1941. - 1946.

• Okružnica nadbiskupa Stepinca kleru Nadbiskupije zagrebačke prigodom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, 28. travnja 1941.

  
  OKRUŽNICA ČASNOME KLERU NADBISKUPIJE ZAGREBAČKE
   

  Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da se i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?
  
  Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!
  I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu ? Jer, koliko god i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja; koliko god bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. »A Domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris – Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja « (Ps 117, 23).
  
  No, dok vam danas progovaram iz ovih starodrevnih dvorova, u sjeni ovog starodrevnog hrama, tog nijemog svjedoka naše hrvatske povijesti, ne govorim vam samo kao sin hrvatskog naroda, nego još više kao predstavnik svete Crkve. Govorim vam kao predstavnik one Božje institucije, koja je nikla u krilu vječnosti i kojoj je svršetak u vječnosti u sasvim posebnom značenju te riječi. Kao predstavnik one Crkve, koja je »firmamentum et columna veritatis – stup i tvrđa istine« (1 Tim 3, 15) i koja se nije bojala i na moja usta reći istinu, gdje je trebalo, i ako je nažalost njezin glas često ostajao » glas vapijućega u pustinji « (Iv 1, 23).
  
  Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam, da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova.
  
  Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu misiju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. Cijeneći i zaštićujući vjerske i moralne vrednote, pokazat će da vjeruje, da je zemaljska domovina samo onda prava majka, kad nam sklapa ruke i uči nas »dati Bogu Božje«, te da je samo onda istinska skrbnica našeg života, kad nam korake upućuje na staze, koje vode u visinu i kad uklanja smutnje od duša, koje je Bog stvorio za sebe.
  
  No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara hrvatskog naroda, nego će tako postaviti i najčvršće temelje·i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. Crkva, koja već dvije hiljade godina gleda previranja u historiji svijeta, vjekovni je svjedok, kako »regnum de gente in gentem transferetur propter injustitias et injurias et contumelias et diversos dolos«, kako kraljevstva prelaze s jednoga naroda na drugi zbog nepravednosti i nepravde i sramoćenja i raznih prevara (Sir 10, 8). Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosnim časovima u povijesti hrvatskoga naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće. Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.
  
  Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja Nezavisne Države Hrvatske.
  Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskoga naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde. Ona će se stoga držati riječi Pisma: »Verbum Dei non est alligatum – riječ Božja nije (nikada) svezana« (2 Tim 2, 9). I Ona će smatrati svojom svetom dužnošću »opportune, importune, arguere, increpare, obsecrare in omni patientia et doctrina« et cum omni apostolica libertate – u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti učeći sa svom strpljivošću (usp. 2 Tim 4, 2) i sa svom apostolskom slobodom. Tako će raditi i to će smatrati dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i Države Hrvatske.
  
  Dao dobri Bog, da tako bude. A da tako bude, pozivam vas, časna braćo svećenici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu, ali još više da sami kod oltara Božjega podižete ruke k »Ocu zvijezda«, »od kojega silazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon« Jak 1, 17), da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini; da narod hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi Njegovoj sagrađenoj na pećini Petrovoj!
  
  Ako se možda očima svijeta čini molitva suvišnom stvari, mi je smatramo najvažnijom od svega u životu, jer »ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije koji ga čuva« (Ps 127, 1).
  Crkva Božja nikad se nije gubila u frazama, ali nikad nije također zatajila u onom ustrajnom radu, na kojem se stvaraju temelji sretne budućnosti pojedinca, naroda i država. Pokažite to, časna braćo, i sada, i ispunite svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj!
  
  U vezi s time određujem, da se u nedjelju 4. svibnja o. g. održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama, na koje neka župni uredi pozovu mjesne vlasti i vjerni narod. Nadam se, da će se u to vrijeme moći održati spomenute svečanosti. A u koliko komunikacijone prilike jošte ne bi omogućile, neka se to izvrši u prvi slobodni dan. A što se tiče Prvostolne crkve zagrebačke, to ću dan odrediti u sporazumu s državnim vlastima.
  
  U Zagrebu, 28. travnja 1941.

  + Alojzije, Nadbiskup
  
   

  IZVOR: CP, sv. XLIII., str. 2517.-2518.; usp. KL, 92. (29. travnja 1941.) br. 17., str. 197.-198.[96]
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 2, Dokumenti I, br. 1.-399. (1933.-1943.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 119-121.

   

  ---

  [96] Na izvorniku ove okružnice u ABAS nalazi se Nadbiskupova bilješka, kao dopuna, da se kler ne miješa u politička zbivanja.

• Korizmena poslanica: „Vjera u čovjekovom životu“, 10. siječnja 1946.

  
  Predragi vjernici!
  
  Ulazimo u svetu korizmu, kao pripravu za blagdan uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Ta priprava sastoji se u tome, da čovjek uđe dublje u svoju nutrinu, ispita temeljito svoju savjest, očisti dušu u svetoj ispovijedi i okrijepi je u svetoj pričesti tijelom Krista Gospodina.
  
  No sada, kad u mnogim dušama nastoje pokolebati vjeru u prekogrobni život, potrebno je još više razmišljati o cilju našega života i ući još dublje u svoju vlastitu dušu. Već je stari grčki mudrac bio postavio pravilo: »Spoznaj samoga sebe«.
  
  Ako su pak stari pogani bili uvjereni o istinitosti i vrijednosti ove izreke, kud više mora ona vrijediti za nas kršćane, napose sada u ovoj svetoj korizmi, koja je najprikladnija za tu svrhu. Stoga nam se sama od sebe nameću pitanja, što je i odakle je čovjek, koji mu je cilj, kako će polučiti svoj cilj, kakvu vrijednost ima vjera u njegovom životu i koje su mu dužnosti s obzirom na nju?
   

  Što je i odakle je čovjek?

   
  Odgovor je na to pitanje vrlo jednostavan. Čovjek je stvor Božji. To mora priznati svatko, koji je dobre volje i služi se zdravim razumom. Samo »luda, veli Sveto Pismo, samo luda reče u srcu svome, nema Boga«,[303] pa prema tome ni čovjek nije stvoren od Boga. Svi drugi, koji su zdravog razuma i dobre volje, moraju priznati, da je čovjek majstorsko djelo Boga Stvoritelja. »Bog je, veli sveti Augustin, stvorio ne samo prvoga čovjeka, od kojega svi ljudi potječu, nego i danas još stvara svakoga pojedinoga čovjeka.« Najprije je stvorio čovjeka bez čovjeka, a sada stvara čovjeka iz čovjeka. No svejedno, da li stvara čovjeka bez čovjeka ili čovjeka iz čovjeka: »On nas je stvorio, a nismo se sami stvorili«.[304]
  
  Čovjek je dakle majstorsko djelo Boga Stvoritelja, jer je »Bog stvorio čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga«.[305] Zadivljen nad tim djelom Boga Stvoritelja pita psalmist: »Što je čovjek, da ga se spominješ: ili sin čovječji, da ga pohodiš? Učinio si ga malo manjim od anđela: slavom si ga i čašću okrunio i postavio si ga nad djela ruku svojih. Sve si metnuo pod noge njegove: ovce i volove sve: kao i divlje zvijeri. Ptice nebeske i ribe morske, koje idu putovima morskim.«[306]
  
  Sveto Pismo ističe dakle u isti mah veliku bijedu i veliko dostojanstvo čovjekovo. Veliku bijedu s obzirom na njegovo tijelo, veliko dostojanstvo s obzirom na njegovu dušu. Ono nas odvraća od oholosti, koja nas nadimlje i upropašćuje. Ono nas diže iz naše bijede i malodušnosti upozorujući nas na naše božansko podrijetlo. Ono nam kazuje, neka se čovjek ne smatra ni životinjom ni anđelom, ali neka ni ne zaboravlja, da od obojega ima nešto u njemu.

   
  Kakav cilj ima čovjek na zemlji?

  
  Svakome tko promatra stvari na ovome svijetu, jasno je, da nema ni jedne stvari, koja ne bi imala nekakve svrhe. Plug služi seljaku, da njime ore zemlju. Čekić služi kovaču, da njime kuje željezo. Đak polazi školu, da stekne potrebno znanje za život. Kad je dakle Bog stvarao čovjeka, morao je imati neki cilj pred očima, radi kojega je stvorio čovjeka. Zato veli Sveto Pismo: »Za svrhu svoju sve je stvorio Gospod«.[307] No Bog nije stvorio čovjeka radi Sebe zato, da ima nekakvu korist od čovjeka, jer štogod čovjek ima ili učiniti može, ima samo od Boga.
  
  Dakle, stvorio ga je zato da na nj izlije svoju dobrotu, a čovjek da Gospodina Boga svoga spozna i zato da Ga ljubi, slavi i hvali i tako postigne život vječni. Sve je stvorove, rekli smo, stvorio Gospod Bog na slavu Imena Svojega. Ali čovjeku je dao, što nije dao nijednome drugome stvoru na zemlji: dao mu je razum, da svoga Stvoritelja uzmogne upoznati i dao mu je slobodnu volju, da ga kao slobodno razumno biće spozna i prizna i da Ga slavi i hvali. To je dakle cilj čovječjeg života na zemlji - proslava Boga. Nismo na zemlji zato, da skupljamo bogatstvo, da jedemo i pijemo, da se zabavljamo, da stičemo časti i slično.
  
  Zemaljska dobra nisu cilj našega života nego sredstva, koja nam pomažu, da postignemo svoj životni cilj, život vječni. Onaj dakle, koji ima za cilj zemaljskadobra, sličan je djetetu, kojega otac pošalje u dućan, da mu donese neku stvar, a ono zastane na putu i igra se, zaboravivši, kamo je i zašto je poslano. Isus Krist opisao je to sve u slici velike večere. »Neki čovjek, veli Gospodin u Evanđelju svetoga Luke, priredi veliku večeru i pozva mnoge.
  
  Kad bi čas večeri, posla slugu svojega kazati pozvanima: Dođite, - jer je već sve gotovo. I počeše se svi zajedno izgovarati. Prvi mu reče: Kupio sam zaselak i valja mi ići da ga vidim; molim te ispričaj me. I drugi reče: Kupio sam pet jarama volova i idem da ih ogledam, molim te ispričaj me. I drugi reče: Oženio sam se i zato ne mogu doći.«[308] To je eto slika ljudi, koji su zaboravili na svoju životnu svrhu, vječni život, a prionuli za zemaljska dobra, koja ne samo ne mogu zasititi čovjeka, nego ga čine konačno bjednijim i jadnijim od životinje. Jer sva ta tvarna dobra, što ih čovjek uživa prolaze, i čovjek ih mora u času smrti ostaviti.
  
  Da bi takovi ljudi umirili svoju savjest, čini im se najzgodnije, da pođu malo dalje i zaniječu uopće život preko groba, kao što čitamo o onim bezbožnicima u Knjizi Mudrosti, koji govore: »Jer smo postali slučajno i kasnije ćemo biti, kao da nas nikada nije bilo ... Zato dođite, uživajmo dobra što su tu. Revno se okoristimo svijetom kao u mladosti.«[309]A Sveto Pismo dodaje: »Tako misle oni, ali se varaju; jer ih je zaslijepila zloća njihova.«[310] A da se varaju, priznati će kasnije sami na sudu Božjemu govoreći: »Dakle smo ipak zalutali s puta istine ( ... ). Mi smo se izmorili na stazama protuzakonitosti i pokvarenosti. Mi smo putovali pustinjama neprohodnim. A ne spoznasmo puta Gospodnjega. Što nam je koristila oholost? Što nam je pomoglo bogatstvo s prkositim djelima? Sve to prođe kao sjena ( ... ) u zloći smo svojoj zgrabljeni«.[311]
  
  Zato je, predragi vjernici od najveće važnosti za sve nas, da držimo svuda i svagda pred očima svoj životni cilj, a taj je proslava Boga, da se ne bi jednom, morali gorko kajati, kad više to ne bi ništa koristilo.
   

  Kako ćemo postići svoj životni cilj?

   
  Tko hoće da prispije k cilju, mora najprije poznavati put, a onda i ići tim putem. Tako i čovjek, koji hoće da prispije u život vječni, mora najprije poznavati Boga. Veli naime Isus Krist: »Ovo je život vječni, da upoznaju Tebe jedinoga Boga istinitoga i koga si poslao Isusa Krista.«[312] Ponajprije nam stvorovi svojom raznolikošću i ljepotom govore puno toga o Bogu, tako da razum nas, promatrajući tolike stvorove, općeniti sklad, red i divne zakone u prirodi mora nužno zaključiti, da postoji Stvoritelj svijeta i Ravnatelj svega.
  
  Zato sveti Pavao apostol kaže, da pogani nemaju izgovora, »jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima, jer im je Bog javio. Jer što je na Njemu nevidljivo od stvorenja svijeta, razabire se i opaža po stvorovima, i Njegova vječna sila i Božanstvo, te oni nemaju izgovora.«[313] I doista, kad čovjekpromatra divno more i život nebrojenih živih bića u njemu; kad promatra zemlju punu najraznovrsnijeg bilja, ptica i svakovrsnih drugih životinja; kad promatra žarko sunce, koje grije ovu zemlju, kad promatra svod nebeski i divni red, koji vlada među zvijezdama, onda mora potvrditi što je rekao psalmist: »Nebesa kazuju slavu Božju i djela ruku Njegovih naviješta svod nebeski«.[314]
  
  Ali Bog je u svojoj dobroti pošao dalje i pobrinuo se, da Ga možemo sa sigurnošću upoznati, a to biva preko vjere, objavljene istine Božje. Sveti Pavao apostol kaže: »Jer Bog, koji reče, da iz tame zasvijetli svjetlo, On je koji zasvijetli u srcima našim, da svijetli poznaje slave Božje u osobi Isusa Krista.«[315] Sveta vjera je dakle poput one zvijezde, koja je trima mudracima pokazivala put do Betlehema, gdje su našli Isusa. Vjera je poput visokoga tornja, na kojega kad se čovjek popne vidi puno toga, što ne vidi dok stoji na zemlji. Sveta vjera je kao dalekozor, koji nam je Bog dao u ruke, da bolje upoznamo Njega, Stvoritelja svoga.
  
  A sveti Bonaventura veli, da je vjera kao zrcalo, u kojemu možemo vidjeti i veliki toranj. Tako i mi pomoću vjere možemo upoznati neizmjerno Veličanstvo Božje, kojega ne možemo tako jasno upoznati silama svoga vlastitoga razuma. Vjera je, veli sveti Ivan Zlatousti kao štap, na koji se upire naš razum, da bolje upozna Onoga, koji nas je stvorio. To je eto prvi uvjet, da sigurno postignemo svoj vječni cilj - upoznati Boga!
  
  Drugo što je potrebno jest, da vršimo zapovijedi, koje nam je Bog dao. Sveti Matej evanđelist pripovijeda, kako je jednoga dana došao jedan mladić k Isusu i upitao Ga: »Dobri učitelju, kakvo dobro da učinim, da imam život vječni? Isus odgovori: Što me pitaš za dobro? Jedan je dobar (Bog). Ali ako hoćeš da uđeš u život, vrši zapovijedi. Upita Ga: Koje? Odgovori Isus: Ne ubij, ne čini preljube, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva, poštuj oca i mater svoju i ljubi bližnjega svoga kao samoga Sebe.«[316] Istina, Zapovjedi Božje znaju katkada biti teške našoj bijednoj naravi. Ali Bog se je u svojoj dobroti i ljubavi i zato pobrinuo, jer nam je dao sredstva milosti na raspolaganje, koja nas jačaju da ih možemo vršiti.
  
  I to je treći uvjet, ako želimo polučiti svoj vječni cilj. Moramo se služiti sredstvima milosti, a to su sveti sakramenti, žrtva Svete Mise, molitva, među kojom se napose ističe molitva svete krunice, koja nam osigurava majčinsku pomoć i zaštitu Presvete Bogorodice i Djevice Marije. Lijepo je netko usporedio naš život na zemlji sa životom čovjeka putnika, koji ide cestom. Na cesti mu je na stupu putokaz, da ne krene krivim pravcem. Sa sobom nosi svoju putnu hranu, da ne izgladni i ne oslabi na putu. Sveta je vjera put, koji vodi u nebo. Putokaz na tome putu su zapovijedi Božje, a putna hrana, koju nam je Bog dao na put, to su sveti sakramenti, Sveta Misa, molitva. Ako dakle netko kraj svega toga promaši svoj životni cilj, krivnja će biti samo na njemu. Isus nas je lijepo upozorio: »Uđite kroz uska vrata, jer su široka vrata i prostran put, koji vodi u propast i mnogo ih ima, koji na njih ulaze. Kako su uska vrata i tijesan put, koji vodi u život i malo ih ima, koji ga nalaze.«[317]
   

  Vrijednost vjere

   
  Već iz ovoga što smo do sada rekli, predragi vjernici, vidite odmah i sami, kakva se za nas vrijednost krije u svetoj vjeri i kako je nerazborito govoriti, da je vjera privatna stvar. Vidite odmah, kako je nerazborito govoriti, da je tobože daleko manje važno učiti kršćanski nauk, nego li recimo čitati, pisati, računati. Vrijednost neke stvari mjeri se u prvom redu prema njezinoj svrsi. Vjera ima za cilj, kako će nam osigurati život vječni. Sve pak ostalo znanje ima cilj, kako će nam olakšati par godina života na zemlji. A između zemaljskoga života, koji traje nekoliko godina, i vječnoga života, koji traje beskrajnu vječnost, ne može uopće biti prave poredbe.
  
  Ali već i za zemaljski život znači vjera vrlo mnogo. Ponajprije, ona daje čovjeku snagu za vršenje najtežih dužnosti i kroćenje neurednih strasti. Na morskoj obali mogu se vidjeti ogromna dizala pomoću kojih i dijete može dignuti i najteže terete. Tako i vjera daje slabome čovjeku moć za djela kojih nikada ne bi mogao izvesti svojom vlastitom snagom. Kolike su npr. stotine gubavaca u dalekim misijskim zemljama napuštene od svih, pa i najbližih rođaka, a katolički misionari ustraju cijeli život kraj njih, ne bojeći se te strašne bolesti, jer crpe snagu iz svete vjere, koja im kaže, da je i za te gubavce umro Isus Krist na križu, i da će im On naplatiti žrtve, koje ulažu za spas tih nesretnika. Nikakvo oružje, npr. nije u stanju čuvati tuđe poštenje i imovinu od krađe i pljačke kao vjera u Boga, koja nas uči, da će Bog suditi ne samo zle čine, koje ljudi vide nego i potajne čine, kojih nitko ne vidi, pače i zle misli i želje.
  
  Vjera nas nadalje tješi u nesreći i čuva od zdvojnosti. Svima je poznato, kako maslinovo ulje ublažuje boli i liječi rane. Sličnu ulogu ima i vjera u ljudskome životu. Ona nas uči, da nam je Bog dobri otac, koji nam šalje nevolje zato, da iskuša našu vjernost, da nas onda uzmogne još više nagraditi. Vjera je kao sidro, koje čuva lađu od propasti, kad navali oluja. Zato samoubojstva cvatu samo ondje među ljudima, gdje je ponestalo duboke, žive vjere u Boga i svetu Providnost Njegovu.
  
  Vjera nam pribavlja pravo zadovoljstvo u životu. Nećete nikada vidjeti, da bi riba, koju se izvadi iz vode, mogla dulje vremena živjeti izvan vode. Ona se nemirno baca amo tamo i za kratko vrijeme sigurno ugine. Upravo je tako i s čovjekom, ako ne pozna Boga ili se udaljio od Njega po grijehu. Sveti Augustin, koji je kao mladić bio daleko zalutao i tu istinu najbolje iskusio na sebi, veli u svojim Ispovjestima: »Za sebe si nas stvorio o Bože, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi.«[318]
  
  To je razlog da Izaija prorok nazivlje Isusa »Knez mira«.[319]To je razlog, da su anđeli u svetoj Badnjoj noći pjevali: «Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje.«[320] Htjeli su svojom pjesmom istaći, da mira nema i ne može biti tamo, gdje se ne pozna Boga. Ako pridodamo ono, što smo već prije istaknuli, da je vjera božansko svjetlo našoj duši na životnom putu u nebo, onda je jasno, da ona svojom vrijednošću nadvisuje sve stvari na zemlji.
   

  Naše dužnosti s obzirom na vjeru

   
  Budući da je vjera od tako goleme važnosti u ljudskome životu, to nam zdrav razum kazuje, da je moramo čuvati kao najdragocjenije blago, koje je danas više nego ikada izvrnuto pogibelji. Već je sveti Pavao apostol opomenuo svoga dragog učenika Timoteja: »O Timoteje! Sačuvaj dobro, što ti je predano, kloni se nečistih ispraznih razgovora i prepiranja lažno nazvanog znanja.«[321] Budući da je vjera dar Božji, to se prije svega molimo svaki dan Bogu, da nam On sačuva taj dar. I ne samo da nam ga sačuva, nego da nam ga umnoži, kao što su molili apostoli Gospodina Isusa: »Umnoži nam vjeru!«[322]
  
  To je od najveće važnosti upravo danas, kad su se tolike nevolje srušile na čitavo čovječanstvo i na naš narod napose. Iz vjere ćemo crpsti snagu, da uzmognemo podnijeti sve patnje današnjeg života. Kolika se snaga skriva u njoj najbolje je označio sam Isus Krist govoreći svojim apostolima: »Kad biste imali vjere koliko zrno gorušično, rekli biste smokvi sikomoru: Iskorijeni se i presadi se u more, i poslušat će vas.«[323]
  
  Teško ljudskome društvu, u kojemu ponestane vjere. Već je poganin Plutarh morao ustanoviti činjenicu: »Bez vjere snizuje se čovjek do životinje; da postane krvožedna zvijer ne manjka mu više ništa do li zubi lava ili pandže vuka.« A blage uspomene Papa Lav XIII. u enciklici »Humanum genus« veli: »Ljudsko društvo, za koje smo po naravi određeni, proizašlo je od Boga.
  
  On (Bog) je izvor i podloga bezbrojnih dobara, koje bez prestanka po njemu primamo. Pa kao što svaki pojedinac po nagonu naravi iskazuje čast Bogu, od kojega je primio život i s njime istodobno sva dobra, tako je i s narodima i državama. Tko dakle riješi ljudsko društvo svake vjerske obaveze, taj radi ne samo nepravedno nego i ludo.«
  
  Uvijek je bilo, a i danas postoje struje koje to pokušavaju ostvariti u našoj sredini. Nije potrebno, da vas napose na to upozoravam, jer vam je to dovoljno jasno.
  
  Kršćanski roditelji! Bdijte budno, da ne oslabi vjera u vašim vlastitim dušama. A onda budno pratite što vaša djeca rade, čitaju, gledaju, slušaju i kuda hodaju. Polazite zajedno sa svojom djecom u crkvu, da čujete riječ Božju. Nastojte da imate u kući uvijek dobru katoličku knjigu, koja će vas podupirati u vašem nastojanju oko očuvanja vašega najvećeg dobra, vaše vjere! Vaše dužnosti u pogledu vjerskoga odgoja djece danas su daleko veće i teže nego ikada prije.
  
  Napose vam pak stavljam na srce, da se svaki dan preporučujete Majci Božjoj, djeliteljici božanskih milosti, da Ona bude čuvar i zaštitnik vaše vjere. Neka vaši prsti prebiru svaki dan zrnca Njezine krunice, a misli i čuvstva srca vašega prate uzvišena otajstva svete vjere, o kojima govori Krunica. Preporučujte Joj sebe i sve svoje potrebe napose, kad budete ove godine posjećivali Njezina svetišta, osobito ono u Mariji Bistrici, koje je toliko priraslo srcu našega naroda.
  
  Radi se, predragi vjernici, o vašim najvećim dobrima. Radi se o konačnom cilju i svrsi vašega života. A znate li, što je rekao Gospodin Isus Krist: »Što koristi čovjeku, ako cijeli svijet dobije, a duši svojoj naudi? Ili kakvu će zamjenu dati čovjek za dušu svoju?«[324] Za dobra ovoga svijeta vodio se i prvi i drugi svjetski rat. Pali su milijuni ljudi, potopljene tisuće velikih lađa, srušeni desetci tisuća zrakoplova, razbijeni desetci tisuća bojnih kola. Pa kad bi netko i sam samcat postao vlasnik svih dobara ovoga svijeta, opet riječ Božja ostaje neopoziva: »Što koristi čovjeku, ako cijeli svijet zadobije a duši svojoj naudi? Ili kakvu će zamjenu dati čovjek za dušu svoju?«
  
  Vaš životni cilj, smisao svega vašega života jest jedino taj - domoći se Boga, koji jest i ostaje zadnja čežnja srca ljudskoga. »Kao što čezne jelen, veli Sveto Pismo, kao što čezne jelen za izvorima voda, tako čezne duša moja za Tobom Bože! Žeđa duša moja za Bogom živim, kad ću doći i pokazati se pred licem Gospodnjim?«[325] Za biće obdareno razumom, kao što je čovjek, nema i ne može biti nikakvog drugog dobra, koje bi ga bilo u stanju usrećiti osim Boga živoga i vječnoga. I kad bi nam Ga kojom nesrećom istrgli iz duše, kad bi ponestalo vjere u našim srcima, onda nam ne bi preostalo ništa drugo do li gorki plač, kao onim Izraelcima na vodama Babilona, koji su govorili: »Na rijekama babilonskim sjedili smo i plakali, spominjući se Siona!«[326]
  
  Ali baš ta misao stvarala je u njihovim dušama nepokolebivu odluku: »Ako zaboravimo tebe Jeruzaleme, neka se zaboravi desnica moja.«[327] Neka i nastojanje, koje danas zapažamo, a koje ide kod nas za postepenim ali i potpunim istrebljenjem svake pozitivne vjere i u nama stvori tvrdu i nepokolebivu odluku: »Ako zaboravimo Tebe, Gospode Bože naš, neka se zaboravi desnica naša!« Ti si jedini cilj našega života, početak i svršetak, »alfa i omega«,[328] prvi i zadnji. I zbog toga, da se poslužimo riječima svetoga Augustina, »radije sve izgubiti a Tebe naći, nego sve dobiti a Tebe izgubiti«.
  
  U želji da svjetlo vjere bude sigurni putokaz, slatka nada i utjeha vama, vašoj djeci, te da ostanete nepokolebljivi u svome vjerovanju, podjeljujemo, predragi vjernici, svima vama od srca svoj natpastirski blagoslov!

   
  U Zagrebu, dne 10. I. 1946.
   
  +Alojzije,
  nadbiskup
   

   

  IZVOR: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, br. 2.-3. (4. veljače 1946.), 9.-15.
   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 471-480.

   

  ---

  [303] Ps 13,1.

  [304] Ps 38; 171.

  [305] Post 1, 27.

  [306] Ps 8, 5-8.

  [307] Izr 16,4.

  [308] Lk 14,16-20.

  [309] Mudr 2,2-6.

  [310] Mudr 2,21.

  [311] Mudr 5,6.

  [312] Iv 17,3.

  [313] Rim 1, 19-20.

  [314] Ps 18,2.

  [315] 2 Kor 4,6.

  [316] Mt 19,16-19.

  [317] Mt 7,13-14.

  [318] Isp. Conf. 1. c. 1.

  [319] Iz 9,5.

  [320] Lk 2,14.

  [321] 1 Tim 6,20.

  [322] Lk 17,5.

  [323] Lk 17,6.

  [324] Mt 16,26.

  [325] Ps 41,2.

  [326] Ps 136,1.

  [327] Ps 136,5.

  [328] Otk 1,8.

• Okružnica: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koja proživljavamo, 7. siječnja 1945.

   

  Alojzije
  po milosrđu Božjem i Svete Apostolske Stolice milosti nadbiskup zagrebački, svima svojim vjernicima milost i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!
   
  Predragi vjernici! Ušli smo u sedmu kalendarsku godinu strašnoga drugoga svjetskog rata, koji po svojem opsegu, po svojim grozotama i po svojim ciljevima nadilazi sve ratove poznate u povijesti čovječanstva. Stoga se ne čudimo puno, da su toliki ljudi klonuli duhom, apogdjekoji čak sami obračunali sa svojim životom, ne snalazeći se više u
  strašnom vrtlogu života. Ponestalo je naime vjere u mnogim dušama, a u mnogim drugim je vrlo oslabila vjera u osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta. Ima tomu više razloga. Knjiga Mudrosti u Svetome Pismu sažela je ponajglavnije u riječi: »Naopake misli odvajaju od Boga, i kušana svemoć odbija od sebe luđake. Jer u dušu, koja misli na zlo, ne uvraća se mudrost, u tijelu, što se predaje grijehu, nikada ne uzima stana. Jer od lažnosti bježi sveti duh stege; od ludih misli drži se daleko, i kad se približi nepravda, biva izagnan. «[240]
  
  Jedan dakle od velikih uzroka, da je oslabila vjera u Boga u tolikim dušama, je oholost. To je potpuno u skladu s poznatom rečenicom, da glupost i oholost rastu na istome stablu. Stoga je lako razumjeti činjenicu, da su istinski učeni ljudi redovito puni žive vjere u Boga Stvoritelja svijeta, a umišljene veličine preziru Boga, da se ispune riječi Svetoga Pisma: »Već je mnoge radoznalost dovela u zabludu, i zla je mudrost prevarila njihovu razboritost.«[241]
  
  A kad se čovjek prevari u razumu, onda nije dalek put ni do prevare volje, to jest do opaka života. Veli naime lijepo papa Lav XIII.: »Budući da leži u naravi čovjeka, da u svojim činima uzima razum za vođu, to zabluda razuma povlači za sobom lako pogrješku volje; i tako se događa, da kriva mišljenja, koja imaju svoje sjedište u razumu, utječu na ljudske čine i pokvare ih.«[242] A ništa tako ne odvodi čovjeka od Boga kao opaki život. To je posve razumljivo. Svjetlo se sunca krasno odražava u bistroj vodi, dok u mutnoj i zaprljanoj nikako. Tako i čovjek, koji je čista života, rado traži Boga, kao Onoga, koji će ga jednom nagraditi za njegova dobra djela. Opaki pak čovjek ne voli slušati o Bogu ili Ga čak mrzi, jer zna, da mu valja jednom polagati račun za zla djela svoga života. Čovjek pokvarena života sličan je nijemoj životinji, jer trči za prolaznim zemaljskim užitcima, umjesto da se brine za neprolazna vječna dobra, koja je Bog obećao onima, koji Njega ljube.
  
  I tako, dok se je današnji čovjek okrenuo od Boga, obratio se k stvorovima. Ispunile su se riječi svetoga Augustina: »Mnogi su postali lude, jer su sami sebe smatrali mudrima.«[243] Ta kud ćete veće ludosti, nego li kad današnji čovjek ponavlja riječi staroga bezbožnika: »Jer smo postali slučajno i kasnije ćemo biti kao da nas nije bilo. Jer je para dah našega nosa, mišljenje iskra pri udaranju našega srca. U gasi li se ona, tijelo postane pepeo, i duh se raspline kao tanak zrak. Zato dođite!
  Uživajmo dobra, što su tu! Revno se okoristimo svijetom u mladosti.«[244]
  
  Sve je dakle mišljenje i htjenje mnogo ga današnjeg čovjeka upereno na zgrtanje blaga, na putene užitke, na raznovrsne zabave i pijanke kraj sve srahovite ozbiljnosti vremena, u kojemu živimo. Čovječanstvo naših dana sliči čovječanstvu prije općega potopa, o kojemu govori Isus Krist, proričući o svršetku svijeta: »Kao što je bilo u dane Noine, tako će biti, kada dođe Sin čovječji. Jer kao što su u dane pred potopom jeli i pili, ženili se i udavali do onoga dana, kad Noe uđe u kovčeg, i ne opaziše, dok ne dođe potop i sve odnese.«[245] Kad gledamo, kako se danas veliki gradovi ruše u prah i pepeo, kako ih sažiže strašni oganj, tko da se ne sjeti sudbine Sodome i Gomore, koje je istrijebio oganj  s neba radi njihovih protuprirodnih opačina. I kad gledamo toliku zbrku pojmova u današnjem svijetu, tko da se ne sjeti onoga čovječanstva, koje je gradilo babilonski toranj, zaboravivši, da se odredbe Gospodnje ne mogu nikada nekažnjeno prestupati.
  
  Današnji je čovjek pošao sličnim putem. Umjesto da živi u prekrasnoj građevini, koju je sazdala ruka premudroga i dobroga Boga na temelju deset zapovijedi Božjih i beskrajna ljubav Njegova, koja se očitovala u Evanđelju, što ga je Isus Krist donio na svijet, ljudi naših dana nisu zadovoljni time, nego hoće svojim rukama stvoriti novi dom, novu babilonsku kulu, sazdanu na labavom temelju ljudskih strasti, zabluda uma i zabluda volje.
   

  Malodušnost dobrih vjernika

   
  Uslijed opće pokvarenosti, a pokraj tolikih nesreća, koje su se survale na čovječanstvo, nije nikakvo čudo, da su klonuli duhom i mnogi dobri vjernici. lani se danas u čudu pitaju, zašto tolike strahote u svijetu? Ne mogu razumjeti, zašto moraju jednako trpjeti i pravedni i nepravedni. Da li je Bog uopće u stanju obuzdati ikada više sva ova zla i uspostaviti opet kršćanski poredak na zemlji? Slične su se misli nameta le i pobožnom psalmistu, kada je narod izraelski bio u sužanjstvu babilonskome, a protivnici mu se rugali pitajući: »Gdje je Bog njihov?«[246]
   

  Činjenica je, da su ove strašne nevolje veliko dobročinstvo Božje

   
  Znam, da će se mnogi začuditi, kada čuju te riječi. Zar je dobročinstvo Božje tisuće popaljenih kuća, porušenih mostova, uništenih javnih zgrada, osiromašenih obitelji, ostavljene djece, poubijanih ljudi? Za onoga, koji sve stvari gleda samo tjelesnim očima, to svakako nije nikakvo dobročinstvo nego strašna nesreća. Ali za čovjeka, koji sve stvari gleda očima vjere, sadašnja zla su doista veliko dobročinstvo Božje. Kad bi kojemu vinogradaru tuča uništila vinograd, bila bi ludost govoriti mu o nekom dobročinstvu. Ali kad bi tuča, koja uništi njegov vinograd, bila od čistoga zlata, ne bi to sigurno smatrao nesrećom nego velikim dobitkom, jer bi tvarna šteta bila stostruko naplaćena vrijednošću zlata. To je dobro razumio sveti Pavao apostol, kada kraj svih patnja, koje su ga stizale, govori: »Napunio sam se utjehe; izobilan sam radosti posred sve nevolje naše.«[247] »Tako i sadanja zla nisu za pravoga kršćanina nesreća nego lijek u ruci Božjoj, kojim se Bog služi, da nas izbavi od pravoga zla. Ta zar nas nije Isus Krist učio moliti: »Oče naš, koji si na nebesima?«[248]A za pravoga oca, koji uistinu ljubi svoje dijete, zapisao je sam Bog Duh Sveti: »Tko štedi šibu, ne ljubi sina svojega, a tko ga ljubi, kara ga za vremena.«[249] I nas dakle sve kara Otac nebeski ovim strašnim ratom, jer nas iskreno ljubi.
   

  Bog kažnjava grješnike, da ih obrati na pravi put

   
  Mnogi je čovjek posve zaboravio, koji je cilj i svrha njegova života na zemlji. A kada ne bi bilo nevolja i jada, kakvi su sada snašli čovječanstvo, mnogi se ne bi nikada više
  obratili k Bogu. Možda bi im nekoliko godina išlo dobro na zemlji, ali bi zato trpjeli kroz svu vječnost. Bog ih hoće izbaviti po ovim teškim nevoljama. Čuli ste već toliko puta onu  priču o rasipnom sinu. Dok god je bilo novca u džepu, nije mu bilo ni na kraj pameti da se popravi i vrati poštenom životu u kući svoga oca. Tek onda, kad je nastupila strašna glad, i on nije imao što jesti, nego uzimao koštice, kojima su hranili svinje, otvorile su mu se oči. Tek onda lupio je šakom o prsa i vrativši se k ocu, skrušeno priznao: »Oče, sagriješih nebu i tebi; nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.«[250] Sigurno je, da su strašna zla, koja su snašla čovječanstvo, vrlo bolna operacija, ali je sigurno i to, da mnogi ljudi ne bi više nikada našli put k Bogu Ocu nebeskome, da se ne hrane zlima, koja ih čine bjednijima od životinja.
   

  Bog pripušta, da nevolje stisnu pravednike

   
  Što mislite, zašto? Sigurno ne da ih upropasti, nego da ih iskuša. Prije nego li udari jaka bura, ne može se nikada znati, da li je korijenje stabla čvrsto ili ne. Jednako tako prije nego navale nevolje, ne može se reći, da li čovjek više ljubi Boga ili stvorenja, kojih se mora u patnjama na ovaj ili onaj način odreći. Job je bio bez sumnje svet čovjek, jer ga Sveto Pismo zove pravednikom. Ali njegova je svetost i veličina došla do izražaja tek onda, kada je bez mrmljanja i prigovaranja primio iz ruke Božje strašne udarce, izgubivši svu djecu i sav imetak, pa i samo tjelesno zdravlje. Pljeva se ne može lučiti od pšenice nego li puhanjem vjetra. A mirisave biljke pokazuju svoj miris najbolje onda, kad se malo zgnječe među prstima. Oni dakle, koji žive u miru s Bogom, pa ih ipak stižu nevolje kao i druge ljude, ne smiju mrmljati niti zdvajati, nego sa zahvalnošću primati sve ove udarce iz ruke Božje, te njima odslužiti tolike vremenite kazne, govoreći sa svetim Augustinom: »Gospodine, ovdje na Zemlji pali i reži, samo me poštedi u vječnosti.« Nevolja sadašnjih dana čisti pravednike od nesavršenosti. Vinogradar mora svake godine obrezivati vinograd, ako hoće da mu donese rod. I što je vinograd plemenitiji, tim ga pomnije obrezuje. Gospodin Bog je vinogradar, a mi smo vinograd njegov. Pravednici su najplemenitija loza.
  
  Zato ju Božji vinogradar brižno obrezuje oštrim nožem jada i nevolja, kakve sada proživljavamo. Sadašnje nevolje umnažaju našu snagu. Jer, da željezo postane tvrdo, mora se po njemu udarati čekićem bez milosrđa. Sadašnje nevolje umnažaju u pravednicima ljubav Božju. Ide im, veli sveti Franjo Saleški, nekako slično, kao i Noinoj barci. Što su se više dizali valovi, više se dizala i njegova barka. Sadašnje nevolje umnažaju zahvalnost prema Bogu, koja je jedna od prvih naših dužnosti. Jer tek onda kad čovjek sve izgubi, tek onda postane svjestan, koliko je dobro primao od Boga. Sadašnje nevolje umnažaju poniznost pravednika, koji mora danas trpjeti sa strane opakih i pokvarenih ljudi premnoge nepravde i poniženja. One umnažaju revnost u molitvi. Nikada nisu apostoli tako skrušeno molili, kao onda kada je oluja zaprijetila potopom lađici, u kojoj su se nalazili. Svi su kao jedan čovjek povikali: »Gospode, spasi nas, izgibosmo!«[251] Boli i nevolje čuvaju pravednika, da se ne pokvari.
  
  Gospodin Bog čini s njime slično, što i ljudi s ribom. Ako ju hoće sačuvati, onda ju moraju dobro posoliti. Koliko god ovaj ili onaj čudno gledao nevolje i nesreće koje stižu pravednika, često doprinose i njegovoj zemaljskoj sreći. Pravedniku Jobu bilo je sve uništeno, tako da mu se rugala i žena i prijatelji, što se toliko uzdao u Boga. A što kaže Sveto Pismo? »I Gospod preokrenu sudbinu Jobovu ... Dvostruko dade opet Jobu sve, što je bio posjedovao.«[252] Konačno, što je najvažnije, ovaj će zemaljski život ipak brzo proći. Jadi i nevolje, koje danas moraju podnositi i dobri ljudi, služit će im, da sigurnije postignu vječno blaženstvo. Mnogi su danas slični onom Lazaru iz Evanđelja, koji je toliko bio bijedan, da mu ljudi nisu htjeli priuštiti ni mrvica, koje su padale sa stola nekoga bogataša. Što više, i »psi su dolazili i lizali rane njegove.«[253] Ali je baš po tim nevoljama bio onako proslavljen na nebu. Neka dakle svi oni dobri ljudi, koji danas toliko trpe, drže na umu riječi svetoga Pavla apostola: »I znamo, da onima, koji ljube Boga, sve zajedno pomaže na dobro.«[254]
   

  Bog kažnjava i čitave narode

   
  Kao što je svaki stvor, tako su i pojedini narodi i svi narodi zajedno potpuno ovisni o Bogu, jer »malo i veliko stvorio je On«.[255] Zato su i narodi dužni, da daju Bogu čast. A kad tamo, događa se protivno. I mi možemo nažalost govoriti o posebnim našim narodnim grijesima, kao što je bijela kuga, pa bogumrska kletva i psovka, koja tako strašno vrijeđa dostojanstvo Božje. Kad dakle gledamo, kako je teško pogodila ruka Božja naš hrvatski narod, nemojmo se čuditi, nego se ponizimo pod silnom rukom Božjom. Ta za Gospodina Boga stoji pisano: »Ljubiš sve, što postoji, i ne mrziš ništa od onoga, što si stvorio. Jer da si bio što mrzio, ne bi onda to stvorio.«[256] Stoga vjerujemo, da dragi Bog po ovim nevoljama, koje je poslao na našu domovinu, želi najbolje našemu narodu. Kao što stabla u voćnjaku nakon zime opet procvatu, prolistaju i donose obilati plod, tako vjerujemo, da će po beskrajnoj dobroti Božjoj sve ove nevolje biti podloga procvatu, sreći i blagostanju naše domovine.
   

  Što su nevolje veće, to čvršće mora biti naše pouzdanje u Boga

   
  Katastrofa, koja je zadesila čovječanstvo, tako je velika po svom opsegu, da su mnogi, inače dobri vjernici, posve zbunjeni, i da se u njihovim dušama i protiv njihove volje
  javlja sumnja, može li Bog obuzdati ovakva zla, kakva ne pamti dosad povijest roda ljudskoga.
  
  Kad bismo mi, dragi moji vjernici, svjesno sumnjali o tome, onda bismo nanijeli tešku uvredu neizmjernomu Veličanstvu Božjem. Baš ove strašne nevolje dokazuju, a budućnost će dokazati još bolje, da je Gospodin Bog apsolutni gospodar svega zbivanja na zemlji, i da ništa, upravo ništa, nije kadro oteti se Njegovoj božanskoj vlasti. Znate li, što govori za Njega Knjiga Mudrosti?: »Jer ti si u stanju djelom pokazati veliku moć svoju. Tko se može oprijeti snazi mišice tvoje? Jer kao prašak na tezulji sav je svijet pred tobom kao kap rose, koja ujutro padne na zemlju.«[257] A sveti Izaija prorok pita: »Tko je šakom izmjerio mora i mjeru neba odredio pedljem? Tko je u korito nasuo prah zemaljski, gore izmjerio na mjerila, bregove na poteg njihov? Tko je upravljao duh Gospodnji, tko ga je upućivao kao savjetnik? S kim je imao vijeće, da mu je dao razboritost, da ga je naučio putu pravice, doveo ga do spoznaje i pokazao mu put razbora? Eto, narodi su kao kap iz suda, kao prašak na mjerilima broje se! Eto, otoci su mu kao zrno pijeska, što ga podigne ... Svi su narodi kao ništa pred njim. On ih drži za ništa i ništave. S kim ćete izjednačiti Boga, što ćete uz Njega staviti kao priliku?«[258]
  
  Kad dakle takav kormilar upravlja sudbinom roda ljudskoga, pojedinih naroda i svakog pojedinog čovjeka, ne mora li naše pouzdanje u Gospodina Boga na nebesima biti neograničeno? Kako su dakle smiješni oni ljudi, koji mrmljaju i prigovaraju, umjesto, da se ponizno poklone pred svetim odlukama Svemogućega Boga! Puno je bolje načinio  onaj Bogom nadahnuti pjesnik u Svetome Pismu, kad govori: »K tebi podižem oči svoje, koji prebivaš na nebesima. Kao što su oči sluga upravljene k rukama gospodara njihovih; kao što su oči sluškinje upravljene k rukama gospodarice njezine; tako su oči naše Gospodu, Bogu našemu, dok nam se ne smiluje.«[259]
   

  Moramo se ufati, da će nam se smilovati, jer je beskrajno dobar i milosrdan

   
  Mi kao ograničena bića sve mjerimo sitnim ljudskim mjerilima. Tako i Božju dobrotu i milosrđe. Čovjek je dobar od danas do sutra. Ali Božja dobrota i milosrđe nema granica. Ne znate li, što govori Gospodin Isus Krist: »Koji sin od vas da od oca zamoli kruha, zar će mu dati kamen? Ili ribu, zar će mu mjesto ribe dati zmiju? Ili ako zamoli jaje, zar će mu dati štipavca? Kad dakle vi, koji ste zli, znate dobre dare darovati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati Duha Svetoga onima, koji Ga mole?«[260] A ako nam daje duhovna dobra, koja su mnogo vrednija, kako bi nam onda uskratio ono, što je puno manje vrijedno, zemaljska dobra, potrebna za život?
  
  Ne klonimo dakle duhom, nego radije hvalimo Gospodina, kako nas opominje kralj David: »Hvalite Gospoda! Jer je dobar, jer milost njegova traje dovijeka.«[261] Milosrđe Njegovo traje i sada u ovim teškim nevoljama, koje naš ograničeni um smatra najvećom nesrećom, ali iz kojih će Božja mudrost izvesti sasvim sigurno naše najveće dobro.
   

  Božja mudrost čvrsta je podloga našega ufanja u sadanjim nevoljama
   

  Svima Vam je dobro poznata povijest egipatskoga Josipa. Na ljudsku sudeći, bila je za njega strašna nesreća, kada su ga zavidna braća prodala kao roba u Egipat. Mnogo je prepatio taj pravednik kao rob u kući Potifarovoj. Ali sve je konačno svršilo na veliko dobro njegovo i njegove braće, kojima reče, kad im se otkrio: »Ne korite sebe za to, što me prodaste ovamo; jer Bog me poslao pred vama, da vas uzdrži na životu.«[262] Možemo li dakle mi sumnjati, da bi u sadašnjoj strašnoj oluji moglo nešto izmaći Božjoj moći i mudrosti, kad stoji pisano: »Velika je mudrost Gospodnja. On je jak moću i vidi sve.«[263] Nijedan se razborit čovjek ne usuđuje prigovarati vještome majstoru, koji u svojoj radionici izrađuje kakvu umjetninu.
  
  A kako tek nerazborito čine oni ljudi, koji podvrgavaju kritici Božju upravu svijeta i žale se na sadašnje nevolje, kao da Bog ne zna za njih i kao da ne može iz njih izvući najveće dobro za pojedince i narode, kao što je iz nesreće Josipove izvukao ne samo veliku korist, nego upravo spas njegov i njegove obitelji, koja bi bila po umrla od gladi, da on nije bio pravodobno prodan u Egipat. Mnogo ćemo bolje dakle učiniti, da umjesto kritiziranja padnemo na koljena te se sa svetim Pavlom apostolom poklonimo mudrosti Božjoj u punom pouzdanju srca i duše: »O dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučivi sudovi njegovi i neistraživi putovi njegovi. Jer tko je upoznao misao Gospodnju? Ili tko mu je bio savjetnik? Ili tko mu je što prije dao, da mu se uzvrati? Jer je sve od njega i po njemu i u njemu. Njemu slava uvijeke!«[264]
   

  Pretpostavka pak našega ufanja ima biti popravak života

   
  Ljudski rod potonuo je danas u grijesima i opačinama. Ne možemo puno bolje reći ni za naš narod. Koliko se strašnih psovka sasulo samo minule godine na Boga i Presvetu
  Bogorodicu iz ustiju hrvatskih sinova! Koliko se je griješilo proti šestoj zapovijedi Božjoj! Koliko se je griješilo proti bračnoj vjernosti, koliko se je griješilo pijanstvom, klevetama, ogovorima, nemarom za svetkovanje dana Gospodnjega, za primanje sakramenata, koliko je počinjeno krađa, ubojstava, otimačina! Kad se svega sjetimo, i nehotice nam dolaze na um riječi Davidove: »Spasi me, Bože: jer dođoše vode sve do duše moje. Propadam u dubokom glibu, gdje nema dna. Tonem moru u dubine i oluja me potapa.«[265]
  
  Gospodin Bog je spreman pomoći. Ali nas ujedno opominje, što od nas traži i očekuje, kad čitamo u Svetome Pismu: »Da sam nosio u srcu svojem bezakonje nikad me ne bi uslišio Svemogući.«[266]
  Moramo dakle stvoriti čvrstu odluku u duši, da ćemo prekinuti sa starim grješnim životom i služiti mu ubuduće »u pravdi i svetosti istinitoj.«[267] Ona velika grješnica, Magdalena, bila je uslišana onaj čas, kad je raskajana pala do nogu Isusovih i počela ih zalijevati suzama pokajnicama i otirati kosom svojom. Čim je kralj David priznao svoj teški grijeh preljuba i ubojstvo svoga najboljeg vojnika Urije, već mu prorok najavljuje utješnu stvar: »I Gospod je tebi oprostio grijeh tvoj. Nećeš umrijeti.«[268] Tek što je razbojnik na križu izustio riječi: »Gospodine, sjeti se mene, kad dođeš u kraljevstvo svoje«, već čuje i utješne riječi od Krista Gospodina: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.«[269] Carinik Zakej izustio je skrušenim srcem riječi: »Evo, polovicu svoga imanja, Gospodine, dajem siromasima, i ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« I odmah mu Isus Krist odgovara: »Danas dođe spasenje kući ovoj.«[270]Sveti Petar plakao je gorko, što je zatajio Krista, a Gospodin ga malo iza toga postavlja za vrhovnog glavara svoje Crkve.
  
  Sve dakle ovisi sada samo o nama, predragi vjernici, hoće li Gospod skratiti dane kušnje ili ne. On traži od nas obraćenje i iskreni popravak života. Poslušajte dakle glas prorokov, koji opominje: »Obratite se Gospodu, Bogu svojemu! Jer je on milostiv i milosrdan, dugotrpan i bogat milosrđem i požali nesreću.«[271] Koliko smo puta Mi u prošloj godini pozivali na pokoru, obavljali pokorničke procesije! Pa ipak mnogi se još uvijek ne popravljaju, nego nastavljaju živjeti kao i prije, misleći: ima vremena! A to baš hoće đavao! S pravom stoga kažu, da je put u pakao popločen samim dobrim odlukama, koje se nikada ne izvedu. Baš onako, kao što su i suvremenici patrijarhe Noe griješili dalje, dok nije jednog dana navalila voda i potopila sve osim pravednika Noe i njegove obitelji. »Ne oklijevaj, opominje nas Sveto Pismo, ne oklijevaj obratiti se k Bogu! Ne zavlači od dana do dana! Jer iznenada provali gnjev Gospodnji, i ti ćeš biti ugrabljen u dan plaće.«[272] To je dobro razumio veliki učitelj Crkve, sveti Augustin, pa zato ovako opominje kršćane: »Veliš, od sutra ću pobožno živjeti. Ali čuj: Bog ti je obećao oproštenje, no sutrašnjeg dana nije ti obećao. Ako si dosada zlo živio, počni još danas dobar život.«[273]
  Koliko bi jada prištedjeli sebi i svojoj domovini, kad bi svi ovo dobro shvatili i uzeli si k srcu!
  
  Ta zašto baš čovjek, kojega je Bog obdario razumom i slobodnom voljom, zašto baš čovjek mora biti najgori među svima stvorenjima? O, koliko nas mora boljeti taj nehaj prema Bogu u današnjem svijetu, kad se sjetimo onih lijepih riječi sv. Grgura pape upropovijedi na blagdan Sveta Tri Kralja: »Sve su stvari posvjedočile, da je njihov Stvoritelj došao na svijet. Priznala su ga nebesa, jer odmah šalju zvijezdu. Priznalo ga je more, jer pod njegovim nogama postaje kao cesta. Priznala ga je zemlja, jer se prigodom Njegove smrti trese. Priznalo ga je sunce, jer sakriva zrake svoga svjetla (na Golgoti). Priznalo ga je kamenje i stijenje, jer se prigodom Njegove smrti raspucalo. Priznalo ga je podzemlje, jer je tom zgodom vratilo mrtve, koje je sakrivalo.«[274]Jedino ga nisu priznali nevjerni Židovi, koje je bio obdario tolikim dobročinstvima. A isto tako neće da ga priznaju pravim kršćanskim životom danas toliki ljudi, koji su primili još veća dobročinstva od Boga. Tada se još čude, da tolike nevolje biju svijet. Gospodin Bog u svojoj neizmjernoj dobroti ide tako daleko, da je posebnim ukazanjem Majke Božje u Fatimi na poseban način upozorio ljude na sva ova strašna zla. »Ja sam, govori Blažena Djevica Marija, Majka Božja Presvete Krunice. Dolazim upozoriti vjernike, da promijene život i da više ne vrijeđaju grijehom našega Gospodina. Neka mole svaki dan svetu krunicu i čine pokoru za svoje grijehe. Neka se svijet posveti mojemu Bezgrješnomu Srcu. Na prve subote neka pristupaju naknadnoj svetoj pričesti!« I na ovo upozorenje dodaje Presveta Djevica utješno obećanje: »Konačno će ipak pobijediti moje Bezgrješno Srce i svijetu će zasjati opet doba mira.«
  
  Mi smo vas, predragi vjernici, u minuloj godini, a i u pretprošloj godini na sve ovo mnogo puta upozorili i toplo Vam stavili na srce, da poslušate glas Presvete Bogorodice. Pozvali smo vas već mnogo puta, da se u svaku našu obitelj opet uvede zajedničko moljenje svete krunice; da se svaka obitelj posveti Presvetom Srcu Isusovu i Prečistom Srcu Marijinu; da se učlanjujete u bratovštine Prečistog Srca Marijina; da svi rado pristupate naknadnoj svetoj pričesti po želji Presvete Bogorodice; jednom riječi, da iz temelja promijenite život i da svi odložite po pređašnjem vladanju staroga čovjeka, koji ide u propast po prevarljivim pohotama« i obučete »novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu u pravdi i svetosti istinitoj.«[275]
  
  Tada možemo računati na Božju pomoć i s punim pouzdanjem gledati u budućnost, ma kako se crni oblaci nadvi li danas nad našom domovinom i nad cijelim svijetom. Grješnici imaju razloga strepiti pred budućnošću. Ali oni, koji su u miru s Bogom, nemaju razloga da strepe, već radije sa svetim kraljem Davidom neka govore iz punine srca: »Gospod je svjetlost moja i spasenje moje, koga da se bojim? Gospod je zaštitnik života moga: od koga da strepim?«[276] Ako mi se približe zlikovci, da me unište, tlačitelji i neprijatelji moji: oni će posrnuti i pasti. Neka se skupi tabor proti meni, srce moje ne zna za strah; neka plane boj proti meni, ja ću se svejedno ufati.«[277] Ufat ćemo se svim srcem i svom dušom u Gospodina Boga našega, koji jest i ostaje dovijeka jedini gospodar neba i zemlje i svih događaja u povijesti čovječanstva. Da to ufanje ostane nepokolebivo u vašim srcima, podjeljujemo vam, predragi vjernici, od srca svoj natpastirski blagoslov!
   

  U Zagrebu, na blagdan Svete Obitelji, 7. I. 1945.
   
  + Alojzije, v. r.,
  nadbiskup
  
  IZVOR: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, br. 1. (15. veljače 1945.), 1.-8.; Katolički list, br. 5. (1. veljače 1945.), 33.37.

   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 394-406.

   

   

  ---

  [240] Mudr 1,3-5

  [241] Sir 3,24.

  [242] Enciklika »Aeterni Patris«.

  [243] In Joh 14 (PL 35, 1503).

  [244] Mudr 2,2-6.

  [245] Mt 24,37-39.

  [246] Ps 113,2.

  [247] 2 Kor 7,4.

  [248] Mt 6,9.

  [249] Izr 13,24.

  [250] Lk 15,21.

  [251] Mt 8,25.

  [252] Job 42,10

  [253] Lk 16,2l.

  [254] Rim 8,28.

  [255] Mudr 6,8.

  [256] Mudr 11,24.

  [257] Mudr 11,21-22.

  [258] Iz 40,12-18.

  [259] Ps 122,1-2.

  [260] Lk 11,11-13.

  [261] 1 Ljet 16, 34.

  [262] Post 45, 5.

  [263] Sir 15, 18.

  [264] Rim 11, 33-36.

  [265] Ps 68,1-3.

  [266] Ps 65,18.

  [267] Ef 4,24.

  [268] 2 Sam 12,13.

  [269] Lk 23,42-43.

  [270] Jl 2,13.

  [271] Sir 5,8.

  [272] Sir 5,7.

  [273] S. AUGUSTINI Episcopi, Enarratio in Ps. 101,9, PL 37,1301.

  [274] S. Greg., Horn. II in Er. Epiph.

  [275] Ef 4,24.

  [276] U izvorniku stoji: od koga da predam.

  [277] Ps 27,1-3.

• Okružnica: O štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944.

  
  »Marija nije samo Majka Božja nego je i naša majka!«

  
  ALOJZIJE
  po milosrđu Božjem i milosti Apostolske Stolice nadbiskup zagrebački, svima svojim vjernicima milost i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!
  
  U listopadu godine 1942. posvetio je slavno vladajući papa Pio XII. čitav svijet Bezgrješnom Srcu Majke Božje. Povod toj posveti bila je dvadeset i peta godišnjica ukazanja Majke Božje u Fatimi u Portugalu. I mi smo našu nadbiskupiju posvetili Bezgrješnom Srcu Marijinom.
  
  Smatramo potrebnim, da u ovoj svetoj korizmi progovorimo o štovanju Majke Božje, u kojoj čitav svijet, nakon posvete koju je izvršio Sveti Otac, vidi nadu i spas iz ovih strahovitih zala, koja biju čovječanstvo. Da i mi vidimo za našu nadbiskupiju i za čitavu našu hrvatsku domovinu u Blaženoj Djevici spas u ovim teškim danima koje proživljujemo, neće nikoga začuditi, tko znade što je Blažena Djevica Marija.
   

  Blaženu Djevicu Mariju štujemo više nego sve ostale svece!

  
  Ta nju su već za života na zemlji vrlo častili. Prigodom onoga, u povijesti svijeta tako važnoga događaja, koji zovemo Navještenje, pozdravio je anđeo Blaženu Djevicu Mariju riječima »Zdravo, milosti puna«, i »Blagoslovljena ti među ženama«.[187] Velika je bez sumnje za čovjeka čast, ako mu se ukaže anđeo i ako ga može pozdraviti, kad se sjetimo, koliko je anđeo po svojoj naravi nad čovjekom. No, kod Navještenja ne ukazuje čovjek čast anđelu nego anđeo čovjeku. Morala je dakle Blažena Djevica Marija biti puno uzvišenija od anđela.
  
  I sveta Elizabeta odala je počast Majci Božjoj riječima: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje. Otkud meni ta milost, da mati Gospodina moga dolazi k meni?«[188] Sveta Mati Crkva ne prestaje nikada poticati nas na osobito štovanje Majke Božje.
  
  Ona daje zvoniti već ranim jutrom u crkvama čitavoga katoličkoga svijeta. Ona daje zvoniti u podne, kad se sunce najviše popelo na svodu nebeskom, a rad za neko vrijeme zastaje. Ona daje zvoniti opet u večer, kad se sunce sakriva, a tama obuzima zemlju.
  
  A sve to zvonjenje ima za cilj da ljude po svem svijetu tri puta dnevno podsjeća na onaj blaženi čas, kad je anđeo došao pozdraviti presvetu Djevicu kao Majku Sina Božjega i da joj se pokloni kao svojoj Kraljici, te da je svi kršćani časte onim istim milim anđeoskim pozdravom.
  
  Crkva svakom Očenašu dodaje i Zdravo Marijo, da si tako vjernici usade u srce neizmjerno dostojanstvo Blažene Djevice Marije. U tu svrhu ustanovila je razne svetkovine Blažene Djevice Marije. Poučava nas o Njezinom dostojanstvu na Svijećnicu, na blagdan Navještenja, na Veliku Gospu, na Malu Gospu, na Bezgrješno Začeće i tolike druge Njezine blagdane u godini.
  
  Njoj u čast moli kod javnoga bogoslužja svima dobro poznate Litanije lauretanske, koje nisu ništa drugo nego, jedan veličanstveni, Duhom Svetim nadahnuti hvalospjev dostojanstvu Majke Božje.
  
  Sveta Mati Crkva časti Blaženu Djevicu Mariju kroz cijeli mjesec svibanj izabranim pobožnostima, kad se svećenici širom svijeta natječu, da riječju s propovjedaonice što ljepše iskite sve divne povlastice Majke Božje. Kroz cijeli mjesec listopad moli se javno po svim katoličkim crkvama sveta krunica u čast Majci Božjoj.
  
  Njoj u čast izgrađene su po svijetu veličanstvene crkve. Svaka katolička zemlja na svijetu ima po koje glasovito svetište Marijino. Ima ih i naša Hrvatska, među kojima se svojom starinom i obljubljenošću ističu Majka Božja Trsatska, a nada sve Majka Božja Bistrička.
  
  Krivo međutim imaju inovjerci, koji bi htjeli katolicima predbaciti, da Blaženoj Djevici Mariji odaju božansku čast, zato što je toliko časte. Bog je samo jedan i Njemu jedinome pripada božanska čast. Ali da katolici toliko štuju Blaženu Djevicu, da je štuju više nego sve svece, ima svoj duboki razlog i opravdanje.

  
  Prvi je razlog, jer je Marija Majka Božja

  
  Gospodina Boga svoga dužni smo ljubiti »svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom misli svojom!«[189] A može li onaj, koji istinski ljubi Gospodina Boga svoga, a da ne ljubi i ne časti i Majku Božju više nego li svece? Jer sva čast koja se daje Majci Božjoj ide konačno Bogu koji Ju je uzvisio nad sva stvorenja.
  
  Ako prođemo povijest Svete Crkve, nećemo naći nijednoga jedinoga sveca, koji ne bi bio i iskreni štovalac Marijin. I obratno, što su više štovali Mariju, tim su više rasli u ljubavi Božjoj, u kršćanskom savršenstvu, jer ništa Majci Božjoj nije toliko na srcu, koliko slava Božja i napredak duša.
  
  Nadalje, Marija nije samo Majka Božja nego je i naša majka! Sam nam Ju je Isus Krist dao za majku na drvu križa, kad je umirući upravio one riječi svetom Ivanu Evanđelisti: »Sinko, evo ti majke.«[190] Jer sveti Ivan bio je po riječima svetog Augustina naš zastupnik i što je rečeno njemu vrijedi za svakoga drugoga čovjeka. Pa ako ljudi smatraju posve razumljivim da dijete rado boravi uz majku, posve je razumljivo i to, da svaki pravi kršćanin ljubi i časti Blaženu Djevicu Mariju više nego li ikojega sveca.

  
  Drugi razlog zašto tako častimo Blaženu Djevicu jest što Ju je Bog među svim anđelima i ljudima najviše odlikovao

  
  Mi nazivamo Blaženu Djevicu Mariju u Litanijama lauretanskim - Majko Divna! I jest divna! Jer koji anđeo, pa bio i najvišeg stupnja, može reći Isusu Bogu našemu - moj sinko? To je pravo pridržano samo jednome stvoru, a to je Blažena Djevica Marija.
  
  Majka je Božja, veli sveti Izidor, čudo nad čudesima i ništa od svega što postoji, osim Boga, nije divnije od nje! Crkva joj se divi i blagoslivlja je riječima: »Blagoslovljena si i štovanja vrijedna, Djevice Marijo: koja si bez povrede stida postala Majkom Spasiteljevom. Djevice Bogorodice, onaj, koga ne obuhvaća čitav svijet zatvorio se u tvojoj utrobi, postavši čovjekom!«[191]
  
  Bog je nadalje Blaženu Djevicu Mariju odlikovao nad sve ljude time što Ju je izuzeo od istočnoga grijeha. Već na prvim stranicama Svetoga Pisma čitamo velike riječi: »Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između sjemena tvojega i sjemena njezina. Ona će ti satirati glavu, a ti ćeš vrebati na petu njezinu.«[192]
  
  A obećanje koje je Bog dao u raju vidimo ispunjeno na Mariji, jer Ju arkanđeo prigodom Navještenja zove »Milosti puna«. Zato sveti Oci zovu Blaženu Djevicu »neokaljanom«. A da su imali pravo potvrdila je Presveta Djevica sama prigodom ukazanja u Lurdu  kad je rekla: »Ja sam Bezgrješno Začeće!« Ona dakle jedina među ljudima sliči cedru kojeg nikada ne nagrize crv. Ona jedina među ljudima sliči ljiljanu među trnjem. Ona jedina među ljudima sliči ogledalu na kom nema mrlje.
  
  Ona jedina među ljudima sliči onom tornju što ga je kralj David podigao u Jeruzalemu, a koji se izdizao iznad najvišega vrhunca u gradu, jer joj u svetosti nitko nije ravan na zemlji niti može biti.
  
  Bog je nadalje Blaženu Djevicu odlikovao time što nije dopustio da Njezino sveto tijelo istrune u grobu, kao što je to slučaj kod drugih ljudi, nego ga je odmah iza smrti uskrisio i uzeo na nebo. Sveta Crkva po čitavom svijetu slavi spomen na taj događaj na blagdan Uznesenja u mjesecu  kolovozu.
  
  Bog je Blaženu Djevicu Mariju okružio u nebu najvećim sjajem. Kao što mjesec svojim sjajem nadvisuje sjaj zvijezda, tako i Blažena Djevica Marija ostale svece u nebu i anđeoske korove. Zato Ju i nazivamo kraljicom anđela, kraljicom patrijarha, kraljicom proroka, kraljicom apostola, kraljicom mučenika, kraljicom ispovjednika, kraljicom djevica, kraljicom sviju svetih.[193]

  
  Blaženu Djevicu Mariju častimo više nego sve druge svete i zbog toga jer je Njezin zagovor kod Boga najmoćniji

   
  Svima je dobro poznata ona molitva: »Spomeni se o preblaga Djevice Marijo, kako se nije čulo od vijeka da se itko u tvoju zaštitu preporučio, tvoju pomoć zatražio, tvoj zagovor zaprosio, a da je bio odbijen!« Da ta vjera Svete Crkve nije isprazna i da je Blažena Djevica Marija i te kako moćna kod Boga vidimo već za Njezina zemaljskog života.
  
  Kad su mladenci u Kani Galilejskoj bili u neprilici, jer je svatovima ponestalo vina, zauzela se Blažena Djevica kod svoga Sina, i Gospodin Isus Krist je uslišio Njezinu molbu i čudesnim načinom pretvorio vodu u vino. Ako je pak Gospodin Isus Krist tako rado uslišao molbu Marijinu na zemlji u jednoj čisto zemaljskoj stvari, tko će razborit posumnjati, da bi mogao odbiti Njezinu molbu sada u slavi nebeskoj?
  
  Sveti Bernardo ide tako daleko, da se ne ustručava reći: »Tko se može sjetiti, da je zazvao Mariju a da nije bio uslišan, taj neka prestane slaviti Njezino milosrđe!« Nikada, dakle, ne moli uzalud onaj koji se moli Majci Božjoj. Ta svaki pristojan čovjek u ljudskome društvu odzdravlja onima koji ga pozdravljaju. Zato s pravom govori sveti Bonaventura: »Ni Marija nije tako neprijazna, a da ne odzdravi onome koji Ju pozdravlja; kako je često pozdraviš, toliko će i Ona tebi odzdraviti!«
  
  Ti pozdravi, to su naše molitve! Što su ljepše i srdačnije to će ljepši biti i odzdrav, to jest uslišanja u potrebama duše i tijela. O, kad bi u ovim strašnim vremenima svi ljudi znali cijeniti neizmjerno dobročinstvo koje nam je Bog iskazao kad nam je Blaženu Djevicu Mariju dao za zagovornicu i majku! Čujte, što o njoj govori sveti Bernardo koji je bio upravo neumoran u iznalaženju najljepših pohvala Blaženoj Djevici Mariji. Govoreći o onim riječima svetoga Evanđelja »poslan bi anđeo« ovako nastavlja:
  
  »I ime je Djevici Marija. Reći ćemo nešto i o ovom imenu, koje znači zvijezda mora i Djevici Majci vrlo pristaje. Ona se naime s potpunim pravom uspoređuje sa zvijezdom, jer kao što zvijezda prosipije svoju zraku bez vlastite povrede, tako je bez vlastite povrede Djevica rodila Sina. Niti zraka umanjuje sjaj zvijezdi, niti Sin Djevici Njezinu nepovredivost. Ona je dakle ona plemenita zvijezda Jakobova, čija zraka rasvjetljuje čitav svijet, čiji sjaj jasno odsjeva na nebu i prodire [u] podzemlje grijući više duše nego li tjelesa, njeguje krjeposti, uništava opačine. Ona je, velim, presjajna i divnazvijezda iznad ovog velikog i prostranog mora (života) nužno uzdignuta, sjajući krjepostima, rasvjetljujući primjerima. O, ti, koji vidiš da se u šikljanju ovoga života više ljuljaš u burama i olujama nego li hodaš po zemlji; ne odvrati svojih očiju od sjaja ove zvijezde, ako nećeš da te bura uništi.
  
  Ako navale na te vjetrovi kušnja, ako naletiš na grebene tuga, pogledaj na zvijezdu, zazovi Mariju. Ako te bacaju amo-tamo valovi oholosti, častohleplja, ogovaranja, zavisti, pogledaj na zvijezdu, zazovi Mariju. Ako potresa lađicom tvoje duše srdžba ili lakomost ili podražaj tijela, pogledaj na Mariju.
  
  Ako si zbunjen radi strahota opačina, smeten radi prljave savjesti, preplašen od užasa suda, ako te počinje proždirati bezdan žalosti, ponor očaja, misli na Mariju. U pogibeljima, u tjeskobama, u dvojbenim stvarima misli na Mariju, zazivaj Mariju.
  
  Neka ti ne odlazi s usta, neka ti ne odlazi sa srca;  i da postigneš za govor Njezine molitve, ne ostavljaj primjer Njezina života. Nju slijedeći, nećeš sići s puta; njoj se moleći nećeš očajavati; na nju misleći nećeš zalutati; dok te Ona drži nećeš posrnuti; dok te Ona štiti ne trebaš se bojati; dok te Ona vodi nećeš se umoriti; ako ti je Ona milostiva stići ćeš k cilju: i tako ćeš sam na sebi iskusiti kako je s pravom rečeno: i ime je Djevici Marija.«[194]
  
  Kad imamo, dakle, toliko blago u Blaženoj Djevici Mariji, zar je čudo da su se oduvijek obraćali kršćani u najvećim nevoljama s najvećim pouzdanjem za pomoć Majci Božjoj? Zar je čudo da je Sveta Mati Crkva zove pomoćnicom kršćana, tješiteljicom žalosnih, zdravljem bolesnih i utočištem grješnika?[195]
  
  I nije li dovoljno u ovih dvije tisuće godina pokazala i dokazala da je pomoćnica kršćana? Ta što bi bilo ostalo od kršćanstva u vrijeme provale Turaka, da nije bilo zagovora Marijina, kojoj su se kršćani utjecali? Što bi bilo od Katoličke Crkve kad su se digli razni krivovjerci protiv nje, da nije bilo zagovora Marijinog?
  
  A tko se hoće uvjeriti, da li joj pripada naslov »zdravlje bolesnih«, neka samo pogleda Lurd, Fatimu i tolika druga svetišta Majke Božje. I što drugo tjera one stotine tisuća ljudi k Majci Božjoj Bistričkoj nego li činjenica, da je Ona najbolja tješiteljica svakoj ožalošćenoj i ojađene] duši? No od svih zala za čovjeka je najstrašnije i najveće zlo grijeh, jer su samo po grijehu došla druga zla na ovaj svijet, pa i sama smrt.
  
  A utočište grješnicima od srdžbe Božje tko je drugi nego li Blažena Djevica Marija? Svaka zemaljska majka brine se oko toga da ukloni razdor i mržnju između svoje djece. A još sto puta više nastoji Blažena Djevica Marija oko toga da grješnike izmiri sa svojim božanskim Sinom. Aleksandar Veliki rekao je jednom zgodom da jedna jedina suza Njegove majke poništava mnoge smrtne osude.
  
  Ako je tako častio svoju majku jedan poganin, da njoj za ljubav oprosti zločincima, kud više će Isus Krist oprostiti onima za koje posreduje njegova Sveta Majka? Sveto nam Pismo svjedoči da se prigodom općeg potopa nitko nije spasio osim Noe i njegove obitelji, koja se po nalogu Božjem zatvorila u barku, koja je plivala na valovima. A ako se tko od ljudi hoće spasiti u potopu grijeha neka se s pouzdanjem utiče zagovoru Majke Božje, koju svi sveti Oci uspoređuju s Noinom barkom, jedinom nadom spasenja u općenitom potopu.
  
  Dragi moji vjernici! Kolika zla danas biju svijet ne trebam vam dokazivati jer ste sami svjedoci strahota kakvih svijet nije još vidio u svoj svojoj povijesti. A evo vidjeli ste sada ukratko što mi kršćani katolici imamo u Blaženoj Djevici Mariji. Imamo u njoj lijek za sva zla, utjehu za svaku žalost, pomoćnicu u svakoj nevolji, utočište kad nas tište grijesi, nadu kad nas hvata očaj.
  
  A kolike duše danas već hvata očaj! Imaju li pravo? Nemaju! Jer ako propadnu, same će si biti krive, kad se ne obraćaju tamo, gdje mogu naći pomoć, lijek, utjehu, a to je u Blaženoj Djevici Mariji koja nam je od Boga dana za Majku i zagovornicu. Iz toga slijedi da svaki od nas pojedinac, da svaka hrvatska obitelj, da čitav hrvatski narod mora biti velik, iskren i dubok štovatelj Majke Božje, Blažene Djevice Marije, osobito danas, u ovim strašnima vremenima!

   
  Kako ćemo postati pravi štovatelji Marijini?

   
  Sveti Pavao apostol u poslanici Timoteju opominje svoga dragog učenika ovim riječima: »Dok dođem, pazi na čitanje, nagovaranje, učenje.«[196] A ako je dužnost Timotejeva kao predstavnika Crkve bila da poučava i opominje vjernike u svemu što će koristiti njihovom duhovnom napretku, isto je tako bila dužnost vjernika, da se okoriste ovim čitanjima, nagovaranjima i učenjem Timotejevim.
  
  Da netko uzmogne štovati Blaženu Djevicu onako kako treba, mora ponajprije temeljito poznavati sve Njezine divne odlike kojima Ju je Bog uresio. Pravi dakle štovatelji Marijini moraju biti marljivi slušaoci riječi Božje koja se tumači u crkvama, pohvala koje Crkva iznosi o Majci Božjoj. A gdje to iz bilo kojega razloga nije moguće, pravi će štovalac Marijin nastojati da pri ruci ima uvijek kakvu knjižicu koja govori o Majci Božjoj. A te se danas mogu lakše nabaviti nego ikada.
  
  Ove godine je npr. i »Društvo Svetog Jeronima« izdalo jednu knjižicu o Majci Božjoj, koju lako može nabaviti svaka kuća. Kolike duše moraju zahvaliti svoje redovničko zvanje, svoje svećeničko zvanje, spas svoje duše lijepom štivu o Majci Božjoj.
  
  Dobra naime knjiga ima vrlo veliki upliv na čovječju dušu. Sam veliki sveti Augustin priznaje da mu je knjiga govornika Cicerona »Hortenzije« bila povodom da se vrati k Bogu. »Ova knjiga«, veli svetac, »dala je mom mišljenju drugi pravac, upravila je moju molitvu k Tebi Gospodine i promijenila je sadržaj mojih želja i čežnja.
  
  Najednom mi se učinila niskom svaka taština i nevjerojatnim žarom srca težio sam za neumrlom mudrošću i počeo sam da se vratim k Tebi.«[197] Ako je dakle već knjiga jednog poganina dala povod obraćenju jedne duše, bez sumnje će i štivo o Majci Božjoj potaknuti dušu da Blaženu Djevicu Mariju sve više cijeni, ljubi i tako raste u ljubavi i prema Bogu.
   

  Da postanemo pravi štovatelji Marijini, moramo je često zazivati li pomoć

   
  Dok god u čovjeku kuca srce, znak je da još živi. A dok god se čovjek sjeća Blažene Djevice Marije znak je da još živi duhovnim životom. I što je češće zaziva znak je sve dubljeg duhovnog života. Zato nas opominje sveti Bernardo: »U pogibeljima, u dvojbenim stvarima misli na Mariju, zazivaj Mariju. Neka ti ne odlazi s usta, neka ti ne odlazi sa srca!«
  
  Pravi katolik neće nikada zaboraviti onoga časa pod križem kad nam je Isus Krist dao Blaženu Djevicu za majku: »Sinko evo ti majke!« Pravi će Ju katolik svaki dan zazivati kao majku onim riječima himna: »Majkom se pokaži, molbe nam prikaži, Onom rad nas što je, posto dijete tvoje!«[198]
  
  Pravi će Ju katolik zazivati i pozdravljati kao svoju kraljicu, kako ga to uči Sveta Mati Crkva. Dostojanstvo zemaljske kraljice, pa bila ne znam kako moćna, od danas je do sutra. Kraljevsko dostojanstvo Majke Božje trajat će u vijeke vjekova. Njezinom naslovu odgovara i moć, da onima koji Ju iskreno zazivaju kao svoju kraljicu pomogne u svakom času. S kolikim dakle ufanjem mora govoriti katolik:
  
  Kraljice anđela, moli za nas! Kraljice patrijarha, moli za nas! Kraljice proroka, moli za nas! Kraljice apostola, moli za nas! Kraljice mučenika, moli za nas! Kraljice ispovjednika, moli za nas! Kraljice djevica, moli za nas! Kraljice Sviju svetih, moli za nas! Kraljice bez grijeha začeta, moli za nas! Kraljice mira, moli za nas!
  
  Pravi katolik zazivat će Ju kao svoju odvjetnicu i zagovornicu. Danas čovjek, na žalost, na zemlji ne može gotovo ništa postići bez zagovora i posredovanja. A koliko više osjećamo potrebu zagovornika na nebu, kad znamo, koliko smo puta uvrijedili Boga, svoje najveće i najmilije dobro. Zato Sveta Crkva svaki dan moli poslije Svete Mise: »Zdravo Kraljice, Majko milosrđa, Živote, Slasti i Ufanje naše, zdravo! K Tebi vapijemo prognani sinovi Evini, k Tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini; svrni dakle Odvjetnice naša one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!«[199]
  
  Pravi će Ju katolik zazivati svaki dan kao mudru učiteljicu života. Izraelski se je narod ponosio s kraljem Salomonom, kojemu u mudrosti nije bilo ravna na zemlji. Mi imamo razloga da se još više ponosimo s Onom koju Sveta Crkva zove Djevice premudra i Prijestolje mudrosti! O, koliki bi od onih ljudi, koji danas plaču i tuguju nad ruševinama svoga života bili sretniji da su se na vrijeme preporučili ovoj Majci dobrog savjeta!
  
  Pravi će Ju katolik svaki dan zazivati i pozdravljati kao svoju najveću dobročiniteljicu i tješiteljicu. Većeg nam dobročinstva osim Boga nije nitko nikada iskazao od Nje, koja nam je rodila Spasitelja svijeta, svojim ga mlijekom dojila, svojim rukama hranila i odijevala, na križnom putu pratila i pod križem s Njime patila, dok nije izvršio djelo otkupljenja. I nitko nas nije u stanju tako utješiti kao Ona, koja je iskusila svu gorčinu najstrašnijih boli pod drvom križa Božanskoga Spasitelja. Ne zove je Crkva uzalud u litanijama:  »Utjeho žalosnih!«
   

  Daljnje sredstvo da postanemo pravi štovatelji Marijini jest da u svakoj kući bude slika Majke Božje i da štujemo Njezine slike

   
  Kad vidimo u kojoj obitelji kako djeca na počasnom mjestu drže sliku zemaljskoga oca i majke s pravom zaključujemo da štuju svoje roditelje i čuvaju uspomenu na njih i nakon smrti. Isto tako s pravom zaključujemo da nije opak čovjek onaj koji na počasnom mjestu u kući ima sliku Majke Božje i tu sliku časti.
  
  Kako je lijepo vidjeti u mjesecu svibnju, kad se u kući nalazi okićena slika Majke Božje ili kad pobožni katolici pale pred njom kroz čitavu noć svjetlo, da joj na taj način iskažu svoje štovanje kroz mjesec koji je Njoj posvećen. I kako je lijep kršćanski katolički običaj kad vjernici nose trajno sliku Marijinu uza se u obliku medaljice na vratu! Kolikima je već takva medaljica spasila život tijela, a kolikima, što je još važnije, život duše!
            
  Pravi štovatelji Marijini nastojat će, kad im se pruži prilika, da posjete crkve posvećene Majci Božjoj, napose glasovita Njezina prošteništa.
  
  Prije dvije godine pošlo je 20.000 francuskih mladića bosih nogu skoro 49 kilometara daleko pješke u starodrevno francusko narodno svetište Notre Dame de Puy, svetište Majke Božje, da se pred Njezinom staro drevnom slikom pomole, da čine pokoru za grijehe naroda svoga i da isprose sebi i svome narodu blagoslov Bogorodice. Primjer vrijedan nasljedovanja. I mi imamo hvala Bogu mnogo svetišta Majke Božje, među kojima se ističe, kako rekosmo, svetište Majke Božje Bistričke.
  
  Svima neka nam bude nagrada da uzdržimo lijepe i spasonosne običaje svojih djedova, pa da, kad nam se pruži prilika, hodočastimo k Majci Božjoj, da pred Njezinom svetom slikom raskajana srca i duše plačemo radi grijeha svojih i naroda svoga i molimo za Njezin zagovor kod Boga, napose sada, u ovim strašnim vremenima. A tko će nam drugi pomoći, ako ne Ona?
   

  Pravi štovatelji Marijini molit će svaki dan svetu krunicu

   
  Lijepo je vidjeti kad se oltar Majke Božje iskiti bijelim i crvenim ružama. Ali je još puno ljepše i sto puta zaslužnije kad joj se svaki dan stavlja na oltar duhovni vijenac ruža, sveta krunica ili kako ju negdje zovu »rožni venac«.
  
  Kako je krunica draga Majci Božjoj vidi se po tome, što se u Lurdu ukazala svetoj Bernardici s krunicom u ruci. Vidi se po tome, što se onim malim pastirima u Fatimi u Portugalu prije dvadeset i pet godina ukazala isto tako s krunicom u ruci i na upit pastirice Lucije tko si ti - odgovorila: »Ja sam Majka Božja Presvete Krunice!« Šest puta je Blažena Djevica Marija prigodom ukazanja u Fatimi opomenula one sretne pastiriće, a preko njih čitav svijet, da rado i pobožno mole svetu krunicu. Samo oholice i neznalice mogu se izrugivati molitvi svete krunice. A svi veliki i razboriti ljudi visoko su cijenili molitvu svete krunice.
  
  Sveti Ivan Berchmans, kad je bio blizu smrti, zamolio je da mu metnu u ruku tri najmilije stvari, a to su bili križ, sveta Pravila njegove Družbe i sveta krunica. Veliki glazbenik Haydn molio je dnevno svetu krunicu i često priznao da je za stvaranje svojih djela našao najviše pobude u svetoj krunici.
  
  Glasoviti francuski liječnik i profesor medicine Recamier rekao je: »Ja molim krunicu. Ako sam zabrinut za kojega bolesnika i kad sam iscrpio sva sredstva svoga liječničkog umijeća, onda se obraćam Onome koji može sve izliječiti. A jer nemam uvijek vremena da predložim svoje molbe Bogu, molim Blaženu Djevicu kao svoju posrednicu s jednom ili dvije desetice svete krunice. Moram priznati, da sam vidio izvanrednih uspjeha.« Glasoviti vojskovođe princ Eugen Savojski i maršal Radetzky rado su i pobožno molili svetu krunicu. A tako slično i mnogi drugi veliki i znameniti ljudi.
  
  Zato smo mi u prošloj godini toliko puta poticali sve vas, dragi vjernici, da se molitva svete krunice uvede opet u svaku našu obitelj, u svaku hrvatsku kuću. Jer ako je prije krunica pomagala tamo, gdje više nitko nije mogao pomoći, to će nam sigurno pomoći i u ovim strašnim vremenima kad se čini da je uzaludna svaka pomoć ljudska.
  
  Udružujte se zato na poziv svojih pastira u organizaciju »žive krunice«, o kojoj su vam već sigurno govorili vaši dušobrižnici. Molite svaki dan svetu krunicu u svakoj obitelji na večer prije počinka, a ako ne čitavu barem njezin dio. Nabavite si tko može i knjižicu koja je ove godine izašla o svetoj krunici, da je tako što bolje razumijete, da vam krunica na taj način što više omili, da je onda što pobožnije i revnije molite. Budite uvjereni da ćete brzo iskusiti divne plodove svete krunice.
   

  Pravi štovatelj Majke Božje nastojat će da se za glavnije svetkovine Njezine pripravi kojom posebnom pobožnošću

   
  Glavne svetkovine Majke Božje jesu: Svijećnica, Navještenje, Velika Gospa, Mala Gospa, Bezgrješno Začeće. Običaj je već na zemlji da zemaljski vladari uoči kakve državne svetkovine podjeljuju razne milosti svojim podanicima. Zar je Majka Božja možda manje darežljiva od zemaljskih vladara? Ona nam govori s psalmistom napose u te svoje dane: »Otvori usta svoja i ja ću ih napuniti!«[200]
  
  Pripravimo duše naše za svetkovine Marijine kakvom devetnicom ili trodnevnicom, bilo kod kuće bilo da se obavlja u crkvi. Dajmo Njoj na čast odslužiti koju Svetu Misu, postimo Njoj u čast, dajmo milostinju, primimo svetu pričest Njoj u čast. Kako se Majka Božja nikada ne da nadvisiti u velikodušnosti ni od koga, sasvim je sigurno, da će izliti na nas obilni majčinski blagoslov za svaki ovaj čin pobožnosti koji joj iskažemo.
   

  Pravi štovatelj Marijin pokazat će svoju ljubav prema Majci Božjoj najviše nasljedovanjem Njezinih divnih kreposti i čuvajući se grijeha

   
  Između Majke Božje i grijeha postoji vječno neprijateljstvo. Ne može dakle biti govora o onom pravom i dubokom štovanju Majke Božje tako dugo, dok nam se mili grijeh, koji Ona toliko mrzi. Zato naše nastojanje mora ići za tim da se okanimo grijeha, a da dušu obogatimo krjepostima. Kako je žalosno i bolno čuti kad pojedinci u našem narodu proklinju Majku Božju. Ti zaboravljaju na one teške riječi Svetoga Pisma: »Jao rodu, koji kune oca svojega i ne blagoslivlja matere svoje!«[201]
  
  Neka zauvijek nestane te sramote iz naše sredine. Ako hoćemo da si osiguramo trajno zagovor Marijin, da nas trajno prati Njezina majčinska ljubav, ljubimo poput nje svetu čistoću, poniznost, milosrđe prema bijednicima, strpljivost, odanost u svetu volju Božju, sveto siromaštvo, umjerenost i druge kršćanske krjeposti.
   

  Blažena Djevica Marija zalog je naše vremenite i vječne sreće

   
  Pitat ćete, zašto toliko naglašujemo štovanje Majke Božje? Odgovaramo, zato, jer u Njoj vidimo najveću nadu u ovim strašnim vremenima. Za Nju naime vrijede riječi Svetoga Pisma: »Blago čovjeku koji me sluša i koji straži na vratima mojim svaki dan i koji čuva dovratnike moje; koji mene nađe naći će život i crpsti će spasenje od Gospoda. Tko se ogriješi o mene, ozlijedit će dušu svoju; svi koji me mrze, ljube smrt!«[202]
  
  Upravo je upadno da su svi sveci djetinje štovali Majku Božju i preko Nje primili od Boga velike milosti. Sveti Alfons Liguori dnevno je Njoj na čast molio krunicu, svake subote Njoj na čast postio, svaki sat molio pozdrav anđeoski. I gle kako ga je Bog po za govoru Bogorodice proslavio na zemlji i na nebu! I taj veliki svetac zapisao je riječi koje bi si morao dobro zapamtiti svaki katolik: »Ja ne vjerujem«, veli svetac, »da bi se pakao mogao podičiti, da je jedan jedini prispio tamo, koji je iskreno štovao Majku Božju.«
  
  Dragi vjernici! Svi vi vidite i znate kako teška zla biju pojedince i čitave narode. Ta zla, koja nas biju, pravedna su plaća za grijehe čovječanstva. No, dok nas Gospodin Bog jednom rukom udara, drugom nas odmah i liječi. Evo, po nedokučivoj dobroti Božjoj ukazala se prije dvadeset i pet godina Majka Božja u Fatimi, da svijet upozori na zla koja će doći i da svijet uputi da će upravo u Njoj naći pomoć u strašnim danima koji će doći i koji su došli na svijet. T
  
  o je, kako rekosmo na početku, potaklo Svetog Oca, da čitav svijet posveti Prečistom Srcu Marijinom. Ne govori li nam onda zdrava pamet da nam je upravo sveta dužnost, nakon što smo i našu nadbiskupiju posebnim načinom posvetili Prečistom Srcu Majke Božje, da učinimo sve da se pobožnost prema Majci Božjoj u našoj nadbiskupiji što više proširi i produbi, kako smo to prije razložili.
  
  Ako nas svi poslušaju, kao što bi morali i kao što želimo, onda smo uvjereni da neće dugo potrajati da nam po zagovoru Majke Božje svanu dani mira i zadovoljstva na zemlji. A što je još važnije, uvjereni smo, da će svi Njezini štovatelji primiti jednom kao nagradu krunu života vječnoga!
  
  S tom željom podjeljujemo svima vama od srca, kao zalog nebeskih milosti svoj natpastirski blagoslov!
   

  U Zagrebu, dne 14. siječnja 1944.
   
  ALOJZIJE, v. r.,
  nadbiskup
  
   

  IZVOR: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, br. 1. (14. veljače 1944.), 1.9.
   
  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 291-304.

   

  ---

  [187] Lk 1,28.

  [188] Lk 1,42-43.

  [189] Mt 22,37.

  [190] Iv 19,27.

  [191] Grad. Missae Nat. B. M. V

  [192] Post 3,15.

  [193] Litanije lauretanske.

  [194] Horn. 2, II Noet.: Ime Marijino

  [195] Litanije lauretanske.

  [196] 1 Tim 4,13.

  [197] Isp. S. Aug. III, 4

  [198] Molitve nakon Mise.

  [199] Hymn. »Salve Regina«.

  [200] Ps 80,11.

  [201] Izr 30,11.

  [202] Izr 8,34-36.

• Okružnica: o pobožnostima svećeničke subote, 6. ožujka 1943.

  
  »Molimo da svećenici ostanu vjerni milostima svoga zvanja«

  
   
  Časnomu kleru i bogoljubnim vjernicima Zagrebačke nadbiskupije!
  
  Sveti Otac papa Pio XI. rekao je jednom zgodom ovo: »Bog dragi na nebu, a ja na zemlji ničega toliko ne želimo, koliko molitava i žrtava za svećenike. Molimo Boga, da nam dade svetih svećenika. Ako to imamo, sve će drugo nadoći, ako toga nemamo, ništa nam drugo neće pomoći«. Ove značajne riječi izrekao je veliki Papa u vrijeme kad je spremao svoju divnu encikliku O Katoličkom Svećeništvu. On je kao Kristov namjesnik na zemlji, jasno vidio i najbolje osjećao važnost svećeništva za ljudski rod.
  
  Svećenici su sol zemlji. Njima je Božanski Otkupitelj Isus Krist povjerio djelo svoga Otkupljenja, da ga kroz vjekove primjenjuju dušama. On je njima povjerio vječno spasenje duša, a preko toga i vremeniti blagoslov i sreću svijeta. Da bi to svoje poslanje svećenici izvršavali prema nakanama Spasiteljevim, potrebno je da svako svećeničko srce gori od svete ljubavi prema Bogu i prema dušama. To je još više potrebno danas, kad je ljubav prema Bogu kod mnogih u svijetu ohladila, a spoznaja Boga Stvoritelja našega potamnila. Milijuni i milijuni čame u bijedi i tmini poganstva, milijuni kršćana odijeljeni su od jedinstva žive Crkve Kristove, a tisuće i tisuće katolika širom svijeta zanemaruju vjerske svetinje svoga sretnog djetinjstva, preziru zakon Božji, a svu brigu i rad svoj upravljaju samo na zemaljska dobra. Svećenik kao dobri pastir treba da vodi brigu o svim tim dušama, treba da ih živo uvjeri, kako pravu sreću mogu naći samo kod Isusa, da ih konačno privede k Njemu i katoličkom životu.
  
  To su, predraga braćo, teške i na prvi pogled gotovo neostvarive zadaće za slabog čovjeka, makar on svećeničkim ređenjem i svetim pomazanjem prima uz svećeničku vlast i dostojanstvo još i posebne milosti za uspješno vršenje svoga svećeničkog poziva. Zato je, da ostanu vjerni tim milostima svoga zvanja i da ih primaju u izobilju, sam Spasitelj, naš vrhovni i vječni Svećenik, molio na Zadnjoj večeri za apostole i svećenike svoga nebeskog Oca ovako: »Oče sveti!. .. Posveti ih u istini!« - I Sveta Crkva moli za svećenike. Ona želi, da i njezini vjernici mole i da se žrtvuju za posvećenje svećenstva. Crkva osobito preporuča moliti i za svećenički podmladaktj. za one koji se spremaju za svećenike. Preporuča molitve i žrtve i na tu nakanu, da se što više vrijednih mladića odazove pozivu Spasiteljevu i odluči se za svećeničko zvanje.
  
  Svećenik nije privatni čovjek, koji bi samo za se živio, on je u punom smislu riječi javni čovjek, pripada vjernicima, jer je radi njih i primio svećeničko posvećenje, dostojanstvo i duhovnu vlast. On je postavljen da vodi narod k prolaznoj sreći, vječnoj, a i vremenitoj. Radi toga je pravo da i cijeli narod nešto čini i žrtvuje u nakanu, da dobije što više dobrih, svetih svećenika. Na taj si način narod osigurava veliki blagoslov Božji. Zato je bilo oduvijek prosvijetljenih dobrih duša, koje su molile i žrtvovale za svećenstvo i svećenički podmladak. Molilo se na te uzvišene nakane već od prije i kod nas u mnogim crkvama, samostanima i crkvenim udruženjima. U zadnje vrijeme kao da Duh Sveti sve to više potiče vjerne duše na to uzvišeno djelo. Osobito se širi pobožnost, koja se obavlja na jedan stanoviti dan u mjesecu, tako zvani: Svećenički dan.
  
  Prva misao o obavljanju pobožnosti svećeničkoga dana nikla je u Švicarskoj, u biskupiji Basel i Lugano. Iz Švicarske se ovaj apostolat naglo proširio malo ne po čitavom katoličkom svijetu. Biskupi svih zemalja s veseljem su prihvaćali tu pobožnost i toplo je preporučivali svomu svećenstvu i vjernicima. Napokon je tu pobožnost odobrio i preporučio Sveti Otac Pio XI. dne 21. studenoga 1934. godine. Tom je zgodom rekao: »Od srca odobravam i blagoslivljam djelo. Opet kažem, stvar mi se sviđa, od srca odobravam i blagoslivljam«. Dvije godine iza toga, 30. lipnja 1936. izašao je dekret Svete Kongregacije Obreda, kojim se službeno odobrava pobožnost svećeničko ga dana, kao »vrlo prikladno sredstvo da se postigne posvećenje svećenika i svećeničkih kandidata na cijelome svijetu«. Istim su dekretom svećeničkom danu podijeljene iste povlastice, koje su dane za pobožnost prvih petaka, to jest, da se u svim crkvama i oratorijima gdje se obavlja kakva pobožnost za posvećenjem svećenstva može služiti Sveta Misa» Vrhovnoga i vječnog Svećenika Isusa Krista« (De Summo et Aeterno Sacerdote Jesu Christo).
  
  Biskup odlučuje za svoju biskupiju, hoće li se te pobožnosti vršiti na prvi četvrtak ili u prvu subotu svakoga mjeseca. U našoj zagrebačkoj nadbiskupiji neka se svećenički dan obavlja svake prve subote u mjesecu. Subota je dan Marijin, a Marija je dala svijetu Isusa, po kojem su nam došle milosti otkupljenja i posvećenja. Marija je posrednica svih milosti, zato je najbolje da Njoj izručimo i brigu za svećenički podmladak i za posvećenje službenika Njezinog Sina. Marija je kraljica apostola i majka svih Svećenika. Ne zapovijedam, da se svećenička subota zajednički obavlja baš u svim crkvama naše nadbiskupije, nego toplo preporučam, da se to vrši gdje je moguće, osobito u gradskim crkvama, u samostanima i drugim pobožnim domovima i zajednicama. Gdje se neće pobožnost vršiti prve subote, neka  se izmoli u nedjelju s vjernicima koja molitva za svećenike i svećenički podmladak. Želim da se te molitve često mole u Marijinim svetištima, napose prigodom proštenja, a i misionari neka ih šire među narod, tako da naši vjernici spoznaju, da je i njihova dužnost i da je plemenito djelo moliti se i žrtvovati za duhovne pastire. Neka se moli na te nakane u nedjelju iza kvatrenog tjedna, i neka se puku preporuča: »Djelo za svećenička zvanja«.
  
  Kako se obavlja svećenička subota? Preko ruku Prebl. Djevice Marije, Kraljice apostola i Posrednice svih milosti, prikaže se cijeli taj dan Gospodinu Našemu Isusu Kristu za posvećenje svećenika i za svećeničke kandidate cijeloga svijeta, a napose našega naroda i nadbiskupije. U to prikazanje uključi se Sveta Misa, sv. Pričest, sve molitve, dobra djela i žrtve toga dana. Tko baš taj dan ne bi mogao primiti sv. Pričest, može to učiniti na tu nakanu dan prije ili u slijedeću nedjelju. Prema tomu je cijela vježba vrlo jednostavna. Ne treba nikakvog upisivanja niti pripojenja. To nije posebno društvo niti bratovština nego djelo pojedine kršćanske duše. Gleda se, da se taj dan provede što dostojnije, sabrano i strpljivo, da se učini koje dobro djelo u danu i sve se prikaže za posvećenje svećenika. Sve to mogu izvršiti pobožne duše i u crkvama, gdje se ne služi posebna Sveta Misa niti se obavlja pobožnost svećeničke subote zajednički. One duše, koje žele još više učiniti za ovo plemenito djelo, neka na isti način prikažu i žrtvuju ne samo prvu subotu u mjesecu, nego i svaku subotu. Tako si osiguravaju na nebu veliko blago, kojega niti moljac kvari ni hrđa izjeda.
  
  Ova vrsta apostolata osobito je zgodna za bolesnike. Najveća je žrtva ležati prikovan uz krevet u
  nemogućnosti da što učiniš ili pomogneš bilo sebi bilo drugomu. Ako se bolesnik nauči žrtvu svoje bolesti prikazivati za svećenike, to će i njegova bolest u Božjim očima biti vrjednija nego li djelo zdravih. Kao trpljenja mučenika, tako će i njegova bolest izazivati Božji blagoslov i na župu i na biskupiju i na čitavu Crkvu. U mističnom tijelu Kristovom, u Crkvi, svećenici su oni, koji vrše apostolsko djelovanje, ali se uspjeh njihovog rada povećava molitvama i žrtvama sakrivenih i nepoznatih duša.
  
  Neka se ova okružnica pročita vjernicima u crkvi i prema potrebi protumači. Neka im se toplo preporuči obavljanje svećeničke subote, i na to neka ih se podsjeća već u nedjelju pred prvom subotom. Kada bude ovako čitav narod, muško i žensko, staro i mlado, stalno molio i žrtvovao se, Bog će uslišati ovu molitvu, mnoga će se zvanja potaknuti, utvrditi, pročistiti, neće biti pomanjkanja svećenika, oni će biti dobri i sveti.
   

  U Zagrebu, na prvu subotu 6. ožujka 1943.
   
  + Alojzije, v. r.,
  nadbiskup
  
  IZVOR: Katolički list, br. 10. (11. ožujka 1943.), 109.-110.

   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 229-232.

• Okružnica: o čitanju i tumačenju Papine okružnice o komunizmu, 14. siječnja 1942.

   
  »Najsvetija zadaća Crkve jest obrana istine, pravde i svih onih vječnih dobara koje komunizam niječe i pobija«

  
  Živimo u vrijeme, kada se manje više čitav kulturni svijet nalazi u borbi protiv strašne opasnosti komunizma, koji je naročito u posljednjim godinama bio zaprijetio ne samo kršćanstvu, već i svim pozitivnim vrjednotama čovječanstva uopće.
  
  Do nedavna Katolička Crkva bila je gotovo jedina koja je uočila opasnost za čitav kulturni svijet i pozvala sve na obranu najosnovnijih tekovina ljudske kulture. Pred takovom opasnošću Crkva nije mogla šutjeti znajući da je njezina najsvetija zadaća obrana istine, pravde i svih onih vječnih dobara, koja komunizam niječe i pobija.
  
  Razumljivo je prema tome da u borbi protiv komunističke opasnosti mora Katolička Crkva biti na prvom mjestu. Valja naime znati da borba protiv komunizma nije bitno fizička borba protiv ljudi zaraženih komunizmom, već borba protiv zle nauke komunizma, protiv njegove materijalističke i bezbožne ideologije. Protiv krive pak ideologije najuspješnije se bori istinom, koja je jedino sadržana u divnoj nauci Kristovoj.
  
  Pozivam sav prečasni kler da ne prestane u toj borbi protiv komunizma propovijedati vjernicima revnu svetu nauku Kristovu. Bit će to ne samo obrana nadnaravnih i naravnih vrjednota, koje komunizam niječe i pobija, već i najveće djelo milosrđa prema svima onima, koji su manjom ili većom svojom krivnjom robovi krive komunističke ideologije.
  
  Da ta borba konkretno bude što uspješnija, umoljavam prečasni dušobrižni kler, da u zgodnoj prilici, naročito pak u katoličkim organizacijama, u posebno priređenim predavanjima za inteligenciju, radnike i seljake, ponovno brižno pročita i protumači encikliku pape Pija XII. »Divini Redemptoris«, koju će naći odštampanu bilo u Katoličkom listu od god. 1937., bilo u posebnom izdanju MOSK-a,[133] svezak 28-29. Ta enciklika nije ništa drugo, nego divno tumačenje Kristove nauke, da se zalutali vrate na put istine i pravde.
   

  U Zagrebu, 14. siječnja 1942.
  
  +Alojzije,
  nadbiskup
  
  
  IZVOR: Katolički list, br. 3. (15. siječnja 1942.), 35.

     

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 166-167.

   

  ---

  [133] Moderna socijalna knjižnica; riječ je o brošurama koje je pokrenulo Hrvatsko katoličko akademsko društvo »Domagoj« u Zagrebu s ciljem da se hrvatskoj javnosti kaže prava riječ o opasnostima koje su hrvatskom narodu prijetile od pogubnih ideja kapitalizma i marksizma, te da se upozori i na druge negativne pojave u društvu. U svemu su izašle 34 brošure. MOSK (Moderna socijalna knjižnica; br. 1.-12. (1934.), te kao MOSK (Moderna socijalna kronika) br. 13.-34. (1935.-1938.).

• Okružnica: o Bogu Stvoritelju i ljudskoj zahvalnosti prema Bogu, 2. veljače 1941.

  
  Okružnica: o Bogu Stvoritelju i ljudskoj zahvalnosti prema Bogu,
  s porukom da je »svaka stvar na ovome svijetu potpuno ovisna o Bogu
  jer ju je On stvorio i jer je On uzdržava«,
  2. veljače 1941.

  
   Po milosrđu Božjem i milosti Apostolske Stolice zagrebački nadbiskup, svima svojim vjernicima milost i mir od Boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista u Duhu Svetom!
   
  Godina koju sada proživljujemo za hrvatski je narod po odluci i dobroti Svetoga Oca pape Pija XII. sveta, jubilarna godina. Ona ga sjeća na davna vremena, kad je prije 1300 godina po nedokučivoj odluci Providnosti Božje hrvatski narod prvi put došao u vezu sa Svetom Stolicom; u vezu s onom pećinom, na kojoj je Isus Krist osnovao Crkvu svoju da u njoj i po njoj postignu ljudi život vječni. U toj svetoj jubilarnoj godini obdario je Otac kršćanstva papa Pio XII. naš narod velikim duhovnim dobrima. Zato nam ovo sveto korizmeno vrijeme upravo nalaže da, ne samo kao pojedinci nego i kao narod, ispunimo jednu svetu dužnost iskrene i duboke zahvalnosti za sve dobro što ga je iskazao i pojedincima i čitavom našem narodu kroz dugih trinaest vjekova.
   

  Ovisnost stvorenja o Bogu

   
  Neoboriva je istina svete vjere da je svako stvorenje tako ovisno o Bogu, da bi se bez Njegove pomoći survalo u ništavilo, kao što je ni od čega i stvoreno. Od toga zakona nije izuzeta nijedna stvar, nijedan čovjek, nijedan narod. Ta kako bi, veli Knjiga Mudrosti, »kako bi nešto moglo opstojati, kad ti, (Bože) ne bi htio? Kako bi nešto moglo biti sačuvano, da Ti to nisi dozvao u život?«[50] Jest! On je, Svemogući Stvoritelj, dozvao u život i sitnog crvića, što ga jedva zamjećuje ljudsko oko, i golemu neman, koja reže valove silnih oceana. On je dao ptici krila, te najvećom lakoćom leti zrakom, kao što i srni svojstvo, da juri nečuvenom brzinom po zemlji. On je dao život sićušnoj travici, koja resi vrtove i livade, kao i orijaškim stablima u prašumama dalekih zemalja. On je dao svojstvo ribi da pliva tolikom lakoćom u vodi, kao i maloj krtici da ruje pod zemljom. O Stvoritelju svijeta ovisi sunce i zvijezde na nebu, upravo kao i vode dubokih oceana. O njemu ovisi kora zemaljska po kojoj hodamo kao i zrak što ga udišemo. O Njemu ovisi sve što je živo i mrtvo. Bez Njega, veli evanđelist, »ništa nije postalo što god je postalo«.[51]

   
  Ovisnost čovjeka o Bogu

   
  Ni čovjek nije izuzet od ove ovisnosti o Bogu Stvoritelju. Štoviše, on je posebnim načinom ovisan o Bogu jer ga je stvorio »na sliku i priliku svoju«.[52] Sve dakle što god postoji, a čovjek napose, može da ponovi riječi prorokove: »Gospodine, ti si Otac naš; mi smo kao blato, a ti si lončar i svi smo djelo ruku tvojih!«[53] Znamo, doduše, da se prvi čovjek usudio jednom pokušati ne bi li se oteo ovisnosti o Bogu Stvoritelju. Ali znamo i to, kakva ga je sudbina stigla zbog toga.
  Onaj isti čas kad je prestupio zapovijed Stvoritelja svoga, zagrmi o je nad njim glas Gospodnji: »U znoju lica svoga jest ćeš kruh, dok se ne vratiš u zemlju, od koje si načinjen; jer si prah i u prah ćeš se pretvoriti. «[54] Od onoga časa podložan je svaki čovjek bolesti i bijedi, jadima i nevoljama, sve dok ga ne pokosi kosa smrti. Od onoga časa osjeća i te kako živo svoju ograničenost, koju je onaj sveti strpljivi Job tako lijepo izrazio riječima: »Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče i odsijeca se i bježi kao sjena i ne ostaje. Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovih u Tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći.«[55]
   

  Ovisnost naroda o Bogu

   
  Ako su dakle svi stvorovi, baš zato jer su stvorovi, potpuno ovisni o Stvoritelju svome, ovisni su o Njemu i narodi na zemlji. I to svi bez razlike, bili oni mali ili veliki. Neka dakle nikoga ne uzoholi njihova veličina, ali niti ne zbuni prividna slabost vlastitoga naroda u poredbi s drugim. Jer »malo i veliko On je stvorio«.[56] I zato za male i velike narode stoji pisano: »Gle narodi su pred njim kao kaplja iz suda, i kao utezić na vagi izmjereni su! Svi su narodi kao ništa pred Njim, manje nego li ništa i taština vrijede Mu!«[57]
   

  Bog u povijesti pojedinaca i naroda

   
  Bog, koji je stvorio prvoga čovjeka, pobrinuo se da mu osigura sve uvjete za život i napredak, i njemu i njegovu potomstvu. Tu je istinu lijepo naglasio sveti Pavao u svom govoru neznabošcima Atenjanima: »On (Bog) je učinio, da od jednoga čovjeka sav rod ljudski stanuje, po svoj zemlji postavio je određena vremena i granice stanovanja njihova da traže Boga ne bi li ga kako napipali ili našli, premda nije daleko ni od njih, jer u Njemu živimo i mičemo se i jesmo.[58]
  
  Ustvrditi dakle da se nešto slučajno događa u životu pojedinaca ili u životu naroda, to može ustvrditi samo nerazumnik. Slučaj je bog nerazumnih ljudi. A kršćanski Bog je sasvim drukčiji. On pozna svaku misao čovjekovu. On vidi svaki njegov korak. On zna od kuda mu prijeti pogibao. On zna što je za njega dobro. On zna kada i gdje mu treba pomoći. Sveto Pismo puno je najljepših primjera te ljubazne Providnosti Božje u životu pojedinaca i u životu naroda. Patrijarha Nou poziva Bog sto godina prije potopa da načini sebi kovčeg u kojem će se spasiti on i obitelj njegova. Abrahama upućuje da se udalji iz kraja u kojem je rođen i ode u drugi kraj, da se tako sačuva od idolopoklonstva i da ga Bog učini onda velikim po potomstvu koje će mu dati. Dozvoljava da braća prodaju nevinoga Josipa u Misir kao roba. Ali iz njegove prividne nesreće čini dobro jer spašava na taj način od gladi i od smrti, ne samo njega nego i njegovu braću i oca, i čini Josipa prvim velikašem u Egiptu. Dopušta da Mojsije bude izložen u košarici u Nilu. Ali ono što se činilo naoko kao njegova propast, značilo je spas za njega i za sav izraelski narod kojemu je postao najveći vođa i dobročinitelj.
  
  Bog skida i postavlja vladare naroda. Šaula postavlja kao prvoga kralja u Izraelu i naređuje Samuelu da ga pomaže za kralja. Ali tog istog Šaula odbacuje i skida kad je prezreo glas Gospodnji. Davida pastira odvodi od stada, koje je čuvao, i čini ga prvim junakom Izraela pomogavši mu da pobijedi Golijata. Čini ga nasljednikom Šaulovim, čuva ga u svim teškim časovima, ali ga i kažnjava kad je sagriješio. Ponižava kralja Sanheriba u njegovoj oholosti i uništava mu za čas čitavu golemu vojsku. Skida s prijestolja i ubija Baltasara kralja, koji se u svojoj oholosti drznuo da sveto posuđe iz jeruzalemskoga hrama upotrebljava za pijanke sa svojim priležnicama.
  
  Bog kažnjava čitave narode i razvaljuje čitave gradove zbog opačina. Općim potopom kažnjava izopačeni ljudski rod. Spaljuje Sodomu i Gomoru zbog teških i sramotnih opačina. Potapa faraona i vojsku egipatsku u Crvenom moru. Kad su Izraelci upali u idolopoklonstvo, šalje ih u ropstvo asirsko i babilonsko. Kad su zabacili pravoga Mesiju Isusa Krista, Bog ih za kaznu raspršuje po svemu svijetu. Promatrajući veličajne zahvate Božje u život naroda, nije teško razumjeti riječi Jeremije proroka: »Tko se ne bi Tebe bojao, o Kralju nad narodima? Tvoja je naime slava: među svima mudracima naroda i u svim kraljevstvima nema nikoga sličnoga Tebi.«[59] Da! Ruka Božja i odviše je očita u povijesti svijeta, i samo ograničeni i pokvareni ljudi ne vide ili neće da vide ono, što je bjelodano razumnom čovjeku.
   

  Ruka Božja u povijesti hrvatskog naroda

   
  I u povijesti hrvatskog naroda u ovih trinaest vjekova očituje se i odviše jasno ruka Božja, a da bi se to tako moglo zataškati. Zar je puki slučaj da je taj narod prispio iz dalekih strana ovamo u ovu Bogom blagoslovljenu domovinu? Zar nije isto tako mogao zalutati dalje na sjever u područje vječnoga leda i snijega, da vegetira životom nešto višim od životinje? Zar je puki slučaj da je tako rano upoznao velike blagodati Evanđelja i došao u dodir s Namjesnikom Isusa Krista na zemlji? Zar nije isto tako mogao ostati u tami poganstva i nestati s lica zemlje, kao što su nestali Huni, Vandali, Avari i drugi? Zar je slučaj da je baš naš narod imao izdržati najljuće i najstrašnije stoljetne bojeve s Turcima, neprijateljima Kristova križa? Zar je puki slučaj da je sve te bojeve izdržao besprimjernim junaštvom i protiv svakog ljudskog očekivanja u borbi sa sto puta nadmoćnijim neprijateljem? Zar je puki slučaj da je kraj svih pritisaka, što ih je proživljavao tijekom stoljeća, sačuvao svoje ime i svoj jezik do današnjega dana? Za bezbošca je slučaj jer »reče luda u srcu svome - nema Boga!«[60] Ali za vjernoga kršćanina nije slučaj, nego gleda u svemu tome prst Božji prema riječima pobožno ga psalmista: »Gospodnje je kraljevstvo, i On vlada narodima«.[61]

   
  Dužnosti stvorova prema Stvoritelju

   
  Budući da je svaka stvar na ovome svijetu potpuno ovisna o Bogu, jer ju je On stvorio i jer je On izdržava, to svaka stvar već prema svojoj naravi ima i obaveza prema Bogu. Govori ona sveta i junačka žena Judita: »Tebi neka služi sve stvorenje Tvoje, jer Ti reče, i postade: posla duh svoj i stvori se.«[62] Zato oni mladići u babilonskoj peći pozivaju cijelu živu i mrtvu prirodu da hvali Boga. Pozivaju anđele i nebesa, pozivaju sunce, mjesec i zvijezde, pozivaju kišu i rosu, pozivaju vruć inu i studen, pozivaju led i snijeg, pozivaju svjetlo i tminu, pozivaju gromove i oblake, pozivaju rijeke i mora, izvore i potoke, pozivaju ptice nebeske i zvijeri zemaljske, jer je sve dužno da hvali Stvoritelja.[63] Nerazumni stvorovi hvale i slave Stvoritelja već samim tim što opstoje i tako dokazuju Božju moć, Božju mudrost i Božju dobrotu. U tom smislu govori Baruch prorok: »Zvijezde pak svijetliše na mjestima svojim i radovahu se: pozva ih i rekoše, evo nas, i svijetliše s radošću Onome, koji ih je stvorio.«[64]
   

  Dužnosti čovjeka prema Stvoritelju

   
  Bog je stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju obdarivši ga razumom i slobodnom voljom. Kao takvog učinio ga je krunom svega stvorenja i vladarom govoreći: »Napunite zemlju i vladajte njome i budite gospodari od riba morskih i ptica nebeskih i svih životinja, što se miču po zemlji.«[65] Prema tome imade čovjek posebnih obaveza prema Bogu kao razumno biće stvoreno na sliku i priliku Božju. Čovjek ima da slobodnom svojom voljom prizna Boga, i da mu se klanja kao Stvoritelju. Ima da mu zahvaljuje na dobročinstvima koja svaki dan prima od Boga. Valja da ga moli za nove milosti. To je specijalni privilegij čovjekov. Jer i životinja prima svaki dan dobročinstva od Boga prema riječima psalmista: »Otvaraš ruku svoju i napunjaš svako stvorenje  blagoslovom.«[66] Ali zahvaljivati i moliti znade samo čovjek. To je njegovo pravo, ali i njegova dužnost: »Podignut ćeš lice svoje k Bogu i molit ćeš Mu se, i uslišit će te!«[67] Zahvalnost prema Bogu jest jedna od prvih dužnosti čovjekovih, na koju se na žalost tako često zaboravlja. Zato Sveta Crkva stavlja svaki dan svećeniku pred oči ovu istinu kad u svetoj Misi govori: »Uistinu dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno, da Ti vazda i svagdje zahvaljujemo, Gospodine sveti, Oče Svemogući, vječni Bože.«[68]
   

  Dužnosti naroda prema Stvoritelju

   
  I narodi su, rekosmo, tvorevina Božja. Gospodin Bog ih doziva u život, kada hoće, i briše ih s lica zemlje, kada hoće. Gospodin ih čini velikima, kada to smatra prikladnim, a ponižava ih do zemlje, kad to traži slava Njegova i pravda Njegova. I mogu se narodi i njihovi vođe koprcati kako hoće, i napinjati koliko hoće. »Tko se može protiviti volji Njegovoj?«[69], pita sveti Pavao.
  
  Kad su dakle tvorevine potpuno ovisne o Stvoritelju, dužan je svaki narod kao takav da prizna Boga Stvoritelja, da Mu daje javnu čast, da Mu bude zahvalan. I ako s prezirom prijeđe preko ove svoje dužnosti, nema ni najmanjega razloga da se potuži ako ga Bog izbriše s lica zemlje. Jer »sve je samo zbog Sebe stvorio Gospodin!«[70] Zato punim pravom pozivlje psalmist: »Blagoslivljajte narodi Boga našega i razglašujte hvalu Njegovu!«[71] I to ne samo mali nego i veliki. Ne samo siromašni nego i bogati. Svi! »Hvalite Gospodina svi narodi, hvalite ga svi puci. Jer se utvrdilo nad nama milosrđe Njegovo, i istina Gospodnja ostaje do vijeka!«[72]
   

  Na zahvalnost Bogu upućuje nas primjer Kristov

   
  Isus Krist učitelj je čovječanstva. U svemu što je lijepo i dobro. U svemu što je pravo i pošteno. »Ja sam vam dao primjer, kako ja učinih vama, tako i vi da činite!«[73] Zato Ga prije svakog važnijeg čina vidimo, gdje u prvom redu zahvaljuje svome nebeskome Ocu. Tako Ga gledamo i na posljednjoj večeri: »I uzevši kruh dade hvalu, prelo mi ga i dade im govoreći: Ovo je tijelo moje, koje se daje za vas.»[74] I uzevši kalež, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz njega svi, jer je ovo krv moja Novoga Zavjeta, koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.«[75] Zato vidimo da je nezahvalnost sa strane ljudi boljela Spasitelja. Kad je jednom »ulazio u neko selo, srete ga deset gubavaca, koji stajaše iz daleka. I podigoše glas govoreći: Isuse, učitelju, smiluj nam se! I vidjevši ih reče: Idite, pokažite se svećenicima! I kad su pošli, očistiše se. A jedan od njih vidjevši da se izliječio, povrati se slaveći Boga iza glasa. I pade ničice pred njegove noge i zahvali mu: i to je bio Samaritanac. Tada Isus prozbori i reče: Ne očistiše li se desetorica, a devetorica gdje su? Zar se ni jedan ne nađe, koji bi se vratio i dao slavu Bogu, nego ovaj tuđinac?«[76]
   

  Na zahvalnost Bogu upućuje nas primjer i opomena svetaca

   
  Sveti Pavao apostol kori narode ovako: »Jer premda upoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti Mu zahva liše nego zalutaše u mislima, i potamni nerazumno srce njihovo.«[77] A Solunjane opominje: »Na svemu zahvaljujte, jer to hoće Bog od vas u Kristu!«[78] I doista nećete naći nijednog sveca, koji ne bi bio od srca zahvalan Bogu za dobročinstva, koja je od Njega primio. Za pobožnoga i svetoga starca Tobiju svjedoči Sveto Pismo, da je ne samo ostao postojan u strahu Božjem, nego »ostao postojan u strahu Božjem, hvaleći Boga svega vijeka svojega!«[79]
   

  Na zahvalnost Bogu upućuje nas obična pristojnost

   
  Nezahvalnost je oduvijek bila odvratna stvar u očima pravoga čovjeka. Kome se na primjer od ljudi ne gadi slučaj Jude apostola? Tri je godine bio u društvu sa Spasiteljem. Tri je godine imao prilike da sluša Njegovu divnu nauku, da gleda tolika čudesa, da uživa Njegovo prijateljstvo, a na koncu ga je izdao za trideset srebrnika.
   

  Hrvatski narod ima mnogo razloga da bude zahvalan Bogu

   
  Upitat će možda tkogod na čemu ima da zahvali Bogu? Odgovaramo sa svetim Pavlom apostolom: »Na svemu zahvaljujte, jer to hoće Bog od vas u Kristu!«[80]
  
  Prva stvar, na čemu dugujemo najveću zahvalnost Bogu, jest dar svete katoličke vjere, bez koje je, po riječima svetoga Pavla, »nemoguće ugoditi Bogu!«[81] Što je pak katolička vjera značila za kulturu našega naroda, nije potrebno dokazivati. Uzmite iz te kulture ono što je kršćansko i ostat će divljaštvo. Iz katoličke vjere nikle su prve naše škole i narodna pismenost. Samostani benediktinaca, pavlina, franjevaca, isusovaca, cistercita, kap to li, biskupije, župe - to su bila prva žarišta naše narodne prosvjete. Vjera je katolička nadahnjivala klasike hrvatske književnosti, i možemo mirne duše reći, da nije bilo nje, ne bi bilo ni onakvog pjesnika Gundulića, ni tolikih drugih pisaca. Ta je katolička vjera nadahnjivala ponajbolje naše slikare i graditelje. Iz te katoličke vjere niknuše prve i najbolje i najveće naše bolnice. Iz te vjere rađao se onaj borbeni duh za slobodu čovječje ličnosti, koju su nasilnici nerijetko u historiji našega naroda pokušali gaziti. I kad se danas nekoji brbljavci usuđuju napadati Katoličku Crkvu kao neku zapreku istinskoj kulturi hrvatskog naroda, onda im možemo kazati samo jedno: Oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine! I danas, i danas usprkos sviju nedaća koje biju, vjera i Crkva Katolička još je uvijek glavni nosilac istinske prosvjete hrvatskoga naroda. Ona kao tisućljetna, Kristova Božja ustanova nije podvrgnuta suludim hirovima ovoga ili onog decenija, ovog ili onog strujanja. Sve će to proći, ali Crkva će ostati i s vječno mladenačkom snagom nastaviti svoju kulturnu misiju u našem narodu, i davati svoj blagoslov svemu što je lijepo, što je istinito i što je dobro. I kad prođemo u duhu trinaest stoljeća djelatnosti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, onda možemo ustvrditi, da taj narod ima dovoljno razloga biti iskreno zahvalan Bogu za dar svete vjere i za činjenicu, da ga je tako rano doveo u vezu s onom pećinom, na kojoj je Isus Krist osnovao Crkvu svoju, Katoličku Crkvu!
  
  Ali, opominje nas apostol, »na svemu zahvaljujte, jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«. Pristojnost zahtijeva da se u ovoj svetoj jubilarnoj sredini sjetimo i zahvalimo za tolike naravne darove, kojima je Bog obdario naš narod. Mi toliko puta pjevamo himnu - Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila! Ali ne znam da li se isto toliko puta sjetimo dati hvalu Bogu za ono divno more, toliko opjevano, koje nam je podarila Božja ruka. Ne znam da li se isto toliko puta sjetimo da mu dademo hvalu za plodne ravnice, za bistra divna jezera, za krasne šume, za visoke planine, koje nas dižu k nebu, za vinorodne brežuljke, za cvjetne livade. Sve su to darovi Božji, a nipošto naša zasluga, i pristojnost, najprimitivnija pristojnost zahtjeva, da barem jednom kažemo dragom Bogu iskreno hvala na svemu tomu. Toviše, što mnogi, tobože prosvijetljeni, koji najviše uživaju u prirodnim krasotama, toga istog Stvoritelja ove naše lijepe domovine sramote i blate svojim gadnim vladanjem onda, kad najviše uživaju u prirodnim krasotama mora, rijeka i planina, tomu djelu Božjih ruku.
  
  »Na svemu zahvaljujte jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«, opominje nas apostol. Neki se od naših pjesnika ovako pohvalio: Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga! Lijepo je rekao, bez sumnje! Ali još ljepše ćemo učiniti, ako u ovoj svetoj jubilarnoj godini za taj dar jezika iskreno zahvalimo Bogu. I to traži pristojnost jer smo ga primili kao dar od Boga. No traži to i pravda. Neka se i na taj način pruži u ovoj svetoj jubilarnoj godini barem neka zadovoljština Bogu za onu sramotu koju Mu nanosimo kad se tim Božjim darom - lijepim hrvatskim jezikom - služimo da proklinjemo Onoga koji nam je dao sve što god imamo dobra.
  
  »Na svemu zahvaljujte jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«, opominje nas apostol. Koliko smo puta u svojoj prošlosti bili u pogibelji da budemo izbrisani s lica zemlje! Koliko smo puta mogli da uzdahnemo s pjesnikom u Svetom Pismu: »Dođoše vode sve do duše moje. Propadam  u dubokom glibu: gdje nema dna. Tonem moru u dubine i oluja me potaplja. Iznemogoh vičući, promuklo je grlo moje: oslabiše oči moje izgledajući Boga svoga. Ima više nego vlasi na glavi mojoj onih, koji mrze na me bez uzroka. Osiliše neprijatelji moji, koji me nepravedno progone!«[82] Ali dobri Bog iz svega nas je zla izbavio zbog milosrđa svoga. Imamo dakle dovoljno razloga da Mu nakon trinaest vjekova barem jednom kažemo iskreno i duboko - hvala Ti, Bože, što si nas spasio od propasti!
  
  »Na svemu zahvaljujte jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«, opominje nas apostol. Kad se sjetimo da je Bog čitave narode istrijebio s lica zemlje zbog teških opačina, onda, ako smo iskreni, možemo reći da smo i mi mnogo puta zaslužili jednaku sudbinu zbog tolikih teških grijeha što ih mnogi u našem narodu počinjaju, kao što su bogumrska kletva i ubojstva djece, poznata kao bijela kuga. A dobri Bog nas je ipak do današnjega dana strpljivo čekao na pokoru imajući u vidu obećanje: »Neću smrti grješnika nego da se odvrati od zla puta i živi!«[83] Ako je Bog bio tako vjeran u svom obećanju do sada, onda je zahtjev pristojnosti i najsvetija dužnost da Mu i na tome iskreno zahvalimo u ovoj svetoj, jubilarnoj godini.
  
  »Na svemu zahvaljujte jer to hoće Bog od vas u Kristu Isusu«,[84] opominje nas apostol. Već je gotovo čitav svijet u strašnome plamenu rata ili barem rat prijeti da obuhvati sve. Dobri Bog poštedio je dosad naš narod od strahote rata i tako ga sačuvao od strašne nesreće da mu unište i zatru ono, što je trudom i mukom privrijedio, a da i ne govorimo o strašnim moralnim posljedicama što ih svaki rat sobom donosi.
  
  S koje god dakle strane promotrimo naš narodni život u ovoj svetoj jubilarnoj godini, sve nas potiče da čitavu našu jubilarnu godinu pretvorimo u jedan veliki Te Deum Svemogućem Stvoritelju za sva nebrojena dobročinstva, koja nam je iskazao u trinaest stoljeća našeg narodnog života. To očekuje i traži od nas Bog, to traži pristojnost, a to traži konačno i naša narodna korist, jer iskrena zahvala Bogu za primljena dobročinstva najbolja je preporuka za nova dobročinstva, koja svaki dan trebamo.
  
  Stoga zaključujemo molitvom Svete Crkve: »Bože, čijemu milosrđu nema mjere i čije dobrote beskrajno je blago, premilostivomu Tvomu Veličanstvu zahvaljujemo na udijeljenim darovima i molimo vazda Tvoju blagost: ne ostavi onih, kojima na njihove molbe daješ što prose već ih pripravi na buduću nagradu!«
  
  Imajući čvrstu nadu da ćemo ovu našu svetu dužnost prema dragome Bogu savjesno ispuniti u ovoj svetoj jubilarnoj godini podjeljujemo, predragi vjernici, svima vama od srca natpastirski blagoslov kao zalog nebeskih mudrosti.
   

  U Zagrebu, dne 2. veljače 1941.
   
  + Alojzije, v. r.,
  nadbiskup
  
  IZVOR: Okružnica, bez broja/2. veljače 1941., Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, br. 1. (2. veljače 1941.), 1.-8.

   

  IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 42-52.

   

   

  ---

  [50] Mudr 11,26.

  [51] Iv 1,3.

  [52] Post 1,27.

  [53] Iz 64,8.

  [54] Post 1,19.

  [55] Job 14,1.

  [56] Mudr 6,8.

  [57] Iz 40,15-17.

  [58] Dj 17,26.

  [59] Jer 10, 7.

  [60] Ps 18, 1.

  [61] Ps 21, 28.

  [62] Jud 16, 14.

  [63] Dn 3, 53.

  [64] Bar 3,35.

  [65] Post 1,28.

  [66] Ps 144,16.

  [67] Job 22,26.

  [68] Predslovlje Mise.

  [69] Rim 9,19.

  [70] Izr 16,4.

  [71] Ps 65,8.

  [72] Ps 116,1-2.

  [73] Iv 13,15.

  [74] Lk 22,19.

  [75] Mt 26,27.

  [76] Lk 17,12-18.

  [77] Rim 1,2I.

  [78] 1 Sol 5,18.

  [79] Tob 2,14.

  [80] 1 Sol 5,18.

  [81] Heb 11,6.

  [82] Ps 68,1-5.

  [83] Ez 33,11.

  [84] 1 Sol 5,18.