Vodič kroz Muzel bl. Alojzija Stepinca

Vodič kroz Muzel bl. Alojzija Stepinca

POGLEDAJTE I PREUZMITE KATALOG:
 
Napisali: I.Uldrijan i I. Miklenić (Glas Koncila 51-52 (1748-1749) | 25.12.2007.)

Učionica svjedočanstva vjere i povijesti

Hrvatska je postala bogatija za »novo žarište duhovnog i kulturnog zbivanja«. Tako je, naime, pri otvorenju 10. studenoga 2007. godine nazvan Muzej bl. Alojzija Stepinca smješten tik do zagrebačke prvostolnice u dijelu nadbiskupske palače poznatijem kao kula Nebojan. Već pri prvom pogledu na kulu jasno je kako nije riječ tek o običnom muzejskom prostoru smještenom u samom središtu hrvatske metropole već o istinskome dijelu povijesti koji je toliko simboličan i blizak osobnome životu bl. Alojzija Stepinca koji je u tome prostoru proveo dio života. Kao vrijedno povijesno zdanje, kula tako prolazi put od muzejskoga prostora do pravoga duhovnoga i povijesnog »vremeplova« koji stvara uistinu posebnu atmosferu.

Novi muzejski postav iz blaženikove materijalne ostavštine arhitektonski i oblikovno reprezentativno je te nadasve originalno, primjenjujući najsuvremenija audio-vizualna tehnološka dostignuća, osmislila arhitektica Ana Nada Krpelnik. Udahnjujući muzeju prepoznatljivost i unoseći u dio povijesti dašak modernoga autorica je scenarij stalnog postava - »muzejsku priču« podijelila po temama čiji je slijed pomalo nekonvencionalan za onoga tko očekuje kronološki predstavljen životni put kardinala Alojzija Stepinca. No, upravo su segmenti kojima je autorica zaokružila hod kroz prostor muzeja, a koji prikazuju važnost blaženikova života i djela za hrvatski narod, i više nego logični.

Iz njegove materijalne ostavštine, izložene u muzeju, izranja nadasve ona duhovna koja je već dugo vremena duboko urasla u biće hrvatskoga naroda. Potrebno je stoga muzejskim prostorom kročiti upravo slijedom tema kako ih je osmislila autorica kako bi se istinski doživjelo bogatstvo koje u sebi skriva ta - već danas, ali i u budućnosti - nezaobilazna učionica crkvene i nacionalne povijesti i svjedočanstva vjere.
Kako bismo i sami što bolje pristupili muzejskom postavu, njegovim putovima provela nas je sama autorica postava Ana Nada Krpelnik te ovdje prenosimo što nam je ispripovjedila.

Kardinalov životni »put križa«

Šetnja kroz muzej započinje kardinalovom drugom duhovnom oporukom, napisanom za vrijeme sužanjstva u Krašiću 28. svibnja 1957. godine. U oporuci, koja je izložena u presliku (original se nalazi u Rimu) i koja je autorici poslužila kao neposredno nadahnuće, posebno je dirljiv uvod: »Nedokučiva providnost Božja postavila me je bila prije mnogo godina vama za pastira. Znam da je u ono doba bilo u našoj dijecezi mnogo učenijih svećenika od mene. Znam da ih je bilo i mnogo zaslužnijih od mene jer ja sam tada bio svećenik tek tri i pol godine, nepoznat svemu svijetu.

I kad se sada nakon svega toga pitam zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono što veli sveti Pavao apostol u Poslanici Korinćanima: 'Što je ludo pred svijetom, izabra Bog da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako; i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom' (1 Kor 1, 27-29).« Alojzije Stepinac za većinu u hrvatskom narodu je hrvatski kardinal te je u postavu muzeja toj činjenici istodobno dano istaknuto mjesto i skromna prezentacija. Uz dokument pape Pija XII. o promaknuću Alojzija Stepinca u kardinalski zbor izloženo je kardinalsko ruho koje on nikada nije obukao.

Naime, promaknuće je stiglo kad je bio u internaciji u Krašiću, oštećenog zdravlja zbog sustavnog trovanja. U tome trenutku mogao je otići na konzistorij u Rim, primiti tu čast i privilegije koje nosi, priuštiti si najbolje liječenje i produžiti život, no on je bio svjestan što bi njegov odlazak značio za Crkvu i narod u Hrvatskoj te je odlučio ostati u nevoljama sa svojim narodom. Njegov kardinalat bio je lišen svakoga sjaja, ali je zato hrvatskom narodu bio još draži i važniji.

Stepinac - svjetlo u mraku rata

U duhu riječi iz druge oporuke - »Konačno, jer je Bog ljubav, kao što veli apostol, ljubite se među sobom! Pomažite si bratski uvijek među sobom! Budite jedno srce i jedna duša! Ali ljubite i neprijatelje svoje jer je zapovijed Gospodnja...« - predstavljeno je djelovanje nadbiskupa Stepinca u Drugom svjetskom ratu u kojemu je on bio veliko svjetlo te se posebno istaknuo pomažući životno ugroženima.

U osvijetljenoj plohi, koja simbolizira to svjetlo djelovanje, obrubljena tamnim sjenama koje označuju mrak ratnih zbivanja, mržnje i umiranja, popis je 1370 imena i prezimena onih kojima je tijekom ratnih stradanja od 1941. do 1945. nadbiskup Stepinac spasio život zauzimajući se kod nositelja javnih služba u NDH, pri Svetoj Stolici, u Kraljevini Italiji i u drugim zemljama za njihove živote, ne obazirući se pritom na njihovu vjersku, nacionalnu, političku ili socijalnu pripadnost.

Uz taj popis konkretnih osoba navedene su i skupine ljudi kojima je spasio život, a kojih je bilo više od 10 tisuća. Ispod popisa izloženi su i primjeri dokumenata iz toga razdoblja kojima je osobno tražio zaštitu za pojedine osobe i koji potkrepljuju njegovu snažnu zauzetost za ugrožene. Dio o Drugome svjetskom ratu, uz dokumente i korespondenciju, obogaćuju i fotografije koja dokumentiraju slikom to vrijeme u kojemu je kardinal Stepinac, tada kao nadbiskup, samaritanski djelovao u ratnoj Hrvatskoj.

Dokumenti o pomoći i crveno »ne«

U drugi odjeljak križem podijeljenog kruga, kako ističe autorica postava, posjetitelja uvode blaženikove riječi iz druge oporuke: »U našu su se sredinu uvukli bezbožni ljudi koji, iako su bili ništava manjina (kad ovo pišem, niti dva postotka), dočepavši se vlasti, sve su poduzeli da istrijebe ime Božje iz vaših duša i da vas učine, vele, blaženim i bez Boga.« Stoga posebno pozornost privlače dokumenti koji predstavljaju kardinalovo djelovanje u drugome svjetskom ratu, vezano uz pomoć ljudima, a koje su monteri političkog sudskog procesa odbacili, a što je vidljivo po crvenom tintom ispisanom »ne« na svakom od tih dokumenta.

Ti su, naime, dokumenti mogli pomoći optuženom nadbiskupu na suđenju pa ih je zato javni tužitelj odbacio. Ta crvena tinta kao znak »odbijenice« očituje kolika je bila izopačenost režima i kako je malo prostora za vlastitu obranu imao kardinal.
Uvod u montirani proces je dokument koji je potpisao Jakov Blažević, javni tužitelj Narodne Republike Hrvatske, Komandi narodne milicije za grad Zagreb u kojem nalaže da liši slobode nadbiskup Alozije Stepinac 17. rujna 1946. godine.

I taj dio, također, sadrži dokumente koje je u obranu optuženoga nadbiskupa Stepinca sudu predočio dr. Ivo Politeo, nadbiskupov odvjetnik po službenoj dužnosti. Među izloženim dokumentima, na kojima također dominira crveno »ne«, ističe se popis svjedoka obrane nadbiskupa Stepinca, zatim tu su neke od izjava svećenika, kao i prva stranica obrambenoga govora branitelja Politea. U vrijeme i ozračje montiranoga procesa posjetitelje muzeja vraća i izložena kardinalova odora sa suđenja te bogata fotodokumentacija.

Kardinalova silueta u staklu okrenuta prema sjecištu njegova križnog puta simbol je njegova potpunog molitvenog predanja Gospodinu i putu koji je prepoznao, osjetio i dosljedno prošao do prelaska u Njegov dom. Lik je namjerno stiliziran kao svjetla silueta u sučeljavanju s mučnim i mračnim okruženjem suđenja, tamnovanja i zatočeništva.

»Sjetite se katkada u molitvama i mene«

Posljednja postaja njegova križnog puta obuhvaća tamnicu u Lepoglavi u kojoj je sustavno trovan i gdje mu je zdravlje postajalo sve lošije, život u krašićkom zatočeništvu te smrt. U taj treći odjeljak uvode dijelovi druge oporuke među kojima se ističe kardinalov poziv: »Ostanite dakle, dragi moji dijecezani, pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj, koja ima na čelu Petra, papu za poglavara. Vi znadete da su očevi i djedovi naši prolili kroz stoljeća potoke i rijeke krvi da si sačuvaju blago svete vjere katoličke i da ostanu vjerni Crkvi Kristovoj.«

Svoju dosljednost tim riječima nadbiskup Stepinac trajno je potvrđivao sadržajima u više od 5.000 pisama iz krašićkoga zatočeništva, svojim sastavljanjem propovijedi i prevođenjem duhovnih sadržaja. Posjetitelji mogu vidjeti primjerke autentičnih nadbiskupovih pisama koja su, usprkos komunističkom teroru, svjetlila u ono doba i ostala sačuvana sve do danas. U intimnost zatočeničkog života uvode i pojedini sačuvani predmeti kojima se svakodnevno služio: časoslov, osobna kronika od 1945. do 1946, svijećnjaci, ciborij, pečat i faksimil, naočale i pero.

Posebno je zanimljiva omotnica u kojoj se nalazila bula o imenovanju kardinalom koja je u Krašić prispjela oštećena i zbog koje je kardinal Stepinac pozvan u milicijsku postaju da obrazloži njezin sadržaj. Svoju je primjedbu tada zabilježio i na samoj omotnici, a pročitati je mogu svi koji posjete muzej. Izložen je i vrijedan relikvijar s moćima svetaca koji mu je poslao papa Ivan XXIII. kao dar i priznanje za svjedočanstvo vjere. Uz fotografije iz razdoblja sužanjstva u Krašiću od 1951. do 1960. ispripovijedana je vjerna priča u kakvim uvjetima je nadbiskup Stepinac postao kardinal, živio i umro.

Njegova smrt, a umro je 10. veljače 1960. godine, prikazana je kroz nekoliko vrijednih izložaka. Moguće je tako vidjeti posmrtnu maska koju je usprkos svim milicijskim sprečavanjima dok je ležao izložen u krašićkoj crkvi uzela i izradila akademska kiparica Mila Wood (Ludmila Woodsedalek), a koja je godinama bila izložena na kardinalovu grobu u zagrebačkoj katedrali. Pokazan je i vezeni pokrov katafalka koji na crnoj podlozi, svilenoj tkanini, srebrnom srmom ima izvezen tekst »U Tebe se, Gospodine, uzdam«, iznad kojega se nalazi biskupski znak te dvije palmine grane.

Uz pokrov su i prsni biskupski križ te krunica s kojima je bio pokopan kardinal Stepinac u kriptu zagrebačke katedrale nakon nagle političke odluke da ipak ne bude pokopan u Krašiću, gdje je već bila iskopana raka u župnoj crkvi. Kardinalov pogreb prikazan je i kroz 16 fotografija.

Beatifikacija kao proslava

Kao i Kristov križni put tako je i Stepinčev zaokružen proslavom. Sam je kardinal u svojoj drugoj oporuci skromno zapisao i zamolio: »Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam da će mi milosrdni Isus dati milost da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naša dijeceza, da svi prispijete k cilju, za koji vas je Bog stvorio.«

Njegovu nadu Gospodin je ispunio te ga je Crkva po papi Ivanu Pavlu II. svečano proglasila blaženikom i tako proglasila uzorom i zagovornikom vjernicima. Glas svetosti pratio je bl. Alojzija Stepinca još za života, a porastao je nakon njegove smrti. Njega, uz tisuće na papiru ispisanih zahvala, izvezenih svilom ili ucrtanih bojom, svjedoče i mnogobrojne zahvale na mramornim i kamenim pločicama od kojih je izloženo tek nekoliko.

U tom odjeljku oivičenom krakovima kardinalova križa posebno mjesto zauzima bula pape Ivana Pavla II. o proglašenju blaženim te vrlo efektno rješenje dokumentarno-filmskog prikaza samoga svečanog čina beatifikacije u Mariji Bistrici - projicirano putem holograma koji sliku prikazuje na zastoru, na zidu kule i na pločicama sa zahvalama, a ton toga dokumentarca čuje se samo u prostoru posvećenom beatifikaciji.

»Predah« u multimedijalnoj dvorani

Nakon što se napusti prostor same kule ukratko je prikazano razdoblje koje blaženika prikazuje kao mladoga zagrebačkog nadbiskupa. Iz toga razdoblja izložene su dvije bule pape Pija XI. koji 28. svibnja 1934, o imenovanju dr. Alojzija Stepinca koadjutorom zagrebačkom nadbiskupu Baueru, piše Prvostolnom kaptolu zagrebačkom, kleru te puku grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije, u jednoj, te biskupima sufraganima Zagrebačke metropolije, u drugoj buli. U tome dijelu izložena je i svečana gardijska odora za pratnju nadbiskupa Jurja Posilovića, koja je zadnji put korištena za pratnju nadbiskupa Stepinca. Fotodokumentacija iz toga razdoblja prikazuje različite prigode u kojima je snimljen nadbiskup Stepinac, kao što su pastirski pohodi, blagoslovi i posvete crkava, hodočašća, krštenja, druženja s vjernicima i svećenicima.

Multimedijalna dvorana, koja arhitektonski povezuje dvorane muzeja i misaono spaja posjetitelje s prostorom i muzejskim sadržajima, na dva LCD-monitora pruža gledanje videozapisa omogućujući posjetiteljima neposredno uživljavanje u život blaženika, upoznajući se s činjenicama njegova života koje nije uočio na drugim mjestima. Autor dokumentarnog filma je Mario Raguž. U dvorani je moguće održati predavanje s projekcijom, a može se i prelistati opsežan računalni katalog s podacima o svim predmetima i dokumentima iz blaženikove ostavštine.

U toj dvorani je izložena i fotografija na kojoj je prikazan bl. Stepinac u pratnji stražara prigodom izlaska iz zatvora u Lepoglavi 5. prosinca 1951. te fotografija s hodočasnicima na hrvatskom nacionalnom hodočašću u Rim 1939. kada je bl. Stepinac papu Pija XII. zamolio za proglašenje svetim bl. Nikole Tavelića. U kutu dvorane nalazi se i biskupsko ruho s ljubičastom mocetom, darom nadbiskupa Bauera.

Kronološki put kroz kardinalov život

Izlaskom iz multimedijalne dvorane ulazi se u prostor dvorane u kojoj su prikazana razdoblja kardinalova djetinjstva u obitelji, mladenačke dobi, razdoblja kada je postao zagrebački nadbiskup koadjutor, te kasnije i zagrebački nadbiskup i metropolit. U dijelu postava koji prikazuje redovitije razdoblje života - koje nije izravno vezano uz njegov životni križni put - pri izlasku iz multimedijalne dvorane posebnu pozornost plijeni malena porculanska posuda za blagoslovljenu vodu koja potječe iz roditeljske kuće kardinala Stepinca.

Eksponat je to koji vraća u najranije djetinjstvo kojeg je svjedok i izloženi preslik krsnoga lista Alojzija Viktora Stepinca, izdanoga u Krašiću 24. srpnja 1909. prigodom njegova odlaska na gimnazijsko školovanje u Zagreb. Uz krsni list nalazi se i fotografija krstionice u staroj župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću gdje je Stepinac kršten. Kako bi se bolje upoznalo rano razdoblje Stepinčeva života, izložen je i dio fotografija iz toga razdoblja. Na fotografijama se, uz prikaz Stepinčevih različitih mladenačkih razdoblja, uspomena s bojišnice za prvoga svjetskog rata, bogoslovskih, studentskih i mladomisničkih dana, mogu vidjeti i njegovi roditelji Josip i Barbara rođ. Penić, rodna kuća te župna crkva Presvetoga Trojstva u Krašiću.

Na slet Katoličke orlovske organizacije u Brnu 1922, osim fotografije na kojoj je mladi Alojzije ponosno nosio hrvatsku zastavu, podsjeća i crveni vuneni lajbek u koji je bio odjeven, kao i bijela pamučna rubača na kojoj je crvenim koncem uvezan sitni monogram »AS« - što je već po sebi vrijedna baština.
Od važnijih predmeta iz njegove mladosti moguće je razgledati i preslike njegove diplome o svećeničkom ređenju, svjedodžbe zrelosti, indekse sa studija filozofije te teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Izložen je i preslik Papinske bule o imenovanju za koadjutora zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, preslik novinskog izvješća o proslavi mlade mise, direktorij za moljenje Božanskog časoslova za godinu 1959, Božanski časoslov iz kojega je molio... Izložena je i Biblija (Vulgata), tiskana u Rimu, kojom se služio u lepoglavskoj tamnici i za vrijeme zatočeništva u Krašiću, a prostorija koja predstavlja svojevrstan presjek blaženikova života bogata je i njegovim predmetima iz svakidašnjice koji također pričaju priču o blaženikovu životu i karakteru.

Posebno mjesto u muzeju zauzima oltar »Raspeće sa svecima« (iz 1505.g.) na kojemu je bl. Stepinac kao zagrebački nadbiskup svaki dan slavio euharistiju i pred kojim ga je komunistička vlast dva puta lišavala slobode. Rad renesansnoga slikara Giana Francesca da Tolmezza, jedan je od najvažnijih spomenika slikarstva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a prate ga i zvukovi crkvenoga koralnog pjevanja.
Grupa vitrina čuva i detalje biskupske časti koji su pripadali i kojima se služio nadbiskup Stepinac. Uz oltar u dvorani dominira i veliki drveni hodočasnički križ, prvi put prikazan javnosti, koji je Stepinac pronio jeruzalemskim ulicama 23. srpnja 1937. predvodeći hrvatsko narodno hodočašće u Svetu Zemlju prigodom blagoslova oltara u čast bl. Nikole Tavelića.

Uz križ je na zidu učvršćena i zastava s toga hodočašća, a tema je približena i kroz fotodokumentaciju. Najdojmljivije fotografije prikazuju Stepinčevu molitvu u Getsemaniju, na Jakobovu zdencu i nošenje križa ulicama Jeruzalema.

U dvorani su izloženi dokumenti koji prikazuju različite dopise koje je Alojzije Stepinac potpisivao kao nadbiskup koadjutor. Posebno je zanimljiv molitvenik »Krunica« koji je preveo s francuskoga na hrvatski jezik i napisao poticajni uvod za tu pobožnost. Uz molitvenike se nalazi i »Duhovni ugovor s Gospodinom Bogom našim i posljednja volja duše u obliku oporuke« (o pripravnosti na smrt i vjeri u vječni život) koji je nadbiskup Stepinac potpisao godine 1939. Izložen je i preslik treće oporuke kardinala Stepinca napisane u Krašiću 10. listopada 1959. u kojoj, svjestan skore smrti, raspoređuje dragocjenosti vezane uz biskupsku službu i potiče vjernike na vjernost katoličkoj vjeri i Apostolskoj Stolici.

Od »sitnica« iz svakidašnjice izloženo je pero s držalom kojim je kardinal pisao pisma iznimno izražajnim krasopisom, pa nalivpero, pečatnjaci, škare za papir, nož od ebanovine za otvaranje pisama, naočale u tvrdoj metalnoj futroli, stolni globus, pisaći stroj marke »Continental« kojim je kardinal Stepinac tijekom zatočeništva ispisao tisuće stranica, časoslov kojim se kardinal Stepinac služio do smrti, brončani stolni križ, tintarnica od ebanovine, bugačica za sušenje tinte...

Iznimno je zanimljiva zidna skulptura jaslica izrađenih od sedefa koje je nadbiskup Stepinac dobio na dar ili ih je osobno donio hodočasteći u Svetu Zemlju 1937. te njegov grb koji je na zidu načinio Vinko Pešorda sa Stepinčevim geslom: »In Te, Domine, speravi!« - »U Tebe se, Gospodine, uzdam!«

Muzej posebne vrijednosti i duhovne snage

Šetnja muzejom, koji ima i audio-vodič s tumačenjima na hrvatskom i na više stranih jezika koji posreduje sadržaj muzeja i slijepima, završava u muzejskoj suvenirnici koja, uz katalog muzeja, nudi i brojne knjige o kardinalu Stepincu, uspomene, DVD, kao i druge predmete koji će posjetiteljima poslužiti i kao materijalni podsjetnik na posjet muzeju.

Oko 290 kataloških jedinica izloženih u muzeju uistinu su svakome prava prigoda da u miru kule Nebojan nauči mnogo o životu, djelu i važnosti bl. kardinala Alojzija Stepinca te njegovu istinskom svjedočanstvu vjere. Mnogim putnicima namjernicima muzej može poslužiti i kao dobar uvod u molitvu jer ih tek nekoliko koraka dijeli od katedrale u kojoj se nalazi grob kardinala Stepinca, odredište mnogih hodočasnika koji iz svih krajeva svijeta iz dana u dan hodočaste i mole, utječu se i zahvaljuju. Muzej je to posebne vrijednosti i mjesto iznimne duhovne snage. Istinska učionica vjere i života te nezaobilazno žarište duhovnih i kulturnih zbivanja hrvatskoga naroda.

Bez poruke muzej ostaje beživotan

Autorica muzeja Ana Nada Krpelnik prisjetila se početka svoga angažmana u stvaranju muzejskog postava i samoga muzeja: »Kad sam ušla u bit zadatka, obuzeo me strah. Počela sam ulaziti i dirati svetinju koja je i meni svetinja, ali je svetinja i svima nama, a to je osoba i djelo kardinala Alojzija Stepinca.

Proučavajući mnoštvo literature, zastala sam na drugoj kardinalovoj oporuci koju sam pročitala mnogo puta shvativši da mi zapravo kardinal kroz tu oporuku daje scenarij za muzej. Naime, kada se radi muzej bez poruke i bez priče, bez duše, on zapravo ostaje beživotan.
 
Čitajući kardinalovu oporuku, mnogo sam puta pročitala njezin početak gdje on sebe pita zašto je Bog baš njega odredio da postane zagrebački nadbiskup. I tada sam krenula. Čitajući oporuku, shvatila sam da u fragmentima te oporuke zapravo iščitavam i njegov križni put. Tako sam stvorila priču i arhitektonski oblikovala muzej. Jesam li uspjela, pokazat će vrijeme.

Cijeli život imam osjećaj da je naš put upisan odozgo, i ako ga znamo prepoznati, onda je život potpun. Što su veće kušnje, to je ljubav Njegova jača.«

 


Ispiši stranicu