1939.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Nadbiskup Alojzije Stepinac o akciji Episkopata za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića i bl. Marka Križevčanina, 28. lipnja 1939.
U toj dvojici naših mučenika simbolizirana je sva borba hrvatskog naroda za očuvanje katoličke vjere
Čvrsto se uzdam u Boga i uvjeren sam, da će ova sveta akcija uspjeti. Već to, što smo baš ovih dana dobili dozvolu od Svete Stolice, da se u Zagrebu podigne župa i crkva u čast bl. Nikole Tavelića, dokazuje, kako je Sveta Stolica sklona još većem uzveličanju ovog našeg jeruzalemskog mučenika. Samo treba da se njegov kult raširi po svim našim mjestima, po svim našim crkvama i u svim dušama hrvatskog naroda.
A ja bih želio, da se paralelno s akcijom za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića vodi i akcija za kanonizaciju bl. Marka Križevčanina.
Obojica su mučenici, pa je i procedura, koju predviđamo, slična. Bl. Nikola Tavelić je iz južnih hrvatskih krajeva, a bl. Marko Križevčanin iz sjevernih, onaj je borac protiv krivovjerja s istoka, a bl. Marko borac protiv krivovjerja sa zapada (protestantizma), pa je u ta dva naša mučenika simbolizirana sva borba hrvatskog naroda za očuvanje katoličke vjere i vjernosti katoličkoj Crkvi. (...)
Podnijet ćemo molbu u ime cijelog Episkopata i u ime cijelog hrvatskog naroda, da kanonizacija bude po mogućnosti o Petrovu g. 1941. U studenom ove godine ići će u Rim hrvatsko hodočašće, koje će nositi molbu s potpisima hrvatskog naroda Svetom Ocu. I ja ću, ako Bog da, poći na čelu tog hodočašća, koje treba da se već doskora počne organizirati.
Hrvatska straža, 29. lipnja 1939., br. 147., str. 1.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 323.
Govor nadbiskupa Stepinca prigodom posvete doma »Gospodarske sloge«, srpanj 1939.
Crkva i narod
Veliki Apostol naroda doviknuo je prvim kršćanima u Korintu riječi, što i meni dolaze na um u ovim časovima: »Spectaculum facti sumus - postali smo za gledanje svijetu i anđelima i ljudima!« (1 Kor 4, 9) Jer znam, da su danas uprte u me oči mnogih i mnogih, i da se u mnogim srcima, koja i plemenito misle, pokreću razna pitanja... Nije ni čudo!
Sam Osnivač Crkve poredio ju je s »gradom na gori«, koji »se ne može sakriti« (Mt 5, 14), a stupove njezine, na kojima počiva, Apostole, nazvao »svjetlošću svijeta« (ibid.). Crkva i njezini predstavnici moraju ulaziti u sve faze i u sve sfere ljudskoga života. Mora ulaziti ne kao stranac, tuđinac ili nametnik, nego kao najpozvanija, svuda pravo domaća, zaista autohtona. Jer ipak na dnu svega, što hoće da bude dostojno razumna stvora Božjega, mora biti kao zlatni temelj - istina i moral, pravda i ljubav!
Ali kao što su Kristu prigovarali i prijatelji i neprijatelji, s dobrom i sa zlom namjerom, tako je i s Crkvom. Neki joj zamjeraju, što u općem uzrujavanju ostaje mirna, u općem vezanju s nekom distanciranošću i rezervom ljubomorno čuva svoju slobodu, jednom riječju zamjeraju Crkvi, što se dovoljno ne upušta u vrtlog dnevnih događaja, što neće da se naprosto identificira i stopi s dnevnim previranjem u svim njegovim fazama. Baš tako su i Kristu zamjerali, što si neće da »osigura budućnost«, vežući se uz koju od tadašnjih struja u javnom životu izabranog naroda, što nije htio da postane kraljem i političkim vođom svojega naroda.
Drugi opet prigovaraju Crkvi, da previše zalazi u zemaljske stvari, da se odviše plete u socijalne, narodne i međunarodne odnose. Baš tako su i Krista optuživali, da buni narod protiv tadašnjega poretka. Ali Krist se nije obazirao na prigovore, dolazili oni s desna ili s lijeva. Na Njemu se ispunjala ona lijepa riječ Njegova učenika: u svemu se preporučujemo »kao sluge Božji u čistoći, u znanju, u strpljivosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi, koja se ne pretvara, u riječi istinitoj, u sili Božjoj, s oružjem pravde na desno i na lijevo, slavom i sramotom, zlim glasom i dobrim glasom...« (2 Kor 6, 4 i dalje) Jer On je dobro znao, da iznad prolaznih dobara, koja ljude rastavljaju, ima viših vrijednosti, koje ljude spajaju.
Znao je, da u službi tih vrijednosti i sama smrt više koristi negoli život. On je znao, da se u najskrovitijim dubinama ljudskih duša krije neutaživa nostalgija i potreba za nekim i nečim, što će poput sjajne zvijezde mirno prosipati svjetlo iznad nemirnih valova ljudskih oprečnih nastojanja, pa to i onda, kad te duše razdiru valovi raspirenih strasti. On je znao, da će pojedinim staležima, pojedinim narodima, da će i cijelom čovječanstvu uvijek biti potrebita institucija, koja će tražiti od svojih predstavnika, da se otmu struji dana, koja bi ih htjela zahvatiti.
Jer će samo tako moći s vječnih žala onima, koji se izmoriše hrvajući se valovljem, neprestano jačati umorne mišice, dizati klonula srca, davati okrepe i mira, što ih svijet dati ne može. Zato je dao staležima, narodima i čovječanstvu predstavnike Crkve, »ljude - da se poslužim jednom Lamartineovom riječju - ljude, koji nemaju obitelji, ali pripadaju obitelji cijeloga svijeta; koje svijet pozivlje kao svjedoke i savjetnike u svim svečanim zgodama građanskoga života; bez kojih ne možemo na svijet doći ni umrijeti; koje nepoznati zovu svojim ocem; kojima ljudi otkrivaju svoje najdublje tajne; pred kojima liju najbolnije suze; koji znaju utješiti u svakom bolu duše i tijela; koji su šutljivi povjerenici bogatstva i siromaštva, jer oboje iz dana u dan kuca na njihovim vratima: bogato, da neopaženo ostavi kod njih milostinju, a siromašno, da bez stida, što tjera rumenilo u obraze, ondje primi darak; ljude, koji nemaju posebna društvenog položaja, nego pripadaju svim društvenim slojevima; koji sve znaju, što se oko njih zbiva, koji imaju pravo sve reći, kojih riječi padaju u srca svom težinom Božjega auktoriteta, te paraju duše neukrotivom snagom Vjere.«
Stoga se eto i Crkva poput Krista ne može obazirati na prigovore bilo s desna bilo s lijeva, ali vazda s površine, nego se materinski odazivlje samo onom glasu, što govori iz dubine najplemenitijega u čovjeku. Stoga ne će teško biti razumjeti ni ove posvete, koju je Crkva dala preko mojih ruku ovom velebnom Domu »Gospodarske Sloge.«
Nikako se taj uzvišeni čin nema tumačiti kao silaženje Crkve u arenu političkoga rvanja, kao vezanje uz bilo kakove konkretne političke oblike, u kojima Crkva prepušta inicijativu i slobodu svjetovnjacima, nego samo kao polaganje zlatnoga temelja istine i morala, ljubavi i pravde; kao očinski blagoslov, bez kojeg nema napretka - »Benedictio patris firmat domos filiorum« [21] veli Sv. pismo (Sir 3, 11) - kao očinski blagoslov jednom pozitivnom nastojanju na dobro onoga naroda, koji je Crkvi uvijek vjeran, onoga naroda, kojemu i sam pripadam, s kojim dijelim dobro i zlo, naroda, koji u svim svojim opravdanim težnjama smije, može i mora računati na potporu one Crkve, koja je zaštitnica pravde i ljubavi te učiteljica istine i života.
Crkva s posebnim razumijevanjem pristupa k blagoslovu ovakove socijalne i narodne institucije, kakova ima da bude Dom »Gospodarske Sloge.« Iako nadasve duhovna u svojoj brizi, ipak ne može biti ravnodušna prema socijalnom i ekonomskom stanju svoje djece. Ona je majka konkretnoga čovjeka sa svim njegovim potrebama.
S Kristom Gospodinom ona zna, da je redovito i sam duhovni i duševni život čovjekov nemoguć, pogotovo da nema vjerskog i kulturnog napretka bez nekoga minimuma socijalnog blagostanja. Paupertas meretrix [22] - stara je riječ. Crkva s bolju gleda, kako se naš hrvatski seljak, iako ne jedini, a ono svakako najbrojniji član hrvatske narodne zajednice i najustrajniji nosilac hrvatskoga narodnog života, često bez ikakve vlastite krivnje nalazi u očajnim materijalnim prilikama kraj svega onoga obilja, što ga pruža naša Bogom blagoslovljena domovina.
Zato Crkva toplo pozdravlja svaku inicijativu, koja ide za pravednim socijalnim pridizanjem hrvatskog seljaka; zato je blagoslovila i taj Dom, koji tom pridizanju ima služiti.
Crkva pozdravlja složno i požrtvovno nastojanje hrvatskih seljaka, da združenim radom i međusobnim pomaganjem izvojšte ona prava, koja ih po zakonu socijalne pravde idu, te tako i jednako vrijedno nastojanje hrvatskih radnika, namještenika i ostalih staleža hrvatskoga naroda, da udare čvrst temelj pravoj narodnoj slobodi.
Crkva kao zajednička majka sviju staleža govori s Kristom: »Žao mi je naroda!« (Mt 15, 32), i moli svu svoju djecu, da se ne zatvore u uske horizonte svojega staleža bez razumijevanja i bez topline za brata i sestru izvan njegova okvira. Ona danas pozivlje sve svoje sinove i kćeri, da imaju duboko razumijevanje za sve potrebe hrvatskog seljaka, a seljačke svoje sinove i kćeri i sve one, koji ih organiziraju i vode, Crkva opominje, da imaju isto tako otvorene oči i srce za sve potrebe hrvatskoga radnika, hrvatskoga građanina, činovnika i člana bilo kojeg društvenog sloja. Jer svi smo mi grane jednoga debla - starodrevnog stabla hrvatskoga naroda, svi udovi jednoga ljudsko-božanskog organizma: mističkog tijela Kristova - Crkve.
Kad je danas riječ o »Slozi«, čuvajmo tu slogu sviju u međusobnom poštovanju i međusobnoj ljubavi sviju staleža, jer je ta sloga u burnim danima Europe i svijeta našem narodu nenadoknadivo potrebna. A blagoslov Svemogućega i svete naše Majke Crkve neka uguši u našem vjernom seljačkom svijetu onaj kukolj, što ga u nj siju neki ideolozi udarajući na Krista Gospodina i Crkvu Njegovu, i neka učini, da u »Gospodarskoj Slozi« uvijek vlada živa vjera naših pradjedova, korjenito hrvatsko poštenje, smisao za opće dobro, svijest odgovornosti i strah Božji, na slavu Boga velikoga i na dobro hrvatskoga naroda![21] »Blagoslov očev učvršćuje kuću djeci.«
Katolički list, 20. srpnja 1939., br. 29., str. 353-354.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 318-321.
[22] Siromaštvo bludnica.
Govor Nadbiskupa na otvorenju kongresa Hrvatskog katoličkog tiska, 28. travnja 1939.
Katolički tisak brani duhovna i vjerska dobra čovječanstva
Crkva se ima pravo služiti svim modernim izumima i sredstvima da postigne svoj cilj. Jedno od takovih sredstava je i tisak. Vršeći Crkva svoju učiteljsku vlast Ona se na jednoj strani trudi, da poučava vjernike, a dotle na drugoj strani bezbožni tisak i knjige to razaraju. Otkako je grijehom prvih ljudi ljudski um potamnio, mi ne shvaćamo pravo stvari s ove ni s one strane groba.
Dok ljudi naginju zlu prema onoj: »Vidim, što je bolje, a činim, što je gore«, Crkva to popravlja. Crkvi dolazi u pomoć tisak, i mi smo pravi svjedoci rata, koji se vodi između dobra i zla tiska. Za protivnike Crkve Bog je samo fraza i oni su kršćani samo po krsnom listu. Oni razaraju svaku religiju, poriču prekogrobni život tvrdeći, da je najbolje iživjeti se na ovome svijetu. Preko svojeg tiska utječu na čitatelje, da su oni u nemogućnosti, da pravo rasuđuju.
Najvećem dijelu dnevnih tragedija uzrokom je takav tisak, koji donosi loše romane, ružne slike itd. Crkva ne može biti indiferentna prema tome djelovanju. Ona ima mogućnosti, da preko katoličkog tiska brani duhovna i vjerska dobra čovječanstva.
Katolički pisci, novinari i književnici moraju prije svega biti prožeti svetom vjerom, tako da mogu reći sa svetim Pavlom: »Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.« [19] Treba da proširuju svoje znanje, da mogu parirati protivnicima. Katolički književnici teško mogu konkurirati onima, kojima je jedini cilj novac, ali mogu računati na Božju pomoć.
Hrvatska straža, 30. travnja 1939., br. 100., str. 1.[19] Gal 2, 20.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 315.
Govor na Zagrebačkom radiju na Uskrsni ponedjeljak 1939.
Kad Krist opet bude centrom europskog života, gorjet će Europa opet svetim plamenom
»Mane nobiscum Domine!« [15]
Dragi slušatelji!
Pitali su jednom nekoga dječaka, što misli, kojemu od tri carstva u prirodi pripada čovjek, da li rudnom carstvu ili biljnom carstvu ili životinjskom carstvu. Dječak je odgovorio vrlo pametno. Čovjek, reče on, pripada nebeskom carstvu! Na taj vaš životni cilj žele da svrate vaše misli ova naša blagdanska duhovna razmatranja, i da vaš duh dignu iznad ovoga materijalnog svijeta onamo, gdje je prava domovina čovjekova i trajni mir i sreća njegova, da, njegov vječni život. Bog je po svjedočanstvu Svetoga pisma učinio čovjeka »malo manjim od anđela, slavom ga i čašću okrunio i postavio nad djela ruku svojih.
Sve mu je metnuo pod noge njegove, ovce i volove sve: kao i divlje zvijeri, ptice nebeske i ribe morske, koje idu putovima morskim!« (Ps 8, 6) A čovjek umjesto da bude kraljem svega što mu je Bog dao i nad čim ga je postavio, on kao da hoće da se snizi na razinu životinje, koja ne misli na drugo, nego na osjetni užitak.
Zar je onda čudo, da je zapao u bijedu kojoj nema primjera u povijesti i u kaos iz kojeg mu nema izlaza bez Boga. Kad se izčaši noga ili ruka, dok god se dotični ud ne postavi na svoje mjesto, čovjek pati i trpi velike boli. A ni današnja patnja čovječanstva neće prestati, prije nego se stvari postave na pravo mjesto i čovjek vrati onamo, kamo ga je Bog postavio, to jest u pravi odnos prema Bogu, da poštuje Njegov sveti zakon, koji mu je dao kao normu života na zemlji.
Tom cilju imadu da posluže ova naša blagdanska duhovna razmatranja, koja danas uz Božju pomoć počinjemo.
Dragi slušatelji! - Na Uskrsni ponedjeljak stavlja nam sveta Crkva jedan vrlo dirljiv i poučan prizor pred oči, naime susret Uskrsnulog Spasitelja s učenicima, koji su putovali u Emaus. O tom pripovjeda sveti Luka evanđelist ovo: »U ono vrijeme dvojica od učenika pođoše onaj isti dan u selo, koje je bilo daleko od Jeruzalema šezdeset stadija, po imenu Emaus. I oni su razgovarali među sobom o svemu što se dogodilo.
I dok su oni razgovarali i raspravljali među sobom, i sam se Isus približi i išao je s njima. Ali oči im se držale da ga nisu upoznali. I reče im Isus: Kakvi su to razgovori, što ih vodite među sobom na putu? Tada se žalosni zaustaviše. I jedan po imenu Kleofa, odgovori mu: Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, i ne znaš, što se u njemu dogodilo ovih dana? I reče im: Što? Rekoše mu: za Isusa Nazarećanina, koji je bio prorok, silan u djelu i riječi pred Bogom i narodom i kako ga predadoše glavari svećenički i prvaci naši da se osudi na smrt, i kako ga razapeše.
A mi se nadasmo, da će on otkupiti Izraela, ali sad je iza svega toga treći dan, kako se to dogodilo. A i neke nas žene od naših uplašiše, koje su bile rano u jutro kod groba: i ne našavši tijela njegova, dođoše govoreći, da su im se ukazali i anđeli, koji kažu, da on živi. I odoše neki od naših ka grobu, i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe. Tada im on reče: O bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što su govorili proroci! Nije li trebalo, da to Krist pretrpi i tako uđe u slavu svoju. I počevši od Mojsija i svih proroka stane im tumačiti što je za njega u Svetom pismu. I približi se k selu, u koje su išli, i on se činio da ide dalje.
Ali su ga oni vruće molili, govoreći: Ostani s nama, jer je blizu večer i dan je već na izmaku. I uđe da ostane s njima. I kad je sjedio s njima za stolom uze kruh, blagoslovi, i prelomi i dade im. I otvoriše im se oči i upoznaše ga, a Njega nestade ispred očiju njihovih. I rekoše jedan drugome: Nije li gorjelo srce naše u nama, kad nam je govorio putem i kad nam je tumačio Pisma? I ustavši onaj čas vratiše se u Jeruzalem i nađoše u skupu Jedanaestoricu i one, koji su bili s njima. Ti su govorili: Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu. I oni su pripovijedali, što se dogodilo na putu, i kako ga upoznaše u lomljenju hljeba.« (Lk 24, 13-35)
I za ovu zgodu Sv. pisma vrijedi ono što je rekao sveti Pavao apostol: »Što god je pisano, pisano je za našu pouku, da strpljivošću i utjehom Pisma nadu imamo!« (Rim 15, 4) Jedna velika pouka, da ne govorim o drugom, skriva se za nas u riječima ovih učenika: nije li gorjelo srce naše u nama, kad nam je govorio putem i kad nam je tumačio Pisma?
Isus Krist je Bog! Zato i za Njega vrijede riječi Sv. pisma: »Quis Dominus Deus tuus ignis consumens est, Deus aemulator!« (Pnz 4, 24) Jer je Gospod Bog tvoj oganj koji spaljuje, Bog koji revnu je.« I kad je on u blizini čovjekovoj, onda je naravna posljedica da spaljuje u čovjeku poput ognja sve što je neuredno, nečisto, nevaljalo, pogibeljno za dušu čovječju. Tako i Isus Krist, pridruživši se ovoj dvojici učenika, poput ognja spaljuje u njihovoj duši sumnju i malodušnost i ražaruje im dušu vjerom i ufanjem, da budu spremni za daljnju životnu borbu i rad oko spasenja duša.
Kao što se zlato čisti u vatri, tako i duša ljudska u saobraćaju s Bogom. Što je uže s njim spojena, to je sposobnija za žrtve i pregaranja, i velika i plemenita djela. Ova dvojica učenika, koji su bili izgubili svaku nadu da će išta biti od djela, koje je Krist bio započeo svojim javnim naučavanjem, u tren oka postaju opet puni žive vjere, volje i odlučnosti, da se vrate u Jeruzalem i nastave s apostolima rad za koji su mislili da nema više smisla. Zaista možemo reći s psalmistom: »Haec mutatio dexterae Excelsi, ova je promjena djelo desnice Višnjega!« (Ps 76, 11) [16]
Ali moje misli, dragi slušatelji, sežu u ovaj čas i dalje na pojedine obitelji, na narodnu našu zajednicu, na čitavu Europu. Neka se malo zamisle u svoju prošlost i upitaju s učenicima iz Emausa: nije li gorjelo srce naše u nama, dok je bio s nama Isus Krist? Nije li bilo više sreće i zadovoljstva u obiteljima, dok je Isus Krist i sveti zakon Njegov vladao u obiteljima našim?
Nije li bilo više blagostanja, mira, zadovoljstva i procvata kulture u narodu našem, dok je živo gorjela u njem luč svete vjere katoličke, nego li je to slučaj danas, kad ga zvani i nezvani nastoje udaljiti od Krista i evanđelja Njegova? A Europa? Kakva li je veličajna djela stvorila, dok je Isus Krist, Bog, bio centar svega njezina života i djelovanja; dok je vatra svete vjere žarila srca njezinih sinova, dok su pred Kristom i zakonom Njegovim sagibale glavu vlasti i poglavarstva?
Evo najdubljeg razloga krize naše europske kulture. Evo najdubljeg razloga, zašto se danas sila identificira s pravom, zašto je nestalo pravnog poretka u svijetu, tako da nitko više danas ne zna, što će biti sutra. Krista nema više u blizini modernog čovjeka, pa je nužno i duhovna kultura morala ustupiti mjesto čisto materijalno-tehničkoj kulturi, kulturi tijela, koje bez duše »ne koristi ništa« (Iv 6, 63). Dana je prednost stroju pred ličnošću čovjeka čak i u onim zemljama i kod onih naroda, koji naglašuju konstantno, da se bore za spas europske kulture, makar bi morali već jednom uvidjeti svi, da nam nisu potrebni bolji strojevi, nego bolji ljudi.
Kad Krist bude opet centrom europskog života, gorjet će Europa opet svetim plamenom, koji se rađa iz kontakta s Bogom. Ali onda će se automatski vatra, koja bukti u nutrini duše, prenijeti i na vanjske okolnosti, i bit će uspostavljen red u međunarodnom, narodnom, gospodarskom i socijalnom životu, oko čega se već desetljeća uzalud trude svi državnici i stručnjaci u tim pitanjima. Europska kultura može ozdraviti samo pod uvjetom, da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist, Bog!
A taj povratak mora biti brz, jer i mi možemo reći mirne duše s učenicima iz Emausa, »quoniam advesperascit et inclinata est iam dies, jer je blizu večer i dan je već na izmaku« i za Europu.
Ako su se pred desetljeća smijali onima, koji su nabacili misao, da se Europa nalazi pred propašću, danas i najveći optimisti moraju da kažu, da su imali pravo ti zloguki proroci, ako Europa nastavi kao do sada. Što dakle činiti? S obzirom na Isusa Krista nema pogibelji, da bi On prvi ostavio čovjeka na cjedilu i prepustio svijet njegovoj sudbini.
Ta zar ne govori za Njega sv. Pismo: »Deliciae meae esse cum filiis hominum! Naslada je moja biti sa sinovima ljudskim« (Izr 8, 31). Ali nažalost pogibelj je uvijek sa strane čovjekove, jer se ljudi današnji ponašaju kao oni ljudi Gerasenci, kad je Isus Krist došao u njihovu okolinu. Umjesto da mu iz dna srca zahvale, što ih je riješio teškog zla, oni ga po svjedočanstvu sv. Luke zamoliše »ut discederet ab ipsis, da otiđe od njih« (Lk 8, 37). Više su žalili materijalni gubitak, negoli su cijenili beskrajno dobročinstvo prisutnosti Kristove, bez kojeg nema života ni pojedincima, ni narodima, ni državama.
Tako i naš moderni svijet više cijeni materijalne probitke i sjetilne užitke, koji prolaze kao sjena, negoli duhovna dobra, koja mu donosi Krist.
Dragi slušatelji! Uskrsnuli Isus Krist, Bog naš i Spasitelj naš, ima vruću želju da bude najuže sjedinjen sa svakim od nas. Nemojmo dakle biti ludi kao Gerasenci i moliti Ga da ode od nas, nego molimo vruće kao učenici iz Emausa: »Mane nobiscum Domine! Ostani s nama Gospode!«
Tvoja sveta prisutnost uvjet je života nama pojedincima i našem narodu i Europi i svijetu. Uvjet života i napretka i materijalnoga i duhovnoga i zemaljskog i vječnog. Mane nobiscum Domine! Ostani s nama Gospode napose sada, kad se tmasti oblaci nadviše nad našu domovinu, nad Europu i cio svijet. Ako nas Ti ostaviš, kome ćemo onda ići, kad »nema drugog imena pod nebom danog ljudima, u kojem bismo se mi mogli spasiti!« (Dj 4, 12)
Katolički list, 13. travnja 1939., br. 15., str. 185-186.[16] Treba biti: Ps 77, 11.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 307-310.
[15] Ostani s nama, Gospodine!Govor akademskoj omladini prigodom zaključka korizmenih konferencija, 24. ožujka 1939.
Tko za dužnost živi taj se ne treba bojati suda povijesti ni suda Božjega
Katolički akademičari i akademičarke!
Radujem se da Vas i ove godine vidim u tolikom broju skupljene u ovom Božjem hramu, da ispunite svoju uskrsnu dužnost. Ovaj Vaš čin vrijedan je pohvale to više, što je s više poteškoća bio skopčan. A tih je danas mnogo. Opći duh u svijetu takav je da ljudi podcjenjuju nadnaravne vrednote, zapravo jedine istinske vrednote. Vječni neredi i nemiri u svijetu djeluju na čovjeka tako da se jedva dospije sabrati i ući u se, da vidi zašto je zapravo na svijetu.
Materijalne neprilike mnogih studenata zaokupljaju im toliko dušu, da apsorbiraju svu njihovu dobru volju, da se duševno izdignu nad taj varavi svijet i svrnu oči k Bogu. Sve to vas ipak nije moglo smesti. Taj nezdravi duh u svijetu, taj nemir što ga proživljava svijet, i brige koje vas taru, samo pojačavaju u Vama težnju za Onim, koji jedini može riješiti sve probleme sigurno i trajno, a to je Bog.
On je došao danas u Vaše duše sakriven u svetoj Euharistiji. Uho mu vaše ne čuje glasa, ali duša može da dobije od Njega odgovor na sve probleme, koji ju muče, duša vaša može da Ga čuje, i da Ga razumije. Ja bih želio da svrne danas Vašu pažnju na jednu značajku euharistijskoga Boga, koja tako rado izmiče ljudskom oku, a napose oku omladine; značajku, koja mi se čini imperativom našega vremena, naših prilika, prilika u kojima se nalazi akademska omladina naše Almae Matris Croaticae.
Da li je Vama, akademičari i akademičarke, upalo u oči, da euharistijski Bog, koga ste netom primili, posebice voli sakrivenost? Vere tu est Deus absconditus, Deus Israel salvator! Zaista Ti si Bog sakriveni, Bog Izraelov Spasitelj. (Iz 45, 15) Da li je vama kadgod došlo do svijesti, da baš ta okolnost ima mnogo toga da kaže uzdanici narodnoj u vrijeme njezine formacije, priprave za životnu borbu?
Utjelovljeni Bog Isus Krist proživio je 33 godine na ovoj zemlji. Od tih je trideset proveo u potpunoj skrovitosti. Ako izuzmete onaj meteorski bljesak prvog Njegovog pohoda u Jeruzalem [4], ne vidimo kod Njega drugo nego monotoniju svakodnevnih sitnih dužnosti i strpljivog čekanja na javni nastup i zahvat u javni život, koji je imao dati novi smjer ne samo vlastitom životu nego i životu sviju naroda.
Ta skrovitost draga Mu je i onda, kad je već došlo vrijeme javnog naučavanja. Rođaci navaljuju na Njega riječju Manifesta te ipsum mundo! Objavi se svijetu! (Iv 7, 4) Ali Krist malo mari za tu njihovu želju. Navaljuju na Njega razlozima: »Nemo quippe in occulto quid facit et quaerit ipse in palam esse! Jer nitko ne čini što tajno, ako sam traži da bude poznat!« (Iv 7, 4) Ali ti razlozi ne mogu da ganu Krista, koji u tom gleda samo ljudsku mudrost i bijedno ljudsko umovanje, za koje je pisano: »Cogitationes enim mortalium timidae et incertae providentiae nostrae.« (Mudr 9, 14) Misli smrtnika su nepouzdane i predviđanja naša nesigurna!
Po mišljenju Kristovu, koje je jedino mjerodavno, uistinu služi Bogu i narodu samo onaj, koji svjesno vrši svoju dužnost, bila ona u javnosti ili skrovitosti. Kad ga dužnost zove na rad u javnosti, vršit će ga u javnosti, kad u skrovitosti, vršit će ga u skrovitosti. Zato i Krist na njihovo navaljivanje, da istupi u javnosti, dao je odgovor - Tempus meum nondum advenit - vrijeme moje nije još došlo. (Iv 7, 6) Razmišljajući kao pastir o vašim prilikama, nalazim u ovom primjeru Kristovom jedan važan nauk za vas, koji gorite od plemenite želje, da poradite za Boga i svoj narod, koja je želja to življa, što je pomoć hitnija.
I na vas dolazi često puta kušnja kao nekoć na Krista - manifesta teipsum mundo - objavi se svijetu! Zagrabi u akciju! U akciju, makar Te odvodila od Tvoje dužnosti, od Tvoga studija, u akciju za koju nemaš možda niti približne spreme. Taj glas može se javiti na raznim područjima, ali je naročito sirenski zamamljiv; kad se radi o politici i političkom djelovanju. Ima li u vas tada snage da muževno reknete - tempus meus nondum advenit, vrijeme moje nije još došlo! A ipak je to i te kako potrebno. Znam doduše vrlo dobro za tvrdnju, da su političke akcije počinjale na sveučilištima, ali sam manje čuo pripovijedati, s koliko su uspjeha završavale.
Te akcije, ako su i bile psihološki razumljive, veliko je pitanje, da li su bile dovoljno razborite. U čitankama pučkih škola ima pripovijest o prerano rascvalim karanfilima, kojima u natjecanju braca i sestrice ovaj silom otvorio pupoljke, samo da ranije procvatu. Ali eto nevolje! Došlo sunce i oni povenuše, jer sve imade svoje vrijeme. Omnia tempus habent, et sui spatiis trenseunt universa sub caelo (...) est tempus tacendi et tempus loquendi! Sve imade svoje vrijeme, veli Sv. pismo, i sve što je pod nebom ide po svojoj dobi. Ima vrijeme kad valja šutjeti i vrijeme kad valja govoriti! [5]
A ako za išta treba spreme i razbora, to ga treba za upravljanje kormilom narodnog života. I spreme i razbora i trijeznosti i godina iskustva uz poštenje i čestitost života. Moje je skromno mišljenje, da su se mnogi studenti na hrvatskom sveučilištu više bavili studijem i solidno zagrabili u svoju struku, a manje se bavili politikom, da su manje manifestirali a u skrovitosti više radili, da bismo danas daleko drukčije stajali nego li stojimo. Diletantizam je uvijek bio i ostaje skupi sport. I narod uvijek skuplje plaća onaj studij, kojim se njegova inteligencija bavi naknadno, kad je već stupila u javni život, nego li onaj u doba, koje je određeno bilo za studij. To vrijedi za sve situacije, pa bila i najkritičnija, jer baš onda domovina očekuje, da će svaki izvršiti svoju dužnost.
A vaša dužnost, najsvetija dužnost jest, temeljito se baviti studijem, da steknete solidnu spremu za kasniji rad. I tu se valja koncentrirati sva vaša snaga i pažnja, ako želite da imade uspjeha u životu i da narod ima od vas koristi. Vrijeme u kojem živimo iziskuje od nas, da ne vršimo mnogo poslova kojekako, već jedan ali dobro, i tko želi drukčije, nikakvom se uspjehu neka ne nada. Taj bi bio sličan onoj budali koja je napisala na svojoj trgovini riječi: »Ovdje se prevozi pokućstvo, čiste ćilimi, prodaje krumpir, raznose vijesti i sastavljaju pjesme.« Otišla je trgovina i sve drugo, jer ništa nije bilo solidno.
Zato je imao pravo blage uspomene papa Pio XI. kad je jednom zgodom rekao studentima sveučilišta: »Studij, studij i studij!« A to i ja dovikujem vama: »Studij, studij i studij!« Ako tu svoju zadaću časno ispunite, onda ćete ispuniti svoju zadaću i u javnom životu. Ako tu zatajite, zatajit ćete i u javnom životu. Onaj koji ne radi taj nužno ljenčari, a lijenost je izvor zla prema onoj svetoga Pisma: »Qui evitat discere incidet in mala! Tko se uklanja učenju upast će u zlo!« (Izr 17, 16)
Katolički akademičari i akademičarke! Kristu Gospodinu nije trebalo priprave za javni rad, a pogotovo ne priprave od trideset godina.
Ali je nama svima trebao primjer »quaecumque scripta sunt, ad nostram doctrinam scripta sunt! Štogod je napisana napisana je za našu pouku! [6] Napisana je napose za pouku našoj impulzivnoj idealnoj omladini, da se ne da zanijeti krivom revnošću. Priznajem da je teška žrtva biti neaktivan, to teža, što prilike iziskuju više radnika, napose sada kad proživljujemo sudbonosne dane.
Ali neka Vam sveta Euharistija u ovoj vašoj uskrsnoj obnovi dade snage, da razumijete imperativ časa: Bog želi, narod to očekuje i osobni vaš interes traži da ostane svaki vjerno kod svoje dužnosti. Tko za dužnost živi taj se ne treba bojati suda povijesti, a što je najvažnije, taj se ne treba bojati suda Božjega!
Hrvatska straža, 26. ožujka 1939., br. 72., str. 2.[5] Usp. Prop 3, 1.7.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 300-302.
[4] Usp. Lk 2, 41-50.
[6] Rim 15, 4.
Izjava nadbiskupa Stepinca prilikom izbora novoga pape - Pija XII., 3. ožujka 1939.
Mi Hrvati imat ćemo najbolje uporište u Svetoj Stolici
To je najbolji, sigurno i najsretniji izbor, kojemu se sigurno vesele katolici cijeloga svijeta.
Imao sam više puta prilike dugo razgovarati s današnjim papom. Vidio sam da izvrsno pozna prilike u cijelome svijetu, a također i u Jugoslaviji. Iz razgovora s današnjim papom vidio sam, da ima najljepši pojam o hrvatskom narodu, i zato sam već u jučerašnjem svom govoru na radiju neposredno poslije izbora kazao, da ćemo mi Hrvati, koji već stoljećima stojimo u najintimnijim, upravo sinovskim vezama sa Sv. Stolicom, sigurno i u buduće imati svoje najbolje uporište u Sv. Stolici, isto tako kao što ga je hrvatski narod imao u svojoj dugoj burnoj prošlosti.
Mi ne možemo nego ponovno iz svega srca zahvaliti Providnosti Božjoj za ovaj izbor. U dnu duše sam uvjeren, da se tomu izboru raduju bez iznimke svi katolički narodi svijeta.
Što više, uvjeren sam i u to, da i sami inovjerci već sada imaju najljepše pojmove o novom papi Piju XII., koji imponira svetošću života, velikom učenošću i očinskom dobrotom.
Hrvatska straža, 4. ožujka 1939., br. 53., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 299.
Nagovor o značenju papinstva na zagrebačkom radiju, veljača 1939.
Položiti život u obrani Evanđelja znači dati život za načela pravde i ljubavi među narodima
Minulo je više od devetnaest vijekova od zgode u Cezareji Filipovoj, kad je Isus Krist oslovio apostola Petra riječima: »Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati!« [1]
Svijet je evo danas dvjesto šestdeset i drugi put svjedokom istinitosti Isusovih riječi. Dok je još pred nekoliko dana čitav katolički svijet plakao nad odrom pape Pija XI., a s njime sudjelovao i sav kulturni svijet, raduju se ovaj čas srca stotina milijuna katolika nad izborom Njegova nasljednika kardinala Pacellija, a sada pape Pija XII. Ako se pojedini narodi mogu dičiti svojim starim i slavnim dinastijama, mi katolici možemo se ponositi nečim neusporedivo višim. Više nego ikoja vladalačka kuća, odskače u historiji svijeta, da se tako izrazim, dinastija papa.
Papinstvo seže tako daleko u stoljeća, da sve dinastije svijeta izgledaju prema njemu kao da su od jučer. U doba, dok su još rimski cezari vladali svijetom, bilo je ono tu. U doba kad su grčki carevi preuzeli političku baštinu carskoga Rima, papinstvo je već stoljetna institucija. Pođite u prošlost vladalačkih kuća Europe i upitajte, kada su nastale. U doba kad se one prvi put javljaju, papinstvo je već prastara tisućljetna institucija. Svoj početak nema ono zahvaliti oštrome maču. Na čelu njegovom stoji kao prvi od vladara siromašni galilejski ribar sv. Petar. Ribar!
Ali on je primio vlast od samoga Isusa Krista, Sina Božjega. Primio je vlast, kakovoj nema nigdje ravne na zemlji, vlast koja obuhvaća zemlju i nebo. »Što ti svežeš na zemlji bit će svezano i na nebesima i što ti razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima!« [2] Takove povelje nije primio ni jedan mogućnik ovoga svijeta, nijedna okrunjena glava, jer nema nikog na zemlji tko bi takovu vlast mogao podijeliti.
Tako je eto Krist utvrdio pećinu, na kojoj je sazdao Crkvu svoju. Zato je papinstvo moglo prkositi svima burama i olujama, koje su se vjekovima nadvijale nad čovječanstvo.
Drugo tisućljeće približuje se kraju, odkad je Krist prenio ovoliku vlast na sv. Petra i njegove nasljednike. Ali papinstvo može mirno izići pred sud povijesti i položiti račun o upotrebi vlasti i dostojanstva, kojim ga je obdario Bog. Ovih minulih devetnaest stoljeća najjači je svjedok, da nema institucije na svijetu, koja bi za kulturni napredak čovječanstva učinila toliko, koliko je učinilo papinstvo. Jedan protestantski historičar zapisao je ove riječi: »Najbolja obrana papinstva jest otkriće njegove prošlosti!« Tako i jest!
Tko će razuman zanijekati, da je širenje kršćanstva značilo istodobno i širenje istinske kulture. A tko ne vidi da je u širenju kršćanstva imalo, a ima i danas, najveću zaslugu Petrova Stolica u Rimu. Čitav niz papa položio je život svoj u obrani evanđelja za vrijeme krvavih progona, što su ih provodili rimski cezari. To je pak značilo, istodobno, dati život za načela pravde i ljubavi među ljudima, za načelo ljudske slobode u doba, kad se rob uopće nije smatrao čovjekom, čak ni od onih, koji su bili najviši predstavnici duha kod starih Rimljana i Grka. Lako se je danas isprsavati i praviti borcima za slobodu ljudske osobe.
Ali da se preokrene mišljenje starog poganskog svijeta, zato je bila potrebna božanska snaga. Samo ona, predstavljena u instituciji papinstva, bila je u stanju da privede ponosne Rimljane i Grke do spoznaje, da je najzadnji rob jednake vrijednosti pred Bogom kao i najviši plemić ili sam cezar. Tu pak misao evanđelja, misao ljubavi bratstva među ljudima, misao čovječnosti i pravde, misao ljudske slobode, puninu Božje milosti, nosili su predstavnici Petrove Stolice i dalje preko granica Rimskoga carstva, na sjever i jug, istok i zapad, svima narodima bez razlike.
Ali ne samo to. Kad su se u poznijim stoljećima dizale razne tamne sile, da velike i divne tekovine kršćanstva okaljaju ružnim zabludama duha, ili da ih poput rimskih careva zatru ognjem i mačem, pape su opet prvi, da te velike tekovine sačuvaju čovječanstvu neokrnjene.
Papinstvo je održalo borbu s islamom, onda je izdržalo borbu sa širiteljima zabluda unutar kršćanstva, ono je izdržalo borbu sa svim kraljevima, carevima i državnicima do današnjeg dana, koji god su pokušavali da svoje strasti i samovolju postave za ravnalo umjesto zakona, što ga je dao čovječanstvu Bog.
Je li potrebno da ističem značenje papinstva za socijalni život naroda od prvih dana kršćanstva do dana kad je publicirana glasovita enciklika »Rerum novarum« ili »Quadragesimo anno«. Ako se može jednom riječi karakterizirati funkcija papinstva u socijalnom životu naroda kroz dvije tisuće godina, onda bi to mogla biti samo ona riječ, koju nalazimo zabilježenu u Djelima Apostolskim, a ta je »pertransiit benefaciendo - prolazilo je čineći dobro!« [3]
Je li potrebno da ističem značenje papinstva za znanost i umjetnost? Europa se danas diči brojnim i glasovitim univerzama. I s pravom, jer su one uporišta znanosti. Ali ako pitate, tko je dao podstreka za osnutak tih brojnih visokih prosvjetnih žarišta, među prvima i najjačim pobornicima za unapređenje znanosti naći ćete pape.
A umjetnost? Kad bih htio da o njoj govorim, onda moram i tu reći, da se najljepši građevinski spomenici, najljepše umotvorine kiparstva i slikarstva rađaju pod blagotvornim okriljem katoličke Crkve. A toj su na čelu pape, koji osobno daju najljepši primjer, tako da je danas Vatikan jedinstveni muzej na svijetu, jedinstvena zbirka znanja i umijeća.
Taj niz velikih kormilara katoličke Crkve nastavlja evo sada novoizabrani papa Pio XII. Katolici širom svijeta raduju se danas njegovom izboru. Dolazi u vremena divlje mržnje među narodima. Dolazi u vremena kad se sprema po svemu sudeći teška oluja nad obzorjem Europe i svijeta. Mi ipak ne strepimo, jer je novi iskusan kormilar tu. Mi smo više nego uvjereni, da će znati dignuti glas na obranu ljudske ličnosti, koju bi nasilnici htjeli da podrede svojim prohtjevima i čovjeku oduzmu karakter čovjeka. Mi smo više nego uvjereni, da će uvijek stajati na strani pravde, na strani nepravedno potlačenih i potištenih.
Mi smo uvjereni, da će biti milosrdni Samaritanac čovječanstva u duhu svijetle prošlosti rimskih papa. Pozdravu cijelog katoličkog svijeta i cijelog kulturnog svijeta pridružuju se i milijuni hrvatskih katolika, potomaka onoga naroda, koji je već skoro trinaest stoljeća u trajnom sinovskom kontaktu s rimskom Apostolskom Stolicom, od koje je primio osnove kršćanske civilizacije, istinsku pomoć u obrani te civilizacije, i u kojoj gleda svoje najjače uporište za budućnost. Naše molitve sežu ovaj čas pred prijestolje Krista Gospodina, čiji je On vidljivi namjesnik na zemlji, i sklopljenim rukama vapimo: »Christe, Tu Illum adjuva! Kriste Ti Mu pomozi!«
Katolički list, 2. ožujka 1939., br. 9., str. 119-120.[2] Mt 16, 19.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 296-298.
[1] Mt 16, 18.
[3] Dj 10, 38.
Nagovor prigodom čestitanja Nove godine 1939.
Bit ćete kao sionska pećina budete li imali pouzdanja u Boga
Zahvaljujem vam od srca na dobrim željama, koje ste mi izrazili uoči Nove godine. Uzvraćam isto tako, moleći Boga, da naš kler, i redovnički i svjetovni, koji mora raditi danas nadčovječnim snagama, uzdrži u Novoj godini u krepkom zdravlju, da uzmogne udovoljiti duhovnim potrebama vjernika, dok se ne popune tako jako prorijeđeni svećenički redovi.
Koncem godine prave se svuda bilance rada. Ako svrnemo pogled na minulu godinu, možemo i mi zabilježiti stvari, koje su bolne, ali i stvari, koje nas moraju tješiti u teškim danima sadašnjice.
Bolna je također stvar, da čujemo sa mnogih strana, kako se našem pastoralnom kleru prave neprilike od strane nesavjesnih elemenata, koji misle, da je najglavniji rad blatiti i klevetati svećenika. Ali neka taj mukotrpni kler ima na pameti, da je bio napadan i njihov učitelj, Isus Krist, a nije učenik nad Učiteljem. Non est discipulus super magistrum suum! [51] Konačno neka ga tješi činjenica, da redovito ne napadaju svećenika ljudi, kojima je čista savjest, nego oni, kojima je već sama svećenička pojava memento, da valja promijeniti život, jer nije u redu.
Bolna je jedna činjenica, koju zapažamo u minuloj godini, i ta, da jedan dobar dio štampe, osobito dnevne, ima premalo savjesti kad se usuđuje donositi članke, prikaze, slike i oglase, koji uzbuđuju najniže instinkte mase. Mi se pouzdano nadamo, da će jednom reagirati čitava poštena hrvatska javnost i izbaciti iz svoje sredine ono, što je kadro uništiti i velike narode, a kamoli ne manje, kao što je naš hrvatski narod u kojem djelujemo. Zar nije upravo ovo jedno od glavnih sredstava, kojim se služi komunizam, da poluči svoje tamne ciljeve - otrovati omladinu! Kad se bude valjala u opačinama, onda je takova omladina spremna na sve.
Ako je pak istina riječ, kao što jest, da na mlađima svijet ostaje, onda je samo jedan zaključak, to jest, da domovina kraj takove omladine mora otići brzo u propast! Zato smo uvjereni, da će odgovorni faktori hrvatskog narodnog života poraditi da se spriječi ovo trgovanje krvlju i životom hrvatskog naroda. To tom više, što dobar dio toga duševnog smeća dolazi s one strane, koja nema ništa zajedničko s hrvatskim narodnim bićem. Ali gospodo i braćo, pustimo po strani ove bolne činjenice i uprimo pogled i na pozitivne strane u minuloj godini.
Kraj svih naših jada i nedaća, mislim, da ipak snažno kročimo naprijed. Održana su tokom godine u Nadbiskupiji tri velika euharistijska kongresa, na kojima je sudjelovalo blizu 90 tisuća ljudi, golemim dijelom naše hrvatsko seljaštvo. Znamo, da nam se s nekih strana predbacivalo da je to samo vanjska manifestacija. Jest! Kongresi to i jesu. Ali je ta vanjska manifestacija bila moguća samo zato, jer u dubini hrvatske narodne duše kao pod pepelom tinja još uvijek živa vjera. A tome je dokaz i činjenica, da je samo u Varaždinu pristupilo oko 25.000 ljudi k svetim sakramentima. A bezbožac sigurno ne ide k sakramentima.
Vrlo je utješna činjenica i održavanje brojnih pučkih misija. U minuloj godini održali su oci isusovci, franjevci i dominikanci u više nego 36 župa takove 8-dnevne misije.
Mislim da je na njima sudjelovalo do blizu 100.000 ljudi, koji su javno opet ispovijedili svoju vjeru, a golemi dio njih, barem 60 posto, pristupilo k svetim sakramentima.
Na posebnom mjestu moram istaknuti održavanje duhovnih vježba u provinciji, po selima. To je novost za naše krajeve, jer su se duhovne vježbe do sada redovito održavale samo po gradovima. Ali mi smo bili uvjereni, da je hrvatski seljak prihvatljiv za sve ono što je dobro, ako mu se istina predoči na prikladan način. Oko 12.000 naših seljaka i seljakinja prošlo je te duhovne vježbe u zatvorenom krugu, koliko je bilo moguće. Rezultat je bio preko svakog očekivanja.
Utješna je činjenica i sve veći napredak Katoličke Akcije. Iako još imade predrasuda kod pojedinaca protiv nje, tih predrasuda iz dana u dan sve više nestaje, i mi osjećamo na terenu duboko značenje, što ga ona imade za duhovnu obnovu hrvatskog puka. Deseci tisuća organiziranih katoličkih muževa, žena, djevojaka i mladića, a i malene djece, znače već danas jednu snažnu duhovnu silu s kojom raspolaže Crkva.
To su evo, nekoji, da ne nabrajam druge, utješni momenti, koji moraju dignuti elan čitavog klera. Dextera Domini fecit hoc! [52] Manus Domini non est abbreviata! [53]
Zato ćemo punim tempom nastaviti taj rad i buduće godine. Posebnu ćemo pažnju dakako i u buduće posvećivati našem Zagrebu, da organiziramo pastvu što savršenije u novim župama, koje su već osnovane i koje se još imadu osnovati, tako da će 200.000 katolika u Zagrebu biti u mogućnosti, da udovolji svojim duhovnim potrebama bez većih poteškoća.
Da nećemo zaboraviti ni katoličke štampe, samo se po sebi razumije, jer je ona jedno od prevažnih pomagala u pastoralnom radu. Katolički će episkopat uz Božju pomoć riješiti i problem katoličke štampe u našoj domovini.
Završujem sa željom da u ovim teškim danima imadete neograničeno pouzdanje u Božju pomoć! Qui confidunt in Domino sicut mons Sion! [54] I vi ćete biti tvrdi kao sionska pećina, budete li puni pouzdanja u Boga. A takovi i morate biti, da vaši protivnici znadu, da će u obrani prava Crkve Božje i duhovnih dobara povjerenog nam stada, naći u nama ne zečeve nego lavove, koji znadu ako ustreba i ginuti za svete ideale![51] Mt 10, 24; Lk 6, 40: »Nije učenik nad svojim učiteljem.«Hrvatska straža, 1. siječnja 1939., br. 1., str. 1-2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 287-289.
[52] Usp. Ps 118, 16: »Gospodnja desnica ovo učini.«
[53] Usp. Iz 59, 1: »Nije ruka Jahvina prekratka!«
[54] Ps 125, 1: »Tko se uzda u Jahvu, on je kao brdo Sion!«
Govor preuzvišenog gospodina Nadbiskupa časnicima i vojnicima katolicima u vojarni Kralja Petra na Črnomercu, 12. srpnja 1939.
Budite junaci vjereGospodo časnici, vojnici, katolici!
Rado sam se odazvao Vašoj želji i pozivu vašeg vojnog svećenika da vas danas posjetim, odslužim vam svetu misu i progovorim vam nekoliko riječi. To mi je s jedne strane dužnost, jer i vojnici sačinjavaju dio duhovne pastve, za koju je biskup odgovoran Bogu. S druge pak strane, onome koji je proučio evanđelje, upada u oči, da vojnici nisu imali zadnju ulogu, dok je Krist hodao Svetom Zemljom, tumačio vječne istine puku i položio život za grješni ljudski rod.
Vojnici su bili najsuroviji prema Kristu, jer se nisu žacali da ga popljuju, izbičuju i na sve načine pogrde dok nije izdahnuo na križu. Ali vojnici su bili i najgrandioznije figure, koje susrećemo u Evanđelju.
Malo se čije riječi spominju i dan danas toliko, niti ih je Crkva uvrstila u najsvetije funkcije, kao riječi onog starog rimskog kapetana, koji je pao na koljena pred Kristom i zavapio: »Gospode, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj!«26
I Krist, makar je bio Bog, i On kao da se začudio nad duševnom veličinom toga krutog rimskog oficira, pa se okreće prema mnoštvu Židova i govori - »Zaista, zaista vam kažem, nisam našao toliko vjere u Izraelu!«27
Zato, rekoh na početku, rado sam se odazvao vašem pozivu, da vam progovorim nekoliko riječi na završetku vaše regrutske obuke, kod koje vam je tumačio istine vjere vaš vojni svećenik. A što da vam ja kažem kao vaš biskup? Napose vama vojnicima katolicima, sabranim iz sela naše prostrane hrvatske metropolije? Kažem vam samo jedno! Slijedite one vojnike iz evanđelja ne u zlu nego u dobru, ne u raskalašenosti i prostoti, nego u poštenju i čestitosti.
Dvije su stvari na koje sam najčešće čuo se tužiti duhovne pastire na momke, koji im se vraćaju iz vojske. Prvo, da gadnom psuju kad se vrate iz vojske, a drugo, da lako skrenu na skliske puteve, koji se protive šestoj zapovijedi Božjoj. No znate li zašto je sam Krist odao onakovo priznanje onom rimskom kapetanu? Radi njegove žive vjere i duboke poniznosti. Ako te dakle snađe napast i čuješ od svojih drugova prostačke psovke, pogrde svetog Imena Božjeg, sjeti se tko je Bog, a tko si ti? To će te brzo učiniti malenim.
Bog je tvoj stvoritelj, od kojeg si ovisan svaki čas. A ti? Ti si čovjek, za kojeg govori Job u Sv. Pismu: »Homo putredo et filius hominis vermis! Čovjek je trulež, i sin čovječji crv!«28
Bogumrska psovka direktan je atentat na Veličanstvo Božje sa strane čovjeka, koji je potpuno ovisan o Bogu. A što govori apostol Pavao? Deus non irridetur.29 Bog se ne da izrugivati! Bog istina ne plaća svake subote, ali ni nikome dužan ne ostaje.
Zato u vlastitom interesu nastoj da ono što je sveto, svetim i držiš. Nije našim selima i gradovima potrebno više prostote, nego više finoće, nije im potrebno više surovosti nego više uglađenosti. A nitko neće poreći, da ružna bogumrska psovka odaje čovjeka ružna karaktera, kao što i lijep pristojan govor odaje čovjeka odgojenog. Ako su danas ljudski zakoni koji kažnjavaju psovku pali u zaborav, Božji zakon ne može pasti u zaborav.
No ako je veliko zlo psovka, veliko je i ono drugo zlo, na koje sam čuo tužiti se duhovne pastire. Razuzdanost u šestoj zapovijedi Božjoj ne može voditi dobru ni pojedinca, ni naroda. Vi ćete se danas sutra svi vratiti svojim kućama, da osnujete svoju obitelj. A može li da osnuje sretnu obitelj čovjek, koji je već prije toga bio rob najgorih strasti i uslijed te raskalašenosti možda već uništio vlastito zdravlje?
Lijepo vas opominje naša narodna poslovica: »Za jedan časak radosti, hiljadu dana žalosti!« S toga nastajte, da svoje dane u vojsci sprovedete onako, kako vas je učila dobra mati u rodnoj kući, kako vas je učila još bolja mati Sveta Crkva, i kako to od vas traži zapovijed Božja. Neka vas ne zavede loš primjer drugih, nego vi dobrim primjerom prednjačite drugima. Junake ljudi uvijek poštuju. Napose junake u vjeri, koje ne okreće vjetar ljudskih obzira, nego stoje čvrsti kao i hrast.
Konačno stavljam vam još jednu stvar na srce, na koju se u vojsci tako lako zaboravlja - a to je molitva. Prosjak koji je sakat, ako hoće da živi, onda mu ostaje samo jedno, to jest da moli druge da mu pomognu. Svi smo mi prosjaci pred Bogom. A mnogo nam je toga potrebno i za tijelo i za dušu.
Ako dakle hoćeš da ti dobro ide u životu, onda budi prije svega muž molitve. Pripovijedaju za stanovnike Balearskih otoka u starini, da su od najmlađih dana vježbali svoje sinove u gađanju strelicama. I da ih što prije i što bolje nauče gađati nisu im davali kruha u ruke, kad su bili gladni, nego bi kruh postavljali na vrh stabala, dali sinovima strelice u ruke i govorili: »Ako hoćeš da jedeš kruha, evo ti strelice u ruku, gađaj i skini si ga.«
I ja dovikujem vama: »Ako hoćeš da te blagoslov Božji prati u životu, napose sada u vojsci, nastaj da bez prestanka strelicama molitve gađaš na nebo i jurišaš na milosrđe Božje!« Bez nje nema sreće ni napretka nikome.
Sjećam se jednog prizora iz vojarne. Od svih momaka našao se jedan jedini koji se nije sramio da se prije spavanja skrušeno pomoli Bogu. Kiše poruga padale su na njega svaki dan. Ali se nije dao smesti. Konačno je dozlogrdilo već svima, i jedne večeri doviknu jedan: »Zaista ovo je jedini junak među nama.«
Ako je taj bio u stanju da toliko vremena izdrži takovu vatru protiv sebe, neće biti boljeg junaka od njega ni na bojnom polju. Budite dakle i vi junaci vjere! Neka vas sve Bog blagoslovi!
[26] Mt 8, 8.
[27] Mt 8, 10.
[28] Job 25, 6.
[29] Gal 6, 7.
Hrvatska straža, 13. srpnja 1939., br. 158., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 329-331.Zaključni govor na kongresu Hrvatskog katoličkog tiska, 29. travnja 1939.
Katolički tisak – obronci goleme duhovne baštine
Dragi kongresisti!
Već četrdesetu godinu nosi »Katolički list« na svojoj naslovnoj stranici riječi pape Leona XIII. uredniku istoga lista: »Curate strenue ne Ecclesiae castra defensoribus careant in regno Croatiae.« »Brinite se živo, da ne bi tabor Crkve oskudijevao na braniteljima u kraljevstvu hrvatskome.«
Već skoro trinaest stoljeća živi i djelu je Crkva katolička u tom kraljevstvu hrvatskome. Bogu hvala nije joj nikada uzmanjkalo branitelja do danas. Ni onda, kad je jedan od hrvatskih knezova pokušao da sudbinu svog naroda poveže s istočnim raskolom. Cijeli je narod reagirao tako, da je pokušaj zauvijek propao. Ni onda, kad su se divlje tatarske horde srušile na Hrvatstvo. Ni onda, kad je zaprijetila otrovna zaraza bogumilstva. Ako je i polomila ta zaraza po gdjekoju granu našega narodnog stabla, ipak je ono ostalo u glavnom neoštećeno. Ni onda, kad se je val islama prelio tako, da je zaprijetio potopiti čitavu Europu.
Branitelji Crkve i domovine naše stvorili su takav zid za njezinu obranu, da ga islam nije bio u stanju nikada sasvim razoriti. Ni onda, kad je sa hladnog sjevera zaprijetio mrzli val protestantizma. Odbili su ga tako, da mu nije ostalo ni spomena među Hrvatima. Ni onda, kad su tamne sile dobile vlast u ruke tako, da su pred pet godina zatražile od nas da brišemo sa naslovne strane »Katoličkog lista« i same riječi Leona XIII. »Curate strenue ne Ecclesiae castra defensoribus careant in regno Croatiae.« Odbili smo odlučno taj zahtjev i bili spremni i na najgore u obrani Crkve u »kraljevstvu hrvatskome.«.
Nikada dakle, Bogu Svemogućem hvala, nije uzmanjkalo branitelja Crkvi katoličkoj u našoj domovini, ni na maču, ni na riječi, ni na peru.
Ali dok se je obrana u prošlosti nerijetko morala voditi s mačem u ruci, u sadašnjosti a i u budućnosti izgleda vodit će se u prvom redu riječju i perom. Pa kad se očevi naši nisu nikada osramotili na maču u obrani svojih duhovnih dobara, dužnost je naša, da nikad ne smetnemo s uma riječi Leona XIII. i da poradimo, da Crkva Božja ne bude nikad oskudijevala ni braniteljima na peru, nego da ih uvijek bude sposobnih i neustrašivih toliko, da će biti u stanju suzbiti svaki pokušaj, bilo potajni bilo javni, koji bi išao za uništenjem naše goleme duhovne baštine, koju nam je dala Crkva, a očevi sačuvali.
Strategija ima svoje principe od kojih nikad ne odstupa. I vi, dragi kongresisti, kao vojnici pera u obrani Crkve valja da uvijek imate pred očima načela što ih je sv. Augustin sažeo u tri riječi, i koja su garancija uspješne obrane. U vašem radu, da se poslužim riječima velikog crkvenog učitelja, neka vam bude lex veritas, regina caritas, finis aeternitas!
Zakonom u vašem radu neka vam bude istina. Tim više što laž sve više postaje sredstvo kojim se ljudi služe da osvoje svijet. Vi znate vrlo dobro, da je mnogo toga sagrađena na laži u ovih nekoliko zadnjih decenija ljudske povijesti. Ali što se na laži gradi to svaka bura brzo i razgradi, kao što i bujica odnosi kuću sagrađenu na pijesku. Ono što konačno pobjeđuje i ono što konačno spašava ljude to je istina. »Istina će vas osloboditi!«, rekao je Krist![20] Zato neka ona uvijek u svim prilikama, pa makar i uz cijenu života, bude zakonom vašega rada.
A kod vršenja tog zakona istine neka vazda bdije kraljica koje se zove caritas - ljubav. Istina je mnogo puta gorka i ako je korisna. Zato kao što majka pruža djetetu gorki lijek zaslađen medom ili šećerom, tako i vaš javni rad neka uvijek prati istinska ljubav prema bližnjemu, koji je zalutao s puta istine, da vidi, da nam je jedini cilj otvoriti mu oči i spasiti ga od propasti.
Konačno, kao što orao kad spazi plijen, leti kao strijela prema njemu, ne obazirući se ni lijevo ni desno, tako i vama neka vazda lebdi pred očima zadnja svrha vašega rada, a to je aeternitas -vječnost. Sve valja promatrati, sve prosuđivati sub specie aeternitatis - u vidu vječnosti.
Budete li se držali ovih načela, bit ćete dobri branitelji ne samo Crkve nego i naroda i domovine, jer se njihovi interesi u mnogom poklapaju. A vi morate biti dobri branitelji. Na vama leži golema odgovornost. Teško narodima, ako pogriješe državnici. Ali rekao bih još teže, ako pogriješi tisak. Onda postaje pravi zator svijetu. Budite Crkvi i svome narodu branitelji!
Katolički list, 11. svibnja 1939., br. 19., str.234-235.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 316. – 317.
[20] Iv 8, 32.
Ispiši stranicu
