Okružnica: o Bogu Stvoritelju i ljudskoj zahvalnosti prema Bogu, 2. veljače 1941.

 Po milosrđu Božjem i milosti Apostolske Stolice zagrebački nadbiskup, svima svojim vjernicima milost i mir od Boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista u Duhu Svetom!
 
Godina koju sada proživljujemo za hrvatski je narod po odluci i dobroti Svetoga Oca pape Pija XII. sveta, jubilarna godina. Ona ga sjeća na davna vremena, kad je prije 1300 godina po nedokučivoj odluci Providnosti Božje hrvatski narod prvi put došao u vezu sa Svetom Stolicom; u vezu s onom pećinom, na kojoj je Isus Krist osnovao Crkvu svoju da u njoj i po njoj postignu ljudi život vječni. U toj svetoj jubilarnoj godini obdario je Otac kršćanstva papa Pio XII. naš narod velikim duhovnim dobrima. Zato nam ovo sveto korizmeno vrijeme upravo nalaže da, ne samo kao pojedinci nego i kao narod, ispunimo jednu svetu dužnost iskrene i duboke zahvalnosti za sve dobro što ga je iskazao i pojedincima i čitavom našem narodu kroz dugih trinaest vjekova.
   
Neoboriva je istina svete vjere da je svako stvorenje tako ovisno o Bogu, da bi se bez Njegove pomoći survalo u ništavilo, kao što je ni od čega i stvoreno. Od toga zakona nije izuzeta nijedna stvar, nijedan čovjek, nijedan narod. Ta kako bi, veli Knjiga Mudrosti, »kako bi nešto moglo opstojati, kad ti, (Bože) ne bi htio? Kako bi nešto moglo biti sačuvano, da Ti to nisi dozvao u život?«[50] Jest! On je, Svemogući Stvoritelj, dozvao u život i sitnog crvića, što ga jedva zamjećuje ljudsko oko, i golemu neman, koja reže valove silnih oceana. On je dao ptici krila, te najvećom lakoćom leti zrakom, kao što i srni svojstvo, da juri nečuvenom brzinom po zemlji. On je dao život sićušnoj travici, koja resi vrtove i livade, kao i orijaškim stablima u prašumama dalekih zemalja. On je dao svojstvo ribi da pliva tolikom lakoćom u vodi, kao i maloj krtici da ruje pod zemljom. O Stvoritelju svijeta ovisi sunce i zvijezde na nebu, upravo kao i vode dubokih oceana. O njemu ovisi kora zemaljska po kojoj hodamo kao i zrak što ga udišemo. O Njemu ovisi sve što je živo i mrtvo. Bez Njega, veli evanđelist, »ništa nije postalo što god je postalo«.[51]  
Ni čovjek nije izuzet od ove ovisnosti o Bogu Stvoritelju. Štoviše, on je posebnim načinom ovisan o Bogu jer ga je stvorio »na sliku i priliku svoju«.[52] Sve dakle što god postoji, a čovjek napose, može da ponovi riječi prorokove: »Gospodine, ti si Otac naš; mi smo kao blato, a ti si lončar i svi smo djelo ruku tvojih!«[53] Znamo, doduše, da se prvi čovjek usudio jednom pokušati ne bi li se oteo ovisnosti o Bogu Stvoritelju. Ali znamo i to, kakva ga je sudbina stigla zbog toga.
Onaj isti čas kad je prestupio zapovijed Stvoritelja svoga, zagrmi o je nad njim glas Gospodnji: »U znoju lica svoga jest ćeš kruh, dok se ne vratiš u zemlju, od koje si načinjen; jer si prah i u prah ćeš se pretvoriti. «[54] Od onoga časa podložan je svaki čovjek bolesti i bijedi, jadima i nevoljama, sve dok ga ne pokosi kosa smrti. Od onoga časa osjeća i te kako živo svoju ograničenost, koju je onaj sveti strpljivi Job tako lijepo izrazio riječima: »Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče i odsijeca se i bježi kao sjena i ne ostaje. Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovih u Tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći.«[55]
   
Ako su dakle svi stvorovi, baš zato jer su stvorovi, potpuno ovisni o Stvoritelju svome, ovisni su o Njemu i narodi na zemlji. I to svi bez razlike, bili oni mali ili veliki. Neka dakle nikoga ne uzoholi njihova veličina, ali niti ne zbuni prividna slabost vlastitoga naroda u poredbi s drugim. Jer »malo i veliko On je stvorio«.[56] I zato za male i velike narode stoji pisano: »Gle narodi su pred njim kao kaplja iz suda, i kao utezić na vagi izmjereni su! Svi su narodi kao ništa pred Njim, manje nego li ništa i taština vrijede Mu!«[57]
   
Bog, koji je stvorio prvoga čovjeka, pobrinuo se da mu osigura sve uvjete za život i napredak, i njemu i njegovu potomstvu. Tu je istinu lijepo naglasio sveti Pavao u svom govoru neznabošcima Atenjanima: »On (Bog) je učinio, da od jednoga čovjeka sav rod ljudski stanuje, po svoj zemlji postavio je određena vremena i granice stanovanja njihova da traže Boga ne bi li ga kako napipali ili našli, premda nije daleko ni od njih, jer u Njemu živimo i mičemo se i jesmo.[58]

Ustvrditi dakle da se nešto slučajno događa u životu pojedinaca ili u životu naroda, to može ustvrditi samo nerazumnik. Slučaj je bog nerazumnih ljudi. A kršćanski Bog je sasvim drukčiji. On pozna svaku misao čovjekovu. On vidi svaki njegov korak. On zna od kuda mu prijeti pogibao. On zna što je za njega dobro. On zna kada i gdje mu treba pomoći. Sveto Pismo puno je najljepših primjera te ljubazne Providnosti Božje u životu pojedinaca i u životu naroda. Patrijarha Nou poziva Bog sto godina prije potopa da načini sebi kovčeg u kojem će se spasiti on i obitelj njegova. Abrahama upućuje da se udalji iz kraja u kojem je rođen i ode u drugi kraj, da se tako sačuva od idolopoklonstva i da ga Bog učini onda velikim po potomstvu koje će mu dati. Dozvoljava da braća prodaju nevinoga Josipa u Misir kao roba. Ali iz njegove prividne nesreće čini dobro jer spašava na taj način od gladi i od smrti, ne samo njega nego i njegovu braću i oca, i čini Josipa prvim velikašem u Egiptu. Dopušta da Mojsije bude izložen u košarici u Nilu. Ali ono što se činilo naoko kao njegova propast, značilo je spas za njega i za sav izraelski narod kojemu je postao najveći vođa i dobročinitelj.

Bog skida i postavlja vladare naroda. Šaula postavlja kao prvoga kralja u Izraelu i naređuje Samuelu da ga pomaže za kralja. Ali tog istog Šaula odbacuje i skida kad je prezreo glas Gospodnji. Davida pastira odvodi od stada, koje je čuvao, i čini ga prvim junakom Izraela pomogavši mu da pobijedi Golijata. Čini ga nasljednikom Šaulovim, čuva ga u svim teškim časovima, ali ga i kažnjava kad je sagriješio. Ponižava kralja Sanheriba u njegovoj oholosti i uništava mu za čas čitavu golemu vojsku. Skida s prijestolja i ubija Baltasara kralja, koji se u svojoj oholosti drznuo da sveto posuđe iz jeruzalemskoga hrama upotrebljava za pijanke sa svojim priležnicama.

Bog kažnjava čitave narode i razvaljuje čitave gradove zbog opačina. Općim potopom kažnjava izopačeni ljudski rod. Spaljuje Sodomu i Gomoru zbog teških i sramotnih opačina. Potapa faraona i vojsku egipatsku u Crvenom moru. Kad su Izraelci upali u idolopoklonstvo, šalje ih u ropstvo asirsko i babilonsko. Kad su zabacili pravoga Mesiju Isusa Krista, Bog ih za kaznu raspršuje po svemu svijetu. Promatrajući veličajne zahvate Božje u život naroda, nije teško razumjeti riječi Jeremije proroka: »Tko se ne bi Tebe bojao, o Kralju nad narodima? Tvoja je naime slava: među svima mudracima naroda i u svim kraljevstvima nema nikoga sličnoga Tebi.«[59] Da! Ruka Božja i odviše je očita u povijesti svijeta, i samo ograničeni i pokvareni ljudi ne vide ili neće da vide ono, što je bjelodano razumnom čovjeku.
   
I u povijesti hrvatskog naroda u ovih trinaest vjekova očituje se i odviše jasno ruka Božja, a da bi se to tako moglo zataškati. Zar je puki slučaj da je taj narod prispio iz dalekih strana ovamo u ovu Bogom blagoslovljenu domovinu? Zar nije isto tako mogao zalutati dalje na sjever u područje vječnoga leda i snijega, da vegetira životom nešto višim od životinje? Zar je puki slučaj da je tako rano upoznao velike blagodati Evanđelja i došao u dodir s Namjesnikom Isusa Krista na zemlji? Zar nije isto tako mogao ostati u tami poganstva i nestati s lica zemlje, kao što su nestali Huni, Vandali, Avari i drugi? Zar je slučaj da je baš naš narod imao izdržati najljuće i najstrašnije stoljetne bojeve s Turcima, neprijateljima Kristova križa? Zar je puki slučaj da je sve te bojeve izdržao besprimjernim junaštvom i protiv svakog ljudskog očekivanja u borbi sa sto puta nadmoćnijim neprijateljem? Zar je puki slučaj da je kraj svih pritisaka, što ih je proživljavao tijekom stoljeća, sačuvao svoje ime i svoj jezik do današnjega dana? Za bezbošca je slučaj jer »reče luda u srcu svome - nema Boga!«[60] Ali za vjernoga kršćanina nije slučaj, nego gleda u svemu tome prst Božji prema riječima pobožno ga psalmista: »Gospodnje je kraljevstvo, i On vlada narodima«.[61]  
Budući da je svaka stvar na ovome svijetu potpuno ovisna o Bogu, jer ju je On stvorio i jer je On izdržava, to svaka stvar već prema svojoj naravi ima i obaveza prema Bogu. Govori ona sveta i junačka žena Judita: »Tebi neka služi sve stvorenje Tvoje, jer Ti reče, i postade: posla duh svoj i stvori se.«[62] Zato oni mladići u babilonskoj peći pozivaju cijelu živu i mrtvu prirodu da hvali Boga. Pozivaju anđele i nebesa, pozivaju sunce, mjesec i zvijezde, pozivaju kišu i rosu, pozivaju vruć inu i studen, pozivaju led i snijeg, pozivaju svjetlo i tminu, pozivaju gromove i oblake, pozivaju rijeke i mora, izvore i potoke, pozivaju ptice nebeske i zvijeri zemaljske, jer je sve dužno da hvali Stvoritelja.[63] Nerazumni stvorovi hvale i slave Stvoritelja već samim tim što opstoje i tako dokazuju Božju moć, Božju mudrost i Božju dobrotu. U tom smislu govori Baruch prorok: »Zvijezde pak svijetliše na mjestima svojim i radovahu se: pozva ih i rekoše, evo nas, i svijetliše s radošću Onome, koji ih je stvorio.«[64]
   
Bog je stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju obdarivši ga razumom i slobodnom voljom. Kao takvog učinio ga je krunom svega stvorenja i vladarom govoreći: »Napunite zemlju i vladajte njome i budite gospodari od riba morskih i ptica nebeskih i svih životinja, što se miču po zemlji.«[65] Prema tome imade čovjek posebnih obaveza prema Bogu kao razumno biće stvoreno na sliku i priliku Božju. Čovjek ima da slobodnom svojom voljom prizna Boga, i da mu se klanja kao Stvoritelju. Ima da mu zahvaljuje na dobročinstvima koja svaki dan prima od Boga. Valja da ga moli za nove milosti. To je specijalni privilegij čovjekov. Jer i životinja prima svaki dan dobročinstva od Boga prema riječima psalmista: »Otvaraš ruku svoju i napunjaš svako stvorenje  blagoslovom.«[66] Ali zahvaljivati i moliti znade samo čovjek. To je njegovo pravo, ali i njegova dužnost: »Podignut ćeš lice svoje k Bogu i molit ćeš Mu se, i uslišit će te!«[67] Zahvalnost prema Bogu jest jedna od prvih dužnosti čovjekovih, na koju se na žalost tako često zaboravlja. Zato Sveta Crkva stavlja svaki dan svećeniku pred oči ovu istinu kad u svetoj Misi govori: »Uistinu dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno, da Ti vazda i svagdje zahvaljujemo, Gospodine sveti, Oče Svemogući, vječni Bože.«[68]
   
I narodi su, rekosmo, tvorevina Božja. Gospodin Bog ih doziva u život, kada hoće, i briše ih s lica zemlje, kada hoće. Gospodin ih čini velikima, kada to smatra prikladnim, a ponižava ih do zemlje, kad to traži slava Njegova i pravda Njegova. I mogu se narodi i njihovi vođe koprcati kako hoće, i napinjati koliko hoće. »Tko se može protiviti volji Njegovoj?«[69], pita sveti Pavao.

Kad su dakle tvorevine potpuno ovisne o Stvoritelju, dužan je svaki narod kao takav da prizna Boga Stvoritelja, da Mu daje javnu čast, da Mu bude zahvalan. I ako s prezirom prijeđe preko ove svoje dužnosti, nema ni najmanjega razloga da se potuži ako ga Bog izbriše s lica zemlje. Jer »sve je samo zbog Sebe stvorio Gospodin!«[70] Zato punim pravom pozivlje psalmist: »Blagoslivljajte narodi Boga našega i razglašujte hvalu Njegovu!«[71] I to ne samo mali nego i veliki. Ne samo siromašni nego i bogati. Svi! »Hvalite Gospodina svi narodi, hvalite ga svi puci. Jer se utvrdilo nad nama milosrđe Njegovo, i istina Gospodnja ostaje do vijeka!«[72]
   
Isus Krist učitelj je čovječanstva. U svemu što je lijepo i dobro. U svemu što je pravo i pošteno. »Ja sam vam dao primjer, kako ja učinih vama, tako i vi da činite!«[73] Zato Ga prije svakog važnijeg čina vidimo, gdje u prvom redu zahvaljuje svome nebeskome Ocu. Tako Ga gledamo i na posljednjoj večeri: »I uzevši kruh dade hvalu, prelo mi ga i dade im govoreći: Ovo je tijelo moje, koje se daje za vas.»[74] I uzevši kalež, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz njega svi, jer je ovo krv moja Novoga Zavjeta, koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.«[75] Zato vidimo da je nezahvalnost sa strane ljudi boljela Spasitelja. Kad je jednom »ulazio u neko selo, srete ga deset gubavaca, koji stajaše iz daleka. I podigoše glas govoreći: Isuse, učitelju, smiluj nam se! I vidjevši ih reče: Idite, pokažite se svećenicima! I kad su pošli, očistiše se. A jedan od njih vidjevši da se izliječio, povrati se slaveći Boga iza glasa. I pade ničice pred njegove noge i zahvali mu: i to je bio Samaritanac. Tada Isus prozbori i reče: Ne očistiše li se desetorica, a devetorica gdje su? Zar se ni jedan ne nađe, koji bi se vratio i dao slavu Bogu, nego ovaj tuđinac?«[76]
   
Sveti Pavao apostol kori narode ovako: »Jer premda upoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti Mu zahva liše nego zalutaše u mislima, i potamni nerazumno srce njihovo.«[77] A Solunjane opominje: »Na svemu zahvaljujte, jer to hoće Bog od vas u Kristu!«[78] I doista nećete naći nijednog sveca, koji ne bi bio od srca zahvalan Bogu za dobročinstva, koja je od Njega primio. Za pobožnoga i svetoga starca Tobiju svjedoči Sveto Pismo, da je ne samo ostao postojan u strahu Božjem, nego »ostao postojan u strahu Božjem, hvaleći Boga svega vijeka svojega!«[79]
   
Nezahvalnost je oduvijek bila odvratna stvar u očima pravoga čovjeka. Kome se na primjer od ljudi ne gadi slučaj Jude apostola? Tri je godine bio u društvu sa Spasiteljem. Tri je godine imao prilike da sluša Njegovu divnu nauku, da gleda tolika čudesa, da uživa Njegovo prijateljstvo, a na koncu ga je izdao za trideset srebrnika.
   
Upitat će možda tkogod na čemu ima da zahvali Bogu? Odgovaramo sa svetim Pavlom apostolom: »Na svemu zahvaljujte, jer to hoće Bog od vas u Kristu!«[80]

Prva stvar, na čemu dugujemo najveću zahvalnost Bogu, jest dar svete katoličke vjere, bez koje je, po riječima svetoga Pavla, »nemoguće ugoditi Bogu!«[81] Što je pak katolička vjera značila za kulturu našega naroda, nije potrebno dokazivati. Uzmite iz te kulture ono što je kršćansko i ostat će divljaštvo. Iz katoličke vjere nikle su prve naše škole i narodna pismenost. Samostani benediktinaca, pavlina, franjevaca, isusovaca, cistercita, kap to li, biskupije, župe - to su bila prva žarišta naše narodne prosvjete. Vjera je katolička nadahnjivala klasike hrvatske književnosti, i možemo mirne duše reći, da nije bilo nje, ne bi bilo ni onakvog pjesnika Gundulića, ni tolikih drugih pisaca. Ta je katolička vjera nadahnjivala ponajbolje naše slikare i graditelje. Iz te katoličke vjere niknuše prve i najbolje i najveće naše bolnice. Iz te vjere rađao se onaj borbeni duh za slobodu čovječje ličnosti, koju su nasilnici nerijetko u historiji našega naroda pokušali gaziti. I kad se danas nekoji brbljavci usuđuju napadati Katoličku Crkvu kao neku zapreku istinskoj kulturi hrvatskog naroda, onda im možemo kazati samo jedno: Oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine! I danas, i danas usprkos sviju nedaća koje biju, vjera i Crkva Katolička još je uvijek glavni nosilac istinske prosvjete hrvatskoga naroda. Ona kao tisućljetna, Kristova Božja ustanova nije podvrgnuta suludim hirovima ovoga ili onog decenija, ovog ili onog strujanja. Sve će to proći, ali Crkva će ostati i s vječno mladenačkom snagom nastaviti svoju kulturnu misiju u našem narodu, i davati svoj blagoslov svemu što je lijepo, što je istinito i što je dobro. I kad prođemo u duhu trinaest stoljeća djelatnosti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, onda možemo ustvrditi, da taj narod ima dovoljno razloga biti iskreno zahvalan Bogu za dar svete vjere i za činjenicu, da ga je tako rano doveo u vezu s onom pećinom, na kojoj je Isus Krist osnovao Crkvu svoju, Katoličku Crkvu!

Ali, opominje nas apostol, »na svemu zahvaljujte, jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«. Pristojnost zahtijeva da se u ovoj svetoj jubilarnoj sredini sjetimo i zahvalimo za tolike naravne darove, kojima je Bog obdario naš narod. Mi toliko puta pjevamo himnu - Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila! Ali ne znam da li se isto toliko puta sjetimo dati hvalu Bogu za ono divno more, toliko opjevano, koje nam je podarila Božja ruka. Ne znam da li se isto toliko puta sjetimo da mu dademo hvalu za plodne ravnice, za bistra divna jezera, za krasne šume, za visoke planine, koje nas dižu k nebu, za vinorodne brežuljke, za cvjetne livade. Sve su to darovi Božji, a nipošto naša zasluga, i pristojnost, najprimitivnija pristojnost zahtjeva, da barem jednom kažemo dragom Bogu iskreno hvala na svemu tomu. Toviše, što mnogi, tobože prosvijetljeni, koji najviše uživaju u prirodnim krasotama, toga istog Stvoritelja ove naše lijepe domovine sramote i blate svojim gadnim vladanjem onda, kad najviše uživaju u prirodnim krasotama mora, rijeka i planina, tomu djelu Božjih ruku.

»Na svemu zahvaljujte jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«, opominje nas apostol. Neki se od naših pjesnika ovako pohvalio: Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga! Lijepo je rekao, bez sumnje! Ali još ljepše ćemo učiniti, ako u ovoj svetoj jubilarnoj godini za taj dar jezika iskreno zahvalimo Bogu. I to traži pristojnost jer smo ga primili kao dar od Boga. No traži to i pravda. Neka se i na taj način pruži u ovoj svetoj jubilarnoj godini barem neka zadovoljština Bogu za onu sramotu koju Mu nanosimo kad se tim Božjim darom - lijepim hrvatskim jezikom - služimo da proklinjemo Onoga koji nam je dao sve što god imamo dobra.

»Na svemu zahvaljujte jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«, opominje nas apostol. Koliko smo puta u svojoj prošlosti bili u pogibelji da budemo izbrisani s lica zemlje! Koliko smo puta mogli da uzdahnemo s pjesnikom u Svetom Pismu: »Dođoše vode sve do duše moje. Propadam  u dubokom glibu: gdje nema dna. Tonem moru u dubine i oluja me potaplja. Iznemogoh vičući, promuklo je grlo moje: oslabiše oči moje izgledajući Boga svoga. Ima više nego vlasi na glavi mojoj onih, koji mrze na me bez uzroka. Osiliše neprijatelji moji, koji me nepravedno progone!«[82] Ali dobri Bog iz svega nas je zla izbavio zbog milosrđa svoga. Imamo dakle dovoljno razloga da Mu nakon trinaest vjekova barem jednom kažemo iskreno i duboko - hvala Ti, Bože, što si nas spasio od propasti!

»Na svemu zahvaljujte jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«, opominje nas apostol. Kad se sjetimo da je Bog čitave narode istrijebio s lica zemlje zbog teških opačina, onda, ako smo iskreni, možemo reći da smo i mi mnogo puta zaslužili jednaku sudbinu zbog tolikih teških grijeha što ih mnogi u našem narodu počinjaju, kao što su bogumrska kletva i ubojstva djece, poznata kao bijela kuga. A dobri Bog nas je ipak do današnjega dana strpljivo čekao na pokoru imajući u vidu obećanje: »Neću smrti grješnika nego da se odvrati od zla puta i živi!«[83] Ako je Bog bio tako vjeran u svom obećanju do sada, onda je zahtjev pristojnosti i najsvetija dužnost da Mu i na tome iskreno zahvalimo u ovoj svetoj, jubilarnoj godini.

»Na svemu zahvaljujte jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«,[84] opominje nas apostol. Već je gotovo čitav svijet u strašnome plamenu rata ili barem rat prijeti da obuhvati sve. Dobri Bog poštedio je dosad naš narod od strahote rata i tako ga sačuvao od strašne nesreće da mu unište i zatru ono, što je trudom i mukom privrijedio, a da i ne govorimo o strašnim moralnim posljedicama što ih svaki rat sobom donosi.

S koje god dakle strane promotrimo naš narodni život u ovoj svetoj jubilarnoj godini, sve nas potiče da čitavu našu jubilarnu godinu pretvorimo u jedan veliki Te Deum Svemogućem Stvoritelju za sva nebrojena dobročinstva, koja nam je iskazao u trinaest stoljeća našeg narodnog života. To očekuje i traži od nas Bog, to traži pristojnost, a to traži konačno i naša narodna korist, jer iskrena zahvala Bogu za primljena dobročinstva najbolja je preporuka za nova dobročinstva, koja svaki dan trebamo.

Stoga zaključujemo molitvom Svete Crkve: »Bože, čijemu milosrđu nema mjere i čije dobrote beskrajno je blago, premilostivomu Tvomu Veličanstvu zahvaljujemo na udijeljenim darovima i molimo vazda Tvoju blagost: ne ostavi onih, kojima na njihove molbe daješ što prose već ih pripravi na buduću nagradu!«

Imajući čvrstu nadu da ćemo ovu našu svetu dužnost prema dragome Bogu savjesno ispuniti u ovoj svetoj jubilarnoj godini podjeljujemo, predragi vjernici, svima vama od srca natpastirski blagoslov kao zalog nebeskih mudrosti.
     

Ispiši stranicu