Zahvale i svjedočanstva
Ivan, svećenik17.04.Hvala Ti, blaženi Kardinalu, na pomoći pri teškoj operaciji i uslišanju...2020.
Frank Fernandes 17.02.Mir i dobro Želim vam zahvaliti na molitvenim kartama i karticama s relikvijama kardinala Stepinca. Stigao je prošli tjedan i kao i uvijek Bog nam pokazuje znakove. Drugi dan je moj brat trebao na operaciju. Sve je dobro prošlo. Hvala vam Beato Alojzije Stepinac.2020.
Helena12.05.Učenica sam i ova školska godina bila je prilično teška i za moj duhovni i školski život. Krenula sam na vjeronaučnu olimpijadu i upoznala Stepinca. Bio je zaštitnik naše vjeronaučne ekipe. Po njegovom smo zagovoru primili brojne milosti; napredak u školi i na natjecanjima te u duhovnosti. Hvala Stepincu i velikoj Božjoj ljubavi.2019.
Ivan R.23.04.
Poštovani, htio bih se zahvaliti Blaženom Alojziju Stepincu na zagovoru i uslišanju molitvi. Krajem prošle godine u zadnji trenutak su se riješile pravne poteškoće vezane za zemljište na kojem planiramo graditi kuću te smo uspjeli dobiti materijal od stambenog zbrinjavanja. Znakovito je što nam je predmet na sudu riješen baš na dan Bezgrešnog začeća BDM iako je bila subota a referentica je to odradila da bi mogli predati zahtjev jer smo imali rok za predaju. Nismo mogli vjerovati da se u tako kratkom periodu riješilo vlasništvo. Ipak je bl. Alojzije zaštitnik pravnika.2019.
Poštovani, htio bih se zahvaliti Blaženom Alojziju Stepincu na zagovoru i uslišanju molitvi. Krajem prošle godine u zadnji trenutak su se riješile pravne poteškoće vezane za zemljište na kojem planiramo graditi kuću te smo uspjeli dobiti materijal od stambenog zbrinjavanja. Znakovito je što nam je predmet na sudu riješen baš na dan Bezgrešnog začeća BDM iako je bila subota a referentica je to odradila da bi mogli predati zahtjev jer smo imali rok za predaju. Nismo mogli vjerovati da se u tako kratkom periodu riješilo vlasništvo. Ipak je bl. Alojzije zaštitnik pravnika.2019.
Tomislava Tomić Cigić10.02.Hvaljen Isus i Marija. Mi, obitelj Cigić iz Drniša želimo, uoči svetkovine našeg blaženika svjedočiti kako je naš Frane čudesno ozdravio po njegovu zagovoru. Naš sin Frane, koji ima nepunih deset godina se razbolio početkom dvanaestog mjeseca. Dobio je temperaturu i osip i bio je dosta iscrpljen. Liječnica je sumnjala na šarlah i propisala mu antibiotik međutim nije mu bilo bolje, a pojavili su se i dodatni simptomi, edem prstiju, crvenilo očiju. Na blagdan sv. Nikole, Frane je hospitaliziran u Šibenskoj bolnici.
Liječnici nisu mogli utvrditi što je uzrok svih tih simptoma, a dežurni infektolog je uklonio mogućnost zarazne bolesti i pretpostavio da se radi o rijetkoj imunološkoj bolesti, tzv. Kawasakijevom sindromu. Riječ je o pogrešnom imunološkom odgovoru kod kojeg tijelo umjesto da se bori protiv uzročnika nekakve infekcije reagira širenjem krvnih žila. Kako ne postoji jasna dijagnostika za taj sindrom da bi se bolest utvrdila mora se zadovoljiti pet kriterija. Liječnici su zaključili da je kod Frane riječ o netipičnom Kawasakijevom sindromu.
Kako je česta komplikacija tog sindroma aneurizma karotidne arterije, da bi se to spriječilo kao terapija se daju imunoglobulini i visoke doze acetilsalicilne kiseline. Frane je tako primio imuoglobuline, a potom i visoke doze acetilsalicilne kiseline. Prvih dana od primitka terapije je bio dobro. Nije više imao temperaturu i osip se počeo povlačiti. No dan prije nego je trebao biti otpušten iz bolnice primjetila sam da je nekako žut i umoran. Tu je bilo i propusta od strane liječnika. Unatoč tome što su mu davali visoke doze acetilsalicilne kiseline koja je kod djece ispod petnaeste godine kontraindicirana zbog toga što može uzrokovati vrlo rijetki i teški Reyev sindrom, liječnici mu ni jednom od kada je počeo primati terapiju nisu izvadili krv i pratili jetrene enzime.
Kasnije se uspostavilo da čak i nisu bile potrebne tako visoke doze koje su mu davali. No tako je valjda moralo biti. Cijelo vrijeme dok je bio u bolnici ja i suprug smo bili s njim. izmjenjivali smo se po danu i noći. Nastojali smo ga zabaviti igrama, čitanjem knjiga. Puno smo razgovarali. Zajedno smo svaki dan molili devetnicu blaženom Alojziju Stepincu.
Kada su mu konačno na planirani dan otpusta izvadili krv, nalaz jetrenih enzima je bio jako loš. Frane je bio žut, povraćao je i bio jako iscrpljen. Liječnici su jako zabrinuti kontaktirali profesora iz KBC Zagreb i rečeno im je da mu ukinu svu terapiju, međutim unatoč tome idući dan su nalazi bili još gori i liječnici su uz konzultaciju sa profesorom odlučili da ga hitno voze na intenzivnu njegu na Rebro. Suprug je bio to jutro s njim, a ja sam bila u Drnišu s ostalom djecom. Frane se žalio da mu je teško disati, povraćao je. Suprug mi je javio da ga voze za Zagreb.
Doktorica u Šibeniku je tvrdila da nije ugrožen i da ga šalje tamo gdje je najbolje za njega, ali ja sam znala da nije dobro. Kada sam stigla u Šibenik sanitet je već bio spreman i došli su po njega pred sobu. Ušla sam u sobu, a on me samo pogledao onako iznemogao i rekao: "Mama kada budemo u Zagrebu hoćemo li otići u katedralu". Rekla sam: "Hoćemo sine, otići ćemo. Obećavam ti."
Franu je vozio sanitet u pratnji liječnika i medicinske sestre, a ja i suprug smo išli iza njih sa svojim autom. Bilo je jako loše vrijeme, padao je snijeg i put kao da je trajao cijelu vječnost. Ni ja ni suprug nismo mogli izgovoriti ni riječi. Kada smo stigli na Rebro, na jedinici intenzivnog liječenja nas je dočekao liječnik sa lošim prognozama. Rekao je da se Frani stanice jetre raspadaju, da očekuju da će ostati bez svijesti, da neće više moći samostalno disati, da će ga vjerojatno morati staviti na respirator, govorio je o mogućnosti da ga stave na uređaj za dijalizu jetre, o transplataciji jetre.
Ni ja ni suprug nismo mogli prihvatiti to što čujemo. Ja sam samo pitala - recite mi ima li šanse da se jetra oporavi, a doktor je samo gledao u mene i nakon što sam više puta pitala rekao je možda ima, ali tada Frane ne bi bio ovdje. Uhvatila sam se za križ koji je visio na zidu čekaonice i zavapila Gospodinu da ga spasi. Nakon toliko strahovanja i strepnje od prvog dana od kada ga je zaboljelo, kroz svaki dan boravka u bolnici potpuno smo se slomili. Pustili su nas kratko kod njega. Nismo znali što bi mu rekli, kako ga zagrliti. I on je bio prestrašen. Nije nas mogao gledati u oči. Osjećao je i znao što se događa.
Rekli su nam da moramo izaći i da možemo zvati iza 22 h, tada će imati prve nalaze. Ni sami ne znamo kako smo izašli iz bolnice i došli do auta. Samo sam rekla suprugu da nas vozi u katedralu. Frane nas je tamo poslao još u Šibeniku. Kada smo stigli do katedrale, već je bila zatvorena. Ja nisam iz ruku puštala Franinu robu koju su mi dali na intenzivnoj. Pokušali smo proći s obje strane katedrale da dođemo što bliže oltaru i grobu našeg blaženog Stepinca. No sva dvorišna vrata su bila zatvorena. Na kraju smo sjeli na najbližu klupu.
Nakon deset godina braka, rođenja četvero djece nikada kao tada nismo osjetili da smo zaista jedno. Ja sam zavapila blaženi moj Alojzije učini čudo da ozdravi. Neka te proglase svetim po njegovu čudesnom ozdravljenju. Suprug je rekao da osjeća mir i da će Frane ozdraviti. Kada je zvao na intenzivnu iza 22h rekli su da je Frane stabilno i da su nalazi bolji.
Mnogi, mnogi ljudi su molili. U Drnišu, u Zagrebu, u Splitu, u Hercegovini. Rodbina, prijatelji, znanci i mnogi koje nikada nismo i vjerojatno nikada nećemo ni upoznati. Gospodin je čuo vapaj i uslišao molitve. Na jedinici intenzivnog liječenja Frane je bio još dva dana i svaki idući nalaz je bio bolji. Iza toga je prebačen na odjel za gastroenterologiju i hepatologiju i tamo je proveo još dva tjedna.
Odmah po izlasku iz bolnice Frane je otišao u katedralu. Gledala sam ga kako kleči pred grobom blaženog Alojzija i dodiruje njegov lik. Bili su njih dvojica u tome trenutku kao jedno. Nakon mjesec dana Franini jetreni nalazi su bili potpuno u granicama normale. Teško je i nemoguće staviti u jednu poruku sve osjećaje i zahvalu za milost čudesnog ozdravljenja. Nije to bio prvi put da nam je po zagovoru našeg blaženika, Gospodin uslišao molitvu. Hvala ti naš dragi Alojzije što nas čuvaš i zagovaraš za nas kod Gospodina. Ti si naš svetac i zaštitnik naše obitelji i našeg naroda. Tvoji mali Cigići iz Drniša.2019.
Liječnici nisu mogli utvrditi što je uzrok svih tih simptoma, a dežurni infektolog je uklonio mogućnost zarazne bolesti i pretpostavio da se radi o rijetkoj imunološkoj bolesti, tzv. Kawasakijevom sindromu. Riječ je o pogrešnom imunološkom odgovoru kod kojeg tijelo umjesto da se bori protiv uzročnika nekakve infekcije reagira širenjem krvnih žila. Kako ne postoji jasna dijagnostika za taj sindrom da bi se bolest utvrdila mora se zadovoljiti pet kriterija. Liječnici su zaključili da je kod Frane riječ o netipičnom Kawasakijevom sindromu.
Kako je česta komplikacija tog sindroma aneurizma karotidne arterije, da bi se to spriječilo kao terapija se daju imunoglobulini i visoke doze acetilsalicilne kiseline. Frane je tako primio imuoglobuline, a potom i visoke doze acetilsalicilne kiseline. Prvih dana od primitka terapije je bio dobro. Nije više imao temperaturu i osip se počeo povlačiti. No dan prije nego je trebao biti otpušten iz bolnice primjetila sam da je nekako žut i umoran. Tu je bilo i propusta od strane liječnika. Unatoč tome što su mu davali visoke doze acetilsalicilne kiseline koja je kod djece ispod petnaeste godine kontraindicirana zbog toga što može uzrokovati vrlo rijetki i teški Reyev sindrom, liječnici mu ni jednom od kada je počeo primati terapiju nisu izvadili krv i pratili jetrene enzime.
Kasnije se uspostavilo da čak i nisu bile potrebne tako visoke doze koje su mu davali. No tako je valjda moralo biti. Cijelo vrijeme dok je bio u bolnici ja i suprug smo bili s njim. izmjenjivali smo se po danu i noći. Nastojali smo ga zabaviti igrama, čitanjem knjiga. Puno smo razgovarali. Zajedno smo svaki dan molili devetnicu blaženom Alojziju Stepincu.
Kada su mu konačno na planirani dan otpusta izvadili krv, nalaz jetrenih enzima je bio jako loš. Frane je bio žut, povraćao je i bio jako iscrpljen. Liječnici su jako zabrinuti kontaktirali profesora iz KBC Zagreb i rečeno im je da mu ukinu svu terapiju, međutim unatoč tome idući dan su nalazi bili još gori i liječnici su uz konzultaciju sa profesorom odlučili da ga hitno voze na intenzivnu njegu na Rebro. Suprug je bio to jutro s njim, a ja sam bila u Drnišu s ostalom djecom. Frane se žalio da mu je teško disati, povraćao je. Suprug mi je javio da ga voze za Zagreb.
Doktorica u Šibeniku je tvrdila da nije ugrožen i da ga šalje tamo gdje je najbolje za njega, ali ja sam znala da nije dobro. Kada sam stigla u Šibenik sanitet je već bio spreman i došli su po njega pred sobu. Ušla sam u sobu, a on me samo pogledao onako iznemogao i rekao: "Mama kada budemo u Zagrebu hoćemo li otići u katedralu". Rekla sam: "Hoćemo sine, otići ćemo. Obećavam ti."
Franu je vozio sanitet u pratnji liječnika i medicinske sestre, a ja i suprug smo išli iza njih sa svojim autom. Bilo je jako loše vrijeme, padao je snijeg i put kao da je trajao cijelu vječnost. Ni ja ni suprug nismo mogli izgovoriti ni riječi. Kada smo stigli na Rebro, na jedinici intenzivnog liječenja nas je dočekao liječnik sa lošim prognozama. Rekao je da se Frani stanice jetre raspadaju, da očekuju da će ostati bez svijesti, da neće više moći samostalno disati, da će ga vjerojatno morati staviti na respirator, govorio je o mogućnosti da ga stave na uređaj za dijalizu jetre, o transplataciji jetre.
Ni ja ni suprug nismo mogli prihvatiti to što čujemo. Ja sam samo pitala - recite mi ima li šanse da se jetra oporavi, a doktor je samo gledao u mene i nakon što sam više puta pitala rekao je možda ima, ali tada Frane ne bi bio ovdje. Uhvatila sam se za križ koji je visio na zidu čekaonice i zavapila Gospodinu da ga spasi. Nakon toliko strahovanja i strepnje od prvog dana od kada ga je zaboljelo, kroz svaki dan boravka u bolnici potpuno smo se slomili. Pustili su nas kratko kod njega. Nismo znali što bi mu rekli, kako ga zagrliti. I on je bio prestrašen. Nije nas mogao gledati u oči. Osjećao je i znao što se događa.
Rekli su nam da moramo izaći i da možemo zvati iza 22 h, tada će imati prve nalaze. Ni sami ne znamo kako smo izašli iz bolnice i došli do auta. Samo sam rekla suprugu da nas vozi u katedralu. Frane nas je tamo poslao još u Šibeniku. Kada smo stigli do katedrale, već je bila zatvorena. Ja nisam iz ruku puštala Franinu robu koju su mi dali na intenzivnoj. Pokušali smo proći s obje strane katedrale da dođemo što bliže oltaru i grobu našeg blaženog Stepinca. No sva dvorišna vrata su bila zatvorena. Na kraju smo sjeli na najbližu klupu.
Nakon deset godina braka, rođenja četvero djece nikada kao tada nismo osjetili da smo zaista jedno. Ja sam zavapila blaženi moj Alojzije učini čudo da ozdravi. Neka te proglase svetim po njegovu čudesnom ozdravljenju. Suprug je rekao da osjeća mir i da će Frane ozdraviti. Kada je zvao na intenzivnu iza 22h rekli su da je Frane stabilno i da su nalazi bolji.
Mnogi, mnogi ljudi su molili. U Drnišu, u Zagrebu, u Splitu, u Hercegovini. Rodbina, prijatelji, znanci i mnogi koje nikada nismo i vjerojatno nikada nećemo ni upoznati. Gospodin je čuo vapaj i uslišao molitve. Na jedinici intenzivnog liječenja Frane je bio još dva dana i svaki idući nalaz je bio bolji. Iza toga je prebačen na odjel za gastroenterologiju i hepatologiju i tamo je proveo još dva tjedna.
Odmah po izlasku iz bolnice Frane je otišao u katedralu. Gledala sam ga kako kleči pred grobom blaženog Alojzija i dodiruje njegov lik. Bili su njih dvojica u tome trenutku kao jedno. Nakon mjesec dana Franini jetreni nalazi su bili potpuno u granicama normale. Teško je i nemoguće staviti u jednu poruku sve osjećaje i zahvalu za milost čudesnog ozdravljenja. Nije to bio prvi put da nam je po zagovoru našeg blaženika, Gospodin uslišao molitvu. Hvala ti naš dragi Alojzije što nas čuvaš i zagovaraš za nas kod Gospodina. Ti si naš svetac i zaštitnik naše obitelji i našeg naroda. Tvoji mali Cigići iz Drniša.2019.
Marija05.02.Zovem se Marija i živim u Zagrebu. Po zagovoru Blaženog Alojzija Stepinca uslišane su mi molitve koje sam molila za svoju stariju sestru da joj dragi Bog da blagoslov da nađe muža i zasnije svoju obitelj. Godine 1998/99 molila sam na grobu Blaženog Alojzija Stepinca na koji sam dolazila skoro svake nedjelje. Ubrzo je upoznala svog budućeg muža, zasnovala obitelj i 2001 godine dobila kćer koja je rođena 10.02. na dan smrti Blaženog Alojzija Stepinca. Nakon godinu dana dobila je i drugu kći 04.02.2002. O svojoj primljenoj milosti pričala sam svojim najbližima a sad evo želim posvjedočiti i sa drugima. Nakon 8-9 godina sa sestrom i njenim kćerkama sam išla u Katedralu i još jednom skupa zahvaliti na primljenoj milosti i dalje se preporučiti u molitvi da blagoslovi sestrinu obitelj. Za sebe sam molila da zasnujem obitelj i 2010 sam se udala a moja sestra je dobila sina 20.01.2010 Zahvaljujem Bogu na primljeno milosti po zagovor Blaženog Alojzija Stepinca2019.
Iva17.11.Kada sam bila 1.godina fakulteta slučajno sam nasla jednu molitvu bl.Alojzija Stepinca i baš sam to našla kad sam trebala spremit jako težak ispit,za koji nisam imala snage a ni vjere da ja to mogu.Kad sam pročitala molitvu odlučila sam da cu svaki dan slušanja tog predmeta i spremanja ispita moliti molitvu uz potpuno pouzdanje da cu položiti ispit,te da cu ako položim poslati svoje svjedočanstvo.Ne samo da sam jako dobro naucila ispit,da sam ga položila s dobrom ocjenom,nego se moje pouzdanje u Boga i njegovu Volju sve vise povećavalo.Bl.Alojzije za mene je svetac,njegove misli i čvrstvo uzdanje u Boga podigli su me prema Bogu u teškim trenutcima.Bl.Alojzije Stepinac moli za nas!2018.
Valentina17.08.Lijepi pozdrav! Podijelila bih s Vama jedan san, a ujedno i svjedočanstvo. Nije mi se dogodilo nekakvo čudesno ozdravljenje ili slično, ali smatram da sljedeće nije na odmet.
U snu sam se nalazila u nekoj prostoriji nalik kapelici. Kapelica se činila veoma stara i bila je grubo ožbukana, sva u sivom. Nalazila se nasred nekog hodnika i sa obje strane su bila vrata.
Jedina svjetlost je dopirala kroz mali otvor na krovu kapelice. Ljudi su molili u tišini,a ja sam stajala sa svojim sinom kao da nekoga čekam.
U tome trenu je s kraja hodnika kroz vrata ušao u kapelicu bl.Alojzije Stepinac. Bio je odjeven sav u crvenu odoru sa zlatnim rubovima. Oko vrata je imao debeli zlatni lanac sa raspelom i u ruci krunicu.
Tada sam rekla sinu: Prekriži se, ide živi svetac! Oboje smo se prekrižili, a on je prošao kraj nas i izašao kroz druga vrata iza nas odakle je također dolazila svjetlost.
To je ukratko moj san. Kratak ali upečatljiv.2018.
U snu sam se nalazila u nekoj prostoriji nalik kapelici. Kapelica se činila veoma stara i bila je grubo ožbukana, sva u sivom. Nalazila se nasred nekog hodnika i sa obje strane su bila vrata.
Jedina svjetlost je dopirala kroz mali otvor na krovu kapelice. Ljudi su molili u tišini,a ja sam stajala sa svojim sinom kao da nekoga čekam.
U tome trenu je s kraja hodnika kroz vrata ušao u kapelicu bl.Alojzije Stepinac. Bio je odjeven sav u crvenu odoru sa zlatnim rubovima. Oko vrata je imao debeli zlatni lanac sa raspelom i u ruci krunicu.
Tada sam rekla sinu: Prekriži se, ide živi svetac! Oboje smo se prekrižili, a on je prošao kraj nas i izašao kroz druga vrata iza nas odakle je također dolazila svjetlost.
To je ukratko moj san. Kratak ali upečatljiv.2018.
Monika06.03.Po zagovoru Bl. Stepinca dobila sam posao2018.
Josip02.03.Hvaljen Isus i Marija! Dolazim iz manjeg gradića Bosne i Hercegovine gdje sam u 1. mjesecu 2018. godine imao vozački ispit. Kod nas je "normalno" da se ispit može platiti i tako dobiti vozačka dozvola, no ja to nisam htio, bez obzira na ishod. Spletom okolnosti, pao sam prvi put na izlasku. Drugi izlazak pao je na spomendan bl. Alojzija Stepinca. Bez obzira na ponovan proces svega, odlučio sam pošteno položiti i moliti trodnevnicu na tu nakanu. Zanimljivo da je baš "slučajno" muslimanka koja živi svoju vjeru došla kao ispitivač (sigurno ni ne bi primila mito). Tako sam zagovorom bl. Alojzija Stepinca dobio od Gospodina mir i bez obzira na pritisak drugih da platim i tako se rijesim muke polaganja - položio sam vožnju bez greške! :)) Bl. Alojzije Stepinče, hvala ti za tvoj moćan zagovor kod Boga! Josip S.2018.
Ispiši stranicu
