1941.

• Misli nadbiskupa Stepinca zabilježene u Izvješću sa sastanka delegata zagrebačkih hrvatskih stručno-staleških, kulturnih i socijalno-staleških društava, u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, 18. veljače 1941.

  
  Hrvati nisu nikad posezali za tuđim

  
  Nakon zasluženog pljeska govoru dr. Bakšića, ustao je burno pozdravljen hrvatski Metropolita preuzvišeni dr. Alojzije Stepinac, koji je u svom govoru naglasio, da je trinaest stoljeća života i u povijesti velikih naroda velika stvar, ali da je još veća stvar trinaest stoljeća u životu manjih naroda.
  
  Hrvatski episkopat je izdao prije dvije godine Pastirsko pismo, u kojem je upozorio hrvatski narod na ovaj značajni jubilej, kad je prije trinaest stoljeća došao u dodir sa Svetom Stolicom i tako dospio u red kulturnih europskih naroda. Hrvatski biskupi su odlučili pozvati na ovo religiozno slavlje sve Hrvate katolike bez obzira na kulturne razlike uvjereni, da će svi Hrvati katolici uvidjeti, što treba učiniti, da iskoristimo ovaj rijedak jubilej.
  
  Crkva Katolička dala je proglašenjem Jubilarne svete godine hrvatskom narodu u ovim sudbonosnim vremenima legitimaciju, kojom bi se ponosili i veliki narodi. Mi ćemo činiti sve da se pokažemo dostojni ove časti, da iskoristimo priliku, da se predstavimo ovom narodnom legitimacijom čitavom svijetu, uvjereni, da se nemamo čega stidjeti, nego naprotiv ponositi. Naša je hrvatska povijest krvava, ali iz nje proizlazi častan i utješljiv fakat, da Hrvati nisu nikad posezali za tuđim, nego da su naprotiv nastojali, da sačuvaju sve one ljepote i vrijednosti, koje sadrži lijepa naša domovina. Stoga je Hrvatski episkopat slobodan pozvati sve kulturne organizacije da surađuju, uvjeren, da će ove sve učiniti sa svoje strane, što je moguće, da ovaj rijedak jubilej hrvatskog naroda što bolje uspije.
  
  U daljnjem dijelu svoga govora, hrvatski Metropolit se obratio na sve Hrvate bez razlike na eventualne političke divergencije i pozivao ih neka se pridruže velebnim manifestacijama hrvatske jubilarne godine. Na završetku je hrvatski Metropolita priopćio, da je upravo došao iz Rima i da može sa zadovoljstvom i ponosom istaknuti, kako je Sveta Stolica uvijek gledala s povjerenjem na hrvatski narod u prošlosti, a nadamo se, da ćemo mi Hrvati opravdati ovo povjerenje i u budućnosti.

  
  Hrvatski glas, br. 20. (20. veljače 1941.), 8.; Copia publica transumpti processus super vita et virtutibus necnon  super asserto Martyrio servi dei, ALOISII STEPINAC S. R. E. CARDINALIS ZAGREBIENSIS ARCHIEPISCOPI In odium fidei uti fertur interfecti, Rim, 1993., sv. I.-CXXVI. Zbirka dokumenata prikupljenih i obrađenih u postupku proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca (unaprijed: CP), CP, sv. XL., 1444.
  
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 57–58.

• Govor na zagrebačkom radiju o kršćanskim dužnostima pomoći bližnjemu u nevolji, 3. siječnja 1941.

  Crkva nastavlja djelo božanskog Samaritanca!

  
  »Akcioni odbor za zimsku pomoć Kraljevine Jugoslavije« zamolio me da kao predstavnik Katoličke Crkve uputim nekoliko riječi putem radija o kršćanskim dužnostima pomoći svojim bližnjima u nevolji. Rado se odazivljem toj molbi i tom pozivu.
  Jer, kada je govor o ljubavi, nitko nije toliko zvan na službu njezinu kao Crkva Katolička, koja s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo Kristovo. Djela onoga Krista iz čijeg se milosrdnog srca izvio uzdah: »Misereor turbae – Žao mi je naroda« (Mt 15,32). Onoga Krista u duši kojega je odsijevao onaj divni biser ljubavi prema bližnjemu. Nedostiživa priča o milosrdnosti Samaritanca! Onoga Krista koji govori: »Zaista vam kažem: što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.« (Mt 25,40). »I tko napoji jednoga od ovih malenih samo čašom hladne vode, jer je moj učenik, zaista vam kažem neće mu propasti plaća.« (Mt 10,42).
  
  Jest! Crkva s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo božanskog Samaritanca. Nju boli kad mora gledati svoju vlastitu djecu, braću i sestre Kristove po gradskim periferijama, po selima i gradovima naših pasivnih krajeva, kako se pate bez ogrjeva, bez odjeće, bez hrane. Crkvu to boli, jer trpe uda Kristova, članovi mističnog tijela Kristova. Crkvu to boli, jer gleda u tome grubu povredu socijalne pravde, jer vidi kako se često plaštem lažne ljubavi nastoji prikriti golotinja ranjene socijalne pravednosti. I stoga propovijedajući svoju stoljetnu propovijed o Kristovoj ljubavi, dovikuje svima koji hoće da čuju njezin glas: »Prava kršćanska ljubav traži prije svega pravdu!« Ljubav, veli blage uspomene papa Pio XI. u enciklici »Divini Redemptoris«, ljubav ne bi bila ljubav, kad ne bi zadovoljila i pravdu. Ljubav koja uskraćuje radniku zasluženu plaću nije ljubav, nego isprazno ime i lažan lik ljubavi. Zaista nije pravo, da radnik prima kao milostinju ono što mu pripada po pravu. Niti se može oteti dužnostima pravednosti malenim darovima milosrđa.
  
  Neka dakle svi: bilo pojedinci, bilo udruženja, bilo javne vlasti u ovom tjednu zimske pomoći najprije dobro ispitaju savjest o tom, kako su zadovoljili i kako zadovoljavaju obvezama socijalne pravde, i neka nikada ne kušaju tih strogih obaveza pravde zamijeniti nauzgrednim sporadičkim milostinjama.
  
  Ali i u sasvim normalnim prilikama, kad je socijalna pravda zadovoljena, ljudska bijeda i nevolja još uvijek mora apelirati na ljubav! Jer Bog, začetnik ljudske prirode, nije zamislio ljudskog pojedinca i ne dovodi ljude do društvenog života samo zaštitom prava, nego i potrebom ljubavi. I teško onoj zajednici, u kojoj više nema veza ljubavi, nego je sva bazirana na krutim vezama prava. Takva je zajednica nalik lešini koja će doskora pokazati svu grozotu raspadanja.
  
  Stoga je Crkva, znajući onu Kristovu: »Siromahe ćete uvijek imati sa sobom.« (Mt 26,11), uvijek bila majkom sirota, majkom karitativne akcije. Kršćanstvo je, poput proljeća što kiti naša polja i livade bujnim cvijećem i zelenilom, izazvalo bezbroj djela Kristove ljubavi na svim područjima ljudskih nevolja i potreba. Ali, Crkva se kod svega toga rukovodila i opet Kristovim duhom koji nam govori iz riječi: »Kada dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom,' kako to čine licemjeri da ih ljudi slave. Zaista vam kažem: primili su plaću svoju. A ti kada dijeliš milostinju, neka ne zna tvoja ljevica što čini tvoja desnica, da bude milostinja tvoja u tajnosti, i Otac tvoj, koji gleda u tajnosti, naplatit će ti.« (Mt 6,2ss.).
  
  No, iako se Crkva rukovodila tim duhom, to ipak samo neznalica ili nepoštenjak može nijekati da je Crkva vjekovima ne samo zborom nego još više tvorom sijala ljubav. Crkva je svoju karitativnu misiju vršila i vrši bez buke i reklame, ali savjesno i pošteno. Njezini kanali ne krivudaju i ne dovode do zastajkivanja i zavlačenja potrebne pomoći, već se drži one riječi: bis dat qui cito dat – dvostruko daje tko brzo daje. Karitativna akcija Crkve nije nagrižena od plijesni korupcije da ta pomoć na putu procuri, te se izgubi u pijesku ne stigavši k cilju. I zato baš danas, gdje je mali čovjek izgubio već svako povjerenje u karitativnu inicijativu, baš danas Crkva može mnogo pomoći. To treba da zapamte u prvom redu oni, koji bi rado Crkvi oduzeli mogućnost karitativnog rada.
  
  Ljubav se ne da uhvatiti u paragraf e. Stoga je državni aparat manje podesan za karitativnu akciju, koju treba prepustiti privatnicima i Crkvi. Ali državna vlast ne smije, ako joj uistinu lebdi pred očima javno dobro, biti ravnodušna prema karitativnim akcijama, nego ih mora svim silama i sredstvima kojima raspolaže pomagati i podupirati. U današnjim prilikama sastojat će se ta pomoć u prvom redu u tom, da stavi na raspolaganje potrebna prijevozna sredstva za hranu i ogrjev, i to toliko brže i više, što je koji kraj potrebniji brže i izdašnije pomoći. To traži od državne vlasti pravednost, iustitia distributiva.
  
  Pozdravljajući dakle hvalevrijednu akciju zimske pomoći, usuđujem se izraziti nadu, da će ta akcija naići svuda, pa i kod javnih vlasti, na potrebno velikodušno razumijevanje.
  Budimo uvjereni svi: i pojedinci i udruženja i državne vlasti, da se radi o svetoj dužnosti prema bližnjemu, za koju ćemo Vječnome Sucu polagati račun prema riječima apostola: »Omnes enim stabimus ante tribuna! Christi – Jer ćemo svi doći pred sud Božji!« (Rim 14,10). A na tom će sudu izricati pravorijek vječna ljubav po zakonu pravde i ljubavi: »Dođite blagoslovljeni Oca moga i naslijedite kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta; jer sam ogladnio i nahranili ste me, ožednio i napojili ste me, bio sam gost i primili ste me na konak; gol i obukli me, u tamnici bijah i pohodili ste me… Zaista kažem vam, što ste god učinili jednom od ove moje braće, meni ste učinili!« (Mt 25,34ss.). To je zakon Isusa Krista, od kojeg ljepšeg nitko nije dao, niti će ikada dati.

  
  Katolički list, br. 2. (1941.), 13.–14.
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 39–41.

   

• Uvodnik u novopokrenutom mjesečniku Djevojački svijet za katoličke djevojke, 1. siječnja 1941.

  
  Bože očuvaj nam hrvatsku žensku omladinu u poštenju i časti!

   
  Ima jedna priča da su jednom putovali zajedno vjetar, voda i dobar glas. Iako različni po imenu i po naravi, dobro su se razumjeli i sprijateljili. Kad su se rastajali, upitaše jedan drugoga kad će se opet vidjeti. Voda reče: »Ja sam uvijek na vidiku. Dođite samo na more ili rijeku ili potok ili izvor, i eto me!« Vjetar reče: »Mene je posvuda lako naći, i na brdu i u dolini, i ujutro i uvečer, i u podne i u noći.« Ali dobar glas šutio je. Kad su dakle navalili na njega da im kaže gdje će ga opet naći, žalosno im odgovori: »[a ne dolazim nikad više. Tko me je jednom izgovorio, taj me više ne
  nalazi.«
  
  O koliko istine u ovoj riječi! O koliko mudre pouke za hrvatske djevojke, napose za naše seljačke djevojke, koje su ostale pošteđene od žalosne »prosvijećenosti« koja ne računa s vrhunaravnim vrijednostima niti pozna Boga. Čistoća duše, djevojačko poštenje, to je vaš najljepši ukras, to je nada domovine, to je radost Crkve Božje.
  
  Pazite dakle na svoje djevojačko poštenje! Jednom izgubljeno više se ne vraća. Bjelina je snijega tako privlačna. Ali kad se jednom zgazi nogama, postaje blato. Vi ste danas izložene opasnostima na svakom koraku. Izložene više nego li kralj David kad je bježao pred buntovnim sinom koji je htio da mu otme kraljevsku krunu, a on vapio: »Eto, hoće da ugrabe blago moje, i ja bježim žedan!« Bježao je da je sačuva, ali je uz to još više upirao oči k Bogu govoreći iz punine duše: »U Bogu je spasenje moje i slava moja, u Bogu je jakost moja i ufanje moje!« To su dva odlična sredstva da i vi sačuvate svoje poštenje u ovom pokvarenom svijetu. Izbjegavajte zle prigode i molite Boga da vam sačuva biser djevojačkog poštenja i časti.
  
  Domovina računa samo s čistim naraštajem. Grozne su bez sumnje posljedice rata. Ali sve materijalne ruševine što ih rat prouzrokuje nisu tako teške i strašne kao moralne ruševine što ih prouzrokuje grijeh u dušama omladine, napose ženske. S moralnim padom padaju u prah svi ideali, a gdje nema njih, nastupa smrt. Čista omladina sposobna je za žrtve, a samo na žrtvama se gradi bolja budućnost domovine.O čistom naraštaju pjeva Crkva: »O kako je lijep čisti naraštaj! Besmrtan je spomen njegov, jer je znan i kod Boga i kod ljudi!« Jedna čista duša, veli sveti Ivan, arški župnik, to je kao uzglavlje od ruža, na kojem počiva Duh Sveti.
  
  Kad čovjek promatra današnji ženski svijet, izgleda da je ponestalo u većem dijelu njegovom svakog idealizma. Mnogima, napose u gradovima, ali nažalost već i po selima, izgleda da je kićenje postalo glavno zanimanje kraj sve strašne ozbiljnosti vremena u kojem živimo. Bogata Rimljanka Flavija Domitila, zaručnica uglednog nekog plemića, upotrebljavala je mnogo vremena na svoje kićenje. Jednog dana reče joj njezin rob Nerej: »Gospodarice, ne bi li ti htjela isto toliko vremena upotrijebiti dnevno na poljepšavanje svoje duše, da se svidiš nebeskome zaručniku? Kakva bi ti sreća u dio pala!« Poganku Domitilu duboko su potresle ove riječi. Dade se poučiti u kršćanstvu, pokrstiti i konačno položiti svoj život za Krista.
  
  Želim i očekujem od naše ženske omladine da će na poljepšavanje svoje duše svratiti svoju najveću pažnju i da će na svoje djevojačko poštenje paziti kao na dragi kamen. I ako bi kada kojoj zaprijetila pogibelj, neka se sjeti priče o vjetru, vodi i dobrom glasu.

   
  + Alojzije
  nadbiskup zagrebački
  
  IZVOR: Djevojački svijet. Mjesečnik za katoličke seljačke djevojke, br. 1. (1. siječnja 1941.), str. 1.

   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 37-38.