1945.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Gdje je ljubav, tamo je Bog!
Nagovor ss. uršulinkama, na završetku kanonske vizitacije samostana Rimske unije u Varaždinu, 17. listopada 1945.
»Gdje je ljubav, tamo je Bog!«
Obavivši vizitaciju u vašem staro drevnom samostanu i saslušavši svaku Vas pojedinu, mogu ustvrditi, da u toj kući vlada dobar redovnički duh. Sa sv. Pavlom govorim vam: »Caudium meum et corona mea - Radosti moja i vijenče moj!« (Fil 4,1). Upravio bih na vas nekoliko riječi, pa neka vam idu k srcu, kao što iz srca dolaze. Prije svega:
1. Caritas - Ljubav neka je bitna oznaka vašega samostana. To neka je karizma vašega zavoda. Gdje je ljubav, tamo je Bog. U Rimu boravio sam sedam godina te mogu reći, da nisam nikada primijetio ni najmanje svađe niti ikakvog prekršaja ljubavi, pa makar je bilo tu deset različitih narodnosti. Ako je to mogao jedan studentski dom da ostvari, koliko više onda može to ostvariti jedan samostan. I spiritual ovoga zavoda se je time baš ponosio, te bi češće naglašavao, da je to bitna tradicija Germanicuma: »Ljubav«. »To je moja zapovijed, da se ljubite među sobom .... Novu vam zapovijed dajem«, kazao je Spasitelj, »da se ljubite među sobom kao što sam ja vas ljubio« (Iv 13,34). To je bitna oporuka Spasitelj eva kod Zadnje večere. Ako tko kaže, da ljubi Boga, a mrzi brata svoga, lažac je i u njemu nema ljubavi.[289] Naš je bližnji kamen kušac (Prufstein) naše ljubavi prema Bogu. Temelj sestrinske ljubavi je očinstvo Božje. Bog je Otac sviju i onih najgorih pijanaca i bludnika i razbojnika i bogohulaca pa i najsvetijih duša ... i mi svi smo njegova djeca, nebo je naš cilj. Ljubav je stoga osobiti znamen jedne redovničke kuće. Sv. Augustin kaže: »Razlikuj u čovjeku dvije stvari: čovjeka i grijeh. Boga i čovjeka. Ljubi čovjeka i mrzi grijeh, kojim se čovjek kalja.« Dakle, prije svega, ljubav neka je biljeg vašeg samostana.
2. Cijenite nada sve duhovne stvari. Bog je zadnji naš cilj. Mudrac kaže: »Želio sam mudrost i bila mi je udijeljena, zazvao sam i došao je u mene duh mudrosti, koja mi je bila draža od kraljevstva i prijestolja i držao sam, da bogatstvo prema njoj nije ništa. Niti sam s njom poredio dragog kamenja, jer je sve zlato prema njoj kao malo pijeska, a srebro uz nju držim kao blato. Ljubio sam je više nego zdravlje i ljepotu, i odlučio sam je uzeti za svoje svjetlo, koje se ne može ugasiti. S njom su mi došla sva dobra i nebrojeno sam bogatstvo primio iz njezinih ruku. Veselio sam se svemu tomu, jer je ova mudrost bila mojim vodom.« (Mudr 7,7-12).
Ili sv. Pavao: »Što mi je bilo od koristi, to sam radi Krista držao gubitkom. Pače sve držim gubitkom po uzvišenoj spoznaji Isusa Krista, moga Gospodina, radi koga sam se odrekao svega i sve držim kao izmet zato, da stečem Isusa Krista i da se nađem u Njemu.« (Fil3,7). Nitko se ne trga za koprive, već svi posežu za zlatom i dijamantom. Kraljevstvo nebesko slično je trgovcu, koji traži drago kamenje. Tko nađe najljepši biser proda sve i kupi njega (Mt 13,45s.). Duhovna osoba neka se brine za pravi biser kraljevstva Božjega, nebeskoga.
Žalosno je, kad neki svećenici zaborave na uzvišeno dostojanstvo svoga zvanja i bace se ili u numizmatiku, ili na učenost, ili na studij, ili se bave stvarima, koje se ne slažu s njihovim svećeničkim zvanjem. Kaže se za cara Tiberija, da je po vas dan lovio muhe u svojoj palači. Vrijeme što ga je tako potrošio, bilo je na uštrb njegovim dužnostima. Nemojmo se ni mi baviti kojekakvim tricama, koje nisu u skladu s uzvišenim dostojanstvom našega zvanja. Ne lovimo muhe po samostanu. Ne brinimo se tjeskobno za to što ćemo jesti, u što ćemo se obući. Tražite prije svega i nadasve kraljevstvo Božje i sve ostalo će vam se nadodati.[290] To je sigurno. Cijenite, stoga, prije svega duhovne stvari, cijenite sv. Pravila. Sv. Ivan Berchmans posvetio se je upravo na taj način što je vjerno izvršavao sv. Pravila.
3. Težite svim silama za solidnim krjepostima. Češće susrećemo po našim crkvama lijepu sliku, koja nam pokazuje jelena, koji se napaja na izvoru svježe, biser-vode. Kao što jelen žeđa za živom vodom, tako duša moja za Tobom, Gospodine![291] Upravo moramo žeđati i gladovati za krjepostima. Strasno moramo težiti za krjepošću. Što više čovjek teži za nečim, to više onda to i cijeni. Kad sam bio »colator« u Germanicumu te morao češće nadgledati, da li se duhovne vježbe obavljaju, naišao sam na sudruga, koji je, umjesto da bi obavljao svoje jutarnje razmatranje, lijepo spavao san pravednika. I zaista, on je otišao iz bogoslovije. Uvidio je da taj život nije za njega. Što je kasnije bilo s njim? Čuo sam, da je pošao krivim putem, pače izgubio vjeru. Stoga moramo upravo strasno težiti, da polučimo ono, za što smo došli u samostan. Bog nikoga neće prisiliti da bude svetac. Isus kaže: »Si vis! - Ako hoćeš biti savršen?«[292]
Ako se poglavar i svaki dan mijenjao i bio drugi, nećemo biti stoga sveti, ako nećemo. Badava sto poglavara za jednu kuću, ako redovnik sam neće biti svet, neće se nikada posvetiti. U prva vremena redovništva bio je jedan poglavar dosta za 1.000 redovnika. Pače, gorljivost bila je tolika, da su ih poglavari u revnosti morali obuzdavati. Sv. Toma Akvinski odgovorio je svojoj sestri na upit što mora učiniti, da postane sveta: »Ako hoćeš, možeš postati sveta!« Sve je, dakle, u tome: htjeti, Žarka ljubav je početak mudrosti. Moramo svim silama nastojati, da se razvijemo u »virum perfectum - čovjeka savršena«, tj. u potpune ljude. »Ako vaša svetost ne bude veća od književnika i farizeja«, rekao je Spasitelj, »nećete unići u kraljevstvo nebesko«.[293]
Primili smo veće milosti od svjetovnjaka, pa se traži od nas i veća svetost. Dakle, prvi sigurni znak, da ćemo postići život vječni jest ova čežnja za krjepošću; to je ujedno i dobar znak, da smo na dobrom i pravom putu. Da je u svih svećenika i redovnika cijeloga svijeta te svete revnosti i ako bi zaista svi postali sveti, za godinu dana cijeli bi se svijet iz temelja preobrazio. Ali teško onom svećeniku i redovniku, u kojem nema svete revnosti; on se zapleo u kučine i poput Tiberija lovi muhe u zraku, te škodi sebi i drugima, jer je nedostojan svoga zvanja.
4. Cijenite malenkost i sitnice.
Ova točka je neki dodatak.
Nemojmo se zanositi velikim mislima, da ćemo za Krista život svoj položiti, a pri tom zaboravljamo na svakidašnje svoje dužnosti i njih površno obavljamo. Izrabimo upravo te sitnice pa ćemo postići cilj svoga života, postići veliku savršenost i svetost. Po crkvama često vidimo divne slike ili mozaike. Kako su sastavljeni? Pogledajmo ih bolje. Iz samih malih kamenčića raznih boja. To je slika našega života. Ako je svaki naš čin savršen,ako je sve naše pa i najmanje i najneznatnije djelo učinjeno iz ljubavi i onako kako Bog želi, onda će biti i cijeli naš život po Božjoj volji, potpun i svet.
Mi smo mala, sićušna bića, koja mogu dati dragome Bogu i male i sitne, sićušne stvari. Trsimo se, da bude svaki čas našega života - onakav kako On želi, dajmo mu svaki dan one malenkosne poteškoće, koje donosi svakidašnjica, pa će biti dragi Bog zadovoljan i proslavljen i mi ćemo na ovaj način doći do velike svetosti. Sv. Izidor, kasnije biskup u Sevilji, bio je kao dječak vrlo lijen. Umjesto u školu, otišao je kamo i proveo svoj dan u besposlici. Jednom je kod nekog bunara promatrao kako voda kaplje u duboku jamicu, koja je bila kamena. Upita baku, kako je nastala ta jamica u tvrdome kamenu. Ona mu odgovori, da ju je izdubla ona mala kapljica vode, što neprestano u nju kaplje.
Tako je i u našem životu. Treba, dakle, svaku sitnu prigodu izrabiti, pa ćemo postati veliki sveci. A i sam Isus nas je poučio o tom lijepom prispodobom: »Kraljevstvo je nebesko kao sitno zrno gorušice ... «.[294] Crkva u prvom svom početku bila je malena: Isus, apostoli, učenici. Kasnije su pridošli vjernici, i kroz vjekove ona se razvila u ogromno stablo. Crkva danas broji 400 milijuna vjernika. Biskup Dupanloup upitao je jednom svoga činovnika, kada je dospio napisati toliki broj knjiga: »Izrabio sam onih pet minuta, što ih je moja žena zakasnila k ručku tijekom 40 godina!«
Sve ove misli i ova vizitacija neka bude novi podstrek svima vama, da se obnovite u svom svetom zvanju. Zahvalimo pjesmom »Tebe Boga hvalimo«, svi, svom dušom i svim srcem za sve milosti, koje smo od Boga primili, osobito ove dane vizitacije.
IZVOR: CP, sv. CXII, 4369.-4370.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., 455-458.
Ispiši stranicu
