1936. - 1940.
Fotografija s naslovnice prikazuje pisaći stroj u Muzeju bl. Alojzija Stepinca kojim je Stepinac tijekom zatočeništva ispisao tisuće pisama i propovijedi.
Božićne poruke Nadbiskupa-koadjutora, Zagreb, 1936.
Božja je ekonomija drukčija od naše
(...) Što ću da Vam drugo kažem o Božiću nego li ono, što su i anđeli rekli prigodom rođenja Kristova: - Slava Bogu na visini, a mir ljudima, koji su dobre volje! [30] Mir želim i ja svima svojim vjernicima, a napose organiziranim katolicima. Mir s Bogom, mir sa samim sobom i mir s bližnjima.
- Nedavno ste bili u Rimu, pa biste li nam mogli što kazati o tom svom putu?
Što se tiče puta u Rim, nemam mnogo da kažem. Išao sam po službenom poslu. Osim toga kad čovjek dođe na grobove tolikih slavnih mučenika sv. Crkve, dobiva opet novog poleta i elana u teškim danima, koje proživljavamo. Znate i sami, kako djeluje na dušu, kad čovjek kleči na grobu prvaka apostolskog, nekada skromnog ribara galilejskog, a kasnije poglavice apostolskog i prvoga pape sv. Petra apostola.
Pomolio sam se na njegovom grobu ne samo za potrebe svoje dijeceze nego i cijelog hrvatskog naroda, da mu Gospod Bog po njegovom zagovoru sačuva najveće dobro - sv. vjeru katoličku, za koju je kroz stoljeća prolio toliko krvi, a koju mu i neprijatelji i lažni prijatelji hoće danas da iščupaju iz duše na sve moguće načine.
Da sam tom zgodom pogledao i grandioznu izložbu katoličke štampe, samo se po sebi razumije. Moram ovom zgodom konstatirati, da hrvatski katolici još uvijek ne cijene dovoljno važnost čiste katoličke štampe, koja ne pozna kompromisa, a napose dnevne štampe.
Tko hoće da služi Bogu, ne može u isto doba da kadi i đavlu. To bi moralo biti načelo svakog katolika i mjerilo, kad uzima novinu u ruku. Makar hrvatskim katolicima ne stoje na dispoziciju ni iz daleka tolika novčana sredstva, što ih imade protivnička štampa, ipak složnim radom možemo da budemo brzo gospodari situacije. Na polju pučke prosvjete dokazuje nam to naše prezaslužno Svetojeronimsko društvo, koje je uspjelo nadvisiti kraj svih teškoća sva poduzeća ove vrste.
-Komunisti i njihova ekspozitura Pučka Fronta sve više navaijuje na Katoličku crkvu. Biste li nam o tome mogli što kazati?
Previše me pitate, ali ću vama ipak nešto kazati i to posve načelno:
Što se tiče tako zvane »Pučke Fronte«, ne bih Vam ni riječi o njoj rekao, kad bi to bila čisto politička stvar, jer se u takve stvari ne želim miješati. No, tko danas ne zna, da je Pučka Fronta samo trojanski konj, pomoću kojeg se komunisti hoće prikriveno dočepati vlasti, taj je ili potpuni ignorant ili veliki naivčina. No bilo kako bilo, mi se na tom trojanskom konju, što ga nuđa Moskva, zahvaljujemo i uljudno ga otklanjamo, makar se na oko pričinjao ljepšim i od šarca Kraljevića Marka!
Djelatnost komunista ne valja nipošto podcijeniti. Zar ne vidite, koliko su strahovitih zala i nedjela počinili u Rusiji, Meksiku, Španjolskoj? To je zator svake kulture i civilizacije, svake pravde i poštenja. Ne dao Bog, da hrvatski narod ikada stigne takova strahovita nesreća, kao što je stigla Španjolsku ili Rusiju.
Ali s druge strane ne valja ih se ni bojati. Običnim ljudima može se to pričinjati nečim neobičnim za ljudski rod, ali čovjeku kršćaninu prosvijetljenu vjerom nije to tako neobično. Činjenica je naime općenito poznata, da je rod ljudski opet duboko zagrezao u grijehe i da redovite opomene Božje skoro više ne koriste. Kad ne koriste više obične opomene, da se ljudi opamete, onda dragi Bog šalje izvanredne kazne, da ljude dovede opet k pameti. Jednom pošalje npr. Asirce, kao što čitamo u Sv. pismu, drugi put Turke, treći put komuniste itd. Bogati su npr. zaboravili na zakon ljubavi prema sirotinji, i zato im revolucija odnosi sve, kao što se desilo u Rusiji.
Ljudi su se podali najodurnijim užicima bez obzira na Boga i na zakon njegov, zato im revolucija oduzima ne samo mogućnost za uživanja, nego i sam goli život. Pa ako se nama pričinja možda odviše dugo vrijeme, dok se opet povrati red u ljudsko društvo, Božja je ekonomija nešto drukčija. Mille anni ante oculos Tuos, tanquam dies hesterna, quae praeteriit! [31], veli prorok.
Uostalom mi možemo mnogo da pospješimo Božje planove, i to da nastojimo što više oko vlastitog posvećenja, a onda oko temeljitog preporoda našega puka. Zato i potičemo svom snagom Katoličku Akciju. Kad se odstrane ili bar svedu na minimum tolike opačine, što ih danas vidimo na svijetu, nema sumnje, da će i milosrđe Božje skratiti brzo dane kušnje nesretnom čovječanstvu.
Uostalom, kao što se iza općeg potopa pojavila na nebu duga kao znak pomirbe neba i zemlje, tako mi se pričinja, da vidim već prve znakove mira, makar možda doživjeli još nekoliko strašnijih dana, nego što smo ih proživjeli. Svatko, naime, iole zdrave pameti vidi, da sve što je plemenitije u ljudskom društvu, traži sve više Boga i duhovni život.
Pusta materija ne može danas više da zasiti misaona čovjeka. Nisu li tome dokazom i sama nebrojena samoubojstva, kojima se svaki dan pune razne bulevarske i pornografske novine? Zato je pitanje konačnog sloma komunizma samo pitanje vremena. Može se momentalno dočepati i vlasti, no njegov konačni slom tako je siguran, kao što je sigurno sunce na nebu, jer se sistem, koji se protivi zdravom razumu i ljudskoj naravi, ne može trajno održati.
- Ima li u Europi, koji preziru kršćansku kulturu i civilizaciju i htjeli bi se vratiti na neku pogansku kulturu, koju zovu »autohtonom«?
Što da Vam kažem o tim pojavama?
Poznata mi je ta stvar i jako me je ražalostila, kao i svako drugo hrvatsko katoličko srce, ali toj agitaciji pojedinaca ne treba davati veće značenje, jer je ogromna većina našega naroda dobro razumjela ciljeve te agitacije i odbacila je posve od sebe. To sam ja najbolje na svoje oči vidio prilikom svoga pohoda po župama i selima široke nadbiskupije. Neka ti pojedinci imaju pred očima, da je ogromna većina našega seljačkoga naroda ne samo izvana nego i u nutrini svojoj duboko katolička i vjerska.
Ne valja se ni tome odviše čuditi. Ako otvorite sv. Pavla, vidjet ćete, da je on već onda upozorio svoga dragog učenika Timoteja na slične pojave kad kaže: »Erit enim tempus, cum sanam doctrinam non sustinebunt, sed ad sua desideria coacervabunt sibi magistros, prurientes auribus; et a veritate quidem auditum avertent, ad fabulas autem convertentur. - Jer će biti vrijeme, kad zdrave nauke ne će primati, nego će si po svojim požudama nakupiti učitelje, jer ih uši svrbe. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se bajkama.« (2 Tim 4, 3. 4).
Hrvatska straža, Božić, 1936., br. 295., str. 1
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 147-149.
[30] Lk 2, 14.
[31] »Tisuću godina u očima tvojim kao jučerašnji dan koji je minuo.« (Ps 89, 4)
Okružno pismo nadbiskupa Stepinca protiv pobačaja (bijele kuge) upravljeno liječnicima, 10. siječnja 1940.
Vrlo poštovani gospodine!
ZA LJEPŠU BUDUĆNOST HRVATSKE – PROTIV BIJELE KUGE
Svijest odgovornosti pred Bogom kao duhovnog poglavara, ljubav prema narodu iz kojega sam nikao i pijetet prema domovini potiču me, da se na Vas, vrlo cijenjeni gospodine, kao i na Vaše ostale liječničke drugove obratim sa nekoliko riječi u pitanju, koje ne samo duboko zadire u ljudsku savjest, nego je i od golemog značenja za čitav narodni život.
To je pitanje abortusa, koji je zauzeo toliki mah u našoj domovini, da pomalo zadobiva karakter pravog narodnog samoubojstva. To narodno zlo možete Vi po naravi svoga zvanja najuspješnije da pobijate. I upravo u toj činjenici nalaz opravdanje i ovaj moj apel na Vas.
Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti da on bude nešto drugo nego što uistinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimična ubojstvo nevinog čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grešno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepa težnja za stjecanjem.
Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama teško ranila stablo narodnog života u naše doba.
No dok pred one, koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenjive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo. Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života i našem hrvatskom narodnom životu nanio porok pobačaja.
S toga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdubl ja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda. Upravo stoga s druge strane ni časom ne sumnjam, da će mnoga gospoda, kojima je upravljeno ovo pismo, prožeta visokom vjerskom i etičkom svijesti, u plemenitosti svoje duše osjetiti, kako su moje riječi istinite i opravdane.
U svijesti dakle velike odgovornosti pred Bogom, u ljubavi prema narodu mome i domovini, koja je u meni jača od svakog ljudskog obzira i u dubokoj nadi, da će moje riječi biti primljene onom ljubavi kojom sam ih i napisao, obraćam se evo na Vas, vrlo poštovani gospodine, kao liječnika, te Vas molim, da u okviru svoga znanja, gdje je (uz religioznu pouku) dana najveća mogućnost borbe protiv pobačaja, poradite što intenzivnije oko toga, da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane.
Neka Vas, tom plemenitom nastojanju vode visoki motivi istinske i prave ljubavi prema narodu i visoka etička svijest, koja izvire iz duboko ukorijenjene religiozne spoznaje vječnog zakonodavca i neuklonjive sankcije njegova zakona, koja nikad neće izostati, pa ni onda, kad su pobačaj možda odobrili ili prelaze šutke preko njega ljudski zakoni.
U Zagrebu, dne 10. siječnja 1940.Dr. Alojzije Stepinac,
nadbiskup zagrebački
IZVOR: CP, XLIII., str. 2333.; usp. KL, 91 (15. veljače 1940.), br. 7., str. 73.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 95-96.Okružno pismo nadbiskupa Stepinca o prikupljanju pomoći izbjeglim i prognanim Židovima početkom Drugoga svjetskoga rata, 11. siječnja 1939.
Okružno pismo nadbiskupa Stepinca (»Akcija za pripomoć izbjeglicama«) o prikupljanju pomoći izbjeglim i prognanim Židovima početkom Drugoga svjetskoga rata.Ovo pismo svjedoči kako nadbiskup Stepinac nije bio ni »germanofil« – ljubitelj Nijemaca, ni »germanofob« – »deutschfeindlich«,[63] neprijateljski raspoložen prema Nijemcima, nego je, vođen kršćanskom ljubavlju, sve učinio da zaštiti Židove i sve one koje su Nijemci zbog bilo kojega razloga prognali iz Reicha
Zagreb, 11. siječnja 1939.Poštovani Gospodine!
Uslijed žestokih i nečovječnih progona morao je veliki broj ljudi ostaviti svoju domovinu. Ti su jadnici ostali ne samo bez domovine nego i bez sredstava za život. Lutaju po svijetu da nađu zemlju koja će im dati mogućnosti da stvore sebi i svojima novu egzistenciju. Velik broj takovih boravi privremeno u Jugoslaviji. Mnogi su od njih sa ženom i djecom. Njihova je tragika teška, a bijeda neopisiva.
Svaki se dan obraća na nas veliki broj takovih emigranata tražeći savjeta, intervencije, preporuku, pripomoć u novcu ili u naravi. Ima među njima i intelektualaca, i takovih koji su negda dobro stajali.
Naša je kršćanska dužnost da im pomognemo. Stoga držim za potrebno obratiti se na ljude dobra srca i plemenitih osjećaja s molbom za pripomoć spomenutim bijednicima. Slobodan sam obratiti se i na Vas, Poštovani Gospodine, kao člana naše Crkve, koji ćete najbolje shvatiti tragiku ovih ljudi bez doma, bez sredstava, bez pravoga cilja, da dadete svoju potporu fondu koji će biti upotrebljen u korist emigranata.
Molim da na priloženom listu označite svoj dobrovoljni mjesečni doprinos kojim ćete podupirati ovu tako potrebnu akciju.
Uz odlično poštovanjeDr. Alojzije Stepinac
Nadbiskup
IZVOR: CP, sv. C., str. 711.; spis je pronađen među dokumentima izbjegle Vlade NDH u Leibnitzu 1945. godine.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 82.
[63] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 34, str. 80.–81.Okružnica nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojom zabranjuje svećenicima svoje nadbiskupije kandidirati se na listi bilo koje političke stranke ili grupacije, 10. kolovoza 1938.
Broj 6348. Kako se u zadnje vrijeme sve više govori o parlamentarnim izborima, i u vezi s time o raznim kombinacijama, to svećenstvu zagrebačke nadbiskupije stavljam do znanja slijedeće:
Nijedan svećenik zagrebačke nadbiskupije, bio aktivan ili u penziji, i bio u kojoj mu drago službi, ne će na tim izborima moći kandidirati, bez obzira, koje stranke ili grupacije kane na tim izborima nastupiti.
Prema tome, u koliko bi do takvih izbora došlo, neka se ni jedan svećenik ne obraća amo za dozvolu kandidiranja, jer takve dozvole ne će dobiti.
U Zagrebu, dne 10. kolovoza 1938. g.Žig NDS:
Alojzije v. r.
Nadbiskup
Br. 5997/46.
Prijepis se slaže sa izvornikom.
Zagreb, dne 1. listopada 1946.
Ravnatelj nadb. pisarne:
Dr. Grundler
IZVOR: CP, sv. LXVI; str. 1085.; usp. Sudski stup NRH – 6/46, str. 1085.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 53.Okružnica nadbiskupa Stepinca o pomoći poplavljenim krajevima, 9. lipnja 1939.
Broj 5214.
OKRUŽNICA
Velečasnom svećenstvu
Sve velečasna svećenstvo pozivljem, da u nedjelju 18. lipnja o. g. pročita narodu ovu moju poslanicu:
Predragi vjernici!
Kako je poznato, pred kratko je vrijeme teška vremenska nepogoda snašla neke hrvatske krajeve.
Od velikih kiša nabujaše i razliše se rijeke i potoci. Poplavljena je na tisuće jutara, uništeni usjevi, zamuljena trava; pokvarena spremljena hrana; odnesena gospodarsko i obrtničko oruđe; odronjene zemlje; podrovane, rasklimane, srušene kuće; – jednom riječju, bijeda i nevolja.
Naročito postradaše krajevi oko Samobora, Karlovca, Klanjca, Ogulina, Gradiške, Mačkovca, a i drugdje.
Tuga mi se svija oko srca kada slušam i mislim o tim strahotama. Duboka sućut duše moje prati sve siromašne stradalnike.
Vruće se molim Bogu, da skrati i ublaži nevolje.
Predragi vjernici! Jedna od najljepših i najvećih zapovijedi Gospodina našega Isusa Krista i naše svete vjere jest zapovijed: Ljubi bližnjega!
I to djelotvorno!
Krasne su u tom pogledu i riječi sv. Jakoba[84] apostola: » Kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera mrtva bez djela.«[85] »Čovjek se djelima opravdava. «[86] – »Tko čini djela, bit će blažen u djelima svojim.«[87]
Po zapovijedi Gospodnjoj i riječima apostolskim dužni smo djelima pomoći čovjeku, koji je u nevolji, a kamo li ne onima, koji su nam najbliža braća, članovi hrvatskoga naroda, kojemu svi pripadamo.
Kršćanska nam dakle ljubav nalaže, da djelima pomognemo nastradaloj braći.
Stoga Vas, predragi vjernici, pozivljem i molim, da to učinite, koliko koji može, jedan novčanim, ma i najmanjim prinosom, drugi u žitku, ili primanjem djece na prehranu, ili na koji drugi način.
Neka to napose učine oni krajevi, koji su ostali pošteđeni. Neka je to ujedno kao njihova zahvala Bogu s jedne strane, a s druge kao prošnja, da ih i dalje čuva od takovih nepogoda.
Sakupljanje u crkvama neka se obavi u nedjelju 25. lipnja.
Kako je »Gospodarska Sloga« organizirala pripomoć i na drugim stranama hrvatskog društvenog i privrednog života, neka se sakupljeni prinosi pošalju izravno »Gospodarskoj Slozi«, Zagreb.
Način sakupljanja i odašiljanja neka dogovori župnik s crkvenim odborom (ili kako preporučuju mjesne prilike).
Tko brzo daje, dvaput daje.
Ovom prilikom još toplo stavljam svim vjernicima na srce, da često upravljaju svoje molitve Bogu, neka bi po milosrđu svojem poštedio hrvatski narod od ovakovih teških prirodnih nepogoda.
U Zagrebu, dne 9. lipnja 1939.
+ Alojzije,
nadbiskup.IZVOR: CP, sv. XLII ., str. 2253.; usp. KL, 90. (15. lipnja 1939.), br. 24., str. 302.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 92-93.
[84] Sv. Jakova[85] Usp. Jak 2, 26.[86] Jak 2, 24[87] Jak 1, 25Okružnica nadbiskupa Stepinca o sakupljanju hrane za siromašne ljude u »Tjednu kršćanske ljubavi«, 7. ožujka 1939.
Zagreb, 21. ožujka. Prigodom »Tjedna kršćanske ljubavi« izdao je zagrebački Nadbiskup ovu okružnicu na svećenstvo:
OKRUŽNICA HRVATSKOG METROPOLITA
ZA »TJEDAN KRŠĆANSKE LJUBAVI«
Svima Vam je znana riječ sv. Grgura – Fiat refectio pauperis abstinentia jejunantis![69] Ta riječ pada mi na um u ovoj svetoj korizmi kad se opet nebrojeni bijednici obraćaju na me, moleći pomoć. Dobri Bog pomogao nam je, da smo preko našeg Karitasa nadbiskupije zagrebačke, kojeg smo osnovali prije 7 godina, sakupili i podijelili u tih sedam godina do sada oko milijun dinara među našu sirotinju, uvijek uz prethodni izvid jesu li vrijedni. Dakako da je najveći dio te svote doprinio zagrebački Ordinarij, ali su se spremno odazvale i mnoge druge dobre duše i doprinijele svoj dio što veći što manji. Sirotinje i dalje imade u našem Zagrebu, i to sve više i više iz istih župa naše hrvatske domovine. Ja danas nisam više u stanju doprinositi u ono mjeri u kojoj je mogao nekada da doprinosi zagrebački nadbiskup. A osiromašili su i drugi koji su rado davali.
To me ipak ne smeta a da se ne obratim na sve svoje svećenstvo, da pomogne Karitas nadbiskupije zagrebačke, koji smo osnovali prije sedam godina za pomaganje bijednih i nevoljnih i da provede prema priloženom programu »Tjedan kršćanske ljubavi« od 19. do 26 ožujka, a od sabranih priloga čekovnom uplatnicom Karitasa neka se pošalje u Zagreb polovica, a polovica ako župnik želi, zadrži za siromahe ne teritoriju župe. Nitko pametan ne može prigovoriti ovome, jer nema gotovo župe, iz koje ne bi bio koji taj jadnik u Zagrebu, pa je pravo da barem nešto doprinesu koji mogu i za svoje bijednike izvan teritorija rodne župe. Oni svećenici koji ne vrše pastve, neka doprinesu lično što mogu ili preporuče prijateljima i znancima da dadu svoj doprinos. Idealno bi bilo da se braća svećenici obvežu na mjesečni – makar samo od par dinara doprinos našem Karitasu. Ljubav prema sirotinji u današnje doba najbolji j e propovjednik svete vjere, pa i onda kad nas možda koji siromah grdi i psuje. Diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum![70]
Ako se gdje može sabrati štogod u naturi umjesto novca, i to će dobro doći.
Ovaj dopis nema karakter naredbe nego molbe, pa neka pojedinci postupe prema mjesnim prilikama. Sjetite se, ako Vam je teško, riječi Spasiteljevih: »Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, Meni ste učinili!«
U Zagrebu, dne 7. ožujka 1939.+ Alojzije, v. r.,
nadbiskup.I. Priprava:
PROGRAM ZA TJEDAN KRŠĆANSKE LJUBAVI
OD 19. DO 26. III. 1939.
a) Već tjedan prije t. j. od 12. ovog mjeseca, pa kroz cio tjedan kršćanske ljubavi od 26. ovog mjeseca školskoj djeci pod vjeronaučnim satom tumačiti djelotvornu kršćansku ljubav i upozoriti njih i njihove roditelje na ovaj Tjedan kršćanske ljubavi. Predočiti im primjer Kristov i prvih kršćana u korist siromaha. Poziv na male žrtve i sudjelovanje u ovoj akciji kršćanske ljubavi;
b) pripravna propovijed u nedjelju 19. ožujka ove godine kod svih sv. misa sa pozivom župljanima, da sudjeluju u ovoj akciji;
c) postaviti škrabicu ili tanjur na zgodnom mjestu za vrijeme funkcija u crkvi, u župskom uredu i na drugim zgodnim mjestima, te sabirati u nju od 19. do uključivo 26. ožujka;
d) sabiranje novca, živežnih namirnica i korisnih stvari u župi, upotrebljujući u tu svrhu članove Katoličke Akcije i nabožnih društava, u prvome redu muževe, onda žene, napokon ozbiljne mladiće i djevojke.
II. Glavni dan požrtvovnosti i ljubavi je 26. ožujka 1939.
a) ponovna sv. propovijed kod svih sv. misa sa osobitim naglaskom, da nije jedina svrha Tjedna kršćanske ljubavi sabrati što više sredstava, nego i oživiti smisao kršćanske požrtvovnosti, probuditi milosrđe i samilost;
b) sabiranje novca i dr. za vrijeme sv. mise;
c) eventualno koja priredba u korist ove akcije.
IZVOR: CP, sv. XL., str. 1129.; usp. HS, 11. (22. ožujka 1939.), br. 68., str 7.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 85-86.Smjernice za rad Katoličke Akcije u jubilarnoj godini, na blagdan Krista Kralja, 27. listopada 1940.
Prva i glavna zadaća Katoličke Akcije jest, da pomaže spašavati duše. Zato njezini članovi treba da pomažu svećenicima, kojima je Isus povjerio vodstvo u tom poslu. Zadaća je dakle njihova, da nastoje oko toga, kako bi svi kršćani upoznali dobročinstva Isusova nauka i Njegova otkupljenja i njima se u što obilnijoj mjeri koristili.
Jubilejska godina - poziv na obraćenje
Najljepšu i najbolju priliku za to imadu članovi Katoličke Akcije u ovoj svetoj jubilejskog godini. Nju je Namjesnik Isusov na zemlji sv. Otac Papa dao hrvatskome narodu sada, kad slavi tisućuitristotu godišnjicu prvih veza sa Svetom Stolicom. Rijetka je to povlastica, koja se daje samo u izvanrednim zgodama ili cijelom katoličkom svijetu, ili pojedinim pokrajinama i narodima. I ovom je zgodom Sv. Otac pokazao svoju osobitu ljubav prema hrvatskomu narodu, a radi njega svim katolicima u cijeloj državi.
U Starom Zavjetu se vraćala jubilejska godina svakih pedeset godina. U toj se godini: 1. svatko vratio svojoj kući i svojoj obitelji; 2. svakomu se natrag vratilo sve, što mu je bilo prodano: kuća, zemljište; 3. opraštali se i izravnavali dugovi; 4. dobivali su slobodu robovi i kažnjenici po zatvorima. (Lev 25)
Izravnavale su se dakle sve krivice i društvene razlike. U Novom Zavjetu sv. Crkva daje jubilejske godine. Ona nema vlasti ni sile, da poravnava krivice i društvene razlike. Ali Ona nas nuka uvijek, a napose u jubilejskoj godini, da »živimo kao što je On (Isus) živio.« (Iv 2,6); da »revno tražimo pravdu, vjeru, ljubav; mir s onima, koji prizivlju Gospodina iz čistoga srca.« (2 Tim 2, 22)
Uvijek nam sv. Crkva daje nebrojene milosti: po svetim Misama, svetim sakramentima, raznim oprostima i blagoslovima. Ali u svetoj jubilejskoj godini je Njezina 10 zinka, pod kojom nam dijeli izvanredne milosti: »Pomirite se s Bogom.« (2 Kor 5, 20)
Sve one blagodati, koje je u Starom zavjetu davala jubilejska godina u socijalnom pogledu, ima da nam donese u duhovnom smislu i ova sveta jubilejska godina, koju proživljujemo od 29. lipnja ove godine do 29. lipnja 1941. Zato neka se: 1. svatko vrati, ako je iz nje otišao, u kuću i obitelj, koja je njegova po svetom krštenju, kad je postao dijete Božje i baštinik kraljevstva nebeskoga; 2. svaki neka nastoji, da mu se vrati imetak već stečenih zasluga, ako Ga je možda po grijehu izgubio; 3. svatko neka briše dugove pred Bogom, ako ih je možda načinio prestupkom Njegovih zapovijedi, a još ih nije poravnao; 4. svaki neka se liši ropstva i sužanjstva đavolova, ako je u nj zapao.
Jubilejska godina pruža za to osobitu priliku radi toga, jer daje svećenicima veće ovlasti u opraštanju grijeha; potiče na pokoru i zadovoljštinu pojedince i cijeli naš narod; i daje, što je osobito važno, jubilejski oprost svih kazna, koje smo zaslužili za svoje grijehe i opačine, ako ispunimo uvjete za to.
Sam Sv. Otac govori o tom našem jubileju, da ga daje zato, »da vjernici u Jugoslaviji imaju u njemu čvršće pomagalo za pobožno i kreposno življenje u ovim strašnim i teškim danima.«
Veoma je stoga prikladna ovdje opomena sv. Pavla: »Gledajte pomnjivo, kako ćete živjeti; ne kao nerazumni, nego kao mudri, i upotrijebite vrijeme, jer su dani zli. Zato ne budite nerazumni, nego razumijte, što je volja Gospodnja.« (Ef 5, 15, 17) Ove riječi sv. Pavla neka u prvom redu razumiju članovi Katoličke Akcije. Vrijeme je dakle sada pogodno, da se što više vjernika privede sv. sakramentima i zadobije jubilejsko oproštenje. Tu je polje rada Katoličkoj Akciji u ovoj jubilejskoj godini. Prilika je, da svi članovi hrvatskoga naroda svetim sakramentima i postignutim jubilejskim oproštenjem dadu što veću zadovoljštinu Gospodinu za sve Njemu nanesene uvrede, ne bi li tako otklonili od našega naroda onu sveopću krizu i pogibao, koja prolazi svijetom, a izmolili mir i slobodu.
Članovi Katoličke Akcije neka u tomu pomažu dušobrižnicima, da se što više vjernika okoristi ovom jubilejskom povlasticom, osobito kod javnih i zajedničkih pobožnosti, koje će se u to ime u pojedinim župama obavljati. Takve su pobožnosti osobito pode sne, da se zajedničkom pokorom izmole izvanredne milosti cijelom narodu.
Dionici tih jubilejskih oproštenja stvorit će na neki način veliku jubilejsku zajednicu hrvatskoga naroda. Kamo sreće, kad bi svi pojedinci do zadnjega postali dionici te svete zajednice! Društva Katoličke Akcije će živo nastojati, da se to zaista i postigne.
Jubilejska je dakle godina veoma prikladno vrijeme, da poslušamo poziv Božji: »Uklonite zle misli ispred mojih očiju, prestanite naopako živjeti. Naučite se dobro raditi, tražite pravicu, pomognite progonjene, priuštite pravdu siromašnima, branite udovice.«
»Zatim pristupite i potužite se na mene (ako vas ne uslišam), govori Gospodin.« (Iz 1. 16. 18.)Hrvatska straža, 29. listopada 1940., br.247., str.2.IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 474-476.
Uskrsna poruka hrvatskog metropolita, na zagrebačkom radiju, 7. travnja 1939.
Pripadnici sviju klasa bez razlike djeca su jednoga te istog Oca nebeskog
Tisuću devet stotina i šesti put obnavlja danas Katolička crkva na poseban način uspomenu na dan, kad se odigrala najveća tragedija u povijesti čovječanstva, a to je smrt Isusa Krista na drvu križa. Pred tu katedralu križa, dragi slušatelji, s koje danas govori Krist, želim da dovedem u duhu sve vas. Riječima Samuela proroka molim Krista Gospodina -loquere Domine quia audit servus tuus (1 Kr 3, lO)! - Govori Gospodine jer sluša sluga Tvoj! A vas molim, otvorite dušu i srce, jer riječi koje On govori »riječi su vječnoga života« (Iv 6, 69). - Zaista »nikada nije čovjek tako govorio, kao ovaj čovjek- (Iv 7, 46) rekoše jednom sluge farizejima, kad su bili poslani da uhvate Isusa. A još je manje ikada tako govorio čovjek u onakvoj situaciji u kakvoj se nalazio Isus Krist na drvu križa.
Tijelo Mu je sve izrezano oštrim bičevima. Oči su Mu zalivene suzama i krvlju, što teče sa svete glave okrunjene trnovom krunom. Ruke Mu i noge razmrskane oštrim čavlima, kojima je pribijen na križ. Tako visi između neba i zemlje, razapet između dva razbojnika. Zapostavljen je samom zloglasnom razbojniku Barabi, višestrukom ubojici i pljačkašu Onaj, koji je po svjedočanstvu sv. Luke »prolazio zemljom čineći dobro« (Dj 1 O, 58). I dok sa svih strana padaju protiv Njega bijesni povici razularene mase, kletva krvnika i rugalice farizeja, Krist podiže bolne oči prema nebu i progovara. Ne govori kao Ilija prorok, koji zaziva oganj s neba na one, koji su bili poslani da ga uhvate.[7] Ne govori ni kao Noa koji proklinje sina, jer ga je osramotio.[8] Ne govori ni kao Elizej prorok, koji zaziva kletvu Božju na djecu, koja su is trčala pred njega da mu se narugaju.[9] »Aquae multae non potuerunt extinguere caritatern« (Pj 8, 7). - Vode mnoge ne mogoše ugasiti ljubavi! - Valovi boli i muka, koji su se srušili na Krista, nisu bili u stanju, da ugase Njegovu ljubav prema krvnicima i neprijateljima, da ugase Njegovu ljubav prema grešnom čovječanstvu. Umjesto da saspe kletvu protiv svojih krvnika, umjesto da upravi na njih riječ osvete, umjesto da sruši na njih gromove svoje božanske srdžbe, On podiže oči pune bola prema nebu i moli: »Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine!« (Lk 23,34) - Što je nekoć naučavao, to sada provodi u praksi. Učio je pak: »Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one, koji vas progone i kleveću.« (Mt 5, 44) To sada provodi u život divnom molitvom: »Oče oprosti im, jer ne znadu što čine!«
S nijedne katedre svijeta nismo čuli takove nauke. Štoviše, moramo danas da slušamo sasvim protivne nauke. Sa katedre boljševizma slušamo riječi, da samo stanovite klase imadu pravo na život. Sa katedre rasizma slušamo riječi da samo stanovite rase imadu pravo na život. Sa katedre političkih stranaka slušamo riječi da samo pripadnici stanovitih stranaka imadu pravo na život. S tih i drugih kate dara ovoga svijeta slušamo nauku sile i prijetnje, nauku osvete i mržnje, nauku tlačenja slabih i nemoćnih, dok u isto vrijeme s katedre Kristova križa odzvanja riječ - Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine! I doista ne znadu što čine! Zar nisu pripadnici sviju klasa bez razlike djeca jednoga te istog Oca nebeskog, »koji daje da se sunce Njegovo rađa nad dobrima i zlima i kiši nad pravednima i nepravednima!« (Mt 5, 45) Zar nisu pripadnici sviju rasa bez razlike tvorevina jednog te istog Stvoritelja, koji Je stvorio »pusillum et magnum« (Mudr 6,8), malo i veliko! Zar nisu pripadnici sviju stranaka i organizacija u prvome redu sinovi Onoga, koji je rekao, »sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite tako i vi njima, jer je to zakon i proroci!« (Mt 7, 12)
Veliki je petak! Dan Kristove smrti na križu. Dan konačne pomirbe neba i zemlje, Boga i čovjeka. »Oče oprosti im jer ne zna du što čine« moli Isus Krist. I na molbu Sina Svoga, koji po riječima sv. Pavla »bi uslišan za svoju smjernost«[10], spreman je Otac nebeski oprostiti svima. Ali valja da se ponovi prizor skrušenog razbojnika na križu. Bog je spreman da svima oprosti i primi ih u očinski zagrljaj. I one, koji su Mu zanijekali egzistenciju i otpali od vjere; i onima, koji su proklinjali Njegovo sveto ime, onima, koji su tlačili Crkvu, koju je osnovao da ljude vodi k spasenju; i onima, koji su teško zanemarili sredstva milosti, koje im je svakodnevno pružao preko svetih sakramenata i svete misne žrtve; i onima kćerima i sinovima, koji su se teško ogriješili o ljubav prema svojim roditeljima; i onim roditeljima, koji su se teško ogriješili o ljubav prema svojoj djeci, i ženama, koje su pogazile bračnu vjernost; i muževima, koji su odbacili zakonitu drugaricu života, da se gonjeni slijepom strašću pridruže drugoj; i ubojicama i razbojnicima; i otimačima tuđeg imetka; i tlačiteljima sirotinje; i širiteljima zabluda; i propagatorima ideja, koje razaraju svijet. Ali tko da izbroji ljudsku bijedu? Nju znade samo Bog. Ali jedno znademo, jer nam je On rekao: »Ako budu grijesi vaši kao škrlet, postat će bijeli kao snijeg, ako budu crveni kao grimiz, postat će bijeli kao vuna!« (Iz 1, 18) Bog je svima spreman da oprosti i da prigrli skrušenog razbojnika, čovjeka grješnika.
Ne čudite se, ako grješnika zovemo razbojnikom u odnosu prema Bogu. Jer on ne uzima samo ono, što je tuđe kao tat, koji u potaji odnosi tuđu imovinu. Grješnik postupa prema Bogu kao razbojnik, jer oduzima Bogu dužnu čast, onda kad ga On gleda. Zato razumijemo one pune kajanja riječi Davida kralja nakon preljuba koji je počinio i umorstva svoga vjernog vojnika: »Tibi soli peccavi et malum coram Te feci! Tebi sam, Gospodine, jedinom sagriješio i pred Tobom zlo učinio!« (Ps 50, 6)[11] Pred Tobom, dok si me Ti gledao, jer su »oči Tvoje sjajnije od sunca.« (Sir 23, 28) Ali dovoljno je skrušeno priznanje krivnje, da od razbojnika u tren oka postane najbolji prijatelj Kristov, prijatelj Božji. Bog je u svemu neizmjeran, a tako i u praštanju i u nagrađivanju. I tko se pred njim sam optužuje, toga On odrešuje, dok oholice i umišljene veličine pušta da se strovale tako duboko, kako su se visoko htjeli da uspnu bez Boga i protiv Boga.
Veliki Petak je danas! Dan pomirenja neba i zemlje, Boga i čovjeka. O vi svi, koji možda ćutite breme grijeha, grižnju savjesti, i blizu ste da zdvojite, podignite oči svoje na Golgotu prema Kristu Spasitelju, pa ćete čuti utješni glas - Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine! Ako se nije prevario u svojoj nadi razbojnik na križu razapet uz Krista, kad je molio: »Gospodine, sjeti se mene, kad dođeš u kraljevstvo svoje«[12], nećete se prevariti ni vi, ako pokucate na vrata milosrđa Božjega u svetoj uskrsnoj ispovijedi. Razbojnik je čuo utješne riječi: »Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju!«[13] A vi ćete u svetoj ispovijedi čuti utješne riječi oproštenja grijeha, po zamjeniku Božjem svećeniku. Upotrebiti priliku. Veliki Petak se ponavlja jednom u godini. Tko zna neće li Vam ovo biti zadnji u životu. Zato vam dovikujem s prorokom: »Danas, kad čujete glas njegov, nemojte, da otvrdnu srca vaša.« (Ps 94, 8)[14] Isus Krist moli za vas s drva križa. Poslušajte glas Njegov.
Molimo za cio svijet, najprvo za one, koji su zalutali s puta pravde i istine, da se vrate natrag k Ocu nebeskome. Ako biste prezreli glas ljubavi Njegove, onda biste morali neminovno da jednom iskusite svu gorčinu prezrene ljubavi Božje. Dva su razbojnika bila razapeta uz Krista Gospodina na Križu. Ali je samo jedan od njih upotrebio priliku. Iskreno je požalio svoje teške prestupke i gle, taj, koji je bio prezren i odbačen od svega svijeta kao izrod ljudskoga društva, prvi je unišao s Kristom u raj. S Isusom je umro, ali je i s Isusom i uskrsnuo, da se s njime raduje zauvijek. Umrimo i mi grijehu, da živimo s Kristom za vijeke! A nema ni na zemlji uskrsne radosti u duši čovjeka, koji neće da se odlučno raskrsti s grijehom! Kako je malo danas pravoga veselja na zemlji! Malo ga je zato, jer se čovjek udaljio od Boga. A bit će ga još manje, što se više bude udaljavao od Boga.
Naslušali smo se vike raznih ideologa, ali mira ni veselja nismo još postigli na zemlji. Nagledali smo se borba za uređenje odnosa među narodima, ali mir i sreća sve više izmiče s očiju ljudi. Oćutjeli smo svu težinu današnjeg društvenog stanja, ali poboljšanja još nema. A nema ga, jer nećemo da sa skrušenim razbojnikom priznamo svoju krivicu pred Bogom i pođemo putem, koji je označio Krist, u svom Evanđelju, koje kulminira u misteriju Križa. Danas vrijedi više nego ikada ona - in cruce salus!
U Križu je spas! Onome, koji danas visi na njemu, Onome koga danas toliki bez razloga mrze. Onome koji je bio i ostaje jedini Spasitelj čovječanstva i njegov najveći dobročinitelj, Njemu izričemo mi, koji nismo nikad prestali vjerovati u Njega, našu srdačnu hvalu za groznu bol, koju je pretrpio radi nas. A našu hvalu zaključujemo riječima himne:Slava čast i hvala Ti,
Spasitelju Kralju Kriste.
Kom Hosana klicahu
Mala usta djece čiste!
Hrvatska straža, Uskrs 1939., br. 83., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 303-306.Poruka Nadbiskupa koadjutora Katoličkom akademskom društvu "Domagoj", 25. studenoga 1937.
Narodna bi inteligencija morala biti prva u duhovnom poretku Katoličke Akcije
Na svojoj zastavi ispisao je »Domagoj« geslo - »Bog, hrvatski narod, socijalna pravda«! Geslo bez sumnje lijepo, ako se u svoj svojoj punini provede u život. Sama riječ »Bog« sadržaje u sebi rješenje svih problema. Ali ne valja ostati kod prazne riječi, nego valja ono što riječ sadržava u sebi, provesti u život. Ono što je izustio predsjednik Coolidge, manje više je vapaj cijeloga čovječanstva. Ali tragika je da i danas mnogi ljudi moraju da ponavaljaju onu starog poganina: »Video meliora proboque, deteriora sequor!« Ja ne bih želio, da tako bude i kod »Domagoja.« Jer onda bi bio potpuno suvišan! Ono što mi očekujemo od njega, jest to, da će svoje vjerovanje privesti u život.
Od akademske omladine narod očekuje mnogo, prema onoj rečenici Evanđelja: »Kome je mnogo dano, mnogo će se od njega i tražiti.«[30] Spremite se, dakle, da budete preporodni kvasac svome narodu. Da! Upravo Vi, akademičari, buduća narodna inteligencija, morali bi biti prvi u golemom duhovnom poretku, koji se danas razmahao po svem svijetu, u Katoličkoj Akciji, da što prije osvanu ispaćenom čovječanstvu dani mira i sreće!
Hrvatska straža, 26. studenoga 1937., br. 270., str. 1.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 203.
[30] Lk 12, 48.Poruka nadbiskupa Alojzija Stepinca svim društvima Katoličke Akcije u nadbiskupiji od 30. listopada 1938.
Bez sjedinjenja s Kristom ne možemo ništaPoruka nadbiskupa Alojzija Stepinca svim društvima Katoličke Akcije u nadbiskupiji od 30. listopada 1938.[42]
Papa od Katoličke Akcije želi dvoje: prvo, da se Katolička Akcija sve više širi, razvija i učvršćuje vođena duhom presv. Euharistije (23. V. 1923.); drugo, da oni, koji se posvećuju apostolatu Katoličke Akcije, goje osobitu pobožnost prema presv. Euharistiji, da budu duše euharistično pobožne. (Autograf žen. oml. K. A.)
To je i razumljivo, jer je presv. Euharistija središte, život i duša naše sv. vjere i Katoličke crkve. Euharistija je nužna hrana za kršćanski život pojedinaca, pa tako i za rad u apostolatu. »Ako ne blagujete tijelo Sina čovječjega, ne ćete imati života u sebi.«[43] Tko nema života u sebi, ne može ga dati ni drugome.
Tako je u redu naravnome, tako je to i u redu svrhunaravnome. Život i energija svrhunaravna ovisi o blagovanju tijela Sina Božjega i sjedinjenju s Njime po Euharistiji. Zato je to osobito isticao Krist i Crkva u svako vrijeme.Kako je lijepo govorio Krist apostolima: »Kao što loza sama od sebe ne može donijeti ploda, ako nije sjedinjena s čokotom: tako ni vi ne možete, ako niste sjedinjeni sa Mnom. Ja sam čokot, a vi loze: oni, koji su sjedinjeni sa mnom donose plod, jer bez mene ne možete ništa.« (Iv 15, 5)
Tako lijepo i jasno govori Spasitelj onima, koji hoće da vrše apostolat Katoličke Akcije. Taj je apostolat po svojoj naravi nadasve vjerski i svrhunaravni: spasenje duša. Bez sjedinjenja s Kristom ne možemo dakle u tom pogledu ništa.
A najtjesnije se s Kristom sjedinjujemo upravo u presv. Euharistiji: »Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njernu.« (Iv 6,57) Po sv. Euharistiji postajemo na neki način tako ujedinjeni s Kristom kao da imamo isto tijelo, istu krv. Na taj smo način u najvećoj mjeri ispunili onaj zahtjev Kristov, bez kojega ne možemo ništa, bez kojega ne možemo nikakav plod donijeti, ako nismo ujedinjeni s Kristom.
Zato sv. Otac Pijo XI. traži, da apostoli Katoličke Akcije budu »euharistično pobožni.«
Stoga sv. Otac i svraća poglede apostola Katoličke Akcije na prva kršćanska vremena. Prve kršćane je tako uzgojio Krist i Njegovi apostoli. Djela apostolska vele, da su prvi kršćani svaki dan lomili hljeb po kućama (2, 46). To znači, da su primali presv. Euharistiju. I sv. Justin piše u svojoj Apologiji, da su u vrijeme sv. Mise đakoni dijelili svakomu prisutnomu kruh i vino tj. presv. Euharistiju, a poslije Mise su to nosili onima, koji su bili odsutni.
Tako je to bilo u ono prvo vrijeme, kad je svaki kršćanin bio misionar, apostol, osvajač duša. U ono vrijeme, kad je svaki kršćanin bio spreman, da zato podnese i mučeničku smrt i prolije svoju krv.
U tom duhu je i sv. Ciprijan, biskup i mučenik u vrijeme žestokoga progona, opominjao svoje vjernike: »Pijte svaki dan krv Kristovu, da budete svaki dan spremni proliti svoju krv za Krista.«
Bilo je vrijeme, kad je taj euharistijski duh ohladio, tako da je općeniti crkveni sabor morao izdati zapovijed, da svaki vjernik mora najmanje jedanput i to o Uskrsu primiti presv. Euharistiju i tako se sjediniti sa svojim Spasiteljem (IV. Lat. kan. 1215).
I naše vrijeme slično je onim poganskim vremenima, jer se na sve strane širi poganski duh. Zato je već Pio X. poticao vjernike na apostolat Katoličke Akcije. On je stavio u svoj program riječi sv. Pavla: »Sve obnoviti u Kristu.« (Fermo proposito 11. VI. 1905.) No taj je veliki Papa odmah poslije izdao i dekret o čestoj sv. Pričesti. (S. Trid. Synodas 20. XII. 1905.) Vidio je taj Euharistijski Papa, da neće imati osobitoga ploda apostolat Katoličke Akcije, ako apostoli ne budu živjeli što rješenje sjedinjeni s Kristom.
I doista svaki katolički pokret treba da ide uporedo s Euharističkim pokretom. Napredak i uspjeh jednoga uvjetovan je napretkom drugim. Pad jednoga pad je i drugoga. Tolika je veza među njima.
To nam svjedoče prva kršćanska stoljeća. To nam svjedoči povijest Katoličke crkve do današnjega dana. To nam svjedoče toliki vjernici, odlični i ustrajni apostoli Katoličke Akcije. Npr. Kontardo Ferini, Josip Toniolo, Petar Juraj Fassati, pa i naši nedavni pokojnici Eckert, Rogulja, Merz, Čepulić.
Sv. Crkva zadnjih 20 godina toliko radi na euharističkom pokretu. Drže se svjetski, nacionalni, pokrajinski i dekanatski euharistijski kongresi. Drže se noćna i dnevna klanjanja. Vode se procesije. Potiče se toliko na čestu i svakidanju sv. Pričest, na ure klanjanja, na svakidašnje prisustvovanje sv. misi, na pohađanje presv. Oltarskog Sakramenta i klanjanje duhom od svoje kuće, sa svog polja, od svoga posla.
Ona određuje dapače u svom zakoniku kan. 1711 t. 2, da se u tu svrhu u biskupijama i po župama uvode bratovštine presv. Oltarskog Sakramenta, da se tako promakne, proširi i obnovi onaj euharistijski duh apostola i prvoga kršćanskoga doba.
Mi ćemo slijedeće godine, kad slavimo 400 godišnjicu osnutka bratovštine presv. Oltarskog Sakramenta, to provesti u našoj nadbiskupiji, tj. da se u svakoj župi osnuje bratovština presv Oltarskog Sakramenta.
U tom treba da budu prvi i najrevniji članovi Katoličke Akcije. To neka i bude radni program njezin za iduću radnu godinu. Želim da se i ove godine nastavi s borbom protiv kletve. Ali nije dosta da se samo Ime Božje ne pogrđuje. Treba da se i slava Božja i spasenje duša unaprijedi, a to osobito time, te se vjernici a naročito apostoli Katoličke Akcije što više približe oltaru.
U duhu bratovštine treba da poradimo osobito oko toga, da se naše crkve opet po nedjeljama napune vjernicima, da se napose muški svijet koji zapušta crkvu opet u njoj okuplja, da se privedu uskrsnoj sv. Pričesti oni koji su je već možda godinama zanemarili, da se dani klečanja što svečanije slave, da se širi što češće sv. Pričest. Tako će se ispuniti na nama i na našim bližnjima ona riječ sv. apostola Pavla: »A ja više ne živim, nego živi u meni Krist.« (Gal 2, 20)
U Zagrebu 30. listopada 1938.
+ Alojzije, nadbiskupKatolički list, 3. studenoga 1938., br. 44., str. 521-522.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 270-272.
Ispiši stranicu
