1936.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Govor na sastanku Društva biskupijskog okružja katoličkih žena u Zagrebu, 26. travnja 1936.
Žene imaju važnu ulogu na području katehizacije
(...) Danas se sve jače opaža kako se duhovi dijele na dva tabora - za Boga i protiv Boga. Zadnji je čas da katolici odlučno uđu u borbu za svoju najveću svetinju - za svoju vjeru.
Katolička Akcija poziva sve na rad i svakoga stavlja na pravo mjesto. I žene imaju svoju važnu ulogu u Katoličkoj Akciji. One su, kako vidimo, po samom Evanđelju na to pozvane, a svojim su dosadašnjim radom pokazale, da su tom pozivu i dorasle. (...)
Položaj supruge i majke u obitelji daje ženi mogućnost, da učini jako mnogo na području katehizacije, jer je majka ona, koja prva uči dijete moliti i usađuje mu vjerske istine u srce. To treba naglašavati osobito danas, kad škola sve više zanemaruje vjerski odgoj, a često puta i radi protiv njega.
(...) Neprijateljima vjere je štampa najjače oružje, a mi moramo isto to oružje upotrijebiti u obrani naših svetinja. Kršćanski karitas neka bude oružje kojim treba da osvojimo srca za Krista.
Katolici su i sami sirotinja, te ne mogu mnogo da dadu, no nevoljni ne traže samo pomoć nego traže i ljubav.
Hrvatska straža, 30. travnja 1936., br. 100., str. 5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 97.Odlomak iz propovijedi u Virovitici, 18. rujna 1936.
Vjera je korijen našeg života
Stablo vjere naše treba da počiva na zdravom korijenu, ako hoćemo da donese plod. Vjera je korijen našeg života, koja nas čuva kroz bure i oluje. Moderna se znanost protivi vjeri, dok su najveći učenjaci vjerovali u Boga.
I sami neprijatelji svete vjere, koji su proučavali katoličku vjeru, priznaju da vjera naša pomaže i širi znanost. Prava znanost dokazuje da ima Boga, a površna znanost zabacuje vjeru.
Hrvatska Straža, 19. rujna 1936., br. 215., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 124.
Govor prigodom dobrotvornog koncerta za gradnju novih crkava, 25. travnja 1936.
Uzdamo se u pobjedu duha nad materijalizmom!(...) Protivni su gradnji novih crkvi u Zagrebu pristaše raznih sekti, koji vide da će time biti otežana njihova propaganda. Mi poštujemo svakoga i ljubimo kao čovjeka, ali zabludu osuđujemo i borimo se protiv nje, a ovdje, ovom našom akcijom, ne radimo drugo nego samo branimo ono, što je naše, katoličko. (...)
Nije glavna svrha ovog koncerta prikupljanje novčanih sredstava, nego je glavno, da prisutni osjete i spoznaju, kako nije materijalizam ono, što treba da svijetom zavlada, nego je to duh. I danas se vodi oštra borba između materijalizma raznih oblika i između duha.
Duh treba da pobijedi i uzdamo se, da će uz pomoć Božju pobijediti.
Hrvatska straža, 29. travnja 1936., br. 99., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 96.
Govor nadbiskupa-koadjutora o staleškom uređenju Katoličke Akcije, 2. studenoga 1936.
Unesimo duh Božji u svaki stalež
(...) Sv. Otac naglašuje važnost korporacije i izgradnju pojedinih staleža. Težnja je i Katoličke Akcije, da unese duh Božji u svaki stalež, da sve bude dovedeno u sklad, tako da ne bude stalež staležu vuk nego brat, da svi rade složno, kao cjelina, da se međusobno ne glože, da svima bude dosta rada, kruha i zadovoljstva. (...)
Hrvatska Straža, 4. studenoga 1936., br. 254., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 136.
Drugi nagovor na tečaju Katoličke Akcije u Zagrebu, 16. kolovoza 1936.
U obrani vjere i domovine morali su i zagrebački biskupi prinositi žrtve
Ponovno kažem, da se veselim, što vas vidim u ovako lijepom broju i u ovako krasnoj slozi i ljubavi. Drago mi je, što vas mogu pozdraviti upravo u ovom vrtu ispod ovih obrambenih zidina i kula, koje pred sobom vidite. Zacijelo nijesu te zidine i kule načinjene radi parade, nego radi krvave potrebe. Trebalo je braniti hrvatsku domovinu od različitih neprijatelja, koji su išli za tim da ruše i domovinu i vjeru. U toj svetoj obrani vjere i domovine morali su i zagrebački biskupi prinositi žrtve, kakve su se tražile u ono staro doba.
Biskupi su morali držati svoju vojsku, a neki su čak bili primorani da u službi domovine opašu i mač. Danas su drugačija vremena, kada se borba za vjeru vodi drugim oružjem. Jedno od najmodernijih sredstava za obranu vjere jest Katolička Akcija, u kojoj ljudi moraju najprije čuvati i izgrađivati sebe, a onda i svoje bližnje.
Zato vidite, kako se u ovo vrijeme oko katedrale okupljaju uredi i društva Katoličke Akcije. Nekima je to krivo. Imade nekih, koji iz neznanja, a još više onih, koji iz proračunanog neprijateljstva prema vjeri govore, da Crkva želi Katoličkom Akcijom zadobiti svjetovnu vlast nad hrvatskim narodom.
To su podvale, u koje mogu trajno vjerovati samo luđaci. Katolička Akcija imade pred očima samo duhovne ciljeve. I naše je oružje samo duhovno oružje. Pođite u svoja sela ojačani i budite svaki čvrsta kula u borbi za Boga i njegova prava. Svi znademo, da su uspjesi Katoličke Akcije i uspjesi hrvatskog katoličkog naroda, koji bi bio najsretniji kad bi se u njem svagdje poštovala Božja riječ. Vi se pripravljate, da budete pomoćnici naši i vjesnici te riječi, zato time najbolje radite i za hrvatski narod.
Hrvatska straža, 19. kolovoza 1936., br. 189., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 123.
Nagovor prigodom blagoslova temeljnog kamena Doma Crvenog križa, 20. rujna 1936.
Rasprši Gospode narode koji hoće ratove i organizacije kojima su usta puna deklamacija o miru i ljubavi, a stvarno su organizatori i podržavatelji krvavih terora i nasilja po čitavom svijetu!
Gospodine izaslaniče Njeg. Vel. Kralja, Gospodine bane, gospođe i gospodo!
Križ bio je za ljude prije Krista simbol najveće sramote i nerijetka odraz najveće mržnje. Ali otkad je na njemu umro Spasitelj svijeta, postao je on za čovjeka kršćanina simbol najveće slave i najveće ljubavi, što ju je svijet uopće vidio. I Crveni križ, da ne čini sramote znaku Kristova Križa, imao bi da bude simbol i vjesnik samo ljubavi među ljudima. No doživjeli smo ne samo jednom, kad je bio vjesnikom najstrašnijih klanja i najkrvavijih ratova.
Izgleda, da bi mogao postati opet vjesnikom pokolja među narodima, strašnijeg od svih dosadanjih. Zato i ja prigodom blagoslova ovog Doma Crvenog križa molim sa prorokom Gospoda nad vojskama - dissipa gentes, quae bella volunt! [16] Rasprši i rastepi Gospode države i narode, koji hoće klanje i ubijanje, koji hoće ratove! Rasprši Gospode prije svega one, koji podržavaju nepravde i nasilja nad pojedincima i čitavim zajednicama, jer su nasilja i nepravde nerijetka povod klanju i ubijanju.
Rasprši Gospode ne samo narode, koji hoće ratove, nego i organizacije, bile one tajne ili javne, kojima su usta puna deklamacija o miru i ljubavi, a stvarno su organizatori i podržavatelji krvavih terora i nasilja po čitavom svijetu i tako uzročnici novih ratova i pokolja bez kraja i konca.
Neka ovaj Dom ne bude nikad vjesnik klanja i ubijanja. Neka njegovo crvenilo ne bude odraz komunističkog crvenila koje hlepi za krvlju, nego odraz Kristovog crvenila, znamena goruće ljubavi prema Bogu i prema ljudima.
Učini to Gospode Ti, koji - da se poslužim riječima svete udovice Judite - conteris bella ab initio et Dominus nomen est tibi! [17] Ti, koji satireš ratove u početku i Gospod ti je ime!
Katolički list, 24. rujna 1936., br. 39., str. 499.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 126-127.
[16] Ps 68, 31.
[17] Vg Jdt 9, 10.
Nagovor rudarima u Mihovljanu protiv komunizma i nove poganštine, 7. lipnja 1936.
Ne može biti siromah onaj koji nosi Boga u duši
Draga braćo rudari i ostali ovdje sakupljeni vjernici!
Makar zaokupljen mnogim poslovima, rado sam se odazvao vašem pozivu, da blagoslovim ovaj vaš rudarski barjak. Prvo zato, da odam poštovanje vašem mučnom radu sa strane svete Crkve, koja i u najzadnjem radniku gleda dijete Božje, te koja i najniži rad visoko cijeni i poštuje. A kako i ne bi, kad ga je svojim divnim primjerom posvetio i oplemenio sam Spasitelj Isus Krist. Odazvao sam se i zato da vidim živu vjeru vašu u doba, kad se toliki krivi nazori i nauke nastoje unijeti u naš vjerni hrvatski katolički narod.
Zamolili ste za vaš barjak blagoslov svete Crkve. Vidim na njemu sliku sv. Josipa, uzor radnika i hranitelja svete Obitelji. Vidim na njemu sliku sv. Barbare, djevice i mučenice, zaštitnice rudara. Nije li sve to glasan vaš odgovor, glasniji nego ikakove riječi, da vi nećete da čujete o onom bezbožnom pokretu, koji nosi ime komunizam? A kako bi drukčije moglo i biti, nego da ga vi odbijete od sebe kao kugu, kad taj pokret, kako se danas iskazuje, nije niti ljudski niti katolički niti hrvatski.
Nije ljudski, jer propovijeda nasilje, palež, ubojstva, pljačku. Ne samo propovijeda, nego izvršuje, kako svjedoči bijedna Rusija, gdje su njegovi vođe u par godina postrijeljali i poubijali više radnika i seljaka, nego najokrutniji carevi kroz stoljeća. Nije taj pokret niti katolički, jer niječe besmrtnost duše i zabacuje vjeru u osobnog Boga i istine od Boga objavljene.
Nije ni hrvatski, jer ga nisu stvorili sinovi hrvatskog naroda, nego tuđinci bez Boga i vjere, koji bi naš narod, kad bi samo mogli, najradije utopili u žlici vode, kako veli naša narodna riječ. Današnjom vašom slavom vi kazujete glasnije nego ikakovom riječi svemu svijetu, da želite raditi ne pod crvenom moskovskom zastavom, nego pod zastavom svete Crkve rimokatoličke, u kojoj ste rođeni i odgojeni, uvjereni da su jedino njezina načela kadra osigurati pošteni i uredni život među ljudima.
Već malenoj djeci bez razlike usađuje Crkva u dušu onu opomenu sv. Pisma, da je uskraćivanje zaslužene plaće u nebo vapijući grijeh. »Gle plaća poslenika koji su želi njive vaše, a vi ste im otkinuli, viče, i vika žetelaca dođe do uši Gospodina četa.« (Jak 5, 4) Ako se pak poslodavci ne budu držali zakona Božjega, nikakvi ljudski zakon neće pomoći. Zato je najzadnji seoski katekizam veće jamstvo za pravedno uređenje radničkih plaća i sigurnost poduzeća, nego sve rasprave i agitacije komunističkih propovjednika.
Crkva je dakle tražila pravedne plaće za radnike davno prije nego se uopće čulo što su to komunisti. Crkva je dizala svoj glas protiv nasilja i raznih mogućnika davno prije, nego je tko sanjao o komunizmu. No Crkva nije demagog već postupa razumno, te u isto vrijeme dok traži za radnike od poslodavaca pravednu plaću, traži i od radnika da ne traže od poslodavaca nemoguću plaću, jer inače propada i poduzeće i radnik. Crkva dakle postupa razboritije, nego komunizam, koji propovijeda klasnu borbu. Kad naime jedan vol vuče naprijed, a drugi natrag, onda će puknuti jaram a kola i dalje ostati u blatu. Kad pak složno potežu, ostat će i jaram čitav i kola će izaći na suho.
Klasna borba vodi čovječanstvo u propast, a staleška solidarnost brzo će izvesti čovječanstvo na čistac. Vi evo hotjeste pokazati ovim blagoslovom vaše zastave da se želite ravnati u svom životu načelima svete Crkve tj. načelima kršćanske pravde i kršćanske ljubavi.
No, gledajući vas okupljene ovdje u hiljadama i radnike i seljake, uvjeren sam, da je blagoslov ove vaše zastave sa slikom sv. Josipa i sv. Barbare vaš najljepši odgovor na čudne pokušaje nekojih ljudi, koji bi htjeli da u hrvatski narod opet uvedu neko novo poganstvo.
Počelo se čak govoriti o nekom štovanju sunca kao kakvog božanstva. Ne vjerujem, da bi se našlo ozbiljnih ljudi, koji bi to nastojali uistinu provesti. Ali je dužnost naša kao pastira stada Gos podnjeg, da se odlučno odupremo i samoj pomisli, da se narod hrvatski odvede u novo poganstvo, zvalo se kako mu drago, i odvrati od štovanja osobnog Boga i vjerovanja Bogom objavljenih istina. Nisu takovi pokušaji ništa novo u povijesti čovječanstva.
Spominje ih već knjiga Mudrosti u sv. Pismu i ovako ih oslovljuje: »Bezumni su svi oni, koji ne poznaju Boga i koji iz vidljivih dobara nisu mogli upoznati Onoga, koji jest, niti promatrajući djela upoznati tko im je Tvorac; nego su ili vatru ili vjetar ili zrak ili krug zvijezda ili veliku vodu ili sunce ili mjesec smatrali bogovima, upravljačima zemlje. Ako oni zaneseni ljepotom njihovom smatrahu njih bogovima, morali su znati, koliko odličniji mora da bude njihov Gospodin. Početnik naime ljepote stvorio ih je. Ili ako su se divili njihovoj moći i djelotvornosti, morali su razumjeti da je Onaj, koji ih je stvorio jači od njih.
Jer iz veličine stvorene ljepote može se usporedbom upoznati njihov Stvoritelj.« (Mudr 13, 1-5) Zar se može i smije ikoje stvorenje usporediti sa Stvoriteljem i s Bogom našim? Zato sv. Pismo u isti mah dok hvalu odaje Bogu živomu i pravomu - »A Bog je naš na nebesima, čini sve što hoće« (Ps 113, 3) [7] - ruga se duhovito idolopoklonicima: »Idoli su naroda srebro i zlato, djelo ruku čovječjih. Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice imaju, a ne mirišu.
Ruke imaju, a ne pipaju, noge imaju, a ne hode, ne puštaju glasa iz grla svojega. Tako su i oni koji ih čine i svi koji se uzdaju u njih.« (Ps 113, 3-8) [8]
Kad bi se hrvatski narod bio uzdao u takove bijedne lažne bogove, onda bi ga već davno bilo nestalo sa lica zemlje, kao što je nestalo i Obra i Avara i Huna i raznih drugih divljačkih horda. On se uzdao u Boga Svemogućeg na nebesima, i zato se na njemu ispunila ona riječ sv. Pisma: »Jer se je u Mene uzdao, oslobodit ću ga.« (Ps 90, 14) [9]
On će se i dalje uzdati samo u Vječnog Svemogućeg Boga, Stvoritelja neba i zemlje, za kojega veli sv. Pavao apostol:
»A kralju vjekova besmrtnomu i nevidljivomu jedinomu Bogu čast i slava u vijeke vjekova!« (1 Tim 1, 17) I dok se bude uzdao u tog vječnog, svemogućeg i nepromjenljivog Boga i štovao sveti zakon Njegov, dotle, i samo dotle, može da bude sigurna njegova narodna budućnost. Tu živu vjeru pak htjeli ste vi ovdje u tolikom broju danas sakupljeni, i rudari i seljaci, da ispovijedite, prigodom blagoslova ove zastave.
Draga radnička i seljačka braćo! Mnogo se toga udružilo danas da vam iščupa iz srca i odvrati od vašeg vječnog cilja, obećavajući vam raj na zemlji. Hoće vas tobože osloboditi proleterstva materijalnog. To je vrlo dobro, ali je zlo to da, dok vas hoće osloboditi ovoga, čine vas u isti mah proleterima ne samo tijela nego i duha. Ne može biti siromah onaj koji nosi Boga u duši, ali je velik bijednik kraj svega bogatstva onaj, koji izgubi Boga.
Glasoviti francuski biskup Fenelon bio je vrstan odgojitelj. Na Badnjak jedne godine pozove trojicu radnika, da mu načine božićne jaslice. I kad je na večer dijelio svojoj služinčadi božićne darove, pozove i onu trojicu radnika da i njih nadari. Kad su došli pred njega reče im: »Evo ovdje su na stolu tri zlatna dukata i tri dobre knjige. Svaki od vas neka si bira ili jedan dukat ili jednu nabožnu knjigu.«
Dvojica radnika odmah pograbiše svaki po jedan dukat. Treći radnik časkom je krzmao, a onda posegne za jednom knjigom i rekne: »Ja imam kod kuće staru majku koja je slijepa. Ja ću joj u zimi čitati iz te knjige na večer, da joj olakšam breme života.« Biskup se nasmiješi i rekne mu: »Otvorite prvu stranicu knjige.« Radnik ju otvori i gle na prvoj strani nađe prilijepljena tri zlatna dukata. Možete si predstaviti kako su druga dvojica bila uzbuđena. I jer im je biskup čitao na licu njihovu zaprepaštenost reče im: »Tko hlepi za zlatom više nego za onim, što koristi njegovoj duši, taj se mora zadovoljiti bijednim zemaljskim dobitkom.
Tko pak teži za vječnim nebeskim dobrima, dobiva i zemaljska k tome«. Zato je rekao Krist: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se dodati.« (Mt 6, 33)
Neka vas ova blagoslovljena zastava uvijek sjeća, da imade dobara, koja nikad ne prolaze. Zato nikada ne nasjedajte varavim obećanjima onih, koji vam obećavaju raj na zemlji. Raj se na zemlji nikada ne može sasvim ostvariti, jer ova zemlja po odredbi Božjoj jest i ostaje do sudnjeg dana u biti svojoj suzna dolina.
Tražite i vi najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, pa će vam brižni Otac nebeski, pored vječnih dobara dati i ono, što vam je potrebno za zemaljski život.
S tom željom predajem vam ovu vašu dragu zastavu, da vas sv. Josip i sv. Barbara, vaša zaštitnica, prate u životu svojim zagovorom na nebu da, kao što moli sveta Crkva, tako prođete kroz dobra zemaljska da ne izgubite vječna.
Hrvatska straža, 9. lipnja 1936., br. 131., str. 1.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 104-107.
[7] Treba biti: Ps 115, 3.
[8] Treba biti: Ps 115, 3-8.
[9] Treba biti: Ps 91, 14.
Govor prigodom otvaranja nove župe na Miramarskoj, 5. srpnja 1936.
Ne bojimo se komunista i bezvjeraca!
Predragi vjernici! Čitao sam negdje, da je neki liječnik predavao u nekoj dvorani. Svi su ga razumjeli, samo jedan čovjek ne, te je došao poslije predavanja k njemu i rekao mu da ga nije ništa razumio. Liječnik mu je ponovio predavanje i rekao mu ako ne razumije sada, da mu on ne može razumijevanje utuviti u glavu. Slično je i kod nas.
Naši protivnici se protive gradnji župnih crkava, premda smo mi to jasno obrazložili. Mi možemo ponovno protumačiti, ali ako oni to i opet ne razumiju, to mi nismo krivi. Mnogi se pitaju čemu osnivamo nove crkve? A mi im odgovaramo: da hoćemo da se štuje ime Božje.
Hoćemo da se poštuju roditelji, hoćemo da se ljudi ne ubijaju, hoćemo da mladež bude čista i poštena, jer samo takva mladež je garancija za bolju budućnost, hoćemo da se poštuje privatno vlasništvo i dobro ime i čast bližnjeg; hoćemo svetost braka da muž bude siguran za ženu, a žena za muža. Sve ovo se može postići samo putem crkve, jer crkve su najjači bedem i sigurnost da će se štovati zakon Božji.
Danas slavimo 1000-godišnjicu svetog Ćirila i Metodija, dakle preko hiljadu godina postoji hrvatski narod, a tko ga je očuvao? Ja vjerujem u pomoć Božju, i nitko me neće u tome razuvjeriti. Ova župna crkva je otvorena. Nadam se, da će tokom ove godine biti otvorene još dvije, a za kratko vrijeme da će Zagreb imati dosta crkvi, jer Zagreb treba da bude katolički grad.
Ne bojimo se komunista i bezvjeraca, jer pobjeda je naša. Bog će hrvatski narod voditi kao i do sada.
Hrvatska straža, 7. srpnja 1936., br. 153., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 115.
Nadbiskup-koadjutor o vjeri hrvatskog seljaka, 19. rujna 1936.
Naš je seljački narod odan svojoj Katoličkoj crkvi i svomu katoličkom svećenstvu
Naš je seljački narod odan svojoj svetoj katoličkoj Crkvi i svomu katoličkom svećenstvu, da ga od te vjernosti ne može ništa odvratiti. Protivnici mogu ovdje ondje samo nanijeti veće ili manje štete, ali vjere ovoga hrvatskoga katoličkog seljaka ne mogu pokolebati.
Ja sam zalazio gotovo u sva sela, gdje su me zvali. Tako sam bio u Turanovcu, gdje sam bio na posebni način dočekan. Starokatolička propaganda nema nikakva uspjeha, jer oni pojedinci, koje su mogli starokatolički otpali svećenici zavesti, vraćaju se natrag u Katoličku crkvu.
Nekoliko ih je došlo i k meni i sa suznim očima tražili su primitak u Katoličku crkvu. Dobar je taj naš hrvatski katolički seljački narod.
Hrvatska straža, 20. rujna 1936., br. 216., str. 4.IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 125.
Nagovor na zborovanju SKOM-a o hrvatskom seljaštvu, 25. listopada 1936.
Ljubav prema svome narodu ne sastoji se u pustim frazama i praznim brbljarijama, nego u kreposnom kršćanskom životu
Veselim se, da vas, dragu hrvatsku katoličku seljačku omladinu, mogu ne dugo iza održanog tečaja u Zagrebu ponovno pozdraviti upravo ovdje u kulturnom središtu hrvatskog naroda i Zagrebačke nadbiskupije. Golem porast ovog specijalnog tipa Katoličke Akcije u kratkom vremenu pokazuje, da smo udarili pravim putem.
Dok danas marksizam svuda u svijetu najavljuje stalešku borbu, po kojoj čovječanstvo srlja u propast, dotle hoćemo mi da po načelima Crkve katoličke uzgojimo svaki pojedini stalež i svaku pojedinu dob tako, da oni, produhovljeni vjerom, ostvare u svijetu kršćanski solidarizam, za koji već zdrav razum kaže, da samo on, a nipošto staleška borba, može donijeti bolje dane ljudskom društvu.
Zato vam, draga omladino, dovikujem: Neustrašivo naprijed! Neka vas ni najmanje ne smeta šaputanje, kao da je ta organizacija protivna hrvatskom narodnom pokretu. Ljubav prema narodu svome ne sastoji se u pustim frazama i praznim brbljarijama, nego prije svega i nada sve u kreposnom kršćanskom životu. Nema te organizacije na svijetu, koja bi sve prave vrijednosti, pa i ljubav prema domovini, izdigla do tolikog stupnja, kao što to čini vjera katolička.
Ako se pak ja kao pastir posebnom simpatijom obraćam baš vama, seljačkoj katoličkoj omladini, imam za to i posebnog razloga. Crkva je katolička oduvijek poštivala seljački stalež. I kad je ona to činila, nije to kod nje bila ni demagogija ni laskanje, niti je to ona naučila od čovjeka. Njezina je čovječnost od Boga.
Neki dan dopala mi je u ruke knjiga »Selo govori.« Pokretači hoće da se bore za čovječnost. Lijepa stvar i pohvalna stvar. Ali da upitamo te razne liberalce i komuniste, kakvo je rodoslovlje njihova čovjeka, dobili bismo od mnogoga odgovor, da čovjek potječe od životinje. Koje onda čudo, ako se takva »čovječnost« izrodi konačno u bestijalnost, kako svjedoči Rusija, Meksiko, Španjolska.
Čovječnost Crkve potječe od Boga, za koga svjedoči Sv. Pismo, da je On stvorio prvoga čovjeka. I njezino poštivanje seljačkoga staleža potječe od Boga, koji je već prvoga čovjeka uputio na onaj posao, koji je sličan današnjemu vašemu zanimanju: »Et posuit eum in paradiso voluptatis ut operaretur et custodiret illum.« (Post 2, 15) -»I postavio ga je u raj od raskošja, da ga radi i čuva.« Ako dakle postoji ikakvo plemstvo od najdavnijih vremena do danas, onda je to ono plemstvo, koje hrvatski pjesnik Arnold naziva plemstvom pluga.
To je plemstvo oplemenjivano i utvrđivano kreposnim životom. A gdje se kod seljaka uvriježio grijeh i zloća, tamo je bilo okrnjeno ili sasvim uništeno i plemićko dostojanstvo seljaka. Kao glasna opomena za sva vremena viče primjer Kaina. Onoga Kaina, koji je poslije grijeha prestao da bude ratar, tj. vlasnik stalnoga doma i obrađivač domaće grude, pa je postao potucalo i skitnica. [21]
Nitko nije ljepše proslavio i opisao ljepotu obrađivanja zemlje negoli Sin Božji, Spasitelj Isus Krist.
Plodove ruku ratarevih, pšenicu i vino, odredio je on za nekrvnu žrtvu Sv. misu, u kojoj On svaki dan silazi na naše oltare. S njivom usporedio je Isus Krist i kraljevstvo svoje. Štoviše, kad hoće da istakne djelatnost svoga nebeskoga Oca, kaže na jednom mjestu »Pater meus agricola est!« »Otac je moj ratar!« (Iv 15, 1)
Poštivanje dakle seljačkog staleža naučila je Crkva od Boga.
Ako je pak sam Bog tako cijenio vaš stalež, nije li i vaša sveta dužnost, da prije svega čuvate sami kod sebe čast tog staleža i da ga nikada ne oskvrnete grijehom i opačinama. Koliko ih imade, koji su plemstvo svoga seljačkog staleža oskvrnuli već i koji ga oskvrnjuju svakodnevno najružnijim opačinama, kao pijanstvom, psovkom, bludom, ubijanjem djece u utrobi majčinoj, svađama itd. I oni će prije ili kasnije doživjeti sudbinu Kaina prema onoj Sv. pisma: »Domus impiorum delebitur! - Kuća bezbožnika bit će razorena.« (Izr 14, 11) Ali kad vas je sv. Crkva pozvala u Katoličku Akciju, htjela je i nešto više od vas.
Ona vas je učinila preko Katoličke Akcije laičkim apostolima. Zato hoće, da pazite na dostojanstvo seljačkog staleža ne samo kod sebe, nego i kod svoje seljačke braće, kod svojih drugova, koji bi po grijehu lako mogli ostati Kaini, beskućnici i skitnice, na sramotu i štetu sebi i domovini.
Odazovite se dakle glasu Crkve i budite dobri i revni apostoli.
Danas se naime ispunjuju riječi proroka Zaharije: »ln die illa confundentur prophetae.« [22] - »U dan onaj smest će se proroci.« Mnogi su prorokovali, da se socijalno pitanje i opća kriza na zemlji može riješiti bez Boga i bez zakona Njegova. Ali seljački stalež dobrim svojim dijelom nije povjerovao tim novovjekim prorocima, zvali se oni kako mu drago, nego je ostao vjeran Bogu i Crkvi.
I zato Crkva najviše upire u njega oči, jer je po Božjoj volji upravo seljački stalež pozvan da bude čuvar stalnosti u općoj nestalnosti i čuvar zlatne sredine između tolikih krajnosti, koje raspinju čovječanstvo.
Mogao bi koji od vas da usklikne na tu tvrdnju: »Non sum propheta, homo agricola ego sum, quoniam Adam exemplum meum ab adolescentia mea.« - »Nijesam prorok, nego sam čovjek, ratar, jer je Adam moj primjer od moje mladosti.« (Zah 13, 5) Ali sadanja očajna borba u Rusiji, Meksiku, Španiji i drugdje pokazuje, da je upravo seljak prvi, koji neće da plijenom marksizma postane sve što je još lijepo i plemenito među ljudima.
Svi osjećamo, koliko kulturne vrijednosti stoje u ovo doba na kocki u Europi. Cijela stara kršćanska kultura Europe u pogibli je da bude srušena. U borbi za očuvanje te kulture u hrvatskom narodu dična je zadaća namijenjena i hrvatskom seljaštvu, napose vama mladima.
Znam, što i kako misli najbolji i najplemenitiji dio hrvatskoga sela, jer nije tako davno, što me je Providnost Božja od seljačkog pluga dovela na ovaj teški i odgovorni položaj, da orem duhovnu njivu goleme nadbiskupije. Zato ja s velikim nadama gledam u vas kao preporodni kvasac, koji ima da potpunim kršćanskim duhom prožme naše drago selo.
Pođite dakle kućama svojim puni ponosa i žara. Ne onoga ponosa, koji prezire druge staleže, jer bi to bilo zlo, kada se znade, da su svi staleži udovi jednog narodnog tijela, nego puni onoga ponosa, koji je sretan, da može što više učiniti za slabije i neznatnije.
Katolički list, 29. listopada 1936., br. 44., str. 549-551.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 132-134.
[21] Usp. Post 4, 16.
[22] Zah 13, 4.
Ispiši stranicu
