1940.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Oproštajni govor nadbiskupa Alojzija Stepinca na sprovodu vladike križevačkog Dionizija Njaradija, 17. travnja 1940.
Dobar primjer daje riječima snagu
Preuzvišena gospodo, braćo svećenici, dragi vjernici!
Na grobnom spomeniku nekog svećenika, koji je dugo godina vršio pastvu u jednoj župi, mogu se čitati riječi, koje su najljepša pohvala za njegov zemaljski život i najbolji zalog za obilatu nagradu u nebu. »Oves suas pavit amore, more, ore, re, e! Svoje je ovce pasao ljubavlju, primjerom, riječju, djelom, milostinjom!« Taj bih natpis i ja najradije stavio na grobni spomenik nezaboravnog dragog križevačkog vladike Njaradija.
Pasao je od Boga mu povjerena stado skoro dvadeset i šest ljeta. Pasao je stado rasuto po velikom teritoriju, stado siromašno, stado od mnogih prezreno. Ali upravo radi toga pasao je svoje stado beskrajnom ljubavlju dobrog pastira. Prije svega iz ljubavi prema Bogu, da od tog svog stada načini pravu djecu Božju. Iz ljubavi prema Kristu, da ne propadne ijedan od njegovog stada, kojeg je Krist otkupio svojom krvlju. Iz ljubavi prema Duhu Svetom, koji ga je postavio pastirom za posvećenje duša.
Iz ljubavi prema besmrtnoj duši svakog pojedinca, koju je očima vjere gledao u svakom članu svoga malog stada. Iz ljubavi prema manjoj braći svojoj, držeći vazda na umu Kristove riječi: »Zaista, zaista vam kažem, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!« [28] Promatrajući vladiku Njaradija u njegovom dugogodišnjem radu, promatrajući njegovu nježnu osjećajnu dušu, i nehotice se sjećam svetog Pavla apostola, koji je tako bio srastao sa svojim stadom, da je bio u istinu s njime jedno srce i jedna duša.
»Quis infirmatur, in vobis et ego non infirmor? Tko je među vama slab, i ja da nisam slab?« [29] Mirne bismo duše mogli dakle našem dragom vladici staviti kao prvi grobni natpis riječi - Pasao je ovce svoje ljubavlju dobroga pastira!
A i možemo da stavimo i drugi natpis. Pasao je svoje stado vlastitim primjerom! Takova je naša ljudska narav. Ništa na nju ne djeluje toliko koliko primjer, bio rđav ili dobar. Ako je tko davao dobar primjer svojim potčinjenima, davao ga je bez sumnje dragi naš vladika. Neću da govorim o primjeru žive vjere, koja je prožimala sav njegov život, koja mu je toliko puta znala izvabiti suze na oči, bilo radosne zbog duhovnog napretka malog mu stada, bilo žalosne zbog gubitka ma i jednog člana. Osvrnut ću se samo na jedno njegovo svojstvo, po kojem je davao najljepši primjer svim svojim ovcama, a to je trpljenje bez mrmljanja Krista radi.
Cijeli život nezaboravnog vladike Njaradija u stvari je jedna velika neprekidna patnja. On je vječni putnik, ne bi li uspio ostvariti riječi sv. Pavla »Omnibus omnia factis sum - svima sam postao sve!« [30] Na putu, obilazeći svoje drago stado stigla ga je i smrt u osamljenoj, siromašnoj, od sveg svijeta odsječenoj gorskoj žumberačkoj župi. Koliko je u njegovom životu slabo prospavanih noći po dalekim putevima, koliko neugodnosti, da svomu stadu očuva najprimitivnija prava, koliko napadaja s desna i s lijeva, koliko gorčina i boli svake vrste. Pa ipak, nikada s njegovih usta izljeva gorčine, žučljivosti, mržnje, već uvijek i svuda isti dobri, blagi pastir stada svoga. Pasao je svoje stado primjerom uzornog i svetog života.
Dobar primjer, to svi znademo, daje riječima snagu. Zato je i blagi naš pokojnik mogao da pase svoje stado živom riječju Božjom, koju je neumorno propovijedao čitav svoj biskupski život. O tomu svjedoče i zadnji dani njegova života u Žumberku, gdje ga je zatekla smrt. Samo Sveznajući i Svemogući Bog znade sav tihi, ali golemi rad skromnoga i pobožnoga vladike Njaradija oko posvećenja duša.
On je znao što znači riječ Božja za priprosti puk. Ona je, rekao bih, drugo krštenje čovjeka, određeno da čitavi život popravlja zlo što ga je u čovjeku stvorio grijeh. I zato je mogao i naš dobri dragi biskup da ponovi riječi sv. Pavla, kad bi se umoran vraćao sa svojih apostolskih putovanja i misija: »Djeco moja, koju opet s mukom rađam, dok se izobrazi u vama Krist!«[31] On je pasao svoje stado riječju Božjom!
I pasao ga je stvarno, djelotvorno! Nisu ga vodili u revnom radu nikakovi zemaljski interesi. Nije se gubio u frazama, nije tražio priznanja od svijeta, već je jedino imao Boga pred očima. Cijelim je svojim životom pokazao, da mu je načelo u radu bila znana ona riječ svetoga Ignacija Lojole: »Da mihi animas, caetera tolle! Daj mi duše, a ostalo uzmi!«
Pasao je konačno svoje stado milostinjom! To jest davao je svome stadu i više nego što je bio dužan, više nego su mu dopuštale sile. Mislim tu u prvome redu duhovnu milostinju, koja je toliko vrednija, koliko i duša od tijela. Ali i tjelesnu milostinju, kod koje se dragi pokojnik držao one Kristove - neka ne zna ljevica što čini desnica. [32] Puno nije mogao dati, jer je siromah bio i kao siromah i umro. Ali koliko je bijednih suza otro, to će pokazati jednom Bog.
To je evo nadgrobni natpis, kojeg je zaslužio vladika Njaradi. I dok se evo mi katolički biskupi naše domovine opraštamo s njime, uvjereni smo, da će se i na njemu ispuniti Božje obećanje, koje je dao vjernim slugama svojim: »Ego ero merces tua magna nimis! Ja ću biti plaća tvoja prevelika!« [33] Ali jer je naš Bog Bog živih, a ne mrtvih, zato vjerujemo čvrsto ono što molimo u misi za mrtve: »Tvojim se vjernima, Gospode, život mijenja, ne oduzimlje!« Nije oduzet život, čvrsto se ufamo, ni dragom našem pokojniku, nego se promijenio u bolji, vječni život! I zato mu kažemo na rastanku ne zbogom, nego do viđenja u pravom, jedinom pravom životu, a to je vječni život u vječnome Bogu!
Hrvatska straža, 19. travnja 1940., br. 89., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 396-398.
[28] Mt 25, 45.
[29] 2 Kor 11, 29.
[30] 1 Kor 9, 22.
[31] Gal 4, 19.
[32] Mt 6, 3.
[33] Vg Post 15, 4.
Odlomak iz Nadbiskupovog govora na priredbi proslave Papinog dana u Zagrebačkom zboru, 3. ožujka 1940.
Kao mali narod u borbi za opstanak možemo naći trajno i najjače uporište isključivo u Katoličkoj crkvi
(...) Po tom nauku čovjek i kao pojedinac i kao nacionalna ili državna skupina ima pravo na opstanak i položaj u svijetu dostojan ljudskog bića. Prije dvije tisuće godina mnoge bespravne digao je taj nauk u rang čovjeka.
Taj nauk i Crkva uvijek su utočište potlačenih i bespravnih, kako kod drugih naroda, tako i kod nas. Ali međutim, čim je pritisak popustio, prestala je i naša gorljivost. Zaboravljamo, da kao mali narod u borbi za svoj opstanak možemo naći trajno i najjače uporište isključivo u katoličkoj Crkvi. Pape, poglavari Crkve, dali su vidnog dokaza za autoritativna zauzimanje, da se primijene načela toga nauka u međunarodnim odnosima i da se poštuju ljudska i narodna prava u sukobima, bilo pojedinih, naroda bilo svjetskim.
Za to je dokaz i početak naše hrvatske narodne povijesti. Papa Agaton je uzeo u zaštitu hrvatski narod i hrvatsku zemlju. Naši su biskupi konstatirali to u svojoj poslanici na hrvatski narod prigodom 1300. godišnjice veza Hrvata sa Svetom Stolicom i naglasili, da se kao nekim čudom ispunila molitva Papina, da će Bog pomoći Hrvatima kadgod drugi narodi navale na njih, i Petar, Kristov učenik da će ih obdariti pobjedom.
Pape su od pamtivijeka isticali momenat čovječnosti i bratske ljubavi među ljudima i narodima. Predaleko bi nas odvelo da za to navodimo činjenice iz prošlosti. Dovoljno je da uočimo naše doba, kada je papinstvo, jedina zvijezda vodila spasu čovječanstva.
Danas cijeli svijet upire svoje oči u sv. Oca kao apostola mira. Dokaz je za to i to, što predsjednik USA šalje sada svog osobnog zastupnika svetom Ocu, iako ga dosada zbog jakog protestantskog karaktera svoje zemlje nije na tom mjestu imao. Ovaj obrat je u vezi s time, da se napori oko mira od strane predsjednika USA razvijaju uporedo s naporima Sv. Oca Pape.
Novi je papa od početka svoga pontifikata nastajao oko toga, da se očuva mir u svijetu. Njegova prva poruka svijetu je u tom smislu, njegov apel preko radija prije početka rata također, a isto tako u tom smjeru djeluje i njegova diplomacija. Unatoč tomu su ratne strahote počele. Poslije toga je sva papina djelatnost upravljena na to, da povrati mir svijetu. U svojoj alokuciji na Badnjak prošle godine istakao je kao temeljno načelo toga mira osiguranje prava na život i nezavisnost svim nacijama.
(...) Mi Hrvati imamo posebno razloga, da se oduševljeni pridružimo današnjoj slavi cijeloga kulturnog svijeta. Baš današnji sveti Otac iskazao je u zadnje vrijeme osobitu pažnju našem narodu, kada je prigodom jesenskog hodočašća uputio našim hodočasnicima riječi, kojima bi se ponosio svaki pa i najveći narod, a koje za nas imadu dokumentalno značenje.
Hrvatska straža, 5. ožujka 1940., br. 53., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 378-379.Nagovor zatvorenicima u St. Gradiški, 7. rujna 1940.
Svaki čovjek vrijedi onoliko koliko vrijedi pred Bogom
Draga braćo!
Možda će koga začuditi da ja, koji stojim na odgovornom i časnom mjestu, nazivam braćom vas koji čamite na robiji u ovom kaznenom zavodu. A ipak nisam rekao neistine, jer jesmo i ostajemo braća, dok god živimo na ovoj zemlji. Sve nas je naime učio Isus Krist da jednako molimo: »Oče naš koji si na nebesima!« [86] I mene koji vršim časnu službu duhovnog pastira, i vas koji ste na robiji, i onoga koji drži žezlo u ruci, i onoga koji drži motiku u ruci.
Ako nam je pak svima jedan Otac na nebesima, kao što jest, onda nema nikakove sumnje, da smo među sobom braća, braća po Kristu koji je umro za sve nas na križu.
Dozvala me je danas ovamo prije svega dužnost. Jer ako hoću da budem pastir duša, onda moram slijediti primjer dobroga pastira iz evanđelja, koji je ostavio devedeset i devet ovaca da traži i nađe izgubljenu ovcu. [87]
Vi ste izgubljene ovce! Pa kao što je dobri pastir onu izgubljenu ovcu, kad ju je našao, podigao na ramena i radovao se, tako bih i ja htio da prilikom ovoga posjeta dignem duše vaše u visine k Bogu, da vidite Njegovu ljubav prema vama i da se utaži u vama svaka bol koje ne manjka u ovakvom zavodu.
Prije svega vjerujem da je ogromna većina između vas dospjela ovamo možda više krivnjom drugih negoli vlastitom krivnjom. Loši primjeri u kući, loša knjiga i novina, loše kino, koji danas djeluju kao kuga na čovječanstvo, sve su to veliki krivci, da mnogi zađe s puta pravde i postane, umjesto slobodnog čovjeka, žalosni robijaš. Iz toga već možete vidjeti da su gori zločinci oni, koji potiču čovjeka na zlo, kao recimo komunistički nevidljivi šefovi, negoli oni koji ga izvrše i koji su samo oruđe u rukama drugih.
Ali ako je koji između vas prispio samo svojom krivnjom ovamo, neka nimalo ne zdvaja.
Prvo zato ne, jer i najveći pravednik pogriješi sedam puta na dan, po riječima apostola, [88] i što više, može duboko pasti onda kad se najmanje nada.
Sveti Petar je prisezao vjernost Kristu, makar ga svi drugi ostavili, a par sati kasnije zaklinjao se da ga nikad nije ni vidio. [89]
Drugo, ne valja zdvajati zato, jer imadu dva puta u nebo i u život vječni. Jedan je put nevinosti, a drugi put pokore. Malo je onih koji bi sačuvali krsnu nevinost do groba. Prema tome najveći broj ljudi mora ići drugim putem, putem pokore, bilo na ovaj ili onaj način.
Treće, ne smijete zdvajati zato, jer je rekao Krist: »Veća je radost u nebu nad jednim grješnikom koji čini pokoru nego nad devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokora.« [90] Bog dakle ima više smilovanja s vama negoli s drugima, jer ste u većoj bijedi, kao što i mati ima više samilosti s onim djetetom koje više trpi. A da je tome tako, dokazuje nam najbolje prizor kad je Isus stajao razapet na križu između dva razbojnika.
Jedan se od njih obratio Kristu riječima: »Gospodine, sjeti se mene kad dođeš u kraljevstvo svoje!« A Isus mu odgovori: »Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju!« [91] Ne samo da ga nije odbio nego ga je odlikovao pred svima drugima, jer Bog traži od grješnika samo jedno, da skrušeno požali zlo koje je učinio, pa da ga opet primi u zagrljaj kao otac rasipnoga sina.
Nastojte dakle da ovo vrijeme koje morate provesti u kaznioni da udovoljite ljudskoj pravdi, upotrijebite zato da se ponizite pred Bogom, da vas uzvisi kao i onog jadnika na križu. Ako vas možda boli misao da ste osramoćeni pred ljudima, onda se sjetite, da svaki čovjek vrijedi samo toliko koliko vrijedi pred Bogom.
Njegov sud je jedino mjerodavan. U očima pak Božjim velik je samo onaj koji se znade poniziti pred Bogom, jer Bog oholice ponizuje, a poniznima daje svoju svetu milost.
Budete li u tom duhu proveli svoje vrijeme u kaznioni, onda će ova kazniona postati za vas ljestva na kojoj se penjete u nebo. Ne zaviđajte dakle onima koji su na slobodi i uživaju možda u obilju, nego mislite na onu riječ Kristovu: »Što koristi čovjeku ako cijeli svijet zadobije a dušu svoju izgubi ?« [92] Mislite na to, ponavljam, i vršite od sada vjerno ono što Bog od vas traži, pa ćete biti sretni i ovdje i u vječnosti.
[86] Mt 6, 9.
Katolički list, 26. rujna 1940., br. 39., str. 470.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 447-449.
[87] Lk 15, 3-7.
[88] Usp. Izr 24, 16.
[89] Usp. Mk 14, 29-31, 66-72.
[90] Lk 15, 7.
[91] Lk 23, 42-43.
[92] Mt 16, 26.
Nagovor prigodom blagoslova novoga paviljona bolnice Milosrdnih sestara, 25. svibnja 1940.
Zločinačkom se lakomislenošću na sve strane poigrava s pravima i životom pojedinaca i naroda
Gospodo!
Ne znam, da li se je ikad blagoslov jednog bolesničkog paviljona obavljao u tako žalosnim i tako sudbonosnim danima, kakove danas proživljava čovječanstvo. Velik dio čovječanstva naliči danas jednom velikom bolesniku, a čitav svijet, rekao bih, jednoj ogromnoj bolnici. I ta bolest takove je naravi, da joj nikakva ljudska znanost nije više kadra pružiti lijeka, nego samo milosrdni Samaritanac čovječanstva Isus Krist, Bog.
Kad danas gledamo s kakvom se zločinačkom lahkomislenošću na sve strane poigrava s pravima i životom i pojedinaca i naroda, čovjek se mora pitati, ima li uopće više smisla podržavati katedre prava i katedre medicine na zemlji. Ali mi nismo klonuli duhom i ne gubimo ni časak nade, da će konačno ipak triumfirati istina i pravda u svijetu, jer se zlo nikada nije moglo trajno održati.
Dao Bog, da ovu bolnicu mimoiđu teške kušnje ratnih strahota, i da veliki kapitali u nju uloženi ne budu uzalud nego da budete vi, kojima je povjerena briga za ljudske živote, mogli u miru vršiti svoje zvanje.
Katolički list, 30. svibnja 1940., br. 22., str. 267.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 409.Nadbiskupov govor prilikom podoknice i bakljade priređene njemu u čast, u Čazmi, 21. srpnja 1940.
Spas domovine je u Bogu
Dragi moji vjernici!
Ova svečanost priređena je prije svega na čast Spasitelju, a kad ste došli da me pozdravite, prije svega hvala na ovom lijepom dočeku i pozdravu!
Svi ste svjedoci rata, koji je posijao pustoš u Evropi: mnoge države srušile su se već kao kuće od karata. Što je uzrok ovom ratu?
Uzrok je: otpad od Boga! Uzrok je pad poštenja i morala, što su priznali i sami državnici, kao na primjer državnici Francuske, koja je bila velevlast, a sad je i ona pala. Kad pogledamo našu povijest vidjet ćemo, da se kroz nju stalno provlači jedna nit, jedna misao: svi veliki ljudi hrvatskoga naroda vjerovali su u Gospodina Boga! Naši knezovi, naši kraljevi, naši djedovi, koji su se proslavili braneći cijeli kulturni svijet od Turaka, pa i naš Starčević i braća Radići - vjerovali su u Boga.
To je putokaz za našu domovinu, za našu bolju budućnost. Spas nam je u Bogu. Zato u Čazmi, prastarom našem svjedoku vjere, obnovimo tu vjeru u Boga, jer su se u našem narodu pojavili u posljednje vrijeme krivi proroci, mnogi vuci grabežljivci, koji čupaju iz naroda vjeru.
A onim danom, kad bi naš narod pogazio zakon Božji, bila bi mu zapečaćena sudbina! Naš bi se narod pretvorio u čopor vukova, kako to hoće komunizam! Hrvatski narod želi da ostane kršćanski narod, a oni, koji u narodu mute, neka ostave našu domovinu. Naši su djedovi 1300 godina živjeli kao kršćani, a i mi želimo tako živjeti dalje. Zato plaćenim agentima, koji truju naš narod, neka bude kuća daleko! Mi ćemo poći tragom našim djedova, i ovaj kongres otvorit će svima oči, da to vide!
Hrvatska straža, 23. srpnja 1940., br. 165., str. 5-6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 429.
Izjava nadbiskupa Stepinca glavnoj urednici »Hrvatice« o suvremenoj ženi, ožujak 1940.
Kršćanstvo je stvorilo prestiž i dostojanstvo žene, a s poganstvom će njezinih prerogativa nestati
Željeli biste čuti, kakvo je moje mišljenje o današnjoj suvremenoj ženi? Kršćaninu će u prosuđivanju žene za sva vremena biti mjerodavne norme, što ih je sam Bog za ženu i njezin život u knjizi Objave postavio. Tu se najprije veli, da je mudrost Stvoriteljeva ženu zato pozvala iz ništavila, da bude Adamu: adiutorium simile sibi - pomoć slična njemu samomu. [19] Muž je po sebi nepotpun i jednostran, i zato sam za se nedorastao životnim zadacima.
On je nepotpun u sferi osobnog, individualnog života; nepotpun u težnji, da ostvari kruh obitelji; nepotpun i jednostran u vođenju javnoga života i u stvaranju civilizacije i kulture. Providnost mu šalje pomoć u ženi. Ta pomoć nije nešto nuzgredno, manje vrijedno, podređeno. Žena je mužu: adiutorium simile sibi - pomoć slična njemu samomu. Sličnost uključuje u sebi jednakost u različnosti, i različnost u jednakosti.
Jednakost: žena je čovjek - osoba u punom smislu riječi kao i muž. Ona ima pravo i dužnost, da živi neokrnjenim ljudskim životom, da taj život razvija u punini. Ništa što je ljudsko, ne može i ne smije joj ostati tuđe i zatvoreno. Ali žena nije pozvana, da nadomjesti muža, da stupi na njegovo mjesto i igra ulogu, koju je Bog po prirodi njemu dodijelio. Žena je pozvana, da u sva područja života - počevši od individualnog života muževog - unese nešto novo, nešto specifički žensko, ali za život nešto bitno, jednako vrijedno i ravnopravno. I psiholozi i moralisti i pedagozi nabrajaju i ističu specifičke crte i osobine žene. Htio bih naglasiti, kako žena treba da vjeruje u se, da poštuje sebe, i da ostane samoj sebi vjerna.
Njezin je utjecaj na život drukčiji od muževljeva, ona na drugi način nego muž aktivno sudjeluje u ostvarivanju Božjih nacrta. Neka vjeruje u vrijednost i značenje svoga vlastitog rada. Neka ne ostavlja svoga mjesta. Neka ne napušta svoje uloge u pogibeljnoj iluziji, da će više značiti i više učiniti, ako stupi na mjesto muža i prisvoji njegovu ulogu. Žena se ne može afirmirati u životu, a ne može naći ni vlastite sreće i zadovoljstva skrećući s linije, koju joj je Bog u njezinoj prirodi zacrtao.
Određujući pobliže životni zadatak žene Sv. pismo je naziva »mater viventium - majka živih«. [20] Sv. Pavao pače kratko veli: da će se žena spasiti rađanjem djece (usp. 1 Tim 2, 15). Time dakako nije rečeno, da je žena stroj za produciranje novoga i svježega ljudskoga materijala. Tako mogu na ženu gledati materijalisti. Kršćanstvo gleda u ženi od Boga blagoslovljenu njivu, na kojoj niče klica života, kojemu je svršetak u vječnosti. Žena je čitavim bićem tajanstveni atelier, gdje Stvoritelj uz najtješnje sudjelovanje žene kleše najdivniju od svih umjetnina - besmrtno biće čovjeka, djeteta Božjega i baštinika kraljevstva nebeskog.
Žena nije Majka samo u tjelesnom smislu; njezino majčinstvo svojom toplinom, ljubavlju i beskrajnom požrtvovnošću obuhvaća čitav život čovjeka, u svim njegovim fazama. Bez žene - majke u ovom punom smislu riječi mi ne bismo imali ni Augustina, ni Akvinca, ni Petra Zrinjskoga ni Franu Bulića, da drugih i ne spominjem.
Ako se žena odreče dužnosti majčinstva, ona se odrekla najveće časti i najuzvišenijeg dostojanstva: ispustila je iz svoje ruke polugu kojom je pokretala svijetom; od korijena do krune ljudskoga stabla formirala i obnavljala njegov život.
Crkva naziva žene: pius femineus sexus - pobožni ženski spol. Time ne kani pohvaliti u nje neku čuvstvenu, sentimentalnu pobožnost, koja je uvijek spremna da se rastapa u suzama, a nije sposobna za nikakve žrtve i junačka djela. Crkva time ističe jednu dragocjenu odliku žene uopće, a to je: da je ona po svojoj specifički ženskoj prirodi tjesnije povezana s idealnim i religioznim vrednotama ljudskoga života, da im je redovito bliža i pristupačnija od muškaraca.
Ona do vjerskih spoznaja dolazi više intuicijom i prihvaća ih čitavim bićem, pa je sumnje teže pokolebaju. U nje nije tolika pogibelj, kao kod muškarca, da će joj vjerski život razoriti silovite strasti ili da će ga ugušiti kruta životna borba. I napokon, jer je fizički žena slabija, u njezinom je vlastitom interesu, da se što više osloni na idealne i religiozne sile. Zato ima žena u nekom posebnom smislu poslanje, da bude čuvarica idealnih vrednota u čovječanstvu, da ih s ljubavlju usađuje u srce novih generacija. Obitelj, gdje ona vlada, treba da bude tim vrednotama utočište u teške dane, kad su one iz javnoga života posve istisnute ili čak silovito progonjene. U tom smislu svaka bi ženatrebala biti Vestalka, koja u svom krugu brižno čuva svetu vatru vjere i morala.
Trebalo bi da je vazda živo svjesna, koliko je to u njezinu vlastitom interesu. Lijepo je netko rekao: »Kršćanstvo je stvorilo prestiž i kraljevsko dostojanstvo žene, i s kršćanstvom će njezinih prerogativa nestati.« Mi se vraćamo u staro poganstvo. A s poganstvom se vraća i kruto ropstvo. Koncentracijski logori kao stalne ustanove; prisilni rad, na koji vode milijune, sve su to nova imena za vrlo staru stvar. Žena, upravo jer je fizički slabija, imala je u poganstvu inferiorni, često ropski položaj. Uviđala to moderna žena ili ne, kad nestane i zadnjeg traga idealnih, vjerskih vrednota kršćanstva, bit će kraj i njezine jednakosti i njezinog gospodstva, ona će se i opet naći u ropstvu.
U svjetlu ovih načela i normi ja promatram modernu ženu, njezin život i njezina nastojanja. Iz toga nije teško izvesti, koje je moje mišljenje o suvremenoj ženi.
Pitate me nadalje, kakvo stanovište zauzimam prema utjecaju žene na po litički i javni život uopće:
Isključiti ženu od javnoga života i politike značilo bi omalovažavati je u njezinom dostojanstvu čovjeka-osobe; odricati joj pravo na puninu ljudskoga života. I kao kraljica kućnoga ognjišta žena ne može i ne smije ostati pasivna i indiferentna prema javnom životu i politici. Strujanje javnog i političkog života, zrak, što izvana, iz široke javnosti prodire unutarnjost obitelji, oživljava ili ubijanju samu, njezina muža i djecu. Zato ženi ne može i ne smije biti svejedno, kakav će biti javni život i političko previranje. Ona mora imati mogućnosti, da na svoj način utječe na razvitak svega javnoga života. Ali vrlo je teško pitanje, koje treba rješavati s puno razbora i opreza, na koji način i u kojoj mjeri u konkretnim prilikama žena treba da posegne u javni život.
Veliki papa Benedikt XV. reče jednom zgodom: »Razvoj, koji je doveo do sadanjeg stanja ljudskoga društva, mogao je naložiti ženi novih dužnosti i novih prava, kakvih joj stari nisu priznavali. Ali nikakav preokret javnoga mnijenja, nikakve socijalne prilike i nikakav tok događaja ne može ženu svjesnu svoje misije i zadaće istrgnuti iz njezine naravne sfere: a to je obitelj. Ona je kraljica domaćeg ognjišta; pa i kad je daleko od njeg, treba da oko tog ognjišta koncentrira svu ljubav svoga srca majke i domaćice; upravo kao što suveren, kad boravi izvan svoga kraljevstva, nikako ne zaboravlja svojih podanika; oni uvijek u njegovim mislima i brigama zauzimlju prvo mjesto.« Crkva načelno ne isključuje žene iz javnoga života uopće, pa ni iz aktivne politike. Ona zna, da mogu nastati takove socijalne, ekonomske i opće kulturne prilike, da je žena upravo prinuždena zaći u velikoj mjeri u javni život; da to od nje traže interesi cjeline i zajednice.
Već u sv. Pismu Starog zavjeta, a još više u kršćanskoj prošlosti znale su pojedine žene, pa i svetice, igrati važne političke uloge. I ne može se reći, da su ih odigrale slabije nego muškarci. Uza sve to bismo rekli, da je to više posljedica izvanrednih, ili abnormalnih i poremećenih prilika u ljudskoj zajednici. Najprirodnije i najidealnije će polje rada za ženu uvijek ostati domaće ognjište. Odatle će ona iz skrovitosti i povučenosti vršiti svoj golemi blagotvorni utjecaj na razvitak čovječanstva, pa i na politiku.
Kršćanstvo je vazda upućivalo ženu, da je tu vrelo njezine snage, i da sa te strategijske točke ona može gospodovati svijetom. Kako smo već istakli, žene bi morale biti pretorijanska garda mira, sloge, blagosti, dobrote, praštanja, ukratko evanđeoske ljubavi, koja u surovoj i bezobzirnoj političkoj borbi tako brzo ugasne.
Zato se ne bi smjele spustiti na političku arenu, u sukobe dnevne, aktivne politike, sve dok nije skrajnja potreba. Već sv. Ivan Zlatousti lijepo ističe ovu prednost i posebnu dužnost žene: »Muža valovi nemirnog vanjskog života neprestano bacaju amo tamo, ali žena ima u domaćem obiteljskom životu školu prave mudrosti; ona se može lakše u svojoj nutrini sabrati, i ništa ne može tako uzgojno djelovati na muža, ništa ne može toliko srediti njegovu dušu, koliko smirena ženska duša.« Prava domovina žene je u nutrini; ona je jaka u intimnosti i miru domaćeg života; u njezinom je interesu, u interesu djece i muža, i u interesu čitavoga čovječanstva, da u prvom redu tu usredotoči sve bogatstvo svojih sposobnosti.
To će kršćanski sociolozi imati pred očima, kad im je izreći sud - sud, za koji se traži i solidna teoretska sprema, i široko i duboko poznavanje suvremenog života i njegovih potreba - da li je došao čas, da i žene, drukčije nego u prošlosti, aktivno posegnu u politički život.
Napokon još, kakvo je moje mišljenje o radu hrvatskih žena u borbi hrvatskoga naroda za njegove ideale?
Djelomično se odgovor na to nalazi već u dosad rečenom. Narod je veliki organizam. Samo ako svaki dio toga organizma ostane na svom mjestu, ako savjesno vrši funkciju, koju mu je priroda i Providnost stjecajem prilika dodijelila, bit će dobro čitavom organizmu. Čitav narod će biti jak, otporan i rast će do punine života. Ne čini dobro svećenik, ako zanemaruje ili napušta svoje svećeničke dužnosti, pa se baca na područja rada, koja na njegovo zvanje ne spadaju; ne čini dobro naša mladež, ako zaboravlja na svoju prvu i glavnu dužnost, da se solidno i stručno spremi za vodstvo narodnog života u budućnosti, pa poseže u metež dnevne politike, a ne bi učinila dobro ni hrvatska žena, kad bi ostavila svoje prirodno mjesto misleći, da će na drugi način više koristiti svomu narodu. Pastirska mi je dužnost, da tu budem posve otvoren i jasan. Nedavno sam uputio našim liječnicima pismo, koje je našlo živog odjeka u našoj javnosti. Zar ne bi trebalo slično pismo upraviti našim hrvatskim ženama?
Bijela kuga, zločin pobačaja, oduzima hrvatskom narodu više vitalne snage, nego li bi mu moglo oduzeti najbezobzirnije diktatorska ugnjetavanje. Može li se reći za hrvatske žene, da su one »nevine u krvi onih pravednika«, koji su kucali na vrata života, da budu jednom nosioci naše narodne budućnosti, a one su im iz sebičnoga straha zatvorile vrata? Ne bi li one najviše učinile za budućnost hrvatskoga naroda, kad bi se udružile i na čitavoj liniji povele odlučnu borbu protiv ovog najodvratnijeg i najopasnijeg narodnog neprijatelja.
Dok ne budu hrvatski muževi i žene junačkom požrtvovnošću vršili prema svom narodu najosnovnije prirodne dužnosti očinstva i majčinstva, dotle će najoduševljeniji poklici domovini zvučiti kao prazne fraze; dotle će na našem patriotizmu počivati sjena laži; on će biti kao stablo, kojem se grane još divno zelene, ali ne donosi nikakva ploda, jer ga u korijenu podgriza smrtonosni crv.
Radujem se i s udivljenjem i štovanjem pozdravljam sve one hrvatske žene, koje s najvećim samoprijegorom u ova opaka vremena ustraju na svom mjestu; žene, koje svim žarom ljube lijepu našu domovinu; koje budnim okom brižne majke prate tešku njezinu borbu za slobodu i blagostanje; žene uvijek spremne, da - poput slavnih Hrvatica naše burne prošlosti - bodre i pomažu svoje muževe; da s njima zajedno trpe i s njima zajedno u pradjedovskoj vjeri i u moralnoj čistoći podižu novi, mladi i zdravi rod, koji će dostojno kroz buduće vjekove pronijeti divno bogatstvo hrvatske narodne duše.
[19] Post 2, 18.
Hrvatska straža, 15. ožujka 1940., br. 62., str. 3. i 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 382-386.
[20] Post 3, 20.
386Izjava nadbiskupa Alojzija Stepinca o Hrvatskoj enciklopediji, 16. veljače 1940.
Istina naime spašava čovjeka, jer Bog je istina!
Činjenica, da se ovo djelo pokreće u doba najteže krize u povijesti svijeta, znak je životne sposobnosti hrvatskog naroda i njegove težnje za napretkom. Ja se ovom djelu od srca radujem i želim mu najbolji uspjeh. A to će biti onda, ako bude zastupao istinu. Istina, naime, spašava čovjeka, jer Bog je istina!
Hrvatska straža, 17. veljače 1940., br. 39., str. 5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 370.
Hrvatski Metropolit o ovogodišnjoj proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, Zagreb, 29. rujna 1940.
Očistite duše u svetom sakramentu Pokore i ojačajte u sv. Pričesti
Predragi vjernici!
Ljetošnji blagdan 61. Nikole Tavelića dolazi nam u znaku dvaju jubileja. Jedan je opći naš veliki jubilej, kojim slavimo 1300-godišnjicu veza hrvatskoga naroda sa Svetom Stolicom, a drugi je 550-godišnjica smrti našega Blaženika. I jedan i drugi jubilej usko je povezan. Kad smo naime zamolili Svetu Apostolsku Stolicu blagoslov i duhovne blagodati za naš 1300-godišnji jubilej, zamolili smo i proglašenje našega Blaženika svetim.
A i ta je molba, kao što i samo posebno štovanje bl. Nikole, i te kako povezana s našim općim jubilejom. Bl. je Nikola naime onaj sin našega hrvatskoga naroda, koji se kroz punih dvanaest godina trudio oko toga, da se sveta vjera, bit kraljevstva Kristovoga, održi u kraljevstvu hrvatskomu.
Konačno je u zemaljskoj domovini Isusovoj svoj rad ovjenčao mučeničkom smrću, i tako u neku ruku svojom mučeničkom smrću povezao Kristovu zemaljsku domovinu i ona sveta mjesta s našom domovinom Hrvatskom.
Nije jamačno bez Božje Providnosti tako lijepo raširena štovanje našega bl. Nikole u cijelom narodu. To je veoma utješna pojava, jer štovanje ovoga divnog mučenika, jednoga od najboljih sinova našega naroda, može i mora samo ojačati i učvrstiti svetu vjeru među nama, Hrvatima. Ako ikada, a to ljetos moramo nastojati, da se to štovanje što više proširi u našem narodu, napose pak u našoj nadbiskupiji. Kod nas je njegov kip ili slika postavljena već u 259 crkava, a njegov se oltar nalazi u četiri crkve. Tri su kapelice i jedna crkva podignute kod nas njemu u čast.
Župa u zagrebačkom predgrađu, u Kustošiji, posvećena je njemu, i nadam se, da ćemo ondje doskora početi s gradnjom njegove župne crkve. Malih je sličica s molitvama za kanonizaciju našega blaženika raspačano u našoj nadbiskupiji blizu 100.000. Sve su to živi i snažni dokazi, kako je štovanje bl. Nikole prodrlo u dušu našega naroda i uhvatilo ondje duboka korijena.
Predragi vjernici! Nastajte ovogodišnji njegov blagdan što ljepše i dostojnije proslaviti. U prvom se redu spremajte za taj veliki dan. Vaše spremanje neka bude preporod vaših neumrlih duša. Očistite duše u svetom sakramentu Pokore i ojačajte u sv. Pričesti. Združeni najtješnje sa samim Gospodinom, vruće molite za kanonizaciju bl. Nikole i za uspjeh našega jubileja.
Nastojte prije blagdana obaviti u tu nakanu devetnicu ili barem trodnevnicu. Pod vodstvom svojih duhovnih pastira postavite sliku ili kip našega Blaženika još i u onu stotinu crkava naše nadbiskupije, gdje još ne postoji. Uresite njegovom slikom svoje domove.
Proširite što više malih sličica među sobom. Nada sve pak toplo molite Božju Providnost i presv. Posrednicu sviju milosti, da nam bude naš Blaženik u jubilarnoj godini proglašen svetim. Utječite se u njegov moćni zagovor. Postignemo li dokazana čudesa na njegov zagovor, onda će kanonizacija i lakše i brže uslijediti. Imajte na pameti, da pobožna i ustrajna molitva nužno prodire do nebesa.
U Zagrebu, dne 29. rujna 1940.
+ Alojzije, nadbiskup
Nedjelja, 20. listopada 1940., br. 42., str. 7.IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 456-457.Govor prilikom blagoslova novog oltara u Remetincu, 23. rujna 1940.
I u najneznatnijim stvarima odsijeva neizmjerna veličina Božja
»Kako su uzvišena djela Tvoja, Gospode!« (Ps 91, 6) [93]
Kažu, da je pjesnik Victor Hugo smatrao sebe genijalnim čovjekom. Jednom ga je, kad je bio član Akademije, posjetio neki znanac. Našao ga je u njegovu malom vrtu, zadubljena u misli.
»Na što mislite sada?«, upita ga? »Na smrt!«, odgovori Victor Hugo. »I što ću reći Bogu, kad mu budem gledao licem u lice?«. »To je vrlo jednostavno.«, odgovori došljak zlobno. »Reći ćete mu: dragi kolega!« Ni danas ne manjka ljudi na svijetu, koji misle, da su toliko učeni i mudri da ih ni Bog ne nadvisuje.
A ne misle da bi mogao doći čas, kad će u vlastitim očima biti daleko manji i bjedniji od sitnog crvića, kojeg jedva zamjećuje ljudsko oko. Još manje misle na to, da i u najneznatnijim stvarima odsijeva neizmjerna veličina Božja. Veličina, koja je pobožnom pjesniku u Svetome pismu izmamila iz punine srca riječi na usta: »Kako su uzvišena djela Tvoja, Gospode! Veoma su duboke misli Tvoje. Bezumnik ne zna i luđak ne razumije toga!« (Ps 91, 6-7) [94]
I za ovaj oltar, koji smo danas posvetili u vašoj župnoj crkvi, možemo reći s pobožnim pjesnikom: »Kako su uzvišena djela Tvoja, Gospode, veoma su duboke misli Tvoje. Bezumnik ne zna i luđak ne razumije toga!« O braćo! Nastojte da iskoristite to dok vam se pruža prilika. Neka ne prođe barem nijedna nedjelja ni zapovijedani blagdan, a da se ne približite sa svetim strahopočitanjem k ovom Božjem oltaru, da združeni sa svećenikom prinesete svoje molitve Bogu i primite u Svetoj misi sve što vam je potrebno za dušu.
Dolazite revno i rado dok imate vremena, jer veli Spasitelj, »dolazi noć, kad nitko ne može raditi« (Iv 9, 4). Ne dajte se smesti napadajima i izrugivanjima ljudi, napose ne onih zlikovaca, tuđinskih komunističkih agenata, koji vršljaju po našoj domovini, ne bi li i nju gurnuli u propast, kao što su tolike druge. Jer nikad nećete čuti od ozbiljna i pametna čovjeka, da napada ili se ruga istinama kršćanstva. Rugati se mogu, po riječima Svetoga pisma, samo »bezumnici i lude« koji ne znaju i ne razumiju toga.
Istina je da se danas ispunjaju riječi psalmiste: »Grješnici niču kao trava i pojavljuju se koji djeluju opako!« (Ps 91, 8) [95] No ispunit će se na njima i one druge riječi Svetoga Pisma: »Izginut će za vijek vijeka, a ti si u vijeke Višnji, o Gospode! Jer eto neprijatelji tvoji izginut će: bit će raspršeni svi koji čine bezakonje.« (Ps 91, 9- 10) [96]
U to mi čvrsto vjerujemo, i kad dođe taj dan, mi ćemo, da se poslužimo riječima Sv. pisma, naviještati »da je pravedan Gospod Bog naš i nema u Njemu nepravde«! (Ps 91, 16) [97]
Hrvatska straža, 24. rujna 1940., br. 217., str. 6.[93] Treba biti: Ps 92, 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 450-451.
[94] Treba biti: Ps 92, 6- 7.
[95] Treba biti: Ps 92, 8.
[96] Treba biti: Ps 92, 9-10.
[97] Treba biti: Ps 92, 16.
Govor prigodom blagoslova Križnog puta na hodočašću u Mariji Bistrici, 7. srpnja 1940.
Križ svjedoči beskrajnu Božju ljubav prema čovjeku
Braćo! Jedna prastara indijska pokornička molitva vrhovnom Gospodaru neba glasi ovako: Oprosti nam što su očevi naši pogriješili i nevjerni Ti bili i što smo mi sami krivo učinili. Smiluj nam se, Ti Moćni, smiluj nam se! Kad idemo dršćući amo i tamo kao oblak kojeg tjera vjetar, smiluj nam se Ti Moćni, smiluj nam se!
Radi neznanja pogriješili smo, o Ti čisti! Smiluj nam se, Ti Moćni, smiluj nam se! Kad se mi ljudi ogriješimo o Božanstvo i prestupimo iz ludosti naredbe Tvoje o Bože, ne kazni nas radi ovih grijeha! Smiluj nam se, Ti Moćni, smiluj nam se!
To je eto duboki vapaj ljudske duše već u starome poganskom svijetu, vapaj duše, koja je osjećala, da je dužna Bogu dati neku zadovoljštinu za počinjeno zlo. I naše duše ćute potrebu, da dademo Bogu zadovoljštinu za sve prestupke, kojih ima tako mnogo kroz 1300-godišnju našu narodnu povijest.
Pogriješili smo mnogo! Pogazili mnogo puta zakon Božji i zaslužili, da nas On kazni, kako to odgovara Božjoj veličini. Nije li dakle na mjestu, da čitav naš hrvatski narod javno pokaže, da žali grijehe prošlosti, kako bi ga milosrđe Božje obasjalo kao sunce s visine. To nas je navelo na misao, da uz ovo starodrevno svetište Majke Božje, podignemo prigodom velikog narodnog jubileja ovaj Križni put, za sada privremen, a kasnije umjetnički izrađen, da svi oni koji budu dolazili amo u svetište Majke Božje obave i pobožnosti Križnoga puta na ovome brežuljku.
Jer kako god su Bogu ugodna razna dobra djela, što ih čovjek čini kao naknadu za grijehe, ništa mu sigurno nije ugodnije nego li je skrušenje srca ljudskoga. Na to nas upućuje veliki pokornik kralj David riječima upravljenim Gospodu nakon počinjenog grijeha: »Da voliš žrtvu zacijelo bih je prinio, ali se žrtve paljenice Tebi ne mile. Žrtva je Bogu duh raskajan, srca skrušena i ponižena, Bože nećeš prezreti!« (Ps 50, 18) [54]
A ima li koje mjesto tako pogodno, da čovjeka dovede do kajanja, kao što je pogled na križ, koji svjedoči o beskrajnoj ljubavi Božjoj prema čovjeku?
Svi mi vruće želimo, da Bog odvrati od naroda našega ruku osvetnicu i da ga obaspe svojim blagoslovom. No znajte, da se u Crkvi Božjoj oduvijek smatralo kao najsigurniji put da odvratimo bičeve Božje od sebe, onaj put, ako se čovjek iskreno skruši za grijehe i čini pokoru. Za čovjeka kršćanina dolazi još i taj razlog, da po dobrovoljnoj zadovoljštini biva sličan našemu Gospodinu Isusu Kristu, koji je dobrovoljno činio pokoru za grijehe naše. Tako imademo siguran zalog, da ćemo s Njim biti proslavljeni u vječnosti, ako smo s Njime trpjeli.
Mi dakle ne bismo bili vrijedni niti imena pastira duša, kad im ne bismo otvoreno govorili ono, što Bog u prvome redu očekuje od njih. A ne bismo bili nikakovi prijatelji narodu svome, kad bismo mu iz mizernih ljudskih obzira zatvarali oči pred onim, što na oko izgleda gorko, a što je ipak najsigurniji zalog njegove bolje budućnosti.
Jer sve ostalo bez ovoga, to jest bez iskrenog kajanja pred Bogom, mogu biti lijepe fraze, koje mogu napuniti novinske stupce, ali koje ne samo da neće ni za dlaku popraviti narodne sudbine, nego će narod dovesti konačno u sigurnu propast.
Mi dakle, obavljajući blagoslov ovoga Križnoga puta, na spomen narodne hrvatske jubilarne godine, očekujemo puni nade, da će tisuće duša žaliti ovdje skrušeno pred Bogom sve naše narodne prestupke u prošlosti i tako isprositi od Boga bolju budućnost sebi i domovini.
Hrvatska straža, 9. srpnja 1940., br. 153., str. 8.[54] Treba biti: Ps 51, 18.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 418-419.
Ispiši stranicu
