Okružnica: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koja proživljavamo, 7. siječnja 1945.

Alojzije
po milosrđu Božjem i Svete Apostolske Stolice milosti nadbiskup zagrebački, svima svojim vjernicima milost i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!
 
Predragi vjernici! Ušli smo u sedmu kalendarsku godinu strašnoga drugoga svjetskog rata, koji po svojem opsegu, po svojim grozotama i po svojim ciljevima nadilazi sve ratove poznate u povijesti čovječanstva. Stoga se ne čudimo puno, da su toliki ljudi klonuli duhom, apogdjekoji čak sami obračunali sa svojim životom, ne snalazeći se više u
strašnom vrtlogu života. Ponestalo je naime vjere u mnogim dušama, a u mnogim drugim je vrlo oslabila vjera u osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta. Ima tomu više razloga. Knjiga Mudrosti u Svetome Pismu sažela je ponajglavnije u riječi: »Naopake misli odvajaju od Boga, i kušana svemoć odbija od sebe luđake. Jer u dušu, koja misli na zlo, ne uvraća se mudrost, u tijelu, što se predaje grijehu, nikada ne uzima stana. Jer od lažnosti bježi sveti duh stege; od ludih misli drži se daleko, i kad se približi nepravda, biva izagnan. «[240]

Jedan dakle od velikih uzroka, da je oslabila vjera u Boga u tolikim dušama, je oholost. To je potpuno u skladu s poznatom rečenicom, da glupost i oholost rastu na istome stablu. Stoga je lako razumjeti činjenicu, da su istinski učeni ljudi redovito puni žive vjere u Boga Stvoritelja svijeta, a umišljene veličine preziru Boga, da se ispune riječi Svetoga Pisma: »Već je mnoge radoznalost dovela u zabludu, i zla je mudrost prevarila njihovu razboritost.«[241]

A kad se čovjek prevari u razumu, onda nije dalek put ni do prevare volje, to jest do opaka života. Veli naime lijepo papa Lav XIII.: »Budući da leži u naravi čovjeka, da u svojim činima uzima razum za vođu, to zabluda razuma povlači za sobom lako pogrješku volje; i tako se događa, da kriva mišljenja, koja imaju svoje sjedište u razumu, utječu na ljudske čine i pokvare ih.«[242] A ništa tako ne odvodi čovjeka od Boga kao opaki život. To je posve razumljivo. Svjetlo se sunca krasno odražava u bistroj vodi, dok u mutnoj i zaprljanoj nikako. Tako i čovjek, koji je čista života, rado traži Boga, kao Onoga, koji će ga jednom nagraditi za njegova dobra djela. Opaki pak čovjek ne voli slušati o Bogu ili Ga čak mrzi, jer zna, da mu valja jednom polagati račun za zla djela svoga života. Čovjek pokvarena života sličan je nijemoj životinji, jer trči za prolaznim zemaljskim užitcima, umjesto da se brine za neprolazna vječna dobra, koja je Bog obećao onima, koji Njega ljube.

I tako, dok se je današnji čovjek okrenuo od Boga, obratio se k stvorovima. Ispunile su se riječi svetoga Augustina: »Mnogi su postali lude, jer su sami sebe smatrali mudrima.«[243] Ta kud ćete veće ludosti, nego li kad današnji čovjek ponavlja riječi staroga bezbožnika: »Jer smo postali slučajno i kasnije ćemo biti kao da nas nije bilo. Jer je para dah našega nosa, mišljenje iskra pri udaranju našega srca. U gasi li se ona, tijelo postane pepeo, i duh se raspline kao tanak zrak. Zato dođite!
Uživajmo dobra, što su tu! Revno se okoristimo svijetom u mladosti.«[244]

Sve je dakle mišljenje i htjenje mnogo ga današnjeg čovjeka upereno na zgrtanje blaga, na putene užitke, na raznovrsne zabave i pijanke kraj sve srahovite ozbiljnosti vremena, u kojemu živimo. Čovječanstvo naših dana sliči čovječanstvu prije općega potopa, o kojemu govori Isus Krist, proričući o svršetku svijeta: »Kao što je bilo u dane Noine, tako će biti, kada dođe Sin čovječji. Jer kao što su u dane pred potopom jeli i pili, ženili se i udavali do onoga dana, kad Noe uđe u kovčeg, i ne opaziše, dok ne dođe potop i sve odnese.«[245] Kad gledamo, kako se danas veliki gradovi ruše u prah i pepeo, kako ih sažiže strašni oganj, tko da se ne sjeti sudbine Sodome i Gomore, koje je istrijebio oganj  s neba radi njihovih protuprirodnih opačina. I kad gledamo toliku zbrku pojmova u današnjem svijetu, tko da se ne sjeti onoga čovječanstva, koje je gradilo babilonski toranj, zaboravivši, da se odredbe Gospodnje ne mogu nikada nekažnjeno prestupati.

Današnji je čovjek pošao sličnim putem. Umjesto da živi u prekrasnoj građevini, koju je sazdala ruka premudroga i dobroga Boga na temelju deset zapovijedi Božjih i beskrajna ljubav Njegova, koja se očitovala u Evanđelju, što ga je Isus Krist donio na svijet, ljudi naših dana nisu zadovoljni time, nego hoće svojim rukama stvoriti novi dom, novu babilonsku kulu, sazdanu na labavom temelju ljudskih strasti, zabluda uma i zabluda volje.
   
Uslijed opće pokvarenosti, a pokraj tolikih nesreća, koje su se survale na čovječanstvo, nije nikakvo čudo, da su klonuli duhom i mnogi dobri vjernici. lani se danas u čudu pitaju, zašto tolike strahote u svijetu? Ne mogu razumjeti, zašto moraju jednako trpjeti i pravedni i nepravedni. Da li je Bog uopće u stanju obuzdati ikada više sva ova zla i uspostaviti opet kršćanski poredak na zemlji? Slične su se misli nameta le i pobožnom psalmistu, kada je narod izraelski bio u sužanjstvu babilonskome, a protivnici mu se rugali pitajući: »Gdje je Bog njihov?«[246]
   
Znam, da će se mnogi začuditi, kada čuju te riječi. Zar je dobročinstvo Božje tisuće popaljenih kuća, porušenih mostova, uništenih javnih zgrada, osiromašenih obitelji, ostavljene djece, poubijanih ljudi? Za onoga, koji sve stvari gleda samo tjelesnim očima, to svakako nije nikakvo dobročinstvo nego strašna nesreća. Ali za čovjeka, koji sve stvari gleda očima vjere, sadašnja zla su doista veliko dobročinstvo Božje. Kad bi kojemu vinogradaru tuča uništila vinograd, bila bi ludost govoriti mu o nekom dobročinstvu. Ali kad bi tuča, koja uništi njegov vinograd, bila od čistoga zlata, ne bi to sigurno smatrao nesrećom nego velikim dobitkom, jer bi tvarna šteta bila stostruko naplaćena vrijednošću zlata. To je dobro razumio sveti Pavao apostol, kada kraj svih patnja, koje su ga stizale, govori: »Napunio sam se utjehe; izobilan sam radosti posred sve nevolje naše.«[247] »Tako i sadanja zla nisu za pravoga kršćanina nesreća nego lijek u ruci Božjoj, kojim se Bog služi, da nas izbavi od pravoga zla. Ta zar nas nije Isus Krist učio moliti: »Oče naš, koji si na nebesima?«[248]A za pravoga oca, koji uistinu ljubi svoje dijete, zapisao je sam Bog Duh Sveti: »Tko štedi šibu, ne ljubi sina svojega, a tko ga ljubi, kara ga za vremena.«[249] I nas dakle sve kara Otac nebeski ovim strašnim ratom, jer nas iskreno ljubi.
   
Mnogi je čovjek posve zaboravio, koji je cilj i svrha njegova života na zemlji. A kada ne bi bilo nevolja i jada, kakvi su sada snašli čovječanstvo, mnogi se ne bi nikada više
obratili k Bogu. Možda bi im nekoliko godina išlo dobro na zemlji, ali bi zato trpjeli kroz svu vječnost. Bog ih hoće izbaviti po ovim teškim nevoljama. Čuli ste već toliko puta onu  priču o rasipnom sinu. Dok god je bilo novca u džepu, nije mu bilo ni na kraj pameti da se popravi i vrati poštenom životu u kući svoga oca. Tek onda, kad je nastupila strašna glad, i on nije imao što jesti, nego uzimao koštice, kojima su hranili svinje, otvorile su mu se oči. Tek onda lupio je šakom o prsa i vrativši se k ocu, skrušeno priznao: »Oče, sagriješih nebu i tebi; nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.«[250] Sigurno je, da su strašna zla, koja su snašla čovječanstvo, vrlo bolna operacija, ali je sigurno i to, da mnogi ljudi ne bi više nikada našli put k Bogu Ocu nebeskome, da se ne hrane zlima, koja ih čine bjednijima od životinja.
   
Što mislite, zašto? Sigurno ne da ih upropasti, nego da ih iskuša. Prije nego li udari jaka bura, ne može se nikada znati, da li je korijenje stabla čvrsto ili ne. Jednako tako prije nego navale nevolje, ne može se reći, da li čovjek više ljubi Boga ili stvorenja, kojih se mora u patnjama na ovaj ili onaj način odreći. Job je bio bez sumnje svet čovjek, jer ga Sveto Pismo zove pravednikom. Ali njegova je svetost i veličina došla do izražaja tek onda, kada je bez mrmljanja i prigovaranja primio iz ruke Božje strašne udarce, izgubivši svu djecu i sav imetak, pa i samo tjelesno zdravlje. Pljeva se ne može lučiti od pšenice nego li puhanjem vjetra. A mirisave biljke pokazuju svoj miris najbolje onda, kad se malo zgnječe među prstima. Oni dakle, koji žive u miru s Bogom, pa ih ipak stižu nevolje kao i druge ljude, ne smiju mrmljati niti zdvajati, nego sa zahvalnošću primati sve ove udarce iz ruke Božje, te njima odslužiti tolike vremenite kazne, govoreći sa svetim Augustinom: »Gospodine, ovdje na Zemlji pali i reži, samo me poštedi u vječnosti.« Nevolja sadašnjih dana čisti pravednike od nesavršenosti. Vinogradar mora svake godine obrezivati vinograd, ako hoće da mu donese rod. I što je vinograd plemenitiji, tim ga pomnije obrezuje. Gospodin Bog je vinogradar, a mi smo vinograd njegov. Pravednici su najplemenitija loza.

Zato ju Božji vinogradar brižno obrezuje oštrim nožem jada i nevolja, kakve sada proživljavamo. Sadašnje nevolje umnažaju našu snagu. Jer, da željezo postane tvrdo, mora se po njemu udarati čekićem bez milosrđa. Sadašnje nevolje umnažaju u pravednicima ljubav Božju. Ide im, veli sveti Franjo Saleški, nekako slično, kao i Noinoj barci. Što su se više dizali valovi, više se dizala i njegova barka. Sadašnje nevolje umnažaju zahvalnost prema Bogu, koja je jedna od prvih naših dužnosti. Jer tek onda kad čovjek sve izgubi, tek onda postane svjestan, koliko je dobro primao od Boga. Sadašnje nevolje umnažaju poniznost pravednika, koji mora danas trpjeti sa strane opakih i pokvarenih ljudi premnoge nepravde i poniženja. One umnažaju revnost u molitvi. Nikada nisu apostoli tako skrušeno molili, kao onda kada je oluja zaprijetila potopom lađici, u kojoj su se nalazili. Svi su kao jedan čovjek povikali: »Gospode, spasi nas, izgibosmo!«[251] Boli i nevolje čuvaju pravednika, da se ne pokvari.

Gospodin Bog čini s njime slično, što i ljudi s ribom. Ako ju hoće sačuvati, onda ju moraju dobro posoliti. Koliko god ovaj ili onaj čudno gledao nevolje i nesreće koje stižu pravednika, često doprinose i njegovoj zemaljskoj sreći. Pravedniku Jobu bilo je sve uništeno, tako da mu se rugala i žena i prijatelji, što se toliko uzdao u Boga. A što kaže Sveto Pismo? »I Gospod preokrenu sudbinu Jobovu ... Dvostruko dade opet Jobu sve, što je bio posjedovao.«[252] Konačno, što je najvažnije, ovaj će zemaljski život ipak brzo proći. Jadi i nevolje, koje danas moraju podnositi i dobri ljudi, služit će im, da sigurnije postignu vječno blaženstvo. Mnogi su danas slični onom Lazaru iz Evanđelja, koji je toliko bio bijedan, da mu ljudi nisu htjeli priuštiti ni mrvica, koje su padale sa stola nekoga bogataša. Što više, i »psi su dolazili i lizali rane njegove.«[253] Ali je baš po tim nevoljama bio onako proslavljen na nebu. Neka dakle svi oni dobri ljudi, koji danas toliko trpe, drže na umu riječi svetoga Pavla apostola: »I znamo, da onima, koji ljube Boga, sve zajedno pomaže na dobro.«[254]
   
Kao što je svaki stvor, tako su i pojedini narodi i svi narodi zajedno potpuno ovisni o Bogu, jer »malo i veliko stvorio je On«.[255] Zato su i narodi dužni, da daju Bogu čast. A kad tamo, događa se protivno. I mi možemo nažalost govoriti o posebnim našim narodnim grijesima, kao što je bijela kuga, pa bogumrska kletva i psovka, koja tako strašno vrijeđa dostojanstvo Božje. Kad dakle gledamo, kako je teško pogodila ruka Božja naš hrvatski narod, nemojmo se čuditi, nego se ponizimo pod silnom rukom Božjom. Ta za Gospodina Boga stoji pisano: »Ljubiš sve, što postoji, i ne mrziš ništa od onoga, što si stvorio. Jer da si bio što mrzio, ne bi onda to stvorio.«[256] Stoga vjerujemo, da dragi Bog po ovim nevoljama, koje je poslao na našu domovinu, želi najbolje našemu narodu. Kao što stabla u voćnjaku nakon zime opet procvatu, prolistaju i donose obilati plod, tako vjerujemo, da će po beskrajnoj dobroti Božjoj sve ove nevolje biti podloga procvatu, sreći i blagostanju naše domovine.
   
Katastrofa, koja je zadesila čovječanstvo, tako je velika po svom opsegu, da su mnogi, inače dobri vjernici, posve zbunjeni, i da se u njihovim dušama i protiv njihove volje
javlja sumnja, može li Bog obuzdati ovakva zla, kakva ne pamti dosad povijest roda ljudskoga.

Kad bismo mi, dragi moji vjernici, svjesno sumnjali o tome, onda bismo nanijeli tešku uvredu neizmjernomu Veličanstvu Božjem. Baš ove strašne nevolje dokazuju, a budućnost će dokazati još bolje, da je Gospodin Bog apsolutni gospodar svega zbivanja na zemlji, i da ništa, upravo ništa, nije kadro oteti se Njegovoj božanskoj vlasti. Znate li, što govori za Njega Knjiga Mudrosti?: »Jer ti si u stanju djelom pokazati veliku moć svoju. Tko se može oprijeti snazi mišice tvoje? Jer kao prašak na tezulji sav je svijet pred tobom kao kap rose, koja ujutro padne na zemlju.«[257] A sveti Izaija prorok pita: »Tko je šakom izmjerio mora i mjeru neba odredio pedljem? Tko je u korito nasuo prah zemaljski, gore izmjerio na mjerila, bregove na poteg njihov? Tko je upravljao duh Gospodnji, tko ga je upućivao kao savjetnik? S kim je imao vijeće, da mu je dao razboritost, da ga je naučio putu pravice, doveo ga do spoznaje i pokazao mu put razbora? Eto, narodi su kao kap iz suda, kao prašak na mjerilima broje se! Eto, otoci su mu kao zrno pijeska, što ga podigne ... Svi su narodi kao ništa pred njim. On ih drži za ništa i ništave. S kim ćete izjednačiti Boga, što ćete uz Njega staviti kao priliku?«[258]

Kad dakle takav kormilar upravlja sudbinom roda ljudskoga, pojedinih naroda i svakog pojedinog čovjeka, ne mora li naše pouzdanje u Gospodina Boga na nebesima biti neograničeno? Kako su dakle smiješni oni ljudi, koji mrmljaju i prigovaraju, umjesto, da se ponizno poklone pred svetim odlukama Svemogućega Boga! Puno je bolje načinio  onaj Bogom nadahnuti pjesnik u Svetome Pismu, kad govori: »K tebi podižem oči svoje, koji prebivaš na nebesima. Kao što su oči sluga upravljene k rukama gospodara njihovih; kao što su oči sluškinje upravljene k rukama gospodarice njezine; tako su oči naše Gospodu, Bogu našemu, dok nam se ne smiluje.«[259]
   
Mi kao ograničena bića sve mjerimo sitnim ljudskim mjerilima. Tako i Božju dobrotu i milosrđe. Čovjek je dobar od danas do sutra. Ali Božja dobrota i milosrđe nema granica. Ne znate li, što govori Gospodin Isus Krist: »Koji sin od vas da od oca zamoli kruha, zar će mu dati kamen? Ili ribu, zar će mu mjesto ribe dati zmiju? Ili ako zamoli jaje, zar će mu dati štipavca? Kad dakle vi, koji ste zli, znate dobre dare darovati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati Duha Svetoga onima, koji Ga mole?«[260] A ako nam daje duhovna dobra, koja su mnogo vrednija, kako bi nam onda uskratio ono, što je puno manje vrijedno, zemaljska dobra, potrebna za život?

Ne klonimo dakle duhom, nego radije hvalimo Gospodina, kako nas opominje kralj David: »Hvalite Gospoda! Jer je dobar, jer milost njegova traje dovijeka.«[261] Milosrđe Njegovo traje i sada u ovim teškim nevoljama, koje naš ograničeni um smatra najvećom nesrećom, ali iz kojih će Božja mudrost izvesti sasvim sigurno naše najveće dobro.
  Svima Vam je dobro poznata povijest egipatskoga Josipa. Na ljudsku sudeći, bila je za njega strašna nesreća, kada su ga zavidna braća prodala kao roba u Egipat. Mnogo je prepatio taj pravednik kao rob u kući Potifarovoj. Ali sve je konačno svršilo na veliko dobro njegovo i njegove braće, kojima reče, kad im se otkrio: »Ne korite sebe za to, što me prodaste ovamo; jer Bog me poslao pred vama, da vas uzdrži na životu.«[262] Možemo li dakle mi sumnjati, da bi u sadašnjoj strašnoj oluji moglo nešto izmaći Božjoj moći i mudrosti, kad stoji pisano: »Velika je mudrost Gospodnja. On je jak moću i vidi sve.«[263] Nijedan se razborit čovjek ne usuđuje prigovarati vještome majstoru, koji u svojoj radionici izrađuje kakvu umjetninu.

A kako tek nerazborito čine oni ljudi, koji podvrgavaju kritici Božju upravu svijeta i žale se na sadašnje nevolje, kao da Bog ne zna za njih i kao da ne može iz njih izvući najveće dobro za pojedince i narode, kao što je iz nesreće Josipove izvukao ne samo veliku korist, nego upravo spas njegov i njegove obitelji, koja bi bila po umrla od gladi, da on nije bio pravodobno prodan u Egipat. Mnogo ćemo bolje dakle učiniti, da umjesto kritiziranja padnemo na koljena te se sa svetim Pavlom apostolom poklonimo mudrosti Božjoj u punom pouzdanju srca i duše: »O dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučivi sudovi njegovi i neistraživi putovi njegovi. Jer tko je upoznao misao Gospodnju? Ili tko mu je bio savjetnik? Ili tko mu je što prije dao, da mu se uzvrati? Jer je sve od njega i po njemu i u njemu. Njemu slava uvijeke!«[264]
   
Ljudski rod potonuo je danas u grijesima i opačinama. Ne možemo puno bolje reći ni za naš narod. Koliko se strašnih psovka sasulo samo minule godine na Boga i Presvetu
Bogorodicu iz ustiju hrvatskih sinova! Koliko se je griješilo proti šestoj zapovijedi Božjoj! Koliko se je griješilo proti bračnoj vjernosti, koliko se je griješilo pijanstvom, klevetama, ogovorima, nemarom za svetkovanje dana Gospodnjega, za primanje sakramenata, koliko je počinjeno krađa, ubojstava, otimačina! Kad se svega sjetimo, i nehotice nam dolaze na um riječi Davidove: »Spasi me, Bože: jer dođoše vode sve do duše moje. Propadam u dubokom glibu, gdje nema dna. Tonem moru u dubine i oluja me potapa.«[265]

Gospodin Bog je spreman pomoći. Ali nas ujedno opominje, što od nas traži i očekuje, kad čitamo u Svetome Pismu: »Da sam nosio u srcu svojem bezakonje nikad me ne bi uslišio Svemogući.«[266]
Moramo dakle stvoriti čvrstu odluku u duši, da ćemo prekinuti sa starim grješnim životom i služiti mu ubuduće »u pravdi i svetosti istinitoj.«[267] Ona velika grješnica, Magdalena, bila je uslišana onaj čas, kad je raskajana pala do nogu Isusovih i počela ih zalijevati suzama pokajnicama i otirati kosom svojom. Čim je kralj David priznao svoj teški grijeh preljuba i ubojstvo svoga najboljeg vojnika Urije, već mu prorok najavljuje utješnu stvar: »I Gospod je tebi oprostio grijeh tvoj. Nećeš umrijeti.«[268] Tek što je razbojnik na križu izustio riječi: »Gospodine, sjeti se mene, kad dođeš u kraljevstvo svoje«, već čuje i utješne riječi od Krista Gospodina: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.«[269] Carinik Zakej izustio je skrušenim srcem riječi: »Evo, polovicu svoga imanja, Gospodine, dajem siromasima, i ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« I odmah mu Isus Krist odgovara: »Danas dođe spasenje kući ovoj.«[270]Sveti Petar plakao je gorko, što je zatajio Krista, a Gospodin ga malo iza toga postavlja za vrhovnog glavara svoje Crkve.

Sve dakle ovisi sada samo o nama, predragi vjernici, hoće li Gospod skratiti dane kušnje ili ne. On traži od nas obraćenje i iskreni popravak života. Poslušajte dakle glas prorokov, koji opominje: »Obratite se Gospodu, Bogu svojemu! Jer je on milostiv i milosrdan, dugotrpan i bogat milosrđem i požali nesreću.«[271] Koliko smo puta Mi u prošloj godini pozivali na pokoru, obavljali pokorničke procesije! Pa ipak mnogi se još uvijek ne popravljaju, nego nastavljaju živjeti kao i prije, misleći: ima vremena! A to baš hoće đavao! S pravom stoga kažu, da je put u pakao popločen samim dobrim odlukama, koje se nikada ne izvedu. Baš onako, kao što su i suvremenici patrijarhe Noe griješili dalje, dok nije jednog dana navalila voda i potopila sve osim pravednika Noe i njegove obitelji. »Ne oklijevaj, opominje nas Sveto Pismo, ne oklijevaj obratiti se k Bogu! Ne zavlači od dana do dana! Jer iznenada provali gnjev Gospodnji, i ti ćeš biti ugrabljen u dan plaće.«[272] To je dobro razumio veliki učitelj Crkve, sveti Augustin, pa zato ovako opominje kršćane: »Veliš, od sutra ću pobožno živjeti. Ali čuj: Bog ti je obećao oproštenje, no sutrašnjeg dana nije ti obećao. Ako si dosada zlo živio, počni još danas dobar život.«[273]
Koliko bi jada prištedjeli sebi i svojoj domovini, kad bi svi ovo dobro shvatili i uzeli si k srcu!

Ta zašto baš čovjek, kojega je Bog obdario razumom i slobodnom voljom, zašto baš čovjek mora biti najgori među svima stvorenjima? O, koliko nas mora boljeti taj nehaj prema Bogu u današnjem svijetu, kad se sjetimo onih lijepih riječi sv. Grgura pape upropovijedi na blagdan Sveta Tri Kralja: »Sve su stvari posvjedočile, da je njihov Stvoritelj došao na svijet. Priznala su ga nebesa, jer odmah šalju zvijezdu. Priznalo ga je more, jer pod njegovim nogama postaje kao cesta. Priznala ga je zemlja, jer se prigodom Njegove smrti trese. Priznalo ga je sunce, jer sakriva zrake svoga svjetla (na Golgoti). Priznalo ga je kamenje i stijenje, jer se prigodom Njegove smrti raspucalo. Priznalo ga je podzemlje, jer je tom zgodom vratilo mrtve, koje je sakrivalo.«[274]Jedino ga nisu priznali nevjerni Židovi, koje je bio obdario tolikim dobročinstvima. A isto tako neće da ga priznaju pravim kršćanskim životom danas toliki ljudi, koji su primili još veća dobročinstva od Boga. Tada se još čude, da tolike nevolje biju svijet. Gospodin Bog u svojoj neizmjernoj dobroti ide tako daleko, da je posebnim ukazanjem Majke Božje u Fatimi na poseban način upozorio ljude na sva ova strašna zla. »Ja sam, govori Blažena Djevica Marija, Majka Božja Presvete Krunice. Dolazim upozoriti vjernike, da promijene život i da više ne vrijeđaju grijehom našega Gospodina. Neka mole svaki dan svetu krunicu i čine pokoru za svoje grijehe. Neka se svijet posveti mojemu Bezgrješnomu Srcu. Na prve subote neka pristupaju naknadnoj svetoj pričesti!« I na ovo upozorenje dodaje Presveta Djevica utješno obećanje: »Konačno će ipak pobijediti moje Bezgrješno Srce i svijetu će zasjati opet doba mira.«

Mi smo vas, predragi vjernici, u minuloj godini, a i u pretprošloj godini na sve ovo mnogo puta upozorili i toplo Vam stavili na srce, da poslušate glas Presvete Bogorodice. Pozvali smo vas već mnogo puta, da se u svaku našu obitelj opet uvede zajedničko moljenje svete krunice; da se svaka obitelj posveti Presvetom Srcu Isusovu i Prečistom Srcu Marijinu; da se učlanjujete u bratovštine Prečistog Srca Marijina; da svi rado pristupate naknadnoj svetoj pričesti po želji Presvete Bogorodice; jednom riječi, da iz temelja promijenite život i da svi odložite po pređašnjem vladanju staroga čovjeka, koji ide u propast po prevarljivim pohotama« i obučete »novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu u pravdi i svetosti istinitoj.«[275]

Tada možemo računati na Božju pomoć i s punim pouzdanjem gledati u budućnost, ma kako se crni oblaci nadvi li danas nad našom domovinom i nad cijelim svijetom. Grješnici imaju razloga strepiti pred budućnošću. Ali oni, koji su u miru s Bogom, nemaju razloga da strepe, već radije sa svetim kraljem Davidom neka govore iz punine srca: »Gospod je svjetlost moja i spasenje moje, koga da se bojim? Gospod je zaštitnik života moga: od koga da strepim?«[276] Ako mi se približe zlikovci, da me unište, tlačitelji i neprijatelji moji: oni će posrnuti i pasti. Neka se skupi tabor proti meni, srce moje ne zna za strah; neka plane boj proti meni, ja ću se svejedno ufati.«[277] Ufat ćemo se svim srcem i svom dušom u Gospodina Boga našega, koji jest i ostaje dovijeka jedini gospodar neba i zemlje i svih događaja u povijesti čovječanstva. Da to ufanje ostane nepokolebivo u vašim srcima, podjeljujemo vam, predragi vjernici, od srca svoj natpastirski blagoslov!
     

Ispiši stranicu