1936.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Nagovor nadbiskupa koadjutora o Katoličkoj Akciji, 6. lipnja 1936.
Katolička je Akcija apostolat svjetovnjaka
U hrvatskoj javnosti postoji veliko zanimanje za Katoličku Akciju. To je svakako očit znak njezine važnosti. O njoj raspravljaju često i oni, koji su u to nedovoljno ili nikako upućeni.
Na prvome mjestu stavlja se kod toga pitanje odnosa Katoličke Akcije prema politici. Taj je odnos potpuno jasan, neopoziv i definitivan. On slijedi iz same naravi Crkve, koja je savršeno i suvereno društvo od Krista ustanovljeno za spašavanje duša. Zato Katolička Akcija niti može, niti hoće da se miješa u stranačku politiku. Ona je izvan i iznad stranaka i prošlih i sadašnjih i budućih, zvale se kako mu drago. Katolička Akcija poštuje suverenost svjetovnog društva, države, i ona ne može doći u sukob s vodstvom tih ustanova, koje skrbe za zemaljsko blagostanje ljudi. Sukob bi mogli izazvati samo oni, koji zadiru u kompetenciju Crkve ne puštajući je na miru u radu na njezinu području.
Neki su nabacili pitanje, odakle garancija da se Katolička Akcija neće miješati u stranačku politiku? Neće li se iz Katoličke Akcije razviti stranke, kako su se razvijale iz tako zvanih katoličkih pokreta u prošlosti po zemljama Europe? Na to valja odgovoriti, da se Katolička Akcija razlikuje od nekadašnjih katoličkih pokreta, osobito u tome, što je ona direktno uklopljena u crkvenu organizaciju. Ona je danas dio crkvene djelatnosti u biskupiji, odnosno, njezina su udruženja dio njezine djelatnosti u župi.
Zato samo one organizacije mogu biti uklopljene u Katoličku Akciju, koje povlače sve konsekvencije iz ovoga pravnog položaja. Biskup mora imati mogućnost (a konsekventno i župnik odnosno duhovnik) da postupa sa organizacijama Katoličke Akcije kao potpuno discipliniranom duhovnom vojskom. A da se ta duhovna vojska neće upotrijebiti za ciljeve koji su izvan nje ili izroditi, jamstvo je Crkveno učiteljstvo: sv. Otac i biskupi u svojim dijecezama.
No jasno je samo po sebi, da članovima Katoličke Akcije, koji su ujedno i građani svoje zemlje i sinovi svoga naroda, nije zabranjeno da se kao građani opredijele za onu političku stranku, za koju misle da najbolje odgovara njihovom uvjerenju. No nikada i ni u kojem slučaju ne može se Katolička Akcija kao takova vezati o neku političku stranku ili stranačko-političku tendenciju.
Prema tome su, ako ne proste klevete, a ono svakako bez temelja sva pisanja koja prikazuju ovaj ili onaj dio Katoličke Akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji kao protivan hrvatskom narodnom pokretu. Katolička Akcija poštuje prava svakog naroda u kojem radi, jer ona nije anacionalna ni protunacionalna. Ako su narodni pokreti tako sigurni sa svake strane kao sa strane Katoličke Akcije, onda ne trebaju voditi brigu ni o neuspjehu ni o rascjepu ni unutarnjem razdoru, dok god oni ne napadnu istine vjere. Prema tome su bez svakog temelja pripovijedanja i pisanja, kao da su u Katoličkoj Akciji u Nadbiskupiji zagrebačkoj dobili neki povlašteni položaj ljudi, koji su pripadali nekad drugim stranačkim političkim organizacijama, nego li danas pripada hrvatski narod.
Nadbiskup-koadjutor je pozvao i danas poziva sve vjernike zagrebačke dijeceze, školovane i neškolovane, na suradnju u laičkom apostolatu u Katoličkoj Akciji. Tko se prvi odazvao, prvi je dobio i zaposlenje, a tko se odazove u budućnosti, dobit će također zaposlenje prema svojim silama i sposobnostima.
Svi su dobrodošli, ali se mora istaknuti da crkvena vlast ne može nikome priznati nekakvih privilegija, nego su svi ravnopravni. Još manje može crkvena vlast dopustiti nekome preuzetnost da kvalificira, tko je sposoban i dostojan, a tko nije za Katoličku Akciju, tko je kompromitiran, a tko nije kompromitiran. Crkva kao dobra majka imade svoja posebna mjerila, mjerila ljubavi, pa će zato primiti u Katoličku Akciju i samog skrušenog komunistu, koji uvidi svoju zabludu i želi svim srcem pomagati Crkvi ravnajući se prema njezinoj nauci i praksi. Sastavljanje dakle kojekakvih proskripcijskih lista ne može nikad i nikome crkvena vlast priznati, jer je o svojim internim stvarima jedino ona vlasna da odlučuje.
Odlučuje pak ne prema mjerilima svjetskim, nego prema mjerilima Kristova zakona, koji je prije svega zakon međusobne bratske ljubavi, kršćanske čovječnosti i snošljivosti.
Kao što god dakle crkvena vlast bdije da se Katolička Akcija ne miješa u stranačku politiku, i pušta da se nacionalne ustanove organiziraju po svojoj volji i uviđavnosti, tako crkvena vlast drži, da će i svjetovno društvo dopustiti Crkvi da organizira Katoličku Akciju prema svome nahođenju. Pokušaji da bi se preko svjetovnih faktora kušalo diktirati crkvenoj vlasti kako će uređivati Katoličku Akciju, prelazi kompetenciju svjetovnih faktora, i zakonita bi crkvena vlast takove pokušaje najodlučnije otklonila, dolazili oni odakle mu drago.
Time se nipošto ne ograničuje laička aktivnost i inicijativa u Katoličkoj Akciji. Upravo Zagrebačka nadbiskupija dopustila je i dopustit će istaknutim katoličkim svjetovnjacima, da dođu do ugleda i razviju svoje lijepe sposobnosti, jer je Katolička Akcija apostolat svjetovnjaka. Ali i svjetovnjaci moraju imati na umu, da Katolička Akcija nije nikakva baština ili monopol ni ove ni one grupe, ni ove ni one osobe, preko koje bi biskup dolazio do svojih vjernika, nego da za nju nosi odgovornost i pred sadašnjošću i budućnošću i pred Bogom i pred ljudima crkveno poglavarstvo, koje ima vrhovno pravo naučavanja, upravljanja i suđenja.
I dok crkvena vlast u Nadbiskupiji zagrebačkoj priznaje svima katoličkim radnicima u prošlosti bez razlike velike zasluge za katolički preporod društva, tako upravo iz tih razloga ne može nikome priznati neki privilegirani položaj u sadašnjosti, jer bi takav bio naprosto nespojiv s pojmom Katoličke Akcije. Stanovita vremena nalažu crkvenoj vlasti, da i svoje djelovanje uskladi upravo prema potrebi tih vremena, pa se lako desi, da se obzirom na goleme interese zajednice mora preći koji puta preko sićušnih zahtjeva i pojedinaca i grupa, bile one i najzaslužnije.
Katolička Crkva imade u ovo teško doba toliko velikih zadataka u duhovnoj obnovi društva, pa može s punim pravom očekivati potporu čitave naše javnosti i u prvom redu čitavog hrvatskog novinstva, koje se bori protiv destruktivnih elemenata i tendencija boljševizma i protiv svih radikalnih neprijatelja kršćanske kulture i civilizacije.
To je stanovište zakonite crkvene vlasti u Nadbiskupiji zagrebačkoj u pitanju Katoličke Akcije. Sapienti sat!
Katolički list, 11. lipnja 1936., br. 24., str. 305-306.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 101-103.Zahvalni pozdrav Karlovčanima, 28. lipnja 1936.
Imam jedinu želju, da koristim katoličkoj Crkvi, a po njoj i hrvatskom narodu, iz kojega sam nikao
Ulice ovoga grada nisu mi nepoznate, jer sam već i prije njima hodao. Prvi nastup moga života bio je u ovom gradu, ne pod lijepim vidicima, za vrijeme svjetskog rata. Zato sam došao danas s posebnim utiskom u ovaj grad, kad vas vidim ovako odane Crkvi katoličkoj.
Katolička crkva, gdje god radi, poštuje osjećaje naroda, pa nije mogla ne poštovati ni osjećaje hrvatskog naroda. Zato ja kao poglavar ove dijeceze, kao što pazim na interese Crkve, ne mogu da pređem preko osjećaja hrvatskoga naroda. Ja sam uvjeren, da će ruka Božja i nadalje sačuvati taj narod, koji nikome ništa ne otimlje, nego traži da se poštuje njegovo.
Imam jedinu želju, da koristim katoličkoj Crkvi, a po njoj i hrvatskom narodu, iz kojega sam nikao.
Hrvatska straža, 1. srpnja 1936., br. 148., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 112.
Govor prigodom svečanog otvaranja sportskog paviljona »Concordije«, 28. travnja 1936.
I sport mora kao zadnju svrhu imati proslavu Boga
Gospođe i gospodo!
Odazivajući se Vašoj molbi da blagoslovim vaše igralište, upotrebljavam ovu prigodu, da pobijem mišljenje modernog svijeta, kao da je Katolička crkva neprijateljica sporta. To mišljenje nije nipošto ispravno. Istina je, da Crkva imade drugo mišljenje o sportu, nego što ga imade moderni svijet. Ali to još uvijek ne znači, da je Crkva protiv sporta.
Kao što naime sve stvari, tako i sport promatra Crkva sub specie aeternitatis. Po njezinoj nauci, sve stvoreno ima da služi proslavi Boga. A drukčije i ne može biti, ako držimo na umu riječ sv. pisma: »Omnia propter semetipsum operatus est Dominus - sve je zbog Sebe stvorio Gospodin!« [3] I sport, dakle i vaš tenis mora da ima zadnju svrhu proslavu Boga. Rekoh zadnju svrhu, jer mu je neposredna svrha okrepa tijela, koje je po nauci Crkve oruđe, kojim se služi neumrla ljudska duša. A da se čovjek uzmogne služiti nekim oruđem, mora ono biti i sposobno za uporabu.
Luk, koji je prenapet, mora puknuti. I čovjek koji bi radio bez odmora, postao bi za kratko vrijeme nesposoban za poslove svoga zvanja. Sam Bog dakle hoće, da se čovjek na pošten način odmori od naporna rada. Ta Bog je već prirodu tako uredio, da sama po sebi pruža čovjeku neku razonodu. Da se o tom uvjerimo, dovoljno je pogledati krasotu boja u prirodi, miris cvijeća, pjev ptica, šum potoka i rijeka. Kako bi dakle Crkva mogla biti protivna poštenoj razonodi ili pristojnom sportu?
Ono s čime se Crkva ne slaže, to je nešto sasvim drugo. Ona je prije svega protivna neumjerenom sportu, jer smatra, i to sasvim ispravno, da sport nije svrha ljudskog života, nego sredstvo, da sebi čovjek nakon napornog duhovnog rada ili drugog zanimanja pribere nove sile. Tu je misao lijepo izrekla neka njemačka poslovica: »Mach nie das Spiel zum Lebensziel!« [4] To niti je dostojno, niti je korisno za čovjeka. Nije dostojno, jer je Bog čovjeka postavio vladarom i krunom svega stvorenog vidljivog svijeta. A gle, čovjek umjesto da bude vladar vidljivih stvorenja, često i prečesto postaje njihov rob, i tako sam sebe degradira sa dostojanstva vladara, na sramotu roba.
Često put žalimo modernog čovjeka, koji ne zna ni toga, da je upravo onda kad misli da je najslobodniji, najveći rob, rob nerazumne stvari, kojoj je po Božjoj nakani postavljen gospodarom. Ali neumjeren sport nije ni koristan po čovjeka. Tko bi najbolju medicinu uzimao preko mjere škodio bi sebi, a tako je i sa neumjerenim sportom. Zato nijedan iskusan liječnik nije u tom pogledu prigovorio Crkvi.
Drugo s čime se Crkva ne slaže jest to, da se zapostavljaju staleške dužnosti na korist sporta. A Crkva traži najprije savjesno ispunjavanje staleških dužnosti, kao i vjerskih. I u tom joj svaki razuman čovjek mora dati pravo. Jer ne može đak, na kojeg roditelji troše novac, cio dan skakati za loptom da propadne u školi, nego mora najprije marljivo učiti, da se oduži Bogu, roditeljima i narodu, a onda dolazi poštena igra i zabava. Bila bi zaista nezahvalna djeca, koja bi se zabavljala i uživala u onom, što vrijeđa oca.
Konačno Crkva hoće da se i kod igre misli na to, da nas Bog gleda i vidi. Zato i opominje psalmist: Laetamini in Domino - veselite se u Gospodu! [5] Sveti Karlo Boromejski igrao je kažu jednom biljar. Kad ga upitaše, što bi učinio, da sada dođe smrt, odgovori: »Ja bih mirno igrao dalje, jer ovo činim na slavu Božju i mislim kod toga na Boga!«
Kad bi se ljudi držali načela Crkve, onda bi bilo mnogo više veselja na svijetu nego ga imade danas. A danas se kraj svih nebrojenih zabava i veselja svi tuže da su zla vremena. A nije ni čudo, kad se darovima Božjim služe zlo.
Zato Vam dovikujem - radujte se u Gospodu! Neka vaša igra bude u pravo vrijeme, s pravom nakanom i na pravi i pošteni način, pa će vam biti na veselje i na odmor, i spas i tijela i neumrle duše.
Novosti, 28. travnja 1936., br. 117., str. 5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 98-99.
[3] Izr 16, 4.
[4] Ne učini nikad igru svrhom života!
[5] Ps 32, 11.Nagovor na tečaju Katoličke Akcije u Zagrebu, 15. kolovoza 1936.
Glavna je svrha Katoličke Akcije spašavati duše
Hvala dragom Bogu, da vas vidim u tolikom broju okupljene na ovom tečaju, sa sviju strana našega dragog hrvatskog sela. Došli ste da se spremite za rad za preporod duša prema načelima Evanđelja. Ja Vam kao pastir stavljam na srce samo nekoliko riječi. U jednom psalmu daje sveti pjesnik jednu pouku, koju si duboko mora da usadi u srce svaki čovjek, a napose onaj, koji hoće da radi u Katoličkoj Akciji. Kaže pak isti: »A što ti koristi da kazuješ uredbe moje i nosiš zavjet moj na ustima svojim, a sam mrziš na nauku i riječi moje bacaš za leđa.
Kad vidiš lupeža, pristaješ za njim i s preljubnicima imaš dio. Usta svoja puštaš na zlo i jezik tvoj snuje prijevaru. Sjediš i govoriš protiv braći svojoj i protiv sinu matere svoje bacaš klevetu. To si ti učinio, a ja sam mučao. Radi toga si pomislio da sam kao ti, al ću te pokarati i stavit ću ti sve pred oči.« (Ps 49, 16-21) [15]
Drugim riječima, opominje nas Gospodin Bog na usta psalmiste da najprije pazimo na same sebe, ako hoćemo da naučimo druge. Ako hoćeš drugog učiti poniznosti, budi najprije sam ponizan. Ako hoćeš drugog učiti da ne ogovara i ne kleveće, vježbaj se najprije sam u punom poštovanju tuđeg dobrog imena i glasa.
Ako hoćeš da drugog učiš strpljivosti, budi najprije sam strpljiv. Ako hoćeš da drugog učiš snošljivosti i bratskoj ljubavi, budi najprije sam snošljiv i pun bratske ljubavi. Ako hoćeš da drugog učiš pravednosti, budi najprije sam pravedan.
To ja tražim od Vas u prvome redu kao od radnika Katoličke Akcije. Samo onda možete predobiti svijet i nijedan jezik, pa ni zloban, neće moći da Vam naudi, a mnoge ćete duše spasiti od propasti. To je ipak konačna i glavna svrha Katoličke Akcije.
Hrvatska straža, 18. kolovoza 1936., br. 188., str. 2-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 122.
[15] Treba biti: Ps 50, 16--21.
Zahvala kod pozdravne riječi na ručku u Mariji Bistrici, 12. srpnja 1936.
Duša je hrvatskog naroda zdrava
Nije šport, kad koadjutor ide pješice na Mariju Bistricu. Danas, kad su porušene u svijetu sve moralne vrijednosti, kad vidimo kako Zagreb pješice polazi da izvršuje svoj zavjet, vidimo da je duša hrvatskoga naroda zdrava. To je velika stvar.
Zbog toga nadbiskup ide s vjernicima pješice i zbog toga dijeli mišljenje zastupstva, koje pomaže ovo hodočašće. Nada se da će ovaj običaj u izvršivanju zavjeta biti nastavljen i poslije, kad nas, današnjih, ne bude.
Katolički list, 16. srpnja 1936., br. 29., str. 372.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 120.Izjava nadbiskupa Stepinca o važnosti konkordata između Crkve i države, o Božiću 1936.
Crkva se nikada neće odreći svojih osnovnih prava
- Preuzvišeni gospodine, u ovom je trenutku Konkordat od osobitog značenja.Javnost bi zanimalo, da joj kažete nešto potanje što on sadrži, kako će se riješiti odnosi Katoličke crkve i države?
Žalim da Vam o konkordatu između Sv. Stolice i kraljevine Jugoslavije ne mogu, za sada, ništa reći. Jer iako je možda već nekojima poznat njegov sadržaj, za predstavnike Crkve on je još uvijek uredovna tajna, s obzirom na treće osobe.
- Možda nešto općenito o Konkordatu?
Ako baš želite nešto načelno o konkordatu uopće, ni to nije osobito ugodno, jer za opširnije razlaganje nemam vremena, a samo s nekoliko riječi ne može se odgovoriti na stvar kao što je Konkordat.
U tom, naime, slučaju pogibelj je, da oni, koji su nevješti u tim stvarima ništa ne nauče, a drugi opet stvore krive zaključke ili izvrnu smisao. No s obzirom na golemi interes koji danas vlada u našoj domovini, s obzirom na to pitanje, nastojat ću da Vas barem donekle zadovoljim.
Konkordat po svojoj je naravi ugovor između Crkve i države sklopljen javnim i svečanim sporazumom. Njime se određuju međusobni njihovi odnošaji, i to s obzirom na stvari koje interesiraju jednu i drugu stranu. U prošlosti se doduše sklapao na više načina, ali danas obično imade formu bilateralnog ugovora, kao što dokazuju gotovo svi konkordati od 1800. godine dalje. Teoretski govoreći konkordat nije apsolutno potreban Crkvi. Očito je naime, da Crkva imade pravo na sredstva, koja su joj potrebna da postigne svoj cilj, htjela država ili ne. Znam doduše, da će se u ovo doba anarhije i zbrke pojmova tkogod čuditi, ili što više, zanijekati Crkvi svako pravo da se razvija. No to i jest najžalosnije, da se danas svijet ne ravna principima naravnog i Božjeg prava niti zdravim razumom, nego krutom silom. Ali sila uza sve to nije isto što i pravo, makar se baš obukla i u odijelo pravde, kao što nije vuk janje, makar se zaogrnuo njegovom kožom.
Rekoh, da Crkva imade pravo na sredstva da postigne svoju svrhu. To izvire iz njezine naravi. Crkva naime katolička nosi na sebi sve biljege pravog, izvanjskog, vidljivog, duhovnog i nadnaravnog, hijerarhijskog, nužnog, općenitog jedinstvenog društva. Predaleko bi me odvelo, da razložim sve ove njezine oznake, tek pripominjem, da se duhovno i nadnaravno razumijeva ovdje obzirom na svrhu, pa zato nije protuslovno, ako kažem, da je društvo vidljivo, a ipak duhovno i nadnaravno. Iz rečenoga slijedi, da je Crkva katolička juridičko i javno društvo i zato različno od civilnoga, to jest države, i od nje daleko više. Više, obzirom na porijeklo, jer je neposredno ustanovljena od Krista.
Više obzirom na svrhu, jer joj je svrha duhovna i nadnaravna, to jest: posvećenje ljudi i život vječni, dočim država skrbi za vremenite stvari. Više i obzirom na sredstva, kojima se služi, jer su ta bitno svrhunaravna, kao na pr. sakramenti. Viša je i obzirom na formu vladavine, jer je papinstvo i episkopat juris divini, dočim je forma civilne vladavine ovisna o raznim činjenicama. Viša i obzirom na nepogrješivost naučavanja u stvari vjere i morala, dočim je civilno društvo, kao što vidimo, mnogostruke, gotovo toliko, koliko ima raznih naroda, a u naučavanju lako zaluta, kao što svjedoči Rusija, gdje danas vlastodršci najteže i najogavnije zločine smatraju za krepost.
Iz rečenoga slijedi, da je Crkva društvo slobodno i neovisno od bilo koje ljudske vlasti. To izvire iz njezine naravi. Ona je dakle po istoj svojoj naravi od svih društava najplemenitije, najviše i najuzvišenije. Ona je društvo juridički savršeno. To je za katolika stvar jasna.
No i protivnik, koji nije posvema slijep od mržnje, mora priznati neosporivu činjenicu, da postoji već dvije hiljade godina u svijetu društvo, koje se zove Crkva katolička. I protivnik mora priznati činjenicu, da to društvo kroz sve to vrijeme vrši pravu legislativnu, sudsku i izvršnu vlast. To dokazuju mnogi crkveni sabori, bilo opći bilo partikularni, to dokazuje i njezin Codex crkvenog zakona, koji se predaje i na našoj univerzi, kao što i na drugim svjetskim univerzama.
To dokazuju i postupci tolikih vladara i vlada počam od Konstantina Velikog, Honorija, Teodozija, Justinijana, pa do naših dana, koji po svojim izričnim ili mučkim (explicite ili tacite) postupkom priznavaju juridičku osobnost Apostolske Stolice, odnosno Crkve katoličke prema drugim društvima, kao i njezine vrhovne vlasti. lzrično priznaju Crkvi odnosno Apostolskoj Stolici međunarodnu juridičku osobnost razni moderni Codexi, kao npr. austrijski, engleski itd. Odatle međusobni diplomatski odnosi između raznih država i Crkve katoličke. Odatle činjenica, da je predstavnik Sv. Stolice kod pojedinih država ujedno i doyen diplomatskog kora.
Kad se dakle sve to uoči, onda se odmah vidi, da Crkva kao savršeno društvo imade prava na sredstva potrebna za postignuće cilja i neovisno od svjetovnog društva, to jest države. Teoretski dakle nije apsolutno nužno, da Crkva sklapa konkordat.
No praktički su konkordati vrlo korisni. Pomoću njih se mogu zapriječiti mnoge teške nesuglasice između države i Crkve. Pomoću njih se mogu utišati mnogi sporovi, možda već nastali. To svjedoči stoljetno, da ne kažem tisućljetno, iskustvo Crkve, to svjedoče iskustva tolikih država.
Mudri državnici nastojali su, da po mogućnosti žive u što boljim odnosima s Katoličkom crkvom, uvjereni da to može samo blagotvorno djelovati na pravni građanski poredak, mir i zadovoljstvo građana. To je opće poznata činjenica, kao što je poznato i to, da je u mnogim državama, da se poslužim riječima predsjednika neke republike, ona »nečasna družba« masonska nastojala uvijek da odnose između Crkve katoličke i države što više zamuti, da može u mutnom što više uloviti. Pri tom se ta »nečasna družba« nije žacala nikakovih sredstava, pače nije prezala ni od prolijevanja nevine krvi.
- Možete li nešto reći o samom predmetu konkordata između Jugoslavije i Sv. Stolice?
O predmetu konkordata između Sv. Stolice i kraljevine Jugoslavije ne mogu Vam za sada ništa reći, kao što sam već spomenuo na početku. No tko pozna narav Crkve i njezinu povijest s jedne strane, a s druge strane narav civilnog društva, to jest države, taj će odmah znati po prilici, što je općenito predmet konkordata između pojedinih država i Sv. Stolice. Prije svega stvari čisto duhovne ne mogu uopće biti predmet konkordata, osim ako izuzmete katkada običaj da država svečano izjavi, da poštuje slobodu Crkve u stvarima čisto duhovnim.
Predmet svih konkordata su obično mješovite stvari, koje interesiraju jednu i drugu stranu, kao što je npr. sa strane države slobodno vršenje bogoslužja, sloboda crkvenih redova, pravo na škole, bolnice, sjemeništa itd. Sa strane Crkve npr. novo zaokruženje dijeceza, crkvenih provincija, pravo patronata, pravo presentacije itd.
-Još jedno pitanje, preuzvišeni gospodine nadbiskupe. Zašto do danas nije došlo do konkordata između naše države i Sv. Stolice? ·
Zašto do danas nije došlo do konkordata?! Na to Vam pitanje ne mogu odgovoriti. Doći će možda vrijeme i za to. Svakako na Katoličkoj crkvi nema krivnje. No bilo kako mu drago, na jedno bih Vas želio upozoriti: Katolička crkva nikada se ne će i nikome za volju odreći svojih osnovnih prava, a napose ne prava na odgoj mladeži. I kada zato ne bi bilo ni jednog drugog razloga, dovoljan bi razlog zato bili porazni rezultati odgoja mladeži u zadnjih nekoliko godina, kada se je rukama i nogama pod utjecajem masonerije nastojalo istrgnuti mladež ispod upliva Crkve katoličke. Zato i vidimo činjenicu, da su naši odgojni zavodi što ih vodi Crkva upravo prenatrpani, jer očajni roditelji ne nalaze nigdje drugdje dovoljne sigurnosti za svoju djecu.
Ako drugi imadu na raspolaganju silu, katolička Crkva znade da je svaka sila za vremena, pa zato u svim teškim časovima svoje povijesti misli na riječi Kristove - et portae inferi non prevalebunt adversus eam! [32] Otišli su i Neroni i Napoleoni i Callesi i Lenjini, otići će i drugi, ali će Crkva ostati! Zato Vam još jednom ponavljam: ...et portae inferi non prevalebunt adversus eam!
Jutarnji list, 24. prosinca 1936., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 150-153.
[32] »I vrata paklena neće je nadvladati.« (Mt 16, 18)
Govor prigodom blagoslova temeljnog kamena dječjeg skloništa u Kustošiji, kolovoz 1936.
Crkva i hrvatski narod trebaju izgrađenu omladinu
(...) I danas i Crkva i narod moraju plakati nad smrću mnogog svojeg sina, koji pođe krivim putem. A Crkva i hrvatski narod trebaju izgrađenu omladinu. Stoga već od najmanjih nogu treba posvetiti brigu dobrom odgoju mladeži.
Dječja skloništa odgovaraju najbolje toj zadaći. Za te institucije ne treba druge propagande, nego da ih čovjek posjeti i vidi njihov rad na licu mjesta.
Hrvatska straža, 12. kolovoza 1936., br. 184., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 121.
Govor prigodom blagoslova novih prostorija Zagrebačkog zbora, 17. listopada 1936.
Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se muče koji je grade
Ako Gospod ne gradi kuće uzalud se muče, koji je grade. Tako nas opominje Gospod Bog na usta pobožnog psalmiste. I ovaj Zbor, koji je tako korisna i tako važna institucija, donijet će istinsku korist narodnoj cjelini samo onda, ako sav njegov rad bude vođen i inspiriran zakonom Božjim.
Zato i moli crkva u svom blagoslovu: »Blagoslovi, Gospodine Bože, ovo mjesto da bude u njemu potpuno izvršivanje Zakona Boga.« Gdje se zakon Božji vrši tamo se ispunja ova [poruka] Svetoga pisma: »Iustitiae Domini recte, laetificantes corda.«
Naredbe su Gospodnje pravedne, vesele srca. [20] Neka bi i po našem odličnom Zboru svanuli dani procvata i napretka dragoj nam domovini!
Hrvatska straža, 18. listopada 1936., br. 240., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 131.
[20] Ps 19, 9.
Govor Alojzija Stepinca prigodom blagoslova kamena temeljca Trgovačke akademije u Zagrebu, 4. srpnja 1936.
Današnju ogromnu bijedu u svijetu nije rodilo toliko neznanje koliko u prvom redu nepoštenje
Nema sumnje da je širenje solidnog znanja na bilo kojem području od velike važnosti za pojedini narod. Pa i trgovačke akademije kao stručne škole za izobrazbu trgovačkog podmladka od ne male su važnosti za ekonomski napredak pojedine zemlje. A od ekonomskog napretka mnogo zavisi i napredak cjelokupne ostale narodne kulture. Ali neka mi kao predstavniku Crkve prigodom blagoslova temeljnog kamena Trgovačke akademije bude dozvoljeno primijetiti samo nešto.
Ako uz izobrazbu uma privredne omladine ne bude uporedo stupala i izobrazba volje, izobrazba srca, onda će ovako izobražena omladina biti slična lešini bez duše. I kao što lešina okružuje zrak, tako se može desiti veoma lako, da umno izobražena, a srcem zanemarena omladina, postane grobište i zator čitava narodnog života. Mi smo u najnovije doba doživjeli niz slučajeva, gdje su ovakovi veliki umovi na ekonomskom području postali najveće svjetske varalice, osramotivši ime svog naroda i svoje domovine, upropastivši nesavjesnom špekulacijom stotine hiljada poštenih obitelji.
Zakon Božji, ne ukradi, ne poželi nikakove stvari bližnjega svoga, ima da bude duboko upisan u duši naše privredne omladine, da joj bude ravnalom u životu, ako hoćemo da donese koristi narodu i domovini.
Današnju ogromnu bijedu u svijetu nije rodilo toliko neznanje koliko u prvom redu nepoštenje. I današnju bijedu u svijetu neće odstraniti samo znanje, nego u prvom redu povratak zakonu Božjemu prema onoj – što ne ćeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugomu.
Vjerujući u onu apostolovu – omne bonum de sursum descendens a Patre luminum – ja molim dragog Boga neka duhom pravim napuni sve vodeće državnike, političare, nastavnike i pedagoge, da svoj položaj upotrijebe, kako bi zakon Božji prožeo sve ustanove, sve škole, i s njima čitav javni život. Inače moglo bi nam se dogoditi, da kao onaj ludi čovjek u evanđelju kuću narodnog života sazdamo na pijesku, a takovu će prva oluja srušiti.
Ruševina će biti tim veća što zgrada bude izgledala ljepša. Gradimo dakle kuću narodnog života na tvrdoj pećini zakona Božjega, pa će odoljeti svim burama i olujama!
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 113-114.Govor na sastanku okružja katoličkih muževa u Zagrebu, 11. svibnja 1936.
Ako vam imena ne budu zapisana u zemaljskim spomenicima, bit će upisana u knjizi vječnoga života!
»Kad sam bio dijete, radio sam kao dijete; a kad sam postao muž, odbacio sam sve, što je djetinjsko.«[6] (...) Djeca se mogu natezati, ali muževi ne; njima pripada hrabrost, koja je osobito danas svima nužna... Po čitavoj Europi očajne su prilike.
»Ljudima su riječi vjetar, a poželi su buru.« Neprijatelji navaljuju na nas sa svih strana, no mi ne smijemo klonuti, jer je Bog s nama, kao što je bio i s Davidom u borbi s Golijatom. »Nažalost ima mnogo djece na svijetu, koja ne znaju razlučiti bakar od zlata!« A na vama je muževi, da pravo i zrelo gledate sve u svijetu i da lučite bakar od zlata. Shvatite situaciju, u kojoj se nalazimo; izgradite se najprije vi sami, a onda pružite pomoć drugima... Sve nam zlo dolazi odatle, što ljudi ne poznaju vjerska načela i što ih ne primjenjuju u život. I moralno i materijalno zlo našeg vremena dolazi odatle, što ljudi ne poznaju pravih istina. (...)
Ali najveću nadu postavljam u vas, muževi. Muževi prosuđuju više od mladeži... Budite uvjereni, ako svi mi upremo svoje sile, preporodit ćemo ne samo svoju dijecezu, nego ćemo pomoći katoličkom preporodu čitavog hrvatskog naroda. Vi nastojte da budete prvaci među prvima! Ako vam imena ne budu upisana u zemaljskim spomenicima, bit će upisana u knjizi vječnog života.
Hrvatska straža, 15. svibnja 1936., str.4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 100.
[6] 1 Kor 13, 11.
Ispiši stranicu
