Svjedočanstva

• Svjedočanstvo 150 svećenika Zagrebačke nadbiskupije

  IZJAVA

  
  Povodom lišenja slobode preuzv. g. Nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca i povodom raznih optužbi protiv njegove osobe mi podpisani zagrebački svećenici i redovnici

  
  Izjavljujemo

  
  1) Nikad nije preuzv. g. Nadbiskup Dr. Alojzije Stepinac nikome od nas davao nikakove ni pismene ni usmene direktive ili poticaje za bilo kakovu ilegalnu ili terorističku političku djelatnost, niti smo ikada ikakav povod za takovo djelovanje zapazili ili našli u njegovu radu.
  
  2) Naprotiv ističemo, da je preuzv. g. Nadbiskup trajno naglašavao svojim svećenicima, da se čuvaju svake političke djelatnosti i da u smislu crkvenih propisa ograniče svoj rad jedino na čisto vjersko područje. Kao dokaz tomu navodimo na pr. Okružnice.
  1. 10.VIII.1938. br. 6347;
  2. 4.II.1942. br. 1722;
  3. 24.IX.1943. br. 8614;
  4. 14.IX.1944. br. 6920;
  5. 6.VII.1945. br. 5027.
   
  3) Ako se je koji svećenik usprkos jasnih odredaba svoga Nadbiskupa bavio kakovim ilegalnim radom, to on zato sam snosi potpunu odgovornost, te čini tešku nepravdu, kad odgovornost za svoju krivnju hoće prenijeti na svoga crkvenog poglavara.
  
  U Zagrebu, dne 24. rujna 1946.
  
  Slijede potpisi 150 svećenika
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 372-373.

• Svjedočanstvo o. Giuseppea Masuccija o pohvalama pape Pija XII. za nadbiskupa Stepinca, 28. ožujka 1946.

  Prije nego što zaključim ovaj dnevnik, želim napisati, što se dogodilo na audijenciji, koju je podijelio Sveti Otac Pio XII., tako da svi Hrvati znaju i nikada ne zaborave koliko Kristovom Vikaru leži na srcu ovaj plemeniti narod, kojega je drugi jedan Papa, i ne bez razloga, nazvao „Antemurale Christianitatis“.
  
  3. rujna 1946. je Sveti Otac primio u posebnu audijenciju talijanske studente i skupinu Hrvata, koji studiraju u Rimu, kojoj sam se priključio.
  
  Govoreći o Rijeci, Papa je rekao:
  
  „Mnogo se pati u Rijeci!“ Na ovu dirljivu izjavu su Hrvati kazali, da su oni došli iz Hrvatske i Papa je nastavio: „Naša jadna Hrvatska! I tamo se nogo pati!“
  
  A Hrvati su izjavili jednodušno:
  
  „Da, Svetosti, mi Hrvati patimo mnogo i u svojoj domovini i u inozemstvu!“
  
  Papa je dodao: „Mi znamo sve!“
  
  I tada je nastavio:
  
  „Sretni ste, da imate u Zagrebu neustrašiva i hrabra nadbiskupa. On je pravi apostol. Poznajemo ga vrlo dobro.“
  
  Hrvati su kazali:
  
  „On je uistinu velik, asceta u privatnom životu neustrašiv vojnik Katoličke Crkve.“ Papa je osnažio: „Vrlo pobožan i odan.“
  
  Za vrijeme razgovora jedan Talijan, koji se vratio iz Albanije prije nekoliko dana, bio je predstavljen Papi, koji mu je postavio nekoliko pitanja i zatim, okrenuvši se prema Hrvatima, dodao je, da Sveta Stolica nije imala predstavnika u Albaniji, dok ima jednog u Hrvatskoj.
  
  Oni su odgovorili, da je u Beogradu i da je potrebno imati jednoga u Zagrebu.
  
  „Dopustite, da ostane Don Giuseppe, jer nas poznaje! Aktivan je, sposoban i razumije nas.“
  
  Ali Papa je rekao, da bi me rado poslao natrag, ali da oni to ne dopuštaju. Na moje inzistiranje je ponovio isti odgovor nekoliko puta i rekao, smijući se: „Ovo je teško pitanje. Na današnji dan ima tako mnogo poteškoća.“
  
  Poslije još nekoliko riječi audijencija je završena…
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 355-356.

• Svjedočanstvo o. Giuseppea Masuccija o ubojstvima svećenika koja je dala izvršiti komunistička vlast, 21. ožujka 1946.

  U 7.30 sati sam čitao Misu u katedrali. U 11 sati sam otišao u ministarstvo unutrašnjih poslova radi produženja moje putnice. Što sam čuo u Ljubljani, sve je najstrašniji užas.
  
  Jučer je obješen jedan 30-godišnji svećenik, koji je prije, nego što su ga objesili, uskliknuo triput: „Živio Krist! Dolje komunizam!“ Jutros u 7 sati je strijeljan jedan 33-godišnji svećenik, jer je čitao u svojoj župi pastirsko pismo!
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 355.

• Svjedočanstvo o. Giuseppea Masuccija o zlodjelima partizanske vlasti i namjeri da se ubije Stepinca, 12. i 14. siječnja 1946.

  12. siječnja [1946.]
  
  Saznao sam, da će večeras biti održane demonstracije protiv nadbiskupa. Poslije meetinga, koji je određen za 16 sati, demonstranti će ići do nadbiskupske palače, da bi razbili prozore i vikali: „Dolje nadbiskup!“ Obavijestio sam vladu. U 13 sati je predsjednik Bakarić poslao na moj zahtjev dvadeset vojnika sa strojnim puškama, da čuvaju palaču.
  
  Ove vojnike je vodio jedan poručnik, koji je, opazivši me, skinuo svoju kapu i pozdravio: „Bog živi!“ Oko 18 sati je mnoštvo od kojih dvije tisuće osoba otišlo s pola srca s Jelačićeva trga do nadbiskupske palače, gdje su vojnici držali stražu. Mogu kazati, da je bilo drago mnoštvu… kad su ga vođe počele povlačiti kao stoku.
  
  U međuvremenu je grad, na opće zadovoljstvo, utonuo u mrtvu tišinu, čišćen slabom kišom, što je prala bezbrojne mrlje, nagomilavane neprestano na ljudima i narodima; ali daleko od Boga ljudsko srce ne može naći mir: Fecisti cor nostrum ad Te et inquietum est donec non requiescat in Te…
  
  14. siječnja [1946.]
  
  Saznao sam, da se traži od raznih činovnika, da potpišu molbu, da bi se osudilo nadbiskupa na smrt. U 17 sati sam otišao gđi Blumschein, gdje sam našao također g. Primaveru. Paddyjeva obitelj se počela seliti u svoj novi stan.
  
  U 10.30 sati sam otišao dru Pallui, šefu kabineta Mons. Rittiga, koji mi je rekao: „Jugoslavensko poslanstvo u Rimu ne želi, da se vrati Njegova Ekscelencija Marcone, ali predsjednik vlade Bakarić tvrdi odlučno, da njegov povratak nije samo koristan, već i potreban.“
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 323-324.

• Izjava vlč. Josipa Crnkovića o Stepinčevom zauzimanje za Srbe, Židove i Cigane

  Kao rođeni Glinjanin bio sam 1941. kod svojih roditelja. Velik dio vremena bio sam kod župnika Žužeka u Glini. Jednoga dana u srpnju počeli su ustaše sabirati pravoslavne žene po Glini.
  
  Dakako da su se bojale sudbine, koja je u svibnju zadesila njihove muževe. Molile su župnika Žužeka da ih spasi. On je molio ustaškog časnika Rolfa, da to ne čine. Rolf je izjavio da ima nalog da ih sve pritvori.
  
  Žužek je tražio vezu s nadbiskupom Stepincem, te je nakon objeda došao sam Rolf reći Žužeku, da je došao drukčiji nalog tj. da se ima sve žene pustiti njihovim kućama. Bio sam prisutan kod toga.
  
  Sigurno se nadbiskup na molbu Žužeka zauzeo za te pravoslavne žene, i zato je uslijedila drukčija naredba. Iz 4-godišnjeg boravka u kući nadbiskupa znam posve sigurno da je on uvijek osuđivao ubijanje nevinih ljudi, a napose zbog vjere, te se zgražao nad tim djelima, koja su počinjena nad pravoslavcima, Židovima i ciganima.
  
  Negdje 1942. prijetila je pogibelj dvojici simpatizera NOV-a, da budu suđeni na smrt, jedan činovnik kod suda ili kotara u Pisarovini i jedan vojnik, koji je sa streljivom otišao u šumu k NOV-i.
  
  Mene je nadbiskup poslao k ministru Puku, kao Glinjanina, da se zauzmem za te ljude. Nadbiskup je želio svakome pomoći, tko je tražio, i kome je mogao pomoći. Dr. Puk mi je rekao, da nadbiskupa odviše vode sentimenti (osjećaji) prema svima, pa čak i neprijateljima.
  
  Kad sam kasnije rekao nadbiskupu, on mi je odgovorio: činim što mi je dužnost prema svakom, tko on bio. Tako je on bio samilosan prema svakomu bez razlike na vjeru ili političko mišljenje.
  
  Uspjeh je mog posjeta bio taj da je Puk obećao biti blaži u sudu tom činovniku, kojeg ime ne znam.
  
  
  
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 302-303.

• Svjedočanstvo o. Giuseppea Masuccija o prijetnjama komunističke vlasti Stepincu

  Prije pontifikalne Mise su časnici i partizani ostišli nadbiskupu, da bi ga opomenuli i zamolili, da izbjegava svaku ofenzivnu riječ… U 11.30  sati je nadbiskup došao k meni i kazao mi, da su ga nekoliko minuta prije pontifikalne Mise posjetili jedan dopukovnik (isti, koji ga je uhapsio 17. svibnja) i jedan komesar u građanskom odijelu.
  
  Izrazili su želju, da razgovaraju s njim nasamo. Nadbiskup je otpustio svećenika, koji je trebao nositi njegov skut, i rekao im, da ima samo dvije slobodne minute.
  
  Odgovorili su mu da su dvije minute dovoljne i počeli bez daljnjeg uvoda: „Govori se u gradu, da biste danas govorili protiv vlade. Čuvajte se! Narod će vas napasti!“ „Kakav narod?“ upitao je nadbiskup. „To je naša stvar!“, glasio je odgovor. „Kazat ću vam“, nastavio je prelat, „da je 99 posto naroda s Katoličkom Crkvom.
  
  U svakom slučaju možete činiti, što hoćete. Umiremo samo jednaput. Ja ne ću biti ni prvi ni zadnji, koji prelazi u vječnost. Nikada ne ću prestati propovijedati istinu; možete slušati sve što govorim… Sada nemam više vremena. Moram ići, jer vjernici čekaju u katedrali…“
  
  Na svršetku propovijedi Pastir nadbiskupije je rekao: „Obavijestit ću vas, draga braćo, da su dva partizana došla k meni, da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je bila uvijek i bit će uvijek ista: spasavati duše.“
  
  
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 294.

• Molba Zdenke Sertić Stepincu da se zauzme za njena supruga Tomislava Sertića

  Preuzvišeni gospodine,
  
  kad ovo pišem, više ne znam, da li je živ čovjek, koji Vam je bio odan. Dan ranije prije osude govorila sam s njim prvi put nakon tragedije, koja se odigrala. Jedva biste ga prepoznali: kostur od čovjeka, koji još govori i hoda. To je onaj pošten i častan Hrvat Tomislav Sertić. Pun volje za život šaputao i molio, da ga spasimo!
  
  Preuzvišeni, naš zlatni dobri Tomica Sertić svezanih ruku izlazio je iz sudnice, a ološ sa ulice pljuvao je po njemu i po ostaloj 16-storici. Nama Hrvaticama čupale su kose šumske žene. Oprostite mi, plačem i sama si čupam kosu od bola. „Mi znamo“, da nemamo koljače, „ali netko mora da odgovara.“ Tomislav Sertić je uživao „veliko povjerenje Pavelića i odgovoran je za sve“. Nisu mu dali niti, da se brani. „Zašto niste došli u šumu, kad ste tako human, nego ste podržavali zločince?“ To su mu govorili.
  
  Preuzvišeni gospodine, hvala Vam za sve, što ste učinili dobrom Tomici Sertiću. Bio je nesretan kao vojnik, jer to nije bilo zvanje za njega i njegovo plemenito srce. Ja sam luda i bezpomoćna ovdje u Beogradu. Na sva vrata sam pokucala. Rekli su mi: dobronamjerni ljudi – samo bi mu mogao pomoći preuzvišeni da brzojavno zatraži pomilovanje, oslobođenje i da dade neku garanciju skupštini, maršalu i vrhovnom vojnom sudu.
  
  Preuzvišeni gospodine! Ovaj slučaj nepravde ubio je u meni, kao i u svakom čovjeku, smisao i volju za život. Moj rad je dovršen. Sustala sam u životnoj borbi pa Vas molim primite moju hvalu za sva dobročinstva. U ime Božje.
   
  Uz poštovanje Zdenka Sertić
  Brzojavka: predan je 22.IX.45. – primljen je 23.IX.45. u 10 h.
  Beograd
  Učinite sve za Tomislava – Slikarica Zdenka
  Vojvode Milenka 22
   
  Odgovorio isti čas: „Maršalu Josipu Brozu – Titu“
  Beograd
  U ime plenuma Katoličkog Episkopata molim pomilovanje za trideset četiri hrvatska časnika
  Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup
  Predsjednik biskupskih konferencija.
  Pridodana je jedna cedulja:
  1) Marinka Slavujević
  2) Zlata Ivanović
  3) Ivanka Spes
  4) Mica Rosandić
  U vojnom zatvoru.
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 286-287.

• Svjedočanstvo Hinka Manna o pomoći koju je Stepinac pružio Židovima

  „(…) Sa tim memorandumom u džepu, ja sam idući dan u pola 8 ujutro našao se sa Hahnom pred Katedralom. Bilo je to u nedjelju dan prije početka biskupskih konferenca 1941. Hahn je imao preko sebe prebačen kaput da se prikrije njegova golotinja, jer je išao pred nadbiskupa, tačno onakav, kakav je bježao iz Jasenovca.
  
  Kako je bilo dogovoreno, g. Dumić čekao je pred ulazom u dvor. Bio je začuđen kad je vidio mene. Ja sam mu u brzini ispričao razlog zašto sam ja došao i kako su me članovi žid. općine ostavili na cjedilu.
  
  Dumić zgražajući se ovakvom postupku odveo je Hahna i mene u dvor, dok je Roemer koji je Hahna odveo čekao u kolima. Nadbiskup primio nas je u svojoj biblioteci. Osim Dumića, Hahna i mene, bio je uz Stepinca i njegov tajnik te još jedan svećenik, za kojeg sam predmnijevao da je papinski legat.
  
  Uzbuđen pričam nadbiskupu što me je dovelo do njega. Molim ga da sasluša doživljaje jednog bjegunca iz Jasenovca. U to Hahn zbaci sa sebe kaput i pokaže se u onakovom jadnom stanju u kakovom je došao iz Jasenovca, te započne opisivati logor u Jasenovcu, njegove mučitelje, njegove žrtve i pokazuje svoje otvorene rane koje su još pomalo krvarile.
  
  Promatrao sam lice nadbiskupovo. Ono je bivalo sve mračnije i mračnije dok mu nisu potekle suze iz očiju. Kada je Hahn završio okrenuo se nadbiskup prema meni i rekao: 'Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me uvjeravao da je to neistinito što se priča o logorima. Sada me ali nitko više neće razuvjeriti.' Zadržali smo se kod nadbiskupa od pola 8 ujutro do 10 prije podne.
  
  U dva i po sata može se mnogo toga da kaže. Prije odlaska uručio sam mu još moju pismenu molbu, umolivši ga da i ovo pročita. Dok sam ja sa Hahnom otišao Dumić je još ostao kod nadbiskupa. Kasnije mi je rekao da je nadbiskup odmah nakon našeg odlaska sjeo i pročitao moju molbu, te dao nalog da se ova odmah prevede na latinski. Ta da je umnožena i razdijeljena svim biskupima na konferenciji i isto tako da je sa popratom odpremljena u Vatikan. Hahnz je uspjelo da se potom prebaci preko granice. (…)
  
  Ali prije nego će Kuehnel sa Millerom doći tamo da joj savjetuje, da skloni sve što bilo od vrijednosti , a napose biblioteku dra. kastla i savjetovao joj da sve te predmete spremi u sanduke i dade na čuvanje, napomenuvši, da je i dr. Sik svoju biblioteku dao onamo na čuvanje. Taj stan je stvarno bio onda po gđi Bluehweiss predan Milleru, a gđa Bluehweiss mi je kasnije pričala kako je Miller došao u njen stan, predstavivši se tko je, ali odmah napomenuo, da se ga ne treba bojati, jer da joj on ne će ništa učiniti.“
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 252-253.

• Drago Oberžan svjedoči o pomoći koju je Stepinac dodijelio slovenskim izbjeglicama

  Za vrijeme okupacije Slovenije mnogobrojni Slovenci, pa i čitave slovenske obitelji bile su od Nijemaca protjerane iz Slovenije, ili su pak morali pobjeći iz Slovenije, zbog terora koji je tamo vladao.
  
  Njihovo stanje bilo je vrlo teško. Razmišljao sam kako da im se pomogne. Poznavajući g. Ciko Milostislava, pomoćnik ministra u miru, kao vrlo čestitog i poštenog čovjeka – rodoljuba, te velikog protivnika Njemaca i ustaškog režima, predložio sam mu, da bi on kao tajnik središnjeg odbora Karitasa preuzeo na sebe brigu za pomoć slovenskim izbjeglicama, što je g. Ciko napripravnije prihvatio.
  
  Odmah smo osnovali tajni fond. Za ovaj fond, osim nas dvojice, znao je još jedino nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac. Iz ovog fonda je razdijeljeno na ime pripomoći slovenskim izbjeglicama iznos od Kn 5,700.000 – čime je njima mnogo pomognuto.
  
  Za istinitost ove moje izjave snosim punu zakonsku odgovornost.
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 251.

• Svjedočanstvo o. Giuseppea Masuccija o poštovanju vjernika prema Stepincu

  Godišnje hodočašće zagrebačkih građana u svetište Marija Bistrica održalo se u atmosferi, koja poziva na duboko razmišljanje. Otišle su tisuće i tisuće najbolje djece ovoga grada, potaknute samo svojom vjerom, da bi se poklonile svojoj Nebeskoj Majci kao njihovi predci, koji su također željeli ostati Njena odana djeca.
  
  Vođeni svojim Pastirom, krenuli su, moleći se i plačući. Stigli su. Položili su pred noge ispovjednika svoj više ili manje težak teret grijeha i… vratili se, prožeti boljim raspoloženjem kratko vrijeme nakon toga, kad se počelo sakrivati sunce. Jedna živopisna skupina je stigla, pjevajući: „Hoćemo Boga, koji je naš Otac… Hoćemo Boga, koji je naš Kralj…“ i bila je dočekana oduševljenim pljeskom na prostranom trgu pred katedralom.
  
  U 19.30 sati bio je pogled takav da je izazivao suze na oči. Jedan je starac uskliknuo: „Nikada nisam vidio nešto slično!...“ Cijeli se Zagreb sakupio u sjeni Katoličke crkve, da dokaže svakome, da su odana djeca katoličke Hrvatske, onoga naroda, koji je jedan Sveti Papa proglasio „predziđem kršćanstva“ i koji čak uz cijenu prolijevanja svoje krvi želi ostati takvim.
  
  I u međuvremenu pjesme, himne, pljeskanje, praćeni različitim glazbenim kapelama, rastu neprestano, spajajući se u jedan jedini ritam.
  
  Pojava nadbiskupa Stepinca pozdravljena je gromoglasnim: „ŽIVIO NADBISKUP!“, koji je poklik, izvirući ravno iz srca vjernika, ispunjavao, odjekujući, cijeli kraj. Popevši se u međuvremenu na propovjedaonicu, nadbiskup je počeo svoju propovijed:
  „Vama, majke, pripada sveta dužnost prenijeti na svoju djecu, na svoju unučad vjeru, koju su vaši predci čak uz cijenu svoga života usadili u vas…“
  
  Beskrajna bujica ljudi skandirala je: „NAD-BI-SKUP!“
  
  Ova demonstracija žarke vjere, živeći u sjeni sve gušćeg sumraka, narasla je u simbol, postala je opet svjedočanstvo pred licem onih, koji bi htjeli iščupati Krista iz savjesti, da je evanđeoski Učitelj, vjeran Svojim nepogrešivim obećanjima, boravio još ovdje poslije za redom devetnaest stoljeća, sposoban očistiti nebo Hrvatske, kao i ostalih dijelova svijeta, od svakog oblaka bezboštva, mržnje i razaranja.
  
  Kako istina ne umire, jer ne može umrijeti, ne umire ni Ljubav, ne umire ni Krist… Stoga će ljudska natjecanja naći uvijek u vjeri, koja je „bitnost nade“, pravedno i plodno rješenje, nikada zamračeno lihvarskom cijenom suza i boli.
  
  Neka se oni, koji su na vlasti, sjete, da politika oslobođena morala izdaje sve, koji su je izabrali za svoj put!... Neka im bude vlast, ako je žele imati, ali ne uništavanje, već pomaganje naroda, vodstvo i miroljubiv rad!
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Dokumenti II., Knjiga 3, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 179-180.