1940.
Fotografija s naslovnice prikazuje Stepinčeve osobne stvari izložene u Muzeju bl. Alojzija Stepinca: nalivpero kojim je pisao, pečati, naočale...
Propovijed na Euharistijskom kongresu u Starigradu o suvremenim zabludama, 19. kolovoza 1940.
Ustrajati vjerno uz Krista
Draga braćo! U knjizi života, u Svetome Pismu, čitamo jednu neobičnu stvar. Kao što mati vodi za ručicu svoje dijete, tako je Bog vodio narod židovski iz Egipta u obećanu zemlju.[75]
Ali umjesto da taj narod drži vazda na umu Onoga, koji ga je izbavio iz ropstva i koji ga je želio učiniti trajno sretnim, taj narod, tek što je Mojsije uzašao na goru, načini sebi zlatno tele, zapleše oko njega, pokloni mu se i prinesavši mu žrtve reče: »Ovo su, Izraele, bogovi tvoji koji te izvedoše iz zemlje Egipatske.« (Izl 32, 8) Zaista prizor, za koji čovjek ne zna, da li bi se nad njim sažalno nasmijao ili gorko zaplakao. Čovjek, razuman stvor, klanja se teletu od zlata.
Ali nemojte se čuditi. Dobar dio današnjeg čovječanstva nije ništa bolji. On je tako nestalan u svojim nazorima, tako prevrtljiv u svojim činima, tako lud u svojim pothvatima, da se ničim ne razlikuje od onih, koji su malo prije vidjeli snagu Božju, kad ih je vodila preko Crvenoga Mora, a sada padaju ničice pred zlatnim teletom.
Pogledajte po našoj vlastitoj domovini i naći ćete sličnih primjera. Zar ne vidimo i tu, ljudi, koji su do jučer bili članovi Crkve katoličke, a onda su ne za komad zlata, to jest za duhovno dobro, nego za zdjelu leće kao Ezav[76], to jest radi kakve ženidbe, ostavili pećinu, na kojoj je Krist osnovao Crkvu svoju i otišli na drugu vjeru?
Zar ne vidimo i kod nas ljudi, koji čim su iza svjetskoga rata nanjušili, da bi se mogli nečesa dočepati, ako postanu članovi one zloglasne družbe slobodnih zidara, postali njezine sluge, a sada bježe iz nje, kad joj idu crni dani, da opet uskoče u nju, ako bi joj se još kada posrećilo, da zadobije vlast u našoj domovini?
Zar ne vidimo i kod nas ljudi koji su zaboravili preko noći sve što su bili i što moraju biti, i bivaju pristaše najveće laži, koju je svijet vidio, komunizma, čim im se približi kakva plaćena komunistička propalica? Spremni su odmah prodati ne samo svoje prvorođenstvo kao Ezav, nego i samo ime kršćansko i domovinu Hrvatsku.
A što mislite, tko je kriv, da je današnji čovjek tako prevrtljiv i da tako lako podliježe svakoj laži? Kriv je najviše sam. A kriv je sam najviše zato, jer ga je Bog obdario razumom, da misli i sudi, gdje mu je prava sreća i spas. Međutim izgleda, da dobar dio niti misli niti sudi svojom glavom, već padaju prvoj laži na lijepak baš tako kao i muha u mrežu paukovu.
Ono što razni sistemi danas najviše lažu čovjeku jest tvrdnja, da je čovjeku dosta ako ima kruha i zabava. Baš tako kao što je nekad rimski puk vikao:
»Panem et circenses!« Zato se jedino valja truditi, lažu modernom čovjeku, a sve drugo je besmislena izmišljotina svećenika. Da je čovjeku potreban kruh, tko će pametan zanijekati? Ta zar nas nije Krist učio moliti: »Kruh naš svagdanji daj nam danas!«[77] Sam Isus Krist čudom umnožava nekoliko hljebova, da nahrani hiljade gladnih, koji su ga slijedili.[78]
I zato čovjek ima ne samo pravo, nego i dužnost da se brine za kruh, pogotovo ako je otac obitelji. I zato je Katolička crkva dala jasne i sigurne norme za uspješno rješenje socijalnog pitanja, ali nažalost oni koji su na vlasti misle da će učiniti nešto bolje umjesto da poslušaju i provedu u život savjet Crkve. No ako se kaže da je kruh jedino čovjeku potreban onda je to najveća laž, da je to jedino čovjeku potrebno. Imade nešto više, imade nešto daleko vrednije, bez čega sve drugo ne koristi ništa.
A to drugo nije ni više ni manje nego živi Bog, kojeg evo slavimo danas u svetoj Euharistiji. Tu vrijede one lijepe riječi velikog umnika svetoga Augustina: »Jao drzovitoj duši, koja se nada, da će naći nešto boljega ako ode od Tebe, Gospodine! Ja sam se kretao na leđa, na stranu, na prsa, ali uvijek mi je ležaj bio tvrd. Ti si jedini mir, Gospode!«
I ja vama kažem: možete se okretati na prsa ili na leđa, na lijevu ili desnu stranu, možete pristati uz ovaj ili onaj sustav ili skupinu, izvan Krista nećete naći ništa boljega, pa da vam obećaju ili dadu baš cijeli široki svijet. A znate li zašto ne? Zato jer čovjek ima ne samo tijelo, nego i dušu.
Čovjek nije samo životinja kao vol, magarac ili pas. To dobro znadu i osjećaju i oni, koji viču da nema ništa drugo u čovjeku nego samo tijelo, i kad ono svrši, da je svršeno sve. Jer ako možda riječima i tvrde tako, djelima niječu. Kušajte reći seljaku, da je životinja, zar se neće s pravom uvrijediti?
Kušajte reći radniku da je životinja, zar se neće s pravom uvrijediti? A što istom da kažete tako školovanom čovjeku? Predat će vas sudu za uvredu poštenja. Ali ako kažeš magarcu, da je životinja, nema uvrede. Ako kažeš volu, da je životinja, nema uvrede. Ako kažeš psu, da je životinja, nema uvrede, ama baš nikakve. A odakle proizlazi ta razlika?
Sigurno ne po tijelu, koje će izjesti crvi i raspast će se u prah upravo tako kao i ono u magarca, vola ili psa, nego po duši razumnoj i besmrtnoj duši, koja ti daje sposobnost, da misliš i sudiš, da nisi isto što i životinja. I ta tvoja duša je po svojim težnjama neograničena. A pitam vas, tko može zasititi neograničene težnje nego Onaj, koji je tu težnju usadio u ljudsku dušu i koji je po svojoj naravi i sam neograničen, a to je Bog? I zato je razumljiv zaključak glasovitog govornika Lacordairea: »Ili je Bog naša budućnost ili mi uopće nemamo budućnosti. Ili ćemo u Njemu živjeti, ili neminovno idemo ususret smrti!«
Ako dakle hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, onda nam nema druge nego ustrajati vjerno uz Krista. To je jedini zalog sigurnom uspjehu. Sve drugo mogu biti lijepe fraze, iza kojih će brzo slijediti krvavo i gorko razočaranje. Zato vam ne treba nikakvog drugog dokaza, nego uprijeti prstom na sisteme i zemlje koje su htjele izbrisati iz ljudskih duša Krista i Njegov sveti zakon.
Kakva gorka razočaranja! Razočaranja usprkos hvastavim službenim izvještajima, kad znamo da nitko ne smije napose, u komunističkom raju, da pisne i kaže što misli, ako mu je draga na ramenu glava. A nije li već to gorko ropstvo i teška kazna za čovjeka, da ne smije ni misliti više svojom glavom? Zato ponavljamo! Ako hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, ostanimo vjerni Kristu i zakonu Njegovu. Krist je jedini izvor pravog ljudskog života, i nitko drugi.
I nehotice mi pada na um jedan prizor, koji sam doživio prije tri godine na putu s našim hrvatskim hodočašćem po Egiptu. Nanio nas je put na rub one glasovite pustinje Sahare. O kako žalostan prizor! Nigdje jedne travke, nigdje zelenog grma, nigdje kapi vode, nigdje traga kakvom životu. Po danu neizdrživa žega, a po noći studen.
Nije mi bilo stalo da idem dalje po pustinji, kad je svuda dalje ista pustoš i smrt. Neki pisac kaže: kad se milijarde onih zrnaca pijeska pomaknute vjetrom počnu trti jedna o drugu, to sliči uzdisanju na smrt ranjenog orijaša. Ogromna pustinja po vjerovanju Arapa plače, plače što je postala beskrajnom nerodnom ravni.
Plače kad se sjeti lijepih vrtova, mirisnih vinograda, zelenih šuma, čistih izvora, šarenih livada, plodnih polja sa zlatnim klasjem, koje je valjda i ona nosila na sebi prije nego je postala tužnom pustinjom.
Draga braćo! To je vjerna slika svake zemlje i svakog naroda koji ostavi Krista. Pogledajte Europu, dok je bila vjerna Kristu. Kakva je to bila plodna zemlja! Zemlja visoke kulture duha, koji je stvorio majstorska djela u kiparstvu, slikarstvu, graditeljstvu, prema kojim su djelima sve tvorevine modernog čovjeka slične lješini prema živome čovjeku. Na oko slične, a stvarno sasvim oprečne, jer jedna nosi na sebi klicu života, a druga klicu smrti.
Zemlja visoke kulture duha, koja je stvorila divna djela kršćanske ljubavi, koja nije zatajila ni onda, kad su se vodili možda ratovi. Zemlja visoke kulture, koja je podređivala materiju duhu znajući, da je »duh onaj koji oživljuje, jer tijelo ne koristi ništa«! (Iv 6, 64)
A danas? Danas imademo pred sobom pustinju, nad kojom još sjaji nešto sunca svete vjere, ali strasti raspaljene i potpirivane od dobro plaćenih komunističkih agenata prijete joj da izdahne u samrtnom hrvanju. Te sudbine mi sigurno ne želimo svome narodu i domovini.
Mi nećemo, da naš narod postane beskrajna pustinja komunističkog divljanja i ubijanja, nego hoćemo da ostane plodna zemlja kršćanske civilizacije, civilizacije duha, kojoj je materija sredstvo, a ne cilj života na ovoj zemlji.
Stoga neka naš zaključak na ovom kongresu bude isti kao i onaj Izraelaca na vodama Babilona: »Ako zaboravimo tebe, Jeruzaleme, neka se preda zaboravu desnica naša![79] Ako zaboravimo Tebe Kriste, koji si nam dao sav život i veličinu u prošlosti, onda neka se preda zaboravu i uspomena na nas!«
Hrvatska straža, 21. kolovoza 1940., br. 189., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 436.–439.Propovijed na Marijanskom kongresu u Glogovnici, 15. kolovoza 1940.
Bez straha braniti pravdu i istinu
Neki čovjek pitao je jednom prisutne u nekomu društvu, što misle, tko je najsiromašniji čovjek na ovome svijetu? Jedan između prisutnih odgovori: »Onaj, koji ništa ne posjeduje: ni kuće, ni zemlje, ni novaca.«
»Nije!«, odgovorio je prvi.
Drugi u društvu reče: »Ja mislim, da je najsiromašniji na ovome svijetu onaj, koji je izgubio zdravlje, jer kaže narodna poslovica, da je zdravlje najveće bogatstvo.«
»Ni taj nije najsiromašniji«, odgovori prvi. »Ja ću vam reći tko je najsiromašniji čovjek na ovome svijetu. To je onaj, koji je izgubio Boga. Jer ako nema kuće ni zemlje ni novaca, a nosi Boga u duši, bogatiji je nego čitav svijet, jer nosi u duši Onoga, koji je stvorio svijet. Najsiromašniji čovjek na zemlji je onaj koji je izgubio Boga. Jer ako nema možda tjelesnog zdravlja, ali nosi Boga u duši, bogatiji je od čitavog svijeta, jer nosi u duši Onoga, koji zdravlje daje i oduzimlje kome hoće i kako hoće.«
Draga braćo! Hrvatski narod mnogo je toga proživio i doživio kroz 1300 godina svoje povijesti. Doživio je da su mu uzimali i otimali komad po komad drage mu domovine, koju mu je podarila ruka Božja. Ali on je ipak bio bogat, jer je nosio Boga u duši s čvrstom vjerom, da mu On može opet povratiti domovinu baš tako, kao što nekad Izraelcima, kad ih je nakon dugih godina ropstva doveo natrag u domovinu. Hrvatski je narod doživio često, da su ga razni silnici klali i ubijali. Ali on je ipak ostao bogat, jer je nosio Boga u svojoj duši sa živom vjerom da ga On može oživiti, makar trunuo u grobu kao Lazar iz evanđelja, ako se to svidi Providnosti Božjoj.
Ali danas smo svjedoci nečega daleko gorega, kad su poput gladnih skakavaca s istoka napali našu domovinu oni, koji bi htjeli nešto više, to jest, isčupati mu Boga iz srca i duše i tako ga učiniti najvećim siromahom na zemlji. Jer sigurno je to, gdje nema više Boga u duši, nema smisla ni domovina ni život na zemlji, kad je život bez Boga gotov pakao.
Takav pakao stvorila je već u nekim državama družba onih zločinaca, koje svijet zove komunistima. Takav pakao željeli bi sada, dok traje svjetski rat (jer riba se u mutnome najlakše lovi), stvoriti isti i u našoj domovini Hrvatskoj. Ponadali su se valjda, kad se uspostave tobožnji diplomatski odnosi sa savezom boljševičkih republika na istoku Evrope, da će nama, predstavnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj, začepiti usta, da šutimo na sve što oni budu poduzimali, da istrijebe vjeru u Boga u dušama hrvatskoga naroda. Ali taj hrvatski narod, iako manji po broju od drugih, nikada nije bio narod kukavica, pa neće biti ni njegovi crkveni poglavari. Mi bismo bili izdajice svoga svetoga zvanja, kad bi se bilo laskanjima bilo prijetnjama dali zavesti da ne kažemo svome narodu istine. A prava istina jest, da s komunistima nikada ne može biti suradnje, dok se ne odreknu svojega nauka i svojih zločinstava i tako prestanu biti ono što jesu. A ne može biti suradnje zato, jer oni vode organiziranu akciju, plaćaju silnim milijunima, da se ime Božje i svaka uspomena na Boga istrijebi s lica zemlje. I zato su ne samo obični luđaci, jer po riječima Svetoga pisma – reče luda u srcu svome: nema Boga[68], – nego su i zločinci, kad je sigurno, da Bog neće i ne može pustiti nekažnjene ni pojedince ni narode, ni gradove ni države, koje se dižu protiv Njega! »Ja sam Gospodin«, govori Gospodin Bog, »i slave moje ne dam nikome.«[69]
Nas su kušali u zadnje vrijeme uvjeriti, da nema za naš hrvatski narod pogibelji od suradnje s komunizmom. Ali mi nismo zaboravili naše narodne poslovice -tko s đavlom tikve sadi, tikve mu se o glavu razbijaju! A nismo zaboravili ni one latinske, timeo Danaos et dona ferentes – bojim se Danajaca i onda kad nose darove! Mi nismo zaboravili iskustva katoličke Španjolske, niti smo slijepi, a da ne bismo vidjeli sudbine, koja je stigla male narode, koji su dospjeli pod njihovu vlast, pa da bismo si pravili iluzije o tome što čeka hrvatski narod pod njihovom knutom. Niti nas mogu ma i na čas pokolebati u našem djelovanju njihova prijeteća pisma, koja nerijetka primamo, što nas tobože čeka, kad oni dođu na kormilo. Mi im poručujemo, da ih se baš ništa ne bojimo, držeći na umu opomenu Krista Spasitelja: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti, već se bojte Onoga, koji može i dušu i tijelo pogubiti u pakao!«[70] Mi smo živi svjedoci, kako im mnogi listovi u našoj domovini, pa čak i dnevnici, koji bi se htjeli ponositi hrvatskim imenom, prave reklame u svojim stupcima i hvale njihove tobožnje uspjehe tamo gdje su na vlasti. Ali Spasitelj Isus Krist dao nam je najbolji znamen, po čemu ćemo prosuditi, imamo li posla s dobrim i poštenim ljudima ili sa zlima, kad je rekao: »Zasadite drvo dobro, i rod će njegov biti dobar, ili zasadite drvo zlo, i rod će njegov biti zao, jer se po rodu drvo poznaje!«[71]
A koji su rodovi komunizma? Na prvom je mjestu borba protiv Boga i vjere, jer znadu, da im nema mjesta tamo, gdje ima još i trunka vjere u ljudskim dušama. Jer kakva zajednica može biti između Krista i Belijala, između dobra i zla.[72] A kad ne priznaju Boga, onda nije čudo da smo prije kratkog vremena imali priliku vidjeli knjižicu, pisanu za djecu do desete godine života, gdje već te mališane huckaju protiv vlastitih roditelja i time ih stavljaju u red niži od životinja, kad i male životinje vidimo, kako se ulaguju onima koji su im dali život. Kad ne priznaju Boga, onda nije čudo, da uče ljude da im je slobodno i ubijati druge, samo ako to koristi komunističkoj revoluciji. I time stavljaju ljudsko društvo ispod životinja, jer vi kao seljaci vidite i sami, da se životinje iste vrste rijetko kada ubijaju među sobom, pače više podupiru. Kad ne priznaju Boga, onda nije čudo, da uče ljude, da je slobodno spolno općenje i razvratni život sa svakim, čak između brata i sestre, kako je nedavno napisao jedan njihov prijatelj u knjizi o braku. Kad ne priznaju Boga, onda nije čudo, da uče ljude, da im je slobodno krasti i provaljivati u crkve. I mi možemo konstatirati u pet godina više od sto provalnih krađa u našim crkvama, otkad se njihov nauk počeo jače širiti u našoj domovini. Kad ne priznaju Boga, onda nije čudo da uče ljude, da je slobodno krasti privatnu imovinu, ako to koristi njihovoj revoluciji, a to zato, jer znadu da će tako brzo doći do općeg meteža i oni se najlakše popeti na grbaču naroda, da mu onda otmu sve i učine ga robom države, jer oni ne priznaju privatnog vlasništva. Više im se dopada načelo, što je tvoje to je i moje, ali što je moje to nije tvoje!
Mnogi su pomislili, da se valjda borimo za sebe i za svoj tobožnji imetak. Ali što se mene osobno tiče, neće naći u gruntovnici ni pola pare upisana na moje ime. U tom smo pogledu jednaki prosjacima. A ako bi im kada i uspjelo pokrasti i oteti ono malo što je ostalo katoličkoj Crkvi od prve otimačine, a što ona rabi u prvom redu za školovanje brojne siromašne seljačke djece, dakle za opće narodno dobro, u tom slučaju mi držimo dobro na pameti Kristovu riječ: »Ne brinite se što ćete jesti i u što ćete se obući, jer zna Otac vaš nebeski, da vam sve ovo treba!«[73] On svoje Crkve neće nikada zaboraviti, a najmanje onda, kad su pojedini njezini predstavnici postali žrtve u obrani pravde i istine protiv komunističkih zlikovaca.
I zato ih se baš ništa ne bojimo! I zato nećemo prestati raditi niti prestati govoriti svome narodu istinu, jer nećemo da on popljuje svu svoju časnu, junačku kršćansku i katoličku prošlost 'kroz 1300 godina i postane narodom ubojica, narodom pljačkaša, narodom razbludnika , narodom kradljivaca i tatova. A ne ćemo zato, jer znademo da bi mu u tom slučaju brzo bio kraj. Riječ je naime Božja neopoziva za neraskajane: »Generatio impiorum peribit, justi haereditabunt terram!« – »Rod će bezbožnika biti istrijebljen sa lica zemlje, a pravednici će baštiniti zemlju!«[74]
I zato vam na zaključku ove vaše .Proslave dovikujemo: Čuvajte najveće blago, koje su vam vaši očevi i djedovi namrli i krvlju svojom obranili, vjeru katoličku! Vjeru u Trojedinoga Boga, vjeru u Crkvu katoličku, da pomoću njezinom provodite život dostojan čovjeka na zemlji i postignete sretno svoj zadnji cilj, a to je općinstvo svetih, uskrsnuće tijela i život vječni – Amen!
Katolički list, 22. kolovoza 1940., br. 34., str.401–402.IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 432.–435.Propovijed na otvorenju Euharistijskog kongresa u Čazmi, 20. srpnja 1940.
Polovičnost u vjeri – zaraza naših dana
»Polovičnost u vjeri jedna od najgorih zaraza naših dana.«
Nijedan narod u prošlosti nije primio toliko dobročinstava iz ruku Božjih koliko izraelski. Ali se rijetko koji narod pokazao tako nezahvalnim Stvoritelju svome kao narod židovski. Umjesto da vrši zakon Njegov i Njemu se jedinome klanja, on je nerijetko pravio sebi bogove od drva i kamena po uzoru pogana. Bogove za koje stoji pisano: »Usta imaju a ne govore, oči imaju a ne vide. Uši imaju a ne čuju, nosnice imaju, a ne mirišu. Ruke imaju a ne pipaju, noge imaju a ne hodaju; ne puštaju glasa iz grla svojega.« (Ps 113, 5–7)[55] S punim je dakle pravom prorok Ilija uputio ukor na Židove, prije nego je obračunao sa služiteljima Balovim: »Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Gospod Bog, idite za njim; ako li je Bal, idite za njim! « (1 Reg 18, 21)
Ne bi li se sličan ukor mogao upraviti i tolikim pojedincima u našem narodu? Svaki dan primaju nebrojena dobročinstva iz ruku Božjih: toplinu sunca i blagu kišu, blagodat svjetla i svježega zraka, plod mirisnih vinograda i ravnih polja, rod livada i šuma, dar mora i rijeka, blagodati Kristova evanđelja i kršćanske civilizacije. Svaki dan primaju toliko dobročinstava na duši i tijelu, da ih samo jedna riječ može dovoljno označiti, riječ psalmista koji govori: »Uzvišeno je do nebesa milosrđe Tvoje!« (Ps 107, 5)[56]
Pristojnost i pravednost prema Bogu zahtijevala bi, da se svim srcem priklonimo Onome, od koga nam je jedinog sve dobro, Kristu Gospodinu, i da Njegov sveti zakon vršimo svim srcem i svom dušom. A ipak? Svjedoci smo, kako su mnogi koji su po krsnome listu katolici, spremni šurovati i s đavlom, ako to odgovara njihovim osobnim i vremenitim računima. Zapažamo svakodnevnu pojavu moralnog truleža, koji se odlikuje slabošću volje za sve ono što je priznato kao istinito i dobro. Mnogim katolicima manjka srčanosti, i volje, da tamo gdje valja reći da, kažu da, a tamo gdje valja reći ne kažu ne! Kukavice na riječi, kukavice na djelima. Nema više kod mnogih smjelosti, da rade i ako ustreba trpe za ono, što vide da je pravo.
Mnogi se dive plodovima kršćanske civilizacije i rado bi dalje uživati njezine blagodati, ali se u isto vrijeme ne srame šurovati s razornim komunizmom, koji je čista negacija svega, što je lijepa i dobra stvorila kršćanska civilizacija. Mnogi kod nas uviđaju, što je značila Katolička crkva u hrvatskom narodnom životu, a nisu još smogli toliko odvažnosti da otpuhnu sekte, koje su stvorili oni, koji su se pomoću njih ponadali ako ne istrijebiti, a ono barem prepoloviti naš narod, kao recimo, pomoću starokatolicizma. Mnogi žele bolju budućnost svome narodu i znadu vrijednost obitelji za narodni život, ali se u isto doba ne žacaju da riječju i perom izvrgnu ili dopuštaju izvrgavati ruglu obiteljski život i uzveličavati slobodnu ljubav i druge prljavštine. Svi znadu i osjećaju da nisu manji zločinci izvršioci direktnog pobačaja kao i oni, koji na cestama ubijaju nevine ljude. A ipak, mnogi misle, da duh vremena traži da i dalje stanoviti ljudi u hrvatskom narodu žive od krvarine pomorene hrvatske dječice. Svi znadu, kolika zla uzrokuje zla štampa, a ipak, mnogi misle, da nisu odgovorni pred Bogom, ako pomažu štampu, koja je kadra kaditi i Bogu i đavlu, već prema tome kako traže trgovački interesi.
Polovičnost u vjeri jedna je od najgorih zaraza naših dana. Nije dakle bez razloga rekao veliki onaj umnik sveti Augustin: »Jao onima, koji bi htjeli, da u svom srcu jedan dio doznače Bogu, a jedan dio đavlu. Jer Bog rasrđen odlazi, a đavao uzima u posjed sve!« Zar ne priznaje svatko već u običnom životu načelo, da jedan sluga ne može u isti mah služiti dva gospodara. Ali kad se radi o Bogu, od koga je posve ovisan u svakom pogledu, onda misli, da može u isto vrijeme služiti i Bogu i onome, koji znači direktni prezir Božjeg Veličanstva. Jednom riječju htjeli bi mnogi da stvore nešto slično, što je nekad stvarala mašta istočnjaka, kad je pravila kipove i izmišljena bića, čije je tijelo u isti mah bilo tijelo i lava i zmije i orla i čovjeka. Ali kao što god narav ne poznaje takovih nakaza, nego poznaje samo točno označena bića, tako nije moguće da netko u isti mah bude dobar katolik, a u praksi niječe svojim životom istine kršćanstva.
Svakome takovom mogle bi se upraviti riječi Kristove mlitavome crkvenom pastiru: »Znam tvoja djela, da nisi ni studen ni vruć; o da si studen ili vruć. Ali jer si mlak i nisi ni studen ni vruć, izbacit ću te iz usta svojih.« (Otk 3, 15) Takove je ljude neumrli pjesnik Dante ocrtao u svom »Paklu« kao one, koje je ispljunulo i nebo i pakao i koje je gledao u duhu kao nepreglednu povorku, bičevanu od vlastitih strasti, kako hoda bez kraja i konca u vječnome nemiru, bez nade, da će ikada barem umrijeti, i zavideći sudbinu svima drugima u paklu.
Dragi moji vjernici! Mi smo došli na ovaj Euharistijski kongres, da u ovo doba tolikog moralnog truleža u svijetu ojačamo svoju vjeru u prisutnost Kristovu u presvetom oltarskom sakramentu. Došli smo da u ovo doba nedoličnog trgovanja s najsvetijim uvjerenjima ponovimo svoj krsni zavjet i svoju odlučnost, s Kristom živjeti i umirati, jer znamo da »nema drugoga imena pod nebom danog ljudima u kojem bismo se mogli spasiti« osim imena Krista. (Dj 4, 12) Ako se i sav svijet pokoleba u svome vjerovanju u ovoga Euharistijskog Boga, kao nekad neki njegovi učenici, mi ćemo ostati uz Njega i govoriti sa svetim Petrom: »Gospode, kamo ćemo ići od Tebe, ta Ti imaš riječi vječnoga života!« (Iv 6, 69) Mi ponavljamo skrušeno ono, što svećenik izgovara u sv. Misi – Tu solus sanctus, tu solus Dominus! Ti si jedini svet, Ti si jedini Gospodar, Ti jedini Višnji Isuse Kriste! Ti budi jedini Gospodar naših srdaca, jedini Gospodar naše domovine, jer si Ti jedina naša nada i sreća. Kako si bio naša nada u svoj našoj prošlosti, tako budi i u našoj budućnosti! Tebi jedinome neka bude hvala i slava u sve vijeke vjekova!
Katolički list, 25.srpnja 1940., br. 30., str. 354–355.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 423.–425.Propovijed na zavjetnom hodočašću grada Zagreba u Mariju Bistricu, 7. srpnja 1940.
Pomoćnice kršćana, moli za nas!
»Tko mene nađe, naći će život i crpsti spasenje od Gospoda!« (Izr 8, 53) Ove riječi Svetoga Pisma dolaze i meni na pamet, dragi hodočasnici, u času kad vas gledam sabrane u tolikom broju pod vodstvom gradskog načelnika, da ispunite stoljetni zavjet grada Zagreba prema Majci Božjoj, a na početku hrvatske svete jubilarne godine.
Kao crvena nit provlači se kroz našu tisućutristogodišnju povijest na ovom raskršću dvaju svjetova živa vjera hrvatskoga puka, da nema nigdje boljeg zagovornika kod Boga i pomoćnika u nevoljama nego je Ona, koja je dojila Spasitelja svijeta, a koju je već ona priprosta žena iz puka proglasila blaženim riječima: »Blago utrobi, koja te je nosila i grudima koje si sisao!« (Lk 11, 29) Ta vjera prožimala je hrvatskog seljaka, koji je u znoju lica orao njivu svoju. Ta vjera prožimala je njegove kraljeve i plemstvo domaće krvi. Ta vjera prožimala je hrvatskog vojnika u dugim stoljetnim nadčovječnim borbama s Turcima. Ona prožima još i danas golemi dio članova hrvatskog narodnog organizma: neuke i učene, siromašne i bogate, muške i ženske, staro i mlado, djecu i starce, zdrave i bolesne. Sveti lik Majke Božje postavlja on u kući i na polju, u crkvi i na groblju, na raskršćima cesta i puteva. Njezin sveti lik vijao se na njegovim bojnim zastavama u bojevima s Turcima. Njezin sveti lik visi mu nad krevetom. Nju gleda već kao maleno dijete i Njoj upravlja zadnji pogled prije nego ispusti dušu. K Njoj ide svaki dan u svibnju, najljepšem mjesecu godine. Njoj u čast gradi velike crkve i male kapele. Njoj pjeva najljepše pjesme i u veselju i u tuzi, ali uvijek s istom vjerom u srcu, da mu preko Nje dolazi život i spasenje. »Tko mene nađe, naći će život i crpsti će spasenje Gospoda!«
To je vjera Crkve katoličke, koja već stoljećima zazivlje Majku Božju riječima litanija – Pomoćnice kršćana, moli za nas! To je vjera Crkve, kojoj Hrvat pripada već trinaest vjekova.
Ta vjera nije ga prevarila u prošlosti, koja je bila tako burna. Već u najranije doba naše povijesti vidimo pokušaj, da se naš narod otrgne od stijene, na kojoj je Krist sagradio Crkvu Svoju i prevede u skizmu, kojoj je jedna od čudnih osebina, da se neobičnim prkosom opire od Boga postavljenom zakonitom auktoritetu. Zar je slučaj, da je taj pokušaj propao već u začetku? Ili ne vidimo li već tu majčinsku ruku One, za koju Crkva govori u Svetoj misi: »Raduj se, Djevice Marijo; sva krivovjerja sama si uništila!«
Provala Turaka i ogromna njihova nadmoć bila je po sebi sasvim dovoljna, da nas potpuno istrijebi sa lica zemlje. A ipak vidimo tu tristogodišnji otpor, kakvome jedva ima primjera u svijetu. Tko će pametan reći, da je to samo naše djelo? Nije li tu u prvome redu pomoć i zagovor kod Boga One, koju sveta Crkva nazivlje »Terribilis ut castrorum acies ordinata – strašna kao uređen bojni red« (Pj 6, 3). Za tu bi se dobu moglo reći ono što da nas pjevamo u pjesmi: – Hrvat za križ boj je bio sveti, vodio ga ljiljan-barjak Tvoj!
Izbrojiv sve teške događaje prošlosti, možemo odmah nadovezati punu nade molbu za pomoć u budućnosti: Nova neman križu časnom prijeti, silna Djevo na braniku stoj! Ta se neman krije pod raznim formama, no isti im je cilj, da u našem narodu zatru vjeru u živoga osobnog Boga i onemoguće svako djelovanje Kristove Crkve. Tu je prava neman slobodnog zidarstva, koje je perfidnim podzemnim radom uspjelo da nekoliko decenija truje hrvatski narodni život i da najgore prljavštine zaodjene velikom krijeposti napretka i koje, nakon što je tolike narode i države u Europi i drugud već gurnulo u bijedu i propast, ne prestaje rovariti ni danas u našoj domovini.
Tu je neman krvave Kominterne, koja nam hoće silom namjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma, a ruke krvave i zaprljane od krvi pojedinih nevinih žrtava muževa i žena, mladića i staraca; kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod knutom bezobzirnog novog birokratizma, koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka; kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojeg raja pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da ne oda možda, koliko se laži sakriva u sistemu, koji nema veze s Bogom.
Očevi su i djedovi naši upirali u svakoj pogibelji svoje oči k Onoj, koja je osjetila svu bol ugroženih, progonjenih i ispaćenih, kad je nevino dijete Isusa nosila na svojim rukama bježeći pred krvnikom Herodom u Egipat. Nju su instinktivno zazivali u pomoć naši junaci, da im bude na pomoć u teškim bojevima Ona, koja nije drhtala pod križem Raspetog Sina pokraj razularene mase.
Njoj se danas klanjamo u dubokoj zahvalnosti na početku naše jubilarne godine i mi svi, za sva dobra koja nam je isprosila u prošlosti .Nju molimo, da nam pomogne i u budućnosti te ostanemo vjerni Bogu i zakonu Njegovom, strpljivi u nevoljama, neustrašivi u pogibeljima, odvažni u djelima, jaki u bolima, došlo što mu drago. Nju molimo, da nam isprosi od Boga oproštenje svih krivica, koje je naš narod počinio u prošlosti, kad ju je Bog odredio, da bude utočište svih griješnika.
A ako se možda kome pričinja, da pretjerujemo u našim riječima hvale Majci Božjoj, onda završujemo, stavljajući pred oči svim takvima ono, što je rekao sveti lvan Zlatousti: »Veliko je uistinu čudo uvijek bila Blažena Djevica Marija. Jer što je ikad bilo od Nje veće ili slavnije u svim vremenima ili se je moglo naći? Ona je jedina nadvisila nebo i zemlju svojom veličinom. Jer što je od Nje svetije? Ni proroci niti apostoli, ni mučenici, niti patrijarhe, ni anđeli, niti prijestolja, ni gospodstva, niti serafini niti kerubini, niti se je konačno moglo što naći veće ili uzvišenije među stvorenim stvarima bilo vidljivim bilo nevidljivim. Ista je službenica i Mati Božja, ista Djevica i Bogorodica. Ovo je Mati Onoga, koji je od Oca rođen prije svakoga početka i kojega anđeli i ljudi priznaju Gospodarom sviju stvari. Hoćeš li znati, koliko je ova Djevica uzvišena nad nebeskim gospodstvima? Ona stoje sa strahom i trepetom pred Gospodom, pokrivajući lice svoje, a ova prikazuje ljudski rod Onome, kojega je rodila. Po Ovoj postižemo i oproštenje grijeha naših.« Zdravo, dakle, Majka, Djevice, ukrase Crkve naše, slava i čvrstoća: moli revno za nas Isusa Krista, Sina Tvoga i Gospodina našega, da na dan suda uzmognemo postići preko Tebe milosrđe i dobra, koja su pripremljena onima, koji Boga ljube, po milosti Gospodina našega Isusa Krista: s kojim Ocu ujedno i Duhu Svetome, slava i čast i vlast, sada i u vijeke vijekova – Amen.
Katolički list, 11. srpnja 1940., br. 28. str., 337–338.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 420.–422.Propovijed prigodom blagoslova temeljnog kamena crkve bl. Marka Križevčanina, 23. lipnja 1940.
Neka Isus Krist ostane vazda ugaoni kamen cjelokupnog hrvatskog narodnog života
Braćo! Kad blagoslivljem kamen temeljac crkve BI. Marka Križevčanina, sina našeg naroda i naše hrvatske domovine, mogu li progovoriti ljepšim riječima nego li su one što ih izgovara svećenik kod tog blagoslova? »Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, ti si pravi svemogući Bog, sja j i slika vječnoga Oca i život vječni; ti si kamen ugaoni bez ruku otkinut s gore i nepromjenljivi temelj.«
Živimo u doba kad su mnogi ljudi izgubili svaki osjeća j za vrhunaravne vrijednosti i misle, da nema više Boga na nebesima. Ljudska srca zaokupile su samo misli za kruh, stan i odijelo, bogatstvo, časti i užitke, a Bog, duša, život preko groba pali su u zaborav. Ali što god ljudi mislili, ostaje čvrsta riječ svetoga apostola Pavla: Isus Krist jučer je i danas u vijeke![49] Zato opominje isti apostol: »Ne dajte se zanijeti naukama različitim i tuđim, jer je bolje milošću (Kristovom) utvrđivati srce nego jelima!« (Heb 13, 9s)
Nije nam poznato, kako su neki, kad su vidjeli, da se ovdje počela graditi crkva govorili: »Bilo bi bolje, da grade bolnicu! Što će nam crkva?« No mi znamo, da ima još uvijek u našem narodu golema većina, koja treba crkvu upravo tako kao i dnevni hljeb. Trebaju crkvu, da se u njoj klanjaju živome Bogu, Stvoritelju svome. Trebaju crkvu, da u njoj zahvaljuju Bogu od koga im je sve dobro. Trebaju crkvu, da se u njoj skrušeno kaju za grijehe i primaju oproštenje za krivice koje im tište dušu. Trebaju crkvu, da u njoj prose od Boga sve ono što im je potrebno i za dušu i za tijelo. Tima, toj golemoj većini gradimo ovu crkvu. A onda možemo misliti i na to, da sagradimo ne običnu bolnicu, nego ludnicu za one koji govore, da im ne treba Boga ni Crkve. Za takve naime ljude govori Duh Sveti: »Reče luda u srcu svome nema Boga!« (Ps 13, 1)[50]
Tako reče luda. A razborit čovjek kršćanin zna, da je Bog izvor njegova života i da mu se kao takovome dužan klanjati. Bez Boga nema života nikome. Svi smo slični djetetu, koje se borilo sa smrću. Majka je nastojala, da ga tješi, pa ga je pitala: »Imaš li još koju želju dijete moje?« »Imam majko! Ja bih htio još živjeti!« Majka je plakala. Nije naime bila u stanju, da ma i za jednu minutu produlji život svome djetetu.
Uzalud ćemo se i mi, bilo kao pojedinci bilo kao narod, obraćati za pomoć na razne strane, ako nas živi Bog zapusti. Ptica može da leti samo po zraku. Kamen može da čvrsto stoji samo na zemlji, a ne u zraku. Riba može da živi samo u vodi a ne na zemlji. A čovjek ne može da računa s bilo kakvim životom izvan Boga. S pravom je rekao onaj veliki patnik Job u Svetome pismu: »Koga je drugog postavio nad zemljom ili koga je postavio na čelo kruglji zemaljskoj, koju je stvorio? Kad bi On (Bog) mislio samo na sebe, i duh svoj i dah povukao, klonulo bi svako tijelo i čovjek bi se vratio u prah.« Job 34, 13ss.), Mi dakle trebamo crkvu, trebamo sveto mjesto, gdje ćemo se klanjati Onome, od koga smo posvema ovisni, Stvoritelju svome.
Trebamo je da Mu zahvaljujemo za nebrojena primljena dobročinstva. Pitajte me koja? A ja vam odgovaram riječima apostola Pavla: »Što imaš a da nisi primio. Ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?« (1 Kor 4, 7)
Čuli ste onu staru priču o robu Androklu i lavu. Kad je bio bačen u arenu pred lavove, skočio je jedan lav pred njega i počeo mu se umiljato ulagivati. Bio je to lav kojemu je on nekoć na bijegu u pustinji izvadio trn iz noge i tako ga riješio neugodnih boli. Životinja se pokazala zahvalnom. A koliko mi više dobročinstava primamo svakodnevno od Boga? Budite dakle zahvalni! (Kol 3, 15) Tako nas opominje sv. Pavao. Zato evo gradimo crkve, da u njima zahvaljujemo Bogu za primljena dobročinstva i da mi, koje je obdario razumom i slobodnom voljom, ne zaostanemo za nijemim životinjama u zahvalnosti prema dobročiniteljima.
Trebamo crkvu da se u njoj kajemo za grijehe i prestupke života. Nijedno mjesto nije tako podesno za tu svrhu kao što je crkva, gdje iza onih malih vratašca u svetom tabernakulu stoji Isus Krist. Nigdje kao u crkvi ne idu nam tako od srca riječi, kad duša pritisnuta bremenom grijeha progovara: »Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, podaj nam mir! Isuse, Bože mira, smiluj nam se! Srce Isusovo, mire i pomirenje duše, smiluj nam se!« A ako ikada, imamo danas razloga tako vikati, kad je sav svijet ogreznuo u najtežim grijesima i zločinima koji vapiju k nebu za osvetom. Imamo razloga, da tako govorimo danas, kad Svemogući Bog izgleda piše svojim svemoćnim prstom zadnju opomenu čovječanstvu širom svijeta, da se s puta zloće i pakosti vrati na put pravde i istine, ako hoće da ne bude istrijebljeno s lica zemlje.
Mi trebamo crkvu! I upravo danas više nego ikada, da u njoj sklapamo i dižemo ruke k Bogu milosrđa, dobrote i ljubavi, da nam dade za budućnost što nam treba i za dušu i za tijelo. A tko da izbroji potrebe pojedinaca, tko da izbroji potrebe obitelji, tko da izbroji potrebe naroda našega i domovine naše? Da se avion stropošta sa visine na zemlju, zato mu nije potreban nikakav motor. Ali da se sa zemlje digne u visinu treba mu jaki motor. Da čovjek padne u bijedu i nevolju duševnu i tjelesnu, za to mu je dovoljna njegova slaba i pokvarena narav. Ali da postane dobar i valjan, krepostan čovjek, a bez poštenja, znate i sami, nije moguć pravi život među ljudima, da sve to postigne treba mu milost Božja, treba mu pomoć s neba. A nigdje neće naći mjesta gdje bi mogao tako toplo moliti pomoć kao u crkvi gdje stoluje posebnim načinom Bog, djelitelj milosti. Zar nije već Krist opomenuo čovjeka na to riječima:
»Dom moj zvat će se dom molitve.« (Mt 21, 13) U njoj svaki koji moli prima, i koji traži nalazi, i koji kuca otvara mu se!
Blagoslivljajući dakle ovaj kamen temeljac crkve Bl. Marka Križevčanina, sina, kako rekoh, našeg naroda i naše domovine, mi ga vruće molimo, da se moli za narod svoj. Molimo ga da nam isprosi milost, da Isus Krist ostane vazda ugaoni kamen cjelokupnog hrvatskog narodnog života, jer znamo da nema drugoga imena pod nebom u kojem bismo se mogli spasiti osim Isusa Krista[51], kojemu slava i čast u vijeke. Amen!
Hrvatska straža, 25. lipnja 1940., br. 142., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 413.–415.Propovijed prilikom oblačenja s. Alojzije od Presvete Euharistije u Karmelu u Brezovici, na dan sv. Alojzija, 21. lipnja 1940.
Sveta poniznost i djetinji strah Božji neka budu braniči vaših duša!
Drage časne sestre!
Jedna legenda kaže, kad se je neka duša odijelila od tijela, da se je triput vratila natrag k svome tijelu i srdačno se oprostila s njime poljubivši ga tri puta. Sveti Patrik, koji je gledao ovaj neobičan prizor, zamolio je Spasitelja da mu protumači, što bi to imalo značiti? A On mu odgovori: Jer je ovo tijelo za vrijeme zemaljskog života držalo dušu u sjaju i čistoti, zato mu je duša na rastanku tako iskreno zahvalila.
Tako legenda! Ali ta legenda dokazuje stvarnost, da neokaljani život djevičanskih duša izaziva udivljenje i radost ne samo na nebu nego i na zemlji, pa čak i kod onih, koji su se daleko udaljili od živoga i pravoga Boga. Zar nisu već poganski Rimljani držali u časti svoje Vestalinke, koje su podržavale svetu vatru makar i u poganskom hramu? Kako se ne bi dakle danas radovali mi, kad gledamo gdje se jedna djevica odvaja od svijeta i zatvara u samostanske zidine da služi Bogu do smrti u svetosti života.
Kako se ne bi radovali kad gledamo kako Božja mudrost zlu što se širi u svijetu stavlja jaku branu u divnim evanđeoskim savjetima, da se po njima izabrane duše kao anđeli Božji po Jakovljevim ljestvama penju u nebo. Svjedoci smo teških zala na zemlji. Svjedoci smo zala, koje je možda najbolje sažeo u jedno apostol sveti Ivan riječima: Sve što je u svijetu, požuda je tijela, požuda očiju i oholost života![40] I dok ta močvara okružuje ljudski rod, dobri se Bog pobrinuo, da ga ne otruje sasvim, te je trostruku zlu suprotstavio trostruki lijek.
Onima koji se izgovaraju da ne mogu čisto živjeti i da je to nemoguća stvar ostati čist, pokazuje Gospodin po zavjetu svete čistoće da je to moguće i da imade velikih duša, kojima svi sjetilni užici nisu toliko vrijedni kao riječ Gospodnja: »Beati immaculati in via, qui ambulant in lege Domini! Blago onima koji su čista vladanja, koji idu po zakonu Gospodnjem!«[41]
Onima koji su postali robovi novca i pohlepe za bogatstvom pokazuje po zavjetu siromaštva, koje su spremne sve izgubiti nego li zaboraviti Kristovu riječ: »Beati pauperes spiritu, quoniam ipsorum est regnum coelorum! Blago siromašnima duhom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!«[42]
Onima, kojima su oči zaslijepljene od strasti za čašću i vlašću, i koji se opiru svakoj zakonitoj vlasti kao nekoć sotona Bogu, pokazuje po zavjetu poslušnosti, da imade duša, koje smatraju, da je najveća čast za čovjeka, da može ne samo ustima nego i djelom bez prestanka govoriti: »Fiat voluntas Tua! Budi volja Tvoja!«[43]
Drage časne sestre! Mislim da ne trebam isticati, koliko je veliku milost iskazao Bog ovoj djevici, koja danas stupa u novicijat Karmela, kao i svima vama koje ste od prije članice. Kako ona tako i svaka od vas, mogla bi svakodnevno ponavljati riječi Bl. Djevice: »Magnificat anima mea Dominum! Veliča duša moja Gospoda!«[44] A ako me pitate zašto, onda odgovor glasi: »Quia fecit mihi magna, qui potens est! Jer vam je učinio velike stvari onaj koji je silan i sveto ime Njegovo!«[45]
Budite si uvijek svjesne te velike milosti. A da je uzmognete sačuvati, onda mislite vazda na temelj na kojem počiva, a to je poniznost. Quia respexit humilitatem ancillae suae! Jer je pogledao na poniznost službenice svoje.[46] K toj dubokoj poniznosti neka se pridruži još i djetinji sveti strah Božji, za koji stoji pisano, da je početak svake mudrosti.[47] Onda će vas sigurno vazda milovati milosrđe Božje, kao što svjedoči Blažena Djevica Marija riječima: »Et misericordia eius a progenies in progenies timentibus eum! I milosrđe je Njegovo od koljena do koljena onima koji ga se boje!«[48]
Sveta poniznost i djetinji Strah Božji neka budu čuvar i branič duša vaših proti zasjedama pakla. Neka se i na vama ispuni jednom legenda, te se duše vaše budu srdačno oprostile od tijela, koje ih je držalo u sjaju i čistoti, da se onda zauvijek združene nakon općeg suda raduju u vijeke!
Copia publica, u Arhivu Postulature, sv. 24., str., 1688–1689.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 410.–412.Propovijed na završetku uskrsnih konferencija, 14. travnja 1940.
Čuvati se zablude poganskog nacionalizma i zaraze internacionalnog komunizma
Katolički akademičari i akademičarke!
U Vama, vjernoj akademskoj omladini, gledam u ovim danima neizvjesnosti najsolidarniji zalog sretne budućnosti hrvatskog naroda. Vi ste kroz bure i oluje današnjice sačuvali u sebi neoštećene moralne i vjerske vrednote, koje su u krvavoj i slavnoj prošlosti sačuvale životnu snagu i neslomljivu otpornost našeg naroda. Vi ste pozvani, da te vrednote razvijate te ih kao tajne vječne mladosti i besmrtnosti predate kasnijim naraštajima.
Upravo zato rado dolazim kao natpastir svake godine među vas. Sretan sam da vas u dane kad opća raskalašenost i nemoral izjedaju narode, nalazim gdje srcem i ustima govorite: »Poći ću k oltaru Božjem – k Bogu, koji je radost mladosti moje!« (Ps 42, 4)[23] Sretan sam, kad vas mogu nahraniti kruhom, iz kojeg niču čisti i neokaljani ljiljani. Sretan sam, što vam za velike i teške zadatke budućnosti mogu pružiti hranu jakih i nesavladivih. Sretan sam, da vam pred katastrofom, koja prijeti svima, mogu staviti u srce klicu uskrsnuća i besmrtnosti. Ali osobito se veselim, što u tamnoj noći opasnih zabluda, kad Otac naš nebeski svojim svemoćnim prstom piše po zemlji ozbiljnu opomenu: »Jao si ga vama, što velite dobru zlo, a zlu dobro!« (Iz 5, 20), i kad Istinu neprestano prati zabluda kao sjena, ne bi li se »prevarili, kad bi bilo moguće, i izabrani« (Mk 13, 22), što mogu opet jednom u vaše mlade duše punom pregršti baciti sjajne zrake nebeskog svijetla nauke.
Između dva se ekstrema talasa život današnjice: između internacionalnog komunizma i poganskog nacionalizma. I o vaše mlade duše zapljuskuju ti valovi i tjeraju ih sad prema jednom sad opet prema drugom ekstremu. (…) Prije dvije godine u malo drukčijim, nepovoljnim prilikama, otvoreno sam vam propovijedao evanđelje o moralnoj veličini ljubavi za narod. Za kršćanina je domoljublje ćudoredna dužnost i krepost, ukorijenjena duboko u prirodnim zakonima, koji su za nj Božji zakoni. Kao sve prirodno, tako je i ljubav k domovini i narodu Krist Gospodin svojim naukom i primjerom uzdigao i oplemenio. Najveći rodoljubi u povijesti naroda odnjihali su se u krilu Njegove – Katoličke crkve! Ali ljubav prema domovini i narodu nije neodređeno čuvstvo, magloviti zanos, nego čin, djelo, nesebične žrtve! Ljubiti znači djelotvorno htjeti dobro. Akademska omladina treba da zasvjedoči svoju ljubav prema domovini i prema narodu tako, da brižno izgrađuje svoj značaj, da čuva tijelo i dušu svoju čistu i neokaljanu, da se svestrano i solidno obrazuje, da snažnom rukom, netaknutim snagama uma i srca, potpuno spremna i na visini, mogne zahvatiti u narodne poslove, kad kucne njezin čas.
Ali, dragi akademičari i akademičarke! Nema istine tako svete, nema ideala tako uzvišena, da ga ljudska ograničenost ili zloba ne bi pokušala okaljati, iskriviti, ili čak iznakaziti. Pače: što je istina svetija, što je ideal uzvišeniji, to je opasnija i pogubnija i češća njezina patvorina – zabluda! To nažalost vrijedi i za domoljublje i za nacionalizam. Velik dio današnje generacije skinuo je s oltara pravoga Boga. U javnom, privatnom životu današnje generacije značenje Boga, Gospodina i Stvoritelja, spalo je na ništa. Ali potreba ljudske duše, da se podvrgne nečemu, što je veće, vrijednije i trajnije od nje, tako je duboka; sklonost plemenitog čovječjeg srca da služi; i da se žrtvuje za nešto, što ga nadilazi, tako je jaka, da današnji čovjek neprestano traži idola, kojeg bi mogao postaviti na opustošene i prazne svoje oltare. Već smo i zaboravili imena mnogobrojnih idola za koje se oduševljavala generacija, koja dolazi. U naše dane u velikom dijelu čovječanstva, pa i idealne omladine, na ispražnjena prijestolje Božanstva sjeda novi idol: idol nacionalizma .
Nacionalizam je danas za mnoge najveća svetinja, najidealnija vrednota, ono najuzvišenije i najljepše, za što je jedino vrijedno žrtvovati se, trpjeti i umirati; ono što idealnom čovjeku zapravo i daje smisao i sadržaj života. Nacije, osobito u državi organizirana nacija, postala je božanstvo pred kojim treba da padne u prah sve, svako osobno pravo; božanstvo, pred kojim treba da zanijeme svi lični zahtjevi i najosnovnije prirodne težnje. Nacionalizam je postao ona zadnja i vrhovna norma po kojoj se sve prosuđuje i ocjenjuje. Sve je dopušteno, sve je dobro, sveto i veliko, što makar samo i na oko unapređuje i uzdiže naciju. A što je kršćanstvo držalo najljepšim i najsvetijim, kao ljubav k bližnjemu, sveopće bratstvo naroda, dobrota i milosrđe – to postaje slabost i zlo, ako nije u skladu s časovitim narodnim aspiracijama. Vrijednosti veličine pojedinačnog života mjere se samo i jedino odnosom prema nacionalnim vrednotama, i jedino o tome ovisi, da li će se oko čije glave viti aureola svjetlosti, ili ćemo joj na čelo utisnuti žig prokletstva i sramote. Štoviše, i samo kršćanstvo i Kristova Crkva smiju računati na priznanje samo utoliko, ukoliko su u skladu s nacionalnim idealizmom. Ukratko: značenje, što ga je nekoć za ljudski život imao Bog Stvoritelj i Gospodin. Njegova stvaralačka misao i Njegova sveta volja, to značenje poprima odsele nacija. Atributi i prava, koja su nekad pripadala samo Bogu, pripadaju odsele naciji. Na prijestolju veličanstva i suvremena gospodstva, na kojem je nekada kralj bio Bog, odsada stoji nacija. (…)
Dragi akademičari i akademičarke! U organskom se svijetu od vremena do vremena pojavljuju zaraze. Naširoko znaju zahvatiti epidemije, kojima se samo najjači organizmi mogu oduprijeti. Isto se zbiva i u idejnom, duhovnom carstvu. Tom epidemijom stvara se u pojedinim skupinama ljudi, u pojedinim društvenim slojevima, pa i u čitavim narodima izvjesna psihoza, protiv koje se vrlo teško, gotovo nemoguće, boriti. Pokušajte komunizmom zaražene mase razuvjeriti. Pokušajte najočevidnijim činjenicama dokazati, kako je komunizam lažan i poguban. Pokušajte tim duhovnim slijepcima otvoriti oči, sav će se Vaš trud slomiti pred iracionalnim dubinama ljudske naravi, koje je zahvatila strahovita zaraza komunističkog mesijanizma. Ali na drugoj je strani gotovo jednako snažna i opasna epidemija poganskog nacionalizma, kako smo ga netom ocrtali. Pokušajte fanaticima nacionalizma pokazati, kako su beskrajno smiješni njihovi pokušaji postaviti na oltare, pred kojima se naš narod klanjao božanskom Učitelju, druge učitelje, koji su tek jučer došli! Pokažite fanaticima nacionalizma, kako je upravo za pripadnike malih naroda bezumno oduševljavati se za poganske nacionalizme velikih naroda. Pokažite im kako je bezumno oduševljavati se za predstavnike i nosioce doktrina, koje poznaju samo jedno božanstvo: vlastiti narod; samo je jedan životni cilj: veličina vlastitog naroda; samo jedno sredstvo za taj cilj: kruta sila i bezobzirna borba; samo jedno pravo: pravo jačega; samo jedna metoda: gaženje svih Božjih i ljudskih prava. Pokušajte, velim, tim fanaticima dokazati, kako će po svim zakonima logike upravo oni postati prve žrtve Moloha, za kojega se oduševljavaju, i Vi ćete naići u velikoj većini na nijemi i gluhi otpor, ako Vas naprosto ne pregaze ili ne razapnu na križ, što ste im pokušali pred ponorom otvoriti oči…
Ali onaj, kojemu su povjerene besmrtne duše, treba da i u tim okolnostima govori otvoreno i jasno. On je tu »in testimonium veritas«, zato da govori istinu. Za nj vrijedi riječ sv. Pavla: »Teško meni, ako ne propovijedam evanđelja!« (1 Kor 9, 16) Ne mislim doduše, da je naša omladina podlegla toj zabludi. Ali već i pred samom pogibelji te opasne i otrovne zaraze, koja želi prevariti, ako je moguće, i izabrane, mora i tebi, katolički akademičaru i akademičarko, tvoj natpastir u vrevi današnjice doviknuti: »Čuj, Izraele, – čuj, narode Božji jedan je Gospodin Bog naš!« (Izl 20, 3) Jedan je Bog, vječna i svudašnja Pravda i Ljubav, koji je suveren Gospodar i pojedinaca i naroda. Svetim zakonima te Istine, Pravde i Ljubavi treba jednako da se podvrgava i život pojedinaca i život naroda i život država. Teška je pogubna zabluda, da bilo koji čin [koji] nije u skladu s vječnim moralnim zakonima Istine, Pravde i Ljubavi može trajno unaprijediti veličinu naroda i pridonijeti njegovoj istinskoj sreći. Prividno i časovito može takav čin donijeti veliki uspjeh, ali u cjelini narodnoga života, koji traje stoljeća, on je uvijek minus, koji se skupo plaća!
Vjerna akademska omladino! Današnji svijet, današnja Europa, opet se nalazi baš na tom terrainu pred sudbonosnim raskršćem. Na tom joj raskršću Suvereni Upravljač udesa dovikuje riječi: »Mećem danas preda te život i dobro, i opet smrt i zlo; da ljubiš Gospodina Boga svojega te hodaš stazama Njegovim i držiš zapovijedi Njegove... Pozivljem za svjedoke nebo i zemlju, da sam vam predložio život i smrt, blagoslov i prokletstvo« (Pnz 30, 1. 19)[24].
I ljudi, i narodi se odlučuju: Jedni skidaju Boga s prijestolja srca svoga, da posade na nj ideal: »sebe i svoju veličinu.«
I tom se idolu predaju »svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom pameti svojom i svom snagom svojom« (Mk 12, 30). I plodovi ne izostaju kod pojedinaca: kako staro tako i novo pogansko božanstvo idol-država zarobljuje ga i ponizuje, lišava svega ljudskog dostojanstva, te čini od njega obični broj u zajednici, vojnika za državu. I plodovi ne izostaju kod naroda: taj Moloh bolesnoga nacionalizma guta jedan narod za drugim, a djelo mu opravdavaju, zaluđeni poklonici njegovi, koji će sutra biti njegovom žrtvom...
Drugi naprotiv govore s Psalmistom: »Altaria Tua, Domine virtutum, Rex meus et Deus meus – oltari su Tvoji, samo Tebi pripadaju, Gospodine silni, Kralju moj i Bože moj!« (Ps 83, 4)[25] Najveća vrijednost i vrhovna norma nije ni krv ni rasa ni besklasni kolektiv ni nacionalna veličina, nego Bog na nebu, a na zemlji slobodna duhovna ličnost, besmrtni duh pojedinčev! Sve je ostalo i država, i krv i rasa, i gospodarstvo i tehnika, samo radi njih! I ništa od svega toga nije vrijedno, da zauzme ono prijestolje, onaj oltar, što ga je svaki čovjek dobio ugrađen u svoju nutrinu od Onoga, koji ga je stvorio. I pokazuju se plodovi života: Bog, pravi Bog, živi Bog, ne ubija djece svoje, jer Njegova su slava – djeca njegova: pojedinci i narodi. On je rekao: »Ja sam došao, da (ljudi) imaju život i da ga imaju u izobilju.« (Iv 10, 10) Bog, pravi Bog ne proždire svojih službenika, nego obratno. Sebe daje njima za hranu, kako ste iskusili danas po Kruhu života.
Vjerna katolička omladino! Istinu danas na svakom koraku prati zlokobna sjena zablude, ne bi li se »prevarili, kad bi bilo moguće, i izabrani« (Mk 13, 22). I stoga Ti tvoj natpastir danas dovikuje: »Drži se Božjeg tabora! Gospodin neka bude uvijek i u svemu Bog tvoj. On je jedini Istina, Pravda i Ljubav. Njegova stvaralačka misao, Njegova sveta volja jedini daju misao, vrijednost i veličinu, kako pojedincu tako i narodima«. »Izaberi dakle život, da živiš Ti i sjeme Tvoje i da ljubiš Gospodina Boga svoga i pokoravaš se glasu Njegovu i uza Nj prioneš, jer je On život Tvoj i trajanje dana Tvojih!« (Pnz 30, 20) I znat ćeš Ti, kako »je dobro prianjati uz Boga« (Ps 72, 28)[26] i držati se Njega. A narod naš bit će i dalje rječitim svjedokom, kako je »blažen narod, kojemu je Gospod Bogom njegovim« (Ps 143, 15)[27] Tomu Bogu »kralju vjekova, besmrtnomu nevidljivomu jedinom Bogu čast i slava u vijeke vjekova« (1 Tim 1, 17).
Nedjelja, 21. travnja 1940., br. 16., str. 2. i 28. travnja 1940., br. 17., str. 1–2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 391.–395.Korizmena propovijed hrvatskoga Metropolita u Katedrali, 12. ožujka 1940.
Katolička crkva je apostolska Crkva
Tijekom stoljeća rađale su se brojne sekte, koje su se predstavljale svijetu kao jedine prave crkve Kristove. Bilo ih je tijekom stoljeća toliko, da im jedva i historičari znadu za ime. A i u našoj rođenoj domovini živi smo još svjedoci, kako se je prije dva decenija javila jedna sekta pod imenom Starokatoličke crkve i predstavila se svijetu kao Kristova Crkva. Opstoji sada ravnih dvadeset godina u našoj domovini, ali hoće da joj se prizna karakter od Krista osnovane Crkve! No sva naduvanja tih znanih i neznanih sekta, koje su se javljale tijekom stoljeća, slična su onoj priči o razorenom vodovodu … Upravo tako je smiješna priča protestantska, da se je čisto Kristovo evanđelje izgubilo oko 300. godine, a onda opet javilo čisto i neokaljano, kad je došao Luter, koji ga je 1518. godine otkrio i sveo natrag u pravi tok. Upravo tako smiješna je i priča naših 20 godina starih starokatolika, da su oni čistu Kristovu nauku, koja je do 1920. godine bila sakrivena, opet otkrili svijetu. Upravo tako smiješna je priča i svih ostalih sekta koje su se javljale tijekom stoljeća, otpavši od Katoličke crkve, kao da su one čist Kristov nauk opet otkrile svijetu, nakon što je stoljećima bio sakrit i nepoznat ljudima. Ne ulazimo sada u motive, koji su vodili sve te sekte, da otpadnu od Katoličke crkve. Časni svakako nisu bili, a još manje znanstveno obrazloženi. Ne treba naime Bog zna kako dubokog istraživanja, da čovjeku dobre volje postane jasno, da Crkva od Krista osnovana mora biti apostolska i da sve biljege apostolske Crkve nosi jedino katolička Crkva. Prema tome je ona prava Crkva od Krista osnovana, da u njoj i po njoj postignu ljudi život vječni.
Prava Kristova Crkva mora biti apostolska Crkva! Drugim riječima, ona mora po neprekinutom nizu svojih poglavara sezati sve do apostola, koje je Krist postavio da ovdje (sic!)[21] Crkvu i naučavaju evanđelje svemu svijetu. I taj slijed poglavara mora biti zakonit, a ne da sebi netko sam uzurpira pastirsku, učiteljsku i svećeničku vlast. Prava Kristova Crkva mora biti apostolska! Drugim riječima, ona ne smije naučavati nikakove druge nauke, nego li su je naučavali apostoli. Ona dalje ne smije poznavati nikakovih drugih sakramenata, nego li su ih poznavali sveti apostoli, i priznavati sve sakramente kako su ih priznavali apostoli.
Isus Krist je jedino apostolima obećao i predao pastirsku, učiteljsku i svećeničku vlast u Crkvi. Iz toga slijedi, da nitko ne može upravljati Crkvom Božjom zakonitim načinom, ako nije poslan od Krista. A nitko ne može reći, da je poslan od Krista, ako nije zakoniti nasljednik svetih apostola, jer je Krist oštrim riječima osudio one, koji samovoljno osnivaju tobožnje Crkve i predstavljaju ih svijetu kao Kristove Crkve. Oni su u očima Božjim tatovi i razbojnici, i to gori od običnih, jer kradu ljudima duhovna dobra, ubijaju dušu, i zato će ih jednom stići stvarna oštra osuda Božja.
Krist je međutim dao apostolima vlast i zapovijed da se pobrinu da imadu zakonite nasljednike. Tako su apostoli i razumjeli Spasitelja i postavili si zakonite nasljednike. A kako su učinili apostoli, tako su postupali i njihovi nasljednici, tj. biskupi, koji stoje u vezi s poglavicom apostolskim sv. Petrom, odnosno nasljednikom njegovim rimskim papom. Ta veza sa apostolima po neprekinutom nizu zakonitih biskupa, smatrala se oduvijek za mjerilo prave Kristove Crkve.
A da je Katolička crkva apostolska Crkva, i da je prema tome ona jedina prava Kristova crkva, svjedoči cijela njezina prošlost i sadašnjost. Ona jedina može da pokaže i dokaže, da njezina vlast po zakonitom nizu biskupa seže sve do svetih apostola. I sami protivnici moraju priznati da ne mogu označiti godine kad se je Katolička crkva odcijepila od koje druge. Redoslijed njenih vrhovnih poglavara, papa, može svatko vidjeti u crkvi sv. Petra u Rimu, počam od Petra do Pia XII. Za svaku drugu Crkvu, zvala se kako mu drago, može povijest točno označiti dan i godinu, kad se je odijelila od prave Crkve Kristove. Kod svih bez razlike, zvala se protestantska ili pravoslavna ili starokatolička ili kalvinska, ili kako mu drago, može se dokazati, da njezin postanak pada u vrijeme kad je Katolička crkva već davno prije nje postojala. Za sve te crkve, koje su se tijekom stoljeća odcijepile od katoličke, može se reći, da potječu ne od apostola, nego od apostata.
Kristova crkva osim toga mora naučavati i čuvati upravo one nauke koje su naučavali apostoli. Ako pak pogledamo po raznim crkvama, koje su otpale od Katoličke crkve, onda ćemo se brzo uvjeriti, da je čista i potpuna nauka apostola sačuvana jedino u Katoličkoj crkvi. (…) Pojedini predstavnici protestantizma čak i javno poriču Božanstvo Kristovo, pa kako se onda još mogu uopće zvati kršćanskom Crkvom? A kako tek mora biti s drugim istinama vjere, odnosno s naukom apostolskom (o paklu, čistilištu, vrijednosti dobrih djela, o slobodi ljudske volje i dr.). Tu dakle ne može biti govora o apostolstvu Crkve, jer naučavaju stvari, od kojih zazire kao od kuge cijela kršćanska prošlost. Dok su pak druge crkve zabacile mnoge istine kršćanstva, Crkva ih je katolička ljubomorno čuvala od vremena apostolskih do danas. I mi vidimo, da je ona bez obzira na gubitke bacala iz svoje sredine sve, koji su pokušali zanijekati makar samo jednu istinu koju je naslijedila od svetih apostola. Ona to čini u punoj svijesti, da bi onim časom kad bi popustila, prestala biti apostolska Crkva, a time ujedno i Kristova crkva, i da bi dosljedno izgubila uopće razlog opstanka. Kristova crkva mora biti apostolska, to jest mora i danas naučavati onaj isti nauk koji su naučavali apostoli.
Ali ona mora biti apostolska i time, da ne poznaje nikakovih drugih sakramenata, nego su ih poznavali apostoli, i da priznaje sve sakramente, kako su ih priznavali i apostoli. Ali ako izuzmemo pravoslavnu Crkvu, koja je u teoriji zadržala sve sakramente, kod drugih ćemo crkava naći malo što od sakramenata. Što više možemo reći da su sve zabasale u pitanju sakramenta ženidbe, jer nema ni jedne koja bi u svakom slučaju smatrala nerazrješivim valjano sklopljeni i izvršeni brak osim Katoličke crkve. Sakramentima sv. ispovijedi i sv. euharistije u većini Crkava koje su se odcijepile od katoličke nema više ni traga, dok u isto vrijeme primanje tih sakramenata iz dana u dan raste u Katoličkoj crkvi, o čemu svjedoče među inim veličanstvene manifestacije presv. euharistije na euharistijskim kongresima po čitavom svijetu. I baš taj bujni život u Katoličkoj crkvi uzrokom je, da toliki inovjerci počinju ulaziti dublje u vlastitu dušu i vraćati se Katoličkoj crkvi, usprkos svim prigovorima i napadajima od strane svojih bivših istomišljenika.
Hrvatska straža, 14. ožujka 1940., br. 61., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 387.–389.
[21] Prema smislu bi trebalo pisati: »vode«Odlomci iz korizmene propovijedi nadbiskupa Stepinca u Katedrali, 5. ožujka 1940.
Kristova Crkva mora biti općenita
Ne znam, da li smo se u ovih zadnjih dvadeset godina čega više naslušali nego li pričanja o nacionalnim crkvama i anacionalnosti Katoličke crkve. Što više živi smo svjedoci, kako se je pred par godina našlo kratkovidnih ljudi u našoj državi, koji su htjeli iskoristiti za njih povoljnu političku situaciju i provesti kod nas rastavu Crkve od države, da bi tako katoličkoj Crkvi kao tobože anacionalnoj zakrenuli vratom. No srećom nije mjerodavno što o Crkvi misli ovaj ili onaj čovjek, ovo ili ono društvo, ova ili ona organizacija, nego je mjerodavno ono, što o Crkvi misli onaj, koji ju je osnovao, a to je Isus Krist. (…) Krist je osnovao Crkvu za sve narode, ne samo za neki narod izabrani. Kristova Crkva mora biti općenita. Ako pak malo pogledamo po svijetu, onda ćemo se brzo uvjeriti, da od svih crkvi koje postoje na svijetu ima samo jedna, koja se može smatrati općenitom i jest općenita, a to je ona koju nazivamo Katoličkom crkvom. Zato je ona djelo Kristova, djelo Božje.
Kristova Crkva mora biti općenita! To nam govori zdrav razum, to su navijestili pred tisuće godina proroci, to se jasno vidi iz nauka Isusa Krista, to se vidi iz cijele kršćanske prošlosti. To nam govori zdrav razum. Ta što je konačno Crkva? Učiteljica istine![17] A istina pristaje svima ljudima jednako. Crkva Kristova dakle mora biti svojina svih naroda, sviju rasa, sviju klasa, ona mora biti općenita.
To su svojstvo Kristove Crkve, to jest njezinu općenitost, ocrtali već pred tisuće godina Bogom nadahnuti proroci u prekrasnim slikama. (…) Kad se izjave ovih velikana duha usporede s ograničenim nastojanjem boraca za tzv. nacionalne crkve, onda ne treba puno mudrosti i dara rasuđivanja, da se odmah vidi gdje je istina. Iz nastojanja boraca za tzv. nacionalne crkve izbija, kao što i mora biti, jer ih je rodila strast, a ne Bog, izbija dakle sićušnost, zavist, a onda i sve druge zle posljedice. Kao što god kod pojedinca, kad pređe granice ljubavi prema samome sebi, nastaje egoizam, koji je svakome mrzak, tako i taj toliko razvikani nacionalizam nacionalnih crkava nije ništa drugo nego obični fanatizam i šovinizam, koji nikada nije rodio dobrim plodovima, a najmanje danas.
Duh Isusa Krista posve je drugi. Krist je svoj nauk tako udesio, da pristaje svim narodima svijeta. I mi vidimo, da su tijekom stoljeća ušli u tu Crkvu najrazličitiji, po ćudi, po sposobnostima, po kulturi najoprečniji narodi. Da Kristova Crkva mora biti općenita, to je uvjerenje cijele kršćanske prošlosti.
(…) Ako pak Crkva od Krista osnovana mora biti općenita, onda tvrdimo da od svih crkvi koje danas postoje na svijetu ima jedna jedina koju možemo nazvati univerzalnom, a to je Katolička crkva. Ona jest katolička i zovu je, da se poslužim riječima sv. Augustina, katoličkom, to jest općenitom, i sami heretici i shizmatici. (…) Po toj svojoj rasprostranjenosti i po broju vjernika ona je uistinu »signum elevatum in nationes«[18] – znak uzdignut među narodima, koji svjedoči da potječe od Boga.
Ona je nad ovim narodima, to jest općenita, po svom ustavu i po svome nauku. Isključivala je vazda i isključuje i nacionalnu oholost i rasnu i klasnu mržnju. O tome svjedoče najbolje baš enciklike posljednjih papa, koji su bili prisiljeni da dignu svoj glas na obranu evanđeoske istine, da su svi narodi i staleži svijeta djeca Božja, otkupljena krvlju Kristovom, i da nema privilegiranih rasa i klasa pred Bogom.
I baš zato, jer je uvijek odlučno stajala na stanovištu jednakosti sviju ljudi i naroda, zato je i mogla Katolička crkva polučiti onako divne uspjehe u misijama kakove je polučila i kakove svakodnevno polučuje. Kad čovjek promatra te uspjehe, onda se ne može oteti dojmu, da oni daleko nadilaze upotrebljena naravna sredstva, i da se prema tome njezin uspjeh može i mora pripisati u prvom redu djelovanju Božjem.
Katolička crkva ne pozna nacionalnih razlika, kako to čine druge samozvane crkve. Ipak je u isti čas više nacionalna u dobrom smislu riječi nego ikoja druga. No u isto doba, dok Crkva katolička poštuje individualne osobine pojedinih naroda, opet je čvrsta u jedinstvu. Zato nije čudo, da je baš taj znak općenitosti silno utjecao na velike duhove izvan Crkve, i doveo ih u krilo Katoličke crkve, kako to svjedoči Newman, Benson, Solovjev i drugi. (…) U ova dakle burna vremena, vremena potpune rascjepkanosti naroda i država, ponavljamo i učvršćujemo još više naše vjerovanje u općenitu, od Krista osnovanu Crkvu, kao u jedinu koja je kadra donijeti čovječanstvu mir na zemlji.
Hrvatska straža, 7. ožujka 1940., br. 55., str.2–3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 380.–381.Treća korizmena propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca, o svetosti Crkve, 27. veljače 1940.
Crkva je sveta
Crkva koja ima takov nauk i takve uredbe, da ljude vodi k Bogu, mora biti djelo Božje. Ona mora biti sveta! Svrhu Crkve Kristove označio je vatikanski koncil upravo ovako: »Vječni pastir i biskup duša naših, da bi spasonosno djelo otkupljenja učinio trajnim, odlučio je osnovati Crkvu u kojoj bi kao u domu Boga živoga svi vjernici bili vezani vezom jedne vjere i ljubavi.« (DB, 1821) Tu svrhu lijepo je označio papa Leon XIII. riječima: »Krist je osnovao na zemlji društvo, koje se zove Crkva, kojoj je povjerio uzvišenu i božansku zadaću, koju je sam primio od Oca, da je nastavi kroz sve vjekove. Dakle, kao što je Isus Krist došao na zemlju, da ljudi život imadu i izobilje imadu, na isti način Crkva imade za svrhu vječno spasenje duša.« (Encikl. »Immortale Dei«)
Ako je pak cilj i svrha Crkve posvećenje duša, onda je svakome jasno, da i sredstva moraju biti sveta, jer se cilj ne postizava bez odgovarajućih sredstava. Sveta dakle mora biti Crkva u istinama koje ispovijeda i vjeruje, u zapovijedima koje daje, u sredstvima kojima se služi da ljude skloni na vršenje zakona Božjih, te konačno u plodovima koje donosi. Sva ta svojstva imade Katolička crkva. Zato je ona Kristova djelo, djelo Božje.
Crkva je katolička sveta u istinama koje vjeruje i ispovijeda, a sveta je i u zapovijedima koje daje i naučava, i prosta pri tom od svake zablude. I zato nije čudo, da je Katolička crkva kroz cijelu svoju dugu povijest vršila najblagotvorniji utjecaj na čovječanstvo. Ona je odgojiteljica, možemo reći, svih europskih naroda. Nikada nije nitko vršio toliki utjecaj na socijalni život, a ne vrši ga ni danas, koliko ona preko svojih župa, preko svojih brojnih muških i ženskih redova. Nikada nije nitko toliko dizao puk i krijepio u danima nevolje koliko ona. Nikada nije nitko pripomagao kulturnom životu naroda, mirenju strasti, uzgoju mladeži, koliko je ona. Sve druge crkve u uporedbi s njezinim djelovanjem iščezavaju.
A nije ni čudo, kad su zabacile mnoge bitne kršćanske istine, čak i takove koje su u najužoj vezi s kršćanskim životom. Kakav se plod može očekivati u crkvi koja uči npr., da nema slobode volje, da je svaki čin čovječji zao, da dobra djela ne vrijede ništa, nego da se čovjek samo vjerom spašava, da nema pakla, da ne treba ispovijedi, da se brak može razvrgnuti, da je pobačaj dozvoljen itd. Takovim mislima nema ni traga u Katoličkoj crkvi. A i ne može biti, kad imade Krista za osnivača!
Ona je sveta u sredstvima kojima se služi, da vjernike potakne na vršenje zakona Božjega, i da to uistinu postigne. Crkva katolička zato čovjeku daje i pomoć da može izvršiti ono što Bog od njega očekuje. (...) To su sveti sakramenti ispovijedi i sakramenat svete Euharistije. Prvi je lijek bolesnoj duši, a drugi hrana gladnoj. Ako sada usporedimo druge crkve s katoličkom, izgledaju s njom u usporedbi kao pustinja prema plodnoj ravnici.
(...) Imade danas bezbroj organizacija u svijetu koje rade na prosvješćivanju. Možemo se samo radovati, ako uistinu rade na prosvjeti. No mnoge se od njih predstavljaju u svijetu kao da više za njihov rad ne treba Crkve katoličke. Kakvo isprazno i pusto maštanje! Što koristi prosvijetliti čovjeku um, ako mu se ne ugrije srce, da uzmogne vršiti ono što je spoznao kao dobro.
A to srce, kad uočimo bijedu ljudske naravi, može ugrijati samo Onaj, koji je gospodar srdaca, a to je Bog.
Bez Njegove pomoći, koju On daje čovjeku preko sakramenata, a potom i preko Crkve, svako je ljudsko nastojanje oko poboljšanja prilika posvema uzaludno. »Bez mene ne možete ništa učiniti!«, veli Krist.[1] Vidim i znadem što je bolje, a ipak činim što je gore![2]
Sva prosvjeta bez Boga može poslužiti samo zato, da se kriminal zaodjene u ljepše ruho. Da se ono što je ubojstvo čovjeka nazove učenim imenom abortus. Da se preljub i konkubinat nazove civilnim brakom. Da se krađa narodne imovine nazove burzovnom spekulacijom. Da se nepravedni osvajački ratovi nazovu osiguranjem životnog prostora naroda. Ne! Bez Boga nema poboljšanja društvenih prilika. A Bog danas radi preko svoje Crkve. I tko god je kuša ignorirati sav će njegov trud oko poboljšanja prilika biti Sizifov posao.
Koliko na jednoj strani sagradi, toliko će se na drugoj srušiti. Trajno i sigurno poboljšanje prilika u svijetu može doći samo od Boga. A Bog se, kako rekosmo, služi Crkvom koju je ljudima dao, da u njoj i preko nje postignu svoje spasenje.
I baš zato jer je Crkva katolička sveta u istinama koje uči i ispovijeda, u zapovijedima koje daje i naučava, u sredstvima kojima se služi, zato je i mogla donijeti i donosi do danas bez prekida i plod, a to su sveci. Sveci, koje možemo mirne duše nazvati najljepšim plodom čovječanstva, jer svojom moralnom veličinom, svojim krepostima služe čovječanstvu na ponos. (...)
No ne mijenja se ništa na činjenici prigovorom da i u Crkvi katoličkoj ima zlih ljudi. Ima ih! Ali taj se nedostatak ima pripisati slabosti ljudskoj, a ne svetosti Crkve i njezinog djelovanja. Nauk Crkve ne postaje zao zato, ako ga slučajno tumači zao čovjek.
Neka dakle naš zaključak bude, vjerujem u svetu Crkvu katoličku! Vjerujem u nju kao u jedinu od Boga danu Crkvu, koja može ljude voditi k savršenstvu, voditi ih sigurnim putem k Bogu i prema tome učiniti ih sretnim već na ovom svijetu. Ne dajmo se kod toga zavarati lagodnim životom, koji nuđaju crkve koje su otpale od Petrove pećine.
Nije sve što je lakše ujedno i korisnije. Iskustvo pak i povijest svjedoči, da Crkva katolička svojim svetim naukom, disciplinom i duhom više nego itko drugi pridonosi pravom socijalnom poretku, dakle i osiguranju materijalnog blagostanja čovječanstva.
Hrvatska straža, 29. veljače 1940., br. 49., str. 2
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 375–377.
[1] Iv 15, 5.[2] Usp. Rim 7, 19.
Ispiši stranicu
