Najdojmljivija značajka tadašnjega Alojzijeva rada bila je djelotvorna ljubav prema siromasima. P. Aleksa Benigar orisao ju je ovako: „Kako mu je samilost prema ljudskoj bijedi od mladosti ispunjala dušu, nije mogao ravnodušno gledati beskućnika bez odjeće ili siromaha bez pokrivača.
Takve su ga pojave u društvenom životu nukale da se približi tim bijednicima i da im pomogne.“ U vrijeme kad je bio slobodan od svojih dužnosti, Alojzije bi obilazio zagrebačka predgrađa. Išao bi od jedne daščare do druge, od jednog sirotinjskog stana do drugog.
„Tu je našao ljude koji stanuju na smetlištima staroga sajmišta, u rupama, s mnogo djece, zajedno sa štakorima i ostaloj gamadi. Osobno se htio uvjeriti o njihovoj tjelesnoj bijedi, a još većma o njihovoj duhovnoj bijedi. Alojzije je k tim ljudima dolazio kao navjestitelj Evanđelja ljubavi. Pomagao je sirotinju svojom malom plaćom. Sve što je imao, dijelio bi sirotinji, sjećajući se rečenice koju je običavao često ponavljati:
Bis dat qui cito dat – Dvaput daje, koji brzo daje.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, Knjiga 1, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 50-51.
