1940.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Iz govora nadbiskupa Stepinca zagrebačkom kleru prilikom novogodišnjeg čestitanja, 31. prosinca 1940.
Uzaludan bi bio svaki rad i nastojanje bez pomoći s neba
(...) U ovom trenutku imam istaći dvije temeljne misli. To je u prvom redu zahvalnost Bogu i kleru Nadbiskupije. Bogu na svima dobročinstvima, jer je sigurno, da bi bio uzaludan svaki rad i nastojanje bez pomoći s neba. Njemu imamo zahvaliti, da smo u današnja teška vremena očuvani od požara rata, i to zaštitom ruke Božje. (...) Iako smo prebrodili već dvije kalendarske godine u blizini rata, potrebna nam je Njegova pomoć, da bismo se i nadalje od njega očuvali. Zato pogledaj, Bože, na naš hrvatski narod, na našu domovinu, na Crkvu u domovini.
Teško je predvidjeti kakove bi bile posljedice rata, ali to sebi možemo donekle zamisliti sjećajući se rezultata zadnjega svjetskog rata.
(...)Hrvatska straža, 1. siječnja 1941., br. 1., str. 8.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 500.
Nagovor akademičarima križarima na završetku duhovnih vježbi u Zagrebu, 10. prosinca 1940.
Bez Krista nema mira čovječanstvu
Gospodo akademičari!
Neki je umjetnik prikazao Krista kako sjedi na prijestolju. Lijevom rukom uhvatio je križ sa znakovima gorke svoje muke, a desnom pokazuje na betlehemske jaslice. S lijeve strane dolazi prema njemu jedan prosjak, jedna uboga žena s djetetom i razni bjegunci, koje je stigao udarac života.
Oni pred sobom gledaju natpis, koji ih upućuje Kristu: »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni!« S druge strane dolazi prema njemu jedan car, jedan učenjak i jedan bogataš. Ovi pred jaslicama gledaju natpis: »Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca!« [116]
Umjetnik je prikazao slikovito, kako nema sreće nijednom staležu, ako ne ide stopama Kristovim, koji jest i ostaje centar, oko kojega se okreće historija svijeta. I doista! Čitava tragedija današnjeg čovječanstva i nije u ničem drugom nego u tome, što su se i pojedinci i staleži i čitavi narodi okrenuli od Krista i prešli s prezirom preko normi, koje je njegova Božanska mudrost postavila čovjeku kao zalog vremenite i vječne sreće.
Oni, koji su prigrabili vlast, zaboravili su, da je vlast od Boga za dobro zajednice, i pošli obratnim putem nego ga je označio Krist, kad je rekao: »Sin čovječji nije došao da drugi njemu služe, nego da On služi drugima i dade život svoj u otkup za mnoge!« (Mt 20, 28) Podložnici opet nisu marili za riječi apostola: »Zato je i potrebno pokoravati se (vlastima) ne samo radi srdžbe nego i radi savjesti. Jer Boga radi i poreze dajete!« (Rim 13, 5) Mnogi poslodavci zaboravili su, da imadu obaveza pravde prema radnicima i mudru riječ: »Što nećeš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome!« Mnogi opet radnici u ogorčenju duše zaboraviše, da i jedni i drugi govore: »Oče naš, koji si na nebesima!« [117]
Zaboraviše, da su svi ljudi bez razlike djeca jednoga Oca nebeskoga, i prema tome moraju sporove rješavati bratskim sporazumom, a ne krvavom silom. Mnogi koji se ponose znanjem misle, da im ni Bog nije ravan, a zaboraviše što kaže apostol: »Što imaš a da nisi primio? Ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio!« (1 Kor 4, 7) Drugi opet gledajući nekažnjene tolike zločine posumnjaše u providnost i pravdu Božju, a zaboraviše na opomenu psalmista: »Bog je pravedan sudac, jak i ustrpljiv: Zar će se gnjeviti sa dana na dan?« (Ps 7, 12)
Jednom riječi, čitava tragedija čovječanstva nije ni u čem drugom, nego u tom, što se čovjek udaljio od Krista, posumnjao u Njegovo Božanstvo i postavio si druge norme za život, negoli su one koje je dao Krist. I radi toga ne mogu voditi k dobru. Krist jest i ostaje centar oko kojega se kreće historija svijeta. Pa kako su pojedinci i narodi, udaljujući se od Krista, postali nesretnima, tako samo po povratku Kristu mogu računati s promjenom na bolje, k sreći, miru i zadovoljstvu.
Vi ste, gospodo akademičari, imali opet prilike, da u ovim svetim duhovnim vježbama zaronite u svu ljepotu kršćanstva. Vi ste gledajući u ovim svetim duhovnim vježbama svoju bijedu i veličinu Kristovu iskusili istinitost rijči: »Ovo je život vječni da upoznaju tebe pravoga Boga i koga si poslao Isusa Krista!« (Iv 17, 3) U vašim se je dušama opet rasplamsao onaj sveti plamen, koji se rađa iz saobraćaja s Bogom, i možete da ponovite ono, što je rekao psalmist: »Concaluit cor meum intra me: et in meditatione mea exardescet ignis. Zapali se srce moje u meni, i u razmatranju mojem razgorje se oganj.« (Ps 38, 4) [118]
Taj sveti plamen ljubavi prema Bogu ponesite iz ovih duhovnih vježbi u ovu hladnu atmosferu današnjeg čovječanstva, koje se je životom tako udaljilo od Krista Boga, da se već počelo smrzavati.
Ponesite taj sveti plamen, da ugrijete srca bližnjih koji lutaju u zloći grijeha, da se vrate k Bogu, izvoru života i utjehe. Pripadnici svih katoličkih organizacija moraju biti danas apostoli. Ne onakvi učenici, koji trate vrijeme u jalovim raspravama, jesu li Petrovi ili Pavlovi (Usp. 1 Kor 1, 12), nego apostoli, koji svim silama rade da sve pridobiju za Krista. Za Krista, bez kojega, rekoh, nema mira čovječanstvu.
Čovjek bi se morao smijati, ili bolje plakati, kad gleda, koliko se trude za zelenim stolovima da riješe probleme koji muče čovječanstvo. Ali kako će ih riješiti, kad su iz svoje sredine isključili Onoga, koji je princeps pacis - knez mira, po riječima prorokovim? (Iz. 9, 3) Zato neka vam vazda lebdi pred očima Krist, kojemu se kao idealu nastojte približiti tako da budete alter Christus - drugi Krist, kako bi po riječima svetoga Grgura Nazijanskog morao biti svaki kršćanin. Onda možemo očekivati, da ćete djelovati kao apostoli, da bi se svi zalutali vratili k Bogu. Pa ako drugdje u svijetu možda ne mare za to, moramo mariti mi, da nam ova sveta jubilejska narodna godina bude zalog bolje i sretnije budućnosti.
Katolički list, 12. prosinca 1940., br. 50., str. 600-601.[116] Usp. Mt 11, 28- 29.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 497-499.
[117] Mt 6, 9.
[118] Treba biti: Ps 39, 4.
Nagovor sveučilištarcima na završetku duhovnih vježbi na Jordanovcu, 26. studenoga 1940.
O potrebi duhovnog vježbanja
Gospodo akademičari!
Jedan od ne malih razloga, zašto mnogi kršćani bježe od Crkve, jest mišljenje da im religija ne može pružiti pravih radosti niti odgovoriti potrebama njihove duše. Ali ovo uvjerenje, koliko god je raširena, toliko je i lažno. O tomu ste se vi sami mogli najbolje uvjeriti i osvjedočiti ovih dana, kad ste u svetoj samoći i šutnji duhovnih vježbi razgovarali s Bogom. Svaki se je od vas mogao uvjeriti, kako je istinit poziv onog pobožnog psalmiste, kad pun zanosa kliče: »Kušajte i vidite kako je sladak Gospod.« (Ps 33, 9) [115]
Ako dakle usporedimo užitke što ih ima čovjek u svijetu i one što ih ima čovjek u intimnom saobraćaju s Bogom, onda se ne možemo dosta načuditi lakoumnosti i površnosti ljudskoj, koja vrijednost stvari okreće na glavu.
Ali ako svijet ne zna prosuditi toga, znao je to vrlo dobro prosuditi sv. Pavao apostol, koji opominje svog ljubljenog učenika Timoteja: »Vježbaj se za pobožnost. Jer tjelesno vježbanje za kratko je vrijeme korisno, a pobožnost je korisna za sve, imajući obećanje života sadašnjega i budućega.« (1 Tim 4, 7- 9)
Današnji mladi čovjek gleda u tjelesnom sportu gotovo neki ideal života. Može ga se donekle razumjeti. Jer nema sumnje, da isti, ako je bar donekle umjeren, doprinosi zdravlju. Pogdjekojem donese i slavu nacionalnog ili svjetskog prvaka. I to se cijeni. A pogdjekojem je šport postao profesijom, donese i materijalnu pomoć i eventualno opskrbu. No koliko god sve to na prvi pogled izgleda lijepo i dobro, ipak ne može oboriti tvrdnje sv. Pavla - tjelesno vježbanje za kratko je vrijeme korisno! Jer ono može produžiti život, ali ne može dati vječnoga života. Može donijeti momentalnu slavu, ali je ne može trajno sačuvati. Može donijeti i materijalnu korist, ali ta je vrlo nesigurna, jer kad čovjek oboli prestaje i zarada.
Sasvim je drukčije duhovno vježbanje i duboka, iskrena pobožnost. Ne samo da produljuje tjelesni život čovjeku (čuvajući ga od razvratnosti i ludorija života), nego daje vječni život. Ne samo da mu čuva dobar glas i prema tome donosi pravu slavu na ovom svijetu, nego mu daje vječnu, koja nikad ne prolazi.
Kolike li dakle ludosti kod ljudi! Što sve ne poduzimlju ljudi ovoga svijeta, napose današnja omladina, a sve u cilju, »da dobiju raspadljivi vijenac« (1 Kor 9, 29) zemaljske slave i veličine. Vi ste, gospodo akademičari, odabrali bolji dio i udarili putem duboke i solidne vlastite duhovne izgradnje preko duhovnih vježbi, da postignete »neraspadljivi vijenac« života (Ibid.), koji je Bog obećao onima, koji se srčano i odvažno bore u areni ovoga života. Kad ste pak upoznali vrijednost duhovnih vježbi i cilj kojemu one teže, onda taj cilj držite uvijek pred očima i »tako trčite da ga dostignete« (1 Kor 9, 24) u blaženoj vječnosti, koja nikad ne prolazi.
Katolički list, 28. studenoga 1940., br. 48., str. 576-577.[115] Treba biti: Ps 34, 9.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 495-496.
Nagovor akademičarkama kongreganisticama u crkvi sv. Katarine, 25. studenoga 1940.
U vašem je biću duboko otisnut znamen Boga živoga!
Katoličke akademičarke!
Kažu, da je rimski car Tito imao jednoga pitomog jelena, koji se slobodno kretao po carskome parku i tamo svaki dan dobivao svoju hranu. Da ne bi koji lovac u zabuni plemenitu životinju uhvatio i prisvojio kao plijen, dade mu car načiniti oko vrata zlatnu vrpcu s natpisom: »Noli me tangere! Caesaris sum! Nemoj me dirati, ja pripadam caru!«
Bog, svemogući Stvoritelj svijeta, i nas je stvorio. Stvorio nas je, da Ga spoznamo i da Mu služimo .Jer nas je stvorio, odatle Njegovo neotuđivo pravo i vlasništvo na svakoga pojedinoga od nas. Jer nas je stvorio, odatle i neizbježiva dužnost, da samo Njemu služimo i da samo za Njega živimo. »Tu autem in nobis es Domine et nomen tuum invocatum est super nos! Ti si pak u nama, Gospode, i ime Tvoje zazvano je nad nas!« Tako nas opominje prorok. (Jr 14, 10)
O, kako pred tom činjenicom izgledaju smiješni pokušaji modernog čovjeka, da se otme vlasti Božjoj, da izmakne kontroli Stvoritelja. Jer kad bi samo malo mislio, onda bi svaki od tih umišljenih modernih veličina brzo došao do zaključka, što ga je psalmist tako lijepo izrazio riječima: »Kamo da idem od duha Tvojega? I od lica Tvojega kamo da pobjegnem? Da uziđem na nebo, ti si ondje: da siđem u pakao, ondje si. Da se uzdignem na krilima zore i preselim se onkraj mora: I ondje će me ruka tvoja voditi i držati desnica tvoja. Da rečem, možda će me mrak sakriti: noć mi je rasvjeta u raskošima mojim. Jer mrak nije mračan pred tobom i noć je svijetla kao dan: mrak je svjetlo njegovo. Jer što je u meni, ti si stvorio: držiš me već od utrobe matere moje!« (Ps 138, 7-13) [113]
Iz te neoborive činjenice, da smo vlasništvo Božje, izviru za nas dužnosti ali i stanovita prava i velike prednosti.
Dužnosti, da Mu služimo svim svojim moćima i duševnim i tjelesnima, jer smo sve to dobili na uporabu od Boga: »Koji te je stvorio«, veli sv. Augustin, »On hoće da te ima samo za Sebe!« I dotle, dok Mu služiš, dok se držiš Njega koji te je stvorio, dotle jesi nešto. Ako se od Njega odijeliš, onda si ništa! To je uistinu jedan veliki mysterium iniquitatis, kad današnji čovjek tako lako prelazi preko te neoborive činjenice. A još je veći mysterium iniquitatis, da preko toga prelazi jedan inteligent. Time se sam degradira na razinu nižu od životinje, jer i za nju govori Gospod na usta prorokova: »Vol poznaje vlasnika svoga i magare jasle gospodara svojega, a Izrael mene ne poznaje i puk moj ne razumije.« (Iz 1, 3) Prema tome mislim, da vama, katoličkim akademičarkama, nije potrebno dokazivati, da služenje Bogu nije samo dužnost čovjeka nego i najveća čast, jer »Bogu služiti, znači kraljevati«. (Or. Missae)
I koliko se trsimo da Mu savršenije služimo, toliko rastemo u cijeni pred Bogom i u svom čovječjem dostojanstvu. A Božji je sud jedino mjerodavan u ocjeni čovjeka i njegove časti.
No iz te naše potpune pripadnosti Bogu izviru za nas i neka prava i prednosti. Mi možemo da u svim nevoljama i brigama života koje nas taru podignemo k Njemu oči i ruke i da kažemo: »Tuus sum ego, salvum me fac! Ja sam Tvoj, spasi me!« (Ps 118, 94) [114] »Ti si mi dao dušu, Ti si mi dao tijelo, Ti si mi dao zrak koji udišem, hranu koju uživam. O Tebi ovisim ne samo ja, nego i svi oko mene, koji bi mogli da mi škode ili naude.« Mi imamo pravo da kažemo: »Jer sam dakle sav Tvoj, čuvaj me i brani kao stvar i svojinu svoju!«
Ta vjera u Stvoritelja svijeta, u nenatkriljivog vječnoga majstora, koji nas je stvorio, i Otkupitelja, koji je iz ljubavi prema nama umro na križu, čvrsta je podloga vječnom idealizmu katolika, njegovom duševnom miru u svim peripetijama ljudske historije i osobnoga života.
Katoličke akademičarke! Ne zaboravite nikada svoga dostojanstva. U vašem je biću duboko otisnut znamen Boga živoga. Pa ako je onaj jelen Titov nosio na vratu zlatni znamen - Caesaris sum - vi nosite na cijelom svojem biću utisnut neizbrisivi znamen - Dei sum! Božja sam! Marijina sam! Noli me tangere! To neka bude i vaše geslo u životu i čvrsta odluka, da ostanete vjerne Bogu i Majci Božjoj, kad iskvareni svijet bude pokušao da vas uvuče u vrtlog svojih strasti i Božji znamen u vama zamijeni sramnim žigom đavla, grijeha i opačine. A u produbljivanju te spoznaje o vašem kraljevskom dostojanstvu djeteta Božjega, i o pripadnosti Bogu, preko vaše kongregacije: »S dragim Sinom neka Djeva Mati, blagoslov vam dostoji se dati!«
Katolički list, 28. studenoga 1940., br. 48., str. 575-576.[113] Treba biti: Ps 139, 7-13.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 492-494.
[114] Treba biti: Ps 119, 94.
494Nagovor na otvorenju 4. hrvatskog socijalnog tjedna u Katedrali, 3. studenoga 1940.
Blagoslov narodima po njihovoj djeci
Nad grobom jednoga misionara svećenika, ispod lika Bogorodice, uzidan je pod staklom vijenac od mirte, kako ga običavaju mladenke nositi pred oltar. Taj je vijenac nosio dotični misionar cijeli svoj život sa sobom u kovčegu i oporučno je naredio, da mu se uzida u grob i spomenik. U oporuci bile su ove riječi: »Ovo je svadbeni vijenac moje majke. Uvijek sam ga nosio sa sobom po svim zemljama, kuda sam išao, na svim putovanjima preko kopna i mora, kao spomen na onaj sveti čas, kad je moja majka pred oltarom prisegla ne samo vjernost, nego vjernost poštenju i časti. Ona je svoju zakletvu održala. Ona je imala snage, nakon što je rodila devetero djece, da i mene desetoga rodi. Iza Boga njoj zahvaljujem svoj život i svoje svećeničko zvanje. Da me nije htjela roditi, ne bih bio svećenik, ni misionar, niti mogao učiniti toliko dobra besmrtnim dušama koliko sam učinio.« A njegova majka je bila žena siromašna pisara.
Jest! Svadbeni vijenac svake čestite majke brojne kršćanske obitelji uistinu je vrijedan, da se okuje suhim zlatom i sačuva kao njezin najljepši spomenik. Jer tko iskazuje veće usluge domovini i narodu svome od majke, koja je rodila i kršćanski odgojila brojnu djecu? Naglašujem, kršćanski odgojila! Jer nije usluga u tome, što je dala djecu, nego u tome, što je dala dobru djecu. Kršćanski odgojena djeca su blagoslov naroda.
Trebamo li možda dokazivati ovu tvrdnju? Uzalud bih je dokazivao bilo ženama bilo muževima, koji su svaki stid pogazili nogama i poznaju samo jednoga boga uživanja. »Jer mnogi žive, veli apostol, za koje sam vam već govorio, a sada i plačući kažem, kao neprijatelji križa Kristova. Njima je svršetak propast, njima je bog trbuh, oni se hvale sramotom svojom, oni zemaljski misle.« (Fil 3, 19) Ne govorim sada njima. Govorim vama, koji imate još ljubavi prema domovini, koja vas hrani i miluje. Govorim vama, koje ne vodi slijepa strast nego razum, kako dolikuje razumnom biću. Možete li vi i jedan čas posumnjati, da bez čestitoga kršćanskoga pomlatka ne može biti govora o boljoj budućnosti domovine i naroda?
Sv. Augustin u svom klasičnom djelu »O Božjoj državi« piše o Ciceronovom mišljenju o tadanjoj rimskoj državi. Navevši najprije riječi pjesnika rimskoga Enija: »Moribus antiquis res stat Romana virisque.«
Rimsku državu drže stari običaji i valjani muževi, nadovezuje Cicero svoju opasku: »Niti bi mogli muževi, da takova poštenja nije bilo u državi, niti bi moglo poštenje, da takovi muževi nisu bili na čelu, osnovati i tako uzdržati toliku i tako daleko i široko rasprostranjenu državu. Dakle se prije nas i domovinsko poštenje služilo odličnim muževima, i odlični muževi su čuvali staro poštenje i uredbe pređa. Naše pak doba, premda je primilo državu kao sjajnu sliku, ali kojoj ponestaje dražesti, ne samo da ju je zanemarilo obnoviti istim bojama, kojima je bila islikana, nego se nije pobrinulo ni zato, da sačuva barem njezinu formu i općenite obrise. Što naime preostaje od staroga poštenja, na kojem stoji rimska država, kad ga vidimo tako predana zaboravi, da ga ne samo ne štuju nego ga i ne poznaju? A što da kažem o muževima? I sami su dobri običaji propali zbog nestašice čestitih ljudi.
Zbog naših dakle opačina, a ne slučajno, državu još imamo na jeziku, ali smo je zapravo već izgubili.« Tako je, eto, po svjedočanstvu sv. Augustina, jadikovao Cicero već davno prije dolaska Kristova nad unutrašnjom slabošću i trulošću rimske države. Da se takvo što čulo, nakon što je ojačalo kršćanstvo, bilo bi bez sumnje, veli svetac, krivo kršćanstvo. Ali, veli sv. Augustin, »neka vide njezini (rimske države) hvalitelji, kakova je ona bila već u doba tobožnjeg starog poštenja i valjanih muževa, da li je u njoj bilo istinsko poštenje, ili možda već ni tada nije bila živa poštenjem nego samo naslikana bojama? Vera autem justitia non est nisi in ea re publica, cuius conditor rectorque Christus est! Nema pravoga poštenja nego u onoj državi čiji je osnivač i upravljač Krist!« (De Civ. Dei, L. II., c. 21)
Jedva vjerujem svojim očima, da je ovo napisano prije više od šesnaest stoljeća. Tako je vjerojatno fotografirao sv. Augustin i naše doba. I ne bi škodilo kad bi mnogi, kojima je povjerena sudbina naroda i domovine, imali ove riječi napisane na stolu, ali još bolje zapisane u srcu, da prema njima udese svoj rad, ako neće da narodna budućnost ostane priča. Kad naime ne bi vjerovali u preporodnu snagu evanđelja, ne bismo li i mi, gledajući kako stanovita organizacija kod nas nekažnjeno i na očigled vlasti vrši zločine pobačaja i kako su tamne sile sve stavile u pokret, da nam mladež otruju, ne bismo li, velim, i mi morali reći nešto slično kao i Cicero: »Domovinu još imamo na jeziku, ali smo je zapravo već izgubili!«
No mi vjerujemo u preporodnu snagu evanđelja, jer vjerujemo u Krista. I mi vjerujemo, da nije daleko vrijeme kad će se brojna djeca smatrati blagoslovom s neba kao nekad kod starih Izraelaca, a pokvareni individui, koji mrskim djelima hoće da ometaju planove Stvoriteljeve, ustuknuti pred pravdom koja zločine neće ostavljati nekažnjene.
Planovi Stvoriteljevi! Kako su oni lijepi u pogledu obitelji! Sebe proslaviti a pojedince i narode usrećiti! Jer »stvori Bog čovjeka na sliku svoju na sliku Božju on ga stvori, muža i ženu stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče: »Rastite i množite se i napunite zemlju i vladajte njome!« (Post 1, 27) »Velika je čast«, primjećuje sv. Franjo Saleški, »velika je čast za vas, ženidbeni drugovi, da vas Bog zove za suradnike, hoteći pomnožiti duše, što će ga hvaliti i slaviti u sve vijeke. Vi rađate tijelo, a Bog poput nebeskih kapljica rose stvara duše i ulijeva ih u tjelesa.« (Filotea 3, 38)
Ali kako god rađanje djece ima služiti proslavi Boga, tako ima da služi i sreći naroda. Samo slijepac ne vidi, da brojna i dobra djeca znače dobre fizički i moralno zdrave buduće obitelji. A fizički i moralno zdrave obitelji znače fizički i moralno zdrav narod, narod sposoban da odigra ulogu, koju mu je Stvoritelj namijenio u historiji svijeta, sposoban da izdrži utakmicu naroda.
Živimo nažalost u doba, kad logika nema puno posla u svijetu. Ogledajte se samo malo oko sebe. Naš se narod ponosi svojim velikim ljudima. On se ponosi svojim knezovima Domagojem, Branimirom, Trpimirom i tolikim drugima. I s pravom se ponosi. No što su oni drugo nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi svojih kraljevima Tomislavom, Krešimirom, Zvonimirom i drugima. I s pravom se ponosi. No što su oni drugo nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi svojim junacima kao Zrinskima, Frankopanima, Kružićima, Jurišićima, Jelačićima i bezbrojem drugih. No što su oni drugo nego izdanci kršćanskih obitelji?
Naš se narod ponosi svojim velikim pjesnicima, piscima, umjetnicima, kao Gundulićem, Marulićem, Klovićem i tolikim drugima. No što su oni drugo nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi svojim svetim ljudima kao Tavelićem, Kažotićem, Markom Križevčaninom, Gracijem, Hosanom i drugima. No zar nisu oni najljepši izdanak kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi mukotrpnim predstavnicima hrvatskih seljaka kao Matijom Gupcem i drugima. No što su oni nego izdanak kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi svojim učenjacima kao Boškovićem, Bulićem i tolikim drugima. No što su oni drugo nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi i svojim velikim ženama, kao Katarinom Zrinskom, kraljicom Jelenom i tolikim drugima. No što su i one drugo nego izdanci kršćanskih obitelji? Što da dalje nabrajamo?
Jedno je jasno, i ne treba dokaza, jer činjenice govore. Bez brojne i čestite djece, neće biti ni brojnih i čestitih odraslih pojedinaca, neće biti ni obitelji, a bez brojnih i čestitih obitelji ne će biti ni brojnoga jakoga i zdravoga te za život sposobnog naroda. To svi znadu i to bi manje više svi htjeli. A pitam vas, kakova je to logika, kad se sve to znade, a s druge strane gledamo, kako se danas nekažnjeno izvršuju zločini na očigled vlasti, zločini koji znače presušenje izvora, odakle se pomlađuje narod? Kakova je to logika, velim, kad se sve to znade, a s druge strane gledamo, kako se gotovo nesmetano i nekažnjeno od strane tamnih elemenata poduzima sve, da se naša hrvatska mladež rastroje i štivom i filmom i drugim sredstvima?
Brojna i dobra djeca po Božjem planu blagoslov su narodima. Sve što se protivi Božjim planovima mora da donese prokletstvo narodima. Logički dakle dužnost je sviju faktora, kojima je na srcu sretna narodna budućnost, da pomognu ostvarenje planova Božjih koje imade i s našim narodom, a koji mogu da budu samo blagoslov za nas. Ono što moli Crkva u misi za mladence, želio bih, da se ispuni nad svima hrvatskim mladencima: Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev budi s vama: On neka upotpuni svoj blagoslov na vama, da vidite djecu od svoje djece do trećega i četvrtoga koljena, a po tom da dostignete vječni neprolazni život!
Katolički list, 7. studenoga 1940., br. 45., str. 533-535.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 481-484.
484Govor nadbiskupa Stepinca na otvorenju Socijalnog tjedna, studeni 1940.
Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji
Isporučujući vam, gospodo, ovu želju Svetoga Oca, nadovezujem i svoju vruću želju za što obilniji uspjeh ovog Socijalnog tjedna. Želim, da svima bude konačno jasno, da Hrvatskoj nema budućnosti, ako se cijela javnost, a specijalno naša banska vlast, svim silama i sredstvima, koja joj stoje na raspolaganju, ne odupre zločinima, koji pogađaju hrvatsku obitelj, makar se ti zločini vršili baš pod firmom znanosti ili socijalnih indikacija ili tobože zdravlja.
Bonum commune praevalet bono particulari! Javno dobro ide pred privatnim, ako se uopće zločin može nazvati dobrom. Jer ako se kod pojedinaca ide za besramnom zaradom, ili se bježi od žrtava spojenih s odgojem djece, mi imamo prije svega u vidu besmrtne duše, a onda sreću i napredak domovine.
Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji. A tih opet neće biti bez čestitih moralno i fizički zdravih i sretnih pojedinaca, bez zdrave, brojne i valjane djece.
Smatram stoga, da je dužnost naše banske vlasti, da svim silama spriječi ili zatre sve što, bilo preko štampe, filma, a napose preko pobačaja, zatire naše obitelji, našu mladež i konsekventno hrvatski narod.
Kako god se danas viče, da nam manjka kruha, vjerujem da Hrvatska može smoći kruha za svu svoju djecu, samo ako bude u njoj poštenja i straha Božjega.
Katolički list, 7. studenoga 1940., br. 45., str. 536.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 480.Smjernice za rad Katoličke Akcije u jubilarnoj godini, na blagdan Krista Kralja, 27. listopada 1940.
Jubilejska godina - poziv na obraćenje
Prva i glavna zadaća Katoličke Akcije jest, da pomaže spašavati duše. Zato njezini članovi treba da pomažu svećenicima, kojima je Isus povjerio vodstvo u tom poslu. Zadaća je dakle njihova, da nastoje oko toga, kako bi svi kršćani upoznali dobročinstva Isusova nauka i Njegova otkupljenja i njima se u što obilnijoj mjeri koristili.
Najljepšu i najbolju priliku za to imadu članovi Katoličke Akcije u ovoj svetoj jubilejskoj godini. Nju je Namjesnik Isusov na zemlji sv. Otac Papa dao hrvatskome narodu sada, kad slavi tisućuitristotu godišnjicu prvih veza sa Svetom Stolicom. Rijetka je to povlastica, koja se daje samo u izvanrednim zgodama ili cijelom katoličkom svijetu, ili pojedinim pokrajinama i narodima. I ovom je zgodom Sv. Otac pokazao svoju osobitu ljubav prema hrvatskomu narodu, a radi njega svim katolicima u cijeloj državi.
U Starom Zavjetu se vraćala jubilejska godina svakih pedeset godina. U toj se godini: 1. svatko vratio svojoj kući i svojoj obitelji; 2. svakomu se natrag vratilo sve, što mu je bilo predano: kuća, zemljište; 3. opraštali se i izravnavali dugovi; 4. dobivali su slobodu robovi i kažnjenici po zatvorima. (Lev 25)
Izravnavale su se dakle sve krivice i društvene razlike. U Novom Zavjetu sv. Crkva daje jubilejske godine. Ona nema vlasti ni sile, da poravnava krivice i društvene razlike. Ali Ona nas nuka uvijek, a napose u jubilejskoj godini, da »živimo kao što je On (Isus) živio.« (Iv 2, 6); da »revno tražimo pravdu, vjeru, ljubav, mir s onima, koji prizivlju Gospodina iz čistoga srca.« (2 Tim 2, 22)
Uvijek nam sv. Crkva daje nebrojene milosti: po svetim Misama, svetim sakramentima, raznim oprostima i blagoslovima. Ali u svetoj jubilejskoj godini je Njezina lozinka, pod kojom nam dijeli izvanredne milosti: »Pomirite se s Bogom.« (2 Kor 5, 20)
Sve one blagodati, koje je u Starom zavjetu davala jubilejska godina u socijalnom pogledu, ima da nam donese u duhovnom smislu i ova sveta jubilejska godina, koju proživljujemo od 29. lipnja ove godine do 29. lipnja 1941. Zato neka se: 1. svatko vrati, ako je iz nje otišao, u kuću i obitelj, koja je njegova po svetom krštenju, kad je postao dijete Božje i baštinik kraljevstva nebeskoga; 2. svaki neka nastoji, da mu se vrati imetak već stečenih zasluga, ako Ga je možda po grijehu izgubio; 3. svatko neka briše dugove pred Bogom, ako ih je možda načinio prestupkom Njegovih zapovijedi, a još ih nije poravnao; 4. svaki neka se liši ropstva i sužanjstva đavolova, ako je u nj zapao.
Jubilejska godina pruža za to osobitu priliku radi toga, jer daje svećenicima veće ovlasti u opraštanju grijeha; potiče na pokoru i zadovoljštinu pojedince i cijeli naš narod; i daje, što je osobito važno, jubilejski oprost svih kazna, koje smo zaslužili za svoje grijehe i opačine, ako ispunimo uvjete za to. Sam Sv. Otac govori o tom našem jubileju, da ga daje zato, »da vjernici u Jugoslaviji imaju u njemu čvršće pomagalo za pobožno i kreposno življenje u ovim strašnim i teškim danima.«
Veoma je stoga prikladna ovdje opomena sv. Pavla: »Gledajte pomnjivo, kako ćete živjeti; ne kao nerazumni, nego kao mudri, i upotrijebite vrijeme, jer su dani zli. Zato ne budite nerazumni, nego razumijte, što je volja Gospodnja.« (Ef 5, 15, 17)
Ove riječi sv. Pavla neka u prvom redu razumiju članovi Katoličke Akcije. Vrijeme je dakle sada pogodno, da se što više vjernika privede sv. sakramentima i zadobije jubilejsko oproštenje. Tu je polje rada Katoličkoj Akciji u ovoj jubilejskoj godini. Prilika je, da svi članovi hrvatskoga naroda svetim sakramentima i postignutim jubilejskim oproštenjem dadu što veću zadovoljštinu Gospodinu za sve Njemu nanesene uvrede, ne bi li tako otklonili od našega naroda onu sveopću krizu i pogibao, koja prolazi svijetom, a izmolili mir i slobodu.
Članovi Katoličke Akcije neka u tomu pomažu dušobrižnicima, da se što više vjernika okoristi ovom jubilejskom povlasticom, osobito kod javnih i zajedničkih pobožnosti, koje će se u to ime u pojedinim župama obavljati. Takve su pobožnosti osobito podesne, da se zajedničkom pokorom izmole izvanredne milosti cijelom narodu.
Dionici tih jubilejskih oproštenja stvorit će na neki način veliku jubilejsku zajednicu hrvatskoga naroda. Kamo sreće, kad bi svi pojedinci do zadnjega postali dionici te svete zajednice! Društva Katoličke Akcije će živo nastojati, da se to zaista i postigne.
Jubilejska je dakle godina veoma prikladno vrijeme, da poslušamo poziv Božji: »Uklonite zle misli ispred mojih očiju, prestanite naopako živjeti. Naučite se dobro raditi, tražite pravicu, pomognite progonjene, priuštite pravdu siromašnima, branite udovice.«
»Zatim pristupite i potužite se na mene (ako vas ne uslišam), govori Gospodin.« (Iz 1. 16. 18.)
Hrvatska straža, 29. listopada 1940., br. 247., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 474-476.Nagovor na otvorenju Liturgijskog kongresa u Katedrali, 24. listopada 1940.
Ljepota Crkve i sjaj liturgije
Nije rijetka pojava danas, da se pod utjecajem razvratnih ideja čak i neki katolici dadu zavesti na pomisao, čemu toliki sjaj oko službe Božje i čemu toliki ukras u našim crkvama? Prije svega moramo istaći, da nažalost ne samo ne obilujemo sjajem u mnogim crkvama, nego bi katkad prije morali ponoviti riječ Spasiteljevu: »Lisice imadu jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da zakloni glavu!« (Mt 8, 20) Drugo što bi morali odgovoriti onima koji tako prigovaraju jest, da taj novac što ga Crkva upotrebljava za sjaj službe Božje i ukras hramova Božjih ide konačno u ruke radnicima, obrtnicima, umjetnicima, graditeljima, koji su zadovoljni da nađu zarade.
A konačno, kad i ne bi bilo tako, morali bi svima, koji prigovaraju, kao nekoć izdajnik Juda »čemu šteta ova« (Mt 26, 8), morali bi, velim svima koji se sablažnjuju, odgovoriti ono, što je rekao biskup Rudigier nekom posjetitelju velebne novosagrađene Gospine crkve. Kad su došli do svetohraništa, začudio se došljak njegovoj ljepoti i sjaju. A biskup mu reče: »Za našega Boga ništa nije odviše!«
To je pravi odgovor svima. Jer eno već pobožni psalmist govori: »Sva zemlja neka Ti se klanja i pjeva Tebi, pjeva pjesmu imenu Tvojemu!« (Ps 65, 4) [100] Što onda može biti odviše na ovome svijetu za Boga našega, za koga govori knjiga Otkrivenja: »Svet, svet, svet je Gospod, svemogući Bog, koji je bio, koji jest i koji će doći!« (Otk 4, 8)
Odavati javnu čast Bogu, to je zadaća svete liturgije. Potaći sve naše vjernike, da u ovoj svetoj hrvatskoj jubilarnoj godini potpuno shvate veliko značenje liturgije i provedu na svoj način u život ono o čem govori sv. Petar apostol u svojoj poslanici, to je svrha ovoga liturgijskog kongresa. »I sami kao živo kamenje uzidajte se kao duhovna kuća i svećenstvo sveto, da prinosite žrtve duhovne, predrage Bogu po Isusu Kristu!« (1 Pet 2, 5)
Sasvim je krivo ono mišljenje, da budućnost i sreća domovine ovisi u prvom redu od složnog nastupa čitave narodne zajednice u jednoj političkoj stranci. Ona ovisi u prvom redu o pomoći s neba i o blagoslovu Božjem. Ni danas naime nije prestala vrijediti riječ Gospodnja: »Ako Gospod ne sagradi kuću, uzalud se trude koji je grade. Ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije, koji ga čuva.« (Ps 126, 1) [101] Kad je tome tako, uvjereni smo, da više koristi svojoj domovini priprosti čovjek iz puka, koji je u stalnoj vezi s Bogom, nego grlati vikači, kojima je domovina često na ustima, a Bog daleko od njihovih misli i želja. Kako dakle ne bi išla ususret boljoj budućnosti domovina, gdje je čitava narodna zajednica duboko prožeta mišlju na Boga, tako da joj je Bog ne samo prazna predodžba nego praktični život. »Blago narodu, kojemu je Gospodar Bog njegov!« (Ps 32, 12) [102]
A da tome vrlo mnogo doprinosi sveta liturgija, mislim da ne trebam ni dokazivati. Sveta nam liturgija možda više nego išta drugo dozivlje pred oči istinu o općinstvu svetih, istinu o velikoj Božjoj obitelji, koja jednim glasom slavi Boga, koji je radost anđelima i svecima u nebu, utjeha trpećima u čistilištu, nada i jakost putnicima na zemlji. U svetoj liturgiji gledamo, kako se na oltaru susreće vječni Bog i čovjek kratkoga vijeka, nepromjenljivi Stvoritelj svijeta i promjenljivo ljudsko stvorenje, beskrajno sretno biće, i sreće tako željno ograničeno ljudsko biće. Onaj koji bez prestanka u dobroti svojoj daje i dijeli i onaj, koji svjestan svoje bijede neprestano mora da prima i prosi. I zato je liturgija oduvijek privlačila sva srca, u kojima je još ostala iskra čovjeka. I nije možda bez temelja primjedba nekog prelata, da je liturgija proizvela više obraćenja nego mnoge riječi.
Ta liturgija je javna molitva, gdje su svi združeni u jedno, kako to lijepo dolazi do izražaja u svetoj misi, kad svećenik pozivlje vjernike: Molite se braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu Svemogućemu! A znamo »gdje su dva ili tri sabrana u imenu Mojemu, tamo sam i ja među njima« (Mt 18, 20). Liturgija je molitva Crkve. A za molitve Crkve vrijede riječi pjesnikove: »Molitve su Tvoje smionije nego visoka brda velikih mislilaca. Ti gradiš mostove u beskonačne daljine i dižeš ih poput orla u neshvatljive visine!«
Dao dobri Bog, da bi ovaj liturgijski kongres u svetoj hrvatskoj jubilarnoj godini doprinio, da sav naš narod spozna ljepotu i golemu vrijednost svete liturgije. Neka bi spoznao, da sveta liturgija nije nikakva neplodna šikara, nego krasno uređeni vrt, u kojem ojađena duša nalazi utjehu neba, rastuženo oko gleda ljepotu vječnoga Boga, a glad biva zasićen hranom s neba, kao nekad Izrael manom u pustinji.
Sveti Jeronim zapisao je za Palestinu svojih dana ove riječi: »Kamo god se okreneš ratar za svojim plugom pjeva Alleluja. Žetelac u znoju lica sokoli se psalmima, vinogradar koji zavinutim nožem obrezuje čokot, pjeva pjesme Davidove!« (Ep. 46, 11)
Kamo sreće, da se nešto slično zbude i u našoj dragoj Hrvatskoj. Da bogumrsku kletvu zamijeni vesela pjesma Bogu. Da bučno pijančevanje zamijeni marljiv polazak svete mise. Da luđačke plesove i besramna ljubakanja zamijene pokorničke procesije u kojima će sav narod oplakivati grijehe prošlosti.
Da krađe i otimačine zamijeni istinski offertorium, gdje se iz ljubavi prema Bogu pomaže bijednima i nevoljnima, kako nas opominje Crkva i pokazuje primjer Kristov. Jednom riječi, da cijeli narod po primjeru onih starješina, o kojima govori knjiga Otkrivenja, padne »pred Onim što sjedi na prijestolju i pokloni se Onome, koji živi u vijeke vjekova .Jer dostojan si, Gospodine i Bože naš, da primiš slavu i čast i silu, jer si stvorio sve, i po Tvojoj volji bitišu i stvoreno je!« (Otk 4, 10)
Takova javna molitva svega naroda Bogu, donijela bi sigurno i opći blagoslov Božji čitavom narodu. Dao Bog da ovaj liturgijski kongres pridonese veliki udio istinskoj duhovnoj narodnoj obnovi u svetoj jubilarnoj godini, a prema tome i njegovoj ljepšoj i sretnijoj budućnosti!
Katolički list, 31. listopada 1940., br. 44., str. 521-522.[101] Treba biti: Ps 127, 1.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 467-469.
[100] Treba biti: Ps 66, 4.
[102] Treba biti: Ps 33, 12.
Govor na pokrajinskom kongresu Hrvatskoga katoličkog đaštva u Virju, 13. listopada 1940.
Samo preko Golgote dolazi se do uskrsnuća!
Katolička đačka omladino!
U žilavom radu oko istinske duhovne obnove našega naroda u svetoj hrvatskoj jubilarnoj godini, ni vi niste htjeli zaostati. I vi naime znadete, da nema smisla slaviti nešto kao dobro, ako ne kanimo ozbiljno nasljedovati ono što slavimo. Sva naime naša prošlost, ona istinska sveta Hrvatska, kao da nam dovikuje riječi apostola Pavla: »Imitatores mei estote, sicut et ego Christi! Budite sljedbenici moji, kao što sam i ja Kristov!« (1 Kor 4, 16) Kao pastir duša moram se radovati nad vašim mladenačkim oduševljenjem za našu katoličku prošlost, vašoj revnosti za duboku duhovnu obnovu naše drage Hrvatske, vašoj odlučnosti u ponovnoj izgradnji katoličke Hrvatske. Vi ste na tu nakanu vruće molili sinoć prigodom procesije sa svijećama, koje simboliziraju svjetlo svijeta, Krista! Vi ste o tome govorili s Kristom u presvetom Sakramentu prigodom noćnog klanjanja u crkvi. O tome mislite vi i sada, kad se na oltaru Božjem obnavlja presveta Kristova žrtva.
Ako biste me pak danas upitali, koju nam veliku pouku daje ovaj naš najveći narodni jubilej, napose vama, na kojima leži budućnost domovine, onda moramo istaći napose jednu. Jer nam je prošlost katolička, zato je i obilježena beskompromisnom borbom protiv zla, a takva će biti i budućnost. Dvoboj između Davida i Golijata, dvoboj između dobra i zla, između duha i surove sile, od pamtivijeka je bila značajka, po kojoj se mogla raspoznati Crkva Kristova, predstavnica dobra. Prema tome svaki od vas, ako želi da bude dostojan sin Crkve, kojoj narod hrvatski pripada već trinaest vjekova, i ako želi da Hrvatska ostane katolička, mora biti spreman na borbu dok je živ. Militia est vita hominis super terram! Rat je život čovječji na zemlji! Tako je zavapio već pravednik Job. (Job 7, 1) I taj duhovni rat, borba protiv zla, ne pozna nikakva primirja. Vaša Crkva nije vam bez razloga podijelila sakramenat svete Potvrde.
Kad su u staro doba ljudi krunili kraljeve, oblačili bi ih najprije u kraljevsko odijelo, kao znak njihova kraljevskog dostojanstva. Ali onda su im davali u ruke mač u znak da budu vazda spremni na obranu istine i pravde. I vi ste kraljevska djeca. Ne zemaljskog vladara, koji umire kao i drugi ljudi, nego »kralja vjekova« (1 Tim 1, 17) kome sve živi, »jer ste svi sinovi Božji po vjeri u Kristu Isusu!« (Gal 3, 26) I vas je sveta Crkva obukla prigodom krštenja u kraljevsko odijelo posvetne milosti Božje. Ali onda vam je dala u ruke i mač za obranu istine i pravde Božje, kad vam je na usta biskupa u svetom sakramentu Potvrde rekla: Znamenujem te znakom križa i potvrđujem te krizmom spasenja u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Po tome sakramentu primili ste milost Boga Duha Svetoga, da vjeru svoju uzmognete javno ispovijedati i po njoj živjeti. Ali život po vjeri stoji muke i truda, život po vjeri je borba.
Hoćete li dakle da vidite pred sobom svetu Hrvatsku, onda budite i vi junaci vjere. Povijest Crkve i vjekovno njezino iskustvo uči, da kršćanin i katolik u dva smjera ima očekivati borbu, patnje i muke. S jedne strane nasilje, koje diktira pokvarena volja, ne preza ni pred najokrutnijim sredstvima, da ostvari svoje ciljeve, a s druge podmukla rovarenja i izrugivanja, koja znadu biti za neke opasnija zamka nego ona prva. »U tom je svijet«, veli sv. Augustin, »sličan svome ocu đavolu, koji je u isti mah 'leo propter apertam iram et serpens propter occultas insidias'.« On je lav radi otvorenog bijesa i zmaj radi pod muklih zasjeda! (Tract. 10 In Joh) Gdje može skršit će kršćanina ognjem i mačem. Povijest Crkve Božje uči, da je imala prilike gotovo u svim zemljama iskusiti što znače krvava progonstva.
Tisuće kršćana pale su pod udarcima mača, jer nisu htjeli zatajiti Boga. Tisuću su udavljene u vodi, pribijeno na križ, nabijeno na kolac, rastrgano od divljih zvijeri, živih spaljeno i strijeljano. I naša draga Hrvatska natopljena je krvlju hiljada mučenika palih u borbi s nekrstom. Možda će vam se činiti suvišno, da to govorim. Ali mi nemamo, sudeći po iskustvu drugih katoličkih zemalja, nikakve apsolutne garancije, da se slični događaji ne bi više nikada mogli ponoviti. Jer mi nismo zaboravili krvološtva onih zločinaca, koji su pod firmom internacionalnog komunizma izvršili u nekim zemljama Europe djela, koja će kasnijim pokoljenjima tjerati krv od stida u glavu, kad se sjete dokle je pao čovjek obdaren od Boga razumom. Pred njima valja uvijek biti ne samo na oprezu, nego i junaci vjere, da ne dopustimo, pa ni uz cijenu života, da biserje evanđelja postane njihova igračka i, da se poslužim riječima Kristovim, ne dođe »pred svinje, da ga možda ne pogaze svojim nogama!« (Usp. Mt 7, 6) Njima ništa nije sveto.
Ne sumnjam u to, da biste vi znali izdržati i najveća nasilja, i prije se slomiti nego saviti. Ali ima jedna druga stvar, koja je daleko opasnija i koja je uvijek aktualna. Mi nismo zaboravili, koliko se samo u zadnjih nekoliko godina nabacilo blata i pogrda na katoličku vjeru i Crkvu. Zar nismo svjedoci kako se sistematski čak i u školama prikazivala katolička Crkva kao natražnjačka institucija i u tu svrhu falsificirala i sama objektivna historija, samo da se postigne cilj. Zar nismo svjedoci, kako se ruglu izvrgava uzvišena čistoća mladeži, a glorificira prljava tzv. slobodna ljubav.
Zar nismo svjedoci, kako se sistematski i konstantno izvrgavao ruglu kršćanski brak i obitelji s brojnom djecom, a zagovarali pobačaji i izvršavali u ime tobožnje medicinske znanosti. Zar nismo svjedoci sramotnog pada današnjeg društva, koji se očitovao ne jednom u činjenici, da otvoren katolik nije mogao, a i danas teško da dođe, do ikojeg utjecajnijeg mjesta. Tu je napose vještu igru igrala masonska mafija. Dovoljno je bilo, i jest, da se nekome prilijepi na čelo žig klerikalca, pa da su mu zatvorena često sva vrata javnih služba. A taj jadni »klerikalac« nema druge krivnje nego da ne psuje dnevno Boga, da ide u nedjelju u crkvu i vrši primarnu svoju religioznu dužnost i možda se usudi javno na ulici prekrižiti ili pročitati koji katolički časopis. Dovoljan crimen, da ga se odaleči iz javnog života. I tako se i danas ispunjaju riječi Sv. pisma: »Timens Deum despicitur ab eo qui infamigraditur via! Koji se Boga boji biva preziran od onog, koji ide besramnim putem!« (Izr 14, 2)
Sve to, katolička đačka omladino, kako dobro računaju protivnici, može da djeluje na čovjeka i od slabića načini kukavice, a od kukavice izdajice Boga i Crkve i domovine.
Ustrajno i muški sve to podnositi i ne dati se smesti znači više nego junaštvo na bojnom polju. Budite dakle upravo tu junaci, ako želite ostvariti istinsku katoličku Hrvatsku.
Kad je nekog mladog mornara visoko na jarbolu počela hvatati omaglica gledajući s visine silne valove i oluju, dovikne mu kapetan: »Gledaju vis! U vis gledaj!« I ja vama dovikujem: »Gledajte u vis! Neka vas ne plaše nikada niski ispadi pokvarenih individua, pa ako hoćete i čitave društvene zajednice, već usmjerite pogled prema Bogu, 'koji stanuje na nebesima' (Ps 2, 4) i koji će sve te podrugljivce 'razbiti kao sud lončarev' (Ps 2, 9) ako ustraju u zloći.« Kršćanin i katolik mora biti uvijek spreman na borbu, i u poniženju i sramoti križa gledati svoju najveću slavu, govoreći s apostolom Pavlom: »Mihi autem absit gloriari nisi in cruce Domini nostri Jesu Christi! A ja Bože sačuvaj da se čime drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista!« (Gal 6, 14)
To neka bude i vaša slava, jer se samo preko Golgote dolazi do uskrsnuća. Svi želimo takvu domovinu, u kojoj se cijeni čistoća mladeži, poštenje obitelji, bračna vjernost, socijalna pravda, u kojoj se poštiva tuđi glas, imetak bližnjega, a još više njegov život, jednom riječi domovinu, u kojoj se daje Bogu Božje, a caru carevo. [99] Takvu Hrvatsku svi želimo, jer je to sveta Hrvatska. Ali na iskustvu prošlosti gradite budućnost. Sveta je Hrvatska stajala golemih žrtava, truda i borbe. Ako ju takvu hoćete, onda vam dovikujem sa svetim Pavlom apostolom: »Bori se u dobroj borbi vjere i prioni za život vječni, na koji si pozvan!« (1 Tim 6, 12)
Hrvatska straža, 15. listopada 1940., br. 235., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 461-464.
[99] Mt 22, 21 i par.Završni govor nadbiskupa Stepinca na Euharistijskom kongresu u Čazmi, 21. srpnja 1940.
Sredstva komunizma su: laž, nasilje i ubojstvo!
Dragi moji vjernici!
Evo završujemo euharistijski kongres u ovoj starodrevnoj Čazmi, i prije nego se raziđemo hoću upraviti na Vas nekoliko riječi:
Gledajući Krista Spasitelja ovdje na oltaru, ne mogu završiti ljepšim riječima nego ih je upravio Mojsije na Izraelce: »Evo pred očima je Tvojim život i smrt. Izaberi dakle život, da živiš Ti i sjeme Tvoje!« [57]
I pred Vama je, dragi vjernici, život i smrt. Život, i to pravi život, jer govori Krist: »Ja sam put, istina i život!« [58] A vi znate da će nebo i zemlja proći ali riječi Kristove neće nikada proći. [59] No pred vama je i smrt, jer stoji pisano: »Tko padne na ovaj kamen razbit će se i na koga on padne smrvit će ga!« [60] Krist je naime ugaoni kamen svega svijeta. [61]
A gle, ipak imade luda, koje makar i te kako ljube život, ipak izaberu ono što vodi u smrt. Ja sam možda već spomenuo koji put jedan primjer, koji je vrlo poučan, ali ne škodi da ga i opet spomenem. Neki je župnik opomenuo jednom neku majku, da šalje svoje dijete marljivo na kršćanski nauk, da ga uzmogne pripraviti na prvu svetu pričest.
A ona mu odbrusi: »I bukve rastu u šumi pa im ne treba svete pričesti.« A župnik joj odgovori: »Jest istina je, jer i telići uspijevaju u štali makar ne primaju svete pričesti.«
Točno 20 godina iza toga bio je taj dječak kao 27-godišnji mladić obješen zato, jer je ubio svoju rođenu majku, kad mu više nije mogla nasmagati novaca za razvratni život. To joj je bila nagrada, jer je za svoje dijete htjela radije smrt tj. život bez Boga, negoli život koji je vječan za one, koji izvrše na zemlji poziv Gospodnji.
Što ćete odabrati vi? Život koji propovijeda Crkva? Život koji stoji truda i muke na zemlji, ali svršava u blaženoj vječnosti? Crkva Vam je pokazala put. Ili ćete odabrati ono što propovijedaju neki drugi, čiji simbol nije sveti Križ nego crvena krpa? Prije nego se odlučite, pokazat ću vam i njih, tko su i što hoće? Crkva traži od Vas odricanje, podvrgavanje zakonu Božjemu. A ti crveni, koje svijet zove komunistima, kažu: ne odricanje, nego raj na zemlji. A znate li, prije nego se odlučite, tko su ti što se diče crvenim krpama, propovijedaju neobuzdanu slobodu i raj na zemlji bez Boga?
Jesu li to ozbiljni i pošteni ljudi, jesu li to trijezni i radini gospodari, koji ne kradu, ne ubijaju, ne napadaju tuđe žene? Ili nisu li to redovito po našim selima, a i gradovima, propali studenti i nesvršeni đaci? Nisu li to redovito oni, koji su prorajtali imetak što su im ga roditelji trudom stekli i namrli? Nisu li to oni, koji su zaglavili do vrata u gadarije napadajući tuđe žene i djevojke nakon što su uništili vlastitu obitelj, ako su je uopće osnovali, pa hoće da se do kraja udave u močvari grijeha? Nisu li to oni koji su redovito prazne glave, ali ih drže visoko, da se na njima ispuni riječ - prazne tikve drže se nad vodom?
Da! To su redovito oni koji šire komunizam i obećaju raj na zemlji, u kojem je sakrivena smrt, koja vreba na vašu dušu, a i vaše tijelo.
A čime se služe? Crkva je zastupnica istine, i zato se služi propovjedanjem istine svemu svijetu. A oni koji se diče crvenim krpama? Prvo im je sredstvo laž i zato je njihova propast i istrebljenje blizu, jer znate, »gdje laž ruča, ondje ne večera«! A znate i onu riječ sv. pisma: »Usta koja lažu ubijaju dušu!« [62]
Drugo im je sredstvo nasilje i ubojstvo. I zato moraju propasti. Jer vi znate Kristovu: »Tko se mača laća od mača će i poginuti.« [63] Ti su zlikovci natopili krvlju nevinih žrtava poljane Europe, i zato će biti neminovna istrebljeni, jer i ako je Bog spor, ali je uvijek dostižan!
Oni, komunisti, propovijedaju raj i blaženstvo u ovom raju. Čudno li blaženstvo, koje se drugom mora narivavati kundakom, batinom, tamnicama i puščanim i revolverskim metcima. Katoličkoj Crkvi takva sredstva nisu potrebna, nego joj je dosta uvjerljiva riječ Božja, da ljude predobije za zakon Božji.
Braćo! Neću duljiti, već ponavljam što sam rekao na početku. Pred vama je na oltaru život i smrt, Spasitelj Isus Krist. Život, ako ga priznate jedinim svojim gospodarom. Smrt, ako povjerujete dobro plaćenim agitatorima komunizma i praznim tikvama koje hoće da budu pametnije od svega svijeta.
Ako odaberete njihovu ponudu, nas nećete moći kriviti. No u tom slučaju bit ćete slični bukvama u šumi koje uistinu ne trebaju svete pričesti, ali su zato određene za sječu, da se bace u peć i nestanu zauvijek. I vi ćete pasti, ako prihvatite ponudu komunističkih zlikovaca, prije ili kasnije žrtvom komunističkog Moloha, koji je već progutao milijunske žrtve, ali nikada nije sit. Bit ćete slični i telićima, kojima istina ne treba svete pričesti, ali su zato određeni za klanje, a da ni sami ne znaju ni kada ni gdje. I vi ćete i djeca Vaša pasti žrtvom crvenih gospodara, kad bi samo nekoliko dana postali gospodari naše drage Hrvatske.
Pred vama je život i smrt! Isus Krist, suvereni i nikad nadvladani Gospodar svijeta. I zato sam uvjeren, da ne samo ja, nego i vi svi bez razlike kao jedan čovjek otklanjate zločinački komunizam i odabirete život, to jest Isusa Krista, Sina Božjega, da živite vi i djeca vaša, da živi naš narod hrvatski i naša draga hrvatska domovina još daljnjih 1300 godina, ako je volja Božja. I zato kličemo Isusu Kristu, Sinu Božjemu, hvala i slava, sada i u vijeke. Amen![57] Pnz 30, 20.
Hrvatska straža, 23. srpnja 1940., br. 165., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 426-428.
[58] Iv 14,6.
[59] Mt 24, 35 i par.
[60] Vg Mt 21, 44.
f61] Usp. Ef 2, 20.
[62] Usp. Mudr 1, 11.
[63] Mt 26, 52.
428
Ispiši stranicu
