1939.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Zahvala nadbiskupa Alojzija Stepinca zagrebačkom kleru na pozdravima prilikom čestitanja Nove godine, 31. prosinca 1939.
Upiremo svoje oči samo k Bogu
Od srca vam hvala na dobrim željama prigodom Nove godine. Za burnu godinu, koja evo izmiče, i koja je donijela toliko gorkih iznenađenja u svijetu, kad se sjetimo svega što smo u njoj preživjeli, možemo da kažemo samo jedno: »Misericordia Domini, quia non sumus consumpti! Milosrđe Gospodnje da ne izgibosmo! « [43]
Zahvalili smo Bogu za sva dobročinstva, koja nam je u minuloj godini iskazao, bilo Crkvi, bilo narodu našem hrvatskome, koji nakon dugih borba počinje da ravna opet sam svojom sudbinom. Rekoh da smo zahvalni Bogu za sva dobročinstva, jer je sigurno, da bez Njegove svete pomoći ne bismo često puta znali što da počnemo u ovakvim vremenima, gdje nema nikakove stalnosti ni sigurnosti.
Razne destruktivne struje napele su sve sile u minuloj godini, ne bi li provele svoje planove, koji dirigirani iz poznatog crvenog raja ili bolje pakla, teže za uništenjem Crkve i svakog građanskog poretka. Sve se je do sada razbilo o svijest naših vjernika, o svijest naroda hrvatskoga, koji je nedavno ponovno na usta svojih legitimnih predstavnika naglasio pred Ocem kršćanstva svetim Ocem, da ne želi ići nikuda drugud nego stopama svojih otaca, djedova i pradjedova.
Stoga i za godinu, koja nastaje, upiremo svoje oči samo k Bogu, i vruće Ga molimo, da nas ne ostavi, nego da nam dade svetu milost svoju, da se svim silama odupremo zlu, koje sa svih strana navaljuje, pa kako duhovnoj tako i građanskoj našoj vlasti pomogne, da uvijek poduzme i izvede ono, što bude najviše doprinijelo slavi Božjoj te vremenitom i vječnom dobru našega naroda.
Katolički list, 4. siječnja 1940., br. 1., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 353.
Nadbiskup Alojzije Stepinac o kršćanskim načelima rada i o misiji privredne omladine, Zagreb, 20. studenoga 1939.
Čovjekovu ličnost nije nikome, pa ni radu slobodno zarobiti
»Opominjemo vas, braćo,... da se časno starate, da provodite mirni život i da vršite svoje poslove i da radite svojim rukama, kao što vam zapovjedismo; da se vladate pošteno prema onima, koji nisu naši, i da ni od jednoga ništa ne potrebujete« (1 Sol 4, 10-12). »Kad bijasmo u vas, to smo vam zapovjedili: ako tko neće da radi, neka i ne jede« (2 Sol 3, 10).
Te riječi Apostolove izriču osudu nad onima, koji se boje ili stide poštenoga rada, one tvrde, da nisu vrijedni kruha, što ga pojedu, da nisu vrijedni živjeti. Te su riječi poziv i opomena, da ne izgledamo milostinje, nego da poštenim radom uma ili mišica svojih poput Apostola zaradimo, odakle ćemo, ako treba i drugima pomoći. Te riječi dolaze mi na um, kad se evo spremamo, da položimo temelje zavoda, koji želi našu privrednu omladinu naučiti savjesnom i poštenom te stoga baš i solidnom radu.
Velim: savjesnom i poštenom, te stoga i solidnom radu, jer ne može biti solidnosti ondje, gdje nema savjesti i poštenja, kad je Vječna Istina rekla: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, i sve će vam se ovo dodati.« (Mt 6, 33) Te mi riječi dolaze na um, jer odaju stav, što ga zauzima kršćanstvo prema radu, jer sadržaju nauk, što ga valja da imaju uvijek pred očima i naš hrvatski narod i naši hrvatski privrednici.
Rad, naročito ručni rad, što ga iziskuje gospodarstvo, obrt i trgovina, jedna je od onih stvari, s kojima stari poganski svijet, a s njime i novopoganska Europa, ne znaju što da počnu... Sad im je zlo, kojemu se valja uklanjati s puta, koliko je to samo moguće, a sad opet vrhunac svega, jedina vrijednost, alfa i omega, sam sebi svrhom. Ili ako ne to, a ono mu je barem sav smisao i sva svrha u tom, da cijelu zemlju pretvori u neki čarobni perivoj, urešen kulturnim spomenicima, u sveti gaj, što će u njem na prijestolju sjediti božanstvo, kojemu je ime kultura, civilizacija, napredak čovječanstva...
Crkva ne zaboravlja nikada, da je prvi primjer i prvu zapovijed rada dao čovječanstvu sam Bog, kad je stvarao prve ljude rekavši: »Rastite i množite se i napunite zemlju i vladajte njom i budite gospodari riba morskih i ptica nebeskih i svih životinja, što se miču na zemlji« (Post 1, 8), i da je čovjeka čak i u raj smjestio zato, »da ga radi i čuva« (Post 2, 15).
Baš radi toga ne gleda Crkva u radu ni zla ni sramote, od kojih treba bježati, niti idola, kojemu se treba klanjati, nego vidi u njemu ispovijest vjere, ufanja i ljubavi. Vjere, koja zna da joj je i zašto joj je »u znoju lica svojega jesti kruh svoj« (Post 3, 19); ufanja, koje bere s rada plodove otkupljenja, što ga je donio Sin Božji okitivši vlastite dlanove tvrdim žuljevima; ljubavi, koja radom ispunja Stvoriteljeve zapovijedi i napunja zadovoljstvom srca siromašne braće... Pravo ima stoga biskup Strossmayer, kad veli, da je nauk sv. Crkve »o radu i poslu, o njegovoj naravi i svrsi i njegovom ne samo duševnom nego i gospodarskom probitku posve primjeren.«
Jer ona uči, kako veli isti biskup, »da je rad i posao poslije pada i grijeha istočnoga kazna, napor i muka; da je svagdanje zatajenje samoga sebe, da je okajanje grijeha naših, da je zadovoljština, koju pravdi Božjoj u ime svoje i u ime svojih dugujemo; da je križ svagdanji, koji svi neprestano nositi i otajstvom sv. Križa posvetiti imamo; da svrha rada i posla nije puko imovanje, nije puka slast i uživanje, nego neka neprestana muka i žrtva, kojom se posljedice grijeha oslobađamo i u sv. vjeri i kreposti jačamo i kojom sve ostale naše muke i nevolje... posvećujemo i u zalog našeg otkupljenja pretvaramo; da riječ u jednu neumornim radom čisti, neporočni, umjereni, radeni, providni, štedni i na svaku žrtvu i na svako zatajenje samoga sebe u ime sutrašnjega dana i u ime bolje budućnosti svoje spremni i pripravni postanemo...«
Katolicizam se dakle rada u jednu ruku ne stidi, ali ga u drugu i ne obožava, nego smatra svaki pošteni rad sredstvom za izgradnju čovjeka u nama i njegova vječnog cilja: »do čovjeka savršena, do mjere dobi punine Kristove.« (Ef 4, 13)
Kršćanstvo stavlja i izdiže iznad svega čovjekovu ličnost, koje nije nikome, pa ni radu slobodno zarobiti, a to čini baš stoga jer rada ne prezire niti ga obožava. Stari su pogani prezirali barem tjelesni rad, i zato su gazili u milijunima ljudi - robova - ljudsko dostojanstvo; novi pogani obožavaju rad i zato i opet ne priznaju pojedincu čovjeku - kolektivnoj mrvici - nikakve vrijednosti.
Jer katolicizam, vjera i moral, rada ne prezire, ali niti ne obožavaju, zato su jedini oni kadri dati ispravno rješenje dvaju problema, oko kojih nastoji i naš zaslužni »Hrvatski Radiša«, problema, u kojih će službi biti i ovaj Dom što ga podiže, probleme koji su aktualni naročito za naš hrvatski rod i njihovu budućnost. Mislim problemi naučnika i problemi hrvatske privrede: problemi ujedno individualni i opće narodni, socijalni.
Rad ima biti u službi ličnosti, treba da služi razvitku, napretku, usavršavanju i obogaćenju čovjekove neumrle duše. Ova je zemlja hrvalište duha, gdje se on hvata u koštac s prirodom, da razvije svoje energije. Osvajajući svijet treba da osvoji sama sebe. To vrijedi odmah od prvih početaka, kad se mladić kao naučnik hoće da preda kakvu poslu.
Odmah s početka treba naučnik da osjeti, kako izabrano životno zanimanje ne ubija u njemu čovjeka, nego izgrađuje ljudsko dostojanstvo. Da hoće od njega napraviti solidna obrtnika, trgovca, privrednika - marljiva, ustrajna, suvremena, vjerna zadanoj riječi, riječju čovjeka, koji će biti i nosiocem i stupom međusobnog povjerenja, bez kojega nema staloženosti i sigurnosti u izmjeni dobara, bez kojega sve zapinje i stradava.
A može li on toga osjetiti, ako se s njime postupa prema načelu, da je prema njemu i najnepravedniji postupak još uvijek dovoljno pravedan i najnečovječnije držanje još uvijek dosta čovječno? Ako za nj nema broja sati, što ih mora odraditi na dan tako, da pod teretom posla zamire u njemu duh, a tijelo klone ponajčešće kao žrtva nesmiljene tuberkuloze; ako mora raditi sve i sva, samo ne onaj posao, radi kojega je došao i koji želi naučiti, ako nema - ne velim poticaja, nego čak ni prilike ni vremena da obavi svoje kršćanske dužnosti i njeguje svoj vjerski život: da obavi svakidašnje molitve, da prisustvuje sv. Misi i prima sv. sakramente?
Kako se u takvim prilikama može razviti solidan, pošten, marljiv i svjestan privrednik, koristan član zajednice, dika i ponos naroda? Eto, koliku štetu uzrokuje nepoštivanje kršćanskog nauka o smislu i svrsi rada! Zato toga nauka, zato katoličkih načela u tom pogledu ne smiju naši privrednici i poslodavci nikada zaboraviti, jer ne može biti ni Crkvi ni narodu bogate jeseni ako je već proljeće nagrizao crv! Te istine i ta načela vode »Hrvatskog Radišu« u njegovu radu, te istine i ta načela nastoji proširiti među sve one, koji se bave s privrednom mladosti; neka samo tako nastavi; i bit će mu posao od Boga blagoslovljen!
Rad mora biti u službi ličnosti; svaki pošteni rad može i mora razvijati čovjeka stvaraoca - dijete onoga Boga, koji je prvi i najveći Stvaralac i Poslenik. Hoće li taj rad uistinu to u pojedinim slučajevima i ostvariti te donijeti prave plodove kako za pojedinca tako i za narod, uvelike zavisi o tom da se svaki čovjek prihvati onoga posla, koji mu je u narodnoj zajednici Promisao namijenila.
Tako glasi katolička doktrina o radu. A kako će pojedinac znati, što mu je Promisao odredila, znati, kojim će radom najbolje razviti čovjeka u sebi i donijeti najviše ploda za narod? I s obzirom na to volja je Božja zapisana dovoljno čitljivim slovima u pojedinčevim sposobnostima, sklonostima, mogućnostima, te u općim narodnim potrebama.
Da, i u općim narodnim potrebama - to želim ovdje napose istaknuti, jer se u tom skriva problem hrvatske narodne privrede i očituje sposobnost kršćanskoga shvaćanja rada da riješi i taj problem.
Već je poganin Menenija Agripa na svetom brdu iznio jednu kršćansku misao poredivši narodnu zajednicu s organizmom, u kojemu ima raznih funkcija, bez kojih bi organizam propao. Moraju biti razni poslovi, razna zanimanja. Ali sad nastaje poteškoća: neki su od tih poslova, od tih zanimanja niži, mučni i teški, a neki se barem čine lakšima, odlični su i »gospodski.« No svi bi htjeli ono, što je lakše, odličnije i gospodsko, dok nitko neće nisko, mučno i teško uzeti na se.
Svi bi htjeli užitak bez tereta, a nitko teret bez užitka. Misle: bolje i loš gospodin, nego dobar trgovac ili obrtnik! I tako se onda dogodi, da želja za »gospodstvom« liši narod solidnoga gospodarstva. Roditelji tjeraju u škole djecu, koja nemaju potrebnih preduvjeta za to, te tako narod dobiva vojsku nesposobnih, a vrlo često i lijenih i nesavjesnih birokrata, koji bi na pravom mjestu i kod pravoga posla mogli biti pravi stupovi narodne gospodarske, a onda i političke autarkije. Ljudi vole biti o svačijoj milosti ovisni nesposobni činovničići, nego li samostalni privrednici. Koliko li na taj način izgubljenog narodnog blaga - lucrum cessans! - i prouzročene štete - damnum emergens! - u narodnom životu.
Takvo naopako shvaćanje jako je prorijedilo redove naših hrvatskih privrednika te nanijelo mnogo štete i našoj privredi, gospodarskoj samostalnosti, koja je temelj pravoj i trajnoj slobodi. Shvaćanje, koje zaboravlja onu veliku istinu, što je sadržana u netom izloženim kršćanskim načelima, istinu: da je svaki posao, svako zanimanje časno, ako ga časno vrši častan čovjek! »Nema tu ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muško ni žensko, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu!« (Gal 3, 28) Svaki je posao za to tu, da u tebi izgradi čovjeka, i, ako to izvede, vrijedan si i ti i tvoj posao; ako li ne, ne vrijediš ni ti ni tvoj posao.
Svijet je ovaj prema jednoj slici neumrloga Calderona velika pozornica na kojoj ima svatko da odigra svoju od Boga mu određenu ulogu. I kao što se kod glumaca ne gleda na ulogu, koju ima, nego kako je izvodi, i prema tome ocjenjuje njegova vrijednost, tako je i s nama ljudima. Može onaj, koji ima najneugledniju ulogu, najniži posao, nositi u sebi najveću vrijednost. Zar nas s oltara naših crkava ne pozdravljaju likovi svetaca iz sviju, pa i najnižih staleža? I obratno! Može onaj, koji ima najugledniju ulogu u ljudskom društvu, biti velika ništarija; i iz najviših staleža ima žalosnih zastupnika, koji nikad lica Božjega vidjeti neće!
Vrijeme je, da svi oni, koji imaju posla s mladeži, a i sama ta mladež, narodna uzdanica, dozovu u pamet kršćansku istinu, da svaki pošten rad, svaki pošten posao može poslužiti čovjeku, da dade svojemu životu pravi i potpuni smisao, da bude koristan član svojega naroda. Ali i istinu, da će im rad za to zaista i poslužiti samo onda, ako odaberu onaj, što im ga nameće Promisao, kako individualnim tako i socijalnim okolnostima, napose narodnim potrebama. Rad i zanimanje, izabrana prema tim načelima, makar se i nečasnima činili, moraju se časno svršiti, časne plodove donijeti, a birani protiv tih načela, makar i ne znam kako časni bili, moraju se nečasno svršiti.
Prorijeđene redove naše narodne privrede moći ćemo napučiti samo onda ako opet bude u poštenju velika kršćanska istina, što je izriče sv. Pavao Apostol, kad veli: »I tijelo nije jedan ud, nego mnogi... Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh?... Bog je postavio udove, svaki pojedini od njih u tijelu, kako je htio... Oko ne može reći ruci: ne trebam te, ili opet glava nogama: ne trebate mi. Što više: potrebitiji su udovi tijela, koji izgledaju slabiji. I većom pažnjom pazimo na one udove tijela, koje smatramo za manje časne... Bog je tako složio tijelo, da oskudnijem udu dade izobilniju čast, da ne bude razdor u tijelu, nego da se udovi brinu jedan za drugoga.
I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi, ako li se slavi jedan ud, s njim se raduju svi udovi.« (1 Kor 12, 14-26) I stoga nije nikakova sramota, da i »gospodski« sin bude obrtnik ili trgovac, ako za to ima više smisla i sposobnosti nego li za školu, i nije nikakva šteta, da i ljudi s maturom i fakultetom pođu u privredu i poduzeća za tezulju i prodavački stol, ako tim načinom mogu više učiniti za svoj narod!
Ove kršćanske misli i ova načela želim metnuti u temelje novoga Doma »Hrvatskoga Radiše« u Zagrebu. Na ovim istinama i načelima neka naš »Hrvatski Radiša« i dalje vrši svoju plemenitu misiju u hrvatskom narodu. A blagoslov temeljnoga kamena neka bude ujedno i blagoslov temeljca ljepšoj budućnosti hrvatske privrede i hrvatskih privrednika!
Neka iz ovoga Doma izlaze nepregledne čete solidnih, poštenih, marljivih i poduzetnih obrtnika, trgovaca i ostalih privrednika, koji će rame uz rame s hrvatskim seljakom, radnikom i intelektualcem stvoriti bedem protiv barbarske najezde boljševizma, koji obožavajući rad uništava pojedinca i cijele narode; čete koje će u duhu velikoga nazaretskog Tesara žilavo poraditi na slavu Boga velikoga, ponos Crkve i dobro hrvatskoga naroda!
Hrvatska straža, 21. studenoga 1939., br. 266., str. 2-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 343-347.Riječ preuzv. gosp. nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca na početku nove radne godine 1939/40. društvima Katoličke Akcije, 29. listopada 1939.
Otrovni crv zagrizao je korijen obitelji, koja je temelj naroda i kraljevstva Božjega na zemlji
Predragi sinovi i kćeri, suradnici moji i svećenstva moga u svetom djelu Sina Božjega i njegove zaručnice, svete Crkve!
Teški i tmurni su dani, koje proživljavamo. Nagomilala se zla, a bojimo se svakog dana još gorih i najgorih. Tama je razvila svoju moć! Podzemni buntovnik zamamio je i zarobio svijet, i kao da već slavi pobjedu nad Bogom i njegovom Crkvom. Kao da je psalmist proročkim očima gledao današnji svijet, kad je govorio: »Zašto se bune puci i narodi smišljaju lude stvari?
Ustadoše kraljevi i poglavari zemlje zajedno protiv Gospodina i Krista njegova.« (Ps 2, 1-2) Žalosno gledamo, kako se sva dobra ruše. Kao da je sve zahvatio razorni potres: sve se koleba i trese; nema ni u čem stalnosti. Zlo se razlijeva u daleke širine, ali se zarilo i u dubine; pokolebalo je i temelje; otrovni crv zagrizao je i korijen. Taj korijen - to je obitelj, koja je temelj naroda i kraljevstva Božjega na zemlji. Sa strahom i tugom gledamo već na tolike razvaline i ruševine naših hrvatskih obitelji. Nestaju s naših kućnih ognjišta toplote blage Božje ljubavi, popuštaju i kidaju se svete veze, bure strasti pustoše obiteljskim svetištima sve do gole pustoši.
Duhovna narodna obnova, koja će nas pripraviti za proslavu jubileja tisuću i tristote godišnjice veza sa svetom Stolicom, treba tu da započne - s obnovom hrvatskih obitelji, i zato želim, da u slijedećoj radnoj godini sva društva Katoličke Akcije posvete osobitu brigu i rad tom poslu. Bit će toga posla i za muževe i žene, koji su roditelji i bračni drugovi, a i za mladiće i djevojke, djecu njihovu.
Naše obitelji treba da i opet postanu škole i vježbališta kršćanskih kreposti, osobito kreposti straha Božjega i pobožnosti. Muž i žena moraju prije svega biti svjesni dostojanstva i veličine svetoga ženidbenoga veza, a potom i preozbiljne i po vječnost odlučne odgovornosti pred Bogom Sucem; djeca moraju u roditeljima neprestano gledati zamjenike Božje, u čijim je rukama položen za njih blagoslov Božji i prema tomu sudbina njihova na ovom i na drugom svijetu.
Uz strah Božji treba da kuće naših obitelji ispunja i duh tople pobožnosti, koja će se pokazati osobito u zajedničkoj molitvi prije i poslije jela, u zajedničkoj večernjoj molitvi, osobito u molitvi svete krunice, pa u nedjeljnoj pobožnosti, kod koje će se uz prikladne molitve čitati sveto Pismo, kršćanski nauk ili koje drugo pobožno štivo.
U starini su ti lijepi običaji krijepili i držali obitelji naših pređa u zdravlju i blagostanju, pa se tako nadamo da će naše nastojanje u tom pravcu uroditi istim plodovima. Jer »gdje su dvojica ili trojica u moje ime skupljeni, ja sam među njima« [42] - kaže Isus Krist, a čega nam više treba i što će više očuvati i spasiti naš narod i kraljevstvo Božje kod nas nego li to, da se Isus Krist nastani u našim obiteljima!
Živo dakle na posao: u svakoj hrvatskoj kući neka se stvori »Božji kutić« urešen Raspelom, slikama Majke Božje i svetaca, osobito naših hrvatskih blaženika; pod zaštitom toga »Božjeg kutića« neka se kupe svi članovi obitelji na pobožnu molitvu osobito po večerima, a po nedjeljama na molitvu i pobožno štivo; konačno neka se obitelji posvete predobrom Srcu Isusovu poznatom naročitom posvetom.
Takvim obiteljskim apostolatom zagrabit ćemo u temelje, postaviti sjekiru na korijen zlu i najsigurnije poraditi za zdravu, sretnu i Božju budućnost hrvatskog naroda.
U Zagrebu dne 29. X. 1939.
+ Alojzije nadbiskup
Katolički list, 9. studenoga 1939., br. 45., str. 553.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 341-342.
[42] Mt 18, 20.
Govor Hrvatskog metropolite na Euharistijskom kongresu u Našicama, 10. rujna 1939.
Vjerujemo, Gospodine! Vjerujemo svim srcem da si Ti Sin Božji!
Jedan od dirljivih prizora koji nam pripovijeda sveti Ivan apostol, jest bez sumnje pomazanje Gospodina našega Isusa Krista u Betaniji prije Njegove gorke muke. »Ondje mu zgotoviše večeru, i Marta je služila, a Lazar je bio jedan od onih, što su sjedili s Njime za stolom. Tad Marija uze litru prave nardove dragocjene pomasti i pomaza noge Isusove i otare kosom noge Njegove i kuća se napunila mirisa od pomasti.
Tada kaže jedan od učenika Njegovih, Juda Iškariotski, koji ga je imao izdati: Zašto se ova pomast nije prodala za tristo dinara i zašto se nije dala siromasima? A ovo ne reče što bi se pobrinuo za siromahe, nego što je bio tat, i što je imao kesu i nosio što se u nju metalo. Ali Isus reče: »Ostavi je, da to čini za dan ukopa Moga. Jer siromaha imate svagda sa sobom, a mene nemate svagda.« (Iv 12, 2-9)
Kako je bilo tada, tako je vrlo često i danas. Svijet ne može razumjeti čemu naši euharistijski kongresi, čemu tobože mučiti ljude da dolaze izbliza i daleka na kongrese i čemu sjajne službe Božje i procesije prigodom euharistijskih kongresa.
Ne bi li se vrijeme i novac moglo upotrebiti u druge, recimo humanitarne svrhe? Ima ih koji možda i dobronamjerno tako govore, ali ima ih bez sumnje i takovih, koji svoje prljave namjere rado pokrivaju ovakvim izgovorima, kao što je i Juda svoju pohlepu za novcem brigom za sirotinju. Isus Krist ima i danas pravo, kao i nekad dok je hodao zemljom, da prima od ljudi štovanje i čast, jer Mu je »dana sva vlast i na nebu i na zemlji.« (Mt 28, 18)
Svi pak ljudi dužni su da Mu to štovanje i čast i iskazuju. »Adorate eum qui fecit coelum et terram, mare et fontes aquarum. Poklonite se Onome, koji je stvorio nebo i zemlju i more i izvore vodene.« (Otk 14, 7)
Pastiri i mudraci s istoka pokloniše mu se u slici djeteta u betlehemskoj špilji. [37] Gubavac mu se poklonio na putu kao Onome, koji jedini ima moć, da ga izliječi od strašne bolesti govoreći: »Gospodine, ako hoćeš možeš me očistiti.« [38] Rimski satnik poklonio Mu se u Kafarnaumu kao Onome, kojeg nije vrijedan da primi pod krov svoj: »Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj.« [39]
Slijepac od rođenja pao je ničice i poklonio Mu se nakon ozdravljenja svojega, kad Ga je ugledao pred sobom, zavapivši iz sveg srca: »Vjerujem, Gospodine.« (Iv 9, 38) Žena Kananejka pala je pred Njega i poklonila mu se kao Sinu Davidovu uz riječi: »Gospodine, pomozi mi.« (Mt 15, 25) Ona Marija iz evanđelja klanja Mu se u kući, gdje su Mu priredili večeru izlijevši mirisnu pomast na noge Njegove i otirući ih kosom svojom.
Kapetan koji ga je vodio na Kalvariju klanja Mu se pod križem uz riječi: »Zaista ovaj bijaše Sin Božji.« (Mt 27, 54) Nama je pak, dragi moji vjernici, Isus Krist dao mogućnost, da dođemo i da Mu se poklonimo posebnim načinom na ovom euharistijskom kongresu pod prilikama kruha u presvetoj Euharistiji. Mi smo došli i mi Mu se iskreno klanjamo govoreći sa starozavjetnim prorokom: »Zaista Ti si Bog sakriveni, Bog Izraelov Spasitelj.« (Iz 45, 15)
Mi imademo tu neiskazanu sreću, da u presvetoj Euharistiji možemo direktno stupiti k Njemu, izvoru života, kao i oni koji su imali sreću da Ga gledaju i čuju dok je hodao zemljom. Bez svete Euharistije bila bi sva naša religija mrtva i hladna, kao što su mrtve i hladne sve one sekte, koje su odbacile ovo neiskazano Otajstvo svete vjere.
Stoga padamo na ovom kongresu ničice pred Kristom sakrivenim pod prilikama kruha u svetoj Euharistiji. Padamo ničice s pobožnim pastirima i klanjamo Mu se kao Spasitelju svijeta. Klanjamo Mu se s pobožnim kraljevima s istoka i prinosimo Mu na dar miomirisni tamjan naših poniznih molitava, zlato naših dobrih makar i neznatnih djela, smirnu naših muka i nevolja koje nas svakodnevno stižu. Klanjamo Mu se s bijednim gubavcem i s njime vapimo: »Gospodine Isuse, ako hoćeš možeš nas očistiti od gube grijeha naših, nas i cijeli narod naš hrvatski, da bude čist i svet pred Tvojim Božanskim licem.«
Klanjamo Mu se ponizno s onim satnikom iz Evanđelja i govorimo skrušeno: »Gospodine, nismo dostojni da dođeš k nama, nego samo reci riječ i riješit ćemo se sviju nevolja koje nas taru.« Klanjamo Mu se sa onom pogankom Kanaankom i s njome zajedno vapimo: »Sine Davidov smiluj nam se!« Svijet vrlo muči demon razdora i nesloge i rata. Oslobodi nas od svega toga, da narod naš može u miru i slobodi služiti Tebi. Klanjamo Mu se s onim slijepcem od rođenja i s njime zajedno vapimo: »Vjerujemo, Gospodine! Vjerujemo svim srcem da si Ti Sin Božji.« Klanjamo Mu se s onim kapetanom pod križem, koji Ga je u najvećem poniženju priznao Sinom Božjim. I mi Ga priznajemo Bogom svojim, makar se snizio dotle da se sakrio očima našim pod prilikom kruha.
Priznajemo da je sve ovo što činimo malo. Ali nas tješi misao, da Bog ne gleda toliko na dar koliko na nakanu s kojom se prinosi i žar s kojim se prinosi. To vidimo iz one zgode kad je lsus promatrao kako stavljaju milostinju u milostinjar hramski. Bogati darovali su mnogo. Napokon je došla siromašna udovica koja je dala dva novčića. A Spasitelj se okrenu prema apostolima i reče: »Zaista vam kažem, ova je udovica dala više nego ovi ostali.
Zar su ovi dali od suviška svoga, a ona je dala sve što ima, sve imanje svoje.« [40] Stoga smo uvjereni, da nam Isus Krist, koji naplaćuje i »čašu hladne vode« [41] ako se dade u njegovo ime, neće ostati dužan, i da će za uzvrat blagosloviti na ovom kongresu i nas i našu domovinu.
Hrvatska straža, 12. rujna 1939., br. 207., str. 4.[37] Usp. Lk 2, 9-20.; Mt 2, 1- 12.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 338-340
[38] Mt 8, 2.
[39] Mt 8, 8.
[40] Mk 12, 43; Lk 21, 3.
[41] Mt 10, 42.Govor nadbiskupa Alojzija Stepinca prigodom otvorenja Antikomunističke izložbe u Zagrebu, 3. rujna 1939.
Hrvatski narodni organizam instinktivno je oćutio da bi internacionalni komunizam bio za njega prava smrt, i zato ga je odlučno odbacio
Vrlo me raduje, da je došlo do otvorenja ove izložbe. Hrvatski narodni organizam instinktivno je oćutio, da bi internacionalni komunizam bio za njega prava smrt, i zato ga je odlučno otklonio, na čelu sa svojim narodnim vodstvom.
Otklonio ga je a limine naš hrvatski seljak, otklonilo ga je naše hrvatsko radništvo, otklonilo ga je naše građanstvo, a ogromnim dijelom i naša inteligencija. Onim pak malobrojnim slijepcima, koji još nisu progledali, neka ova izložba otvori oči. Sa željom da ova izložba pripomogne potpunom istrebljenju komunizma u hrvatskom narodu, otvaram ovu izložbu.
Hrvatska straža, 5. rujna 1939., br. 203., str. 8.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 337.
Pozdravna riječ nadbiskupa Stepinca prilikom bakljade na Euharistijskom kongresu u Jastrebarskom, 12. kolovoza 1939.
Hrvati, živjeli oni u Bosni ili Hrvatskoj, danas su jedno srce i jedna duša
Draga braćo katolici i Hrvati! Jedan naš pjesnik kaže: Svaka ptica svome jatu leti! Tako je i mene neko posebno čuvstvo dovelo u ovaj moj rodni kraj, u kraj, gdje sam proveo svoju mladost.
Vaš je govornik istakao, da su ovi krajevi nekoć bili reliquiae reliquiarum slavnog kraljevstva hrvatskoga. I to je istina! Bog je dobri dao, da bar ovaj kraj nije bio pregažen od turskog kopita. Tako je dao, da hrvatski narod ima bar jedan slobodan predio u općoj nevolji. U Sv. Pismu stoji: Gospod Bog ubija ali i oživljuje.[36]
Tako je bilo i kod našega naroda: činilo se, da će posvema nestati s lica zemlje, ali ga je Božja ruka uzdigla, da i opet dostigne staru slavu i veličinu.
Ja sam sretan, što sam ovamo mogao sa sobom dovesti u osobi preuzv. biskupa Garića predstavnika one Bosne, koja se činila nekoć izgubljena za nas, i to baš zato, da vam pokažem, kako nas je Bog tamo oživio i kako je učinio, da ta naša zemlja uznapreduje u svakom pogledu. I da vidite, kako su Hrvati - živjeli oni u Bosni ili u Hrvatskoj - danas jedno srce i jedna duša kao nikad možda u povijesti...
Uvjereni smo, da će Bog, koji je naš narod očuvao dosad, očuvati i odsad. A uvjeren sam, da će tome doprinijeti i ovaj Euharistijski kongres. Ovaj je kongres dokazao, da ovaj kraj živi čistim katoličkim životom: on daje našoj nadbiskupiji najveći broj klera! Dao Bog, da ovaj kongres pospješi ono, za čime hrvatski narod teži: da bude slobodan na svome, a prije svega da bude vjeran Crkvi katoličkoj i Bogu, koji ga je spasio i koji će ga čuvati i ubuduće.
Hrvatska straža, 15. kolovoza 1939., br. 186., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 336.Pozdrav nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalu Augustinu Hlondu, u Ljubljani, 29. srpnja 1939.
Mi se dragovoljno podvrgavamo Kristovoj vlasti
Vaša Uzoritosti! Prije četiri godine je moj prethodnik blage uspomene nadbiskup Antun Bauer u toj Ljubljani mogao s veseljem pozdraviti Vašu Eminenciju kao papinog legata na euharistijskom kongresu.
Upravo ništa manja radost prožela je danas mene, kad mogu u ime cijeloga episkopata i sviju katolika kraljevine Jugoslavije pozdraviti Vašu Eminenciju, koga je veliki Papa Pio XII. blagoizvolio poslati kao svojega legata i osobnog zastupnika na međunarodni kongres Krista Kralja, što ga ovih dana slavimo u Ljubljani. Vaša prisutnost, Vaša Uzoritosti, iznad svega nam je draga i mila i rječito nam govori o izvanrednoj naklonosti, s kojom Sv. Otac prati taj kongres.
Sakupili smo se iz različitih dijelova zemlje, pastiri i vjernici, da na sav glas uzveličamo Krista, sveopćega i vječnog Kralja, da počastimo njega, kojemu je dana sva vlast na nebesima i na zemlji, koji ima na svojoj odjeći i na svome bedru zapisano: Kralj kraljeva i Vladar vladara. [29]
Kada mase i tako reći cijeli narodi viču i izmišljaju prazne riječi, da se poslužim psalmistovim govorom, i dižu se iznad Gospoda i iznad Njegova Pomazanika, kada gotovo po svim dijelovima zemlje izgubljeni čovjek vapije:
»Nećemo da taj kraljuje nad nama, nad nama koji smo njegov narod i ovce iz njegova stada« [30], u toj sredini mi se dragovoljno podvrgavamo Njegovoj vlasti i idemo za njim kao za svojim pastirom i kraljem.
Pod predsjedanjem Vaše eminencije Kongres će se truditi i nastojati, da Kraljevstvo Kristovo, »kraljevstvo Istine, i Života, Svetosti i Milosti« što prije dođe i što potpunije prožme pojedince i cijeli ljudski rod.
Zato neka bude blagoslovljen Vaš dolazak! Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada.
Hrvatska straža, 30. srpnja 1939., br. 173., str. 2.[29] Usp. Otk 19,16.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 332.
[30] Usp. Ps 100, 3.
Zahvala nadbiskupa Stepinca na završetku đačkog tečaja u Mokricama, 8. srpnja 1939.
Tko sam ne gori, ne može ni druge zapaliti
Dragi moji mladići, zahvaljujem vam na dočeku i pozdravima, a također vam se, evo, usmeno zahvaljujem na brzojavnom pozdravu, što nisam dospio da pismeno učinim.
Raduje me da ste se u tolikom broju okupili da radite na svojoj duhovnoj izgradnji. Osobito me razveselilo, kad sam čuo da ćete na svršetku održati duhovne vježbe.
Jer tko sam ne gori, taj ne može ni druge zapaliti. U ove dane razmatranja Božanska vatra Srca Isusova prožet će i vas, da je uzmognete i drugima predati.
Hrvatska straža, 9. srpnja 1939., br. 155., str. 11.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 328.
Izjava nadbiskupa Alojzija Stepinca o pučko-frontaškim lecima, Marija Bistrica, 8. srpnja 1939.
Mi dobro znamo tko su oni
Današnja i jučerašnja procesija najbolji je odgovor na te pamflete. Mi dobro znamo, tko su oni, koji te letke dijele... Ništa im ne koristi, da se skrivaju za bilo čije ime i auktoritet. Ovo je najbolji dokaz, da im gori pod nogama i da propadaju.
Mi ćemo se složno protiv njih boriti, dok ih nestane s lica hrvatske zemlje...
Hrvatska straža, 9. srpnja 1939., br. 156., str. 8.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 327.
Govor Nadbiskupa »Tivarovim« radnicima u Biškupcu, 25. svibnja 1939.
Vjera je bogatstvo
Nije siromašan onaj, koji ništa ne posjeduje, nego onaj koji nema u duši svojoj vjere i Boga! I najbogatiji ostaje siromašan, ako nema u svojoj nutrini vjere, a siromašni čovjek - iako nema materijalnog blaga - još je uvijek bogat, ako samo u svojoj nutrini sačuva vjeru. Bez vjere - eto vidimo - kamo vodi put! Dosta jasno govore svi ovi nemiri u svijetu, sav taj metež.
Vidimo, kamo dolazi čovjek, ako se dade voditi od ideja komunizma ili nacionalsocijalizma. Zato je hvalevrijedno da se okuplja naše radništvo, da uz seljaka zajednički rade! Svi pak čuvati moraju vjeru u Boga, u vječnosti! Svi neka paze na moral, na poštenje, pa će biti mir i zadovoljstvo i s malim!
Hrvatska straža, 26. svibnja 1939., br. 120., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 322.
Ispiši stranicu