1945.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed u katedrali na Sve Svete, 1. studenoga 1945.
Blagdan Svih Svetih za nas je i temeljiti ispit savjesti
Predragi vjernici!
Za vrijeme strahovite francuske revolucije prodrli su revolucionarci i u katoličku Bretagnu, da razore sve što su smatrali »spomenicima praznovjerja«. I na njihov upit seljacima, zar neće već jednom napustiti ludo praznovjerje, odgovorio je jedan Bretonac kratkim, ali jasnim riječima: »Mi ćemo onda prestati moliti, kad skinete zvijezde s neba.« Te riječi bretonskoga seljaka nisu ništa drugo nego potvrda činjenice da je u ljudskoj duši ukorijenjena neugasiva žeđa za Bogom, koji jest i ostaje jedina prava sreća srca ljudskoga, kako svjedoči psalmist: »Kao što čezne jelen za izvorima vode, tako čezne duša moja za Tobom, Bože! Duša moja žeđa Boga, Boga živoga: kad smijem doći prikazati se pred licem Božjim!« (Ps 42,2–3). A onaj, koji je iskusio kao mladić svu gorčinu grijeha, sv. Augustin, potvrđuje to svojim vlastitim iskustvom nakon obraćenja: »Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi!«.
Ako je dakle Bog zadnji cilj i zadnja čežnja srca ljudskoga, onda se svakako nameće pitanje, koji su uvjeti, da čovjek dospije do toga jedinstva s Bogom? Odgovor nam daje Isus Krist, utjelovljeni Bog, koji je na gori blaženstva postavio načelo: »Blaženi, koji su čista srca, jer će oni Boga gledati!« (Mt 5,8).
Te Kristove riječi, predragi vjernici, otvaraju nam pogled u svijet, koji stoluje daleko iznad zvijezda. I nehotice nam se na blagdan Svih Svetih nameće pitanje, što je s onim skromnim seljacima koji su svojim znojem iz dana u dan zalijevali rodnu grudu, a iza napornog rada podizali ruke k Bogu, Stvoritelju svome? Što je s onim siromašnim radnicima, koji su jedva sklapali kraj s krajem, da održe goli život svoj i svoje obitelji, a kraj sve teške borbe za život smogli su još uvijek toliko duhovne veličine, da Bogu od srca zahvale za sve križeve, kojima ih je obasuo?
Što je s onim skromnim ženama, koje su u muci rađale djecu, sklapale im ručice na molitvu, patile i trpjele pune vjere u Boga? Što je i s onim glasovitim učenjacima, kojima rod ljudski mnogo duguje za naporni njihov trud za opće dobro, a koji su kraj sveg svog znanja bili pobožni kao mala djeca na majčinim rukama? Što je s onim svećenicima, koji su kroz pedeset, šezdeset godina obrađivali njive ljudskih duša, a kao nagradu često primali poruge svake vrste, trpjeli nasilja, a često zapečatili sve mučeničkom smrću? Što je s tim milijunima ljudi preko groba? »Ništa nego šaka praha«, kažu jedni. »Uzalud su se trudili i mučili i vjerovali. Što su užili na ovom svijetu to su i imali, a kad su zaklopili oči, svršeno je sve.« Braćo! Kad bi to bila istina, onda bi čovjek bio najnesretniji stvor na ovoj zemlji. Zašto? Zato, jer nijedna životinja nije svjesna svoje bijede. A čovjek, koji se svojim mislima diže i iznad samih zvijezda, njemu da bude svršetak posve jednak kao volu, konju, magarcu, svinji, psetu?
Nije li tu posve na mjestu primjedba nekadanjeg rektora bečkog sveučilišta Hvrtla: »Iz ponosnog gospodara stvorenja, čovjeka, ostaje u materijalističkom sistemu samo jedan anatomski preparat, jedna šaka gnoja za njivu. On tada kao prvi sisavac ne zaostaje samo nešto za svojim srodnicima (životinjama) nego zaostaje jako mnogo, jer mora još i učiti, trpjeti bez utjehe, jadikovati bez nade u spasenje, i ako nije upoznao na zemlji ni jednog sretnog dana, zdvojiti i umrijeti bez nade!«
Kako duboko dakle moramo na današnji dan, na blagdan Svih Svetih, žaliti graditelje babilonskog tornja materijalizma! Koliko muke i truda, a rezultat uvijek jednak nuli. Koliko uvjeravaju svijet o sreći, koju mu spremaju, a ne poznaju je ni u vlastitoj duši. Mnogo slavljeni, nevjerni Anatole France, kad je umirao, uhvatio je za ruke svoga tajnika i sa suzama u očima rekao : »Nijedno stvorenje u čitavom svemiru nije tako nesretno kao ja! Uvijek su mi govorili, kako sam sretan! A ja nisam bio nikada sretan. Ni jednog dana, ni jednog sata!«
Da, za pristaše materijalističkog naziranja na svijet ne postoji blagdan Sviju Svetih! Njihov pogled ne seže dalje od zemlje. U zemlji, poput životinja, za njih je, kažu svršetak svega.
A mi? Mi ponavljamo danas članak Vjerovanja apostolskoga: vjerujem u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela, život vječni! Vjerujemo, da ne bi bilo u skladu s vječnom pravdom, da oni, koji nikome na svijetu nisu nikada ništa na žao učinili, a trpjeli su i patili cijeli život, da budu iza smrti izjednačeni s ubojicama, bludnicima, pijancima, razbojnicima. Vjerujemo u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela, život vječni! Jer ona općenita težnja srca ljudskoga za trajnom srećom nije nikakav slijepi nagon, nego volja Boga Stvoritelja.
Vjerujemo u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela, život vječni! Jer za to nam jamči Isus Krist, vječna i neprevarljiva istina, koji nam je svojom mukom i smrću na drvetu križa otvorio vrata života vječnoga. Vjerujemo u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela, život vječni! Za to nam jamči ono veliko mnoštvo, kojega nije mogao nitko izbrojiti, od svakoga naroda i plemena i puka i jezika, a koje je sv. Ivan apostol gledao u Otkrivenju, gdje »stoje pred prijestoljem i pred Janjetom obučeni u bijele haljine i palme u rukama njihovim«, palme pobjede (usp. Otk 7,9).
U toj golemoj povorci pobjednika gledamo nježnu dječicu kao onu pobijenu u Betlehemu, kao jednog sv. Tarzicija, gledamo čiste djevice kao Agnezu, Luciju, Ceciliju, Agatu, gledamo junačke kršćanske mučenike kao Sebastijana, Florijana, Jurja, gledamo junačke svete majke kao onu Makabejku, Moniku, gledamo, predragi vjernici, i nebrojene sinove i kćeri svoga hrvatskoga naroda, koji su preminuli u svetosti života, kao blažena Hosana, Gracije, Augustin Kažotić, ili izdahnuli u najtežim mukama kao Tavelić, a uz njih tisuće sinova i kćeri našega naroda palih kroz duga stoljeća za vjeru i domovinu. Ne, oni nisu mrtvi, oni su živi, jer Bog naš hoće da se zove »Bog živih, a ne mrtvih«.[295]
Zato je blagdan Sviju Svetih za nas blagdan vedrog kršćanskog optimizma. Nasilja, laži, nevjera i zla svake vrsti mogu privremeno slaviti slavlje. Ali konačni trijumf pripada vjeri u Boga Stvoritelja svijeta, koji će naplatiti svakome po djelima njegovim. Zato je blagdan Svih Svetih za svakoga kršćanina i blagdan velikog opraštanja svima onima, koji nas mrze i progone. Svi naime, koji hoće da uđu s Kristom u život vječni, valja da izvrše prije Njegovu zapovijed: »Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one, koji vas progone! Tada ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce njegovo izlazi nad dobre i zle i daje kišu pravednima i nepravednima.« (Mt 5,44–45).
Blagdan Svih Svetih za nas je i temeljiti ispit savjesti. Krist je kao uvjet, da prispijemo do blaženoga jedinstva s Bogom, postavio načelo: »Blaženi koji su čista srca, jer će oni Boga gledati.« Ne misli se tu dakako materijalno srce, nego srce u metaforičkom značenju riječi. To može biti ili ljudski razum, kao što se razumijeva tamo, gdje sv. Pavao kori pogane : »Kad spoznaše Boga, ne proslaviše Ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima i potamnje nerazumno srce njihovo«.[296] To može biti i memorija, kao što se razumijeva tamo gdje evanđelist govori o Bogorodici: »A Marija je čuvala sve riječi ove i razmišljala o njima u srcu svome.«[297] To može biti i volja, kao što se razumijeva u psalmu: »Kako je dobar Bog Izraelu, onima, koji su čista srca!«[298] Sve dakle naše duševne moći moraju biti čiste, ako hoćemo da polučimo blažena jedinstvo s Bogom, jedinim zalogom i izvorom ljudske sreće.
A što u sebi uključuje pojam čistoće, to vam je poznato iz svagdanjega života. Čisto je pšenično zrno, od kojega je odlučena pljeva. Čisto je zrcalo, s kojega je obrisana prašina i magla. Čisto je platno s kojega je oprana mrlja. Očistimo dakle razum od zabluda! Očistimo memoriju od svega, što od Boga odvraća! Očistimo volju od zlih nakana i sklonosti krivice! Neka sve naše duševne moći budu čiste od natruha materijalizma, jer je Bog čisti duh i samo oni, »blaženi, koji su čista srca, jer će oni Boga gledati«.[299] Ta što je drugo i proizvelo ovu strašnu krizu u svijetu, negoli »nerazumno srce ljudsko«, kako veli Apostol? Pa ako još komu imponira sistem materijalizma, taj neka ne zaboravi riječi velikoga Pasteura: »Svijet će se jednom smijati nad glupošću naše moderne materijalističke filozofije. Što više studiram prirodu, tim više stojim zadivljen i zapanjen nad djelima Stvoritelja.«
Predragi vjernici! Ako je ikada bio aktualan blagdan Sviju Svetih, onda je danas. Nikada valjda u historiji čovječanstva nije toliko ljudi krenulo na Mirogoje svojih milih i dragih, kao ove godine. I zasuzit će danas mnogo oko. Ali kroz suze tjelesnog oka, neka oko vaše duše zaviri s onu stranu groba, pa će vidjeti da ono što Crkva uči nije nikakva bajka, nego jedina prava realnost. Nijedan zločin neće biti nekažnjen, jer postoji vječna pravda! Ali nijedno dobro neće također ostati nenagrađeno, jer postoji i za to vječna pravda. Oni, koji su se trudili, da upoznaju svoga Spasitelja, oni, koji su se trsili oko toga, da On bude prva i zadnja misao njihova života, oni su nastojali, da izvrše njegovu sv. volju, oni mogu sa sigurnošću računati, da će se njima ispuniti ono, što je rekao Krist: »Blaženi, koji su čista srca, jer će oni Boga gledati«! Jer »nebo i zemlja će proći, ali riječi Kristove neće nikada proći«.[300]
Neka dakle današnji blagdan bude za sve vas poziv Sviju Svetih i vaših milih i dragih s onu stranu groba, da tako živite na zemlji, da se s njima sjedinite u blaženom gledanju Boga kroz sve vijeke.
Napomena: Na blagdan Sviju Svetih došli su neki komunistički funkcionari k Nadbiskupu prije nego što je pošao u katedralu i prijetili mu da će narod reagirati ako se on usudi štogod s propovjedaonice kazati o sistemu ili partiji. Nadbiskup ih je pitao: »Koji je to narod ?« Zatim je s propovjedaonice, nakon propovijedi, izvijestio vjernike o toj prijetnji ovim riječima: »Obavijestit ću vas, draga braćo, da su dva partizana došla k meni, da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je bila uvijek i bit će ista: spašavati duše.«[301]
Dobri Pastir, Vjesnik zagrebačkih župa, br. 8. (1945.); CP, sv. XXIV., 1732.–1735.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 460–464.
[295] Usp. Mt 22,32.[296] Rim 1,21.[297] Lk 2,19.[298] Ps 73,1.[299] Mt 5,8.[300] Usp. Mk 13,31.[301] U svom rokovniku Nadbiskup je ovu propovijed naslovio riječima: »Blaženi koji su čista srca! Oni će Boga gledati!«, a u objavljenom tekstu naslov glasi: »Blaženi, koji su čista srca, jer će oni Boga gledati.«Propovijed u katedrali na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1945.
Budimo vjerni svetome Petru i njegovim nasljednicima!
Dragi moji vjernici!
U rimskim katakombama, koje su bile svjedokom najtežih dana kršćanstva, nađena je jedna svjetiljka, na kojoj su bile urezane riječi: »Petar ne umire«. Da je vjera prvih kršćana bila opravdana, dokaz je među ostalim i to, što mi danas, 1900 godina nakon Kristove smrti, istim poštovanjem gledamo vrhovnog glavara Svete Crkve Papu Pija XII., kao što su prvi kršćani gledali Sv. Petra apostola, čiji blagdan danas slavimo. Nestalo je moćnih dinastija svijeta, minula su kao sjena silna kraljevstva na zemlji. Prolaznost se zamjećuje svuda na svijetu. Ali jedno ostaje neizmijenjeno do konca svijeta, to je institucija papinstva, koja ostaje i pored toliko prohujalih bura i oluja. Čovjeku se nehotice nameće pitanje: »Odakle ta neslomivost?« Odgovor je u tome, što iza te činjenice stoji svemogući Bog. Bog je dao obećanje, koje je ispunio, s nama je, ako smo zdrave pameti, da povučemo jedan zaključak. Ili ćemo ostati vjerni sv. Petru i spasiti duše naše, ili ćemo se iznevjeriti i onda otpasti. Jer, dragi vjernici, kada Bog odgovara, onda nema mjesta kolebanju.
Sin Božji obećao je sv. Petru u Cezareji Filipovoj: »Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Što svežeš na zemlji, bit će svezana na nebesima, što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.«[282] Kada ljudi nešto obećavaju, onda se to može ili ne mora dogoditi, ako međutim Bog obećava, onda znamo, prema riječima Svetoga Pisma, da ne kasni Gospod sa svojim obećanjima. Zato vidimo kako je Krist nakon svog slavnog uskrsnuća predao Petru vrhovnu vlast riječima: »Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje.«[283] Govoriti dalje o Crkvi Kristovoj, a bez sv. Petra, znači Boga nazvati lašcem. Zato nije čudo, kada je Francuz Barane odgovorio Napoleonu na pitanje, da li Crkva može postojati bez pape, da Crkva može biti bez pape isto tako kao i Napoleonova vojska bez Napoleona. Pošto je sv. Petar ostavio svijet, a Crkva ima trajati do konca svijeta, onda je jasno, da vrhovna vlast u Crkvi prelazi na nasljednike Petrove, kao što je to odredio Isus Krist. Svakom čovjeku zdrave pameti jasno je da za postignuće svog vječnog cilja mora ostati vjeran Crkvi, kojoj je papa glavar.
Prigovori protivnika, da je Katolička Crkva intolerantna, bez temelja su. Ako ima na svijetu krivotvorenog novca i robe, onda smo dužni na to upozoriti. Ali isto tako, i još više, dužni smo upozoravati ljude na duhovne krivotvorine, jer se radi o neizmjerno većoj šteti. Prigovori su bez temelja, jer Katolička Crkva ne kaže, koji će se čovjek i gdje spasiti ili ne, nego upozorava ljude, kako će se spasiti. Sud o tome pripada samo Bogu. Kada naglašujemo dužnost vjernosti prema sv. Petru do groba, ne iznosimo intoleranciju prema nijednoj osobi, nego iznosimo odgovor istine protiv laži, koja je protiv Boga, koji ne trpi nikakvih drugih bogova.
Dragi vjernici, kroz čitavu povijest Crkve kušali su protivnici da se nabacuju blatom na vrhovne predstavnike crkve, na nasljednike sv. Petra. Ovo nas ne smije pokolebati, jer nikad vrhovni predstavnici Crkve nisu utvrdili, da nema ljudskih slabosti kod njih pojedinaca. Ali Božja providnost bdije nad nasljednicima sv. Petra, i to nitko ne može poreći. Povjesničar Gregorovius, koji nije bio sklon papama, napisao je: »Povijest nema dovoljno junaka, a da bi mogla približno ocrtati djelatnost i neizmjernu slavu papa.«
Kada ističemo svoju vjernost sv. Petru i njegovim nasljednicima, s ponosom ističemo i ponovno obećajemo i prisežemo vjernost. To je i pitanje našeg obraza i časti. Nitko s malo trunka poštenja neće odobriti postupak jednog Jude, koji je za 30 srebrnika prodao svog učitelja i dobročinitelja. Svaki pošten čovjek osjeća, da je to čin podlosti. A kolika smo dobročinstva mi primili od vrhovnog glavara Katoličke Crkve, o tome ćemo se uvjeriti jednom, kad stupimo s onu stranu groba.
U minulom svjetskom ratu jedan francuski kapetan tražio je jednog teško ranjenog vojnika u streljačkom jarku. Najednom je' začuo povik: »Upomoć!« Požurio je i našao teško ranjenog vojnika između dva mrtvaca. Ranjeni upita: »Gospodine kapetane, da li ste možda svećenik?« »Nisam«, reče kapetan, »ali ću vas odvesti u previjalište, gdje ćete ga naći.« »Gospodine kapetane«, reče vojnik, »ja dugo vremena nisam ni u što vjerovao, ali vratila mi se vjera mog djetinjstva. To mi je vratio mrtvi drug. On je zvao svećenika, a pošto ga nije bilo, zamočio je prst u vlastitu krv i napisao riječi: Ja sam kršćanin i ostajem vjeran Bogu do zadnjeg daha.«
I mi, dragi vjernici, obećajemo, da – ako bude potrebno – pokažemo našu vjernost do posljednje kapi krvi, jer znamo kome prisežemo vjernost. Prisežemo je samom osnivaču Crkve Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. Za one koji bi se pokolebali, a to su plašljivci, kažemo što piše pred crkvom sv. Petra u Rimu.
Tamo su tri rečenice: »Krist pobjeđuje. Krist vlada. Krist zapovijeda .« Sigurno je, da ništa i nitko ne može natjerati u laž ono, što je obećao Isus Krist sv. Petru, kada je rekao: »Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Što svežeš na zemlji, bit će svezana na nebesima, što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.«[284] Amen.
IZVOR: CP, sv. XCIV., 4822.–4825.; u svom Rokovniku Nadbiskup je zabilježio: »29.VI.1945. u katedrali [na] Petrovo – Ostajemo vjerni sv. Petru jer ga je Bog postavio vrhovnim poglavarom Crkve – da tako spasimo dušu.«
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 443–445.Propovijed u prvostolnoj crkvi prigodom Papina dana, 11. ožujka 1945.
»Papinstvo je Božanska ustanova!«
»Gospodin ga sačuvao, poživio ga, blaženim učinio na zemlji i ne dao ga na volju neprijateljima njegovim!« To je naša želja, dragi vjernici, i naša molitva, Svemogućem Bogu, prigodom obljetnice krunidbe Svetog Oca, Pape Pija XII.
U jednom društvu, koje se bilo zaputilo na put preko mora, nalazio se i jedan mladić, koji je prvi put putovao parobrodom morem. Pažljivo je promatrao svaku sitnicu na ladi i divio se radinosti mornara. Tek jedan čovjek nije mu se sviđao. Onaj, što je stajao na kormilu. »Onaj čovjek tamo, doviknu mladić nekom starijem putniku, ne radi upravo ništa. Tek tu i tamo makne nešto rukom.« »Mladi gospodine, odvrati mu ovaj, upravo on ima najvažniji i najteži posao. Jer on mora gledati neprestano na kompas i zuriti u daljinu. Jedan krivi potez s njegove strane može u danom času upropastiti lađu i sve nas, koji smo na ladi.«
Ova mi zgoda, dragi moji vjernici, pada na pamet danas, kad slavimo obljetnicu krunidbe Pia XII., koga je Božja providnost postavila kormilarom čovječanstva na olujnom moru sadašnjice, pune tragičnih grozota. Ljudima, kojima je strast zamračila pogled, pričinja se, da je Papa u ovom vrtlogu strasti ličnost, koja samo smeta. Ali onaj koji traži i ljubi objektivnu istinu, gleda u instituciji papinstva jedan od najvećih darova providnosti Božje u sadašnjosti, i zalog sretnije budućnosti čovječanstva. Jer i danas vrijede riječi Svetoga Pisma: »Gdje nema vodstva, propada narod!« (Izr 11,14). Kad bi po nesreći (što se po Božjoj providnosti i milosrđu nikada neće dogoditi), kad bi, velim po nesreći, nestalo duhovnih kormilara čovječanstva, predstavljenih u nasljednicima svetog Petra apostola, onda možete biti uvjereni, da za nekoliko desetljeća ljudsko društvo ne bi bilo ništa drugo, nego jedna ogromna tamnica, u kojoj bi jedni tiranski gospodovali, a drugi bijedno robovali.
Koji tome ne vjeruje, neka upita nepristranu povijest, što je bilo čovječanstvo prije, nego se Kristova Crkva na čelu sa svetim Petrom pojavila na obzorju čovječanstva. Istina, ne možemo zanijekati sjajnih djela ljudskoga duha i prije toga. Još danas se svijet divi djelima kiparstva, slikarstva, graditeljstva Grka, govorništvu, organizatorskom talentu i državničkom umijeću Rimljana. Ali u cijelom starom poganskom svijetu uzalud ćete tražiti ono što je najljepše i najvažnije, a to je puno poštivanje čovječje ličnosti, bez obzira kojemu spolu, rodu, staležu ili narodu pripada. Ropstvo, najgadnije i najstrašnije, bilo je ozakonjeno. I nije čudo, da je onda u samoj Atici na dvadeset tisuća slobodnih ljudi bilo četiri stotine tisuća robova. A kazna ropstva pravno je bila jednaka smrti. Gospodar nije imao nikakve obveze prema svome robu. Zakon je kaznio onoga, koji bi ubio vola, ali je šutke prelazio preko onoga, koji bi ubio roba.
U takvu sredinu stupilo je na poprište kršćanstvo na čelu s papama, da sruši skoro nerazorivu ogradu, koja je postojala u poganskom svijetu između roba i gospodara, i da vrati čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo, dano mu od Stvoritelja svijeta. Papa Grgur Veliki, s kojim kao s Rimljaninom svršava staro doba ropstva, piše jednom zgodom: »Budući se naš Otkupitelj, Gospodar svih stvorenja, zato smilovao nama i uzeo na se ljudsku narav, da snagom svoga božanskoga bića raskine okove ropstva, koji su nas stiskali i vrati nam opet prijašnju slobodu, zato se radi spasonosno, kad ljudi, koje je narav od početka učinila slobodnima a pravo naroda tih podvrglo jarmu ropstva, kad ti ljudi milošću svojih gospodara opet steknu slobodu, za koju su rođeni.«
I uzalud ćete kroz dugu povijest čovječanstva tražiti bilo pojedince bilo institucije, koje bi toliko učinile za poštivanje čovječje ličnosti i ljudskog dostojanstva, koliko božanska institucija papinstva. A za današnjeg Papu Pia XII. možemo reći, da je sjajna zvijezda na tamnom obzorju čovječanstva, koja u tmini razbuktalih strasti ne prestaje svijetliti, te riječju i djelom pokazivati, da je svaki ljudski individuum, bez obzira kojoj rasi, narodu, staležu, dobi iIi spolu pripada, neumrla slika jednog te istog modela, Boga Stvoritelja, i prema tome svaki ljudski individuum imade svoja neotuđiva prava, kojih mu nijedna ljudska vlast ne smije oduzeti. A koliko vrijedi ljudska ličnost u sustavima, koji se blatom nabacuju na Crkvu i njezinog predstavnika Svetog Oca, koliko vrijedi čovjek u poretku, koji ne računa s Bogom, to prepuštam vama, dragi slušatelji, da prosudite sami. Ne sumnjam nimalo, da će taj sud biti sto posto pozitivan za Crkvu i njezine vrhovne glavare, a porazan za one, kojima je sloboda ljudske ličnosti na jeziku, a u praksi je gaze nogama. I tko bi tvrdio protivno, tomu možemo primijeniti riječi Svetoga Pisma: »Usta njihova ne govore istine.« (PS 5,10).
Ne trpe danas međutim samo pojedinci. Trpe i čitavi narodi. A mali i slabi narodi upravo strahuju za svoju budućnost, jer je jedino mjerilo međunarodnog i međustaleškog poretka postala pesnica. I kad gledamo danas predstavništvo grube sile, i nehotice nam pada na um ona slika iz Svetoga Pisma, koja ga tako dobro karakterizira: »Obučeni su u nasilje kao u haljine.« (PS 73,6). I nehotice nam pada na um ona zgoda iz početka srednjega vijeka, koju je neumrli Rafael ovjekovječio na jednoj slici, a to je susret hunskoga kralja Atile s Papom Lavom I. Sa sjevera jurila je prema jugu u smjeru Rima strahovita bujica Huna. Sudbina grada izgledala je zapečaćenom. I kad je sve klonulo, otac kršćanstva Leo 1., na čelu izaslanstva stupa pred Atilu kod Mantove. O tom susretu zabilježio je, papinstvu nimalo skloni, povjesničar Gregorovius: »Nastup mirnoga, dostojanstvenoga Pape pred jednim od najgroznijih ubojica povijesti, koji je bio na putu da sruši središte civilizacije, pripada k najuzvišenijem stavu, što ga je ikada u svim vremenima zauzeo koji čovjek, i osigurava Lavu neumriost, jer su takvi čini rijetki.« (Gregorovius I, 192).
A kad gledamo djelovanje jednoga od nasljednika Lavovih, Pape Pija XII., kojemu je Providnost Božja dosudila da bude svjedokom još strašnijega pokolja čovječanstva, onda
možemo reći, da nije ni u čemu posramio svoga predšasnika. Makar nema nikakve fizičke sile na raspolaganju, diže svoj glas na obranu slabih i malenih, kad je 1941. rekao: »Na polju novoga poretka, utemeljenog na moralnim načelima, nema mjesta povredi slobode, cjelovitosti i sigurnosti drugih naroda, ma kakva bila njihova teritorijalna prostranost i sposobnost njihove obrane. Ako je neizbježivo, da velike države zbog svoje veće mogućnosti i moći utiru put za uređenje gospodarskih skupina između njih i malih i slabih naroda, ipak je nemanje nepobitno pravo istih na poštivanje njihove slobode na političkom polju, na djelotvornu zaštitu one neutralnosti u međudržavnim sporovima, koja im pripada po naravnom i međunarodnom pravu, na zaštitu njihovog gospodarskog razvoja, jer samo na taj način moći će postići jednako opće dobro, materijalno i duhovno blagostanje vlastitog naroda.« (Messaggio Nat. 1941.). Mislim,
dragi slušači, da vam ne trebam tumačiti, tko je istinski zaštitnik slabih i malenih naroda. Imate zdrave oči i ogledajte se svijetom, da li su mali narodi sigurniji za svoju slobodu i nezavisnost u poretku, koji se osniva na nauci Crkve i njezinih vrhovnih predstavnika, ili u poretku, koji se osniva na načelu pesnice.
Čini se, međutim, da i danas još vrijede riječi: »Mundus vult decipi, ergo decipiatur! - Svijet hoće da ga se vara, pa neka mu bude!« Ja pak smatram, da je časnije i korisnije učinio psalmist govoreći: »Put istine izabrah i naputaka tvojih nisam zaboravio.« (PS 119,30).
Htio bih na koncu istaći još jednu besmrtnu uslugu, koju Pio XII. čini danas čovječanstvu, dosljedno nauci, koju je donio na svijet utemeljitelj Crkve Isus Krist. A to je pobijanje nečovječne mržnje, koja danas razdire svijet, i neprestano naglašavanje potrebe ljubavi među ljudima, narodima i državama. U božićnoj poruci 1940. naglasio je stoga načelo: »Neophodno potrebna pretpostavka novoga poretka je pobjeda nad mržnjom, koja danas dijeli narode, a prema tome odreknuća sustava a i praksa, od kojih (mržnja) uvijek poprima novu hranu ... Tko žudi za istinskim dobrom naroda, tko nastoji doprinijeti, kako bi se očuvale od nenadoknadivih šteta moralne i duhovne baze za buduću suradnju naroda, taj će smatrati za svoju svetu dužnost i uzvišeno poslanje, da ne pusti propasti u mislima i čuvstvima ljudi naravne ideale istinoljubivosti, pravde, uljudnosti i suradnje u dobru, a nadasve uzvišeni vrhunaravni ideal bratske ljubavi, koju je Krist donio na svijet.« (Messaggio Nat. 1940.).
Danas vlada svijetom mržnja, kao što sami imate prilike vidjeti u dnevnom životu naroda i države. Ne preza se ni pred najkrvavijim zločinima prema ljudima, koji drukčije misle nego njihovi protivnici. I najveći zločini pokrivaju se plaštem pravde prema načelu - summum jus summa iniuriav»[279] Ne preza se ni pred najvećim klevetama crkvenih poglavara, da se poluči stanoviti cilj. Zar da mi uzvratimo istom mjerom? Ne! Nego slijedeći pouku vrhovnog tumača Kristove nauke, odgovaramo svima onima, koji ih mrze i kleveću: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!« (Lk 23,34). Uvjereni smo naime, da mržnja ne može nikada trajno dominirati svijetom, i da će jednoć morati ustupiti mjesto slozi i ljubavi među ljudima. A još više smo uvjereni, da nikada ne može grubi materijalizam trajno slaviti slavlje nad duhom. Jer, Kristova se riječ ne poriče: »Duh je koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa.« (Iv 6,63). Ne sumnjamo ni časa, ma kako bile teške žrtve, da će iz ovoga strašnog hrvanja izaći kao pobjednik Kristova Crkva, kojoj je danas na čelu nasljednik sv. Petra, Pio XII., propovjednik mira i ljubavi na zemlji.
Da Mu Gospodin bude u pomoć, zato Ga molimo danas iz dubine srca!
Katolički list, br. 11. (1945.),81.-82.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 422–426.
[279] Najveće pravo - najveća nepravda!
Ispiši stranicu
