1941.

• Okružnica nadbiskupa Stepinca kleru Nadbiskupije zagrebačke prigodom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, 28. travnja 1941.

  
   

  OKRUŽNICA ČASNOME KLERU
  NADBISKUPIJE ZAGREBAČKE

   
   
  Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da se i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!
  
  I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, koliko god i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja; koliko god bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. »A Domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris - Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja« (Ps 117,23).
  
  No, dok vam danas progovaram iz ovih starodrevnih dvorova, u sjeni ovog starodrevnog hrama, tog nijemog svjedoka naše hrvatske povijesti, ne govorim vam samo kao sin hrvatskog naroda, nego još više kao predstavnik svete Crkve. Govorim vam kao predstavnik one Božje institucije, koja je nikla u krilu vječnosti i kojoj je svršetak u vječnosti u sasvim posebnom značenju te riječi. Kao predstavnik one Crkve, koja je »firmamentum et columna veritatis - stup i tvrđa istine« (1 Tim 3, 15) i koja se nije bojala i na moja usta reći istinu, gdje je trebalo, i ako je nažalost njezin glas često ostajao »glas vapijućega u pustinji« (Iv 1,23).
  
  Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam, da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova.
  
  Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu misiju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. Cijeneći i zaštićujući vjerske i moralne vrednote, pokazat će da vjeruje, da je zemaljska domovina samo onda prava majka, kad nam sklapa ruke i uči nas »dati Bogu Božje«, te da je samo onda istinska skrbnica našeg života, kad nam korake upućuje na staze, koje vode u visinu i kad uklanja smutnje od duša, koje je Bog stvorio za sebe.
  
  No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara hrvatskog naroda, nego će tako postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. Crkva, koja već dvije hiljade godina gleda previranja u historiji svijeta, vjekovni je svjedok, kako »regnum de gente in gentem transferetur propter injustitias et injurias et contumelias et diversos dolos«, kako kraljevstva prelaze s jednoga naroda na drugi zbog nepravednosti i nepravde i sramoćenja i raznih prevara (Sir 10, 8). Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosnim časovima u povijesti hrvatskoga naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće.
  
  Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju. Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja Nezavisne Države Hrvatske.
  
  Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskoga naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde. Ona će se stoga držati riječi Pisma: »Verbum Dei non est alligatum - riječ Božja nije (nikada) svezana« (2 Tim 2, 9). I Ona će smatrati svojom svetom dužnošću »opportune, importune, arguere, increpare, obsecrare in omni patientia et doctrina« et cum omni apostolica libertate - u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti učeći sa svom strpljivošću (usp. 2 Tim 4, 2) i sa svom apostolskom slobodom. Tako će raditi i to će smatrati dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i Države Hrvatske.
  
  Dao dobri Bog, da tako bude. A da tako bude, pozivam vas, časna braćo svećenici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu, ali još više da sami kod oltara Božjega podižete ruke k »Ocu zvijezda«, »od kojega silazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon« (jak 1, 17), da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini; da narod hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi Njegovoj sagrađenoj na pećini Petrovoj!
  
  Ako se možda očima svijeta čini molitva suvišnom stvari, mi je smatramo najvažnijom od svega u životu, jer »ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije koji ga čuva« (Ps 127, 1).
  Crkva Božja nikad se nije gubila u frazama, ali nikad nije također zatajila u onom ustrajnom radu, na kojem se stvaraju temelji sretne budućnosti pojedinca, naroda i država. Pokažite to, časna braćo, i sada, i ispunite svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj!
  
  U vezi s time određujem, da se u nedjelju 4. svibnja o. g. održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama, na koje neka župni uredi pozovu mjesne vlasti i vjerni narod. Nadam se, da će se u to vrijeme moći održati spomenute svečanosti. A u koliko komunikacijone prilike jošte ne bi omogućile, neka se to izvrši u prvi slobodni dan. A što se tiče Prvostolne crkve zagrebačke, to ću dan odrediti u sporazumu s državnim vlastima.
   
  U Zagrebu, 28. travnja 1941.
   

  + Alojzije,
  Nadbiskup

   

  
  IZVOR: CP, sv. XLIII., str. 2517.-2518.; usp. KL, 92. (29. travnja 1941.) br. 17., str. 197.-198.[96]
   
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 119-121.

   

  ---

  [96] Na izvorniku ove okružnice u ABAS nalazi se Nadbiskupova bilješka, kao dopuna, da se kler ne miješa u politička zbivanja.

• Pismo nadbiskupa Stepinca dr. Anti Paveliću, poglavniku NDH, u kojem se zauzima za Hrvate Bunjevce, svećenike i vjernike, koje u Bačkoj progone mađarske vlasti, 25. travnja 1941.

   
  Zagreb, 25. travnja 1941.

   
  
  Gospodine Poglavniče!
  Slobodan sam obratiti se na Vas, kao poglavara Države Hrvatske, u pitanju Hrvata - Bunjevaca.
  
  Danas me je izvijestio jedan svećenik - očevidac o strašnim prilikama, koje vladaju u Bačkoj. Vrloga rodoljuba i uglednog svećenika mons. Blaška Rajića su madžarske vlasti strpale u zatvor i tamo strahovito tukle i mučile, Ništa bolje nije prošao ni njegov kapelan Matković.
  
  Madžarske se vlasti vladaju prema svima Hrvatima ma bez razlike brutalno. Otimanje imovine je na dnevnom redu. Pod izlikom, da u kućama traže oružje, dođu i oplijene cijeli stan. Uvaženom narodnom borcu dru Matiji Cvetoviću odnijeli su pored svega vrijednoga i 4 para cipela. Sve Hrvate - Bunjevce, koji se vraćaju s različnih bojnih polja kući, odmah zatvore bez ikakvoga razloga.
  
  Čini se, da su kao taoce odveli 60 najuglednijih Bunjevaca - Hrvata, dočim su Srba i Židova samo po 20. Zaprijetili su se, da će sve Hrvate poubijati, ako četnici bilo što poduzmu - kao da se Hrvate može smatrati odgovornima za četničke izgrede!
  Na pitanje, da li bi se Bunjevci htjeli iseliti - možda u Srijem - odgovorio je taj svećenik očevidac, da bi - po njegovu uvjerenju - oni to učinili u 99%.
  Molim Vas, Gospodine Poglavniče, da poduzmete diplomatske mjere, kako bi se patnje naše braće svršile, i da se drži u evidenciji njihova želja za pr
  seljenjem.
  Izvolite, gospodine Poglavniče, ovom prigodom primiti izraze mog iskrenog poštovanja i odanosti.
   

  Nadbiskup

   
  Gospodin
  Dr. Ante Pavelić,
  Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
  Zagreb
   
   

   
  IZVOR: CP, sv. CXv., str. 37.; usp. DNAS, sv. IV., prileži između str. 202. i 203.
   
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 118-119.

• Pismo nadbiskupa Stepinca koje je uputio dr. Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova, u kojemu traži dodatni obzir za Židove koji su prešli u katoličku vjeru, Zagreb, 23. travnja 1941.

  
  Zagreb, dne 23. travnja 1941.

  
  
  Gospodine Ministre,
  Povodom donošenja židovskih zakona čast mi je poslati Vam svoj slijedeći prijedlog: Imade dobrih katolika, koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona. Ne bi bilo pravedno, da ih se u postupku izjednači s onima, koji su to učinili iz spekulacije, pa je potrebno i na mjestu, da se to uzme u obzir kod donošenja zakonskih mjera protiv židova, odnosno i onih, koji su iz židovskog vjerozakona prešli na katolicizam.
  
  To bi se moglo udesiti n. pr. tako, da se uzme kao granica prelaza 1. siječanj ove godine. Dakako da se taj obzir ne bi odnosio na one koji su prije toga roka konvertirali, a ogriješili su se makar kako u hrvatski narod.
  Izvolite primiti, Gospodine Ministre, izraze mog iskrenog poštovanja.
   

  Nadbiskup,
  Predsjednik bisk. konferencija
   

   
  _________________________________
  Gospodin
  Dr. Andrija Artuković
  Ministar unutarnjih poslova
  Zagreb
   

   
  IZVOR: CP, sv. XC., str. 3906.
   
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 116-117.

   

• Pismo nadbiskupa Stepinca ministru unutarnjih poslova NDH dr. Andriji Artukoviću, u kojem se, zbog najave protužidovskih zakona, zauzima posebno za Židove koji su prešli na katoličku vjeru, 23. travnja 1941.

  Zagreb, 23. travnja 1941.

   
   
  Gospodine Ministre,
  Povodom najavljenog donošenja protužidovskih zakona čast mi je upozoriti Vas na slijedeće: Imade dobrih katolika koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona. Neki su od njih na pr. konvertirali već prije nekoliko decenija; imade među njima i takovih koji su se istaknuli kao dobri hrvatski nacionaliste. Smatram da bi bilo potrebno da se kod donošenja potrebnih zakona uzme obzir na takove konvertite.
  
  Izvolite primiti, Gospodine Ministre, izraze mog iskrenog poštovanja.
   
  Nadbiskup,
  Predsjednik biskupskih konferencija
   
   
  ____________________________
  Gospodin
  Dr. Andrija Artuković
  Ministar unutarnjih poslova
  Zagreb
   
  Br. 5997/46
  Prepis se slaže sa izvornikom. Pečat NDS
  Zagreb, dne 1. listopada 1946.
  Ravnatelj nadb. pisarne:
  u. z. Dr. Cvetan
   
   
   

  IZVOR: CP, sv. LXVI., str. 1171.; usp. Sudski stup NRH-6/46, str. 1171., CP, sv. XC., str. 3906.
   
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 117-118.

   

  NAPOMENA: Ovaj dokument tužitelj je uvrstio u proces nadbiskupu Stepincu. 

• Molba roditelja Tome i Marije Beroša iz Makarske za sina Marijana koji je na službi u vojsci osuđen na smrt, 20. ožujka 1941.

  
  20. III. 1941. Danas sam opet primio jednu molbu da interveniram za vojnika osuđenog na smrt.
   
  Preuzvišeni gospodine!
  Mi potpisani Tomo i Marija Beroš ponizno se obraćamo na Vašu Preuzvišenost s molbom za pomoć.
  
  Naš sin Marijan, osuđen je po vojnom sudu na smrt. Sad još očekujemo potvrdu osude od vrhovnog vojnog suda u Beogradu, gdje se i on sada nalazi.
  
  Naš sin Marijan Beroš, rođen je u Makarskoj dne 17. III. 1919. U vojnu službu je nastupio dne 1. VI. 1940. kod Vojnog Okruga u Mostaru. Poslan je na vojnu službu u Šibenik, a odanle premješten u Đenović u Dalmaciji. Jednom smo dobili vijest, da je on iz vojne službe pobjegao. To je moglo biti negdje u mjesecu septembru 1940. Kasnije nismo imali o njemu nikakvih vijesti dok nam nije stigla eto ova tako strašna, da je uhvaćen i osuđen na smrt.
  
  Mi razumijemo strogost vojnih zakona, i da tako mora biti, ali nam je kao roditeljima strašno teško za svoje dijete. On je bio kod kuće uvijek dobar i poslušan. Bio je trgovački pomoćnik. Nažalost kroz svoj život je bio uvijek bolestan . Triput je bio operiran. Živčano je bio slab i napet, pa je još od djetinjstva višeput od kuće običavao pobjeći, a onda se nakon nekog vremena vratio. U takvim je časovima zapažalo se na njemu, da je sav smušen i sam nije znao, zašto je bježao od kuće.
  
  Preuzvišeni gospodine, mi ponizno molimo, da razumijete veliku žalost nas roditelja, pa da izvolite za njega se zauzeti, da bi bio pomilovan, jer smo uvjereni, da on svoj čin žali, i da nije ništa počinio od zlobe i pakosti, niti od neposluha proti vojske, nego samo u svojoj velikoj živčanoj smušenosti, koja ga je pratila kroz cijeli život.
  
  Vašoj Preuzvišenosti bit ćemo svi zahvalni kroz cijeli život, i sada ljubimo Vaše ruke.
   
  Ožalošćeni roditelji osuđenoga.
  Beroš Tomo Beroš Marija
   
  Pisao sam odmah knezu Pavlu. Hoće li biti uspjeha u ovo žalosno vrijeme?
  
   

  IZVOR: CP, sv. CXV., str. 34.; usp. DNAS, sv. IV., prileži između str. 154. i 155.
  
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 113-114.

• Pismo Vladete M. Miletića, odvjetnika iz Užica, u kojemu čestita nadbiskupu Stepincu na govoru prigodom »Tjedna kršćanske ljubavi«, 4. siječnja 1941.

  
   Užice, 4. januara 1941. god.

   
  VLADETA M. MILETIĆ
  ADVOKAT
  UŽICE
   
  Vaše Visokopreosveštenstvo.
  Povodom Vašeg sinoćnjeg govora o zimskoj pomoći, osećam prijatnu dužnost, da Vam zahvalim i čestitam, koliko na hrišćansko-milosrdnoj besedi, toliko isto na muškom stavu, koji se u današnje doba vrlo retko viđa. U Vašim rečima da »prava kršćanska ljubav traži prije svega pravdu « našao sam potvrdu moga osnovnog ubeđenja, koje nisu hteli razumeti ovde mnogi, koji su radje gotovi, - po opštoj duhovnoj gnjilosti - što je, žali bože, obujmila naše današnje društvo, - da svaku bedu danas pripišu samo zloj sudbini, ne tražeći njene uzroke. Oni zaboravljaju da davanje milostinje treba da pomogne nevoljne, ali tako isto i da izleči darodavce, da dalje ne čine ljude bednima .
  
  Tako shvatajući ja sam odbio da dam svoj prilog zvaničnim skupljačima zimske pomoći te uskratio da mi objave ime kao dobrom hrišćaninu. Ali sam miran, jer imam Boga za svedoka, da se o zimsku pomoć sirotinji nisam oglušio, a da to javnost ne zna. Ovako sam postupio što verujem, da bi danas kod nas bilo mnogo manje nevoljnih, da su zvanični koji danas kupe pomoć, ranije bili pravedniji.
  
  - Nisam politički u krajnjoj levici; predsednik sam ovdašnjeg odbora radikala grupe g. Ace Stanojevića. Stid me je da se utrpavam, pa mi je mučno da Vam nepoznat pišem. Ali Vaša beseda je osvojila moju dušu tako, da sam morao ovaj obzir preći.
  Nisam nikome besedu čestitao, pa ni mome patrijarhu g. Dr. Gavrilu, ni g. Dr. Rožmanu, pa ni g. Dr. Nikolaju, jer Vaša reč prevazilazi njihove.
  
  Prilazeći Vašoj bratskoj, svetoj ruci, želim Vam dobro zdravlje i sreću.
  
  Vladeta M. Miletić
  Advokat
   
   

  IZVOR: CP, sv. CXV., str. 33.; usp. DNAS, sv. IV.; pismo prileži na str. 127.
   
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 112-113.

   

• Govor nadbiskupa Stepinca o kršćanskim dužnostima pomaganja bližnjemu u nevolji prigodom tjedna za »Zimsku pomoć«, na zagrebačkom radiju, 3. siječnja 1941.

  
   »Akcioni odbor za zimsku pomoć Kraljevine Jugoslavije« zamolio me, da kao predstavnik katoličke Crkve uputim nekoliko riječi putem radija o kršćanskim dužnostima pomoći svojim bližnjima u nevolji. Rado se odazivljem toj molbi i tom pozivu.
  Jer, kada je govor o ljubavi, nitko nije toliko zvan na službu njezinu kao Crkva katolička, koja s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo Kristovo. Djela onoga Krista iz čijeg se milosrdnog srca izvio uzdah: »Misereor turbae - žao mi je naroda.« (Mt 15, 32). Onoga Krista, u kojega je duši odsijevao onaj divni biser ljubavi prema bližnjemu. Nedostiživa priča o milosrdnosti Samaritanca! Onoga Krista, koji govori: »Zaista vam kažem, što god učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.« (Mt 25, 40). »1 tko napoji jednoga od ovih malenih samo čašom hladne vode, jer je moj učenik, zaista vam kažem neće mu propasti plaća.« (Mt 10,42).
  
  Jest! Crkva s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo božanskog Samaritanca. Nju boli, kad mora gledati svoju vlastitu djecu, braću i sestre Kristove po gradskim periferijama, po selima i gradovima naših pasivnih krajeva, kako se pate bez ogrjeva, bez odjeće, bez hrane. Crkvu to boli, jer trpe uda Kristova, članovi mističnog tijela Kristova. Crkvu to boli, jer gleda u tome grubu povredu socijalne pravde, jer vidi kako se često plaštem lažne ljubavi nastoji prikriti golotinja ranjene socijalne pravednosti. I s toga propovijedajući svoju stoljetnu propovijed o Kristovoj ljubavi dovikuje svima, koji hoće da čuju njezin glas: »Prava kršćanska ljubav traži prije svega pravdu!« Ljubav, veli blage uspomene Papa Pio XI. u Enciklici »Divini Redernptoris«, ljubav ne bi bila ljubav, kad ne bi zadovoljila i pravdu. Ljubav, koja uskraćuje radniku zasluženu plaću, nije ljubav, nego isprazno ime i lažan lik ljubavi. Zaista nije pravo, da radnik prima kao milostinju ono što mu pripada po pravu. Niti se može oteti dužnostima pravednosti malenim darovima milosrđa.
  
  Neka dakle svi: bilo pojedinci, bilo udruženja, bilo javne vlasti u ovom tjednu zimske pomoći najprije dobro ispitaju savjest o tom, kako su zadovoljili i kako zadovoljavaju obvezama socijalne pravde i neka nikada ne kušaju tih strogih obaveza pravde zamijeniti neuzgrednim sporadičkm milostinjama.
  
  Ali i u sasvim normalnim prilikama, kad je socijalna pravda zadovoljena, ljudska bijeda i nevolja još uvijek mora apelirati na ljubav! Jer Bog, začetnik ljudske prirode, nije zamislio ljudskog pojedinca i ne dovodi ljude do društvenog života samo zaštitom prava, nego i potrebom ljubavi. I teško onoj zajednici, u kojoj više nema veza ljubavi, nego je sva bazirana na krutim vezama prava. Takva je zajednica nalik lješini, koja će doskora pokazati svu grozotu raspadanja.
  
  S toga je Crkva, znajući onu Kristovu: »Siromahe ćete uvijek imati sa sobom« (Mt 26, 11), uvijek bila majkom sirota, majkom karitativne akcije. Kršćanstvo je poput proljeća, što kiti naša polja i livade bujnim cvijećem i zelenilom, izazvalo bezbroj djela Kristove ljubavi na svim područjima ljudskih nevolja i potreba. Ali, Crkva se je kod svega toga rukovodila i opet Kristovim duhom, koji nam govori iz riječi: »Kada dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri, da ih ljudi slave. Zaista vam kažem: primili su plaću svoju. A ti kada dijeliš milostinju, neka ne zna tvoja ljevica što čini tvoja desnica, da bude milostinja tvoja u tajnosti, i Otac tvoj, koji gleda u tajnosti, naplatit će ti« (Mt 6, 2ss.). No iako se Crkva rukovodila tim duhom, to ipak samo neznalica ili nepoštenjak može nijekati, da je Crkva vjekovima ne samo zborom nego još više tvorom sijala ljubav. Crkva je svoju karitativnu misiju vršila i vrši bez buke i reklame, ali savjesno i pošteno.
  
  Njezini kanali ne krivudaju i ne dovode do zastajkivanja i zavlačenja potrebne pomoći, već se drži one riječi: bis dat qui cito dat, dvostruko daje tko brzo daje. Karitativna akcija Crkve nije nagrižena od plijesni korupcije, da ta pomoć na putu procuri, te se izgubi u pijesku ne stigavši k cilju. I zato baš danas, gdje je mali čovjek izgubio već svako povjerenje u karitativnu inicijativu, baš danas Crkva može mnogo pomoći. To treba da zapamte u prvom redu oni, koji bi rado Crkvi oduzeli mogućnost karitativnog rada.
  
  Ljubav se ne da uhvatiti u paragrafe. S toga je državni aparat manje podesan za karitativnu akciju, koju treba prepustiti privatnicima i Crkvi. Ali državna vlast ne smije, ako joj u istinu lebdi pred očima javno dobro, biti ravnodušna prema karitativnim akcijama, nego ih mora svim silama i sredstvima, kojima raspolaže, pomagati i podupirati. U današnjim prilikama sastojat će se ta pomoć u prvom redu u tom, da stavi na raspolaganje potrebna prevozna sredstva za hranu i ogrjev i to toliko brže i više, što je koji kraj potrebniji brže i izdašnije pomoći. To traži od državne vlasti pravednost, iustitia distributiva.
  
  Pozdravljajući dakle hvalevrijednu akciju zimske pomoći, usuđujem se izraziti nadu, da će ta akcija naići svuda, pa i kod javnih vlasti, na potrebno velikodušno razumijevanje. Budimo uvjereni svi: i pojedinci i udruženja i državne vlasti, da se radi o svetoj dužnosti prema bližnjemu, za koju ćemo Vječnome Sucu polagati račun prema riječima apostola - Omnes enim stabimus ante tribuna! Christi-Jer ćemo svi doći pred sud Božji !(Rim 14, 10). A na tom će sudu izricati pravorijek vječna ljubav po zakonu pravde i ljubavi: »Dođite blagoslovljeni Oca moga i naslijedite kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta; jer sam ogladnio i nahranili ste me, ožednio i napojili ste me, bio sam gost i primili ste me na konak; gol i obukli me, u tamnici bijah i pohodili ste me... Zaista kažem vam, što ste god učinili jednom od ove moje braće, meni ste učinili!«  (Mt 25, 34-40).
  
  To je zakon Isusa Krista, od kojeg ljepšeg nitko nije dao, niti će ikada dati.«

   
  
  IZVOR: CP, sv. XLIII., str. 2470.-2471.; usp. KL, 92. (1941.), br. 2., 13-14.; PROPOVIJEDI II, str. 6.-8.
  
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 110-112.