Zahvale i svjedočanstva
Zoran Kotnik18.03.Zoran Kotnik, umirovljeni djelatnik hrvatske obavještajne službe, rođen je u Splitu od oca Josipa Kotnika, doktora elektrotehničkih znanosti i diplomiranog ekonomista, i majke Paule, liječnice. Završio je osnovnu i srednju školu i upisao pravni fakultet u Splitu, koji nije završio, a na početku Domovinskoga rata kao hrvatski policajac bio je tri mjeseca zatočen u srpskome zatvoru u Glini. Ukratko iznosi neke podatke iz života roditelja, posebice očeva: »Otac je govorio pet jezika i bio stručnjak za raketnu tehniku, svojedobno je komentirao svemirske letove na jugoslavenskoj televiziji, a majka je s roditeljima, koji su iz Osijeka, bila na križnome putu oko 9 mjeseci. Za vrijeme rata otac je bio u partizanima i kao prevoditelj sudjelovao u pregovorima između generala Milana Baste i engleskih časnika, što je opisao u knjizi Svi umiru jednako, objavljenoj u izdanju Globusa 1990. U njoj kao svjedok opisuje brojne poslijeratne događaje izravno optužujući Titovu jugoslavensku vojsku za počinjene masovne zločine nad zarobljenim civilima i vojnicima, što je, vjerojatno, i bio razlog da je bila ubrzo povučena iz prodaje.
On je u II. moslavačkoj brigadi bio obavještajni oficir. Mnogima se još i danas u Hrvatskoj, zasigurno, nimalo ne dopada npr. njegov opis mučenja i bezrazložnog strijeljanja 16-godišnjeg dječaka prezimena Jug s crvene Trešnjevke koji je pobjegao partizanima i bio dodijeljen II. moslavačkoj brigadi. Na njegovim su tabanima štabni kuriri gasili cigarete unatoč tome što je plakao i molio, a strijeljan je kao mamina maza na livadi pored sela Dereza. Šesnaestogodišnji dječak! Jednako tako, pokolj koji su počinile jedinice III. armije mitraljeskom i minobacačkom vatrom nad razoružanom kolonom vojnika kod Slovenj Gradeca. Otac u knjizi navodi imena i prezimena egzekutora pripadnika Ozne, naredbe, brojke i još puno neugodnih činjenica za današnje titoističke sljedbenike.
Još jednu činjenicu želim spomenuti jer je bitno odredila i moj život, oboje roditelja bili su vjernici, zbog čega su u ono doba imali problema, pa i nakon 1968. kada je otac skinuo odoru tzv. JNA. Spomenut ću samo jedan primjer, zanimljiv i za vaše glasilo i čitatelje. Nakon što su mu vlasti jedva progledale kroz prste televizijski komentar da su astronauti iz svemirske letjelice čestitali svim ljudima na zemlji Božić, otac je dao intervju za Glas Koncila u br. 11, od 31. svibnja 1970., koji je bio naslovljen: Jesu li nas pohodili ljudi iz svemira?, sa zajedničkom slikom njega i astronauta Neila Armstronga, prvoga čovjeka koji je stupio na Mjesec. To je bila kap koja je prelila čašu vlastodršcima, pa nam je čak i pismonoša govorio da je svaki put bio na muci kako ubaciti primjerak Glasa Koncila u naš kaslić u vojnoj zgradi u Domagojevoj ulici gdje smo živjeli, a da to nitko ni slučajno ne bi vidio. Naime, otac je kao zahvalu i nagradu od uredništva dobio besplatne brojeve Glasa Koncila sljedećih godinu dana, koje je dobivao poštom. No, u to doba otac više nije bio vojno lice pa je pritiske prilično dobro i hladno podnosio.«
S oznašem u krevet ili u smrt
No, koja je u takvome obiteljskom ozračju bila spona, događaj ili osoba sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem?
„Bio je to moj tetak Rifat Pašić“ - govori smireno i odmjereno Kotnik, kako to već i priliči umirovljeniku i bivšem djelatniku tajne službe - „koji je oženio očevu sestru Faniku rođ. Kotnik. On je rođen u Banjoj Luci, a za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata radio je u zloglasnoj Ozni - Odjeljenju za zaštitu naroda, komunističkoj tajnoj policiji koja je počinila brojne zločine. I njegova sestra Supha bila je načelnica banjolučke Ozne. God. 1945. došao je u Zagreb i bio je imenovan zapovjednikom logora Kanal, na mjestu današnjeg parkirališta autobusnog kolodvora, u koji su, to je važno javnosti istaknuti jer se godinama prikriva, bili dovedeni ne samo zarobljeni vojnici i civili koji su bježali prema Austriji nego i brojni nepodobni civili iz ulica koje vode na današnji Trg žrtva fašizma, kako bi se u njihove stanove uselili partizanski oficiri i komunistički prvaci.
On je također krivac za brojne zločine za koje nije nikada odgovarao, uostalom kao i svi drugi iz njegove branše, o kojima može svjedočiti i nekadašnji domobranski pukovnik Stjepan Brajdić, koji mislim da je još uvijek živ. On mi je osobno pričao da je bio u skupini zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika koji su po Rifatovu odabiru bili ili strijeljani ili pošteđeni. Pukovnik Brajdić je s nekolicinom dobio 12 godina zatvora dok su ostali smaknuti, što znači da je u tim okolnostima moj tetak bio apsolutni gospodar života i smrti. Slušao sam i pripovijedanje zagrebačke gospođe iz Vlaške ulice u Zagrebu, za koju nemam podatak je li još živa, da je Rifat Pašić odgovoran za smrt i nekoliko ženskih osoba koje je ispitivao u Ozni, zgradi nekadašnjega studentskog doma Stjepan Radić na današnjem Trgu žrtava fašizma. One koje nisu pristale leći s njime u krevet dao je jednostavno smaknuti. Kao klasičan primjer straha i trepeta za okolicu imao je i svoje doušnike, od kojih mu je najodaniji bio Slovenac prezimena Pirnat, čijeg se imena nažalost ne sjećam. S njime je i kasnije dulji niz godina prijateljevao. Zanimljivo je da Rifat kao iskusni komunistički karijerist nikada nije ni pokušao zaštiti moje roditelje od svih neugodnosti jer je dobro znao da bi time doveo pod upitnik i vlastitu egzistenciju.“
Silnom mržnjom govorio je o Crkvi
„On je, svejedno, često dolazio k nama i posjećivao našu obitelj te je uvijek, sjećam se, sa silno velikom mržnjom govorio o Crkvi i svećenstvu, što je mojoj mami i baki Štefici Sonnberger kao pobožnim vjernicama bilo neugodno slušati. Svađao se i žestoko s mojim ocem, koji je ne samo imao potpuno drukčiju sliku o poslijeratnim zbivanjima od Rifata nego je na vlastitu odgovornost čak i spašavao ljude iz kolona smrti. Tako sam jednom prigodom osobno slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskom zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zatočenoga zagrebačkog nadbiskupa. Nije iznosio detalje kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali je isticao da je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza. Kada sada s određenog vremenskog odmaka razmišljam o njemu i njegovoj priči o sadašnjem hrvatskom blaženiku, smatram kako u svemu tome ima logičnog slijeda. Nikada nije prežalio svoju Jugoslaviju, pa slijedom toga nikada nije bio za samostalnu hrvatsku državu. Dok sam još radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka, SZUP, odakle sam i otišao u mirovinu, tražio sam da se obavi obavijesni razgovor s tada još živućim Rifatom o okolnostima smrti kardinala Stepinca, no tadanji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Ivan Brzović, koji je bio ravnatelj naše službe od 1997. do 2000, to je bez obrazloženja odbio.“2026.
On je u II. moslavačkoj brigadi bio obavještajni oficir. Mnogima se još i danas u Hrvatskoj, zasigurno, nimalo ne dopada npr. njegov opis mučenja i bezrazložnog strijeljanja 16-godišnjeg dječaka prezimena Jug s crvene Trešnjevke koji je pobjegao partizanima i bio dodijeljen II. moslavačkoj brigadi. Na njegovim su tabanima štabni kuriri gasili cigarete unatoč tome što je plakao i molio, a strijeljan je kao mamina maza na livadi pored sela Dereza. Šesnaestogodišnji dječak! Jednako tako, pokolj koji su počinile jedinice III. armije mitraljeskom i minobacačkom vatrom nad razoružanom kolonom vojnika kod Slovenj Gradeca. Otac u knjizi navodi imena i prezimena egzekutora pripadnika Ozne, naredbe, brojke i još puno neugodnih činjenica za današnje titoističke sljedbenike.
Još jednu činjenicu želim spomenuti jer je bitno odredila i moj život, oboje roditelja bili su vjernici, zbog čega su u ono doba imali problema, pa i nakon 1968. kada je otac skinuo odoru tzv. JNA. Spomenut ću samo jedan primjer, zanimljiv i za vaše glasilo i čitatelje. Nakon što su mu vlasti jedva progledale kroz prste televizijski komentar da su astronauti iz svemirske letjelice čestitali svim ljudima na zemlji Božić, otac je dao intervju za Glas Koncila u br. 11, od 31. svibnja 1970., koji je bio naslovljen: Jesu li nas pohodili ljudi iz svemira?, sa zajedničkom slikom njega i astronauta Neila Armstronga, prvoga čovjeka koji je stupio na Mjesec. To je bila kap koja je prelila čašu vlastodršcima, pa nam je čak i pismonoša govorio da je svaki put bio na muci kako ubaciti primjerak Glasa Koncila u naš kaslić u vojnoj zgradi u Domagojevoj ulici gdje smo živjeli, a da to nitko ni slučajno ne bi vidio. Naime, otac je kao zahvalu i nagradu od uredništva dobio besplatne brojeve Glasa Koncila sljedećih godinu dana, koje je dobivao poštom. No, u to doba otac više nije bio vojno lice pa je pritiske prilično dobro i hladno podnosio.«
S oznašem u krevet ili u smrt
No, koja je u takvome obiteljskom ozračju bila spona, događaj ili osoba sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem?
„Bio je to moj tetak Rifat Pašić“ - govori smireno i odmjereno Kotnik, kako to već i priliči umirovljeniku i bivšem djelatniku tajne službe - „koji je oženio očevu sestru Faniku rođ. Kotnik. On je rođen u Banjoj Luci, a za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata radio je u zloglasnoj Ozni - Odjeljenju za zaštitu naroda, komunističkoj tajnoj policiji koja je počinila brojne zločine. I njegova sestra Supha bila je načelnica banjolučke Ozne. God. 1945. došao je u Zagreb i bio je imenovan zapovjednikom logora Kanal, na mjestu današnjeg parkirališta autobusnog kolodvora, u koji su, to je važno javnosti istaknuti jer se godinama prikriva, bili dovedeni ne samo zarobljeni vojnici i civili koji su bježali prema Austriji nego i brojni nepodobni civili iz ulica koje vode na današnji Trg žrtva fašizma, kako bi se u njihove stanove uselili partizanski oficiri i komunistički prvaci.
On je također krivac za brojne zločine za koje nije nikada odgovarao, uostalom kao i svi drugi iz njegove branše, o kojima može svjedočiti i nekadašnji domobranski pukovnik Stjepan Brajdić, koji mislim da je još uvijek živ. On mi je osobno pričao da je bio u skupini zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika koji su po Rifatovu odabiru bili ili strijeljani ili pošteđeni. Pukovnik Brajdić je s nekolicinom dobio 12 godina zatvora dok su ostali smaknuti, što znači da je u tim okolnostima moj tetak bio apsolutni gospodar života i smrti. Slušao sam i pripovijedanje zagrebačke gospođe iz Vlaške ulice u Zagrebu, za koju nemam podatak je li još živa, da je Rifat Pašić odgovoran za smrt i nekoliko ženskih osoba koje je ispitivao u Ozni, zgradi nekadašnjega studentskog doma Stjepan Radić na današnjem Trgu žrtava fašizma. One koje nisu pristale leći s njime u krevet dao je jednostavno smaknuti. Kao klasičan primjer straha i trepeta za okolicu imao je i svoje doušnike, od kojih mu je najodaniji bio Slovenac prezimena Pirnat, čijeg se imena nažalost ne sjećam. S njime je i kasnije dulji niz godina prijateljevao. Zanimljivo je da Rifat kao iskusni komunistički karijerist nikada nije ni pokušao zaštiti moje roditelje od svih neugodnosti jer je dobro znao da bi time doveo pod upitnik i vlastitu egzistenciju.“
Silnom mržnjom govorio je o Crkvi
„On je, svejedno, često dolazio k nama i posjećivao našu obitelj te je uvijek, sjećam se, sa silno velikom mržnjom govorio o Crkvi i svećenstvu, što je mojoj mami i baki Štefici Sonnberger kao pobožnim vjernicama bilo neugodno slušati. Svađao se i žestoko s mojim ocem, koji je ne samo imao potpuno drukčiju sliku o poslijeratnim zbivanjima od Rifata nego je na vlastitu odgovornost čak i spašavao ljude iz kolona smrti. Tako sam jednom prigodom osobno slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskom zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zatočenoga zagrebačkog nadbiskupa. Nije iznosio detalje kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali je isticao da je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza. Kada sada s određenog vremenskog odmaka razmišljam o njemu i njegovoj priči o sadašnjem hrvatskom blaženiku, smatram kako u svemu tome ima logičnog slijeda. Nikada nije prežalio svoju Jugoslaviju, pa slijedom toga nikada nije bio za samostalnu hrvatsku državu. Dok sam još radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka, SZUP, odakle sam i otišao u mirovinu, tražio sam da se obavi obavijesni razgovor s tada još živućim Rifatom o okolnostima smrti kardinala Stepinca, no tadanji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Ivan Brzović, koji je bio ravnatelj naše službe od 1997. do 2000, to je bez obrazloženja odbio.“2026.
Marijan Križanec07.04.Zahvala za sretno završen studij Antonia, te da si nađe životnu družicu.2025.
Dijana Šmidlehner 12.02.Hvaljen Isus i Marija vlč. Juraj Batelja. Mi smo obitelj Šmidlehner. Dio iz našeg susreta s Vama... nekako se dogodilo da smo izašli iz Sakristije.. No Vaš upit našoj Mariji: Marija, u koji razred ideš, me je zatekla, jer nisam znala gdje ste pročitali kako se zove naša Marija ili čuli, i to me je još više duboko potaknulo da Vam pišemo svjedočanstvo o zagovornoj molitvi bl. Alojzija Stepinca koje sam htjela s Vama prokomentirati u Sakristiji. No, evo ovako je baš izgleda treba biti. Vjenčali smo se u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Naša prva rođena djevojčica Marija, primila je sakrament Krštenja na svetkovinu sv. Josipa 19.3.u istoimenoj Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Marija je ranije rođena djevojčica, u 33 u 34 tj. trudnoće. Povjerili smo je Gospi Lurdskoj, posebno radi krvarenja u mozgu i da sve dobro bude s Marijom u bolnici jer je 16 dana bila u inkubatoru. Krvarenje je nakon 5 i pol mjeseci čudesno nestalo, ne ostavivši ni traga nekoj poteškoći. No Marija je dobila dijagnozu i ekvinovarus stopala. Kao mala beba od par mjeseci, u bolnici Šalata su joj je produživane tetive. Međutim dr.su skidali gips svaki petak i ponovno stavljali. Dva puta po 5 tj. U sobi za sadrenje, gipsane, su stajale slike sv. Ivana Pavla II kojem se molila moja majka za Mariju, i usko uz sliku Pape, stajala je slika bl. Alojzija Stepinca. Kao danas, sjećam se Njih dvojice, naših Velikana. Mi smo se počeli moliti bl. Alojziju Stepincu da Mariji stopala ozdrave i da nikad više ne treba operaciju. Jednom prilikom vraćajući se s godišnjeg odmora, s mora, stali smo u Krašić. Bio je mislim kolovoz 2012.godine. Marija je imala 19 mj. a Klara 3 mjeseca. Crkva Presvetog Trojstva, (mi smo se vjenčali uoči Presvetog Trojstva i Gospe Kamenitih Vrata,) bila je otvorena. Ušavši unutra pomolili smo se Isusu, a ja majka poslije molitve i razgovora s Isusom, krenula sam u razgovor, molitvu s bl. Alojzijem Stepincem, gdje više nisam mogla izreći ni riječ nego sam samo plakala, i suze su kapale ne mogavši reći ni riječi. Koja molitva. Samo plač i jecaj. Da samo znate, koliku sam dobila utjehu. Kao Otac koji brižno brine za svoje dijete, ja sam upokojila svoju dušu. Osjetila sam da me blaženi Alojzije potpuno razumije i kao prijatelju mogla sam otvoriti svoje srce i dušu. Nakon zadržavanja u Crkvi, susreli smo Časnu Sestru, Služavku Malog Isusa, koja se jako razveselila vidjevši djecu i nas. Otvorila nam kuću da uđemo i vidimo gdje je naš bl. Alojzije živio posljednjih godina života. Marija je veselo hodala po sobi. U toj svetoj sobi, stajala je knjiga u kojoj sam upisala preporuku bl. Alojziju za ozdravljenje Marijinih stopala. Nakon tog vremena, Mariji su stopala bila dobra. Doktor je bio jako zadovoljan. Međutim, poslije nekog vremena, dr.je želio opet produžavati tetive, kaže došlo je do pogoršanja, međutim osjetila sam kroz molitvu ne. Ne dati dijete na operaciju. U strahu kao apostoli na čamcu, što sada činiti, vjerujem da je to bio plod molitve i zagovora bl. Alojzija, a i sv. Ivan Pavla II, čak i sv. Terezije Avilske, gdje su u Mariju Bistricu došle u tom vremenu relikvije Njenog stopala, usmjerili nas k Mariji. Mariji, Gospi Bistričkoj. Da Gospa pobjedi. Vjerujem da nas je bl. Alojzije Stepinac, sv. Ivan Pavao II vodio do Marije. I tako smo učinili. S potpunim povjerenjem u Mariji, Gospi Bistričkoj povjerili smo Marijina stopala i zavjetovali je. Uz mišljenje jednog liječnika da bio operirao sve, i da Marija uskoro neće moći hodati bez operacije, do drugog da bi samo produživao tetive do trećeg liječnika koji je rekao ne. Dijete ne treba operaciju, dijete za sada neka nosi ortopedske cipele, igra se i za sada ne. I tako naša Marija, ima danas 14 godina. Vesela je i radosna, pametna djevojka. Djevojka koja više ne treba ići ortopedu. Doktor je rekao da više ne treba kontrole. Primila je Isusa u svetoj Pričesti. I sad je On potpuno vodi i brine. Naravno i mi roditelji, molimo i brinemo, ali Bog se najviše proslavlja. Ako je potrebno dostaviti dokumentaciju o liječenju i povijest bolesti, rado ćemo je poslati ili osobno donijeti. Svako dobro u Gospodinu od srca! Obitelj Šmidlehner, mama Dijana2025.
Anđelka Terzić Panić20.01.Hvaljen Isus i Marija! Imam potrebu podijeliti svoje svjefočanstvo i znakove u koje vjerujem. Moj sin, naše četvrto dijete po redu, koji ima pet godina operirao je tešku srčanu manu u KB Rebro. Tek mu je slučajno otkrivena sa četiri godine, a do tada je vođen kao zdrav. Čekajući operaciju prošli smo tugu, bol, nevjericu ali isto tako veliku bliskost s Bogom. Kako se zove Josip, molili smo svakodnevno krunicu i zagovor sv. Josipa. Međutim, kako sam čitala sve o njegovoj bolesti, naišla sam na sliku kardiokirurga koji bi ga trebao operirati. Odmah sam pomislila pa on je isti bl. Stepinac. Do tada nisam puno o Stepincu znala, međutim od tada svakodnevno molim bl. Stepincu, odlazimo u Krašić kao i u crkve njegove i prostor Bl Stepinca na Kaptolu. Operacija moga djeteta je prošla bez komplikacija i da, operirao ga je kardiokirurg za kojega sam uvjerena da je utjelovljenje Bl Stepinca. Ne prođe niti jedan dan da se za toga dobroga kirurga ne molim Bl Alojziju Stepincu. Istu večer nakon operacije i nakon što smo sina vidjeli na respiratoru rekla sam u autu mužu vozi me u Odru. On je odmah rekao jel kod Bl Stepinca. Tamo smo kleknuli pred njegovom bistom i znali da je on zagovarao sinovog kardiokirurga. Taj čovjek je prvi puta izveo tešku otvorenu operaciju i rekonstruirao mu aortu, samo da uvidite težinu operacije. Hvala ti dragi Bl Alojzije Stepinac na kardiokirurgu Đuriću jer on spašava svakodnevno mala srca i tvoje djelo je nastavljeno! ❤️Hvala Sv Josipu na zagovoru za moga Josipa i Srcu Isusovom što je po njegovoj milosti proletio kroz operaciju. Moj sin je rođen na dan Krista Kralja kada je Bl Alojzije održao svoju čuvenu propovjed. Bb svima i slava Bl Alojziju Stepincu ostao sa nama i Vama zauvjek!2025.
Laura 19.06.Pozdrav, htjela bih dati jedno malo svjedočanstvo o Stepincu. Željela sam se moliti za razlučenje životnog poziva i sad kako sam dosta čula da se ljudi utječu nekim svecima za zagovor ja sam odlučila izmoliti devetnicu Stepincu za razlučenje životnog zvanja. Počela sam moliti prvi dan devetnice i tijekom molitve sam osjetila želju za molitvom krunice, ali sam bila sama sebi rekla da mi se ne da moliti krunica za zvanje kad već molim devetnicu Stepincu za zvanje, pa je ni nisam molila. Sljedeći dan kada sam molila drugi dan devetnice dobila sam želju da čitam Bibliju i odlučila sam nakon molitve malo pročitat Bibliju. Kad sam otvorila Bibliju otvorio se psalam 45, u kojem se spominje Marija te mi je to bio jasan znak da se utječem Djevici Mariji u zagovor. Zanimljivo mi je nakon svega što bl. Alojzije Stepinac potiče na molitvu krunice i dok je na nebu.2023.
Željka06.07.Izmoljen posao po zagovoru bl. Alojzija Stepinca i kada sam došla u sobu gdje je počela obuka za posao dočekala me njegova sličica. BVB+2022.
Marija 27.03.Poštovani, dopustite mi da podijelim s vama svoje osobno iskustvo. Nakon što sam 2013. rodila svoje prvo dijete, suprug i ja htjeli smo još djece. Uslijedio je spontani pobačaj krajem 2014. godine te sam u svojoj 37. godini već izgubila svaku nadu da ću moći ponovno zanijeti. U to vrijeme posebno me zaintrigirala osoba blaženog Alojzija Stepinca, cijeli njegov životni put, sve što je činio i kroz što je prošao te sam pročitala opsežnu biografiju o. Alekse Benigara „Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal“ koja me se vrlo dojmila. Njegova me osoba nikada neće prestati oduševljavati te sam dijelove te knjige čitala i više puta. Vozeći se svakog dana na posao, u tramvaju i vlaku molila sam u sebi krunicu na čast blaženog Alojzija Stepinca nadajući se da ću uz njegov zagovor izmoliti od Boga tako žuđeno drugo dijete. Ginekološki nalazi nisu mnogo obećavali, broj jajnih stanica je bio vrlo nizak, menopauza je već bila na vidiku te mi je nekoliko ginekologa dalo isto mišljenje: vjerojatnost druge trudnoće je mala. Nakon prvotnog očajanja i namjere da odustanem od svega, ipak sam se odlučila sabrati, potražiti nadu i utjehu u molitvi te sam molila kada i gdje god sam stigla utječući se za pomoć blaženom Alojziju Stepincu. Nisam više očajavala nego sam samo molila. U travnju 2016. godine saznala sam da sam trudna te vjerujem da mi je u tome pomogao zagovor blaženog Alojzija. Iako sam na početku trudnoće dosta krvarila i cijela je trudnoća bila rizična, sve je prošlo dobro. Barbara danas ima 5 godina, vesela je i zdrava djevojčica koja je uljepšala i obogatila našu obitelj. Blaženom Alojziju Stepincu beskrajno sam zahvalna i molit ću mu se do kraja života.2022.
Zvonko14.02.Od kad sam svjestan sebe, sjećam se oca koji mi je govorio o bl. Stepincu. Svetom kardinalu Crkve koji je cijeli svoj život dao Bogu, za istinu i dobro svakog čovjeka. Lik bl. Stepinca prati me cijeli život. Njegov primjer svetog života za mene je uvijek ogledalo u koje se mogu ogledati kako bih se ispunio nadom, vjerom i ljubavlju, pouzdanjem da Bog ima zadnju riječ u mom životu. Hvala ti Bože na daru svetog života našeg blaženog kardinala Alojzija Stepinca!2022.
Jelena24.09.Hvala ti sveti Alojzje što si bio uz moje najmilije kad mi je bilo najteže što si zagovarao kod gospodina za moga sina2021.
Nina Pavicevic27.08.Po zagovoru blaženog kardinala Stepinca prije pet godina dobila sam uslišanje prevelike molbe da je za mene to bilo pravo čudo.2021.
Ispiši stranicu
