1934.
Fotografija s naslovnice prikazuje časoslov u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim se naš blaženik služio do smrti. Na poklopcu kožnog etuija zlatotiskom je utisnuto njegovo biskupsko geslo In te, Domine, speravi
Nagovor svećenicima o značenju i važnosti svećeničkih susreta, 22. studenoga 1934.
Držimo zajedno!Nije bez razloga sv. mati Crkva u kanonskom pravu odredila da se svake godine drže svećeničke konferencije (can. 131). A Sinoda nadbiskupije zagrebačke također vruće stavlja na srce svećenstvu što češće sastajanje. Da Ordinarij mora zahtijevati od klera ovaj minimum jednom u godini sastanak - to je jasno samo po sebi. Ali da je veoma korisno i za pojedinca i za stvar Božju uopće izrabiti svaku priliku za međusobno sastajanje, toga još mnogi ne uviđaju.
Jedna lijepa prilika pruža nam se prigodom sastanaka svećeničke kongregacije, koji se održavaju po našim većim mjestima više puta u godini. Tužio mi se jedan svećenik iz provincije: »Koliko put smo već zvali nekoje, pa neće nikada doći. A kako je lijepo na tim sastancima!« A ja velim ne samo kako je lijepo, nego kako je i korisno.
Zato s pravom govori sv. Pismo: »Melius est duos esse simul quam unum; habent enim emolumentum societatis suae! [24]
Taj emolumentum, ali nije materijalne naravi i ne donosi materijalne prednosti, donosi ono što je mnogo više, a to je da se međusobno potiču na dobro, da izdrže u dnevnim kušnjama i patnjama života. A kad je to više potrebno negoli danas? Danas, kad se više puta sve urotilo protiv svećenika, te iz najmanje njegove pogreške načine zločine teške naravi. Kako će izdržati pojedinac, ako se nema na koga osloniti? A nađe li bratsko svećeničko srce, koje ima za njega razumijevanja, biva i pojedinac jak prema onoj: »Funiculus triplex difficile rumpitur.« (Sir 4, 12) [25]
Ja sam uvjeren, da je »frater qui adiuvatur a fratre, quasi civitas firma.« (Izr 18, 19) [26]
Nema čovjeka na svijetu, koji ne bi osjećao potrebe za iskrenim prijateljem, kojemu se može povjeriti. A i svećenik je čovjek! I on osjeća potrebu za pravim prijateljem. Ne mogu vjerovati da bi gdje svećenik našao tako iskrena prijatelja, kao što će ga naći u svećeniku, koji živi s Crkvom i dan i noć radi na svom posvećenju.
Neprocjenjivo je dobro takav prijatelj: »Amicus fidelis protectio fortis, qui autem invenit illum, invenit thesaurum. Amico fideli nulla est comparatio et non est digna ponderatio auri et argenti contra bonitatem fidei illius. Amicus fidelis medicamentum vitae et immortalitatis« (Sir 6, 14- 16). [27]
Evo koristi svećeničkih sastanaka! Naći ćemo tamo iskrene, prave prijatelje, kojima sama riječ Božja diže cijenu nad srebro i zlato. Mnogi svećenici traže prijatelje među laicima. Da i među tima imade divnih i čestitih duša, nema sumnje. Ali prije svega, brate svećeniče, »in multitudine presbyterorum prudentium sta et sapientiae illorum ex corde coniungere ut omnem narrationem Dei possis audire.« (Sir 6, 35) [28]
Zato dolazimo rado na svećeničke sastanke. Oni će oživljavati našu vjeru. Oni će nas poticati na rad i red u svemu. Na svetu točnost u pobožnosti, u vršenju naše službe. Ti sastanci jačat će našu odanost Crkvi i njezinoj vrhovnoj glavi, Sv. Ocu. Oduševljavati nas za neokaljani svećenički život, vjerno obdržavanje crkvenih zakona i propisa, djelotvornu ljubav i strpljivost, revnost za dom Božji i Katoličku Akciju. Pokazivat će nam vrijednost neprolaznih vječnih dobara i upirati prstom na ništavilo svijeta, dizati odvažnost i izgoniti neumjesni ljudski strah i obzir u propovijedanju Kristovih istina.
Dolazimo rado na svećeničke sastanke, kad god nismo spriječeni kojim važnim poslom. Nećemo se, rekoh, obogatiti materijalno, pače trpjet ćemo materijalno možda i štetu. Ali ćemo s druge strane vidjeti, kako su umjesne riječi sv. Pisma: »Unguento et variis odoribus delectatur cor et bonis amici consiliis anima dulcoratur«. (Izr 27, 9) [29]
Nadbiskup-koadjutor
Katolički list, 22. studenoga 1934., br. 47., str. 573.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 36-37.
[24] Prop 4, 9: »Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud.«
[25] Prop, 4, 12: »Trostruko se uže ne kida brzo.«; u izvoru je vjerojatno pogreškom napisane Sir (Eccl).
[26] Vg: »Brat pomognut od brata kao utvrđen grad.«
[27] Vg Sir 6, 14--16 = 6, 14--16: »Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života i besmrtnosti.«
[28] Sir 6, 35 = 6, 34 uz malu varijantu: »Nek ti je mjesto u staračkom zboru i njihovu mudrost srcem prihvati da možeš slušati svaku riječ koja dolazi od Boga.«
[29] »Kao što ulje i kad vesele srce, tako i slatkoća prijateljstva tješi dušu.«Zahvala nadbiskupa koadjutora, 23. lipnja 1934.
Katolička vjera je radost i svjetionik našem narodu
Draga braćo i čitavo građanstvo!
Gledajući večeras veleban sjaj ovih vaših lampiona i baklji, te slušajući zvukove glazbe, nameću mi se ove dvije misli.
Kao što ovi vaši lampioni rasvjetljuju noćnu tminu, tako je i katolička vjera bila svjetionikom našem narodu kroz 12 vjekova, da ne zaluta u tmini raznih zabluda. A kao što nas zvukovi glazbe razveseljuju, tako je jedina radost bila katolička vjera našem narodu u teškim vremenima njegove prošlosti.
Želim samo, da naša vjera bude i nadalje svjetionik svakome pojedincu od vas i cijelom hrvatskom narodu. Ja sam uvjeren, ako je ta vjera bila kadra uzdržati ovaj naš narod kroz 12 vjekova, da će ga tako uzdržati i dalje do konca i kroz sve vjekove bude li se držao pećine Petrove, bude li se držao Crkve katoličke.
Hvala vam najljepša od svega srca.
Katolički list, 28. lipnja 1934., br. 26., str. 325.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 5.Odlomci iz govora Nadbiskupa koadjutora o katoličkom dnevniku, 2. srpnja i 3. srpnja 1934.
Naš cilj je potpuna kristijanizacija našega naroda
Pred nama stoji liberalna štampa, koja općenito radi na dekristijanizaciji, a kod nas na dekristijanizaciji našega naroda. Ona je poput Golijata oboružana do zubi. Njoj nasuprot stoji nejaka katolička štampa. Moramo li klonuti kod te pomisli? Mislimo da ne.
Kod nas ne smije biti straha. Naš cilj i nakana je jasna. Ona je: širiti što veću čast i slavu Gospodina Boga. Naš cilj je potpuna kristijanizacija našega naroda. To je ono, za čim težimo.
Kad je to naša svrha onda mora biti i veliko naše pouzdanje u Boga. Nemoguće je da nas On u tom radu ostavi na cjedilu. Osim toga moramo i mi upotrijebiti sva sredstva: raditi savjesno, skupljati pretplatnike i sredstva, gdje god se može, i mnogo moliti, jer molitva je najjače oružje, koje imamo u svojim rukama. Po molitvi možemo postići sve.
Naš je dakle cilj da naš narod za uvijek ostane katolički. A kad je naša nakana tako čista, onda mora biti i veliko naše pouzdanje u Boga. A mi u tom radu moramo upotrijebiti sva sredstva koja nam stoje na raspolaganju, i naš je konačni uspjeh osiguran.
Katolički list, 5. srpnja 1934., br. 27., str. 347.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 16.Nagovor sveučilišnoj omladini, 28. lipnja 1934.
Znanost ne stoji u opreci s religijom, štoviše: prava znanost vodi k Bogu
Dragi moji prijatelji!
(...) Nema dugo, što sam i sam ostavio sveučilišne klupe. Istom su prošle četiri godine. Iako imam dosta iskustva, jer sam u mladosti došta svijeta prošao i mnogo toga proživio, ipak se mogu prenijeti u raspoloženja i osjećaje sveučilišne omladine, i zbog toga mi ne ćete zamjeriti, ako vam nabacim nekoliko misli, koje mi u ovaj čas dolaze na pamet.
Naši studenti, kad su išli vani na strane visoke škole, upijali su na njima često tuđinski duh i tuđe poglede aplicirali na naše prilike, te strane misli unosili u naš narod. Osobito su u tuđem svijetu usisali mržnju na Katoličku crkvu. Međutim sav naš narodni život, sva naša narodna kultura, razvili su se na podlozi religije i prožeti su s njome.
Pogledamo li naša literarna djela, koja su izrađena u duhu vjere, ona su puna dubokih misli. Ali ne samo naši stariji pisci, nego i noviji, kao npr. Šenoa, mogu se s uživanjem čitati, s obzirom na njegovu misaonost. Zato ne smijemo opetovati pogrješke starijih generacija i ne smijemo prenositi tuđe biljke k nama! Crkva je ona, koja nas je uzdržala kroz dvanaest vjekova, pa će tako biti i u budućnosti. Dok se držimo Crkve, pećine Kristove, nema za nas pogibelji.
Naša prošlost srasla je s Crkvom, kao grana s drvetom, i nikako ne smijemo dozvoliti, da nam se ta grana otkine. Zato nastojte, da svaki od vas bude religiozan, a u svojoj struci spreman.
Znanost ne stoji u opreci s religijom, šta više: prava znanost vodi k Bogu. Ruđer Bošković, jedan od najjačih umova koje je dao hrvatski narod, bio je ne samo religiozan čovjek, nego i najglasovitiji matematičar i fizičar svoga doba. A uz to je bio i isusovac. Jedan profesor na sveučilištu u Rimu, Francuz, mnogo nam je govorio o njegovoj veličini. Stoga ni u kojem slučaju nemojte zauzimati otvoreno neprijateljski stav protiv Crkve.
Kod mene je u zadnje vrijeme bilo mnogo ljudi. Kod mnogih opažam malodušje. Danas ljudima manjka vjera i pouzdanje. Međutim geslo je sadašnjega nadbiskupa preuzv. g. dra Bauera: »Fides vincit!« »Vjera pobjeđuje!«, a i ja sam uzeo za geslo riječi psalmista: »In Te, Domine, speravi!« »U Tebe sam se pouzdao Gospodine!« Onaj, koji vjeruje u Boga, nema se čega plašiti. Ne smije se bojati onaj pojedinac i ona zajednica, kojima ravna ruka Božja. Dok se držimo Crkve, nema razloga bojazni ni straha pred opasnosti.
Konačno vam preporučujem, da solidno radite u svom studiju i da se ozbiljno spremate za svoje buduće zvanje. S pravom od vas narod očekuje, da mu uzvratite ono, što vam je pružio i dao. Zato želim svakome od vas što više blagoslova od Boga u vašem budućem položaju.
Svaki na svome mjestu: tehničar na tehničkom, pravnik na pravnom, veterinar i šumar na svome, medicinar i filozof na svome, neka odgovori svim nadama i željama, koje naš narod u njega polaže. U želji i uvjerenju, da ćete u svom životu biti vazda radini i vrijedni, zahvaljujem se još jednom na vašem posjetu i čestitci i molim vas, da se držite moga gesla: »U Tebe se Gospodine pouzdah - In Te, Domine, speravi!«
Hrvatska straža, 29. lipnja 1934., br. 146., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 11-12.Nagovor sjemeništarcima 11. studenoga 1934.
Nadasve imajte ljubav, koja je vez savršenstva!
Zahvaljujem vam od srca na vašem pozdravu, jer znam da dolazi od srca. Vi ste došli u ovaj zavod, da pod vodstvom svojih poglavara i profesora oplemenite razum i ojačate volju, pa da tako prosvijetljeni umno i jaki voljom budete danas sutra na korist svome narodu, pače da budete njegovi vođe. Više nego ikada potrebni su našem narodu dobri vođe i učitelji. Život Vaš u ovom divnom zavodu pored drugih dobrih strana imade i tu dobru stranu, da se naučite jedan drugoga podnositi. Kao što svi prsti na ruci nisu jednaki, tako niti sve ljudske naravi nisu jednake, te je ovakav jedan uzgojni zavod vrlo dobra prilika, da se priučavate općenju sa svakim čovjekom, što je od goleme važnosti za Vaš budući život, kad ćete morati znati saobraćati sa svakojakim ljudima. No kraj dobre te strane lako nadođe i jedna loša, naime, da nastanu među pitomcima koji zajedno žive u tolikom broju a oprečnih su možda ćudi, da nastanu, velim, kojekakve razmirice. To nije nikakovo čudo. Sv. Pavao apostol osnovao je mnogo kršćanskih općina po Rimskome carstvu. Svuda je s početka vladao najljepši sklad. Tako je bilo i u Korintu. Ali evo iznenada u toj općini nastaše sporovi. Neprijatelj mira nije mogao podnositi, da ta lijepa kršćanska općina cvate, pa je posijao razdor. Počeli su se najednom cijepati u strančice. Jedni su govorili - ja sam Pavlov, a ja sam Apolonov, ja sam Kefin, a ja sam Kristov! Čuvši sv. Pavao za takove razmirice upita ih s nekim bolom u srcu: »A tko je Pavao, tko je Apolon? Zar je Pavao razapet za Vas? Ili ste u ime Pavlovo kršteni? Niti je onaj što koji sadi niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji daje da raste? «[18]
I kod nas se prije nekih trideset godina počeo bio razvijati krasan katolički pokret. I baš kad je dosegao najljepši razvoj nastale su trzavice. Čujem pače, da se i među Vama pojavilo neko međusobno prepiranje, premda ne vjerujem. Koja korist od toga? Kakav je rezultat takovih međusobnih natezanja? Prvi je rezultat taj, da Crkvi Božjoj nema od toga nikakve koristi. Drugi je rezultat taj, da Crkvi nanosi veliku štetu. Znate vrlo dobro, da se snop pruća, kad je zajedno, ne da tako lako slomiti. Ali kad se rastavi, veoma je lako slomiti štapić po štapić. Treći je rezultat taj, da se priskrbi mnogo brige i žalosti biskupu, koji mora ravnati dijecezom, a imade i onako u izobilju briga i žalosti. Četvrti je rezultat taj, da se priređuje veliko veselje protivnicima vjere i Crkve koji, gledajući svađe i razdore među katolicima, veselo taru ruke: »Nismo ih mogli mi uništiti, a sad se evo sami!« Daleko dakle od nas neka budu sve razmirice i sva trvenja. Ono što čovjeka čini vrijednim pred Bogom nije nikakovo prazno ime, bilo ove bilo one grupe, nego prije svega prava iskrena bratska ljubav. Ako se dakle hoćete međusobno u čemu natjecati, onda ću vam reći u čemu se možete beskonačno natjecati. Natječite se međusobno u iskrenoj bratskoj ljubavi! To je ono što čovjeka odlikuje pred Bogom. Zato veli apostol sv. Pavao: »Super omnia autem haec, caritatem habete!«[19]
Nada sve imajte ljubav, koja je vez savršenstva! A sv. Petar nadodaje: »Ante omnia mutuam in vobis metipsis caritatem continuam habentes.«[20] Prije svega imajući uzajamnu međusobnu ljubav! To i jedino to vrijedi pred Bogom. To svjedoči uostalom još jače na drugom mjestu apostol naroda kad govori: »Kad bih govorio jezicima ljudskim i anđeoskim, a ljubavi ne bih imao, bio bih kao mjed što zvuči i praporac koji zveči! I kad bih imao dar proroštva i znao sve tajne, i kad bih imao vjeru tako da bih mogao gore premještati, a ljubavi ne bih imao bio bih ništa.«[21] Evo dakle u čemu se možete natjecati bez kraja i konca. Po tom i ja prosuđujem katoličke organizacije. Svaki koji hoće da radi i da se bori za Krista dobro mi je došao, i neću praviti nikakove razlike između jednih i drugih. Zato u sporazumu s Vašim poglavarima neću ni vama braniti da se oduševljavate za bilo koju katoličku organizaciju. No to neka bude samo privremeno, jer se nadam, da će se do Božića naći rješenje za složan i nepodijeljen rad sviju kat. organizacija, i uz uvjet da se nijedan ne usudi predbacivati drugome, da nije možda na pravom putu ili da je ova organizacija bolja od one. Bolja je ona, koja ima više ljubavi prema drugima. Zato Vam još jednom stavljam na srce, da se ljubite međusobno, jer bi u slučaju da tko sije razdor među pitomcima takav morao biti otpušten iz seminara, na žalost roditelja, a na štetu i nesreću svoju.
Katolički list, 15. studenoga 1934., br.46., str.562-563.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 30-31.Nagovor prigodom blagoslova Vatrogasnog doma u Draganiću, 15. srpnja 1934.
Blagoslov Božji temelj je svake sreće i svakog napretka
»Ako Gospod ne sagradi kuće, uzalud se trude oni, koji je grade. Ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdiju, koji ga čuvaju.«[14] Sve dakle počiva i napreduje na blagoslovu Božjem. Blagoslov, koji Crkva zazivlje preko svojih službenika, nije prazna riječ. Gospodin Isus blagoslovio je pet ječmenih hljebova i dvije ribice, koji su bili dostatni, da se nahrani preko pet hiljada ljudi i da još preostane. Ali se i obrnuto dogodilo: kad je nešto prokleo, nije ostalo bez učinka. Prolazio je jednom mimo smokve, kako nam pripovijeda Sveto Pismo, tražio je na njoj ploda i nije ga našao. Zato ju je prokleo: nikad ne jeo više nitko s tebe ploda do vijeka! I smokva je usahla u isti čas.[15] Blagoslov Božji temelj je dakle svake sreće i svakog napretka. Da su naši pradjedovi uvijek visoko štovali i cijenili blagoslov svete Crkve, o tom nitko od nas ne sumnja. Da i vi visoko cijenite taj blagoslov, ja o tomu ne sumnjam niti časka, jer inače ne bih sigurno ovamo došao.
Ja se radujem, da sam danas mogao doći u vašu sredinu i da sam kao nadbiskup mogao poći onim istim putem, kojim sam nedavno tjerao konje i kola kao obični radnik idući u Karlovac po svom poslu.
Ja bih vam danas želio samo to preporučiti, da sačuvate živu katoličku vjeru do groba i da je usadite u srca svojoj djeci i svojim potomcima.
Nije laka stvar danas sačuvati živu katoličku vjeru, jer naša sela obilaze mnogi lažni proroci, koji se izvana prikazuju, kao da su obučeni u janjećoj koži, a iznutra su vuci grabežljivi, koji usmenom i pismenom riječi nastoje zatrti sve, što je lijepa i plemenita u srce našega naroda usadila kroz vjekove Katolička crkva.
Jedni dolaze k vama u ime znanosti, koja bi tobože imala dokazati, da je vjera nepotrebna i da će znanost sama od sebe usrećiti čovječanstvo. To je jedna grdna neistina, jer prava znanost priznaje Boga i moli mu se. Prava znanost vodi čovjeka k Bogu, koji je izvor i znanja i vjere, pa zato i opažamo činjenicu, da su i najučeniji ljudi bili i najpobožniji.
Drugi dolaze k vama u ime slobode. Oni kažu, da katolička vjera zarobljuje čovjeka, sputava njegovu slobodu i njegove naravne sposobnosti. Oni dalje kažu: »Čovjek je biće slobodno, pa mu ne treba okova vjere i crkve«, ali ja kažem: »Sto puta su bolji okovi Crkve i vjere, koji čuvaju naše čovječje dostojanstvo i čine nas sretnim na ovom i na drugom svijetu, nego li lažna sloboda, koja čini često od čovjeka životinju i unesreću je ga prečesto za vremenitost i vječnost.« Zato velim još jednom: »Kao što su se naši djedovi čvrsto držali Katoličke crkve, tako ćemo joj i mi ostati vjerni kroz sve bure i oluje.«
Zato na koncu od srca ponavljam riječi, koje sam kazao kod blagoslova ovoga doma: »Blagoslovi, Svemogući Gospode Bože, ovaj dom, da bude u njemu zdravlje, čistoća, pobjeda, krepost, poniznost, dobrota i blagost, potpuno izvršavanje zakona i zahvaljivanje Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. I neka ovaj blagoslov ostane na ovom domu i na njegovim stanovnicima sada i u vijeke. Amen!«
Hrvatska straža, 17. srpnja 1934., br. 160., str.2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 25.Nagovor poglavarstvu Dječačkog sjemeništa i Nadbiskupske gimnazije, 29. lipnja 1934.
Nijednu žrtvu neću držati prevelikom za Dječačko sjemenište i Nadbiskupsku gimnaziju!
Najljepše zahvaljujem Vama, presvijetli gospodine rektore, i svim poglavarima i profesorima, za ove iskaze ljubavi i odanosti. Znadem, kolikim je žrtvama Dječačko sjemenište izgrađeno i kolikom je spremom vođeno. Od njega očekujemo svi i u budućnosti najljepše plodove. Ja sam danas, na blagdan sv. Petra i Pavla, bio tako sretan, te sam prvi požeo plodove tog sjemeništa, jer sam zaredio prve Božje svećenike, koji su izašli iz njega.
Gledajući statistiku ovogodišnjega napretka ponovno sam našao dokaz, da je konfesionalno školstvo i u vladanju i u polučenim uspjesima obuke prvo u državi, i da se s njime ne mogu mjeriti ostali zavodi. Tko dakle ne bi ljubio našega divnoga sjemeništa, tko ne bi svu snagu upotrijebio, da ono i dalje donosi takve sjajne plodove?
Svaki dan sjećat ću ga se u mementu kod svete mise, a katkada ću prikazati i svetu misu za nj. Nijednu žrtvu ne ću držati prevelikom za tako uzvišeni cilj. Kao što je to bila jedna od prvih briga uzvišenog Osnivača, tako će biti i moja. Ja ću moliti za Vas, a i sebe preporučujem u vaše molitve. Vidim, kako je težak posao na mojim leđima, zato osjećam još uvijek bojazan u ovom novom položaju, kojega nijesam očekivao i na koji sam došao poslušnošću.
Molim vas, da i vi budete moji suradnici i pomoćnici, a i ja obećajem vama, da ću raditi za drago sjemenište sve, što mi budu dopuštale moje snage i prije svega pomoć Božja, u koju se najviše uzdam.
Hrvatska straža, 1. srpnja 1934., br. 147., str. 15.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 13.Nagovor o pohodu Misijama u Sv. Ivanu Zelini, 25. rujna 1934.
Opraštam svima iz dubine svoga srca
»Tko hoće ići za mnom, neka uzme križ svoj i slijedi mene.«[16] Svaki imade svoj križ, i školska djeca i mladići i djevojke, muževi i žene, starci i starice, roditelji i gospodari, vladari i podložnici, pa i svećenici, biskupi, nadbiskupi i sam sv. Otac Papa. I ja sam uzeo teški križ na sebe i uzdajem se u pomoć Božju, da ću ga nositi do smrti. Nosite i vi, dragi moji, svoj križ uz pomoć Božju do konca. (...)
Sve opraštam što sam onda doživio i kada su mi pljuvali u lice i kada su mi pisali pisma puna prostote, psovki, kletava i izrugivanja - sve to opraštam svima iz dubine svoga srca. Mnogobrojna pisma koja sam primao, pročitao sam, bacio u koš i rekao: »Bože, oprosti im, jer ne znadu što čine.«[17] Uvijek molim Gospoda Boga da bi mi dao tu milost, da svaku uvredu odmah oprostim, čim mi je nanesena. Nikad nisam bio osvetljiv i danas nije mi ni na kraju pameti, da se komu osvećujem. Ali ako i opraštam sve što je bilo, naglašujem posebice, da sam tražio i da ću uvijek tražiti poslušnost poglavarima, i ne ću dopustiti da itko dira u crkvenu stegu.
Hrvatska straža, 30. kolovoza 1934., br. 197., str.6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 29.
Nagovor na svečanoj sjednici o 5. obljetnici "Hrvatske straže", 1. srpnja 1934.
Politika katoličkog dnevnika ima biti samo i jedino Krist!
Danas se vodi borba ili za Krista ili za Antikrista. Naš katolički dnevnik bori se i borit će se za Krista. Iako su teške prilike, imam potpuno pouzdanje, da naš katolički dnevnik može i mora uspjeti! Ja ću učiniti sve što bude u mojoj vlasti i tražit ću od svih svećenika i župskih ureda, da ga podupiru i šire. Smišljajte, što i kako da se učini, ja još nijesam dospio, dođite k meni i predložite. Sve će doći i mora doći. Uspjet će i Katolička Akcija. Smišljajte najbolji način da katolički dnevnik prodre u najšire slojeve. Najprije treba u Zagrebačku nadbiskupiju. Kad tu uspijemo, tada sigurno možemo kazati, da smo uspjeli i drugdje, jer Zagrebačka nadbiskupija broji trećinu katolika u državi. Složno svi skupa na rad! Uspjeh je osiguran, jer je Bog s nama. (...)
Ne uviđati danas potrebu katoličkog dnevnika znači biti na oba oka slijep. Već sama riječ kat. dnevnik kaže nam sve. On ima prije svega biti iznad svih stranačkih političkih borbi. Te prepuštamo drugima. Za katolički dnevnik dovoljno je, da ih registrira. Politika katoličkog dnevnika ima biti samo i jedino Krist.
Njegova je zadaća da brani katoličku istinu, razlaže i primjenjuje na život principe katol. vjere, kori sve poroke i mane, koji truju zdravi organizam našeg naroda, hvali i unaprjeđuje sve, što je dobro, lijepo i plemenito, sve to neka bude fortiter in re, ali suaviter in modo. Ako se i kori nekoja stvar, valja do skrajnosti štedjeti osobu, jer je svaki čovjek slika i prilika Božja.
Budući da katolički dnevnik ima stajati daleko iznad svih stranačkih političkih borbi, zato se oko njega mogu i moraju okupiti svi katolici, i ne bi smjelo biti katoličke kuće, gdje ne bi bilo katoličkog dnevnika. Tako će katolički dnevnik, stvarajući dobre katolike, pridonositi vrlo mnogo i pravoj građanskoj toleranciji, jer tko temeljito pozna katoličke istine, taj znade vrlo dobro lučiti između čovjeka i njegove pogrješke, pa ako i kori pogrješku, on će ipak uvijek nositi u srcu istinsku ljubav prema svakom čovjeku.
Sve što sam gore rekao, vrši katolički dnevnik konstantno svaki dan, i u tom je njegova golema vrijednost. Svećenik propovijeda jednom na tjedan, katolički dnevnik svaki dan, svećenik propovijeda relativno malenom broju ljudi, katolički dnevnik može u isti mah propovijedati pred stotinama tisuća. Svećenik propovijeda na određenom mjestu, katolički dnevnik svagdje: na ulici, u vlaku, na šetnji, u kući, na odmoru, u čekaonici, jednom riječi svagdje.
Katolički je dnevnik ukratko jedan od najvažnijih faktora koji pribavlja Crkvi poštovanje i ljubav, koji stvara trijezne i solidne građane, koji će svoju dužnost, i vjersku i građansku, vršiti ne iz straha pred tjelesnim kaznama, nego iz dubokog uvjerenja, da se poredak, koji je svemogući Bog postavio, ne može rušiti bez najveće štete po čitavo ljudsko društvo, a i bez vlastite vječne nesreće.
Katolički list, 5. srpnja 1934., br. 27., str. 339-340.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 14-15.Nagovor krugu hrvatskih pisaca u Zagrebu, 18. srpnja 1934.
Crkva je majka hrvatske književnosti
Primam sa zadovoljstvom ove riječi, u kojima obećajete, što se tiče vjere, morala i discipline, potpunu odanost Crkvi i njezinu učiteljstvu. Književnost je vrlo važan faktor čovječanskog odgajanja. Ona oplemenjuje um i volju, dakle dvije sposobnosti kojima se čovjek razlikuje od životinje. Zato se Crkva uvijek starala, da se književnost razvija u skladu s vjerom.
Neki se pozivaju na riječi našega Petra Preradovića, koji je rekao: »Svake iz knjige može nešto naučiti čovjek, ako ko pčelica zna lučiti od jeda med.« No vrlo su rijetki takvi ljudi, koji se mogu okoristiti svakom knjigom. Golema većina ljudi čita knjige bez dovoljne kritike.
Tako su se mnogo otrovali, pa su počeli najprije zlo misliti i osjećati, a onda i zlo raditi. U hrvatskoj se književnosti već od njezina postanka vidi blagotvoran utjecaj Crkve i vjere. Crkva je majka hrvatske književnosti. Vjerski su se i ćudoredni principi poštivali sve do pred rat. Ali onda je nastalo kidanje sa starim tradicijama i odbacivanje kršćanskog nazora o svijetu iz stvaralačkoga rada velikoga dijela hrvatskih književnika.
Vaše je društvo dobro načinilo što je nastavilo rad na starim djedovskim tradicijama, poštujući staro iskustvo i odbacujući zla načela, koja dolaze pod firmom novosti.
Znam cijeniti vrijednost vašega rada i zato podjeljujem svoj blagoslov vašim nastojanjima, želeći da budete uvijek vjerni suradnici u podizanju pravoga ljudskoga dostojanstva i prave kršćanske kulture pomoću dobre književnosti.
Hrvatska straža, 19. srpnja 1934., br. 162., str.3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 27.
Ispiši stranicu
