas ni u budućnosti!
Hrvatska straža, 4. srpnja 1939., br. 150., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 324-326.
Ispiši stranicu
