1943.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Nagovor zagrebačkim katehetama prigodom početka školske godine, 26. rujna 1943.
Od nas će se tražiti možda i krvava žrtva!
Draga gospodo i braćo katehete!
Započela je opet jedna školska godina. Rijetko je kada školska godina počinjala u ovako teškim prilikama kao ova. Ali niti ove teške prilike ne mogu nas izuzeti od dužnosti koje srno na sebe preuzeli svetim svećeničkim ređenjem i nastupom katehetske službe.
To je prije svega marljiv rad. Za sve naime ljude stoji zapisano: »Homo nascitur ad laborem et avis ad volatum![173] – Čovjek je rođen da radi, a ptica da leti!« Ta niti prvi čovjek, koji je došao na svijet u raju zemaljskom, Adam, nije bio izuzet od ovog zakona. Jer kad ga je Gospodin stvorio, veli Sveto Pismo: »Posuit illum in paradiso ut operaretur et custodiret illum! – Postavio ga je u raju da radi i da ga čuva!«[174]
A ni drugi, nebeski Adam, koji je došao da popravi ono što je zemaljski Adam pokvario, naime Gospodin Isus Krist, nije bio izuzet od tog zakona. Ako za ikoga, a ono za njega vrijede riječi Svetoga Pisma: »Pauper sum ego et in laboribus a juventute mea! – Ja sam siromah i mučim se od mladosti svoje!«[175] To je dovoljno pokazao u trideset godina sakrivenog nazaretskog života. Ali je to isto tako dovoljno pokazao i u tri godine javnog naučavanja i propovijedanja Evanđelja, kada je često jedva dočekao, da od velikog umora sjedne i malo odpočine.
»Exemplum dedi vobis!«, rekao je Gospodin! »Dao sam Vam primjer!«[176] Prošle godine primio sam nekoliko tužbi, da neki katehete ne rade, koliko bi mogli i morali. Držim, da su te tužbe bile pretjerane. Ali kao što je Gospodin Isus, da izbije povod za sablazan farizejima, poslao Petra da uhvati jednu ribu da izvadi iz nje šesterac, da plati hramski porez,[177] tako i Vi, gospodo i braćo katehete, nastojte da marljivim svojim radom izbijete svaki povod tužbama, kao da ne vršite savjesno ono, na što ste kao katehete obvezani. Potrebno je do maksimuma iskoristiti vrijeme napose sada, kada manje više sve škole moraju raditi u vrlo skučenim prilikama i uz stalne prekide. Jer ako bi i koji taj uspio da se otme kontroli svoje crkvene vlasti, sigurno je, da neće izbjeći nebeskoj kontroli, kad stoji pisano za Gospodina: »Ecce tu laborem consideras! - Ti ispituješ rad pojedinaca!«[178]
Sjećate se, kako je poručio onom biskupu u Apokalipsi: »Scio opera et laborem et patientiam tuam! – Znam tvoja djela i trud tvoj i strpljivost tvoju. »Sed habeo contra te, quod primam caritatem reliquisti!« – Imam protiv tebe, što si prvu ljubav (to jest revnost) ostavio!«[179] Staviti dakle sve na svoje mjesto, kako se pristoji!
Primio sam prošle godine s više strana opaske, da bi bila potrebna veća kontrola kateheta s obzirom na vladanje mladeži u crkvi. Izgleda, da su došla ona vremena, o kojima je božanski Spasitelj rekao, da će se na zemlji bezakonje umnožiti, a ljubav (prema Bogu i Božjim stvarima) u mnogima ohladiti.[180] Ohladio je žar za Boga i Svetu Crkvu u mnogim obiteljima. Koje onda čudo da mladež ono što vidi kod roditelja i odviše lako nasljeduje, pa prema tome mnogi mladić ili djevojka dolazi u crkvu, k službi Božjoj ne zato, što bi ćutio goruću unutarnju potrebu, nego jer se mora radi školskih propisa. Tomu onda odgovara i vladanje u crkvi.
Da u takvim prilikama katehetama nije lako, to si mogu predstaviti. Ali, gospodo i braćo katehete, možda ne bi bilo zgorega, da vam u ovoj stvari dadem jedan savjet. U vrijeme vjerskog raskola u Njemačkoj za vrijeme tako zvane reformacije, zadesila je ta nevolja i Hildesheim. Kažu, da su dvojica zvonara u tamošnjoj stolnoj crkvi čula svaku noć neki tihi šuštanj i kao neki tihi razgovor. Nastojali su ući tome u trag i konačno su opazili, da to nije ništa drugo nego rektor crkve, koji je svaku noć klečao jedan sat pred Presvetim Otajstvom, sklapao ruke i molio Gospodina, da ne pusti propast čitavog grada i kraja. Zaklinjao je, idući od oltara do oltara, patrone grada i okolice, da sačuvaju tome narodu svetu vjeru. On je kasnije postao biskupom. I njegovu je molitvu uslišao Gospodin.
Zar nije to nešto tako divnoga, draga gospodo i braćo katehete, da mi katolički svećenici imamo uvijek u ruci sredstvo, kojem se ništa ne može oprijeti, ako hoćemo, da nešto postignemo. To sredstvo je sveta molitva. Pa da lakše doskočite zlu, na koje se tuže katkada i građani, da se mladež razuzdano vlada pod Svetom Misom u crkvi, utecite se svemogućem sredstvu, molitvi! Neka ne prođe ni jedan dan, a da se povjerene Vam mladeži ne sjetite u Svetoj Misi, breviru ili inače u molitvama, i uvjeren sam, da će se prilike i u ovom pogledu izmijeniti usprkos očajnim prilikama, koje vladaju u čitavom svijetu.
Iz ovoga možete pak lako razabrati kako je neophodno potrebno za nas svećenike, da težimo za svetošću, kad niti je što onaj koji sadi, ni onaj koji zalijeva, nego onaj koji daje da raste![181] Ove su godine mnogi između vas obavili, hvala Bogu, duhovne vježbe, ali vjerujte mi, kada bi svaki od Vas svake godine obavio duhovne vježbe, čuvao se duha ovoga svijeta i nastojao da se što više opije Duhom Božjim, da bi prilike među povjerenom vam mladeži pokročile i u ovoj stvari znatno na bolje. Kušajte, i vjerujte mi da se nećete prevariti!
Želio bih Vam konačno staviti još jednu stvar na srce. Kako god su vremena danas teška i rastrovana, nema nikakve sumnje, da i danas imade još tisuće i tisuće pojedinaca, pa i među mladeži, koji, da se poslužim riječima Svetog Pisma, nisu sagnuli koljena pred Bogom![182]
Nastojte tu izabranu mladež privući u bilo koje vjersko društvo, da se onaj sveti plamen, koji je Krist donio na svijet, raspali u njima, pa da onda zapale njime i svoju okolinu, drugu mladež, koja je mlaka, nemarna i neupućena. Jer, moglo bi doći vrijeme, a možda čak nije ni daleko, kad će se od svih nas tražiti možda i krvava žrtva za priznanje naše vjere. Za taj slučaj valja biti spreman. Jer tu se onda radi o biti ili ne biti, ne našega tijela, nego naše duše, prema riječima Krista Gospodina: »Tko se posrami mene pred ljudima, toga ću se i ja posramiti pred Ocem svojim nebeskim.«[183]
Nova školska godina znači dakle za vas, gospodo i braćo katehete, nove muke i nove brige. Ali ona će, ako se snosi u duhu Kristova svećenika, značiti jedan novi dragulj u kruni vječnoga života, koju vam pripravlja onaj kome služite, Bog!
Katolički list, br. 40. (1943.), 451.-452.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 270–273.Nagovor prigodom svečanosti u povodu 100. obljetnice osnutka perivoja Maksimir, u kapelici sv. Jurja u Maksimiru, 8. rujna 1943.
Crkva nije protivnik napretka ljudskoga društva!
Gospodine načelniče, gospodo članovi Društva Zagrepčana, dragi vjernici!
Sto godina znači veliki razmak u životu smrtnoga čovjeka. Jedan je naime samo, za koga stoji pisano: »Tisuće godina pred tvojim očima su kao jučerašnji dan, koji je prošao.« To je Gospodin Bog! Svi mi drugi smrtna smo i ograničena bića, koja ono, što se je zbivalo pred stotinu godina, doznajemo tek iz predaje, iz spisa pohranjenih u arhivima.
I baš zato, jer smo smrtna, ograničena bića, dakle bića posve ovisna jedna o drugima, a svi zajedno ovisni o Bogu, kao svome prvom uzroku i posljednjem cilju, baš zato postoji za nas jedna velika dužnost, dužnost zahvalnosti prema dobročiniteljima.
I vi ste, gospodo članovi Društva Zagrepčana, izvršili časno tu dužnost prema Bogu Ocu, »od kojega, prema riječi Apostolovoj, silazi svaki dobri dar«, kad ste danas prisustvovali svečanoj Svetoj Misi u Prvostolnoj crkvi, žrtvi zahvalnici Bogu za dobročinstvo ovoga perivoja. A sada evo, u dragoj kapelici ovoga perivoja odajemo počast i Onoj, koje blagdan rođenja danas slavimo, Majci Božjoj, koja nam više nego itko drugi simbolizira ljepotu ovoga našega perivoja i uči nas, u čem je prava ljepota i pravi užitak.
Na nju se naime odnose one lijepe riječi Svetoga Pisma: »Ti si kao ograđeni vrt, sestro moja!«[171] Jest! U tome divnom vrtu, prečistom Srcu Majke Božje, cvatu kao nigdje ljiljani čistoće, ljubice poniznosti, ruže smjernosti, sunčanice poslušnosti. I kao što je u prvom perivoju na zemlji, u rajskom perivoju, raslo stablo života, tako je i u ovom prečistom Srcu Majke Božje niknuo korijen Jesejev, iz kojeg je niknulo pravo stablo života svega svijeta, Isus Krist. A uz ovo stablo u tom vrtu prečistoga Srca Marijina raslo je ne samo nježno cvijeće tihih krjeposti, nego i golema, do neba sežuća, stabla pravde, jakosti, pouzdanja.
Što su dakle htjeli ti blage uspomene moji predšasnici na stolici biskupa zagrebačkih, kad su osnivali ovaj perivoj? Htjeli su pokazati, da Crkva nije nikakav protivnik napretka ljudskog društva, kako bi to htjeli dokazati neki ograničeni umovi. Htjeli su pokazati, da prava ljepota svaku plemenitu dušu nužno vodi k Bogu, izvoru svake ljepote. Htjeli su poučiti, da ne hodamo gluhi i slijepi po zemlji, nego da u svakoj travci, u svakom cvjetiću, u svakom stablu, u svakoj kapi vode ovoga perivoja gledamo njihovoga nevidljivog Stvoritelja; iz časovitih, prolaznih učinaka, da promatramo vječni, nepromjenljivi uzrok, Boga! Htjeli su, da po gajenju ove izvanjske ljepote pouče sve koji budu hodali po ovom perivoju, da još više uznastoje oko toga, da vrt njihove duše ne bude stajao razvaljen i bez ograde kao stjecište svakojake gamadi, grijeha, nego da, dobro ograđen vjerom u Boga, bude pun divnih krjeposti, koje ljudskoj duši pristaju više negoli cvijeće i ukrasno drveće ovome perivoju.
I zato ćete razumjeti, gospodo članovi Društva Zagrepčana, da nitko ne vrijeđa dublje uspomene osnivača ovoga perivoja od onih, koji se njegovom prirodnom ljepotom služe možda kao sredstvom, da mogu nesmetano udovoljavati niskim strastima, i da nitko ljepše ne časti uspomene osnivača ovoga perivoja od onih, koji iz ovoga cvijeća, iz ovoga stoljetnog drveća, iz ove bistre vode, iz ovog svježega zraka nađu povod da slave i hvale Onoga, za koga stoji pisano: »Gospode, Gospode, Bože naš, kako je divno ime tvoje po svoj zemlji!«[172]
Proslava stogodišnjice ovoga perivoja pada možda u jedno od najtužnijih razdoblja ljudskoga društva. Ono što su marne ljudske ruke kroz vjekove njegovale, ono što je ljudski um kroz vjekove stvarao, danas se pretvara u prah i pepeo, jer je ponestalo ograde, koja je vrt ljudske duše čuvala od pustošenja, vjere u Boga! Neka nam stoga ova skromna proslava bude poticaj, da tu ogradu, vjeru u Boga, čuvamo i njegujemo, kako bi iza razaranja došlo istinsko stvaranje, iza pustošenja njegovanje, te bi čitav svijet postao ono, što bi po Božjoj namisli i imao biti: jedan jedinstveni vrt, u kojem čovjek uz marni rad nalazi divnu razonodu u miru, ljubavi, pravdi i poštenju, dok se ne vrati k Onome, od koga je potekao, k Bogu.
Katolički list, br. 37. (1943.), 419.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 265–267.Govor akademskoj mladeži na završetku uskrsnih konferencija nakon obavljene svete ispovijedi i pričesti, 28. ožujka 1943.
Žrtva se ukazuje kao nužan uvjet života
Katoličke akademičarke i akademičari!
Sigurno vam je poznata anegdota o grčkom filozofu Diogenesu, kako je usred bijela dana išao sa svjetiljkom u ruci po trgu i nešto tražio. »Što tražiš, Diogenese«, upitaju ga? »Tražim ljude«, odgovori filozof. »Pa zar ne vidiš, odvrate mu, da ih je pun trg?« »To nisu ljudi«, reče Diogenes, »to su svinje!«
Već je dakle stari poganin uvidio, da nije tolika potreba hrane, odijela, stana, kolika je potreba čestitih i valjanih ljudi. A mislite li da bi Diogenes, kad bi kojim slučajem bio danas živ i znao što je Krist dao čovječanstvu, mislite li da bi njegov sud bio povoljniji o današnjem čovječanstvu negoli o svojim suvremenicima? Mislim da ne bi, nego naprotiv, bio bi sigurno mnogo stroži s obzirom na ono što je primilo od Boga, ali i proigralo čovječanstvo naših dana.
Sigurno je, da danas teško osjećamo nestašicu odjevnih predmeta. Teško osjećamo nestašicu hrane. Teško osjećamo nestašicu stanova. Silno osjećamo potrebu mira. Ali vjerujte mi, drage akademičarke i akademičari, ničega ne osjećamo tako teško kao nestašicu dobrih, valjanih ljudi. Jer kad bi svi ljudi bili valjani kako treba, brzo bi jenjala kriza prehrane. Kad bi svi ljudi bili valjani kako treba, brzo bi jenjala kriza stanova. Kad bi svi ljudi bili valjani kako treba, brzo bismo osjetili izobilje odjevnih predmeta. Nije problem materija, nego je problem čovjek!
Mislim stoga, da je Alexis Carrel, dobitnik Nobelove nagrade i profesor na Rockefellerovom institutu u New Yorku, izrazio mišljenje mnogih duhova našega vremena, kad je napisao riječi: »Ambijent što ga je stvorilo naše shvaćanje i naša iznašašća, taj ambijent nije prilagođen ni našem stasu ni našoj formi. Mi smo u njem nesretni i degenerirani i moralno i intelektualno. Nemir i nesreća stanovnika novog tipa države proizlazi iz njihovih političkih, ekonomskih i socijalnih uređaja, ali nadasve od njihove vlastite dekadence. Oni su žrtva zakašnjenja znanosti o životu za onom o materiji.« I gledajući Carrel, da čovječanstvo mora prema tomu ravno u propast, kuša da nađe tome lijek, jer ćuti da će i on snositi neku odgovornost, ako ništa ne učini da se prilike poboljšaju. Svakako je zanimljivo, u čem jedan dobitnik Nobelove nagrade misli naći tome lijeka. »Snažni duhovi, veli Carrel, snažni duhovi morali bi se posve posvetiti tome, da steknu nenadoknadivo znanje za djelo obnove čovjeka, i da svu svoju inteligenciju i volju tome posvete dok su živi. Za pedeset godina oni koji se budu podvrgli disciplini u toj školi, bit će vjerojatno sposobni, da vode obnovu ljudskih bića i civilizacije stvorene za njih. Doista, bit će potrebno da se ti učenjaci odreknu običaja redovite egzistencije i možda čak braka, obitelji. Oni će morati živjeti kao redovnici velikih kontemplativnih redova ... U toku povijesti velikih naroda mnogi su se pojedinci žrtvovali za spas svoje države. Žrtva se ukazuje kao nužan uvjet života. I zašto ne bi neki pojedinci žrtvovali svoj život da steknu nenadoknadivo znanje za obnovu civiliziranog ljudskog bića i njegove okoline? Sigurno je, da je ta zadaća teška. Ali postoje duhovi, koji se ćute sposobnima da ju provedu!« (Osservatore Romano, 1943., br. 62.).
Šteta da taj ugledni čovjek nije bacio pogled na doba prije Krista, pa bi našao mnogo sličnosti između onoga doba i ovoga. Vidio bi da je i tada bilo i te kako jakih duhova, kao što su Platon, Aristotel, Sokrat, Seneka, Ciceron i niz njima sličnih. Jesu li bili u stanju obnoviti trulo poganstvo? Nisu! Hoće li jaki duhovi, kako si ih zamišlja Carrel, biti u stanju da obnove čovjeka naših dana, pa makar baš poprimili i formu kontemplativnih redova? Neće, ako ne pridođe nešto drugo, to jest ako se na pozornicu ljudskoga života opet ne dovede Bog onakav kakav jest, s programom pisanim ne na papiru nego u savjesti ljudskoj.
Jer znate li, drage akademičarke i akademičari, znate li kako izgleda valjan, dobar čovjek, za kojim toliki uzdišu? Za kojim uzdiše i Crkva i domovina? Tip valjanog čovjeka nije niti farizej niti carinik, nije ni mason ni boljševik, nije ni kapitalist ni proleter, nije ni »drug« ni »drugarica«, ni demokrat! Nego je tip valjanog čovjeka, kakva treba i očekuje kao ozebao sunca i Crkva i domovina, onaj, kojega nam predstavlja ne ljudska nego Božja mudrost riječima: »Deum time et mandata eius observa; hoc est enim omnis homo! - Boga se boj i zapovijedi njegove vrši; to je potpun čovjek!« (Prop 12,13).
Eto, na tome se lomi sve! Sasvim su besmisleni i najljepši programi, prije nego se sagne ponizno glava, pa bila i najučenija, pred Stvoriteljem svijeta! Njemački pjesnik Max Dauthendey umirao je za vrijeme Prvoga svjetskoga rata daleko od svoje domovine na otoku Javi u Indijskom oceanu. U njegovoj ostavštini našla se jedna Biblija, na čijem je zadnjem listu bilo pjesnikovom rukom napisano priznanje: »Subota, 30. 6. 1917. Pet sam mjeseci ovdje, šest tisuća stopa visoko. Danas ujutro, kad sam pročitao pedeseti i šezdeseti psalam, doživio sam jednu spoznaju. Spoznao sam, da postoji osobni Bog. Kakva li je divna sigurnost s obzirom na moj životni cilj ušla danas u moje srce! Bog živi, osobni Bog živi, a kroz njega živi sve što živi!«
A ako, katoličke akademičarke i akademičari, ako osobni Bog živi kao što živi, ono nam se samo nameće pitanje: »Quis non timebit Te, o rex gentium? - Tko da se ne boji Tebe, o kralju sviju naroda?« (Jr 10,7). I kamo drugamo nego u ludnicu spadaju oni, koji bi htjeli teoretski priznavati Boga, a život si na zemlji udesiti potpuno prema hirima svoga srca? Boga se boj, govori Sveto Pismo, Boga se boj i zato vrši zapovijedi njegove! I nisu li upravo mnogi i premnogi katolici krivi, da je došlo do ovoga žalosnoga stanja stvari na zemlji do kojega je došlo? Živu tako da ometaju rad Crkve i sramote kršćanstvo danas, kad više nego ikada osjećamo potrebu kršćanstva iz apostolskih vremena, kad nije bilo ni bogataša ni siromaha, ni Židova ni Grka, nego su svi bili jedno srce i jedna duša.
Katoličke akademičarke i akademičari! Nikada zato nije bila vaša odgovornost tako velika, kao što je danas. Ako smo iskreni, moramo reći da je staro poganstvo u poredbi s poganstvom našega doba još uvijek bilo bolje. Jer staro je priznavalo potrebu kakvih takvih bogova i oltara. Novo obožava samo sebe, sam smrad u kojem se valja. Staro je imalo bar neko poštivanje prema obitelji, novo pozna samo »druga i drugaricu«, koje slučaj privodi i razvodi kao i pseta. Staro je poštivalo zakone kako tako, moderno hoće da svaki sebi bude zakon. Staro je poznavalo kakvo takvo pravo, moderno pozna samo silu kao izvor svega prava.
I jer smo tako duboko pali, zato treba i izvanrednih srdaca i duša, koje će pomoći spašavati, kao što želi i Carrel, čovjeka i njegovu civilizaciju. Ali mi, dakako, gradeći samo na onom temelju, kojeg je Bog označio. Treba nam junačkih duša. Jer ovo naše vrijeme, kako je to lijepo rekao Osservatore Romano u jednom članku, ovo naše vrijeme »nije vrijeme redovite administracije, nego izuzetak, u kojem se zahtijeva plemenština i to radikalna, herojske geste, pa čak, ako hoćete, i ludosti svetaca, pred kojima će svijet ostati zapanjen nad preobražavajućom snagom Crkve. U tim časovima velike kršćanske revnosti Duh Sveti je na poseban način budan i prisutan među nama. Zastrašujući primjer Ananije i Safire, koji su lagali Duhu Svetome, htijući se prilagoditi nekom srednjem putu, može nam svima biti tragičan znamen, da će kršćanina, koji ne zna biti na visini kršćanina, danas sutra stići kazna Božja«.
Bilo bi dobro, da si to zapamte oni kratkovidni ljudi, koji se usuđuju davati lekcije još i sada o nekakvom katoličkom klerikalizmu, makar i stidljivo iza ugla. Katoličke akademičarke i akademičari! Puno se govori danas, kako vidite, o obnovi čovjeka, o obnovi ljudskoga društva. I mnogo se rasprava piše i knjiga izdaje o tome. Ali Sveto Pismo dalo je jedinstveni i sigurni recept, kojeg ništa drugo ne može nadoknaditi: »Deum time et mandata eius observa, hoc est enim omnis homo! - Boga se boj i zapovijedi njegove vrši, to je naime potpun čovjek!«157[157]
Pisac August Strindberg malo prije svoje smrti držao je sam nad sobom neke vrsti sud o svojoj prošlosti. Rezultat je sažeo u riječi: »Kratko rečeno, ja pripisujem svu svoju nesreću jednom razlogu, a taj je, da sam bio bezbožan. Jedan čovjek, koji je prekinuo vezu s Bogom, ne može imati blagoslova. Sve brbljanje, da je svatko svoje sreće kovač, nije drugo nego prazna pljeva. Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se muče, koji je grade! To je čitava istina!«
Kamo sreće, da je takav sud držao malo prije, dok je još bio pri životnoj snazi. Možda bi tisućama drugih bio pokazao put k sreći, a i sam bi ga bio našao.
A ovo naše doba? I ono može glatko reći, da svu svoju nesreću mora pripisati samo jednome razlogu, a to je svome praktičnom bezboštvu. Jer onaj koji je prekinuo vezu s Bogom, ne može imati blagoslova Božjega, ne može u zadnjoj liniji biti valjan čovjek. Sve brbljanje, da je svatko svoje sreće kovač, nije ništa drugo nego prazna slama. Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se muče, koji je grade.[158]
Prave, čestite i valjane ljude stvara strah Božji. A takovih treba mnogo, vrlo mnogo i domovina i Crkva. Preko njih će se onda blagoslov Svemogućega izlijevati posvuda. Zacijelit će brzo rane, koje je zadao ovaj rat. Izgradit će se brzo porušene kuće, crkve, škole, mostovi. Zavladat će opet žuđeni mir u obiteljima, u čitavom narodu.
Ne zaboravi toga nikada, draga katolička akademska mladeži, ako hoćeš da vidiš bolje dane za sebe, svoj narod i domovinu.
IZVOR: Katolički list, br. 13. (1943.), 145.-146.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 239-243.
Ispiši stranicu
