1933. - 1939.
Fotografija s naslovnice prikazuje dokument koji je Stepinčeva obrana priložila na sudskom procesu s ulomkom iz njegove propovijedi, a koji je odbijen od strane suda. (Crvenim slovima tužitelj je napisao NE)
Članak dr. Alojzija Stepinca Organizovani karitativni rad, u kojem obrazlaže potrebu organiziranoga karitativnog djelovanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, početkom siječnja 1934.
U listopadu prošle godine proglašeni su statuti za karitativni rad u nadbiskupiji zagrebačkoj. »Karitas nadbiskupije zagrebačke«, koja[4] je tom prilikom osnovana, jest rezultat dugogodišnjeg rada i nastojanja raznih katoličkih karitativnih udruženja, te posebnog mara zagrebačkih gradskih župnika. Osnovan je najprije »Katolički Karitativni Sekretarijat«, koji je svoj rad ograničio u glavnom na grad Zagreb, a taj se Sekretarijat evo proglašenjem Statuta pod novim imenom protegnuo na cijelu prostranu nadbiskupiju zagrebačku. Ne ćemo ovdje govoriti o samom uređenju »Karitasa nadbiskupije zagrebačke«. Svaki si, ako ga interesira, može nabaviti sam Statut uz neznatnu odštetu, a tijekom vremena bit će i tako govora o organizaciji Karitasa. Samo nekoliko riječi ovdje o potrebi organizovanog rada.
ORGANIZOVANI KARITATIVNI RAD
Uvijek je bilo bijede na zemlji, jer ova zemlja jest i ostaje suzna dolina. Zato je uvijek trebalo i ljubavi, i to ne na jeziku nego na djelu. No danas je bijeda reć bi postigla kulminaciju. Ta se bijeda očituje i na selu i u gradu. Ona se očituje kod mnogih staleža, svakog spola i svake dobe. Tko ne vidi prilike u gradu? Kolike familije stradaju i to ne samo radničke i obrtničke nego (možda još teže) i činovničke! Kolika dječica stradaju! Koliki mladići stradaju! Kolike djevojke stradaju, te uslijed bijede postaju plijen nezasitne pohlepe ljudi bez srca! Kolike udovice stradaju! Koliki starci i starice stradaju! Koliko ljudi nema stana! Koliko ljudi nema hrane! Koliko ljudi nema odijela! Koliki su bolesnici prepušteni na milost i nemilost sudbini!
Kolike žene u porođaju, kad bi najviše trebale njege, nemaju u potpunom smislu riječi upravo ničega! Koliki putnici traže prenoćište! Koliki mole pomoć, da mogu barem donekle pristojno pokopati svoje mile! Evo kakovo golemo područje za karitativni rad u gradu!
Selo naše do sada uopće nije dolazilo u obzir. Može se donekle i razumjeti. Selo je religioznije, susjedi se poznaju i barem donekle jedan drugoga pomaže u stisci. Ali nema sumnje, da se i na selu može i mora mnogo toga učiniti. Zar nema i na selu bolesnika? Zar nema i na selu zapuštene dječice? Zar nema i na selu bijede svake vrste? Evo dakle golemo područje rada za karitativni rad i na selu. Svim pak ovim velikim potrebama, koje smo nabrojili i ako ne izbrojili, ne može doskočiti čovjek pojedinac. Tu ne može mnogo pomoći niti jedno osamljeno društvo.
Za uspješnu naime pomoć treba ne samo dovoljno sredstava, nego treba i rada i znanja. I djelotvorna ljubav naime je znanost svoje vrsti i možda najplemenitija. Prikupiti pak dovoljno sredstava, pobrinuti se za radne sile, voditi dobru evidenciju svih nevoljnika i svih nevolja, razdijeliti pravedno sakupljenu pomoć, to može da učini samo solidna organizacija. Nije s toga čudo, što su napredni narodi Evrope već davno uredili krasne karitativne organizacije, svjesni šta znači za Crkvu karitativni rad.
Ovaj će Vijesnik imati zadaću da poučava i savjetuje, da bodri i izvješćuje o svemu što se tiče karitativne akcije, kojom moramo i možemo privesti tolike duše k Bogu. Velim, privesti k Bogu jer to jest i mora biti konačna svrha svake stvari. Velim, moramo ih privesti po djelotvornoj ljubavi, jer kad zataji socijalna pravednost, onda mora da priskoči u pomoć ljubav prema riječima jednog uvaženog katoličkog auktora: »Pravednost se usavršuje ljubavlju.«
Velim, možemo ih privesti, i možda jedino privesti upravo djelotvornom ljubavi. Voda dok je hladna čini se da nema nikakove moći. Ali pogledajte ju kad se ugrije. Ona je kadra da nosi i najteže terete i prevozi ih preko brda i dolina. I mi, budu li srca naša gorjela pravom Kristovom ljubavi, organizovanim karitativnim radom postići ćemo neočekivane rezultate.
IZVOR: CP, sv. LXXII., str. 123.-124.; usp. Karitas, 1. (1934.), br. 1., str. 2.-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 7-9.
[4] U vremenu prije Drugoga svjetskoga rata nalazimo u literaturi riječ »karitas« (= ljubav, milosrđe, dobro djelo prema Bogu i bližnjemu), kojom se označava organizirano djelovanje na području kršćanske ljubavi, i tada je bila imenica ženskoga roda.
Okružnica nadbiskupa Stepinca o pomoći poplavljenim krajevima, 9. lipnja 1939.
Broj 5214.
OKRUŽNICA
Velečasnom svećenstvu
Sve velečasna svećenstvo pozivljem, da u nedjelju 18. lipnja o. g. pročita narodu ovu moju poslanicu:
Predragi vjernici!
Kako je poznato, pred kratko je vrijeme teška vremenska nepogoda snašla neke hrvatske krajeve.
Od velikih kiša nabujaše i razliše se rijeke i potoci. Poplavljena je na tisuće jutara, uništeni usjevi, zamuljena trava; pokvarena spremljena hrana; odnesena gospodarsko i obrtničko oruđe; odronjene zemlje; podrovane, rasklimane, srušene kuće; – jednom riječju, bijeda i nevolja.
Naročito postradaše krajevi oko Samobora, Karlovca, Klanjca, Ogulina, Gradiške, Mačkovca, a i drugdje.
Tuga mi se svija oko srca kada slušam i mislim o tim strahotama. Duboka sućut duše moje prati sve siromašne stradalnike.
Vruće se molim Bogu, da skrati i ublaži nevolje.
Predragi vjernici! Jedna od najljepših i najvećih zapovijedi Gospodina našega Isusa Krista i naše svete vjere jest zapovijed: Ljubi bližnjega!
I to djelotvorno!
Krasne su u tom pogledu i riječi sv. Jakoba[84] apostola: » Kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera mrtva bez djela.«[85] »Čovjek se djelima opravdava. «[86] – »Tko čini djela, bit će blažen u djelima svojim.«[87]
Po zapovijedi Gospodnjoj i riječima apostolskim dužni smo djelima pomoći čovjeku, koji je u nevolji, a kamo li ne onima, koji su nam najbliža braća, članovi hrvatskoga naroda, kojemu svi pripadamo.
Kršćanska nam dakle ljubav nalaže, da djelima pomognemo nastradaloj braći.
Stoga Vas, predragi vjernici, pozivljem i molim, da to učinite, koliko koji može, jedan novčanim, ma i najmanjim prinosom, drugi u žitku, ili primanjem djece na prehranu, ili na koji drugi način.
Neka to napose učine oni krajevi, koji su ostali pošteđeni. Neka je to ujedno kao njihova zahvala Bogu s jedne strane, a s druge kao prošnja, da ih i dalje čuva od takovih nepogoda.
Sakupljanje u crkvama neka se obavi u nedjelju 25. lipnja.
Kako je »Gospodarska Sloga« organizirala pripomoć i na drugim stranama hrvatskog društvenog i privrednog života, neka se sakupljeni prinosi pošalju izravno »Gospodarskoj Slozi«, Zagreb.
Način sakupljanja i odašiljanja neka dogovori župnik s crkvenim odborom (ili kako preporučuju mjesne prilike).
Tko brzo daje, dvaput daje.
Ovom prilikom još toplo stavljam svim vjernicima na srce, da često upravljaju svoje molitve Bogu, neka bi po milosrđu svojem poštedio hrvatski narod od ovakovih teških prirodnih nepogoda.
U Zagrebu, dne 9. lipnja 1939.
+ Alojzije,
nadbiskup.IZVOR: CP, sv. XLII ., str. 2253.; usp. KL, 90. (15. lipnja 1939.), br. 24., str. 302.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 92-93.
[84] Sv. Jakova[85] Usp. Jak 2, 26.[86] Jak 2, 24[87] Jak 1, 25Prijava Gestapoa u Grazu o prikupljanju pomoći zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca za izbjeglice, 8. ožujka 1939.
Prijava Gestapoa u Grazu na SD, ravnatelja Službe sigurnosti u Beču, o prikupljanju pomoći zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca za izbjeglice, 8. ožujka 1939.
IZVOR: CP, sv. C., str. 712.–713.; spis je pronađen među dokumentima izbjegle Vlade NDH u Leibnitzu 1945. godine.
Vfg.
– – – – – – – – – – – – – – –
II/212–124Graz, den 8. Marz 1939
– – – – – – – – – Fu./Th.
D–113
An den
SD – Führer des SS Oberabschnittes[71]
1. – Donau –,
Wien.
Betr.: – Flüchtlingshilfsaktion für Emigranten unter dem Protektorat des Erzbischofs Dr. Alois Stepinac[72]
Vorg.: – ohne –
Beil.: – 1 –
Der deutschfeindlich kroatische Erzbischof Dr. Alois Stepinac hat eine Hilfsaktion für aus dem Reich geflüchtete Emigranten ins Leben gerufen und an alle Persönlichkeiten des öffentlichen Lebens das nachfolgende Schreiben gerichtet. Dem Schreiben lag die beiliegende Anlage bei.[73]
Flüchtlingshilfaktion
unter dem Protektorat von Dr. Aloisius Stepinac,
Erzbischof von Agram,
Kanzlei Kaptol, Part. 3[74]
Zagreb, den 11.1.1939
Verehrter Herr![75]
Wegen [der] heftigen und unmenschlichen Verfolgungen hat eine grosse Anzahl von Leuten ihre Heimat verlassen müssen. Diese Bedauernswerten sind nicht nur ohne Heimat, sondern auch ohne Mittel zum Leben geblieben. Sie irren in der Welt herum, um ein Land zu finden, das ihnen und den ihren die Möglichkeit zur Gründung einer Existenz bietet. Eine grosse Anzahl solcher wohnt derzeit in Jugoslawien, viele von ihnen sind mit Frauen und Kindern. Ihre Tragik ist schwer und ihr Elend unbeschreiblich. Jeden Tag wendet sich eine solche Anzahl Emigranten an uns und bittet um Rat, Intervention, Unterstützung in Geld und in Naturalien. Es gibt unter ihnen auch Intellektuelle und solche, die irgendwo gut gestanden sind.
Es ist unsere christliche Pflicht, dass wir ihnen helfen. Deshalb halten wir es als notwendig, uns an Leute guten Herzens und edler Gefühle mit der Bitte um Hilfe für die erwähnten Elenden zu wenden. Ich bin so frei, mich auch an Sie, verehrte Herren, als Glieder unserer Kirche zu wenden, da sie am besten die Tragik unserer Leute, die jedes Heim, aller Mittel und jedes richtigen Zieles bar sind, verstehen werden, um dem Fond, der zur Unterstützung der Emigranten erforderlich ist, ihre Unterstützung zu geben. Ich bitte am beigelegten Zettel ihren freiwilligen Monatsbeitrag, mit dem Sie diese notwendige Aktion unterstützen werden, zu vermerken.
Mit vorzüglicher HochachtungDr. Alois Stepinac e. h.
2. Z.d.A.
F.S.F.II/212[76]
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 86-88.
[71] voditelju nacističkog Nadodjela[72] Akcija za pripomoć izbjeglicama pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskup a dr. Alojzija Stepinca.[73] Neprijateljski raspoložen prema Nijemcima hrvatski nadbiskup dr. Alojzije Stepinac utemeljio je »Akciju za pripomoć izbjeglicama iz Njemačke ('Reiha')« i poslao je svim uglednicima javnoga života sljedeće pismo. Pismo je priloženo ovom dopisu.[74] Akcija za pripomoć izbjeglicama pod pokroviteljstvom dr. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, Ured na Kaptolu br. 3.[75] Sadržaj ovoga pisma, što ga je nadbiskup Stepinac uputio pojedinim imućnijim ili utjecajnijim osobama radi pomoći izbjeglicama zbog nacističkog progona, vidi BAS. Knj. 2, dok. br. 36, str. 82. ili ovdje.[76] Sve tri kratice ovjerovljene su nečitljivim inicijalima potpisnika.Okružnica nadbiskupa Stepinca o sakupljanju hrane za siromašne ljude u »Tjednu kršćanske ljubavi«, 7. ožujka 1939.
Zagreb, 21. ožujka. Prigodom »Tjedna kršćanske ljubavi« izdao je zagrebački Nadbiskup ovu okružnicu na svećenstvo:
OKRUŽNICA HRVATSKOG METROPOLITA
ZA »TJEDAN KRŠĆANSKE LJUBAVI«
Svima Vam je znana riječ sv. Grgura – Fiat refectio pauperis abstinentia jejunantis![69] Ta riječ pada mi na um u ovoj svetoj korizmi kad se opet nebrojeni bijednici obraćaju na me, moleći pomoć. Dobri Bog pomogao nam je, da smo preko našeg Karitasa nadbiskupije zagrebačke, kojeg smo osnovali prije 7 godina, sakupili i podijelili u tih sedam godina do sada oko milijun dinara među našu sirotinju, uvijek uz prethodni izvid jesu li vrijedni. Dakako da je najveći dio te svote doprinio zagrebački Ordinarij, ali su se spremno odazvale i mnoge druge dobre duše i doprinijele svoj dio što veći što manji. Sirotinje i dalje imade u našem Zagrebu, i to sve više i više iz istih župa naše hrvatske domovine. Ja danas nisam više u stanju doprinositi u ono mjeri u kojoj je mogao nekada da doprinosi zagrebački nadbiskup. A osiromašili su i drugi koji su rado davali.
To me ipak ne smeta a da se ne obratim na sve svoje svećenstvo, da pomogne Karitas nadbiskupije zagrebačke, koji smo osnovali prije sedam godina za pomaganje bijednih i nevoljnih i da provede prema priloženom programu »Tjedan kršćanske ljubavi« od 19. do 26 ožujka, a od sabranih priloga čekovnom uplatnicom Karitasa neka se pošalje u Zagreb polovica, a polovica ako župnik želi, zadrži za siromahe ne teritoriju župe. Nitko pametan ne može prigovoriti ovome, jer nema gotovo župe, iz koje ne bi bio koji taj jadnik u Zagrebu, pa je pravo da barem nešto doprinesu koji mogu i za svoje bijednike izvan teritorija rodne župe. Oni svećenici koji ne vrše pastve, neka doprinesu lično što mogu ili preporuče prijateljima i znancima da dadu svoj doprinos. Idealno bi bilo da se braća svećenici obvežu na mjesečni – makar samo od par dinara doprinos našem Karitasu. Ljubav prema sirotinji u današnje doba najbolji j e propovjednik svete vjere, pa i onda kad nas možda koji siromah grdi i psuje. Diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum![70]
Ako se gdje može sabrati štogod u naturi umjesto novca, i to će dobro doći.
Ovaj dopis nema karakter naredbe nego molbe, pa neka pojedinci postupe prema mjesnim prilikama. Sjetite se, ako Vam je teško, riječi Spasiteljevih: »Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, Meni ste učinili!«
U Zagrebu, dne 7. ožujka 1939.+ Alojzije, v. r.,
nadbiskup.I. Priprava:
PROGRAM ZA TJEDAN KRŠĆANSKE LJUBAVI
OD 19. DO 26. III. 1939.
a) Već tjedan prije t. j. od 12. ovog mjeseca, pa kroz cio tjedan kršćanske ljubavi od 26. ovog mjeseca školskoj djeci pod vjeronaučnim satom tumačiti djelotvornu kršćansku ljubav i upozoriti njih i njihove roditelje na ovaj Tjedan kršćanske ljubavi. Predočiti im primjer Kristov i prvih kršćana u korist siromaha. Poziv na male žrtve i sudjelovanje u ovoj akciji kršćanske ljubavi;
b) pripravna propovijed u nedjelju 19. ožujka ove godine kod svih sv. misa sa pozivom župljanima, da sudjeluju u ovoj akciji;
c) postaviti škrabicu ili tanjur na zgodnom mjestu za vrijeme funkcija u crkvi, u župskom uredu i na drugim zgodnim mjestima, te sabirati u nju od 19. do uključivo 26. ožujka;
d) sabiranje novca, živežnih namirnica i korisnih stvari u župi, upotrebljujući u tu svrhu članove Katoličke Akcije i nabožnih društava, u prvome redu muževe, onda žene, napokon ozbiljne mladiće i djevojke.
II. Glavni dan požrtvovnosti i ljubavi je 26. ožujka 1939.
a) ponovna sv. propovijed kod svih sv. misa sa osobitim naglaskom, da nije jedina svrha Tjedna kršćanske ljubavi sabrati što više sredstava, nego i oživiti smisao kršćanske požrtvovnosti, probuditi milosrđe i samilost;
b) sabiranje novca i dr. za vrijeme sv. mise;
c) eventualno koja priredba u korist ove akcije.
IZVOR: CP, sv. XL., str. 1129.; usp. HS, 11. (22. ožujka 1939.), br. 68., str 7.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 85-86.Prosvjed Hrvata nacionalista nadbiskupu Stepincu zbog okružnog pisma od 11. siječnja 1939. o prikupljanju pomoći za izbjegle Židove, siječanj 1939.
Prosvjed Hrvata nacionalista nadbiskupu Stepincu zbog okružnog pisma od 11. siječnja 1939. o prikupljanju pomoći za izbjegle Židove, siječanj 1939.[66]
IZVOR: CP, sv. C., str. 708.–710.; njemački izvjestitelj je na letku dopisao napomenu: »Flugzettel gegen Erzb. Stepinac«[67](...) Znajući sve to vrlo dobro obraća se ipak g. Nadbiskup na nas, kao članove njegove Crkve pod lozinkom »LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA« i traži, da pomognemo zaklete neprijatelje naše vjere i naroda! Tko su ti »ŽIDOVSKI EMIGRANTI«, »koji lutaju po svijetu da nađu zemlju, koja će im dati mogućnost, da stvore sebi i svojima novu egzistenciju«?
ZAGREBAČKI NADBISKUP SAKUPLJA NOVAC ZA ŽIDOVSKE IZBJEGLICE!
(...) G. Nadbiskup hoće nam sugerirati, »da je bijeda tih emigranata zbilja neopisiva«. Zar ste možda ikada vidjeli bilo koga od tih ŽIDOVA da je bos ili poderan prosio milostinju na Jelačićevom trgu, Ilici, ili pak snuždeno u kojoj mračnoj kapiji? Ili ste možda vidjeli »emigrante« kako čiste gradske ulice od blata ili snijega, možda »emigrantkinje« kao služavke ili pralje? Sigurno ne, ali zato ste mogli vidjeti te ŽIDOVE po cijeli dan samo u najboljim i najskupljim kavanama, gdje su klevetali, intrigirali i širili najgore laži, a ujedno gustirali kršćanske djevojke i žene, da ih namame novcem na oskvrnuće i nemoral.
(...) Ogromno židovsko bogatstvo davalo im je tako silnu moć, da se prije jedva nekoliko godina nitko nije usudio napadati židovstvo i njegove strašne zločine. Ako je ipak netko ustao proti židovstva, bio je nesmiljeno uništen, pa i maknut sa zemaljske površine, bio to pojedinac ili cijeli narod.
(...) Sada pak dolazi ZAGREBAČKI NADBISKUP i traži od KRŠĆANA HRVATA obavezu na velike mjesečne doprinose za TE I TAKOVE ŽIDOVSKE TUĐINCE! Dakle neka mi sada dademo tim EMIGRANTIMA naš teško i POŠTENO zarađeni novac da i taj prekriomčare preko granica!!!
TO JE ZAISTA NEČUVENI IZAZOV!!! I kao što je baš ovih dana u zapadno-demokratskoj-židovskoj zemlji – u LONDONU – razjareno kršćansko ljudstvo žestoko demonstriralo na ulicama PROTI SABIRANJU PRILOGA ZA ŽIDOVSKE EMIGRANTE, tako je i kod nas dužnost svakog poštenog čovjeka i svijesnog nacionaliste da se u opravdanom gnjevu okomi na ovakav postupak zagrebačkog Nadbiskupa, odnosno katoličke Crkve.
Meni ne dozvoljava više čast da ostanem u ovakovom društvu i ja zato istupam iz katoličke Crkve sa majkom, ženom i kćerima, te prelazim na starokatoličku vjeru.
(...) I kao što je Isus Krist bičem istjerao židove iz hrama Božjeg, tako će i u novom duhu preporođeni narodi istjerati iz svojih sredina sve nenacionalne i nečiste elemente, ali i farizeje makar isti, kršteni ili nekršteni, nosili na grudima potajno Davidovu Zvijezdu ili javno svećenički ornat.[68]IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 83-84.
[66] BAS. Knj. 2, dok. br. 36, str. 82. Protužidovska je propaganda na svoj trošak tiskala spomenuto »Okružno pismo« kako bi napala Nadbiskupa zbog prikupljanja pomoći za izbjegle Židove i popratila ga naslovom: Zagrebački nadbiskup sakuplja novac za Židovske izbjeglice! Odlomke toga prosvjeda donosimo u odlomcima.[67] Letak protiv nadbiskupa Stepinca.[68] Hrvatska straža je 25. veljače 1939. taj pamflet nazvala sramotnim i plodom »cinizma i zločinačke drskosti«, vrlo štetne za hrvatske narodne interese, usp. DNAS sv. III., str. 263.Bilješka Nadbiskupova tajnika da je nadbiskup, Stepinac utemeljio Društvo za pomoć izbjeglim katolicima i Židovima pred naletom nacizma, 13. siječnja 1939.
IZVOR: CP, sv. CXV str. 25.; usp. usp. DNAS, sv. III., str. 230.Ustanovljeno je društvo – potporno pod predsjedanjem samoga Nadbiskupa. Pisana su pisma bogatijim, napose krštenim Židovima, koja je pisma potpisao sam Nadb. Lijepo se skupilo financijskih sredstava. Ured imadu u Kaptol 3. Dominikanac O. Stumpf držao im uskrsne konferencije na njemačkom jeziku.
ZA EMIGRANTE
Mnogima su ishođeni prelazi u druge zemlje. Napose je vrlo zaslužan za to nadb. tajnik Dr. Fr. Šeper koji je poznanstvima svojim kod policije (Dr. Vragović) i Banovine ishodio napose dozvole boravka i sl. – Stoji se u dopisivanju sa sličnim komitetima u raznim zemljama. Zanimljivo je da se kod nas počelo s time još prije nego je došao poticaj od Sv. Stolice.
Pomoć toga komiteta dijeli se uglavnom izbjeglicama katoličke vjere i pokrštenim Židovima koji od nepokrštenih ne mogu ništa dobiti jer vele, ote[64] onima na čiju ste vjeru prošli.[65]
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 82-83.
[64] Idite.[65]Zbog utemeljenja ovoga potpornog Društva nadbiskup Stepinac primio je brojna prosvjedna i prijeteća pisma. Osobito je uvrjedljiv bio članak Budimo na čistu. Hrvatski narod i židovska emigracija, koji je napisao i u »Novoj Hrvatskoj« od 8. veljače 1939. objavio Vladimir Cicak, usp. DNAS, sv. III., str. 245.–256. i 263.Okružno pismo nadbiskupa Stepinca o prikupljanju pomoći izbjeglim i prognanim Židovima, 11. siječnja 1939.
Okružno pismo nadbiskupa Stepinca »Akcija za pripomoć izbjeglicama« o prikupljanju pomoći izbjeglim i prognanim Židovima početkom Drugoga svjetskoga rata
Ovo pismo svjedoči kako nadbiskup Stepinac nije bio ni »germanofil« – ljubitelj Nijemaca, ni »germanofob« – »deutschfeindlich«,[63] neprijateljski raspoložen prema Nijemcima, nego je, vođen kršćanskom ljubavlju, sve učinio da zaštiti Židove i sve one koje su Nijemci zbog bilo kojega razloga prognali iz Reicha, 11. siječnja 1939.
IZVOR: CP, sv. C., str. 711.; spis je pronađen među dokumentima izbjegle Vlade NDH u Leibnitzu 1945. godine.
Zagreb, 11. siječnja 1939.
Poštovani Gospodine!
Uslijed žestokih i nečovječnih progona morao je veliki broj ljudi ostaviti svoju domovinu. Ti su jadnici ostali ne samo bez domovine nego i bez sredstava za život. Lutaju po svijetu da nađu zemlju koja će im dati mogućnosti da stvore sebi i svojima novu egzistenciju. Velik broj takovih boravi privremeno u Jugoslaviji. Mnogi su od njih sa ženom i djecom. Njihova je tragika teška, a bijeda neopisiva.
Svaki se dan obraća na nas veliki broj takovih emigranata tražeći savjeta, intervencije, preporuku, pripomoć u novcu ili u naravi. Ima među njima i intelektualaca, i takovih koji su negda dobro stajali.
Naša je kršćanska dužnost da im pomognemo. Stoga držim za potrebno obratiti se na ljude dobra srca i plemenitih osjećaja s molbom za pripomoć spomenutim bijednicima. Slobodan sam obratiti se i na Vas, Poštovani Gospodine, kao člana naše Crkve, koji ćete najbolje shvatiti tragiku ovih ljudi bez doma, bez sredstava, bez pravoga cilja, da dadete svoju potporu fondu koji će biti upotrebljen u korist emigranata.
Molim da na priloženom listu označite svoj dobrovoljni mjesečni doprinos kojim ćete podupirati ovu tako potrebnu akciju.
Uz odlično poštovanje
Dr. Alojzije Stepinac
Nadbiskup
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 82-83.
[63] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 34, str. 80.–81.
Propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca katoličkoj akademskoj mladeži u kojoj je osudio rasističku teoriju i protumačio kršćanski pogled na svijet, 27. ožujka 1938.
Propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca katoličkoj akademskoj mladeži u kojoj je, tumačeći odnos katoličkog intelektualca prema svome narodu, osudio rasističku teoriju i protumačio kršćanski pogled na svijet, čovjeka pojedinca i narod,
u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 27. ožujka 1938.
Katolički akademičari i akademičarke! - I ove godine vidim vas, Bogu hvala, u velikom broju okupljene pred oltarom Božjim, da obavite vašu uskrsnu kršćansku dužnost. Ispunili ste opomenu Spasiteljevu: »Reddite quae sunt Dei Deo! Dajte Bogu što je Božje!« (Mt 22, 11)[1] Niste pošli za onima, koji osim materije neće da priznaju išta, već se rugaju onima koji vjeruju u egzistenciju osobnoga Boga govoreći: »Ubi est Deus eorum? Gdje je Bog njihov?« (Jdt 7,21)[2] vi ste pošli za glasom duše, koja Vam govori pred svetim ta- bernakulom: »Ecce Deus noster iste! Exspectavimus eum et salvabi nos! Evo ovo je Bog naš, čekali smo ga i spasit će nas!« (Iz 25,9) Niste pošli za onima koji hoće da širom svijeta uskrise na novi život staro poganstvo i njegove lažne bogove, bilo u ovoj ili u onoj formi. vi ste pošli za glasom duše, koja govori: »Non enim est alius Deus quam tu, cui cura est de omnibus! Nema drugog Boga osim tebe, koji se brineš za sve!« (Mudr 12, 1)[3] Niste pošli za onima, koji su po krsnome listu doduše katolici, ali praktički žive kao da nisu kršćani. Vaših duša nije mogao niti može zadovoljiti puki formalizam, niti fraze bez sadržaja i života, niti svjetski užici, jer cijelo vaše biće govori: »Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum, ita desidera anima mea ad te Deus! Kao što čezne jelen za izvorima voda, tako čezne duša moja za Tobom Bože!« (Ps 41, 6)[4]
Nije malena stvar u današnje doba, kad akademičari javno ispovijedaju svoje vjerovanje. Zato treba danas i samozataje i junaštva.
Prilike naime svuda u svijetu tako se razvijaju, da uvjereni katolik intelektualac, kojemu vjera nije prazni cimer nego srž života, biva često posmatran u najmanju ruku kao natražnjak. Na njegovu adresu padaju nerijetko neukusni vicevi; unosni položaji za njega su nepristupačni, ako ne pogazi svoje uvjerenje; ne rijetko biva smatran kao neprijatelj vlastitog naroda, ako ne reče amen i na najnevjerojatnije ispade pojedinaca, koji su uzeli patent na patriotizam. Koliko dakle mora da bude čvrst u vjeri, stalan u načelima i ustrajan u radu intelektualac katolik, da se uzdrži na površini i ne potone u glibu materijalističke sadašnjice!
Nije mi nakana, da vam danas govorim o izrugivanju na koje može naići katolik intelektualac radi svoga nazora o svijetu. Da vi preko toga niste već prešli, ne biste sigurno ni došli ovamo. No vi bez sumnje imate na umu opomenu Gospodnju: »Opprobrium hominum et blasphemias eorum ne metuatis ! Ne bojte se ruženja ljudskog i od huljenja njihova ne plašite se!« (Iz 51, 7) A zašto ne? »Sicut enim vestimentum, sic comedet eos vermis, et sicut lanam sic devorabit eos tinea: salus autem mea in sempiternum erit, et iustitia mea in generationes generationum! Jer će ih moljac izjesti kao haljinu i kao vunu izjest će ih crv, a pravda moja ostaje do vijeka i spasenje moje od koljena na koljeno!« (Iz 51,8) Niti želim da vam govorim o nepravdi, da uvjeren katolik ne može doći do značajnijeg položaja u javnim a često i privatnim službama, ako prije ne pogazi svog uvjerenja. Kad biste vi računali na položaj, ne biste ni došli u katoličke redove. Zato takove nepravde samo dižu vaš ponos, jer držite na umu onu staru riječ - non est ad astra mollis e terris via! Put od zemlje do zvijezda nije lak!
Katolički intelektualac i narod
Želim da upotrebim ovu priliku i iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnju, a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.
Nerijetko čuje se danas govoriti, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko stjecanja znanja? Mislim da tu nemam mnogo što pobijati.
Ako može istinski napredovati čovjek bez glave i bez zdrave pameti, može istinski napredovati i narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji da bi narod odbacio inteligenciju koja se istinski skrbi oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.
No ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću narodnu inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalci. Prema tome su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni na to da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li možda upravo vi koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?
Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj već zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.
Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad dakle te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svog naroda. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj naravi čovjeka, i prema tome je naravni zakon. Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši, nego ga usavršuje i oplemenjuje.
Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god dakle ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude, tako i narod svoj više nego li drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku nego li tuđu?
Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema vjeri katoličkoj ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda. Bog pak ne može sebi protusloviti.
Da je tome tako, pokazuje bjelodano sam Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svome narodu izraelskom, i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi Magnificat Majke Božje zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi prema svom narodu? Dirljivi plač Jeremije proroka na razvalinama Jeruzalema, nije li odraz duboke ljubavi prema svom narodu? A apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svom narodu tako daleko, da je zavapio: »Optabam ego ipse anathema esse a Christo pro fratribus meis, qui sunt cognati mei secundum carnem! Želio bih da sam budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu!« (Rim 9, 13) Odatle pojava, da Katolička crkva u svom djelovanju i te kako računa i u obzir uzima nacionalno čuvstvo u narodima među kojima djeluje. Zato čim je moguće postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne zaštitnike. Ona poštuje sve njihove običaje, dok god nisu u protimbi s istinama kršćanstva ili zdravim razumom.
Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takove tvrdnje bajke, nego što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum vele! Ljubiti, reći će, htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro kojem se radi; onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.
A što je, pitam vas, najveće dobro i pojedinca i naroda? Ono bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera je katolička prvo i najveće dobro hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša.
To svjedoče neizmjerne žrtve za turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije hereza, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta vjera katolička učila ga je poštenju i čestitosti, i možete matematskom sigurnošću ustanoviti gdje se ona potkapa na koji mu drago način, da će tamo umjesto poštenja i pravde zavladati naskoro divljaštvo i rasulo. Ljubi li dakle istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru otaca svojih i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno prava i sloboda, što će mu cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt?
Katolici i narodna egzistencija
Drugo narodno dobro jest narodna egzistencija. Na svojim vizitacijskim putovanjima vidio sam dosta toga, što me je napunilo tugom i bolju. Lijepa i krasna sela, a kadkad gotovo prazna. Umjesto veselog smijeha djece neka samrtna tišina. Bijela kuga poharala je selo. A kako selo tako i gradove. Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmlatka, jer ako na mladima svijet ostaje, a tima se ne da uopće živjeti, na kome će ostati domovina? A zašto se neda života potomstvu? Zar zato jer nema kruha? Ne! Jer redovito siromasi imadu najviše djece! Nego zato jer se mnogi grlati rodoljubi boje žrtava i truda oko djece. A što znači onda patriotizam koji u javnom životu spasava narod, a u vlastitoj obitelji ga ubija? Zato se ovakvima može mirne duše reći sa Svetim pismom: »Ipsi autem non erant de semine virorum illorum, per quos salus facta est in Israel! Oni nisu bili od roda muževa, po kojim je došlo spasenje Izraelu!« (1 Mak 15,44)[5] Ili ljube li možda istinski narod svoj oni žalosni zastupnici akademske omladine, koji su uvijek spremni da manifestiraju i protestiraju ali ne paze da bi svoju mladost časno i pošteno sproveli i tako životom svojim, i obitelji koju će osnovati, bili sposobni da dovedu narod svoj k onoj sreći, što je ne doživješe oci? Ili, ljube li narod svoj oni koji neće da znadu, da je danas imperativ za akademsku našu omladinu stručno se spremati i tako osigurati egzistenciju sebi i svojima? Diletanti su samo balast za narod, ma koliko grlati bili i isticali se u narodnim akcijama.
Katolici i sloboda
Treće dobro o kojem se danas toliko pjeva, ali kojeg je malo u svijetu, jest sloboda. Od svega vidljivog stvorenja čovjek je jedini, koji zna što je taj veliki dar Božji. Dar je to što ga po prirodi ide bilo kao pojedinca bilo kao narodnu cjelinu. Ali ona je uistinu dar Božji! »Omne datum optimum et omne donum perfectum desursum est descendens a Patre luminum! Svaki je dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo silazeći od Oca istine!«[6]
I stoga slobode neće uživati ni onaj pojedinac ni onaj narod, koji je zahvalno ne primi iz ruku Božjih. A ne primaju je zahvalno iz ruku Božjih oni, koji u slobodi gledaju oslobođenje od sviju obaveza i prema Bogu i prema bližnjemu te misle, da smiju nekažnjeno gaziti sva ljudska i Božja prava ...
Zato će vanjsku slobodu na svoju korist i na korist drugih uživati samo onaj koji najprije oslobodi unutarnjeg čovjeka i koji se dovine slobode djece Božje, te stoji sa obadvije noge na tlu etike i morala, pravde i poštenja!
Crkva i suvremeni problemi
To su evo tri dobra, koja prava ljubav želi svome narodu. I tko mu negira ova dobra nije mu prijatelj. Jer ako mu negira vjeru, bit će brzo kraj egzistenciji. Ako mu negira egzistenciju onda nema koristi od slobode. Ako mu negira slobodu djece Božje, vanjska sloboda bez unutarnje odvest će ga brzo u rasulo i propast.
Ta tri dobra žele svome narodu i vaši crkveni poglavari, želi ih i vaš nadbiskup. Pa ako vašoj mladenačkoj impulzivnosti ne ide u račun ova ili ona gesta crkvenih poglavara, onda se sjetite prije svega, da oni koji više stoje, obično više toga i vide. Sjetite se zatim, da Crkva katolička nije organizacija od jučer, nego od dvije tisuće godina. Zato se njezini glavari ne mogu ravnati momentalnim hirima pojedinaca i grupa, nego iskorišćuju milenijsko iskustvo Crkve. Sjetite se napokon, da se Crkva i njezini predstavnici nalaze danas u težim prilikama nego ikada prije, jer živimo u vremenu koje je moderni poganin označio» Umwertung aller Werte«, bankrotom svih vrijednosti. Ljudi trče za mjehurićima od sapunice a zlato gaze nogama. Što bi imalo biti na prvome mjestu stavljaju na zadnje, a što nije ni spomena vrijedno smatraju idealom savršenstva. I da nema Crkve s njezinim vječnim istinama, izgubili bismo na koncu ne samo vjeru, nego i razum i čitavu baštinu djedova. Ne čudite se, dakle, ako Crkva koji put drukčije sudi i radi, nego što želi ovaj ili onaj.
Katolici i rasizamModerni rasizam zamjera npr. Crkvi, što neće pasti na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti mu se.
Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju, da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije ljubav, nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo - što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome! Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakovoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. svi su naime narodi djeca Božja, i zato svi vape k Bogu - Oče naš koji si na nebesima!
Pravu dakle istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, ane kojekakvi rasizmi.
I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.
Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke, budite uvjereni, da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje i hrvatske narodne sreće. ponesite tu zavjetnu misao s ovih konferencija i recite vašim kolegama i kolegicama - grobar je svoje i narodne naše sreće onaj tko u Hrvatskoj ruje protiv Katoličke crkve!
Hrvatska straža, 29. ožujka 1938., br. 72., str. 2-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 229-235.Članak dr. Alojzija Stepinca Što hoćemo?, u kojemu Nadbiskup obrazlaže potrebu izlaženja časopisa Karitas pokrenutoga za animiranje karitativne djelatnosti u narodu, početkom siječnja 1934.
Članak dr. Alojzija Stepinca Što hoćemo?, u kojemu Nadbiskup obrazlaže potrebu izlaženja časopisa Karitas.[3] pokrenutoga za animiranje karitativne djelatnosti u narodu, početkom siječnja 1934.
IZVOR: CP, sv. LXXII., str. 122.-123.; usp. Karitas, 1. (1934.), br. 1., str. 1.-2.
ŠTO HOĆEMO?
Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo, da u Katoličkoj crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju. Hoćemo da pokažemo da u Katoličkoj crkvi još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina - a to je djelotvorna ljubav - da ta svjetiljka i dalje sjaje pred licem Gospodnjim. Ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da joj nanovo prilijemo ulja. A ako bi se gdjegod nesrećom sasvim ugasila, da ju nanovo zapalimo.
Naša je akcija eminentno crkvena. Iza nje stoji naš natpastir, nasljednik apostola, iza nje stoji sv. Otac, iza nje stoji Krist, iza nje stoji Bog, koji je zapovijedio - ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! Naša akcija nije ništa drugo, nego izdanje u novoj opremi onoga, što su činili i učili apostoli; nije ništa drugo nego li ono, što je činio sv. Pavao apostol, koji je kao muž vremena ne samo učio dužnost djelotvorne ljubavi, nego je poučavao vjernike i o načinu, kako će u praksi provesti tu zapovijed. Način, kojim je sv. Pavao nastojao oživotvoriti zapovijed djelotvorne ljubavi, bio je za ono vrijeme potpuno dostatan. Danas su pak druga vremena i Crkva katolička s time računa. Crkva naime katolička nije nikakova okamenina, nego je vječno živa i mlada organizacija, sposobna da se prilagodi svakom dobu i vremenu. I nikada ne će napredak čovječanstva tako naglo teći, da Katolička crkva ne bi bila kadra ići uporedo s njime na svakom polju, pače mu prednjačiti svagdje a napose u karitativnoj akciji.
Hoćemo da djelotvornom ljubavi unapređujemo čast i slavu Božju! I jer nam je cilj uzvišen i nakana čista, zato se ne ćemo dati smesti prigovorima ni s lijeva ni s desna. Znamo vrlo dobro i osjećamo, da su danas teška vremena. No djelotvorna ljubav je tim više potrebna čim su teža vremena. Znamo, da ne možemo postići ideala, koji nam riše Sv. pismo u Djelima Apostolskim: »A u mnoštva onih, koji vjerovaše, bijaše jedno srce i jedna duša, i nijedan nije smatrao za imanje svoje, da je išta njegovo, nego im sve bijaše zajedničko; i milost velika bijaše na svima njima; jer nijedan među njima nije bio siromašan; jer koliko ih god bijaše, koji su imali njive ili kuće, prodavali su i donosili novce od onoga što su prodavali i stavljali pred noge apostolima. A dalo se svakome, koliko je tko trebao.« Tog ideala mi danas dostići ne možemo. Ali ako ga ne možemo dostići sasvim, time nismo izuzeti od dužnosti, da mu se nastojimo približiti prema silama. Niti svet ne može nitko da bude kao Gospodin Bog, pa ipak imademo zapovijed: »Budite sveti, kao što je svet Otac Vaš, koji je na nebesima.«
Znamo vrlo dobro, da će biti prigovora s mnogih strana, jer je ljudsko srce uvijek sklonije osuđivati nego li odrješavati, No mi ćemo se držati one apostola Pavla: »Ljubav je strpljiva, dobrostiva, ljubav ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; ne čini što je nepristojno, ne traži svoje, ne razdružuje se, ne misli o zlu; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.«
To je ukratko što hoćemo!
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 6-7.
[3] U impressumu je ovaj časopis predstavljen sljedećim riječima: Vijesnik za karitativnu akciju nadbiskupije zagrebačke. - Izlazi svaki mjesec. - Pretplata god. Din 10. - Cijena pojedinom broju 1 Dinar. - Vlasnik i izdavač: Karitas nadbiskupije zagrebačke, Središnjica Zagreb, Vlaška ul. 36. - Tel. 86-46.; brojeve časopisa od br. 1. do 5. uredio je dr. Alojzije STEPINAC.
Pismo dr. Alojzija Stepinca svećenicima o skupljanju živežnih namirnica po župama za prehranu gladnih, 5. listopada 1933.
Pismo dr. Alojzija Stepinca svećenicima o skupljanju živežnih namirnica po župama za prehranu gladnih, 5. listopada 1933.
IZVOR: CP, sv. XI., str. 77.Zagreb, dne 5. X. 1933.
Dragi druže!
Katolički Karitativni Sekretarijat dobrim je dijelom Vaše djelo. Prilike u Zagrebu također su Vam prilično poznate. Očajnije već jedva mogu da budu. Do danas je u našoj kartoteci ubilježeno možda već 4.000 ljudi koji traže pomoć. Sjećam se da ste svojedobno iznosili prijedlog, da se počne sabirna akcija za sabiranje živežnih namirnica po našim župama. Ja sam se protivio držeći da ne bi bilo nikakva uspjeha.
Međutim razmišljajući došao sam na misao da Vas uoči predstojeće zime zamolim, da pokušate u svojoj župi a ako je moguće i u drugim župama tamošnjeg dekanata, pokušati sabirnu akciju živežnih namirnica - kao brašna (ili pšenice u zrnu i kukuruza, jer mi možemo i ovdje dati samljeti), krumpira, graha, uopće svega što bi se moglo upotrebiti za prehranu gladnih. I to bih Vas molio ako je ikako moguće da dovršite prije 29. listopada, jer ćemo onda održati po prilici proslavu Ozanama[1], pa bismo vrlo rado da i Vi na istoj održite jedan praktični referat baš u cilju, da se svima predoči važnost svrha i način takove pomoći.
Nadamo se da će Vam stvar potpuno uspjeti, što bi bilo za našu stvar od ogromne važnosti. Ovih dana ćemo završiti »Pravilnik« (barem privremeni). Nemojte zaboraviti Sekretarijata, makar ste i udaljeni!
Sa pozdravom u Kristu
Stepinac[2]
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 5.
[1] OZANAM, Antoine Frederic (Milano, 23.IY.1813. - Marseilles, 3. IX. 1853.), francuski književnik i povjesničar, katolički intelektualac, s kolegama studentima utemeljio je Konferencije ljubavi, koje su 1833. postale Društvo (ili Udruga) sv. Vinka, u kojem djeluju muški i ženski članovi. Oni se po nadahnuću sv. Vinka Paulskoga posvećuju siromasima. Ivan Pavao II. proglasio je u crkvi Notre Dame u Parizu Antoinea Ozanama blaženim 22. kolovoza 1997. Značajne su Antoineove riječi: »Siromahe vidimo tjelesnim očima; tu su i možemo staviti prste u njihove rane; žigovi trnove krune vidljivi su na njihovim čelima ... Vi ste sveta slika Boga kojeg ne vidimo; i budući da ga ne možemo ljubiti drukčije, ljubit ćemo ga u vašim osobama ... Vi ste naši gospodari i mi ćemo biti vaši služitelji- (Pisma I, str. 243).[2] Na pismu koje je mladi svećenik Alojzije Stepinac vlastoručno potpisao nalazimo napomenu svećenika, nepoznate župe, koji je pismo primio i na nj odgovorio: Primljeno 7/X.1933. Odgovorio: Treba poziv uslijediti od Ordinarija. Jedan dekanat je premalo.
Ispiši stranicu
