Korizmena poslanica: „Vjera u čovjekovom životu“, 10. siječnja 1946.

Predragi vjernici!

Ulazimo u svetu korizmu, kao pripravu za blagdan uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Ta priprava sastoji se u tome, da čovjek uđe dublje u svoju nutrinu, ispita temeljito svoju savjest, očisti dušu u svetoj ispovijedi i okrijepi je u svetoj pričesti tijelom Krista Gospodina.

No sada, kad u mnogim dušama nastoje pokolebati vjeru u prekogrobni život, potrebno je još više razmišljati o cilju našega života i ući još dublje u svoju vlastitu dušu. Već je stari grčki mudrac bio postavio pravilo: »Spoznaj samoga sebe«.

Ako su pak stari pogani bili uvjereni o istinitosti i vrijednosti ove izreke, kud više mora ona vrijediti za nas kršćane, napose sada u ovoj svetoj korizmi, koja je najprikladnija za tu svrhu. Stoga nam se sama od sebe nameću pitanja, što je i odakle je čovjek, koji mu je cilj, kako će polučiti svoj cilj, kakvu vrijednost ima vjera u njegovom životu i koje su mu dužnosti s obzirom na nju?
   
Odgovor je na to pitanje vrlo jednostavan. Čovjek je stvor Božji. To mora priznati svatko, koji je dobre volje i služi se zdravim razumom. Samo »luda, veli Sveto Pismo, samo luda reče u srcu svome, nema Boga«,[303] pa prema tome ni čovjek nije stvoren od Boga. Svi drugi, koji su zdravog razuma i dobre volje, moraju priznati, da je čovjek majstorsko djelo Boga Stvoritelja. »Bog je, veli sveti Augustin, stvorio ne samo prvoga čovjeka, od kojega svi ljudi potječu, nego i danas još stvara svakoga pojedinoga čovjeka.« Najprije je stvorio čovjeka bez čovjeka, a sada stvara čovjeka iz čovjeka. No svejedno, da li stvara čovjeka bez čovjeka ili čovjeka iz čovjeka: »On nas je stvorio, a nismo se sami stvorili«.[304]

Čovjek je dakle majstorsko djelo Boga Stvoritelja, jer je »Bog stvorio čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga«.[305] Zadivljen nad tim djelom Boga Stvoritelja pita psalmist: »Što je čovjek, da ga se spominješ: ili sin čovječji, da ga pohodiš? Učinio si ga malo manjim od anđela: slavom si ga i čašću okrunio i postavio si ga nad djela ruku svojih. Sve si metnuo pod noge njegove: ovce i volove sve: kao i divlje zvijeri. Ptice nebeske i ribe morske, koje idu putovima morskim.«[306]

Sveto Pismo ističe dakle u isti mah veliku bijedu i veliko dostojanstvo čovjekovo. Veliku bijedu s obzirom na njegovo tijelo, veliko dostojanstvo s obzirom na njegovu dušu. Ono nas odvraća od oholosti, koja nas nadimlje i upropašćuje. Ono nas diže iz naše bijede i malodušnosti upozorujući nas na naše božansko podrijetlo. Ono nam kazuje, neka se čovjek ne smatra ni životinjom ni anđelom, ali neka ni ne zaboravlja, da od obojega ima nešto u njemu.
Svakome tko promatra stvari na ovome svijetu, jasno je, da nema ni jedne stvari, koja ne bi imala nekakve svrhe. Plug služi seljaku, da njime ore zemlju. Čekić služi kovaču, da njime kuje željezo. Đak polazi školu, da stekne potrebno znanje za život. Kad je dakle Bog stvarao čovjeka, morao je imati neki cilj pred očima, radi kojega je stvorio čovjeka. Zato veli Sveto Pismo: »Za svrhu svoju sve je stvorio Gospod«.[307] No Bog nije stvorio čovjeka radi Sebe zato, da ima nekakvu korist od čovjeka, jer štogod čovjek ima ili učiniti može, ima samo od Boga.

Dakle, stvorio ga je zato da na nj izlije svoju dobrotu, a čovjek da Gospodina Boga svoga spozna i zato da Ga ljubi, slavi i hvali i tako postigne život vječni. Sve je stvorove, rekli smo, stvorio Gospod Bog na slavu Imena Svojega. Ali čovjeku je dao, što nije dao nijednome drugome stvoru na zemlji: dao mu je razum, da svoga Stvoritelja uzmogne upoznati i dao mu je slobodnu volju, da ga kao slobodno razumno biće spozna i prizna i da Ga slavi i hvali. To je dakle cilj čovječjeg života na zemlji - proslava Boga. Nismo na zemlji zato, da skupljamo bogatstvo, da jedemo i pijemo, da se zabavljamo, da stičemo časti i slično.

Zemaljska dobra nisu cilj našega života nego sredstva, koja nam pomažu, da postignemo svoj životni cilj, život vječni. Onaj dakle, koji ima za cilj zemaljskadobra, sličan je djetetu, kojega otac pošalje u dućan, da mu donese neku stvar, a ono zastane na putu i igra se, zaboravivši, kamo je i zašto je poslano. Isus Krist opisao je to sve u slici velike večere. »Neki čovjek, veli Gospodin u Evanđelju svetoga Luke, priredi veliku večeru i pozva mnoge.

Kad bi čas večeri, posla slugu svojega kazati pozvanima: Dođite, - jer je već sve gotovo. I počeše se svi zajedno izgovarati. Prvi mu reče: Kupio sam zaselak i valja mi ići da ga vidim; molim te ispričaj me. I drugi reče: Kupio sam pet jarama volova i idem da ih ogledam, molim te ispričaj me. I drugi reče: Oženio sam se i zato ne mogu doći.«[308] To je eto slika ljudi, koji su zaboravili na svoju životnu svrhu, vječni život, a prionuli za zemaljska dobra, koja ne samo ne mogu zasititi čovjeka, nego ga čine konačno bjednijim i jadnijim od životinje. Jer sva ta tvarna dobra, što ih čovjek uživa prolaze, i čovjek ih mora u času smrti ostaviti.

Da bi takovi ljudi umirili svoju savjest, čini im se najzgodnije, da pođu malo dalje i zaniječu uopće život preko groba, kao što čitamo o onim bezbožnicima u Knjizi Mudrosti, koji govore: »Jer smo postali slučajno i kasnije ćemo biti, kao da nas nikada nije bilo ... Zato dođite, uživajmo dobra što su tu. Revno se okoristimo svijetom kao u mladosti.«[309]A Sveto Pismo dodaje: »Tako misle oni, ali se varaju; jer ih je zaslijepila zloća njihova.«[310] A da se varaju, priznati će kasnije sami na sudu Božjemu govoreći: »Dakle smo ipak zalutali s puta istine ( ... ). Mi smo se izmorili na stazama protuzakonitosti i pokvarenosti. Mi smo putovali pustinjama neprohodnim. A ne spoznasmo puta Gospodnjega. Što nam je koristila oholost? Što nam je pomoglo bogatstvo s prkositim djelima? Sve to prođe kao sjena ( ... ) u zloći smo svojoj zgrabljeni«.[311]

Zato je, predragi vjernici od najveće važnosti za sve nas, da držimo svuda i svagda pred očima svoj životni cilj, a taj je proslava Boga, da se ne bi jednom, morali gorko kajati, kad više to ne bi ništa koristilo.
   
Tko hoće da prispije k cilju, mora najprije poznavati put, a onda i ići tim putem. Tako i čovjek, koji hoće da prispije u život vječni, mora najprije poznavati Boga. Veli naime Isus Krist: »Ovo je život vječni, da upoznaju Tebe jedinoga Boga istinitoga i koga si poslao Isusa Krista.«[312] Ponajprije nam stvorovi svojom raznolikošću i ljepotom govore puno toga o Bogu, tako da razum nas, promatrajući tolike stvorove, općeniti sklad, red i divne zakone u prirodi mora nužno zaključiti, da postoji Stvoritelj svijeta i Ravnatelj svega.

Zato sveti Pavao apostol kaže, da pogani nemaju izgovora, »jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima, jer im je Bog javio. Jer što je na Njemu nevidljivo od stvorenja svijeta, razabire se i opaža po stvorovima, i Njegova vječna sila i Božanstvo, te oni nemaju izgovora.«[313] I doista, kad čovjekpromatra divno more i život nebrojenih živih bića u njemu; kad promatra zemlju punu najraznovrsnijeg bilja, ptica i svakovrsnih drugih životinja; kad promatra žarko sunce, koje grije ovu zemlju, kad promatra svod nebeski i divni red, koji vlada među zvijezdama, onda mora potvrditi što je rekao psalmist: »Nebesa kazuju slavu Božju i djela ruku Njegovih naviješta svod nebeski«.[314]

Ali Bog je u svojoj dobroti pošao dalje i pobrinuo se, da Ga možemo sa sigurnošću upoznati, a to biva preko vjere, objavljene istine Božje. Sveti Pavao apostol kaže: »Jer Bog, koji reče, da iz tame zasvijetli svjetlo, On je koji zasvijetli u srcima našim, da svijetli poznaje slave Božje u osobi Isusa Krista.«[315] Sveta vjera je dakle poput one zvijezde, koja je trima mudracima pokazivala put do Betlehema, gdje su našli Isusa. Vjera je poput visokoga tornja, na kojega kad se čovjek popne vidi puno toga, što ne vidi dok stoji na zemlji. Sveta vjera je kao dalekozor, koji nam je Bog dao u ruke, da bolje upoznamo Njega, Stvoritelja svoga.

A sveti Bonaventura veli, da je vjera kao zrcalo, u kojemu možemo vidjeti i veliki toranj. Tako i mi pomoću vjere možemo upoznati neizmjerno Veličanstvo Božje, kojega ne možemo tako jasno upoznati silama svoga vlastitoga razuma. Vjera je, veli sveti Ivan Zlatousti kao štap, na koji se upire naš razum, da bolje upozna Onoga, koji nas je stvorio. To je eto prvi uvjet, da sigurno postignemo svoj vječni cilj - upoznati Boga!

Drugo što je potrebno jest, da vršimo zapovijedi, koje nam je Bog dao. Sveti Matej evanđelist pripovijeda, kako je jednoga dana došao jedan mladić k Isusu i upitao Ga: »Dobri učitelju, kakvo dobro da učinim, da imam život vječni? Isus odgovori: Što me pitaš za dobro? Jedan je dobar (Bog). Ali ako hoćeš da uđeš u život, vrši zapovijedi. Upita Ga: Koje? Odgovori Isus: Ne ubij, ne čini preljube, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva, poštuj oca i mater svoju i ljubi bližnjega svoga kao samoga Sebe.«[316] Istina, Zapovjedi Božje znaju katkada biti teške našoj bijednoj naravi. Ali Bog se je u svojoj dobroti i ljubavi i zato pobrinuo, jer nam je dao sredstva milosti na raspolaganje, koja nas jačaju da ih možemo vršiti.

I to je treći uvjet, ako želimo polučiti svoj vječni cilj. Moramo se služiti sredstvima milosti, a to su sveti sakramenti, žrtva Svete Mise, molitva, među kojom se napose ističe molitva svete krunice, koja nam osigurava majčinsku pomoć i zaštitu Presvete Bogorodice i Djevice Marije. Lijepo je netko usporedio naš život na zemlji sa životom čovjeka putnika, koji ide cestom. Na cesti mu je na stupu putokaz, da ne krene krivim pravcem. Sa sobom nosi svoju putnu hranu, da ne izgladni i ne oslabi na putu. Sveta je vjera put, koji vodi u nebo. Putokaz na tome putu su zapovijedi Božje, a putna hrana, koju nam je Bog dao na put, to su sveti sakramenti, Sveta Misa, molitva. Ako dakle netko kraj svega toga promaši svoj životni cilj, krivnja će biti samo na njemu. Isus nas je lijepo upozorio: »Uđite kroz uska vrata, jer su široka vrata i prostran put, koji vodi u propast i mnogo ih ima, koji na njih ulaze. Kako su uska vrata i tijesan put, koji vodi u život i malo ih ima, koji ga nalaze.«[317]
   
Već iz ovoga što smo do sada rekli, predragi vjernici, vidite odmah i sami, kakva se za nas vrijednost krije u svetoj vjeri i kako je nerazborito govoriti, da je vjera privatna stvar. Vidite odmah, kako je nerazborito govoriti, da je tobože daleko manje važno učiti kršćanski nauk, nego li recimo čitati, pisati, računati. Vrijednost neke stvari mjeri se u prvom redu prema njezinoj svrsi. Vjera ima za cilj, kako će nam osigurati život vječni. Sve pak ostalo znanje ima cilj, kako će nam olakšati par godina života na zemlji. A između zemaljskoga života, koji traje nekoliko godina, i vječnoga života, koji traje beskrajnu vječnost, ne može uopće biti prave poredbe.

Ali već i za zemaljski život znači vjera vrlo mnogo. Ponajprije, ona daje čovjeku snagu za vršenje najtežih dužnosti i kroćenje neurednih strasti. Na morskoj obali mogu se vidjeti ogromna dizala pomoću kojih i dijete može dignuti i najteže terete. Tako i vjera daje slabome čovjeku moć za djela kojih nikada ne bi mogao izvesti svojom vlastitom snagom. Kolike su npr. stotine gubavaca u dalekim misijskim zemljama napuštene od svih, pa i najbližih rođaka, a katolički misionari ustraju cijeli život kraj njih, ne bojeći se te strašne bolesti, jer crpe snagu iz svete vjere, koja im kaže, da je i za te gubavce umro Isus Krist na križu, i da će im On naplatiti žrtve, koje ulažu za spas tih nesretnika. Nikakvo oružje, npr. nije u stanju čuvati tuđe poštenje i imovinu od krađe i pljačke kao vjera u Boga, koja nas uči, da će Bog suditi ne samo zle čine, koje ljudi vide nego i potajne čine, kojih nitko ne vidi, pače i zle misli i želje.

Vjera nas nadalje tješi u nesreći i čuva od zdvojnosti. Svima je poznato, kako maslinovo ulje ublažuje boli i liječi rane. Sličnu ulogu ima i vjera u ljudskome životu. Ona nas uči, da nam je Bog dobri otac, koji nam šalje nevolje zato, da iskuša našu vjernost, da nas onda uzmogne još više nagraditi. Vjera je kao sidro, koje čuva lađu od propasti, kad navali oluja. Zato samoubojstva cvatu samo ondje među ljudima, gdje je ponestalo duboke, žive vjere u Boga i svetu Providnost Njegovu.

Vjera nam pribavlja pravo zadovoljstvo u životu. Nećete nikada vidjeti, da bi riba, koju se izvadi iz vode, mogla dulje vremena živjeti izvan vode. Ona se nemirno baca amo tamo i za kratko vrijeme sigurno ugine. Upravo je tako i s čovjekom, ako ne pozna Boga ili se udaljio od Njega po grijehu. Sveti Augustin, koji je kao mladić bio daleko zalutao i tu istinu najbolje iskusio na sebi, veli u svojim Ispovjestima: »Za sebe si nas stvorio o Bože, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi.«[318]

To je razlog da Izaija prorok nazivlje Isusa »Knez mira«.[319]To je razlog, da su anđeli u svetoj Badnjoj noći pjevali: «Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje.«[320] Htjeli su svojom pjesmom istaći, da mira nema i ne može biti tamo, gdje se ne pozna Boga. Ako pridodamo ono, što smo već prije istaknuli, da je vjera božansko svjetlo našoj duši na životnom putu u nebo, onda je jasno, da ona svojom vrijednošću nadvisuje sve stvari na zemlji.
   
Budući da je vjera od tako goleme važnosti u ljudskome životu, to nam zdrav razum kazuje, da je moramo čuvati kao najdragocjenije blago, koje je danas više nego ikada izvrnuto pogibelji. Već je sveti Pavao apostol opomenuo svoga dragog učenika Timoteja: »O Timoteje! Sačuvaj dobro, što ti je predano, kloni se nečistih ispraznih razgovora i prepiranja lažno nazvanog znanja.«[321] Budući da je vjera dar Božji, to se prije svega molimo svaki dan Bogu, da nam On sačuva taj dar. I ne samo da nam ga sačuva, nego da nam ga umnoži, kao što su molili apostoli Gospodina Isusa: »Umnoži nam vjeru!«[322]

To je od najveće važnosti upravo danas, kad su se tolike nevolje srušile na čitavo čovječanstvo i na naš narod napose. Iz vjere ćemo crpsti snagu, da uzmognemo podnijeti sve patnje današnjeg života. Kolika se snaga skriva u njoj najbolje je označio sam Isus Krist govoreći svojim apostolima: »Kad biste imali vjere koliko zrno gorušično, rekli biste smokvi sikomoru: Iskorijeni se i presadi se u more, i poslušat će vas.«[323]

Teško ljudskome društvu, u kojemu ponestane vjere. Već je poganin Plutarh morao ustanoviti činjenicu: »Bez vjere snizuje se čovjek do životinje; da postane krvožedna zvijer ne manjka mu više ništa do li zubi lava ili pandže vuka.« A blage uspomene Papa Lav XIII. u enciklici »Humanum genus« veli: »Ljudsko društvo, za koje smo po naravi određeni, proizašlo je od Boga.

On (Bog) je izvor i podloga bezbrojnih dobara, koje bez prestanka po njemu primamo. Pa kao što svaki pojedinac po nagonu naravi iskazuje čast Bogu, od kojega je primio život i s njime istodobno sva dobra, tako je i s narodima i državama. Tko dakle riješi ljudsko društvo svake vjerske obaveze, taj radi ne samo nepravedno nego i ludo.«

Uvijek je bilo, a i danas postoje struje koje to pokušavaju ostvariti u našoj sredini. Nije potrebno, da vas napose na to upozoravam, jer vam je to dovoljno jasno.

Kršćanski roditelji! Bdijte budno, da ne oslabi vjera u vašim vlastitim dušama. A onda budno pratite što vaša djeca rade, čitaju, gledaju, slušaju i kuda hodaju. Polazite zajedno sa svojom djecom u crkvu, da čujete riječ Božju. Nastojte da imate u kući uvijek dobru katoličku knjigu, koja će vas podupirati u vašem nastojanju oko očuvanja vašega najvećeg dobra, vaše vjere! Vaše dužnosti u pogledu vjerskoga odgoja djece danas su daleko veće i teže nego ikada prije.

Napose vam pak stavljam na srce, da se svaki dan preporučujete Majci Božjoj, djeliteljici božanskih milosti, da Ona bude čuvar i zaštitnik vaše vjere. Neka vaši prsti prebiru svaki dan zrnca Njezine krunice, a misli i čuvstva srca vašega prate uzvišena otajstva svete vjere, o kojima govori Krunica. Preporučujte Joj sebe i sve svoje potrebe napose, kad budete ove godine posjećivali Njezina svetišta, osobito ono u Mariji Bistrici, koje je toliko priraslo srcu našega naroda.

Radi se, predragi vjernici, o vašim najvećim dobrima. Radi se o konačnom cilju i svrsi vašega života. A znate li, što je rekao Gospodin Isus Krist: »Što koristi čovjeku, ako cijeli svijet dobije, a duši svojoj naudi? Ili kakvu će zamjenu dati čovjek za dušu svoju?«[324] Za dobra ovoga svijeta vodio se i prvi i drugi svjetski rat. Pali su milijuni ljudi, potopljene tisuće velikih lađa, srušeni desetci tisuća zrakoplova, razbijeni desetci tisuća bojnih kola. Pa kad bi netko i sam samcat postao vlasnik svih dobara ovoga svijeta, opet riječ Božja ostaje neopoziva: »Što koristi čovjeku, ako cijeli svijet zadobije a duši svojoj naudi? Ili kakvu će zamjenu dati čovjek za dušu svoju?«

Vaš životni cilj, smisao svega vašega života jest jedino taj - domoći se Boga, koji jest i ostaje zadnja čežnja srca ljudskoga. »Kao što čezne jelen, veli Sveto Pismo, kao što čezne jelen za izvorima voda, tako čezne duša moja za Tobom Bože! Žeđa duša moja za Bogom živim, kad ću doći i pokazati se pred licem Gospodnjim?«[325] Za biće obdareno razumom, kao što je čovjek, nema i ne može biti nikakvog drugog dobra, koje bi ga bilo u stanju usrećiti osim Boga živoga i vječnoga. I kad bi nam Ga kojom nesrećom istrgli iz duše, kad bi ponestalo vjere u našim srcima, onda nam ne bi preostalo ništa drugo do li gorki plač, kao onim Izraelcima na vodama Babilona, koji su govorili: »Na rijekama babilonskim sjedili smo i plakali, spominjući se Siona!«[326]

Ali baš ta misao stvarala je u njihovim dušama nepokolebivu odluku: »Ako zaboravimo tebe Jeruzaleme, neka se zaboravi desnica moja.«[327] Neka i nastojanje, koje danas zapažamo, a koje ide kod nas za postepenim ali i potpunim istrebljenjem svake pozitivne vjere i u nama stvori tvrdu i nepokolebivu odluku: »Ako zaboravimo Tebe, Gospode Bože naš, neka se zaboravi desnica naša!« Ti si jedini cilj našega života, početak i svršetak, »alfa i omega«,[328] prvi i zadnji. I zbog toga, da se poslužimo riječima svetoga Augustina, »radije sve izgubiti a Tebe naći, nego sve dobiti a Tebe izgubiti«.

U želji da svjetlo vjere bude sigurni putokaz, slatka nada i utjeha vama, vašoj djeci, te da ostanete nepokolebljivi u svome vjerovanju, podjeljujemo, predragi vjernici, svima vama od srca svoj natpastirski blagoslov!

Ispiši stranicu