Svjedočanstva
Fotografija s naslovnice prikazuje dokument koji je Stepinčeva obrana priložila na sudskom procesu s ulomkom iz njegove propovijedi, a koji je odbijen od strane suda. (Crvenim slovima tužitelj je napisao NE)
Svjedočanstvo Marije Sudar o zauzimanju Stepinca za ugrožene Židove i Srbe, 1993. godine
Nakon što je u Hrvatskoj književnoj reviji „Marulić“ (3/91.) objavljeno sjećanje iz mojeg razgovora s pokojnim prof. Petrom Šimunićem o pokojnom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, ne bih željela da padne u zaborav još jedno svjedočenje danas još živog svjedoka.
Najprije, ukratko, kako sam ga upoznala. Na početku II. svjetskog rata putovala sam, kao student, iz Sarajeva u Zagreb i tom prilikom u dva navrata donosila paketiće pokojnom gosp. dr. Milutinu Radetiću, što mu ih je slala sestra, koja je za njega tada bila jako zabrinuta.
Tom sam prilikom upoznala i njegovu suprugu. Iako je to bilo davno, dobro sam zapamtila te kratke posjete i tog vrlo simpatičnog i smirenog čovjeka, kao i naše razgovore. Otada se više nikada nismo vidjeli ni čuli. Ali kad se god. 1990. nekoliko puta spomenulo ime tog čovjeka u vezi s pok. kardinalom Stepincem, iz svega što je rečeno zaključila sam da to mora biti moj davni znanac. Sjetila sam se gdje je obitelj stanovala i, računajući da je netko od njih još živ, uspjela sam telefonski uspostaviti vezu.
Na sreću, još je živa i vrlo svježa duha, njegova supruga, gđa. Gabrijela Radetić, prof. u mirovini. Vrlo susretljivo i ljubazno odazvala se mojemu pozivu na sastanak. Kako sam joj navodila imena muževljeve obitelji, vidjela je da sam ih sve dobro poznavala. Iz razgovora pri tom sastanku doznalasam da je upravo gđa. Radetić glavni svjedok svega to se u vrijeme II. svjetskog rata događalo s njezinim suprugom.
Zapravo je ona odlazila pokojnom kardinalu i molila da joj muža, kao pravoslavca Srbina, zaštiti od tadašnjih vlasti. Zanimljivo je i važno sljedeće svjedočenje gđe. Radetić, koje mi je iznijela prilikom drugog našeg susreta: „Za našu su obitelj ti dani god 1941./42. bili veoma teški. Kao liječnik kirurg, moj je suprug bio zaposlen u Kirurškoj klinici u Zagrebu, sadašnjoj Traumatološkoj bolnici, gdje je tada bio šef prof. dr. Julije Budisavljević. Kada je dr. Budisavljevića nova vlast smijenila, i moj se suprug, kao pravoslavac Srbin, osjetio ugroženim. Bojao se i za život i za namještenje.
Naime, kad su se događale različite diverzije u gradu ili izvan njega, tadašnje su vlasti zatvarale one osobe za koje su sumnjale da im nisu naklonjene, jer se ne slažu s njihovom upravom, politikom. Kako je bio veoma širokih pogleda i tolerantan, moj je suprug odlučio prihvatiti moju, katoličku vjeru. Pošla sam stoga župniku crkve sv. Blaža, iznijela mu cijeli slučaj i zamolila ga da mojega supruga primi u rimokatoličku vjeru.
On me je pažljivo saslušao, ali mi je rekao da se Katolička crkva protivi mijenjanju vjere i da on to ne može učiniti. Odlučila sam tada da se s istom molbom obratim samom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu. Preko kanonika dr. Dočkala, s kojim sam se dobro poznavala, uspjela sam da me nadbiskup primi u audijenciju. Preuzvišeni me srdačno dočekao, ali mi je rekao da je župnik crkve sv. Blaža ispravno postupio, jer je takav stav Katoličke crkve.
No ipak, na moju upornu i usrdnu molbu, pristao je preporučiti me župniku da mi molbu prihvati, što je ovaj i učinio. Nakon nekog vremena, moj je suprug zatvoren, i ja sam ponovno zatražila pomoć od preuzvišenog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Saslušao me je i obećao da će pokušati izmoliti kod vlasti da moga supruga puste na slobodu, ali nije bio siguran u uspjeh. U isto vrijeme obratila sam se za pomoć i jednoj svojoj znanici, koja je iz razgovora u policiji saznala za intervenciju Preuzvišenoga.
I doista, moj je suprug ubrzo pušten iz zatvora. Kad su se kasnije, tj. god 1943., događale razne diverzije, policija je zatvarala sve one koje je već otprije imala na popisu. Zato sam jednoga dana, zajedno sa suprugom, opet posjetila Preuzvišenoga i iznijela mu svoju zabrinutost.
Nato je on pozvao svojega vratara i rekao mu: 'Pogledajte ovoga gospodina. Ako on dođe u dvor, bilo danju ili noću, odvedite ga u gostinjsku sobu. A vama doktore Radetiću, kažem: poručite svima onima koji se osjećaju ugroženima, bili oni Srbi, Židovi, komunisti, uvijek se ovdje mogu skloniti, jer se nadam da ih ovdje policija neće tražiti.'
Kad je nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, god. 1946., bilo suđenje, pošto ga je komunistički režim neopravdano optužio za suradnju s ustaškim i okupatorskim vlastima, moj je suprug došao na suđenje, želeći svjedočiti u njegovu korist i javno iznijeti sve što je nadbiskup za vrijeme II. svjetskog rata za njega dobra učinio.
Ali tužilac je moga supruga grubim riječima u tome spriječio i naredio mu da napusti sudnicu. Tom sam namještenom suđenju i ja prisustvovala. Bila sam vrlo potresena slušajući reagiranja publike, osobito nekih pojedinaca, i gledajući u kakvoj se teškoj situaciji i na optuženičkoj klupi našao taj blagi, pravedni čovjek, koji je za svakoga imao razumijevanja i uvijek bio spreman pomoći.
Zbog toga što je moj suprug došao na suđenje, da svjedoči u korist dr. Alojzija Stepinca, odmah je bio otpušten iz državne službe. Zahvaljujući slučajnim okolnostima, nakon tri mjeseca ponovno je primljen na posao.“
Marija Sudar
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 547-549.Svjedočanstvo prof. Luke Perinića, 4. svibnja 1993.
Za karitativni rad dra Stepinca znam još od stvaranja „Caritasa“ u Zagrebačkoj nadbiskupiji (21.XI.1931.), napose za vrijeme Drugoga svjetskog rata, jer sam se kao pročelnik odjela u Ministarstvu za postradale krajeve često dodirivao s djelatnošću njegove ustanove.
I u Zagrebu i širom domovine u župskim uredima, samostanima, bolnicama. Naročito kad se radilo o izbjeglicama, posebice o djeci i to bez obzira na vjeru i narodnost.
On je sigurno najveći hrvatski Samaritanac našeg vremena (…)
Sjećam se intervencija dra Stepinca za socijalno ugrožene i prije rata, npr. za Banovine Hrvatske, kad se brinuo za ubogu djecu u Humu na Sutli (kod čč. sestara Karmelićanki). Sjećam se posebice, koliko je brige za vrijeme rata posvetio Slovencima i svećenicima i brojnim prognanicima, koje je preko našega područja – okupator tjerao u nepoznato zlo.
Sjećam se koliku je brigu vodio dr. Stepinac o našim civilnim internircima u brojnim talijanskim koncentracionim logorima povezujući se s Crvenim križem i drugim forumima, jer sam u veljači 1943. putovao i boravio u Rimu s njegovim tajnikom drom Stjepanom Lackovićem zbog sastanka između predstavnika nekih talijanskih ministarstava i Hrvatskog poslanstva s nastojanjem, da se riješi ili bar poboljša situacija naših zatočenika, posebice žena i djece.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 546-547.Svjedočanstvo Hedvige Špiranec, 17. ožujka 1993.
Ja, Hedviga Špiranec rođena Petrović, r. 14.III.1924. od oca Milana i majke Justine, rođena u Trbovlju, danas sa stanom u Zagrebu, Mihovljanska 20 izjavljujem sljedeće: Godine 1943. odveden je moj otac Milan Petrović najprije u zatvor u Zagreb, Savske cesta, a onda je prebačen nakon ispitivanja u logor u Staru Gradišku.
Moja teta, a njegova sestra Katarina udata Odoljević otišla je k nadbiskupu Stepincu na Kaptol u Zagrebu i zamolila ga za intervenciju da njezin brat, odnosno moj otac bude oslobođen. Nadbiskup ju je jako lijepo primio i obećao da će učiniti što može.
Nakon mjesec-dva je moj otac bio otpušten iz Gradiške i došao je kući. Ovo sam izjavila po savjesti, posve slobodno, u nazočnosti drugih svjedoka. Dotičući sveta evanđelja kunem se da sam govorila istinu.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 545-546.Svjedočanstvo Ruth Dajč r. Perl na crkvenom sudištu, 17. veljače 1993.
Godine 1941. moja majka i ja obratile smo se Karitasu Zagrebačke nadbiskupije za materijalnu pomoć i jer se nadbiskup zanimao za moga oca koji je bio zarobljen i smješten u logor u Jasenovcu. U listopadu iste godine bila je uhićena i moja majka.
Prije nego me napustila savjetovala mi je, da se u slučaju opasnosti za život ili bilo koje druge potrebe, moram obratiti nadbiskupu Stepincu. Kad je državna vlast odvela moju majku u zatvor u Đorđićevu ulicu, a zatim u Savsku cestu u Zagrebu, ja sam ostala na ulici, jer mi je bilo naređeno napustiti stan u kojem smo stanovali.
Našavši se sama, na ulici, otišla sam u Nadbiskupski dvor potražiti pomoć nadbiskupa Stepinca. Došavši na Dvor predstavila sam se nadbiskupovom tajniku, a taj me je odveo izravno nadbiskupu.
Nadbiskup Stepinac je znao razloge moga dolaska i, kad sam ušla u njegovu sobu, on je ustao, došao mi ususret, i rekao mi da se ne bojim, jer da će se on pobrinuti za mene. Znao je samo za uhićenje moga oca, ali nije znao da je uhićena i moja mama.
Nakon razgovora, ne znajući kamo bih pošla, nadbiskup me povjerio jednoj osobi, mogla je to biti katolička časna sestra, koja me odvela u samostan Sv. Terezije na Vrhovcu, br. 4. U samostanu tih sestara bila sam jako dobro primljena, i one su sa mnom postupale kao s jednom od njih.
Tu sam susrela i druge židovske djevojke koje su bile smještene i pomagane. Među njima se sjećam Sabine Berkeš (sada je već umrla), Kolete Njemirovski (čiji je otac bio poznati zbar u Zagrebu). Da sam spašena u tom trenutku strašnih progona, dugujem zanimanju i pomoći nadbiskupa Stepinca.
Mnogi Židovi su se u tom razdoblju spašavali da su sklapali mješovite brakove. Znam da je nadbiskup Stepinac pomogao mnogim Židovima u odlasku u Dalmaciju, gdje su talijanske vlasti bile naklonjene prema njima. Mnogi Židovi su se uspjeli spasiti sakrivajući se po selima, a mnogim drugima pomogli su katolički svećenici.
Moja je majka preživjela jer je poznavala jednoga od sudaca koji ju je često pozivao kao tumača za vrijeme ispitivanja uhićenih Židova. Upoznala sam mnoge osobe i među Židovima i među pravoslavnima, koje su bile u kontaktu s nadbiskupom Stepincem i koje o njemu govore s velikim poštovanjem i velikom zahvalnošću koje su po njemu primili.
Ja osobno, iznimno cijenim nadbiskupa Alojzija Stepinca, jer je učinio mnoga dobra i uvijek je nastojao pomoći osobama koje su bile u potrebi, neovisno o njihovom vjerničkom uvjerenju.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 544-545.
Svjedočanstvo Jovana Nikolića, svećenika Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, 16. veljače 1993.
Nisam osobno poznavao slugu Božjega Alojzija Stepinca, ali sam bio student u Zagrebu kad je nadbiskup Stepinac bio suđen. Sjećam se velike propagande koja je u ono vrijeme stvarana putem radija i tiska, što se odrazilo i na nekatoličko ozračje.
Druga prigoda da sam se pozanimao o nadbiskupu Stepincu bilo je kad ga je rimski Papa imenovao kardinalom 1953. Ja sam tada radio kod Akademije znanosti u Zagrebu. Mi intelektualci bili smo potaknuti da sudjelujemo ne jednom prosvjedu protiv Kardinala, protiv Pape i protiv Katoličke crkve. I ja sam sudjelovao, zajedno s mojim kolegama iz ureda, ali bez ikakovog uvjerenja, kao da sam bio na nekoj šetnji.
Treći puta slušao sam o Stepincu otprilike 1960.; kad sam bio pacijent u bolnici u Varaždinu.
Budući da tamo nije bilo dovoljno kreveta, tri su osobe spavale na dva kreveta. Dogodilo se da sam ja bio u krevetu s prijateljem jednog srpskog policajca koji je čuvao Nadbiskupa u Lepoglavi. Taj mi je pripovijedao kako je policajac imao veliko poštovanje i udivljenje prema Stepincu, premda je isti bio Srbin i komunist.
Sjećam se da je taj policajac hvalio što je služio Stepinca i spominjao se kako se Nadbiskup pokazivao uvijek uljudan prema njemu i prema drugima. Sjećam se da je govorio kako je Nadbiskup često imao kutije cigareta u taški i, premda nije pušio, dijelio ih je drugima: za vrijeme šetnje, namjerno je ostavljao kutije cigareta u grmove trave da bi ih drugi zatvorenici mogli pronaći.
Jer se policajac koji je čuvao Slugu Božjega trebao oženiti, taj je razmišljao odgoditi sklapanje ženidbe ne htijući napustiti nezaštićenoga Slugu Božjega.
Kad je Nadbiskup to saznao zamolio ga je da pođe bez oklijevanja, da ne razmišlja o njemu. Čestitao mu je i udijelio mu je na dar jednu svotu novaca. Sjećam se da je za vrijeme suđenja vlč. Emil Marinović, koji je zatim postao biskup s imenom Emilijan iz Pakraca, zajedno sa drugim pravoslavnim Srbima iz Slovenije svojevoljno pristupio kao svjedok u Stepinčevu obranu, ali javni tužitelj nije dopustio da te osobe svjedoče.
Znam da je jedan moj župljanin, prof. Marko Vidaković, također i on Srbin pravoslavac, pripremio obilnu dokumentaciju, s priloženim slikama iz kojih je vidljiva moralna i materijalna pomoć koju je nadbiskup Stepinac, za vrijeme rata, od 1941. do 1945. pružio tisućama srpske djece koja su bila uzeta iz raznih logora, Sisak i Jasenovac, i koja su smještena, opskrbljena hranom i odjećom te gostoljubivošću kod nekih obitelji.
Zajedno s prof. Vidakovićem u zbrinjavanju i pomoći te djece sudjelovao je i prof. Julije Budisavljević, koji je bio liječnik, Srbin, pravoslavac. Nadbiskup Stepinac pomagao je sve, bez razlike na podrijetlo, rasu ili vjeru. Tko god je trebao pomoć, bio je zaštićen njegovom nesebičnom pomoći. Alojzije Stepinac pomagao je i spasio tolike Židove u Brezovici, pomagao je i spasio tolike pravoslavce i pokazao se spremnim i velikodušnim prema komunistima, opraštajući im sve zlo koje su mu nanijeli za vrijeme sudskog postupka.
Znam da je jedan komunistički novinar često napadao Crkvu. Taj se novinar zvao Ive Mihovilović. Taj novinar nikada nije napadao Nadbiskupa osobno. Kasnije sam saznao da je razlog takovoga stava činjenica da ga je nadbiskup Stepinac spasio od jedne presude u Zagrebu.
Proces što su ga komunisti upriličili protiv nadbiskupa Stepinca bio je politički proces, upravo kako se dogodilo i s kardinalima Beranom, Mindszentyem i Wiszynskim, jer se htjelo uništiti Crkvu i stvoriti potpuno bezbožnu vlast. Zajedno s Katoličkom crkvom komunistički je režim progonio i Pravoslavnu crkvu.
I mi pravoslavci imali smo biskupe, svećenike, redovnice i vjernike koji su bili progonjeni, zatvarani, i ubijani iz mržnje prema vjeri (…). Za vrijeme suđenja Nadbiskup je mnogo trpio; bio je suđen i osuđen iz mržnje prema katoličkoj vjeri, zbog čega se s pravom može reći da je bio mučenik za istine vjere.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 542-543.Svjedočanstvo Friderika Ornika, svećenika Mariborske biskupije
Preuzvišeni gospodine natpastiru!
Jako mi je žao što nisam barem najvažnije događaje iz godina progonstva od travnja 1941. do veljače 1946. negdje zapisao. Zato ću vam priopćiti neke događaje po sjećanju. Čak i Makole, koje su bile moje prvo službeno mjesto, nedugo su nakon okupacije pripadale ptujskom regionu.
Već prvih dana poslije Uskrsa odvedeni su ptujski svećenici iz bliže okolice, nekih 10 osoba. Ja sam bio u drugoj skupini, ponovno nekih 10-ak svećenika i nekoliko vjernika-laika: učitelja i seljaka.
Civile su odveli na grad Vori, a svećenike iz sabirne točke u kapucinskom samostanu, u noći između 30. travnja i 1. svibnja Gestap je doslovno, zastrašujući nas oružjem, potjerao negdje blizu Varaždina u neznano. Nastanili smo se u Varaždinu, u franjevačkom samostanu i g. gvardijan je otišao u Zagreb po propusnice.
Ujutro 2. svibnja otišli smo u Zagreb i odmah zamolili za prijam kod g. nadbiskupa Stepinca. Oko 10 sati primio nas je pun sućuti. Sjećam se još da nam je između ostalog rekao i: „I mene bi zatvorili, ali zagrebačkog nadbiskupa se ne usude tako lako…“
I u tim trenutcima kada je većina Hrvatske bila neovisna, u jednoj euforičnoj pobjedi nas je utješio: „Vi ćete se vratiti svojim domovima, a za sada ćemo Vas namjestiti po našim župama. Dat ću svakomu 25 intencija, jer primum est vivere.“ Nakon toga se više nisam susreo s njime. Na mene je ostavio dojam plemenitoga, ali odlučnog čovjeka.
Branio je i zauzimao se za pravoslavne, Židove, Rome, ukratko za sve koji su bili u smrtnoj opasnosti. Jasno da sve nije mogao spasiti. Mnogi, osobito muškarci između 16 i 60 godina, završili su u Jasenovcu i u velikim jamama-grobnicama, koje su morali sami iskopati.
Strašan je bio i pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi. U procesu 1946. više je branio prava Katoličke crkve nego svoju osobu. Da je volio Slovence, govori i to da je u Krašiću imao naručene Mohorjeve knjige. Kada je kasniji laški dekan otišao pozdraviti i zahvaliti mu, između ostalog mu je rekao: „Što ćemo sada, bez slovenskih svećenika?“
U nekome je govoru nagovarao sveučilištarke neka ne idu u vojsku, u partizane, jer oružje i vojnički život nisu za ženu. G. Škorjanc mi je jednom govorio da se u težim stvarima preporuča u molitvi i kardinalu Stepincu. Za sebe, osobno, pa sam upotrebljavao njegov molitvenik krunice u kojem je pri svakoj Zdravomariji posebna misao i gdje su krunice za najrazličitije potrebe.
Nažalost, znam da je navedeno, vrlo manjkavo. Živio je i umro sigurno u duhu svetosti. To sam mogao zaključiti iz raznih članaka u Glasu Koncila.
Pozdrav u Gospodinu.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 536-538.Svjedočanstvo Adolfa Pikla, župnika u Gomilskom, izbjegloga pred Nijemcima iz Slovenije
Preuzvišeni gospodine biskupe, dr. France Krambergeru!
Na Vaše pismo s radošću Vam odgovaram sljedeće:
Kada su nas Nijemci odveli iz Reichenburga, a Hrvati nas prihvatili, na sve je slovenske svećenike najljepši dojam ostavilo, kada nas je odmah prihvatio nadbiskup Stepinac i osigurao nam stan u tzv. Orfanotrofiju u Vlaškoj ulici. Uistinu, očinski prijam.
Moj župnik Josip Prežigal s njime je bio prijatelj i na početku me se bojao jer je bio bolestan i bojao se kako bi se mogao Slovenac, nenaviknut na hrvatske običaje, [snaći] te je molio nadbiskupa da promijeni dekret, pa nije. Kada je taj župnik umro i ja sam došao na sprovod, njegov mi je drugi nasljednik, čim sam stigao na sprovod rekao: „U ime svih 14 kapelana Vi ćete se od njega oprostiti – jer Vas je najviše volio.“
O nadbiskupu je župnik uvijek govorio s najvećim poštovanjem i s vjernicima i sa svećenicima.
Što je nadbiskup odlučio bilo je i za njega i za mene sveto: Njegove propovijedi bile su pune mudrosti. Imam ih skoro sve! Mislim da je važno da su ga poštivali i partizani! 13. i 14. svibnja 1944. u Mihovljanu teška je borba. Partizanski štab je bio u župnom dvoru.
Ja sam se morao pobrinuti za hranu. Kada je došao zapovjednik s časnicima u župni ured, zauzeli su prvi kat. Čim su otvorili vrata blagovaonice, ugledali su Stepinčevu sliku na sredini suprotnog zida. „Ovo je čovjek“, glasno je uzviknuo zapovjednik.
Toga se stalno sjećam i već sam više puta htio dati izjavu Duh. stolu u Zagrebu, tako ću ovu izjavu potvrditi preko Vas, g. biskupe! Župnik je više puta bio pozvan na neku zabavu. Govorio mi je da nikada nije popio više od čaše vina, nakon kratkoga vremena oprostio se i otišao u svoj ured (slično Gnidovcu!).
Hodočasnici su govorili da su osjećali na Bistrici da im govori sveti muž! Izjavljujem da mu se preporučam s povjerenjem! Obilazak njegova groba i zahvale govore dovoljno jasno o zahvalama i uslišanjima! S veseljem to priznajem, s unutarnjom radošću mislim na Njega! Ako hrvatski narod doživi sretnije dane, bit će to sigurno po Stepinčevu zagovoru.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 522-524.Svjedočanstvo Silvije Chylak Ciraki da je nadbiskup Stepinac spasio život njenome ocu, članu Komunističke partije
Vaša ekscelencijo!
Potreba i želja da Vam pišem javila se u vrijeme Vašeg božićnog razgovora na televiziji. Tom ste prilikom spomenuli da je pokojni kardinal dr. Stepinac pomagao za vrijeme rata i komunistima. Prilažem Vam kartu koju je lično napisao kardinal dr. Stepinac dru. Đuri Kuntariću iz Slav. Požege. Dr. Kuntarić je bio advokat, pripadnik vrlo poznate katoličke obitelji u Slav. Požegi.
Moj je otac advokat dr Leon CIRAKI bio komunist. Teško je shvatiti da je jedan visoki intelektualac, sin pjesnika Franje Cirakija, član stare plemićke obitelji stigao među komuniste.
Bio je u 1. svjetskom ratu zarobljen u Rusiji, 1917. došao u dodir sa crvenom armijom, ne znam čime su oni mogli oduševiti čovjeka takvog formata kakav je bio moj otac, ali tako je na žalost bilo. 1943. bio je moj otac zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti i predviđen za likvidaciju.
Dr. Kuntarić je to doznao i obratio se molbom kardinalu dru. Stepincu da zaštiti mog oca. Iz priložene karte vidite da je on to i učinio. Moj je otac pušten, preživio je rat, ali ga je 1952. rat odnio sa ovoga svijeta pomirenog s Bogom, što je on i zaslužio jer je bio dobar čovjek koji je poslije rata kao komunist na položaju pomogao mnogim ljudima.
Sjećam se kad su bile u Požegi demonstracije protiv kardinala dra. Stepinca i kad su ljudi iz ureda i učenici iz škola morali izaći na ulice, moj je otac došao iz ureda kući vrlo uzbuđen i rekao mi da on ne ide na demonstracije protiv onoga kojemu zahvaljuje svoj život. Ja lično nisam nikada zaboravila dobročinstvo kardinala dra. Stepinca. Kako vidite njegova je karta dru. Kuntariću datirana 5.8.1943. – to je dan Majke Božje Snježne.
U Požegi postoji kapelica na kraju grada, uz koju sam vrlo emotivno vezana od svoga djetinjstva. I danas, kad već odavno ne živim u Požegi, odlaze moje misli na taj dan u onu malu kapelicu i među ostalim sjećanjima na nju koja me vežu uz najranije djetinjstvo i prvu mladost, sjetim se mnogo ljubavi i zahvalnosti našeg dobročinitelja i zahvaljujem mu.
Ovu kartu dao mi je prije svoje smrti dr. Kuntarić kad sam došla u Požegu i posjetila ga. Dajući mi tu kartu rekao mi je: „Nemoj to nikada zaboraviti!“ i ja to ne zaboravljam.
U kratko vrijeme izgubila sam sina jedinca starog 35 godina u saobraćajnoj nesreći i supruga, a i sama sam teško bolesna, imam raka i ne znam dokle ću živjeti. Da li će moji unuci shvatiti veliko značenje te karte, ne znam. Danas još nisu u dobi u kojoj bi sve mogli razumjeti.
Zato tu kartu šaljem Vama, Vaša ekscelencijo, šaljem je na njenu polaznu točku da je priložite dosjeu „Kardinal dr. Alojzije Stepinac“. Možda postoji među njegovom korespondencijom i pismo dra. Kuntarića kojom ga moli da zaštiti jednog komunistu koji je iz nerazumljivih razloga to postao, ne iz pokvarenosti vež možda iz neke želje za ljudskom pravdom i jednakosti u koju su ga onda uvjeravali komunisti.
Šaljem Vam ovu kartu i kao doprinos Vašim riječima koje ste uputili hrvatskom narodu za prvi Božić bez komunista.
Ljubim Vam Vaše očinske ruke
Silvija Chylak Ciraki
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 515-516.Propaganda protiv Stepinca
Gospodine Kardinale!
U prizemlju Dječačkog sjemeništa prodaju knjigu Branimira Stojanovića: „Alojzije Stepinac: zločinac ili svetac“ (Nova knjiga, Beograd, 1985.) Zamolio sam prodavačicu da mi pronađe što je Stepinac rekao nakon osude. Ako mi nađe, naručit ću knjigu.
Tražila je i nije našla. Rekao je: „Prisežem pred živim Bogom, pred svojom savješću i svojim narodom da nikada nisam bio ustaša i nikada nisam s njima surađivao. Kao gospoda koja sjede preda mnom i sude mi“ (La croix).
Tada mi je žalosno rekla da učiteljica govori djeci u školi kako su svećenici klali prije mise i poslije mise. I da se majke zgražaju nad učiteljicom! U srcu Bezgrješne zahvaljujem Vam za Vaš govor 28. siječnja 1986. za vrijeme koncelebracije i molim za preslike.
S najvećim poštovanjem, odani
Jože Škorjanc
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 500-501.Svjedočanstvo Jože Škorjanca, umirovljenog župnika, svećenika Mariborske biskupije izbjegloga pred Nijemcima i nastanjenog u NDH
Gospodine kardinale!
Dana 11.4.1984. slučajno sam pogledao film „Krv i pepeo Jasenovca“, u kojem se prikazuje nadbiskupa Stepinca kao okupatorova suradnika… Uvjeren sam da je film brutalan napad na kardinala, znam da Vam je prouzročio veliku žalost i da će biti na veliku sablazan mnogim svećenicima, koji stvari ne poznaju.
Zato mi dopustite da ukratko spomenem svoj susret s nadbiskupom Stepincem 7. srpnja 1941. Po Božjoj providnosti Nijemci me nisu zatvorili kao druge slovenske svećenike, koje su iz Reichenburga transportirali u Zagreb – u Vlašku ulicu, salezijancima.
Mene je Božji Duh poveo u Srbiju, među naše prognanike. Na putu sam se zaustavio u Zagrebu, slavnoj teti Nikolaji, kojoj je kard. Šeper poslao posebno priznanje za njen veliki rad na periferiji Zagreba. U njenom ju je radu podupirao nadbiskup Stepinac.
Tako mi je mogla dati preporuku da sam kod njega mogao dobiti prijam, i to u večernjim satima. Iz njegovih je očiju ižaravao plamen. Činilo mi se da su to prave orlovske oči. Bio sam presretan da se tako srdačno razgovarao sa sirotim kapelanom iz Slovenije. 17. srpnja 1938. imao sam mladu misu.
Za naše slovenske svećenike koji su u tom trenutku bili internirani kod salezijanaca rekao mi je: „Vaši su svećenici određeni za Niš da tamo rade ceste. Učinit ću sve što je u mojoj moći da ostanu u Hrvatskoj po našim župama.“
O Hitleru koji je radio prava zvjerstva po Sloveniji i drugdje po svijetu izjavio je: „TO JE UTJELOVLJENI ĐAVAO“.
Kako bi nadbiskup mogao surađivati s Nijemcima, kada je o njihovom vođi dao tako strašnu izjavu? I, ako je - kako pokazuje film – sjeo s njima za stol, sjeo je samo zato da bi posredovao za slovenske svećenike, kojima je, dok su još bili u internaciji u Vlaškoj ulici, dao donje rublje, jer su bili bez svega, gotovo goli.
Neki naši slovenski svećenici, mlađi, koji ne poznaju cijelu istinu već su nasjeli propagandi i u sebi osuđuju kardinala. Svima bih rado rekao da mi je nadbiskup već na mom putu u Srbiju dao pismo preporuke da sam sigurno došao do Beograda, dao mi je i 90 intencija i svoj blagoslov, a poslije svoje smrti mi je pomagao i svojim zagovorom kod Bog, kada sam u Šmartnom gradio krsnu kapelu… da se dr. arh. Valentinčič čudio kako je bilo moguće u tako kratkom vremenu izgraditi tako nešto lijepo.
Najveća potvrda kako je kardinal Stepinac živio u Bogu – nedužno jest knjiga: Jesus ruft uns (Isus nas zove). Mistična duša moli nad njegovim grobom, pa mu se prokaže u biskupskom ornatu g. Nadbiskup i između ostalog kaže: „Ich bin im Himmel…“ (Ja sam na nebu).
To sam Vam, Ekscelencijo, pisao u čestitki kada ste primili kardinalski šešir… Želim Vam mirne i blagoslovljene uskrsne blagdane i preporučam Vam se u memento, odani,
Jože Škorjanc,
umirovljeni župnik
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 497-499.
Ispiši stranicu