1934.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Nagovor bogoslovima, 25. lipnja 1934.
Borac Kristov, i samo to!
Dragi moji mladi prijatelji!
Došao sam, da Vam prije nego se raziđete rečem par riječi ida Vam s njima navijestim zajednički naš program rada.
Nisam imao vremena ni dva tri časka, da se saberem, što ću Vam kazati, jer mi nijesu to dopustile sve te službene i vanjske formalnosti, kojima sam morao biti zaokupljen ovih dana. No nijesam ja to ni nakanio. Svrha mog dolaska jest, da Vam iskreno na dušu stavim par pobudnih misli, koje mi leže na srcu, a koje bih htio učiniti i Vašim mislima u svetom svećeničkom radu.
Kako već znate, mene je nenadano, po ljudski sudeći, zatekla ova teška služba. Ja sam se uvijek molio Gospodu, neka pošalje za ovu službu čovjeka, koji će dostojno vršiti Njegovu volju i tako ravnati dušama, da im to bude na spasenje. Kad me je, eto, i protiv volje, zadesio ovaj izbor, ja sam položio sve svoje pouzdanje u Boga i odlučio onako raditi, kako će biti Njemu na slavu i na korist duša.
Nemam mnogo iskustva u svećeničkom radu. Svi vi znate, kako sam zapravo dispenziran za kanoničku dob. Ipak, u dosadašnjem svom svećeničkom djelovanju -ako i malom - opazio sam par momenata, koji će mi uvijek ostati pravilom i poukom u životu.
Dragi prijatelji, zapamtite jedno. Kad se spremate za svećeničku službu, spremate se da postanete pastiri naroda. Ovo mjesto i dužnosti pastira Vi morate uvijek živo u sebi osjećati. Nikad ne smijete dopustiti, da se izvrne ovaj rad, da Vas vode oni, koji treba da budu od Vas vođeni.
Znam, mlad čovjek u pastvi lako stekne simpatija. Ali nijesu uvijek sve simpatije dobre. Nijesu sve korisne. Uvijek treba znati tako upravljati narodom, da svi imadu u svog župnika povjerenje i on da kod svih može nastupiti s pravom pastirskom vlašću. Evo vam za primjer jednoga župnika, koga ja poznam. On je plemenitom dušom svojom osvojio srca svog naroda tako, da može uvijek s uspjehom i koriti i opominjati i voditi sve, a da ipak ne gubi ljubavi i povjerenje u narodu. Budite dakle pravi pastiri, svjesni si svoje zadaće.
Druga stvar, koja me uvijek boli i žalosti, jest taj rascjep u katoličkim redovima.
Vama toplo stavljam na srce i zaklinjem Vas, nemojte se u radu Vašem obazirati na nikakove stranke, nikakova imena. Ja znam, kako su velikih žrtava za svetu vjeru doprinijeli i jedni i drugi, i to cijenim kod njih, i po tom ih jednako volim. To je norma po kojoj prosuđujem ja, a tako prosuđujte i vi: borac Kristov i samo to, a sve druge lične zadjevice i nesuglasice stavite pod noge, bez obzira na ličnosti i imena.
Na tom stanovištu sam stajao i stajat ću i odsad i rušit ću sve, što nije vrijedno imena: borac Kristov. Nadalje, moji pogledi u prosuđivanju našeg narodnog života i svijesti, uvijek su stalni i jasni. Mi se kao svećenici ne možemo baviti stranačkom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu. Mi znamo što jesmo, i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti.
Više put sam već spomenuo ovih dana, neka se ne uzme za zlo, ako bi kada eventualno izašla iz mojih usta oštrija riječ. Budite uvjereni svi, da ona proizlazi iz dna duše, koja želi dobro svima bez razlike. Ove misli htio bih da zadržite u srcu svi: i oni, koji svršavaju studij te će naskoro u pastvu, i oni, koji se još pripravljaju.
Osim toga imajmo svi veliko pouzdanje u Boga, čiju pomoć smo toliko puta već oćutjeli, a najviše valjda ja, i to u najrazličitijim životnim prilikama i opasnostima, u kojima sam sto puta gledao smrti u oči.
Ja Vam zahvaljujem na vašem dočeku i pozdravu te vam još jednom toplo stavljam na srce: radimo složno svi za slavu Božju, za dobro Crkve i sreću naroda našega.
Katolički list, 28. lipnja 1934., br. 26., str. 329.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 9-10.
Ispiši stranicu