Živimo u doba, u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti

Živimo u doba, u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvom mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.

Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: »Nolumus hunc regnare super nos! - Nećemo da ovaj vlada nad nama! «[1] Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u mileu, koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo, da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. »Perditio tua ex te Israel! - Propast tvoja od tebe je, Izraele! «[2]

Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo, kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
   
Nitko razuman neće zanijekati, da je Crkva katolička od svog opstanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezinu su nauku prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.

Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko carstvo, i priveli ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda, kad se činilo, da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko, koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.

Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni »Portae inferi - vrata paklena«[3], o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci, kojih ne manjka do danas, govoreći, da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Lutera i porušila načela zakonitog od Boga danog auktoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: »Expectavimus lucem et ecce tenebrae! - Očekivasmo svjetlo a evo tmine!«[4] Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!

Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
   
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: Čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija, kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: »Uniusquique in viam suam declinavit! - Otišao je svaki svojim putem! «[5] Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve auktoritete. On traži potpunu samostalnost individua, i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja, na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! »Non potest arbor mala bonos fructus facere!« - »Ne može«, rekao je Krist, »zlo drvo dobrih rodova rađati!«[6] Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o  slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskog društva. On imade istina pravo, da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: »Unicuique suum!«[7]

Što je gore, ta sloboda, koju nauča ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
   
Po shvaćaju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle po nauku marksizma nema drugog lijeka nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma, kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.

Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. »Rerum novarum« i Pia XI. »Quadragesimo anno.« Nisu istina bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
  I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje. Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema. Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete o jednom skupu ekonomske djelatnosti, koja se odvija po zakonima posve neodvisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz nas kroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.

Cijelo naime biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao, kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. »Minuisti eum paulo minus ab angelis! - Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela! «[8] I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time, da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individua prema društvu i društva prema individuu.

Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačke rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu, koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su, da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
   
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! »Homo homini lupus!«

Ako dakle hoćemo, da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka, da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo doduše, kako se rado izruguju tome oni, kojima je »bog trbuh! «[9] Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovom svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu.[10] A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako, kako se pristoji onima, koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.

»Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!« rekao je Krist! - »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu
Njegovu, a sve drugo će vam se dodati! «[11]

No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije »caetera«, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!«  
   
 
 

Ispiši stranicu