1938.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Nagovor prigodom blagoslova zastave Katoličke radničke omladine, 16. lipnja 1938.
Pobjeđujemo ako se borimo i radimo s lsusom Kristom
Molitva, kojom sv. Crkva saziva blagoslov Božji na društvene zastave, ističe - borbu; i vi pod svojim zastavama ulazite u borbu: budite hrabri i ustrajni borci!
Ta molitva naglašuje i to, za koga treba da se borite: za Gospoda Boga nad četama! Da, za Njega se borite! Bog treba da Vam u Vašem radu i svakom nastojanju bude prvi pred očima.
Crkva u toj molitvi predviđa i sigurnu pobjedu, ako se borimo i ako radimo u vezi s Isusom Kristom. Nadam se, da ćete i vi takve bojeve biti, svoje vidljive i nevidljive neprijatelje nadvladati i do pobjede stići po Isusu Kristu, koji živi i kralju je s Bogom Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen.Hrvatska straža, 18. lipnja 1938., br. 136., str. 5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 247.Nagovor na završetku euharistijskog slavlja u Samoboru, 13. lipnja 1938.
Euharistijski Isus naša je najjača obrana
Predragi vjernici!
Evo završujemo dekanatski euharistijski kongres u Samoboru. Gledajući vas u brojnim tisućama sakupljene pred Spasiteljem u sv. Euharistiji, mislim da ne mogu ljepšim riječima i ljepšom željom zaključiti ovaj kongres negoli je ona, što sam je čitao urezanu na starodrevnom kamenu stupu na trgu sv. Petra u Rimu: »Christus ab omni malo plebem suam defendat! Krist neka brani puk svoj od svakoga zla!«
I ja molim istim riječima: »Krist neka brani hrvatski narod od svakog zla, a napose one, koji su danas u tolikom broju pohrlili ovamo da mu se poklone!«
Kolika nam zla prijete sa svih strana! Teško ih je izbrojiti. Ali samo neka da spomenem. Jedno nam prijeti od osvete pravde Božje. Ako smo iskreni moramo priznati, da su grijesi roda ljudskoga već takvi i toliki, da se čovjek u čudu pita, koja je to čudna sila, i koji je to sigurni munjovod, koji gromove srdžbe Božje odvraća, da se ne survaju na nesretni ljudski rod.
To je bez sumnje lsus u sv. Euharistiji! Kad dijete nešto skrivi i vidi razjarenog oca, da se sprema da ga kazni, onda mu nema drugog lijeka, nego da bježi majci pod krilo, da ga ona zaštiti svojim tijelom. Tako je i Spasitelj po svetoj Euharistiji razapeo krila svoga milosrđa gotovo po čitavoj zemaljskoj kugli, da nađu pod njima utočišta svi, koje tereti osjećaj krivnje.
Drugo nam zlo prijeti od zasjeda pakla. Pakao je onaj, koji huška danas već nejaku djecu, da se dižu protiv roditelja i starijih. Pakao je onaj, koji podjaruje mladež, da se podaje najgorim strastima. Pakao je onaj koji podjaruje na bogumrsku kletvu i psovku, koji podjaruje bračne drugove, da zaboravljaju na uzvišenu svoju zadaću, koji podjaruje na svađe, razdor, ubojstva, otimačine! Njegova moć ćuti se, makar moderni svijet zatvara oči pred svim, što nije materija.
Tko da nas sigurno brani od tolikih zasjeda pakla? Nitko sigurnije od Isusa u sv. Euharistiji. Kad je anđeo po zapovijedi Gospodnjoj u jednoj noći pomorio svu mušku prvorođenu djecu u Egiptu, ostali su pošteđeni oni, čija su vrata bila poprskana krvlju janjetovom. I mi smo sigurni, dok bude u grudima našim svete Euharistije, dok se budu usne crvenile od krvi Jaganjca Božjega, da nam sve navale pakla neće nauditi, makar kako žestoke bile.
Mnoge tišti osjećaj krivnje. Ali nijedan neka ne klone. Makar kako duboko pao imade za njeg utočišta. Kao što su nekada i najgori zločinci bili sigurni od smrti, kad bi se utekli pod okrilje oltara, tako je i danas Spasitelj u sv. Euharistiji sigurno sklonište za sve izmučene duše, koje već klonu u borbi života. Isus u sv. Euharistiji naša je najjača obrana, Isus u sv. Euharistiji naša je nesavladiva snaga, naša utjeha i radost u nevoljama života.
Zato i mi poput starih Izraelaca na obalama voda babilonskih kličemo Euharistijskom Spasitelju na rastanku: »Ako zaboravimo kada na Tebe Kriste Gospode, neka se preda zaboravu i uspomena na nas!«[17]
Katolički list, 16. lipnja 1938., br. 24., str. 285-286.[17] Usp. Ps 137, 5s
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 245-246.Govor novogradiškim gimnazijalcima prigodom posjeta, 21. svibnja 1938.
Ne treba nam toliko učenih glava, koliko poštenih!
Draga mladeži!
Hvala vam na ovakovom srdačnom dočeku! Hvala vam i na ovakovom svečanom prijamu. Reći ću vam sada par riječi, koje primite duboko k srcu!
Upravo sada dolazi mi na pamet prizor Garcije Morena, predsjednika Republike Ekvadora. On je kao predsjednik znao često doći na univerzu da sluša ispite budućih vođa naroda. Jednoga dana prisustvovao je on ispitu jednoga kandidata prava. I kad je ovaj položio ispit s odličnim uspjehom, ustao je Garcia Moreno i čestitao mu na uspjehu. Pri tom mu je rekao otprilike slijedeće:
»Odličan ste jurist! Čestitam Vam što tako dobro poznajete zakone ove zemlje! A pitam ja Vas, da li vi isto tako dobro poznajete Božje zakone?«
I vi, dragi mladići, koji ste krenuli da danas-sutra budete vođe naroda, trebate znati najprije katekizam, najprije Božji zakon.
I vi ste došli ovamo da nakupite znanja, da danas-sutra iziđete van sa univerze kao suci, advokati, liječnici i. t. d. No, draga mladeži, nije narodu potrebno samo isškolovanih, koliko korisnih ljudi! Ljudi sa solidnim znanjem. A solidnom znanju treba poštenje i volje za rad! Jer danas narod ne treba ničega kao poštenih ljudi! A zato vam je osobito potrebno temeljito poznavanje vjerskih istina! Naglašujem, ne treba nam toliko učenih glava, koliko poštenih!
Vi ćete danas-sutra kad stupite u život, naići na mnoge, mnoge zapreke, ali treba imati volje i te zapreke nadvladati! Govorit će vam moguće, da znanost nema posla s religijom; da se znanost protivi religiji. No da li je uistinu tako? - Ne, nije! Neka mi oni koji to tvrde nađu jednoga učenjaka svjetskog glasa koji je tvrdio da nema Boga. Tko to tvrdi? Ili to tvrde oni ljudi, koji su moguće samo malo primirisali znanost ili ljudi pokvarena i nemoralna života!
A zašto je tako? Zašto se najveći učenjaci ne protive učenju kršćanstva, i zašto se ne protive Bogu? Ta tko je izvor znanja? Ta izvor znanosti je neprevarljivi Bog! A da Njega nema, tvrde oni bijedni ljudi, koji ne mogu prodrijeti u narav jednoga mrava ili pčele, a misle da su usisali svu mudrost svijeta u svoje prazne glave! Samo oni, koji nemoralno žive, koji se snize na životinju, nastoje da pustim frazama ušutkaju svoju savjest. Ti ljudi onda iznose najobičnije hipoteze kao znanstvene činjenice!
Zato vam je potrebno, draga mladeži, da skupite što više zdravog i pravog znanja, da bi onima mogli dokazati i pokazati istinu.
No mnogi će vam govoriti da se Crkva kosi sa znanošću. Ne, predragi, Crkva se ne protivi znanosti! Dapače. Crkva je uvijek podupirala i njegovala znanost. Mnoga, gotovo sva svjetska sveučilišta mogu zahvaliti svoj postanak Katoličkoj crkvi! Nije potrebno da za ovo idemo daleko tražiti dokaze; evo i u našem Zagrebu je univerza djelo Katoličke crkve. A zar se je našao koji učenjak svjetskog glasa, koji je tvrdio da nema Boga? Ne, do sada nije!
I opet ne treba tražiti boljih dokaza nego kod nas. Zar se možda protivio učenju Crkve jedan Ruđer Bošković, najveći matematičar, fizičar i astronom svoga vremena? Bio je redovnik! Ili se možda protivio učenju Crkve najveći svjetski arheolog dvadesetog vijeka, don Frane Bulić? Ili naš povjesničar Klaić i bezbroj drugih znamenitih ljudi? Pođite svuda, i ne ćete naći nijednog čovjeka učenjaka koji ne poštiva religiju! Zato vam je potrebno solidno znanje svete vjere, jer Crkva treba učenih i poštenih ljudi, i zato i goji znanost.
A uz solidno znanje treba vam i poštenje, jer će samo pošten čovjek služiti moralu i pravici. A vi, koji ćete danas sutra voditi narod, treba da budete pošteni, jer ako slijepac slijepca vodi, obadva će u jamu pasti! Ne smijete raditi po diktatu drugih, nego samo po diktatu vaše savjesti, koju vam je dao Bog!
Ne zgrtati novac, nego vjerno i pošteno služiti svomu narodu po diktatu svoje savjesti! Ta kada bi svi ljudi služili i radili po diktatu savjesti, tada bi bilo drugačije stanje u svijetu!!!
Vi, dragi mladići, ako hoćete biti prave i vjerne vođe naroda, trebate skupiti solidnog znanja, treba da imate poštenje i volju, treba da budete pošteni i karakterni ljudi, jer o vama će ovisiti sreća naroda! Treba da slušate svoje roditelje, koji su vas ovamo poslali, da postanete ljudi, treba da slušate vaše profesore, koji vas odgajaju za vaš budući život.
Nadam se, da će ove riječi od srca k srcu, da će one pasti na plodonosno tlo. Pa kad dođete u život, nadam se, da ćete biti ljudi sa zdravim kršćanskim moralom, i da ćete znati voditi narod pravom stazom cvjetnijoj budućnosti. Jer naš narod treba sada, kao nikada prije, čestitih ljudi punih znanja i poštenja! Dao Bog da takvi ljudi budete i vi!
A sada svima biskupski blagoslov!Nedjelja, 29. svibnja 1938., br. 22., str. 2-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 237-238.Predgovor Nadbiskupa filmu: Hrvati u Sv. Zemlji, 6. travnja 1938.
Velik je samo onaj čovjek, koji je velik u očima Božjim
Hrvatski narod sretan je što imade ugodnika Božjeg, koji je personificirana težnja za Kristom Spasiteljem, a to je bl. Nikola Tavelić. On je položio svoj život za Krista podnijevši mučeničku smrt u Jeruzalemu, u Spasiteljevoj domovini.
Samo onaj čovjek je velik, koji je velik u očima Božjim. A velik je u očima Božjim i bl. Nikola Tavelić, kad ga je Crkva katolička uzdigla na čast oltara. To je evo potaklo Hrvate, da svome velikome sinu podignu dostojan spomenik u Kristovoj domovini.
Ono što su hrvatski hodočasnici stvarno prošli prigodom proslave bl. Nikole Tavelića, to ćete sada proći u filmu i vi. Svima pak želim, da se per visibilia vinu ad invisibilia. [8]
Spomenici Kristova zemaljskog života i muke, što ćete ih vidjeti tjelesnim očima, neka vam budu podstrek da se po primjeru bl. Nikole Tavelića preko zemaljske domovine sretno domognete vječne nebeske domovine!
Dr. Alojzije STEPINAC, nadbiskup zagrebački,
Dnevnik, sv. III., str. 54.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 236.
[8] Da se po vidljivom (svijetu) vinu do nevidljivog (nadnaravnog svijeta).Govor hrvatskoga metropolita preuzv. gosp. nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca katoličkim akademičarima i akademičarkama o odnosu intelektualca prema svome narodu, 27. ožujka 1938.
Katolički intelektualac prema svome narodu
Katolički akademičari i akademičarke! - I ove godine vidim vas, Bogu hvala, u velikom broju okupljene pred oltarom Božjim, da obavite vašu uskrsnu kršćansku dužnost. Ispunili ste opomenu Spasiteljevu: »Reddite quae sunt Dei Deo! Dajte Bogu što je Božje!« (Mt 22, 11) [2] Niste pošli za onima, koji osim materije neće da priznaju išta, već se rugaju onima koji vjeruju u egzistenciju osobnoga Boga govoreći: »Ubi est Deus eorum? Gdje je Bog njihov?« (Jdt 7, 21) [3]
Vi ste pošli za glasom duše, koja Vam govori pred svetim tabernakulom: »Ecce Deus noster iste! Exspectavimus eum et salvabi nos! Evo ovo je Bog naš, čekali smo ga i spasit će nas!« (Iz 25, 9) Niste pošli za onima koji hoće da širom svijeta uskrise na novi život staro poganstvo i njegove lažne bogove, bilo u ovoj ili u onoj formi. Vi ste pošli za glasom duše, koja govori: »Non enim est alius Deus quam tu, cui cura est de omnibus! Nema drugog Boga osim tebe, koji se brineš za sve!« (Mudr 12, 1) [4] Niste pošli za onima, koji su po krsnome listu doduše katolici, ali praktički žive kao da nisu kršćani.
Vaših duša nije mogao niti može zadovoljiti puki formalizam, niti fraze bez sadržaja i života, niti svjetski užici, jer cijelo vaše biće govori: »Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum, ita desidera anima mea ad te Deus! Kao što čezne jelen za izvorima voda, tako čezne duša moja za Tobom Bože!« (Ps 41, 6) [5]
Nije malena stvar u današnje doba, kad akademičari javno ispovijedaju svoje vjerovanje. Zato treba danas i samozataje i junaštva.
Prilike naime svuda u svijetu tako se razvijaju, da uvjereni katolik intelektualac, kojemu vjera nije prazni cimer nego srž života, biva često posmatran u najmanju ruku kao natražnjak. Na njegovu adresu padaju nerijetko neukusni vicevi; unosni položaji za njega su nepristupačni, ako ne pogazi svoje uvjerenje; ne rijetko biva smatran kao neprijatelj vlastitog naroda, ako ne reče amen i na najnevjerojatnije ispade pojedinaca, koji su uzeli patent na patriotizam. Koliko dakle mora da bude čvrst u vjeri, stalan u načelima i ustrajan u radu intelektualac katolik, da se uzdrži na površini i ne potone u glibu materijalističke sadašnjice!
Nije mi nakana, da vam danas govorim o izrugivanju na koje može naići katolik intelektualac radi svoga nazora o svijetu. Da vi preko toga niste već prešli, ne biste sigurno ni došli ovamo. No vi bez sumnje imate na umu opomenu Gospodnju: »Opprobrium hominum et blasphemias eorum ne metuatis! Ne bojte se ruženja ljudskog i od huljenja njihova ne plašite se!« (Iz 51, 7) A zašto ne? »Sicut enim vestimentum, sic comedet eos vermis, et sicut lanam sic devorabit eos tinea: salus autem mea in sempiternum erit, et iustitia mea in generationes generationum! Jer će ih moljac izjesti kao haljinu i kao vunu izjest će ih crv, a pravda moja ostaje do vijeka i spasenje moje od koljena na koljeno!« (Iz 51, 8)
Niti želim da vam govorim o nepravdi, da uvjeren katolik ne može doći do značajnijeg položaja u javnim a često i privatnim službama, ako prije ne pogazi svog uvjerenja. Kad biste vi računali na položaj, ne biste ni došli u katoličke redove. Zato takove nepravde samo dižu vaš ponos, jer držite na umu onu staru riječ - non est ad astra mollis e terris via! Put od zemlje do zvijezda nije lak!
Katolički intelektualac i narod
Želim da upotrebim ovu priliku i iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnju, a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.
Nerijetko čuje se danas govoriti, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko stjecanja znanja? Mislim da tu nemam mnogo što pobijati.
Ako može istinski napredovati čovjek bez glave i bez zdrave pameti, može istinski napredovati i narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji da bi narod odbacio inteligenciju koja se istinski skrbi oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.
No ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću narodnu inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalci. Prema tome su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni na to da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li možda upravo vi koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?
Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj već zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.
Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad dakle te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svog naroda. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj naravi čovjeka, i prema tome je naravni zakon. Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši, nego ga usavršuje i oplemenjuje.
Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god dakle ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude, tako i narod svoj više nego li drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku nego li tuđu?
Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema vjeri katoličkoj ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda. Bog pak ne može sebi protusloviti.
Da je tome tako, pokazuje bjelodano sam Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svome narodu izraelskom, i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi Magnificat Majke Božje zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi prema svom narodu? Dirljivi plač Jeremije proroka na razvalinama Jeruzalema, nije li odraz duboke ljubavi prema svom narodu? A apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svom narodu tako daleko, da je zavapio: »Optabam ego ipse anathema esse a Christo pro fratribus meis, qui sunt cognati mei secundum carnem!
Želio bih da sam budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu!« (Rim 9, 13) Odatle pojava, da Katolička crkva u svom djelovanju i te kako računa i u obzir uzima nacionalno čuvstvo u narodima među kojima djeluje. Zato čim je moguće postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne zaštitnike. Ona poštuje sve njihove običaje, dok god nisu u protimbi s istinama kršćanstva ili zdravim razumom.
Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takove tvrdnje bajke, nego što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum vele! Ljubiti, reći će, htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro o kojem se radi; onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.
A što je, pitam vas, najveće dobro i pojedinca i naroda? Ono bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera je katolička prvo i najveće dobro hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša.
To svjedoče neizmjerne žrtve za turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije hereza, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta vjera katolička učila ga je poštenju i čestitosti, i možete matematskom sigurnošću ustanoviti gdje se ona potkapa na koji mu drago način, da će tamo umjesto poštenja i pravde zavladati naskoro divljaštvo i rasulo. Ljubi li dakle istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru otaca svojih i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno prava i sloboda, što će mu cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt?
Katolici i narodna egzistencija
Drugo narodno dobro jest narodna egzistencija. Na svojim vizitacijskim putovanjima vidio sam dosta toga, što me je napunilo tugom i bolju. Lijepa i krasna sela, a kadkad gotovo prazna. Umjesto veselog smijeha djece neka samrtna tišina. Bijela kuga poharala je selo. A kako selo tako i gradove. Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmlatka, jer ako na mladima svijet ostaje, a tima se ne da uopće živjeti, na kome će ostati domovina? A zašto se ne da života potomstvu? Zar zato jer nema kruha?
Ne! Jer redovito siromasi imadu najviše djece! Nego zato jer se mnogi grlati rodoljubi boje žrtava i truda oko djece. A što znači onda patriotizam koji u javnom životu spasava narod, a u vlastitoj obitelji ga ubija? Zato se ovakvima može mirne duše reći sa Svetim pismom: »Ipsi autem non erant de semine virorum illorum, per quos salus facta est in Israel! Oni nisu bili od roda muževa, po kojim je došlo spasenje Izraelu!« (1 Mak 15,44) [6]
Ili ljube li možda istinski narod svoj oni žalosni zastupnici akademske omladine, koji su uvijek spremni da manifestiraju i protestiraju ali ne paze da bi svoju mladost časno i pošteno sproveli i tako životom svojim, i obitelji koju će osnovati, bili sposobni da dovedu narod svoj k onoj sreći, što je ne doživješe oci? Ili, ljube li narod svoj oni koji neće da znadu, da je danas imperativ za akademsku našu omladinu stručno se spremati i tako osigurati egzistenciju sebi i svojima? Diletanti su samo balast za narod, ma koliko grlati bili i isticali se u narodnim akcijama.
Katolici i sloboda
Treće dobro o kojem se danas toliko pjeva, ali kojeg je malo u svijetu, jest sloboda. Od svega vidljivog stvorenja čovjek je jedini, koji zna što je taj veliki dar Božji. Dar je to što ga po prirodi ide bilo kao pojedinca bilo kao narodnu cjelinu. Ali ona je uistinu dar Božji! »Omne datum optimum et omne donum perfectum desursum est descendens a Patre luminum! Svaki je dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo silazeći od Oca istine!« [7]
I stoga slobode neće uživati ni onaj pojedinac ni onaj narod, koji je zahvalno ne primi iz ruku Božjih. A ne primaju je zahvalno iz ruku Božjih oni, koji u slobodi gledaju oslobođenje od sviju obaveza i prema Bogu i prema bližnjemu te misle, da smiju nekažnjeno gaziti sva ljudska i Božja prava...
Zato će vanjsku slobodu na svoju korist i na korist drugih uživati samo onaj koji najprije oslobodi unutarnjeg čovjeka i koji se dovine slobode djece Božje, te stoji sa obadvije noge na tlu etike i morala, pravde i poštenja!
Crkva i suvremeni problemi
To su evo tri dobra, koja prava ljubav želi svome narodu. I tko mu negira ova dobra nije mu prijatelj. Jer ako mu negira vjeru, bit će brzo kraj egzistenciji. Ako mu negira egzistenciju onda nema koristi od slobode. Ako mu negira slobodu djece Božje, vanjska sloboda bez unutarnje odvest će ga brzo u rasulo i propast.
Ta tri dobra žele svome narodu i vaši crkveni poglavari, želi ih i vaš nadbiskup. Pa ako vašoj mladenačkoj impulzivnosti ne ide u račun ova ili ona gesta crkvenih poglavara, onda se sjetite prije svega, da oni koji više stoje, obično više toga i vide. Sjetite se zatim, da Crkva katolička nije organizacija od jučer, nego od dvije tisuće godina.
Zato se njezini glavari ne mogu ravnati momentalnim hirima pojedinaca i grupa, nego iskorišćuju milenijsko iskustvo Crkve. Sjetite se napokon, da se Crkva i njezini predstavnici nalaze danas u težim prilikama nego ikada prije, jer živimo u vremenu koje je moderni poganin označio » Umwertung aller Werte«, bankrotom svih vrijednosti. Ljudi trče za mjehurićima od sapunice a zlato gaze nogama. Što bi imalo biti na prvome mjestu stavljaju na zadnje, a što nije ni spomena vrijedno smatraju idealom savršenstva. I da nema Crkve s njezinim vječnim istinama, izgubili bismo na koncu ne samo vjeru, nego i razum i čitavu baštinu djedova. Ne čudite se, dakle, ako Crkva koji put drukčije sudi i radi, nego što želi ovaj ili onaj.
Katolici i rasizam
Moderni rasizam zamjera npr. Crkvi, što neće pasti na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti mu se.
Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju, da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije ljubav, nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo - što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome!
Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakovoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. Svi su naime narodi djeca Božja, i zato svi vape k Bogu - Oče naš koji si na nebesima!
Pravu dakle istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi.
I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.
Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke, budite uvjereni, da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje i hrvatske narodne sreće. Ponesite tu zavjetnu misao s ovih konferencija i recite vašim kolegama i kolegicama - grobar je svoje i narodne naše sreće onaj tko u Hrvatskoj ruje protiv Katoličke crkve![3] Prema Vg.
Hrvatska straža, 29. ožujka 1938., br. 72., str. 2-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 229-235.
[2] Treba biti: Mt 22, 21.
[4] Vg Mudr 6, 8, a ne kako je navedeno u izvoru.
[5] Treba biti: Ps 42, 2.
[6] 1 Mak 5, 62, a ne kako je, vjerojatno greškom, navedeno u izvoru.
[7] Jak 1, 17
Govor prigodom otvorenja škole za civilnu zaštitu, u Zagrebu, 27. veljače 1938.
Sigurno spasenje samo je od Boga!
Odazivajući se zamolbi da blagoslovim »Školu za obranu od zračnih napadaja« želim istaknuti dvije misli, koje mi se i nehotice nameću.
Naš bijeli Zagreb nastoji da ne zaostane ni u čemu za ostalim naprednim gradovima Europe, pa tako eto kraj najraznovrsnijih škola osniva školu ove vrsti, za koju prije nekoliko godina nije nitko ni sanjao, da bi bila potrebna. Ali kad čitamo, gdje se jedan od prvaka krvavog boljševizma grozi: da će »sasuti otrovne plinove kao iz kabla« na svoje protivnike, i kad vidimo da grožnje slične vrsti postaju pomalo realnost na raznim dijelovima svijeta, onda škola ove vrsti, za obranu naime pučanstva od zračnih napadaja, nije bespredmetna.
S druge pak strane, i nehotice dolazi mi misao, nije li potreba škola ove vrsti predznak dekadence ljudske kulture uopće? Zar je čovjek na to spao, da darove uma kojima ga obasuo dobri Bog, na to upotrebljava, kako će pronaći najgroznija sredstva da uništi svoga bližnjega? A ipak svi imadu istoga Oca na nebu i prema tomu su svi braća u Bogu!
Zaista, zadnji je čas, da ljudski rod dobro promisli kamo srlja bez Boga! I ako život svoj ne bude doveo u sklad sa zakonom Božjim, bojim se, da ga ne će spasiti od propasti ni mirovne konferencije, ni sve škole, ma koliko bile u sebi korisne. Jer sigurno spasenje samo je od Boga, prema riječima Sv. pisma: »Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!« Od Gospoda je spasenje i vrh puka Tvoga blagoslov Tvoj!«[1][1] Ps 3,9
Hrvatska straža, 29. veljače 1938., br. 48., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 228.Nagovor studentima na kolonijama u Mokricama, 13. srpnja 1938.
Cijeli se narod ponosi svojom katoličkom prošlošću
Dragi ferijalci! Prije svega Vam želim da se u ovoj ferijalnoj koloniji što bolje oporavite i da se što više tjelesno i zdravstveno ojačate, jer je to vrlo važno i za duhovni Vaš razvitak prema onoj: »Mens sana in corpore sano.«
Ovdje u historijskom gradu Mokricama ima mnogo spomenika iz hrvatske prošlosti. A ta je prošlost, ta tradicija duboko katolička. Ali tamne sile nastojale su u novijoj našoj historiji da zatruju tu tradiciju osobito u očima đačke omladine, a i u svijesti čitavoga naroda.
Činilo se, da je zadnji čas da se hrvatski katolici prenu i ustanu na obranu svojih svetinja. Hvala Bogu, sad je situacija sasvim drukčija u tom pogledu, danas se golema većina, cijeli narod ponosi svojom katoličkom prošlošću. Ali tamne sile ne miruju i još mnogo posla treba uložiti, još mnogo posla ostaje na Vama mladima.
Na koncu Vam želim dobar oporavak, i duševni i tjelesni, da se na koncu opet povratite svojim domovima ojačani i okrijepljeni, da ponovno svaki na svom području poradite za Boga i hrvatski narod!
Nagovor na otvaranju Euharistijskog kongresa u Varaždinu, 29. lipnja 1938.
Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada
(...) Papa Siksto V. dao je na sve poganske spomenike u Rimu postaviti koji znak kršćanstva, ponajviše znak sv. Križa. Na spomenutom stupu dao je urezati riječi: »Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat!«[18] Kad je te riječi papa Siksto V. dao urezati nije imao pred očima samo prošlost Crkve katoličke, nego i sadašnjost. On nije pri tome mislio niti rekao da je Krist pobijedio, nego da Krist neprestano pobjeđuje, kao u prošlosti tako u sadašnjosti i budućnosti. (...) Čitava je povijest Katoličke crkve ispunjena uzdasima i krvlju mučenika, ali sve te borbe, sve te patnje dale su jedan rezultat: da Krist pobjeđuje i da je ostajao pobjednik.
Krist se je uhvatio u koštac najprije s poganstvom. Teška je to bila borba, ali posljednji od progonitelja, Julijan Apostata, morao je uskliknuti: »Pobijedio si, Galilejče!« Nasilnika koji su progonili kršćane za vrijeme Rimskog carstva nestalo je. Isus Krist je ostao pobjednik. Tako je on pobjeđivao kroz sve borbe u Starom vijeku, tako u Srednjem, i mi ne sumnjamo, da će Krist u ovim borbama sadašnjice također pobijediti, kao što ne sumnjamo, da će u svim borbama budućnosti Krist ostati pobjednik.
Krist vlada. Ali ne zemljama i kontinentima, nego dušama koje su vrijednije i trajnije od svijeta. Svaki vladar ima zakone po kojima upravlja. Isus Krist je dao savršen i neizmjenjiv zakon, kojemu je glavni oslon ljubav. On je rekao: »Ljubite se među sobom i po tom će svijet poznati, da ste moji učenici.«[19] I On osvaja ljubavlju. Nema vladaoca koji bi se mogao pohvaliti, da vlada čitavim svijetom. Samo se za Isusa Krista može kazati, da vlada svijetom, jer njega sluša vojnik i zapovjednik, gospodar i sluga, biskup, papa i običan vjernik. Krist sa svojim kraljevstvom na zemlji upravlja, a upravlja iz tabernakula, gdje se nalazi pod prilikama kruha u presv. Euharistiji. Euharistija je postala znamen koji privlači sve oko euharistijskog Krista Kralja našega.
Ovaj kongres, na kojemu se slavi presv. Euharistija, ima zato veliku i duboku svrhu, a to je proslava Isusa Krista pod prilikama kruha, ali ima i drugu svrhu: da pokaže vjersku svijest katolika, jer mi živimo u vremenima, koja su rijetka u povijesti čovječanstva. Paklene sile hoće da sruše Crkvu Kristovu, vidimo svuda kako se ruše crkve, oltari i križevi, vidimo kako se ubijaju svećenici u Španjolskoj, Meksiku i Rusiji, vidimo kako se dižu vlastodršci da sputaju slobodu Crkve Kristove. Te lude misle, da će srušiti Crkvu za koju je Krist rekao, da je ni vrata paklena neće nadvladati![20] I kod nas Crkva nailazi na poteškoće u vršenju apostolske misije koju joj je dao Krist: Masonerija, ta paklena družba, nastoji onemogućiti Katoličkoj crkvi svaki utjecaj na odgoj djece, posebice na škole. (...) Ali poručujemo im iz ovoga hrama: »Christus vincit – Krist pobjeđuje!«
Mi katolički biskupi imamo teških briga i skrbi da sačuvamo prava Crkve Božje. Mi smo i sa zadnje konferencije poručili svima kojih se tiče, neka se ne varaju, da smo slabići i da nećemo znati i moći ustati na obranu Crkve katoličke. Nadalje opominjemo vjernike, da se ne dadu zavarati lažnim ideologijama. Dolaze k narodu, kao da će oni otkupiti svijet. Nema drugoga imena koje bi moglo otkupiti svijet, do imena Isusa Krista Otkupitelja čovječanstva, nema otkupljenja bez Krista! Budimo zato čvrsti i nepokolebljivi, budimo svi katolici združeni u ljubavi i jedinstvu oko svojih biskupa. Osobito u času, kad pozivaju na obranu svetih prava Božjih i Crkve katoličke. Što bude mučnija borba – to je povijest dokazala – to je sigurnija pobjeda. Mi se u borbi za duše i za prava Crkve ne bojimo nikoga, pa ma kakova sila stajala iza njega. Jer Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada.
Imajmo zato uvijek pred očima život Krista, i nemojmo se dati prevariti da je sve izgubljeno. Ništa, ama baš ništa nije izgubljeno! Kao uvijek u historiji zadnji će pobjednik i opet biti Krist. Utječimo se Njemu molbama u pomoć. Zamolimo Ga da učvrsti u nama, u vama, katoličku vjeru, da uzmognemo živjeti kao katolici, da uzmognemo umrijeti kao katolici, da budemo dostojna djeca Onoga koji nas je otkupio – Isusa Krista u presv. Euharistiji.
Hrvatska straža, 1. srpnja 1938., br. 146., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 249. – 250.Izjava zagrebačkog nadbiskupa preuzv. g. dr. Alojzija Stepinca u vezi s Konkordatom, veljača 1938.
Katolička je crkva u Kraljevini Jugoslaviji morala podnijeti mnoge neprilike
Povodom posljednjih događaja u vezi s Konkordatom, koji su javnosti dobro poznati, zamolili su me odlični katolici, da im dopustirn održavanje prosvjednih skupština, na kojima bi cijelo pitanje Konkordata bilo stavljeno u pravo svjetlo.
Ja razumijem njihovo nezadovoljstvo, nagomilano tijekom posljednjih dvadeset godina, u kojima je Katolička crkva u kraljevini Jugoslaviji morala podnijeti mnoge neprilike. Znam i to, da bi na tim prosvjednim skupštinama hrvatski katolici svi kao jedan zasvjedočili još jače svoju ljubav i potpunu privrženost Katoličkoj crkvi i njezinom vrhovnom poglavaru Sv. Ocu. Ali ja ipak ne želim, da se te prosvjedne skupštine održavaju. Cijelom je naime svijetu jasno, na čijoj strani leži krivnja, što je došlo do nezapamćenih huškanja protiv Katoličke crkve i Konkordata. Kraj toga je već i cjelokupni katolički Episkopat rekao prigodom posljednjeg zasjedanja biskupskih konferencija, što misli o ravnopravnosti katolika u kraljevini Jugoslaviji i o kampanji protiv Konkordata. Zato držim, da nije vrijeme za prosvjedne skupštine.
Zahvaljujući svima svojim vjernicima za izraze ljubavi i revnosti za povrijeđena prava Crkve te opravdane ogorčenosti protiv onih, koji ih gaze, molim ih, da uvijek budu u svim pitanjima, koja se tiču Crkve, povezani sa svojim crkvenim poglavarstvom duhom molitve i discipline. Tada se nećemo trebati plašiti nikakvog huškanja, laži ni mržnje, koja se diže protiv Katoličke crkve. Tako spremni izvojevat ćemo konačnu slobodu i ravnopravnost Katoličke crkve u Jugoslaviji.
Dr. Alojzije Stepinac
nadbiskup zagrebački
Katolički list, 17. veljače 1938., br. 7. str., 73.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 227.
Ispiši stranicu
