1938.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Govor na otvorenju franjevačke dvorane na Kaptolu, 19. prosinca 1938.
Borbu za Krista treba voditi na svim linijama
Dragi vjernici!
U današnje doba pokrenuta je borba za duše na svim linijama. Ta se borba vodi u kazalištu, u kinematografu, brošurama, knjigama, novinama i svim ostalim sredstvima. Sv. Pismo kaže, da su sinovi ovog svijeta mudriji od sinova svjetlosti. [49]
Nekad su crkve bile dovoljne za pridobivanje duša za Krista. Sada to više nije slučaj. Potrebno je upotrijebiti i ostala naoko indiferentna sredstva. Dao dobri Bog, da ova dvorana, koju su oo. franjevci s toliko žrtava podigli, bude žarište duhovnog života i da mnogo doprinese za duhovni procvat i napredak hrvatskog naroda.
Hrvatska straža, 20. prosinca 1938., br. 287., str. 8.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 282.
[49] Lk 16, 8.Iz govora na likvidacionoj skupštini Hrv. kat. đačke ženske lige, 2. prosinca 1938.
Preporod čovječanstva u kršćanskom duhu traži velikih žrtava
Došao sam na ovu vašu skupštinu ne da govorim, nego da slušam. Ali kad želite, evo nekoliko riječi. Prije svega molim dragoga Boga da obilno naplati i blagoslovi sve one koji su radili na polju našeg ženskog katoličkog pokreta. Mnogo ima onih koje su radile i surađivale na tom polju, i koje danas svojim životom i radom služe na ponos Crkvi.
A sada kada ulazite u novu đačku organizacijsku formu nemojte se smesti, ako bude u budućnosti još previranja. Preporod čovječanstva u kršćanskom duhu traži velikih žrtava. Pakao će nastojati da unese otrove u naš rad, ali nemojte se smesti.
Stupite u vašu novu organizacijsku formu pune elana, i nastavite svoj rad u duhu vašeg dosadanjeg gesla: Bog - hrvatski narod i socijalna pravda.
Bog - kojega se danas mrzi više nego ikada, mora da ostane i dalje temelj svih vaših nastojanja i rada.
Ljubav prema narodu iz kojega smo nikli, da mu vratimo što smo od njega primili, i trudimo se da mu liječimo rane, koje krvare još i danas.
A onda, da radite u duhu papinskih enciklika za socijalnu pravdu, da se uvede u svijetu onaj red i pravda, koja se temelji na Kristovu evanđelju.
Radite ustrajno i dalje, pa će Gospodin blagosloviti vaš rad.Hrvatska straža, 3. prosinca 1938., br. 274., str. 8.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 281.Nagovor prigodom otvorenja Doma likovne umjetnosti Kralja Petra Oslobodioca, 1. prosinca 1938.
Crkva i umjetnost
Gospodo! Netko je jednom ustvrdio, da su umjetnost i katolička Crkva nespojivi pojmovi, i da na uskom tlu Crkve ne može rasti i uspijevati prava umjetnost. Toj tvrdnji, kojoj uostalom ne vjeruje nijedan čovjek zdrave pameti, stoji nasuprot historijska činjenica, da je Katolička crkva kroz duga stoljeća bila jedina, koja je gojila pravu umjetnost, i kroz sve vjekove svoga opstanka vršila najveći utjecaj u tom pravcu, ne samo materijalnim podupiranjem, nego i poticajima upirući se na golemo svoje duševno bogatstvo.
A to je i pojmljivo! Jer kao što je u njezinom interesu, da goji pravu i istinsku znanost, dobro znajući, da surovost i nećudoređe često drži korak s neznanjem; i kao što je na neki način prisiljena, da podupire studij prirode, koja nije ništa drugo nego golema knjiga, koja na svakoj stranici objavljuje mudrost Božju, prema riječima: - coeli enarrant gloriam Dei et opera manuum eius annuntiat firmamentum [47]; tako je u njezinom interesu, da cvate i napreduje prava i istinska umjetnost na svakom području, pa evo i likovna umjetnost.
Zato nije čudo, da je Crkva imala smjelosti da digne svoj glas već u osmom stoljeću protiv grčkih careva, rušitelja slika, a kasnije protiv Lutera i Zwinglia. Zato nije čudo, da su imena najvećih umjetnika čovječanstva najuže povezana s imenom Katoličke crkve.
Umjetnost na koncu konca nije drugo nego jedan izražaj ljudske duše, neumrle ljudske duše. I dok umjetnost računa s neumrlom dušom, dotle može i istinski napredovati, kao što je neminovno osuđena na propast, kad bi htjela prijeći preko te neoborive činjenice.
Spiritus est, qui vivificat! [48] Duh je, koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa.
Neka današnji blagoslov doprinese, da ovaj Dom likovnih umjetnika posluži istinskom napretku ljudskog duha i slavi Onoga, koji je jedini izvor svake umjetnosti - Boga!«
Hrvatska straža, 3. prosinca 1938. br. 274. str. 8.[47] Ps 19, 2: »Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.«
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 279-280.
[48] Iv 6, 63.
Nagovor hrvatskim katoličkim akademičarkama prigodom zajedničke sv. Pričesti na dan sv. Katarine u kapelici oo. Isusovaca, 25. studenoga 1938.
Nastojte ukloniti zapreke na putu vašeg duhovnog usavršavanja
Katoličke akademičarke!
Na današnji blagdan sv. Katarine, djevice i mučenice, ovako moli Crkva u sv. misi: »Bože koji si dao zakon Mojsiju na vrhu gore Sinaja i koji si zapovijedio anđelima svojim, da na istom mjestu čudesno sahrane tijelo Tvoje svete djevice i mučenice Katarine, podaj da njezinim zaslugama i zagovorom, uzmognemo doći do gore, koja je Krist!«
Vijek u kojem živimo, mogli bismo nazvati vijekom turizma. A jedna od grana toga turizma jest planinarstvo. Planinari danas i staro i mlado i muško i žensko. A zašto? Jedni da okrijepe svoje zdravlje. Drugi, da se naužiju vidika. Treći da steknu prolaznu slavu glasovitog planinara. A često im se dešava upravo obratno.
Nije rijedak slučaj, da oni, koji traže zdravlje, izgube ga, barem ono, koje je mnogo dragocjenije, t.j. zdravlje duše, jer je poznata činjenica, da današnji turizam krije ne malo moralnih opasnosti, napose za mladež. Nije rijedak slučaj, da oni, koji traže lijepe vidike, mjesto toga naiđu na tmurne oblake. A nije rijedak slučaj da oni, koji traže slavu velikog planinara, nađu mjesto toga hladnu smrt.
Pa kad je već danas tolika pasija planinarenja, ja bih želio, da Vaš pogled svratim na duhovni vrhunac, koji je Krist Spasitelj, do gore koja je Krist, kao što moli sv. Crkva u današnjoj misnoj molitvi na blagdan sv. Katarine. Tu možete duhovno planinariti bez kraja i konca, bez pogibelji da izgubite zdravlje.
Tu ćete naći vidika, kojih nitko nije kadar zastrti i kojima nema ravnih na zemlji. Tu može svatko steći vijenac neumrle slave. I zato bi, kad promatrate ovaj moderni svijet oko sebe, koji je izgubio sve ideale i gmiže poput crva samo po zemlji, valjajući se u svim mogućim opačinama, zato bi, velim, morala svaki dan, da se sve više utvrđuje vaša odluka, kao i ona zaručnice u Pjesmi nad Pjesmama: »Vadam ad monteru myrrhae et ad collem thuris!« Idem na goru smirne i na brežuljak tamjana! [45]
Hoću, da se svaki dan sve više približim Kristu u patnjama i stradanjima u molitvama i razmatranjima, dok ne postanem posvema slična Njemu, idealu dobrote i ljepote. Ne sumnjam ni najmanje u Vašu ozbiljnu volju, da to jednom i dokučite. Zato želim da Vas upozorim na zapreke, koje Vam stoje na putu u tom Vašem nastojanju, kao i na sredstva koja Vam stoje na raspolaganju, da to postignete.
Razumni planinari nastoje ukloniti sve što im smeta na putu k njihovom cilju. Tako i vi! Zapreke pak koje vama stoje na putu u nastojanju oko vašeg duhovnog usavršavanja višestruke su, a označio ih je ukratko sv. Bernardo riječima: »Culpa mordens, cura pungens, sensus egens et irruentia imaginum corporearum phantasmata - grijeh izjeda, brige bodu, sjetila čeznu za tjelesnim slikama i utvarama koje napastuju«. Nastojte dakle ukloniti najprije te zapreke. Neka dakle nijednu od Vas nikada ne prekorava savjest za bilo koji prestupak zakona Božjeg.
Neka vas ne taru ni suvišne brige za život, već se držite riječi apostola i prebacite svu brigu za vaš život na dobrog Boga »quoniam ipsi cura est de vobis« - jer se On brine za vas! Budite gospodari apsolutni svojih sjetila, a ne da oni gospodare vama. Neka vaša fantazija ne bude stovarištem svega duhovnog smrada, nego vrt u kojem se jedno cvijeće s drugim natječe, i u bojama i u mirisu!
Ali ako imadete zapreka u nastojanju oko vašeg duhovnog usavršavanja, imadete i sredstava da se dignete kao ptica u visine. Ta pak sredstva su prije svega živa vjera u božanske tajne, nepokolebljivo ufanje u Boga, duboka poniznost, a nadasve žarka ljubav prema Bogu i bližnjemu. To su kreposti neznane modernom čovjeku, ali i sredstva koja čovjeka disponiraju za molitvu i razmatranje, na kojima se kao ptica krilima diže k Bogu.
Tako snabdjevene, dizat ćete se i vi iz dana u dan sve više iz ove zemaljske pustinje u plodne nebeske visine slične Blaženoj Djevici, za koju čitamo u Pjesmi nad Pjesmama:
»Quae est ista quae ascendit per desertum, sicut virgula fumi ex aromatibus myrrhae et thuris, et universis pulveris pigmentarii?« [46] Koja je ona, što ide gore iz pustinje, kao stup od dima potkađena smirnom i tamjanom i svakojakim praškom mirisavim!
Ne dajte dakle da vas ovo nevjerno doba satre i pritisne k zemlji kao nijemu životinju, koja ne pozna nikakvog višeg ideala osim jasala i korita. Ako drugi imadu ambicije da postanu veliki u očima svijeta, vaša jedina ambicija neka bude da postanete slične Kristu, idealu dobrote i neprolazne ljepote. U tom vašem nastojanju ne možete ništa izgubiti već samo dobiti, jer samo ono, što je preko groba, imade pravu i trajnu vrijednost.
Zato neka Vam bude vazda pred očima ova današnja misna molitva na blagdan sv. Katarine: »Bože, koji si dao zakon Mojsiju na vrhu gore Sinaja i koji si zapovijedio anđelima svojim, da na istom mjestu čudesno sahrane tijelo Tvoje svete djevice i mučenice Katarine, podaj da njezinim zaslugama i zagovorom uzmognemo doći do gore, koja je Krist!«[45] Pj 4, 6.
Hrvatska straža, 26. studenoga 1938., br. 269., str. 8
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 274-276.
[46] Pj 3, 6.
Nagovor prigodom otvorenja Katoličke pučke akademije, 21. studenoga 1938.
Vjera je božansko svjetlo našem razumu
Stara je latinska riječ - ignoti nulla cupido! Ono što se ne pozna, za onim se niti ne čezne. Ako dakle današnji čovjek ne mari za Boga razlog je to što vrlo malo znade o Bogu. Zato se na današnje ljude, kad viču na Crkvu i na Boga, mogu dobro primijeniti riječi apostola - quaecumque ignorant blasphemant - psuju ono što ne poznaju! [44]
Nastojanje naime, što bolje upoznati Boga i Njegova svojstva, najvažnije je od svih znanosti, jer tako dobivamo odgovor na najvažnija životna pitanja zašto sam na svijetu, što će biti sa mnom iza smrti, odakle svijet, i toliko drugih važnih pitanja. A dok čovjek nema pravog odgovora na ova pitanja, ostaje neznalica u najvažnijim životnim pitanjima i nezadovoljnik. A nezadovoljstvo stvara zlo na svijetu.
Prema tomu i religija ne samo da nije sporedna stvar nego je najkorisnije i najvažnije dobro čovječje na zemlji. Ona je božansko svjetlo našem razumu, jer spoznaja koju mu priopćuje potječe od Boga, i po njoj čovjek doznaje cilj života i put svome cilju.
Ona daje našoj volji nadčovječnu snagu za vršenje plemenitih djela i kroćenje neurednih strasti. Ona tješi čovjeka u nesreći i čuva od zdvojnosti u teškim časovima života. Ona mu postavlja pravo zadovoljstvo, koje mu svijet ne može dati.
Otvarajući dakle Katoličku pučku akademiju, koja ima zadaću produbljivanje i jačanje vjerske kulture, želim obilan blagoslov Božji predavačima i slušačima, koji su se u tolikom broju odazvali. Neka budu uvjereni da doprinose znatan dio boljoj budućnosti svega naroda i domovine.[44] Jd 1, 10.
Hrvatska straža, 23. studenoga 1938., br. 266., str. 8.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 273.
Nagovor na završetku Euharistijskog kongresa u Petrinji, 15. kolovoza 1938.
Živimo u vremenima kad se hoće rušiti temelje ljudskog društva
Predragi vjernici! Evo završili smo ovaj kongres u Petrinji, proveli smo petrinjskim ulicama Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, pravog Boga našega. Još prije nego se raziđemo svojim kućama hoću da vam na srce stavim nekoliko riječi.
Veliki muž irskog naroda O'Connell bio je veliki ljubitelj Presvete Euharistije, i kad su ga pitali zašto on ljubi Isusa u Presvetom Sakramentu odgovorio je: »Što pitate mene, pitajte Isusa - Isus je tako rekao.«
Dragi vjernici. Živimo u vremenima kad se hoće rušiti temelje ljudskog društva. Danas ostaviti Boga za mnoge znači malenkost. Kršenje moralnih zakona drži se za ništa. Još je u ona dobra stara vremena poštivanje oca i majke bilo smatrano za krepost, danas se nepoštivanje očituje na svakom koraku.
Pod razornim idejama komunizma ubijaju djecu u utrobi majke. U stara vremena smatralo se za krepost ljubav prema ostalim narodima - danas se pod utjecajem bezbožnog nacionalsocijalizma smatra za krepost mrziti i proganjati svoju braću u Kristu. Doživjeli smo ta kobna vremena, a danas se i po našim selima šire te pogubne ideje koje nose propast hrvatskom narodu.
Što ćemo mi učiniti ako dođu k nama ti ljudi? I mi ćemo s velikim irskim mužem O'Connellom odgovoriti, da nam je Isus dao zakone, koji su temelj svakom ljudskom poredku, i nećemo propasti. Mi ćemo zadržati jedino Isusa Krista Otkupitelja svijeta, jer su stalne Kristove riječi: »Nebo i zemlja će proći ali riječi moje neće proći.« [29]Hrvatska straža, 17. kolovoza 1938., br. 185., str. 2.[29] Mt 24, 35.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 258.Nagovor na otvorenju Euharistijskog kongresa u Petrinji, 14. kolovoza 1938.
Euharistija - sažetak Isusova života
Predragi vjernici!
Neki gospodin htio je vidjeti jednu protestantsku crkvu u nekom gradu. Dadne napojnicu vrataru da mu je otvori, i uđe unutra. Opazivši vratar, da je skinuo šešir, reče mu: »Gospodine, ostavite mirno šešir na glavi, nema nikog unutra!«
Rekao je istinu, iako žalosnu! Kako smo sretni mi katolici, kad ulazeći u hramove naše možemo zavapiti s patrijarhom Jakobom: »Zaista je Gospod na ovom mjestu!« [24]
U svetohraništima našim stanuje euharistijski Bog i Spasitelj naš Isus Krist. Koje dakle čudo, ako na pogled Njegov vapimo i mi sa Svetim pismom »Confitebor tibi, Domine, in toto corde meo, in consilio justorum et congregatione! Slavit ću Te Gospode svim srcem svojim, u vijeću pravednika i na skupštini!« [25]
Imamo razloga za to, jer su »velika djela Gospodnja, izabrana na očitovanje volje Njegove. Slave i veličanstva je dostojno djelo Njegovo, i pravda njegova ostaje u vijeke vjekova. Napominje nam čudesa svoja, milostivi i milosrdni Gospod: hranu daje onima koji ga se boje!« [26] Evo ta misao okupila nas je ovdje na ovome Kongresu. Hoćemo da se poklonimo svim srcem Kristu Bogu u svetoj Euharistiji, da bi nas obasjala sveta milost Njegova, bez koje nema života ni napretka nijednom čovjeku, nijednoj obitelji i nijednom narodu.
Draga braćo! Stvaranje i upravljanje svijetom velika su djela Božja, tako da je s punim pravom mogao zavapiti psalmist - magna opera Domini! U stvorenju i upravljanju svijeta odsijeva beskonačna snaga i moć Božja, Božja mudrost i Božje milosrđe! Ali koliko god se divimo ovim djelima, još više se divimo svetoj Euharistiji, u kojoj moć i dobrota Božja, darežljivost i milosrđe odsijeva na još ljepši način. Zato bih morao imati ljubav i žar kerubina i serafina, kad bih htio da ih barem donekle ocrtam.
U Svetoj euharistiji na poseban način odsijeva, rekoh, Božja moć i Božja dobrota, daleko više nego u samom stvaranju svijeta. Mi se divimo uređenju svijeta. I s pravom! Jer gdje su majstori, koji bi bili u stanju načiniti i staviti u savršeni sklad tolika golema nebeska tijelesa, kao što su sunce, mjesec i zvijezde. To može učiniti samo jedan, a to je Svemogući Bog! Gdje su filantropi, koji bi davali sve potrebno za život svemu stvorenomu bez pomisli na nagradu, kao što to čini Bog, koji daje hranu svakome tijelu i sve živo napunja blagoslovom!« [27]
Ali sveta Euharistija nadilazi sve! Ona je kruh anđeoski, koji s neba silazi! Ne kao onaj što su ga Izraelci jeli u pustinji, pa ipak pomrli, nego kruh živi, što daje život vječni. Ona je kruh jaki, koji nam daje snage, da ne klonemo pod teretom zemaljskih jada i nevolja. Ona je kruh putnika sa zemlje na nebo, čijom snagom čovjek hoda kao Ilija prorok snagom kruha, što mu ga je donio anđeo.
Ona je ključ, koji otvara nebo prema riječima Kristovim: »Koji jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisnuti na posljednji dan!« [28] I da nam uzmogne dati taj kruh Isus ga umnaža svaki dan, tvoreći tako čudesa, koja ljudski um jedva može shvatiti.
U svetoj Euharistiji odsijeva darežljivost i milosrđe Spasiteljevo više nego u svim drugim sakramentima. Krstom postajemo djeca Božja i baštinici kraljevstva nebeskoga. Potvrdom daje nam Krist Duha jakosti i svjetlosti. Pokorom liječimo teške rane duše i vraća nam se izgubljena milost. Zadnja pomast pokriva nas na neki način zaslugama muke i smrti Kristove.
Svetim redom daje Krist svećeniku svoju vlast. Ženidba posvećuje ljudske čine, pa i one, koji bi po sebi izgledali samo kao slijed griješnih sklonosti. U svetoj pak Euharistiji daje nam Krist samog sebe, dakle auktora milosti, a ne samo aplikaciju milosti.
Ona je résumé života Isusovog na ovoj zemlji. Ona je na neki način spomen Betlehema, u kojem se Krist mističnim načinom rađa opet na svijet. Ona je spomen Nazareta, u kojem Krist boravi pokriven pod prilikama kruha među nama. Ona je spomen Galileje, gdje Krist bez prestanka nijemim načinom propovijeda, uči, tješi. Ona je spomen Kalvarije, gdje se Krist žrtvuje.
Stara priča kaže, da su se jednom narodi i kraljevi zapleli u krvave ratove, da si prisvoje trag, što ga je u pijesku ostavila neobična ljepota. To je priča, ali koja dobro osvjetljuje stanje sadašnjice. Ovaj svijet sa svim svojim ljepotama, užicima i dobrima, nije nego bijedni trag, bijedni odsjev Božje ljepote.
Pa koliko krvi, koliko suza, koliko borba među narodima i pojedincima, da si prisvoje ove bijedne tragove beskrajne ljepote Božje. Braćo! Ako je u nama barem nešto mudrosti, onda ćemo hitati ne za tragovima, za prolaznošću ovoga svijeta, nego ćemo sve sile upotrijebiti, da zauvijek budemo posjednici vječne Božanske ljepote i dobrote, koju nam bez prekida dozivlje u pamet Isus Krist u svetoj Euharistiji. Dao Bog da ovaj kongres doprinese velik dio da svi to postignete.
Hrvatska straža, 17. kolovoza 1938., br. 185., str. 1-2.[24] Post 27, 16.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 255-257.
[25] Ps 111, 1.
[26] Ps 111,2-4.
[27] Vg Ps 145, 15s.
[28] Iv 6, 54.
Nagovor svećenicima jubilarcima u blagovaonici dvorca Mokrice, 13. srpnja 1938.
Velik je dar Božji doživjeti 25. godišnjicu misništva
Držeći se one sv. Pisma: »Flete cum flentibus i gaudete cum gaudentibus« [23] smatrao sam zgodnim i potrebnim, da dođem danas u Vaš krug, koji ovdje u Mokricama slavi 25-godišnjicu ređenja.
Prije svega: Flete cum flentibus. Poznati su mi svi svećenički jadi i poteškoće. Providnost je htjela, da ste Vi, Vaša svećenička generacija, došli u najstrašnija vremena, kad su bijesnile bure i oluje, rat i poslijeratna burna vremena, kad su mnogi oslabili i otpali. Teško je bilo u takvim prilikama ostati čvrst i vjeran.
Gaudete cum gaudentibus... Velik je dar Božji doživjeti 25. godišnjicu misništva. Vi ste je doživjeli! Zato se i ja skupa s Vama radujem. Radujem se da ste sve patnje, sve poteškoće poratne podnosili, radujem se, da ste unatoč svim poteškoćama ostali vjerni, da niste otpali, dok su drugi otpadali. Radujem se, da ste Vi ostali čvrsta i svježa zelena grana na stablu Crkve.
Zahvaljujem Bogu za to! Ujedno Vam čestitam i želim da doživite i zlatni jubilej, da možete koristiti kao i dosad Crkvi Božjoj i svome hrvatskom narodu. A uvjeren sam, da dolazi vrijeme, a to će zacijelo biti za daljnjih 25 godina, kad će neminovno doći do katoličkog preporoda hrvatskoga naroda i novi procvat Katoličke crkve u hrvatskom narodu, jer svi predznaci govore za to.
Hrvatska straža, 14. srpnja 1938., br. 157., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 254.
[23] Usp. Rim 12, 15: Plačite sa zaplakanima, radujte se s radosnima.
Odlomak iz pozdravnog govora kod ručka u Mariji Bistrici, 10. srpnja 1938.
Sačuvajmo sveti karakter prošteništa Majke Božje Bistričke!
Svi kulturni narodi Europe čuvaju svoje tradicije. U tome su Englezi prvaci. Ali nije ovdje obična građanska tradicija, nego je ovo tradicija ogrnuta uzvišenom misli, a to je zagovor Majke Božje. Tu će tradiciju čuvati hrvatski narod dok bude daha u njemu. (...)
Bog ne treba nikoga, ali sigurno, kad vidi, da ljudi pred Njim prigibaju koljena, a još više volju, a pogotovo ako to čini predstavnik ovako velike zajednice kao što je grad Zagreb, Bog će biti milostiv toj zajednici. (...)
Treba da sačuvamo sveti karakter tog prošteništa u kojem stanuje Djevica Marija, utočište grešnicima, obrana grada Zagreba, koji je od malenoga Griča postao golem moderni grad, glava i srce hrvatskoga naroda, utočište i bedem čitavog hrvatstva.Hrvatska straža, 12. srpnja 1938., br. 155., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 252.Nagovor na završetku Euharistijskog kongresa u Varaždinu, 29. lipnja 1938.
Došlo što došlo, mi ćemo ići nepokolebljivo za lsusom i Crkvom katoličkom
Predragi vjernici!
Evo završava euharistijski kongres u Varaždinu. Gledajući euharistijskog Spasitelja na oltaru kojega smo malo prije pronijeli kroz ulice ovoga grada i gledajući odpad masa od Krista, možda negdje u kojem našem kraju, a još u većem broju u Europi, i nehotice mi dolazi na um iz Sv. pisma ona zgoda, kad je Spasitelj navijestio u jednom svom govoru ustanovljenje Euharistije.
Rekli su Mu onda mnogi Njegovi učenici: »Tvrd je ovaj govor i tko može da ga razumije!« [21] I u istinu mnogi nisu shvatili Njegove riječi i prestali su biti Njegovi učenici. Ali Isus nije popustio, nego je rekao onim učenicima, tj. apostolima, a tih je bilo malo, koji su preostali: »Hoćete li i vi ići od mene?« Ali sv. Petar, čiji se dan danas slavi, prvak apostola, stupi pred Isusa Krista i reče Mu: »Gospode, kome ćemo ići? Ti imaš riječi vječnoga života.« [22]
Vi ćete se razići kućama, ali znajte, da veliki broj svijeta neće Krista, nego kaže i danas: »Tvrd je ovo govor.« I otpada jedan za drugim i otpada obitelj za obitelji, narod za narodom. I na vas će navaljivati. A što ćete vi učiniti? Hoćete li i vi reći: »Tvrd je ovaj govor i tko ga može shvatiti!«
Na rastanku smo sa Spasiteljem. Ali mi sa sv. Petrom govorimo: »Kuda ćemo ići od Tebe Gospode, kad jedino Ti imaš riječi vječnoga života!« I došlo što došlo, mi ćemo ići nepokolebljivo i vjerno za Isusom, za Crkvom katoličkom. S njom ćemo ići u život ako ustreba, s njom ćemo ići i u smrt. Uvijek vjerni euharistijskom Spasitelju.
Hrvatska straža, 1. srpnja 1938., br. 146., str. 3.[21] Iv 6, 60.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 251
[22] Iv 6, 67s.
Ispiši stranicu