1944.

• Nagovor sestrama milosrdnicama u Kući matici u Zagrebu, na Tijelovo, 8. lipnja 1944.

  Moramo najviše cijeniti duhovne stvari!

  
  Drage časne sestre!
  Ovih 10 godina svoga biskupovanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji imao sam prilike mnogo toga vidjeti i čuti, što se tiče vanjskoga i duhovnoga života u našem hrvatskom narodu. Vidio sam mnogo lijepih i utješnih, a vidio sam i mnogo žalosnih stvari. I dok sam promatrao naš život, morao sam doći do zaključka, da kad bi bili svećenici, redovnici i redovnice na svom mjestu, bilo bi mnogo manje zla i skandala u našem narodu. Ali opet kad promatramo stanje svijeta, kakvo je sada i kakvo je bilo u povijesti, moramo konstatirati i to, da taj bijedni život što ga zapravo provodimo u svijetu, vrši žalosni utjecaj i na svećenike, redovnike i redovnice, prema onim riječima Svetoga Pisma: »Zaprljat će se, tko se dotakne smeća.« To mi je dalo povoda da s posebnom pozornošću promatram naše ženske redove, kojih ima u našoj nadbiskupiji oko dvadeset. Sigurno je na prvom mjestu među tim redovima Družba sv. Vinka Paulskoga, koja po broju svojih članova i po svojim zaslugama sigurno stoji na prvom mjestu, a ima i najviše interesa, drage sestre, da ostane na visini svoga redovničkog duha, kad su ti interesi zajednički i čitavoj Crkvi i hrvatskom narodu.
  
  I zato sam odlučio, da u ovim groznim vremenima dođem jedanput ili dvaput mjesečno među Vas, da Vam stavim na srce onaj duh, koji su sveti osnivatelji redova željeli očuvati svojim družbama za sva vremena. Samo tada se možemo nadati da će ogromne koristi imati čitav narod i svi krajevi gdje djelujete, i gdje bi još mogle djelovati.
  
  Danas bih Vam htio postaviti jasno pred oči, što je od svega najvažnije, da Vaša Družba ostane na visini. A to je da Vam duhovne stvari budu uvijek na duhovnoj ljestvici na prvom mjestu. Svi se duhovni učitelji slažu u tome, da svećenik, redovnik i redovnica nadasve moraju cijeniti duhovne vrednote, ako žele ostati na visini. To valja imati uvijek na pameti. I Sveto Pismo, koje ima krasne riječi u Knjizi Mudrosti, kaže: »Ja sam se pomolio, kaže Salomon, tada mi je bila dana razboritost, zavapio sam, i tada je u mene unišao duh mudrosti. Cijenio sam je više nego žezlo i prijestolje i držao sam bogatstvo za ništa.« (Mudr 7,7-8).
  
  Da uzmognemo, časne sestre, te riječi, koje su nadahnute duhom Božjim, razumjeti, promotrimo samo današnju borbu za ništetne stvari. Tko da izbroji ratove i borbe, koje su se vršile na zemlji od početka, kad je Kain ubio Abela, pa sve do danas. I kad čovjek promatra, zašto sve to, onda možemo navesti rijetke primjere u historiji kao križarske vojne i kao npr. u našoj domovini borbe s Turcima, gdje su se borili za vjeru. Većina pak sviju ratova u historiji vodila se radi velike lakomosti, taštine i pohlepe. Pogledajmo samo Napoleonove ratove. Jedan pogled cara Napoleona povukao je stotine i stotine tisuće vojnika u smrt kao da idu na kupanje. Ti vojnici su jurili u smrt samo da se dopadnu svom velikom vojskovođi. A on je sam spavao samo pet sati na dan, a sve drugo vrijeme bilo je određeno zato, da stvara planove, kako će steći uspjehe i kako će postati prvi i najveći vojnik i gospodar svijeta. Što je sve taj čovjek pokušao da dođe do cilja! Sjetimo se bitke 1812. u Rusiji, gdje su stotine tisuća vojnika našle smrt. A kakav je bio svršetak toga rata? Tko se danas tih vojnika spominje? - A pogledajmo Prvi i Drugi svjetski rat.
  
  Tvrdi se, da se bore za novi poredak, ali uglavnom se ide za tim, tko će posjedovati bogate zemlje i tko će uživati od njih korist. Zašto to sve spominjem? Zato, da uzmognete bolje shvatiti značenje riječi Svetoga Pisma u Knjizi Mudrosti. Ako se ljudi ovoga svijeta znaju žrtvovati za čast, zdravlje i kako će polučiti i postignuti dobitak zemaljski, što moramo mi svećenici, redovnici i redovnice raditi, da postignemo ono za što smo došli u crkvene družbe? Ako su oni imali pred očima svoje zemaljske dobitke, onda mi moramo imati duhovne dobitke. Prema tome moramo najviše cijeniti duhovne stvari. To mora biti u našoj duhovnoj ljestvici na prvom mjestu, ako hoćemo da polučimo svoj cilj. Zato se moramo držati opomena Salomonovih i riječi sv. Pavla apostola.
  
  Sv. Pavao je rekao: »Smatram sve za smeće, samo da dobijem Krista.« (Fil 3,8). Koliko ima palača i kuća u Zagrebu, koliki su milijuni i milijarde to u današnjoj vrijednosti! Ali ipak veli sv. Pavao apostol, da te kuće smatra kao smeće, da dobije Krista. Što stoji jedna bojna lađa? Jedna velika lađa od 40 tisuća tona stoji u našoj vrijednosti 20 milijardi kuna. Kaže se, da će najveći bogataši iza ovoga rata biti oni koji će posjedovati [barem jednu] jednu trgovačku lađu. Ali ako bi posjedovali sve zlato i srebro i drago kamenje ovoga svijeta, ne bi imali ništa, jer to je sve smeće, kako kaže apostol. Zato kažem, visoko nad sve ovo, cijenite duhovne stvari, ako želite da vaša Družba ostane na visini i da poluči svoj cilj, za koji je osnovana, tj. da istinski koristi Crkvi i narodu. Cijenite stoga, moje sestre, nadasve savršenstvo života, duhovni život. Kako nam koja stvar ima višu cijenu, tako za njom i više težimo.
  
  Pogledajte u trgovine zlatom i draguljima, kako se tamo ljudi guraju. Zašto je to tako? Zato jer se ljudi žele dočepati zlata i dragog kamenja, da im tako bude barem donekle imovina očuvana od propasti. Da uzmognemo cijeniti savršenstvo našeg duhovnog života, moramo poznati njegovu vrijednost. Često puta redovnici imaju raznih poslova, koji im se čine mnogo važniji od duhovnih stvari, a zaboravljaju one riječi Gospodina Isusa: »Kraljevstvo nebesko je slično trgovcu, koji traži zrno bisera, i kad ga nađe, ode i proda sve što ima i kupi taj biser.« (Mt 13,45s.). To Vam se doslovno ispunilo i u jednoj pripovijesti: Neki čovjek došao u jedno selo i vidio hrpu djece, koja su držala u rukama kamečke, koji su bili sami dragulji. On je pogledao malo bolje, izvadio iz džepa brušeno staklo, dao ga djeci, a sebi zadržao to kamenje – dragulje. Lukavac je zatim otišao k draguljaru, koji ga je upitao: »Čovječe Božji, a otkuda ti te stvari?« Ovaj mu dakako nije ništa odgovorio, već je otišao i prodao sve svoje blago i došao u ono isto selo, kupio ona zemljišta s bogatim nalazištima toga dragog kamena, što mu je donijelo ogromne koristi.
  
  Tako moramo biti i mi trgovci dragim kamenjem. Zato morate, drage sestre, kao i ovaj trgovac, koji je upoznao vrijednost onog kamenja, upoznati vrijednost savršenstva. Treba dakle znati vrijednost duhovnih stvari. Zaboraviti se može vrijednost duhovnih stvari često baš kod sestara koje su prošle visoke škole. Mnogi su svećenici rekli, da bi bilo bolje, da sestre uopće ne polaze visoke škole. No ja se s time nikako ne slažem. Da li je sv. Toma škodio svojim znanjem Svetoj Crkvi? Ni najmanje. Dapače učinio je velikih usluga. Bog zna, bi li Crkva danas sjala u takovom svjetlu skolastičke filozofije da nije bilo sv. Tome Akvinskog! Ali neka nastoje baš one sestre, koje posjećuju studije na univerzama, da ne zamijene svjetske znanosti s duhovnim stvarima. Radi toga morate provoditi duboki duhovni život, ako hoćete da polučite svoj cilj. Druga je stvar opet sa sestrama drugih zvanja. Može se dogoditi da se i u bolničkoj službi, pa čak i u kuhinji, može uvući anđeo tmine. Onda te sestre sude da je vrednije zanimanje i znanje sestara, negoli sveta Pravila, koja su dali sveti utemeljitelji. Kod dragog Boga je posve svejedno da li ti poučavaš druge ili obavljaš kuhinjske poslove ili hraniš kokoši i svinje. To je sasvim sporedna stvar. Bog gleda samo na jedno i to: u kakvoj su cijeni u tvojim očima duhovne stvari ikako cijeniš savršenstvo života. Zato, drage sestre, pazite da se ne bi i Vama dogodilo ono, što se dogodilo rimskom caru Tiberiju.
  
  Pripovijeda povjesničar onoga doba, da je Tiberije vladao ogromnim rimskim carstvom, ali je njegov glavni posao bio da cijeli dan lovi muhe po svojoj palači. Taj je povjesničar dao primjedbu: »O Tiberije, Tiberije, mogao bi vladati cijelim svijetom, a ti loviš muhe!« I zbilja, kome se ne čini smiješno, da je car, komu je bilo podložno stotine milijuna ljudi u onom ogromnom carstvu, bila glavna stvar da lovi muhe u svojoj palači? Drage sestre, takovih lovaca muha ima i danas dosta među svećenicima, redovnicima i redovnicama. A što su drugo nego lovci na muhe one sestre, koje zaboravljaju na svoju glavnu dužnost, koje se izgube u kojekakvim tricama i ludostima?
  
  Imao sam više puta prilike da dobijem anonimna pisma iz raznih družba, gdje se sestre tuže na stvari bez ikakvih vrijednosti. Onda mi pada na pamet: »Draga sestro, loviš muhe po zraku, a mogla bi svijetom vladati!« Njoj je dosta kad joj npr. glavarica reče koju oštriju riječ, a ona – umjesto da ide u svoju ćeliju, da se baci na koljena i da reče: »Dragi Isuse, i Tvoja je glava bila trnjem okrunjena, pa neka bude ovaj ukor, što sam ga dobila, za obraćenje jedne nesretne žene u javnoj kući, za obraćenje palog svećenika, bezbožnog psovača itd.« - umjesto da ona tako učini, ona lovi muhe. Da se baci u ćeliji ili pred oltarom, donijela bi svojim činom mnogo utjehe Božanskom Srcu Isusovu. Da, ima, ima puno lovaca na muhe među svećenicima, redovnicima i redovnicama. Zato nastojte, drage sestre, da ne budete lovci muha, već da budete trgovci bisera, kao što nas uči i sam dragi Spasitelj. »Kraljevstvo je nebesko slično trgovcu, koji traži zrno dragocjena bisera.
  
  Kad je našao dragocjeni biser, išao je i prodao sve što je posjedovao, te je kupio biser.« (Mt 13,45s.). To je dalo poticaja i sv. Tomi Kempencu, koji je napisao one lijepe riječi: »Sigurno je, kad dođemo na sud neće nas pitati, što smo čitali, nego što smo radili, niti će pitati kako smo dobro govorili, nego kako smo bogoljubno živjeli.« Slično je cijenio i Spasitelj u Svetom Pismu rad svojih učenika. Jednom su se vratili Isusovi učenici s velikim veseljem i radošću i počeli su Isusu pripovijedati kako su im se i nečisti duhovi pokoravali, a Spasitelj ih je pogledao i rekao: »Ne veselite se radi toga, što Vam se duhovi pokoravaju, nego se veselite što su Vaša imena upisana na nebesima.«[205]
  
  Drugim riječima, što Vam koristi, ako sav svijet zadobijete, a svojoj duši naudite? Što dakle koristi veliko znanje i bogatstvo, ako smo time promašili svoj životni cilj? Zato, drage sestre, držite na umu, da je to prvi uvjet da Vaša Družba, koja je tako zaslužna za Crkvu i hrvatski narod, ostane ne samo na današnjoj visini, nego da i još više uznapreduje. Sve više držite na umu vrijednost i cijenu savršenstva života. Ako bi to počele podcjenjivati, onda je sigurno, kao što je i Sveto Pismo sigurno, da bi Vas nestalo. Dok se budu cijenile duhovne stvari, sigurno ćete napredovati. Neka budu zaključak ove današnje prve egzorte one riječi Spasiteljeve: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i sve će Vam se ostalo dodati.«[206]
   

  CP, sv. CXII, 4281.-4284.
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 329–333.

   

   

  ---

  [205] Lk 10,20s.

  [206] Mt 6,33.

• Iz nagovora mladeži, nepoznat dan, mjesto i povod nagovora, godine 1944.

  Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist!

  
  Pesimizam? Ne! Jer ta biljka nalazi plodno tlo samo ondje, gdje je nestalo vjere u Boga, u Krista. Na kršćanskom, katoličkom tlu nema joj mjesta.
  
  U jednoj amerikanskoj školi raspisali su nagradu za najbolju misao, koju jedan učenik iznese. Rečenica, koja je donijela nagradu, glasila je: »Ljudi mrmljaju, što je Bog ruži dao trnje. A zar ne bi prije morali zahvaljivati Bogu, što je dao da na trnju raste ruža?«
  
  Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio s ovako teškim jadima. Ljudi postaju krajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. Uzmite samo, koliko danas teče suza na zemlji. A nema li baš tu prilike svaki iole plemenit čovjek, da pokaže svoju sućut prema onima koji plaču? Ako im ničim ne može pomoći, može im uputiti barem lijepu riječ, koja često puta više vrijedi nego ne znam kakav dar uz namršteno lice.
  
  Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada. Kad čovjek svršava, onda Bog tek počinje!
  
  Pogledajte jedan sag sa stražnje strane. Nećete ništa vidjeti do li zbrku amo tamo isprepletenih konaca. Pogledajte sprijeda, vidjet ćete često prekrasne figure. Sadanji događaji u svijetu tako su zamršeni. A nije ni čudo, jer ih gledamo s obratne strane, iz preuskog vidika ovoga zemaljskog života. Bog ih gleda s prave strane. Gleda, i zadivit će nas jednom i s ovim događajima, kad budemo vidjeli da su sve niti sadanjih zbivanja bile u Njegovoj ruci, da se postigne ono, što je za nas najbolje. Sursum corda!

  
  Nedjelja, br. 16. (14. svibnja 1944.), 10.-11.; Naš put, br. 4/1944.
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 319–320.

• Poruka članovima i članicama seljačke omladine Katoličke akcije za godinu 1944.

  
  Sudbina domovine odlučuje se na bojnim poljanama; ona se još više odlučuje na domaćim ognjištima, u obiteljima!

   
  Kažu da je Napoleon, nakon što je bio okrunjen za cara pošao u Milano, da primi i kraljevsku lombardijsku krunu. Došao je dan krunidbe. Kruna je bila na oltaru. Napoleon je pograbi, stavi si je na glavu, i okrenuvši se prema svojoj okolini progovori ponosno: »Krunu mi je dao Bog. Jao onome, koji bi ju dirnuo!«
  
  Kakvom li je divnom krunom okrunio Bog svaku pojedinu djevojačku dušu! Napoleonova kruna u poredbi s ovom nije ni spomena vrijedna. Jer djevojačko poštenje i nevinost nadilazi svojom vrijednošću i najsjajnije vladarske krune. Ta ne govori Sveto Pismo uzalud: »Milina je nad milinama čista žena. Ništa ne prevagne čistu dušu!« (Sir 26,19). Ali strašna je i bolna stvar u ovo naše doba, da mnoge djevojke nemaju ponosa, da ustanu na obranu svoje krune, svoje nevinosti. Gledamo tolike ruševine djevojačke časti, ruševine, koje svojim grozotama nadilaze ruševine i najstrašnijih ratnih razaranja.
  
  Hrvatske katoličke djevojke! Više ponosa na svoju djevojačku čast! »Ne dajte«, veli Isus Krist, »svetinje psima, ni ne bacajte biserja svoga pred svinje, da ga možda ne pogaze nogama svojim i okrenuvši se ne rastrgaju vas!« (Mt 7,6).
  
  Više svijesti odgovornosti! Domovina Hrvatska krvari iz stotina rana. Da li se pristoji hrvatskoj katoličkoj djevojci da trati vrijeme i novac na ludorije današnje mode, dok tisuće siročadi luta okolo bez oca i majke, bez kruha i ruha?
  
  Više požrtvovnosti! Bog vas je obdario više nego muškarca samilošću prema onima, koji trpe. A danas je patnika pun svijet. I u našoj domovini. Neka se na djelu pokaže hrvatska katolička djevojka! Da jedna raspuštena, propala djevojka ne smaže u sebi oduševljenja za rad među onima, koji trpe, to je razumljiva stvar. Grijeh je u njoj porušio ideale, kao što i mraz ofuri bijele cvjetove. Ali djevojka, koja nosi Boga u duši, ne pozna poteškoća ni granica u radu za dobro bližnjega svoga.
  
  Više svijesti povezanosti s onima, koje jednako misle i rade! Vi, seljačke djevojke, članice Katoličke akcije, niste hvala Bogu same ni osamljene. Tisuće ima djevojaka, koje nisu sagnule još koljena pred poganskim duhom vremena. Ima ih u Marijinim Kongregacijama, Križarskim društvima, u Kruničarskim društvima, Djevojačkim društvima i drugima. Sve one jednako misle kao i vi, jer im je cilj Krist! Budite dakle složne sa svima njima u svemu, što doprinosi slavi Božjoj i spasu neumrlih duša! »Trostruki konopac ne kida se lako« veli Sveto Pismo!
  
  Više nade u bolje dane! Kad čovjek gleda sav ovaj strahoviti metež u svijetu, mogla bi ga lako snaći napast da se upita: »Pa gdje je Bog, kad dopušta, da se ovako pljuje po Njemu? Da Crkva toliko trpi po svem svijetu?« Ali nemojte se varati! Nebo i zemlja će proći, ali riječi Kristove neće proći. A Isus Krist je rekao i ta se ne opoziva: »Ni vrata paklena neće je (Crkve) nadvladati!«[186]
  
  Više ljubavi k neumrlim dušama svojih drugarica u svijetu, koje ne idu pravim putem! Isus Krist dao je i život svoj za otkup grješnika. Nije li dužnost dobrim primjerom i lijepom sestrinskom riječi djelovati na zalutale, a nadasve pomagati ih molitvom, da se vrate na put istine i spasa?
  
  Hrvatske katoličke djevojke! Ako se sudbina domovine odlučuje na bojnim poljanama, ona se još više odlučuje na domaćim ognjištima, u obiteljima! Unašajte u svoje obitelji pravi duh Kristov, tjerajte primjerom i riječju poganstvo iz svojih obitelji i iz obitelji svojih bližnjih, i vi ćete zadužiti domovinu barem toliko koliko i borci na bojnim poljanama!

  +Alojzije,
  nadbiskup

   

  IZVOR: Djevojački svijet, mjesečnik za katoličke seljačke djevojke, br. 1.-2., (siječanj-veljača 1944.), 1.
  
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 289-290.

   

  ---

  [186] Mt 16,18.