1937.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Nagovor delegaciji KA prigodom čestitanja Nove godine, 31. prosinca 1937.
Kršćanski preporod našeg naroda će sigurno doći
Ja Vam se, gospodo i braćo, zahvaljujem od svega srca na dobrim željama. Kažem i vama, što sam rekao malo prije svećenstvu: ne treba se smutiti poteškoćama, koje nam stoje na putu. Nijedna dobra stvar ne ide bez poteškoća. Što je stvar bolja, to više poteškoća ima na svome putu.
Nažalost postavljali su se klipovi plemenitim nastojanjima i ondje gdje nije trebalo. Mi nećemo nikoga osuđivati, ali sam svjestan, da će se ispuniti i ono što je sv. Otac rekao za jednu zemlju, da će doći čas kad će mnoge duše požaliti, što nisu prihvatile darove, koje im Crkva nosi, i velim:
Mnogi će i kod nas požaliti što nisu prigrlili našu misao, nego su se dali na to da nam stvaraju poteškoće.
Mi idemo naprijed s tvrdim uvjerenjem, da će jednom doći kršćanski preporod našem hrvatskom narodu. Možda ćemo ga i mi doživjeti, ali, ako ga i ne doživimo, on će sigurno doći, jer istina konačno mora pobijediti.
Najljepše Vam se zahvaljujem na iskrenim čestitkama, i moleći svima našim nastojanjima uspjeh i Božji blagoslov, osobito želim, da svi imamo mnogo kršćanske ustrpljivosti.
Hrvatska straža, 1. siječnja 1938., br. 1., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 217.
Nagovor prigodom čestitanja Nove godine Kaptolu i kleru, 31. prosinca 1937.
»Zbijmo naše svećeničke redove«
Preuzvišeni gospodine, presvijetla i prečasna gospodo!
Srdačno Vam zahvaljujem na dobrim željama izraženim prigodom Nove godine. Četvrta je godina, otkad me je Providnost Božja pozvala na ovo odgovorno mjesto, do sada kao koadjutora blage uspomene nadbiskupa dr. Bauera, a sada kao njegova nasljednika na stolici Nadbiskupije zagrebačke i prostrane hrvatske metropolije. Njega je Gospod pozvao k Sebi!
Okusio je u 26 godina svu gorčinu biskupske službe, pa ne mogu propustiti, da ga se i ovom zgodom ne sjetim uz želju, da mu dobri Bog stostruko naplati u nebu, što je učinio za proslavu Imena Njegova kao glavar Nadbiskupije zagrebačke.
Mene je Providnost Božja dovela na ovaj položaj u vremenima nimalo zavidnim.
U prijašnja vremena, dok su prilike u svijetu bile sređene, mogla bi bila čovjeka u mlađim godinama na ovome položaju snaći napast, da se poda iluziji o lakoći biskupske službe. Danas ta pogibelj otpada. Jer u doba kad se, rekao bih, tresu stožeri zemlje, prilike u svijetu tako su razrovane, da breme biskupske službe čine skoro i anđeoskim ramenima teško.
Ta zar niste Vi svi svjedoci, kako Crkva katolička iskreno želi, da među ljudima vlada mir, pravda, ljubav i sloga? I tko ju je drugi kadar donijeti, ako ne upravo Katolička crkva? A ipak, zar nismo istodobno svi svjedoci, kako se po čitavom svijetu valja na nju drvlje i kamenje, kao da je ona kriva za sve nesreće, što biju čovječanstvo, za sve neuspjehe, što ih doživljavaju pojedinci i skupine u nastojanju oko realizacije svojih planova?
Vi ste svi svjedoci, kako udaraju na Crkvu Božju i groze se, što prikriveno što otvoreno, upravo oni, koji bilo načelima, što ih zastupaju, bilo načinom rada i života, stvaraju na sve strane razdor i mržnju, nemire i nesreće, tako da i mi možemo s punim pravom zavapiti s psalmistom: »Cum his qui oderunt pacem, eram pacificus! - Među onima, koji mrze na mir, ja sam miran!« [38]
Mjesto da traže razloge svojih neuspjeha u gaženju zakona Božjeg, oni ih traže u Crkvi katoličkoj, kao da i danas nema jednaku vrijednost riječ Gospodnja: »Miseros facit populos peccatum! - Grijeh čini narode nesretnima!« [39]
Kako dakle ne bi oni, kojima je povjereno vodstvo Crkve Božje, osjećali teškoću svoje službe! Ta svijet hoće da se oni prilagode njegovim načelima, njegovim idejama, koje ne poznaju Božjih zakona i Božje pravde u društvenom životu. Ako je pak kadkada jezikom ispovijedaju, djelima je niječu. Smijemo li pak mi, da pristanemo na taj zahtjev za volju lažnog mira, koji konačno vodi u propast i pojedince i skupine i narode?
Kad bismo mi to učinili, prilagodivši se nazorima svijeta, postali bismo protivnici Božji, prema riječima apostola: »Quicumque voluerit esse amicus saeculi huius, inimicus Dei constituitur! - Tko god hoće da bude prijatelj svijetu postaje neprijatelj Božji!« [40]
Kad pak valja birati između Boga i svijeta, onda za nas ne može biti krzmanja, niti nas može obuzeti strah u obrani prava Božjih. Ne imponira nam nikakva fizička sila, ni materijalna sredstva, ni broj pristaša, jer mi znamo vrlo dobro, da je »omnis caro foenum - Svako je tijelo travka« [41], koja danas jest, a »sutra se u peć baca«! [42]
Zato smatramo, da je sigurnije uzdati se u Gospoda negoli u ljude, prema riječima psalmista: »Bonum est confidere in Domino, quam confidere in homine! - Bolje je pouzdati se u Boga nego u čovjeka.« [43]
Crkva je katolička milenijska i Božanska institucija, puna životnog iskustva. Ona je: »Tanquam aurum igne probatum. - Kao zlato iskušano u vatri.« [44]
Crkva poniženja, progona i boli, kako bi rekao prorok. Ona znade, da će konačno sve to proći, ali »Verbum Domini manet in aetemum - Riječ Gospodnja ostaje u vijeke!« [45]
Ja dakle molim, gospodo i braćo svećenici, sve Vas, prisutne, a i one, koji se muče u pastvi, i to danas više nego ikad; sve Vas molim i opominjem, da ne klonete pod bremenom svoje službe. Znam napose sve poteškoće pastoralnog klera.
Znam vrlo dobro kako neki nesavjesni elementi dižu protiv njih glavu i žigošu ih kao izrabljivače, zaglupljivače, i čak kao neke neprijatelje hrvatskoga naroda, njih, koji se trude dane i noći za njeg više nego li otac i majka. I dok su, kao to i Crkva uopće, bili dobri u stisci, sad su najednom neprijatelji puka!
Nemojte, velim, ni za čas klonuti! Ta zar ne znate, da je već prorok morao zavapiti: - »Quomodo obscuratum est aurum, mutatus est color otimus - Kako je potamnilo zlato i kako se promijenila njegova boja!« [46]
Znadem, rekoh, poteškoće našeg pastoralnog klera. Njegove poteškoće bit će i moje poteškoće. Zajedno ćemo trpjeti i zajedno se radovati, da budemo jedno srce i jedna duša. I kao što ću ja nastojati, da im idem na ruku, gdje god mogu i koliko mi dopušta savjest i crkveni zakoni, tako i njih, a i sve vas molim, da me poduprete u odgovornoj mojoj službi.
Neka Vas dakle nijedna poteškoća ne slomi, već naprotiv neka Vas sve više jača, imajući na umu obećanje Krista Spasitelja: »Beati estis cum maledixerint vobis et persecuti vos fuerint, et dixerint omne malum adversus vos mentientes, propter me! - Blago Vama, kad vas pogrde i usprogone i uzgovore na vas sve zlo, lažući, mene radi!« [47]
I dok evo, braćo svećenici, završujemo Staru godinu, polazimo u novu s novim elanom na rad u duhovnoj izgradnji našega stada. Dok sve oko nas u svijetu očajava, što će biti i kako će biti u budućnosti, dotle mi krećemo u Novu godinu puni pouzdanja u Božju pomoć, kao i uvijek.
Ako je zlo u svijetu nastalo samo odatle, što se čovjek udaljio od Boga grijesima i opačinama, onda je jasno, da će i dobro na svijet doći samo onda, ako se čovjek opet vrati k Bogu otresavši se grijeha i opačina i pošavši opet putem kreposnog kršćanskog života.
Zato ćemo ove godine svratiti još veću pažnju pučkim misijama što ih tako lijepo daju čč. oo. isusovci, dominikanci, franjevci i drugi, s duhovnim vježbama po našim selima, ne žaleći ni truda ni troška. Uvjereni smo, da time stvaramo solidne temelje kršćanske obnove našega puka, a time i zalog sretne njegove budućnosti ne samo na drugome već i na ovome svijetu.
Mnogo će tome doprinijeti bez sumnje i naši euharistijski kongresi, koji će se, ako Bog dade, održati u nastajućoj godini u Varaždinu, Samoboru i Petrinji kao nastavak brojnih euharistijskih kongresa, koje po planu provodimo širom dijeceze kao moćno sredstvo za duhovnu izgradnju puka.
Zbijmo naše svećeničke redove! Za ničim naši protivnici toliko ne teže kao za tim, da pocijepaju naše redove, jer i oni znadu, što znači ona Svetoga pisma: »Funiculus triplex difficile rumpitur! - Trostruki konopac teško se kida.« [48] I zato kao štogod oni nastoje, da se ulaskaju jednima, buneći ih protiv drugih, da onda upropaste i jedne i druge, tako nastajmo mi, da podupremo jedan drugoga, gdjegod možemo, jer ćemo onda i kraj prorijeđenih naših svećeničkih redova biti nepredobitna tvrđava, kao što govori Sveto pismo: »Frater qui adiuvatur a fratre, quasi civitas firma! - Kad brat brata pomaže, onda su kao utvrđeni grad.« [49]
I vama pak i sebi na koncu ne mogu za Novu godinu zaželjeti ništa ljepšega, nego da »blagoslov Boga Oca Svemogućeg i Sina i Duha Svetoga sađe na nas i ostane vazda s nama«![39] Izr 14, 34.
Katolički list, 6. siječnja 1938., br. 1., str. 2-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 213-216.
[38] Ps 120, 7.
[40] Jak 4, 4.
[41] Iz 40, 6.
[42] Mt 6, 30.
[43] Ps 118, 8.
[44] Sir 2, 5.
[45] Iz 40, 8.
[46] Tuž 4, 1.
[47] Mt 5, 11.
[48] Prop 4, 12.
[49] Izr 18, 19.
Govor prigodom blagoslova doma Katoličke Akcije, 21. prosinca 1937.
Pravi preporod i prava sloboda dolazi jedino od Gospodina
Blagoslov ovoga Doma Katoličke Akcije nije mogao pasti na ljepši dan, nego što je današnji, kad smo posvetili oltar i blagoslovili opet obnovljenu crkvu sv. Marka.
Ova crkva je spomenik časne i lijepe hrvatske prošlosti. Ona je donekle bila izgubila svoj sjaj.
No danas je obnovljena zasjala novim sjajem. Nije moglo biti ljepšega dana od ovoga. (...) Bog hoće, da hramovi njegovi sjaju. No, On osobito hoće, da se obnove i duhovni hramovi, ljudske duše. Još milije će Mu biti, ako vidi u kršćanskoj ljepoti kako sjaju ljudske duše.
Za tim ide i Katolička Akcija. Mnogo toga je kod nas potamnilo. A mi hoćemo po Katoličkoj Akciji uspostaviti staru ljepotu duše. (...)
Dao Bog, da hrvatski narod doživi ljepotu kršćanskoga života. Onda će doživjeti pravi preporod i pravu slobodu, koja dolazi jedino od Gospodina Boga.Hrvatska straža, 22. prosinca 1937., br. 290., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 212.
Govor prigodom otvaranja željezničke pruge Koprivnica-Varaždin, 16. prosinca 1937.
Gdje nema mira, nema ni reda
Gospodo ministri i gospodo! Odazivajući se pozivu da blagoslovim novu prugu Koprivnica-Varaždin, ne mogu a da ne ponovim molitvu Crkve: Na put mira i napretka poveo nas svemogući i milosrdni Gospod, najprije na put mira, jer gdje nema mira nema ni reda, a gdje nema reda nema ni napretka.
Neka bi i ova željeznička pruga služila prije svega potrebama mira. Jer radini hrvatski narod, koji stoljećima nastava ovaj kraj, ne želi drugo ništa, nego da na svom ognjištu uživa plodove svog truda i svoje muke u miru i zadovoljstvu.
Bude li ova pruga služila potrebama mira, služit će bez sumnje i građanskom napretku. Nama i ne može biti mira tamo gdje se prezire zakon Božji i gazi pravda Božja.
Prema riječima proroka: nema mira bezbožnicima. [37] Završavajući ponavljam molitve Crkve: Puteve svoje pokaži nam Gospode, i nauči nas stazama svojim da držimo naredbe Tvoje; što je krivo neka bude ravno i hrapavi putevi neka budu glatki.
Hrvatska straža, 17. prosinca 1937., br. 286., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 211.
[37] Iz 48, 22.
Riječi nadbiskupa Alojzija Stepinca dr. Mačeku i izaslanstvu HSS prigodom izražavanja sućuti zbog smrti preuzv. Metropolita Antuna Bauera, 9. prosinca 1937.
Daj, dragi Bože, da narod dođe do mira i zadovoljstva!Gospodine presjedniče!
Najljepša Vam hvala na izraženoj sućuti u velikoj tuzi, koja nas je snašla. Budite uvjereni, da se ja neću miješati u političke poslove naroda i da neću nikada biti zapreka Vama i svom narodu.
Mogu Vam reći, da mi je nadbiskup, kad sam ga 14 dana prije smrti posjetio kazao: »Daj, dragi Bože, da doživim još to, da narod dođe do mira i zadovoljstva!«
Nadbiskup je u svojim molitvama uvijek spominjao Vas, osobito se za Vas molio. Ja ću se truditi, da Njegovo djelo nastavim, koliko mi bude moguće po mojim slabim silama. To je sve.
Nedjelja, Božić 1937., br. 51- 52., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 210.Zahvala na izrazima sućuti V. Mačeka i zastupnika prigodom smrti mons. Bauera, 9. prosinca 1937.
Nijesam se pačao, niti ću se pačati u politička pitanja
Zahvaljujem na izrazima sućuti, koju ste mi izrazili u ime vodstva hrvatskoga naroda. Nikada niste imali niti ćete imati neprilika s moje strane, jer se nisam pačao niti ću se pačati u politička pitanja.
Vas se lično napose sjećao svaki dan u svojim molitvama i dao Bog, da se njegove želje, koje su i moje, ispune. Moja je pak želja, da moje slabe sile doprinesu dobru hrvatskoga naroda.
Katolički list, 11. prosinca 1937., br. 51., str. 612.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 209.
209Nagovor na kaptolskoj sjednici u kaptolskoj Vijećnici prigodom preuzimanja službe zagrebačkog nadbiskupa, 9. prosinca 1937.
Što više budu rasle nevolje, to će više rasti moje pouzdanje u Boga!
Preuzvišeni gospodine, presvijetla i prečasna gospodo! Žalosni glas zvonova prvostolne crkve već Vam je navijestio tužnu vijest o smrti našega Natpastira dr. Antuna Bauera.
Obavijestio sam o tom jučer Svetu Stolicu, a sada mi je evo dužnost, da u smislu C. J. can. 355. §. 1, can. 353. § 2, i can. 334. § 3 obavijestim i Vas, te da Vam u smislu istih kanona predložim Apostolicas Litteras sa molbom, da ovo moje stupanje u kanonski posjed dijeceze izvolite unijeti u zapisnik i uzeti na znanje.
Dragog pokojnika preporučam Vašim svećeničkim molitvama, kao što ću ga se i sam revno sjećati, da mu Gospod bude platac za sav trud i muku, što ju je uložio za proslavu sv. Imena Njegova. A ja se uzdam, da mu je bio blag i milostiv sudac. Bio sam cijelo vrijeme uz njega, dok nije ispustio plemenitu dušu.
Gledao sam njegovu smrtnu borbu, ali i živu vjeru. Njegovo geslo »Fides vincit« očitovalo se u pravom svom značenju istom ovdje u smrtnoj borbi, jer je samo ta vjera mogla da učini, da s onolikom ljubavlju u najtežoj muci pritisne nekoliko puta križ Spasiteljev na svoja usta, da se tako preko Golgotskog Križa dovine Spasitelja za kojim je cijeli život težio.
A sada, gospodo i braćo! Imate pred sobom novoga pastira. Pastira, koji si je potpuno svjestan svojih slaboća i težine bremena, koje pada na njegova leđa, danas još više nego li sve ove 4 godine, otkako je primio biskupsku konsekraciju. Ali taj si je pastir zato upravo i uzeo za životno geslo riječ psalmiste:
»ln te, Domine, speravi.« [35] Ove četiri godine biskupske službe pokazale su mi dovoljno, kako je trnovit put, kojim mora stupati katolički biskup. Ja sam se uzdao u Gospoda i nisam klonuo, nego se još više učvrstio u vjeri i u pouzdanju u Boga svemogućeg, kao što i željezo postaje čvršće, što se više lupa po njemu. Što više budu rasle nevolje, to će više u buduće rasti moje pouzdanje, da ću uz Božju pomoć proći sretno sa svojim stadom kroz sve bure i oluje, koje nas čekaju.
A Vas, Prečasna Gospodo i braćo, lijepo molim, da me u mojoj odgovornoj službi pomažete dušom i srcem. Za sebe ne tražim ništa. Kao mladomisnik napisao sam na sličici, koja se običaje dijeliti: »Mihi autem absit gloriari nisi in cruce Domini Nostri Jesu Christi.« [36]
A nakon jučerašnje smrtne borbe našeg natpastira ostat će neizbrisiva u duši uspomena, da nema slave do li križa Kristova. Upnimo zajednički sile u bratskoj ljubavi i skladu, da stado, od Boga mi povjereno, dovedemo sretno Pastiru duša, Kristu Spasitelju.
Katolički list, 11. prosinca 1937., br. 51., str. 602.[36] »Ja se nemam čim drugim dičiti, nego križem Gospodina našega Isusa Krista.« (usp. Gal 6, 14).
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 207-208.
[35] U Tebe sam se, Gospodine, pouzdao.
Nagovor kod oproštaja s apostolskim nuncijem kardinalom Pellegrinettijem, 6. prosinca 1937.
Među hrvatskim katolicima naći će se tisuće koji će znati, ako bi ustrebalo, umirati za Krista i Crkvu njegovu
Uzoriti gospodine!
Dugi niz godina zastupali ste glavu Crkve katoličke sv. Oca! I kad Vas je On kao kardinala pozvao u senat sv. Crkve, napuštajući Vaš položaj Apostolskog nuncija, svratili ste se u naš Zagreb, da se s Vama oprostimo.
U našoj katedrali mi ćemo zahvaliti Bogu za sva dobra, što ih od Boga primamo kao članovi Katoličke crkve, kao i za svu brigu, koju ste Vi kao zastupnik Sv. Oca imali oko nas. Mi znamo vrlo dobro, da u ovo doba općenite anarhije u svijetu, ne manjkaju napadaji sa svih strana, pa i najnekulturniji, kako protiv Katoličke crkve, tako i proti njezine glave Sv. Oca.
Ali baš to dovodi nas ovamo, da po Vašoj osobi izrazimo vjernost svoju Crkvi katoličkoj i njezinoj glavi Sv. Ocu, opetujući riječi Izraelaca u progonstvu: »Si oblitus fuero tui Jerusalem, oblivioni detur dextera mea!« [31]
Ako napustimo kada katoličku Crkvu, neka se preda zaboravu i izbriše i uspomena na nas! Nismo tako kratkovidni, nismo ni tako zaslijepljeni, da ne bismo razumjeli tradicionalnu riječ: »Extra Ecclesiam nulla salus. [32]« Istina je, da danas bolje prolaze u svijetu oni, koji su odbacili baštinu djedova.
Njima je pristupačna vlast, njima su otvoreni unosni položaji, oni vrijede kao jedini pravi rodoljubi, njima je slobodno sve. Ali mi držimo dobro na umu onu lijepu riječ sv. Augustina: »Extra Ecclesiam totum potest habere praeter salutem!« [33]
I zato nema dobara na ovome svijetu, za cijenu kojih bismo mi zatajili svoje uvjerenje i pogazili amanet otaca naših, vjeru i Crkvu katoličku.
U času kad nas ostavljate, mi Vas evo još jednom od srca pozdravljamo. Znajte, uzoriti gospodine, a to isporučite i Sv. Ocu, da nas nikada neće uplašiti bura, koja se danas sa svih strana diže na Petrovu lađicu. Jer ako Krist Spasitelj prividno i spava, mi vjerujemo, da je On ipak svaki čas gospodar situacije i da svaki čas može da zapovijedi, kao nekoć vjetru i valovima na Genezaretu: »Tace et obmutesce!« [34]
A kad Gospod toga i ne bi učinio, budite uvjereni, da će se uz milost Božju, među hrvatskim katolicima naći ne jedan nego tisuće, koji će znati, ako bi kada ustrebalo, umirati za Krista i Crkvu Njegovu, kao što je Marko Križevčanin ili Nikola Tavelić i drugi nebrojeni neznani junaci svete vjere, kroz ovih trinaest vijekova, otkako nas je ruka Božja privezala uz Petrovu pećinu!
Neka Vas ova misao, uzoriti gospodine, prati na rastanku iz naše sredine i tješi na novom položaju, da Vaš rad među nama nije bio bez ploda!Katolički list, 16. prosinca 1937., br. 52., str. 617.[32] Izvan Crkve nema spasenja.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 205-206.
[31] Ps 137, 5.
[33] Izvan Crkve sve možeš imati osim spasenja.
[34] »Utihni! Umukni!« (Mk 4, 39).
Nagovor na zborovanju prigodom 30. godišnjice Hrvatskoga katoličkog akademskog društva »Domagoj«, 29. studenoga 1937.
Tim će bolji biti sinovi domovine, ako budu prožeti osjećajima socijalne pravde
Već sama činjenica, da na hrvatskom sveučilištu 30 godina postoji jedno akademsko društvo, govori mnogo. Ta činjenica govori nam, da mora biti jaka ideja, koja je pokretala akademsko društvo »Domagoj«, da je moglo prebroditi sve poteškoće kroz ovih 30 ljeta, i da danas stoji jače nego ikada na našem sveučilištu.
Ta ideja koja ga prožima nije ništa drugo nego vjera katolička, koju članovi akademskog »Domagoja« nastoje provesti u život sa svim njezinim konzekvenci jama.
Ja se radujem ovoj 30-godišnjici. I dok čestitam njegovom članstvu ovaj jubilej, imam samo jednu želju. A ta želja jest, da svoje vjerovanje iz dana u dan sve više produbljuju. Uvjeren sam, što budu dublje prožeti istinama vjere, da će biti tim bolji sinovi domovine i tim više prožeti osjećajima socijalne pravde.
A to je geslo, koje je ispisana na zastavi akademskog »Domagoja«: »BOG, HRVATSKI NAROD I SOCIJALNA PRAVDA.«
Hrvatska straža, 30. studenoga 1937., br. 273., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 204.
Nagovor na godišnjem zborovanju katoličkih muževa Katoličke Akcije, na svetkovinu Krista Kralja, studeni 1937.
Hoćemo preporod cijeloga javnog i privatnog života prema načelima Kristovim
Katolički muževi!
Već smo mnogo puta istaknuli, za čim ide Katolička Akcija. Ona hoće preporod cijeloga javnoga i privatnoga života prema načelima Kristovim. Ona hoće da se u svoj punini ispuni ona lijepa molba, što je svaki dan molimo u Očenašu: Dođi kraljevstvo Tvoje!
U tom velikom poslu Crkva treba pomoć sviju vjernika, koji imadu smisla i volje za apostolat. Ali Crkva, kao što je i naravno, računa u prvome redu na vaš apostolat, apostolat katoličkih muževa. Jer katolički muž je stalan, izgrađen, pun iskustva, pa kao predstavnik obitelji uživa ugled u župi i općini, i njegova se riječ najviše uvažuje.
Budući da hoćemo preporod cijeloga javnog i privatnog života prema načelima Kristovim, jasno je da vaš apostolat ima i imat će uvijek široko područje rada. S toga je samo po sebi razumljivo, da nije moguće konkretno navesti sve gdje morate zgrabiti ne samo vi, nego i sva ostala društva Katoličke Akcije.
Ali prema onoj staroj poslovici »divide et impera - pocijepaj pa vladaj«, i nas već zdravi razum upućuje, da od godine do godine neke točke posebno istaknemo i svrnemo na njih pozornost. To je razlog, da i ove godine posebno istaknem neke točke, gdje smatram, da mogu i moraju prionuti za posao sve grane Katoličke Akcije, pripadale kojem mu drago tipu, dobi ili spolu.
Prva stvar, na kojoj želim da se temeljito radi cijele iduće godine, jest borba protiv kletve i psovke. Mi smo istina vodili kampanju kroz tri mjeseca u svrhu suzbijanja ove naše velike narodne sramote i narodne nesreće. I hvala dragome Bogu imali smo lijepih rezultata. Odazvali su se i priključili toj borbi ne samo organizirani katolici, što je samo po sebi razumljivo, nego svi slojevi našega društva. Ali s postignutim rezultatima, kako god bili veliki, ne smijemo biti zadovoljni.
Jer kletva, psovka i prostački govori su ne samo kulturna sramota za pojedini narod, nego i izvori teških nesreća i kazna, u koliko su uvreda Božjeg Veličanstva, koje se ne da nekažnjeno vrijeđati od ništetnog stvora.
U koliko je kulturna sramota, neće se naći nijedan iskreni prijatelj svoga naroda, koji vas ne bi podupro u toj borbi, jer mu već narodni ponos diktira, da se odstrani sve što njegov narod sramoti i blati pred kulturnim svijetom.
U koliko je pak uvreda Bogu, mislim i nadam se, da vas neće smesti nikakove poteškoće ni zapreke da svim silama poradite na istrijebljenju, potpunom istrijebljenju ove odurne pojave u našem narodnom životu.
Jer tu, tu upravo po mom dubokom uvjerenju valja tražiti razlog mnogim našim teškim narodnim nesrećama i nedaćama. Svijet će se, dakako, koji ne vjeruje ni u što (jer »reče luda u srcu svome, nema Boga!«) [27] čuditi ili možda čak smijati na ove riječi, ali se ne može smijati čovjek, koji pozna onu ozbiljnu opomenu Božju: »Benedicentes ei hereditabunt terram, maledicentes autem ei disperibunt! Koji ga blagoslivlju baštinit će zemlju, a koji ga proklinju bit će istrijebljeni!« (Ps 36, 22) [28]
Nije li, velim, tu razlog mnogim i teškim našim narodnim nesrećama i nedaćama? Jer kakav blagoslov može imati u gospodarstvu onaj, koji dan na dan proklinje Onoga, od koga je sve primio? Kakav blagoslov može imati prosvjeta, znanost, politika i sve drugo onog naroda, koji dan na dan siplje najgadnije psovke protiv auktora svega znanja, prosvjete i napretka, protiv Boga, svoga Stvoritelja?
Nije li baš u toj bogumrskoj kletvi duboki razlog, da neke naše pokrajine izumiru? Nije li možda Gospodin Bog baš zbog kletve prepustio samima sebi, da se podaju ružnim opačinama i lišavaju domovinu podmlatka? Jer, veli Sv. pismo, »koji ga proklinju bit će istrijebljeni«! Ljubav dakle i prema Bogu i prema narodu i domovini diktira nam da povedemo svestranu i najživlju borbu protiv ove naše velike narodne sramote.
A iz riječi koje sam malo prije naveo nekako mi se samo od sebe nameće druga točka našega programa: »Koji ga blagoslivlju baštinit će zemlju«! Nije li to mig nama, da uvedemo opet u naše obitelji onaj lijepi običaj, zajedničko moljenje svete Krunice u obiteljima. Time bismo ujedno najljepše odgovorili na ovogodišnju Encikliku Sv. Oca o svetoj krunici. Ne obazirimo se ni najmanje na prigovore modernog svijeta.
Jer ako je taj svijet zabo glavu u baruštinu ovozemskog života, jasno je da »ter rena sapiunt - zemaljski misle« (Fil 3, 19). Oni su sve pouzdanje stavili samo u svoju mudrost i znanje. Ali mi znamo vrlo dobro kako svršava sve, što se gradi bez Boga. Jer nemaju Božjeg blagoslova, zato im od sveg truda i muke, nakon što su postigli svega i svačega, ne ostaje ništa prema onoj Svetoga pisma: »Seminastis multum et intulistis parum - mnogo ste sijali, ali malo brali!« (Hag 1, 6) Ne obazirimo se dakle na lude prigovore svijeta, već otvoreno i muževno ispovijedajmo svoje katolička uvjerenje.
O glasovitom francuskom liječniku Recamieru (+1852. u Parizu) piše jedan slobodni mislilac: »Jednom smo zamijetili ja i moji kolege, da Recamier za vrijeme jedne sjednice drži krunicu u ruci. Bili smo zaprepašteni, da jedan ovako učen čovjek, ovako glasoviti profesor i kapacitet u medicini moli krunicu. To nismo nikada mislili.
Kad je Recamier zamijetio naše čuđenje, odgovori mirno: »Da, gospodo, ja molim svaki dan svetu krunicu. Kad kod kojeg bolesnika iscrpim već sve svoje liječničko znanje i profesorska umijeće, onda se obraćam Majci Onoga, koji može sve izliječiti. Ja molim tada barem jedan dio krunice, i moram priznati, da sam imao izvanrednih uspjeha. Jer krunica je kao zvonce u kući, kojim zvonimo, da nam se otvore vrata milosti Božje!«
Evo sam vam istaknuo dvije točke, na koje želim da se posebno obrati pozornost u slijedećoj godini, i da na njihovu ostvarenju parade bez razlike sve organizacije Katoličke Akcije. Izvršimo li to, duboko sam uvjeren, da blagoslov Božji ne će uzmanjkati za sve naše privatne i narodne nevolje.
No ovime ćemo ujedno prilično začepiti usta vikačima i brbljavcima, koji u Katoličkoj Akciji gledaju strašilo, koje im ne da mirno spavati ni danju ni noću.
Na koji način će se raditi na ostvarenju ovoga našeg programa u idućoj godini, prepuštam razboritosti i revnosti predstavnika pojedinih organizacija i gospode župnika. Bog dobri neka obilato blagoslovi trud sviju!«
Katolički list, 4. studenoga 1937., br. 45., str. 534-535.[28] Treba biti: Ps 37, 22.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 197-199.
[27] Ps 14, 1.
199
Ispiši stranicu
