1940.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Govor nadbiskupa Stepinca na hodočašću zagrebačke djece u Mariju Bistricu, 28. srpnja 1940.
Molimo oproštenje i zagovor za sve nas, i za naše neprijatelje!
Draga djeco! Prispjeli smo sretno u ovo starodrevna svetište Majke Božje. Vi često puta dolazite pred oca i majku, a najviše zbog toga da ili nešto od njih isprosite ili da ih zamolite za oproštenje kad ste štogod skrivili.
A svi smo mi ljudi djeca pred Bogom, bili to seljaci i radnici ili kraljevi i knezovi. Tako nas je učio Isus u molitvi koju svaki dan molimo - Oče naš, koji si na nebesima, sveti se ime Tvoje! [64] Bog je naš Otac, a mi Njegova djeca. No Isus dragi je dobro poznavao ljudsku narav. On je znao da dijete redovito ima nekako više povjerenja prema majci nego prema ocu, jer je ona po naravi sklonija da oprašta i da pomogne.
I zato nam je ostavio jednu dobru majku, Majku nebesku, kad je na svetog Ivana upravio riječi - Sinko, evo ti majke! [65] K toj Božjoj Majci i našoj Majci došli smo i mi danas, da preko Nje prije svega izmolimo oproštenje, a onda pomoć.
Došli smo da izmolimo oproštenje po Njezinom zagovoru kod Boga. Prije svega za sebe same, onda za svoje roditelje i bližnje, a onda za cijeli naš hrvatski narod. Mnogo, mnogo je sagriješio u 1300 godina svoje povijesti. Zato ćemo se, djeco, danas vruće pomoliti Majci Božjoj, da našemu narodu isprosi od Boga prije svega oproštenje grijeha i kazni koje zaslužuje za strašnu kletvu, koja ga tako sramoti i izazivlje srdžbu Božju.
Kletva je uvijek znak prostote, jer fini i dobri ljudi ne kunu. No osim toga navaljuju teške nesreće na narod. Pomolit ćemo se Majci Božjoj, da isprosi narodu našemu oproštenje i za besramne grijehe proti šestoj zapovijedi Božjoj. Bog je nekada znao čitave narode istrijebiti sa lica zemlje radi tih grijeha, a nekoje gradove spaliti ognjem i sumporom, kad su griješili kao Sodoma i Gomora. [66]
Pomolit ćemo se Majci Božjoj, da isprosi našem narodu oproštenje i za ubojstva, koja se tako često dešavaju bez ikakva ozbiljnijeg razloga. Jer krv nevinih vapi u nebo za osvetom. Pomolit ćemo se Majci Božjoj, da isprosi oproštenje kod Boga i za brojna svetogrđa što ih izvršuju sljedbenici komunizma, koji su počeli krasti i robiti po našim crkvama i koji bi htjeli svojim bezbožnim naukom, da naš narod, nekad tako pošten i dobar, učine narodom ubojica, pljačkaša, tatova i provalnika.
No došli smo, kao što dolazite i k vašoj zemaljskoj majci, da isprosimo po Njezinom zagovoru od Boga sve, što nam je potrebno za budućnost. Djeco draga, pomolite se danas vruće Majci Božjoj, najprije za same sebe, da Vam isprosi od Boga milost, te ostanete vazda dobri i čestiti u životu i ne skrenete nikada na krive puteve, koji bi vas mogli odvesti u propast i vremenitu i vječnu. Pomolite se vruće za svoje drage roditelje, da im dobri Bog po zagovoru Majke Božje naplati sva dobra koja su Vam učinili u životu. Vi ni ne slutite, djeco, koliko se roditelji moraju mučiti, dok vas postave na noge. Zato im dugujete vječnu hvalu. Pomolite se za našu dragu hrvatsku domovinu i narod naš hrvatski, da ostane i dalje Božji narod i zatre svaki pokušaj onih, koji bi ga rado odveli na puteve, koji znače sramotu za ljudsko dostojanstvo i koji bi ga učinili najbjednijim robom, kad bi im uspjelo sjesti na njegovu grbaču, kao što to žele komunisti...
Pomolit ćemo se konačno svi zajedno i za neprijatelje naše, i one koji nas mrze, da ispunimo zapovijed Isusa Krista, koji nas je tako lijepo učio dobro:
»Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima, koji vas mrze, i molite se za one, koji vas progone i kleveću. Da budete sinovi Oca svoga nebeskoga, koji čini, da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i daje kišu pravednima i nepravednima!« [67]
Upravimo dakle svi vruće molitve Majci Božjoj, pa će se i na nama ispuniti riječi Isusove - Zaista vam kažem: sve što ištete u molitvi, vjerujte da ćete primiti i bit će vam!
[64] Mt 6, 9.
Hrvatska straža, 30. srpnja 1940., br. 171., str. 5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 430-431.
[65] Iv 19, 26.
[66] Usp. Post 19.
[67] Mt 5, 44-45.
Govor nadbiskupa Alojzija Stepinca na zajedničkom sastanku srednjoškolske organizirane katoličke omladine, 23. svibnja 1940.
Izgrađivanje vlastitog karaktera
Katolička đačka omladino!
Nisu tako česte prilike, kad vas mogu vidjeti u tolikom broju sakupljene kao danas. Gledajući vas ovdje nekoliko stotina sabranih iz zagrebačkih škola, i bez obzira na organizacijske forme, prožete jednom mišlju i jednom voljom, imam razloga da se radujem i da vam posebno progovorim.
Filozof Diogenes, išao je, kažu, usred bijela dana po trgu punom svjetine sa svjetiljkom u ruci. Na pitanje što traži, odgovorio je: »Tražim ljude!« »Pa okružen si ljudima«, rekoše mu. »To nisu ljudi«, odgovori filozof.
Ne znam, da li je i danas išta važnije nego li tražiti ljude, ili bolje reći, formirati, stvarati značajeve. Ta zar nije na primjer čudno, kad se ljudi tuže, da su vremena u kojima živimo zla. Do iznemoglosti upravo čujemo ponavljati frazu: Vremena su žalosna, vremena su zla. Ali pitam vas, što je zapravo vrijeme? Zar nismo mi to »vrijeme«?
Da! Mi stvaramo vrijeme. Kakovi su ljudi takovo je i vrijeme. Ako mi budemo dobri, bit će dobro i vrijeme. Ako mi budemo zli, onda ćemo uzalud iščekivati bolja vremena.
Najvažniji tvoj posao, katolička đačka omladino, ima biti izgrađivanje vlastitog karaktera. I za Crkvu kojoj pripadate od neizrecive je važnosti, da može računati na značajeve. »Dajte mi, rekao je neki ugledni predstavnik Crkve, dajte mi stotinu čvrstih karakternih ličnosti oko svake društvene zastave, i mi ćemo obnoviti lice čitave zemlje.«
Dajte mi, velim i ja, dajte mi samo nekoliko nadasve odlučnih i izgrađenih ličnosti oko svakog tornja naših župnih crkava i oko društvenih zastava, i mi ćemo za manje od godinu dana imati pred sobom pravu katoličku Hrvatsku.
Treba nam značajeva nada sve. »Karakter«, rekao je Lagarde, »to je otisak, što ga Vječno Biće stavlja u ljudske duše, koje su spremne da ga prihvate.«
Za formiranje karaktera prvo što je potrebno, to su stalna, dobra načela koja valja imati pred očima. Vama nije potrebno da se istom ogledate na načelima. Nitko nije do sada dao, niti će ikada dati, tako jasna i tako razumna načela, kakova je dao Isus Krist. Ja sam put, istina i život! (Iv 16, 6) Ta vam načela vaša Crkva neprestano dovodi pred oči. Tu su prije svega zapovijedi Božje, na kojima kao na granitnom temelju počiva čitav razumni poredak čovječanstva. »Firmum fundamentum Dei stat! Čvrsto stoji temelj Božji!« (Usp. 2 Tim 2, 19)
To su evanđeoski savjeti, koji sadržavaju veću životnu mudrost nego sva filozofija ovoga svijeta, i veće blago nego srebro i zlato. To je najbolje iskusio psalmist kada tvrdi: »Ideo dilexi mandata tua super aurum et topazion! Toga radi ljubim zapovijedi tvoje većma od zlata i dragog kamenja!« [37] Tu je evanđelje, što ga je Krist donio svijetu, koje ako ikada (Ps 118) a ono se danas pokazuje svijetu kao jedini svjetionik u brodolomu, koji prijeti civiliziranom čovječanstvu. Lux in tenebris lucet! [38]
Vi dakle niste u neprilici za načela. Nije vam potrebno da kao slijepi tapkate po tmini, nastojeći da se uhvate nečega i izađu na siguran put, kad Vam je Crkva jasno označila put, koji vodi k vašoj vremenitoj i vječnoj sreći.
Ali da ta načela, koja su vam jasna, provedete u život, a to i jest najvažnije, valja neumorno izgrađivati volju: Ta karakter i nije konačno drugo nego potpuno izobražena volja. Ona mora biti uvijek spremna na otpor proti zlih sklonosti, kojima su vaše mlade duše podložne. Što smo? Zakon je našega života na zemlji, da prema našim zlim sklonostima ima samo jedan odnos, a taj je, ili vječni časni boj ili sramotni mir. Ali da se razumijemo. Ne tražimo od vas da svaki bude Napoleon. Ali tražimo i očekujemo, da svaki bude potpun čovjek na svom mjestu. Ono što Crkva od vas očekuje i traži i ono od čega ovisi sva sreća i napredak domovine, jest da budete u malome vjerni.
»Qui in minimo est fidelis et in majori fidelis est!« [39] Tko je u malome vjeran i u velikom je vjeran, a tko je u malome nevjeran i u velikom je nevjeran! To je načelo naglasio najveći Učitelj čovječanstva, Krist, a potvrđuje ga dnevno iskustvo. Neka nitko od vas ne misli, da će išta velika postići u životu, ako ne bude pazio na sitnice. »Hoćeš li, da postaneš velik, pita sv. Augustin? Onda počni od najmanjeg. Hoćeš li, da gradiš visoko? Onda misli prije na temelj poniznosti!«
Tamo gdje postoji čvrsta i odgojena volja, nije teško ostati vjeran načelima Crkve, kojoj pripadate i za koja smo sigurni da su jedino ispravna u životu, i koja danas još jedina predstavljaju sigurnu branu proti rasula civilizacije. Kad gledamo žalosne otpade od svete Crkve u našim danima, nikakvi nas dokazi ne će uvjeriti, da su oni posljedica protivno stečenog iskrenog uvjerenja. Ne! Oni su posljedica mizernog pada i sramotnog poraza.
Ispitate li malo dublje pojedine slučajeve, ono što ćete naći na dnu svakog otpada, jest ili povrijeđena ambicija ili pohlepa za blagom, ili, što je još najčešće u našim danima, concupiscentia carnis, zadovoljenje tjelesne pohote. A što je to sve konačno drugo nego li slabost i poraz volje, htjelo se to ili ne htjelo priznati? A pitam vas što je časnije i dostojnije čovjeka?
Zar se razumno biće ne mora u prvome redu voditi razumom? Zar mu Stvoritelj nije dao kao čvrsto pomagalo i kormilo lađici njegova života, volju, koja ako se uzgaja kako treba, čini čovjeka neslomivim i osigurava mu trajan i častan spomen među ljudima i onda, kad mora da padne pod mačem krvnika. Tašta su konačno bezbrojni mučenici i sveci Katoličke crkve nego karakteri, ljudi izgrađene, neslomive volje u ostvarenju onih načela, koja su spoznali kao dobra?
Ne bi li dakle ti, katolička đačka omladino, bila prezira vrijedna, kad se ne bi znala izdignuti nad prosječnost sadanjeg života, a imaš toliko pomagala pri ruci, koja ti pruža Crkva? Ne daj da ikada budeš sebi morala predbaciti ono što je neki kipar pisao svojoj majci: »Kako to, da moji kipovi stoje u veličanstvenom miru preda mnom, a ja koji sam ih načinio, trska sam, koju vjetar ljulja amo tamo? Život mi se čini katkad kao san!« Da, vični smo gledati mnogo takvih trska danas u svijetu, koje interes, strah, požuda, bolesna ambicija ljuljaju amo tamo, već kako im se prohtije.
Ali život nije nikakav san, već je na ovoj zemlji kruta zbilja, iza koje slijedi teška odgovornost Gospodaru života i smrti, koji stavlja apsolutni zahtjev na svakoga čovjeka da samo Njemu služi, od koga je ovisan i car i rob. »Nemo potest duobus dominis servire! Nitko ne može dva gospodara služiti!« (Lk 16, 13)
Katolička đačka omladino! Tvoja Crkva mnogo očekuje od tebe, buduće narodne inteligencije. Očekuje od tebe mnogo usprkos teških vremena koje proživljujemo, jer nepovoljne prilike ne mogu biti izgovor da se zapustiš. I u ovim nepovoljnim prilikama imate mogućnosti, da se izgradite u potpune ljude, karaktere, možda jače nego u drugim prilikama.
Prilike su uvijek povoljne, samo tko ih znade izrabiti. Bog vam je svima dao i u ovim nepovoljnim prilikama ruke, noge, oči i uši, razum i volju. Zavirite u dvorane za operacije i bolnice, pa ćete vidjeti koliko to vrijedi. I najsiromašniji među vama snabdjeven je tako, kako ga je samo Stvoritelj svijeta mogao opremiti.
Vele ljudi, da je zvanje raznosača novina najnepodesnije za bilo kakav osobiti uspjeh. Pa ipak, Amerika ima zahvaliti svoj svjetski glas i svoj napredak Edisonu, koji je kao petnaestogodišnjak započeo svoj javni život raznašajući novine.
Ustrajnošću i marom ipak je iz svih neprilika izašao pobjednikom i stvorio velika djela. Vi ste u povoljnijim prilikama. Okoristite se njima, jer se izgubljeno vrijeme ničim ne da nadoknaditi. Ono čega treba Crkva, ono što treba domovina i narod, jesu značajevi. A značajevi se stvaraju ustrajnom borbom sa samim sobom, pobijanjem svojih zlih sklonosti, odgajanjem volje.
Sva su vam sredstva na raspolaganju preko Crkve, Učiteljice života. Okoristite se njima, ako hoćete da vaša imena budu zapisana zlatnim slovima u povijesti domovine, a što je još važnije, u knjizi vječnoga života.
[37] Vg Ps 119,127.
Hrvatska straža, 25. svibnja 1940., br. 116., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 405-408.
[38] Iv 1, 5.
[39] Lk 16, 10.
Govor na završetku Euharistijskog kongresa u Đurđevcu, 30. lipnja 1940.
Oni koji su na vlasti neka uvijek imaju na pameti da je vlast od Boga
Završujući ovaj kongres, ne znam da li bih ga mogao završiti ljepše nego primjerom iz sv. Pisma, kad je Isus išao u Jerihon, i na putu ga stadoše vikati dva slijepca. Kad ih upita što žele odgovoriše: »Gospode, da progledamo!« [53]
Kad bi me Isus sada upitao što želim, odgovorio bih isto što i slijepci. Gospode, da progledamo; da progledaju oni, koji su na vlasti, te da uvijek imadu na pameti da je vlast od Boga. Otvori oči, Gospode, mladeži našoj, da štuje svoje roditelje i spoznaje 4. zapovijed.
Otvori oči poslodavcima, da prema slugama i radnicima postupaju kao s ljudima. Otvori oči slugama i radnicima, da spoznadu, da nema raja na zemlji, izim u Tebi, Gospode. Gospode, otvori oči narodu hrvatskom, koji stoji na pragu jubilarne godine, da sve ima zahvaliti Tebi i da Ti obeća, da će biti uvijek Tvoj - narod Božji.
Hrvatska straža, 2. srpnja 1940., br. 147., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 417.Govor Nadbiskupa na slavlju Katoličke Akcije u Virovitici, 28. travnja 1940.
O zlim posljedicama komunizma
Draga omladino!
Nije bilo danas u mome programu, da posjetim vašu školu. Ali kad ste već zaželjeli da dođem, rado sam se odazvao. Odazvao sam se rado to više, što živimo u doba nečuvenih trvenja, vrenja a i krvavih borba u čitavom svijetu; u doba kad se razni sustavi i ideologije natječu koja će od njih zagospodariti svijetom. Nije na odmet dakle, da vam kao vaš natpastir progovorim nekoliko riječi, kad znam da i vas vabe, da stanete uz jednu ideologiju, koja ima pretenziju da postane novim evanđeljem svijeta, a njezini prvoborci novim Mesijama čovječanstva. Mislim da već pogađate moje misli, da vam želim reći jednu riječ o marksističkom ili komunističkom mesijanizmu.
Pitao me ovih dana na jednoj konferenciji neki gospodin: »Što mislite tko će pobijediti u ovom silnom trvenju svijeta?« Odgovorio sam: »Ne samo da mislim nego sam siguran, da će pobijediti Gospodin Bog!« Tu misao želim da ponesete i vi kroz život. Došlo što mu drago i razvijali se događaji kako mu drago, zadnji koji pobjeđuje jest Gospodin Bog!
Kad bi dakle recimo momentalno i uspjelo komunizmu, da se poznatim svojim krvavim terorom, zločinstvima i lažima i nametne Europi, njegova je konačna propast sigurna, kao što i Bog na nebu. Uostalom pogledajte tko su ti Mesije marksizma, da se odmah uvjerite o neminovnoj propasti komunističkog mesijanizma. Prvi su oni kojima ide odviše dobro u životu, pa ne znaju što bi počeli od obijesti.
To su salonski komunisti ili hohštapleri, koji žele da barem u nečem odskoče pred drugima, pa misle, da je najmodernije biti komunist. Njima pristaju riječi našeg pjesnika Preradovića: »To je sasvim po prirodi pravo, prazne tikve drže se nad vodom.« Hohštaplerstvo može da pobudi sažalni smiješak kod ljudi, ali nije nikad u stanju, da izgradi zdravi socijalni poredak.
Drugi su koji lutaju iz neznanja. A znadete i sami, da neznanje biva konačno raspršeno od istine, baš tako kao što i sunce raspršuje tamu. Uostalom, neznanje nije nikad stvorilo nešto solidnoga u svijetu, a najmanje zdravi socijalni poredak, za kojim vapi čovječanstvo.
Treći su oni koji žive u bijedi pa se nadaju popraviti svoj položaj preko komunističke revolucije. Ali zdravi socijalni poredak u čovječanstvu ne stvara se kundakom, batinom, rušenjem, ubijanjem i paljenjem, nego razumnim socijalnim zakonima osnovanima na pravdi i istini, koja izvire iz Boga.
Četvrti su oni, koji su dobro plaćeni za svoj posao. A znademo vrlo dobro gdje je zadnji novčani izvor i za našu domovinu za propagandu komunizma. Taj nije u našoj domovini, što je dosta da znadete što imaju očekivati Hrvati. No iskustvo uči da su plaćenici u stanju služiti svakome i izdati prvog gospo dara, samo ako nanjuše, da bi im pod drugim gospodarom moglo biti bolje.
Peti su oni, koji su na vrhovima, a koje je tamo dovela ne ljubav za sirotinju nego pohlepa za vlašću, bogatstvom, užicima, i koji nevidljivom autoru dirigiraju sva ubojstva, pljačke i razaranja, da se tobože ostvari diktatura klase, a u stvari njihova osobna.
To je redovito skup običnih zločinaca makar obučen u salonskim kaputima, koji zaboravljaju, da se besmrtni ljudski duh ne da obuzdati puščanim metkom, kundakom i tamnicama, već se može ravnati samo istinom, pravdom i ljubavlju, čiji je konačni triumf to sigurniji, što je nasilje bilo žešće.
Draga đačka omladino! Ne vjerujem, da ste vi zaraženi ovim bolesnim bacilom komunističkog mesijanizma. Ali je dobro upozoriti vas, da ne nastupi otrovanje našeg zdravog hrvatskog narodnog organizma, koji je prošao svoju Kalvariju i zadnjih 20 godina, pa mu nije potrebno, da čeprka po tuđim smetlištima i presađuje kod sebe ono što su već svi narodi odbacili kao pravu kugu.
Nadam se, da će mojih nekoliko riječi doći k vašem srcu kao što od srca i dolaze, i da hrvatski narod neće nikada imati razloga potužiti se na vas, buduću svoju inteligenciju.
Prezreti narodnu svoju hrvatsku prošlost znači upropastiti i sebe, kako je to lijepo rekao naš pjesnik Preradović: »Rod bio samo koj si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje!«
Hrvatska straža, 30. travnja 1940., br. 98., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 399-400.
Govor na euharistijskom slavlju u Đurđevcu, 30. lipnja 1940.
Ubija nas bol i žalost nad obiteljima bez kuća, nad porušenim selima, moralnom kaljužom
(...) Mi vjerujemo da je pod Bijelim Kruhom nazočan Onaj isti, koji je uzašao na nebo. On je tu sada, uvijek do konca svijeta, jer naslada je moja biti sa sinovima ljudskim. [52]
Ovaj kongres treba da još više oživi tu vjeru. U njemu nam je u današnje vrijeme jedini spas. U današnje vrijeme, kad nas ubija bol i žalost nad obiteljima bez kuća, nad porušenim selima, moralnom kaljužom. A još više ubija nas bol kad znamo, da smo svemu tome mi sami krivi. Ali isti Onaj Bog, koji nas kažnjava, oprašta nam radi milosrđa svoga. Nastojmo, da iskoristimo ovaj kongres, pružimo ruke Bogu s vrućom molitvom da blagoslovi sve nas pojedince, sve obitelji, našu domovinu Hrvatsku, da nas do kraja očuva od strahota rata. Krist nas je poštedio, ali ako bismo bili objektivni, trebalo bi reći, da smo zaslužili kaznu radi kletve, koja se raširila po narodu.
Hrvatska straža, 2. srpnja 1940., br. 147., str. 3.[52] Usp. Izr 8, 31.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 416.
Nadbiskupov govor prilikom blagoslova zastave Hrvatskog katoličkog đaštva u Virovitici, 28. travnja 1940.
Europa svoju pravu i istinsku kulturu ima zahvaliti Kristu i Crkvi Njegovoj
Katolička đačka omladino! Katolička Crkva nije nikada propustila podsjećati čovjeka na njegovo ništavilo. Ona mu svake godine posiplje glavu pepelom uz riječi, kojima je Bog izrekao sud nad Adamom nakon pada: »Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!« (Post 3, 19) Ali ona mu isto tako nikada ne prestaje dozivati u pamet njegovo dostojanstvo: »Omnes enim filii Dei estis! Jer ste svi sinovi Božji!« (Gal 3, 26)
Žalosna je činjenica, da čovjek rado zaboravlja na jednu i drugu istinu. Zaboravlja, da je prah, te bi htio često da se digne i iznad samoga Boga. O tome svjedoči čovjek našega doba, kad misli da je gospodar i samome Bogu zato, što mu je - recimo - nakon toliko truda i muke uspjelo, da se digne avionom u zrak. A neće da misli na svoju mizeriju, kako ga je Bog ponizio i prije nego je mislio, kad se pred tim svojim avionom mora skrivati u dubinu zemlje poput krta, ako hoće da spasi goli život. Tko da ne pomisli na riječi Kristove: »I ti Kafarnaume, zar ćeš se do neba podići? Do pakla ćeš sići!« (Mt 11, 23)
No čovjek zaboravlja i drugu istinu. Zaboravlja, da po vjeri u Krista, kao dijete Božje, nadilazi dostojanstvo i najviše plemstvo zemlje. »Deo servire, regnare est! Bogu služiti znači kraljevati!« (Or. Missae)
Puštam danas po strani onu prvu istinu. Kad god se bude čovjek kušao dići mimo Boga i iznad Boga, neminovno će ga stići riječ Kristova, koja je u isti mah i čin: »Koji se povisuje ponizit će se!« (Lk 14, 11) Želim danas svratiti vaše poglede na drugu istinu i na loše posljedice koje proizlaze iz zaboravljanja ove istine. »Svi ste sinovi Božji!«34 To je činjenica koju toliko naglašuje apostol naroda sv. Pavao.
Što bi iz toga moralo po naravi stvari izvirati? Katolički ponos! Ne mislim reći onaj ponos, koji graniči s ohološću, kao da je to naša zasluga što smo tako visoko uzdignuti. Mislim onu živu svijest, koja bi nas morala uvijek prožimati, da smo u najintimnijem odnosu s Bogom; u odnosu kakav postoji između dobroga, mudroga, bogatoga, onoga oca i djeteta, koje bi morala prožimati samo jedna volja, da nikada ne povrijedi oca; samo jedna misao, da mu služi na čast; samo jedna želja, da baštinu od oca obećanu ne raspe s razvratnicima poput rasipnog sina; samo jedna odluka, braniti čast i dostojanstvo svoga oca.
Tako bi moralo biti po naravi stvari, ako uočimo što smo mi ljudi, nakon što nas je Krist otkupio svojom krvlju i uzdigao tako visoko, kako nas nije kadar nitko na ovome svijetu. A kako stvarno stoji danas? Mnogi su već davno odbacili svoje katoličko ime i uvjerenje. Više im imponira unosna ženidba s inovjerkom ili rastavljenom, negoli ostati vjeran Kristu i zakonu Njegovom, kao nekada Ezavu zdjela leće, kad je prodao svoje pravo prvorođenstvo.35 Više im imponira jedno namještenje od danas do sutra, negoli ostati katolik i kršćanin i sačuvati vječnu baštinu neba, obećanu sinovima Božjim.
Više im imponira jedan vikač, koji ni sam ne zna što hoće, negoli Isus Krist, Učitelj svijeta. Više im imponira biti pristaša ideologije, koja propovijeda nasilje i donosi smrt, negoli pristaše evanđelja Kristova, koje je jedino u stanju osigurati mir i poredak u svijetu.
Drugi se ponašaju tako, kao da bi izgubili na ugledu, ako bi se otvoreno priznali katolicima. Smatraju, da bi izgubili u očima svijeta, ako bi više nego jednom u godini došli k svetoj misi. Smatraju, da bi izgubili na ugledu, ako bi ih se vidjelo pokleknuti pred Kristom u svetom sakramentu ili u ispovjedaonici. Smatraju, da bi njihovi književni produkti gubili na vrijednosti, kad bi bili prožeti katoličkim duhom. Smatraju, da bi se umanjila njihova reputacija umjetnika, učenjaka, kad bi se otvoreno priznali katolicima.
Katolička đačka omladino! Više katoličkog ponosa u životu! To je potreba našega vremena! Nemate se čega sramiti! Djeca ste jednoga, velikog, neizmjernog, sveznajućeg, svemogućeg, dobrog Boga! Sinovi ste Crkve, koja je dala svu istinsku prosvjetu Europi i svijetu! Kad bi ove nesrećom nestalo, pao bi svijet u gore ropstvo nego je bilo ono prije Krista. Ako se Europa još ponosi svojom kulturom, svoju pravu i istinsku kulturu ima da zahvali Kristu i Crkvi Njegovoj!
Upravo našem vremenu, vremenu krvavog rata, vremenu razaranja i ubijanja, dobro pristaju riječi velikog umnika svetog Augustina, kad govori o razorenju Rima u vrijeme Alarika: »Što god je bilo pustošenja, ubijanja, pljačkanja, paleža, nasilja u toj propasti Rima, to je učinio ratni običaj: što je pak učinjeno po novom, da se je na neobičan način barbarska okrutnost pokazala tako blagom, da su bile izabrane i određene najveće crkve, da se napune pukom, koji se imao poštediti i gdje nitko ne bi bio mučen, odakle nitko ne bi bio istrgnut, kamo bi se odvodili mnogi, koje su neprijatelji htjeli osloboditi, odakle nitko ne bi bio odvedenu roblje niti od okrutnih neprijatelja: da to valja pripisati Kristovom imenu, kršćanskom dobu, tko god toga ne vidi slijepac je; tko god vidi, a ne hvali, nezahvalnik je; tko napada onoga koji hvali, bezumnik je.
Daleko bilo od nas, da itko pametan to pripiše okrutnosti barbara. Okrutne i bijesne duhove onaj je poplašio, onaj obuzdao, onaj divno umirio, koji je davno prije toga rekao preko proroka: »Pohodit ću šibom nepravde njihove i bičevima grijeh njihov, ali milosrđa svoga neću uzeti od njih!'« (De Civ. Dei, L. 1, c. 7)
Katolička đačka omladino! Više katoličkog ponosa u životu! To je potreba našega vremena! Nemate se, rekao sam, čega sramiti. Štogod je dobra u čovječanstvu, plod je Kristove ljubavi. Štogod je pametnoga u čovječanstvu plod je Kristove mudrosti. Štogod je lijepoga u čovječanstvu plod je Kristova duha, plod je djelovanja Njegove Crkve. Neka dakle vaša zastava, koju smo danas blagoslovili, diže u vama katolički ponos! Neka diže vašu misao k nebu! Neka potiče vašu volju na dobro! Budite katolici ne samo po imenu nego i po životu. Budite katolici ne samo u crkvi nego i na ulici! Budite katolici ne samo za đačkih dana, nego čitav život, kad mislite nešto dobra uraditi za domovinu i narod.
Više odlučnosti u životu! Više neustrašivosti u obrani prava Božjih! Svijet je danas obuzela panika pred onim što bi moglo doći. A znate li kako će svršiti sve to vrenje i hrvanje na život i smrt kojem smo svjedoci? Svršit će konačno onako, i samo onako, kako bude dopustio Bog, suvereni Gospodar svega zbivanja na zemlji. Bez Njegova se znanja ni crv ne miče na zemlji. Bez Njegove privole ne pada čovjeku ni vlas s glave.36
Bez Njegova odobrenja nemoćne su sve sile ovoga svijeta. To je činjenica, a sve što se tvrdi protivno ovoj činjenici prazne su fraze, koje svršavaju gorkim razočaranjem. Pomanjkanje vjere u Božju providnost pojačava u ljudima strah i neizvjesnost, i tjera ih i nehotice, da traže božanstva na zemlji, ljude - polubogove, koji bi ih izbavili iz svih nevolja. A što mogu svi ti koje je svijet sebi izabrao kao neka nova božanstva, ako nas pravi Bog ne bude štitio? Ne vrijede li i tu duhovite riječi sv. Augustina braniteljima Troje, koji su se pouzdavali u lažnu božicu Minervu: »Niti je zato propala Troja, što je izgubila Minervu, jer što je prije izgubila Minerva, da je poginula? Zar možda svoje čuvare? To je istina! Jer kad su ti izginuli, mogli su pobjednici i nju odnijeti. Jer nije kip (Minerva) čuvao ljude, nego ljudi kip. Kako se je dakle štovalo kao čuvara domovine i građana ono, što nije moglo sačuvati svojih čuvara?« (De Civ. Dei, L. 1, c. 2)
Braniteljima Troje slični su svi oni, koji u narodnom životu neće da računaju s Bogom živim i Svemogućim. Takvih nam ne treba. Nikad koristi od njih ni domovini ni narodu, da i ne spominjem Crkvu. U najtežim momentima sigurno će zatajiti i beznadno klonuti. Ono čega nam najviše danas treba jesu ljudi žive i praktične vjere u Svemogućeg Boga, iz koje izvire nesavladiva snaga i neustrašivost. Ja bih želio svakome pojedinome od Vas, da dotjera do pouzdanja u Boga kao Abraham, za kojega govori apostol - contra spem in spem credidit! On se nadao (u Boga) protiv nade! (Rim 4, 18) Onda ćete biti jaki i nesavladivi, jer imate iza sebe svemoćnog i nesavladivog Boga. A treba nam neustrašivih ljudi s obzirom na vrijeme u kojem živimo.
Danas je na zemlji moralo pravo odstupiti mjesto sili. A sila ne zazire ni od čega, pa se igra i sa samim ljudskim životom. A kad je u pogibelji život, čovjek bi mogao lako klonuti pred silom i izdati svete ideale, ako ga ne bude držala misao na Boga. Vi nosite Boga u srcu i duši. Budite dakle vazda neustrašivi u obrani svetih ideala koje ispovijedate, imajući na umu riječ apostola: »Si Deus pro nobis, quis contra nos? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?« (Rim 8, 31)
Hrvatska straža, 30. travnja 1940., br. 98., str. 6-7.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 401-404.
__________________________________________________Pozdravni govor nadbiskupa Alojzija Stepinca bačko-baranjskim Hrvatima, 12. travnja 1940.
Moje su simpatije bile oduvijek na strani naših dragih bačko-baranjskih Hrvata
Da su moje simpatije bile oduvijek na strani naših dragih bačko-baranjskih Hrvata, mislim da Vam ne trebam posebno isticati. Ta veže nas zajednička burna i krvava prošlost. Veže nas zajednički dragi hrvatski materinski jezik. Veže nas jedna sveta vjera katolička, koja čini bez sumnje najčvršći vez među nama. Veže nas i današnja teška situacija u kojoj se nalazi čitav svijet, pa i naš hrvatski narod.
Želim Vam najugodniji boravak u našoj sredini. A da će Vam biti ugodan, mislim da ste se mogli već jučer uvjeriti gledajući otvorena srca i duše onih, koji su Vas dočekali prigodom dolaska. Ako nas možda i zaokupljaju tmurne misli s obzirom na tešku situaciju u svijetu, imajmo uvijek na pameti ono, što je napisao Bogom nadahnuti pjesnik, a što iskustvo svakodnevno potvrđuje:
»Tko se uzda u Gospoda, tvrd je kao sionska pećina!«[22] Čvrsto sam uvjeren, da će iza ovih burnih dana što ih proživljujemo, doći dani mira, ne samo za Katoličku crkvu nego i za naš napaćeni hrvatski narod. Bog Vas poživio!
Hrvatska straža, 14. travnja 1940., br. 85., str.3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 390.
[22] Ps 125, 1.Govor nadbiskupa Alojzija Stepinca prilikom dočeka kneza Pavla u Zagrebu, 14. siječnja 1940.
Ne smiju se pogaziti prava hrvatskog naroda
Vaša Kraljevska Visosti!
Radujem se, da Vašoj kraljevskoj Visosti mogu pružiti svojim pozdravom danas dokaza o onom pijetetu, kojim Crkva katolička poštuje vlast i njezine nosioce. Radujem se, da Vam taj dokaz mogu pružiti ovdje na ulazu u hram Božji, danas, kad je čovječanstvu tako potreban auktoritet.
Mogu uvjeriti Vašu kraljevsku Visost, da me nije amo nagnala kruta nevolja, nego svijest, da mi je kao katoličkom biskupu sveta dužnost govoriti i onda, kad bi drugi možda šutjeli, da mi je pravo i dužnost reći biskupsku riječ. Jest! Crkva katolička poštuje auktoritet i okružuje ga sjajem. Ili bolje: Ona upire prstom na onaj sjaj što pada na nj i svjedoči za njegovo nadzemaljska porijeklo. Ali Crkva katolička jasno upozorava i na to, da je jedini sigurni temelj svakog auktoriteta u Bogu i u poštivanju Boga. Da! Rastaviti auktoritet od Boga preziranjem Njegovih zapovijedi, prelaženjem kompetencije i diranjem u tuđa prava, prava Crkve ili prava naroda, bilo vlastitoga ili tuđega, znači za svakoga nosioca vlasti sjeći vlastitu granu na kojoj se diže, rušiti temelj, koji nosi vlastiti mu prijestol.
Stoga mi je, Vaša Kraljevska Visosti, drago da Vas mogu pozdraviti na vratima starodrevnog hrama, čiji toranj poput prsta Božjega pozivlje naš pogled prema nebu i dovikuje nam riječi Utjelovljenoga Boga: »Ne bi imao nikakove vlasti nada mnom, da Ti nije dano odozgo!« (Iv 19, 11) U svakom čeljadetu, u svakoj krštenoj duši ima da se na svoj način utjelovi Bog. Stoga je i za samog Boga pisano: »S velikim poštovanjem upravljaš nama.« (Mudr 12, 18) I zato svaki od nas, koji ima nad ljudima vlast, bilo duhovnu bilo svjetovnu, valja da je upotrebljava »Quasi rationem redditurus Deo. – Kao onaj koji će polagati strog račun Bogu.«[1]
Veoma mi je drago, što mogu Vašu Kraljevsku Visost pozdraviti na ulazu ovog starodrevnog hrama, koji je vjekovnim svjedokom one neiskorjenjive svijesti one nenadmašive vjere u vječnu pravdu i pravicu, koja živi u hrvatskom narodu. Na ulazu ovog starodrevnog hrama, koji svojim vjekovnim iskustvom svjedoči, da se svaki pokušaj pogaziti Božje pravo i pravicu, pogaziti prava hrvatskoga naroda -taj dijelak, iako maleni Božjega prava -svršio porazom onih, koji su zaboravili da nema prava i da nema vlasti protiv Boga vječnoga i velikoga i protiv njegovih odredaba.
Veoma mi je drago, Vaša Kraljevska Visosti, da Vas mogu pozdraviti na pragu ovoga hrama Božjega, jer su mi ti Vaši koraci dokazom Vaše iskrene želje, donositi rodove vlasti, dostojne njezina izvora, Boga, te ih upraviti Njemu kao cilju. Ti su mi koraci dokazom Vaše duboke svijesti odgovornosti, što tereti svakog nosioca vlasti. Oni su mi dokazom poniznog priznanja, da bez Boga i Božje pomoći ne možemo ništa.
U to ime, Vaša Kraljevska Visosti, ja Vas srdačno pozdravljam, moleći Boga, da uvijek i u svemu, i oni koji su na vlasti i oni koji imadu da slušaju vlast, budu i ostanu dostojni sluge onoga Boga, koji je istina i pravda, ljubav i mir!
Katolički list, 18. siječnja 1940., br.3., str. 34-35.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 362. – 363.
[1] Usp. Heb 13, 17.Nadbiskup Alojzije Stepinac predstavnicima Katoličke Akcije prilikom čestitanja Nove godine, 1. siječnja 1940.
Katolička Akcija ima svoj jasan cilj i čistu savjest
Ja znam da imate poteškoća i nerazumijevanja. Svaka stvar Božja nailazi na poteškoće. To je već spojeno s ljudskom slabošću i bijedom, koje osobito danas ima mnogo. I sam Isus Krist je to doživio. Ali osim toga ne zaboravite, osobito danas, da je Crkva »Ecclesia militans«, koja se bori da zavlada u svijetu kršćanski poredak, a to mnogima ne ide u račun. N o ima nade, da će taj poredak, i to možda skoro, doći. Sigurno je da Crkva nakon prevrata i revolucija ide u susret k mirnim i boljim vremenima. Prvi znaci su tu.
Poteškoće i nerazumijevanje, kao i sumnje, dolazile one s koje mu drago strane, ne smiju nas zabrinjavati. Katolička Akcija ima svoj jasan cilj i čistu savjest; nema se čega sramiti ni bojati. Ona ne može lutati, jer za nju ne snose odgovornost više laici nego Crkva. Mnogi je još sada ne shvaćaju, no otvorit će se i njima oči. Vidjet će, da je ovo djelo, koje smo počeli pred nekoliko godina i koje vršimo čiste savjesti, s jasnim ciljem i puno požrtvovnosti, od najveće koristi za hrvatski narod. Pa i oni koji sada ne shvaćaju naše napore, kad vide koliko će koristi Hrvatskoj donijeti Katolička Akcija, i sami će je željeti. Dao dragi Bog da bude to što skorije! U to ime želim svima, koji se žrtvuju za Božju stvar, sretnu Novu godinu, obilje blagoslova Božjega njihovu radu.
Ispiši stranicu
