1940.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Druga korizmena propovijed Hrvatskog metropolite u Katedrali, 20. veljače 1940.
Jedinstvo Kristove Crkve
Ljudsko se društvo neprestano mijenja, a isto tako i njegovi nazori. Uslijed te promjenljivosti ljudsko društvo naliči uzbibanim valovima morskim. Samo jedan čovjek i jedan grad daje sliku stalnosti i čvrstoće, a to je Papa i Vatikan, koji strši poput pećine iznad valova morskih.
Mi se katolici s pravom time ponosimo. No mi se još više radujemo, da imademo tako vidljiv i jasan znamen jedinstva svete Crkve. Radujemo se zato, jer tamo gdje vlada takovo jedinstvo, tamo mora biti i prava Crkva Kristova. A Krist je osnovao samo jednu Crkvu u kojoj se ljudi mogu spasiti. Za nas je dakle važno da znademo po čemu možemo prepoznati tu Crkvu, koju je osnovao Isus Krist i koja je prema tomu djelo Božje, a ne plod ljudskih strasti.
Crkva Kristova mora biti jedna! Jedna u vjeri, jedna u upravi, jedna u sakramentima, i mi se ne ustručavamo reći, da takovo jedinstvo od svih Crkava na svijetu postoji samo u Katoličkoj crkvi. Ona je dakle djelo Kristovo, djelo Božje!
Kristova Crkva mora biti jedna u vjeri. Jer ako je sveta vjera istina, kao što jest, istina se ne može mijenjati. Svi dakle članovi Crkve Kristove moraju ispovijedati jednu te istu vjeru, kojoj je začetnik Krist, a koju naučava i čuva nepogrešivo Učiteljstvo Crkve. Takovo jedinstvo vjere imade pred očima Spasitelj Isus Krist, kad šalje apostole svoje širom svijeta: »Idući dakle naučavajte sve narode… Koji vjeruje i pokrsti se, spasit će se, a koji ne uzvjeruje osudit će se!« (Mt 28, 18) Krist time traži potpuno jedinstvo vjere.
No Kristova Crkva mora biti jedna i u upravi. Jer Isus Krist nije postavio kakovu god vlast u Crkvi svojoj, nego je postavio hijerarhijsko-monarhijsku vlast za sva vremena. Svi dakle vjernici imadu slušati apostole, odnosno njihove nasljednike biskupe, koji upravljaju stadom Kristovim. A čitav kršćanski puk zajedno s biskupima imade slušati vrhovnog pastira Crkve, nasljednika prvaka apostolskoga sv. Petra, rimskog papu. Time je Isus Krist ostvario savršeno jedinstvo uprave, bez koje bi jedinstvo vjere bilo nemoguće čuvati, kako to očito dokazuje čitava povijest kršćanstva.
Iz jedinstva vjere i jedinstva uprave nužno slijedi i jedinstvo sakramenata, koji su sredstva od Krista ustanovljena za posvećenje kršćanskoga puka. Jer gdje svi vjernici ispovijedaju jednu vjeru i slušaju jedno vodstvo, nužno mora doći i do zajednice u onom, iz čega struji život za sav vjerni puk, a to su sveti sakramenti i bogoslužje.
Da je Isus Krist tražio to trostruko jedinstvo za Crkvu koju je ustanovio, vidi se najljepše iz Njegove molitve na posljednjoj večeri.[12]
(…) Ako je pak jedinstvo u vjeri, upravi i sakramentima znamen prave Crkve Kristove, kao što jest, onda možemo ustvrditi i dokazati, da nema na svijetu nijedne Crkve, osim Katoličke crkve, koja bi to jedinstvo ostvarila. (…) Katolička je Crkva sačuvala jedinstvo u vjeri od Krista do dana današnjega, usprkos svim burama i olujama, koje su nad njom prohujale kroz dvije tisuće godina. Kroz sva vremena konstatira uvijek jednu te istu vjeru.
A tako se i dolikuje, da se ispune riječi psalmista: »Domu Tvome pripada svetost, Gospode, na dugo vrijeme.« (Ps 92, 5)[13] Tako je Katolička crkva uvijek ista u naučavanju kroz sva vremena ljudske povijesti, za razliku od zemaljskih prijestolja i institucija, koje danas jesu a sutra im se jedva znade za ime. Ali ta vjera koju ispovijeda Katolička crkva nije samo jednaka kroz sva vremena, nego i po svem svijetu. Ispunila se dakle riječ sv. Pavla apostola: »Vjera se Vaša navješćuje po svem svijetu!« (Rim 1, 8) Ali se ispovijeda ne samo ista vjera kroz sva vremena i po svem svijetu, nego ista i kod svih ljudi. Ispunila se tako riječ sv. Pisma: »I poklonit će se pred Njim sva plemena naroda!« (Ps 21, 8)[14] Katolička crkva je sačuvala potpuno jedinstvo vjere kroz sva vremena od Krista do danas, po svem svijetu i kod svih naroda.
To ne bi nikada polučila, da nije djelo Božje, da iza nje ne stoji Krist. No sačuvala je ne samo jedinstvo vjere, nego je sačuvala i jedinstvo uprave. Danas je i slijepcima jasno, da takovog jedinstva uprave, kao što je to slučaj u Katoličkoj crkvi, nema nigdje na svijetu, a i ne može biti. Danas je svima očevidno što znači primat Petrov u Crkvi. Mi se ne bismo ni čudili, da vidimo ostvareno jedinstvo uprave kod sekta, koje su nastale tijekom stoljeća. Jer kakova je mudrost ujediniti ljude u razaranju, kad znamo, da je čovjek po slaboj svojoj naravi više sklon zlu negoli dobru? Zato rado slijedi one, koji ugađaju njegovim strastima. Ali ostvariti savršeno jedinstvo uprave u Crkvi, koja traži često tako teških žrtava od čovjeka, kao što je to slučaj kod Katoličke crkve, to može samo Bog.
Prema tome, i Crkva koja se ponosi takovim jedinstvom mora biti djelo Božje. O tome nam bjelodano svjedoči upravo naše doba. Ovo doba, koje bismo mogli najbolje okrstiti revolucijom nihilizma. Doba, u kojem bi svatko htio zapovijedati, a nitko slušati. I dok se na svim poljima ljudskog života zapaža taj razorni duh, koji je potresao temeljima mnogih država, da ne kažem čitavoga svijeta, dotle u upravi Katoličke crkve vlada savršenije jedinstvo nego ikada do sada, ako je uopće moguć još napredak u instituciji, kojoj je Bog označio točne granice i dao temelj.
(…) To savršeno jedinstvo Katoličke crkve u vjeri, u upravi i u kultu mora nas ispuniti ponosom i radošću, tim više kad uočimo neke činjenice o raznolikosti naroda koji pripadaju Katoličkoj crkvi. Kad pak usporedimo s Katoličkom crkvom ostale Crkve koje danas postoje na svijetu, a koje hoće da budu prave Kristove crkve, onda nam odmah upada u oči golema razlika, koja bjelodano govori, da su sve druge izgubile vezu s Kristom. Mislim da nas nitko pametan neće optužiti s intolerancije ako konstatiramo činjenicu, da u svim ostalim Crkvama nema jedinstva.
Nema jedinstva vjere. Kod protestanata možemo reći, da ima toliko razlika gledom na važna dogmatska pitanja, koliko ima sekta. Pravoslavna crkva priznaje istine vjere kako ih uče opći crkveni sabori prvih stoljeća, pa bi dosljedno morala biti i jedna u vjeri. Ali se to danas, nažalost, ne može reći. A nije ni čudo, kad nema jednog vrhovnog živog učiteljstva u Crkvi, koje bi pazilo da se ne uvuku zablude u zaklad objavljenih istina.
Nema jedinstva uprave ni kod jedne crkve koja se je odijelila od Katoličke crkve. A baš to jedinstvo uprave najjača je podloga za jedinstvo u vjeri i kultu. Zato nije čudo, da se o jedinstvu sakramenata kod protestanata jedva može i govoriti. (…)
Za Crkvu je ubitačan mentalitet prilagođivati se u pitanjima vjere mnijenju ljudstva, vremena, prilika. I zato Crkva katolička nije nikada popustila, niti će ikada popustiti u onome što je primila od Krista bilo kome na volju.
(…) U ovo doba opće anarhije više nego ikada možemo pravo ocjeniti što znači za nas jedinstvo Crkve Kristove. Mi bismo se usudili ustvrditi, da je baš otpad od prave Crkve Kristove jedan od najdubljih razloga današnjega kaosa u Europi i svijetu. Čuvajmo se stoga i nastojmo oko toga, da ni u onom u čem nam Crkva pušta slobodu ne izazovemo nepotrebnih cjepkanja, kad iskustvo pokazuje, da se iz male iskre često puta može roditi velika vatra.
To je imao na umu i sv. Pavao apostol, kad ovako opominje svoje Korinćane: »A molim vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista, da svi jednako govorite i da ne budu među vama razdori, nego da budete savršeni u jednom razumu i jednoj misli!« (1 Kor 1, 10)
Tu je veliku istinu imao na umu hrvatski narod u najranijim danima svoje povijesti, kad je bio prisiljen da jednim udarcem otpuhne svoga kneza Zdeslava, koji ga je htio otrgnuti od jedinstva Crkve Kristove.
I zato neka naš zaključak bude – vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu!Iz prve korizmene propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinca, 13. veljače 1940.
Loše je uvjerenje onih, koji misle, da se čovjek u svakoj vjeri može spasiti
Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu – to će biti tema mojih ovogodišnjih propovijedi. (…) Slijedeće godine slavi hrvatski narod 1300-godišnji jubilej prvih veza sa Sv. Stolicom; slijedeće godine imao bi proslaviti jubilej, kad ga je Bog prvi put doveo u dodir s onom Crkvom, s kojom je istom nerazdruživa vezan do danas.
S jedne strane veličina jubileja, a s druge strane činjenica, što mnogi hoće, da nas otrgnu od te Kristove pećine, nuka me da govorim o Crkvi, da nas to napuni istinom, da nam je ta Crkva potrebna kao jedina od Krista osnovana, u kojoj se jedino možemo spasiti. Ta istina neka nas napuni i ponosom što smo članovi te Crkve, te nam dade milost da ostanemo iskreni njezini vjernici.
No fatalna je zabluda današnjeg vremena, što mnogi ljudi puni svoje samovolje neće da slušaju Crkvu, pa kažu: »Nama ne treba ni svećenika ni Crkve, jer mi znamo kako ćemo urediti svoj način života!« (…) Čovjeku je potreban i auktoritet, bez kojega ne može postojati društvo. Povijest nam dokazuje, da čitavi narodi nisu mogli opstojati bez auktoriteta. Kud više potreban je auktoritet Crkvi, kojega joj je Krist dao predavši Petru vlast.[3] Tako je Krist postavio u Crkvi učiteljstvo koje će narodu tumačiti Njegovo evanđelje i nauk. Iz toga slijedi da je čovjeku nužno potrebno i društvo i auktoritet.
Kako su daleko zalutale crkve, koje su se odalečile od prve Kristove rimokatoličke Crkve, prezrevši upravo taj auktoritet!
Čovjeku je potrebna Crkva, i to Crkva iznesena od Krista, jer se u njoj jedinoj može spasiti, jer su tu Kristove riječi, koje je upravio apostolima: »Idite i naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga; koji uzvjeruju i pokrste se spasit će se, koji uzvjeruju i ne pokrste se, osudit će se.«[4] Zato Bog traži da ih slušamo prema riječima: »Tko vas sluša Mene sluša, tko vas prezire Mene prezire.«[5] Zato njihove riječi i njihov auktoritet Krist još više dokazuje: »Zaista vam kažem, što god svežete na zemlji bit će svezana na nebesima, što god razrješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.«[6]
Zato svima onima koji prezirom i lakoćom pređu preko tih Kristovih riječi, kaže Sv. pismo, neka je poganin i carinik.
Jedina Crkva u kojoj se ljudi mogu spasiti je Katolička crkva. Čitamo u Starom Zavjetu, kad je pravda Božja htjela istrijebiti ljudski rod, kaznila ga je općim potopom, jer su se bili odrekli Njegovih zakona. Jedino Noi je kazao da sagradi kovčeg u kojem se spasio sa svim svojima. I kad je minuo potop, sve je bilo istrijebljeno – osta samo Noa.[7]
Ovu činjenicu uspoređuje osobito papa Pio IX. s Crkvom katoličkom, koja je onaj Noin kovčeg zavjetni u kojoj se jedino može spasiti i zato nam tu činjenicu stavlja pred oči. Tu činjenicu osobito osjećaju oni, koji su na smrtnoj postelji. Nikad se nije čulo, da se je netko na samrti odrekao Crkve katoličke, ali zato su svakodnevna osvjedočenja da se mnogi i mnogi na samrtnoj postelji vraćaju u krilo Katoličke crkve – mnogi se vraćaju u nju da steknu mir duše.
Crkva nam je potrebna kao kovčeg Noin. Zato je vrlo loše uvjerenje onih, koji misle, da se čovjek u svakoj vjeri može spasiti. No kako može biti, da dok jedna vjera kaže, da je u Presv. Oltarskom Sakramentu nazočan Krist u Presv. Euharistiji, druge kažu, da to nije istina; dok jedna vjera kaže, da je ženidba sakramenat, kojega nikakva ljudska sila ne može poništiti, starokatolička to pobija; dok jedna kaže, da je krst sakrament, druge kažu, da je to samo simbolika; dok jedna naučava, da je papa vrhovna i nepogrešiva glava Kristove crkve, nasljednik sv. Petra, kome je Krist predao svu vlast – starokatolička toga ne priznaje i otklanja.
A što Krist kaže? »Ego sum veritas – ja sam Istina.«[8] Kako može to Krist kazati? Je li on lažac, ili drugi to ne znaju? Prema tome ne može Krist dozvoliti, da protestanti kažu: »Tamo nema Boga, to je simbolika.« Kako može biti kriva, kad Krist kaže Petru: »Ti si stijena, i na toj stijeni sazidat ću Crkvu Svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.«[9] To su Crkve koje se ističu da su Kristove! A koji je prvi zaključak? Kristova crkva je ona koja jedina ima sredstva za spasenje, a to je Katolička crkva, jer je ona sačuvala čist i neokaljan Kristov nauk, ona je to mogla, jer ima nepogrešivo učiteljstvo, koje naučava pravu Kristovu nauku. No recimo, da su i druge vjere sačuvale taj nauk, što im to koristi, ako nemaju sredstava, a za put k cilju potrebna su sredstva. No, što je ostalo od tih sakramenata u drugoj crkvi? Kad bi pak neke i sačuvale u teoriji sakramente, a ne služe se njima, što bi to koristilo, kad Sv. pismo kaže: »Mudrost sakrivena i blago zakopano, kakva je korist?«[10] No, da su sačuvale i čistu nauku i sakramente, što bi koristilo, kad ne vjeruju riječima Kristovim, kad je predavao ključeve Petru rekavši: »Ti si Petar i tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog.«[11]
Tu je jasan zaključak, da je jedino Katolička crkva ona u kojoj se ljudi mogu spasiti, jer je jedino ona sačuvala čist Kristov nauk.
Jasno je, kad bi koji inovjerac čuo ove riječi, da bi mogao reći, da su katolici intolerantni. No, Crkva katolička nije intolerantna, jer ne iznosi intoleranciju ni prema jednoj osobi u svijetu, ali je istina, da je ona intolerantna prema laži u svijetu.
Mogao bi pak netko upitati, je li moguće da toliki ljudi budu osuđeni, jer nisu katolici? Crkva odgovara, da će onaj čovjek, koji nije imao prilike upoznati Crkve katoličke, biti suđen radi grijeha zlobe, otimačine i dr. Onaj pak koji je imao prilike upoznati Crkvu katoličku, a nije je upoznao, bit će osuđen radi nevjerovanja, a onaj koji luta u neznanju a živi bogobojaznim životom, taj će se spasiti, jer je po unutrašnjoj pripadnosti član Crkve katoličke.
Često smo svjedoci otpadanja od Crkve katoličke. Ima mnogo ljudi koji iz zemaljskog interesa ostave Crkvu; zasite se zakonite žene i idu u starokatolike; iz materijalnih razloga ili možda radi raznih većih položaja mijenjaju Crkvu.Iz propovijedi preuzv. Alojzija Stepinca od 26. siječnja 1940.
Najveća je kazna za narod, ako mu Bog uskrati svećenike
( ... ) Nikakova etika, nikakove škole, nikakove organizacije, zvale se one, kako mu drago, ne mogu naknaditi nauka Božjeg. Što više, sve je ovo kadro, ako ne bude svećenika, činiti čovjeka još gorim divljakom nego li su oni u prašumama, kao što nam svjedoče događaji naših dana u raznim dijelovima Europe. Svećeničke službe ne mogu nadomjestiti puške ni topovi, nije je kadra nadomjestiti nikakova policija, jer su to sve faktori, koji djeluju samo izvana na rastrovanost prilika. Svećenik pak ide na izvor zala, on silazi u nutrinu čovjekovu, i kad tamo uspostavi red, vanjski red dolazi onda sam od sebe.
Iz toga slijedi, da je najveća kazna za narod, ako mu Bog uskrati svećenike. Velika su nesreća za narod loši svećenici, ali oni, koji tako često napadaju čast svećenika, morali bi imati pred očima onaj dogođaj iz evanđelja, kad su farizeji Kristu doveli ženu preljubnicu da je osudi, a on im je doviknuo: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!« I dok je on pisao na zemlji grijehe njihove, izlazili su jedan za drugim počevši od poglavara.[2] Kad bi Bog razotkrio duše onih, koji napadaju svećenike, pokazala bi se sva odurna njihova golotinja tako, da bi u crnu zemlju od srama propali. Pa zar nema ni u jednom drugom staležu loših članova nego samo kod klera? Pa zašto se onda udara žig sramote samo svećeničkom staležu? Kad bi se sastavila statistika zločina po staležima, onda bi, bez sumnje, najmanji broj zločinstva otpao na svećenike. Oni koji bez razloga udaraju na svećenstvo, obični su farizeji i pobijeljeni grobovi. I svećenik kao čovjek može sagriješiti, jer je Bog iz mudrih razloga postavio za svećenike ljude, a ne anđele...
( ... ) Ludo je naziranje koje u kleru ne vidi drugo nego produkt ljudske pohlepe za vlašću. Ta čujemo svaki dan, kako se nabacuju s tako zvanim klerikalizmom, to jest da svećenstvo želi prigrabiti vlast u svijetu ... Zar možda svećenici drže u rukama tešku industriju, bankarstvo, željeznice, javna poduzeća, vojsku, trgovinu, ili su možda sve vlade svijeta u njihovim rukama? Kler i hijerarhija Katoličke crkve zahtijevaju poslušnost prema Riječi Božjoj, koja im je povjerena. I moraju zahtijevati tu poslušnost, ako neće da budu kukavički plaćenici. Ali njihovo je poslanstvo puno žrtve, nesebično služenje Bogu i narodu.
(...) Crkva, koja je nekada školovala tisuće, napose seljačke djece, s ovim, što joj je preostalo, nije u stanju besplatno školovati svećeničke kandidate, barem ne za vrijeme gimnazijskih nauka. Crkva dakle više ne može da školuje besplatno, roditelji nemaju otkuda, i tako mnoga darovi ta, napose seljačka djeca, moraju ostati kod kuće, i mnogi talenat ostane zakopan. Ne manjka dakle, hvala Bogu, zvanja sada, jer ne bi skoro mogli ni primiti sve, koliko ih se javlja, ali manjkaju sredstva, jer škole danas stoje vrlo mnogo novaca. Moramo ipak s pohvalom i radošću konstatirati, da nam današnja naša banska vlast želi, i tu širokogrudno, izaći u susret, i da će se prilike uz Božju pomoć brzo preokrenuti na bolje.
( ... ) Danas svećenici na mnogim župama materijalno stoje vrlo bijedno, a pod starost pogotovo nemaju se boljem nadati, kad bi prilike ostale ovakve, kao što su sada. Jer iako nikada nikomu ne smije biti cilj ulaza u svećenički stalež lagodan život, ipak prevelika bijeda, kraj drugih velikih poslova, briga i obveza, ne može biti osobita preporuka mladim ljudima da se posvete svećeničkom staležu. ( ... ) Mi smo na tu nakanu, da zainteresiramo za školovanje svećenika i najšire slojeve, osnovali tako zvano »Djelo za svećenička zvanja«, da se među plemenitim dušama probudi sveta težnja, te da materijalno i moralno pomognu u našoj nadbiskupiji promicati svećenička zvanja, od kojeg djela nema korisnijeg i potrebnijeg i za koje nijedna žrtva nije prevelika ... Zato bi dobri vjernici morali vazda stajati na braniku svoga svećenstva i štititi njegov ugled i čast, jer istodobno brane i svoje vlastite interese. Od pamtivijeka je naime taktika Božjih protivnika bila, da najprije udare na pastire ... To dobro svjedoče krvavi građanski rat u Španjolskoj i Rusiji i minuli dogođaji u Meksiku i drugud, gdje se svuda nastojalo najprije poubijati svećenike, da se onda zatre svaki trag svete vjere na zemlji. Zato se nemojte čuditi, ako tuđinski plaćenici Moskve i razornog komunizma budu nastojali i kod nas lažima i napadajima na svećenstvo već unaprijed pripraviti teren, i da omraze narodu svećenstvo, ne bi li ga u danom momentu bez poteškoće poubijali, ako bi im se pružila prilika. To se, nadamo, neće nikada kod nas dogoditi s obzirom na čvrstu organizaciju i svijest našega naroda i njegovu uređenu građansku vlast ... Želimo da svratimo vašu pažnju i na drugu jednu paklenu osnovu, koju poduzimaju plaćeni komunistički agitatori. Oni su u novije doba, da i tako naude ugledu svećenika, poveli sistematsku pljačku crkvi i oskvrnjivanje Svetootajstva ... S pohvalom moramo istaknuti, da je naša banska vlast za naše krajeve izdala najstrože odredbe u cilju zaštite crkava i kapela, da se ovakvi komunistički zlikovci privedu zasluženoj kazni.
( ... ) Nije dakle podavanje svećeniku od strane naroda samo milostinja, nego i dužnost. Svaki svećenik mora imati obzira prema vjernicima, napose prema onima, koji su sirotinja, ali je skroz krivo, ako se misli, da vjernici, pogotovo imućniji, ne trebaju imati nikakvih obzira ili da nemaju nikakve obveze prema svojim svećenicima.
Hrvatska straža, 28. siječnja 1940., br. 23., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 364-366.
[2] Usp. Iv 8, 1-11.
Ispiši stranicu
