Sveti Ivan XXIII., papa
PROPOVIJED NA MISI ZADUŠNICI ZA KARDINALA STEPINCA, 17. VELJAČE 1960.
Gospodo kardinali, časna braćo, dragi sinovi!
Razlozi izvanrednog poštovanja i ljubavi ponukali su naše srce, da održimo ovaj posmrtni obred u bazilici sv. Petra za ispokoj duše kardinala Alojzija Stepinca, premda nije u običaju, da se to čini za kardinala, koji nije pripadao rimskoj kuriji.
Jednostavni i odlični lik ovoga oca i pastira Crkve Božje bio je našoj duši veoma mio. Njegova dugotrajna patnja 15-godišnjega izgona u vlastitoj domovini, kao i vedro dostojanstvo, kojim je on pun pouzdanja nastavio trpljenje, izazvalo je sveopće divljenje i poštovanje.
Kao tužni i žalobni zvuk zvona proširila se vijest o okolnostima njegove smrti i svratila pažnju njegovih najbližih sinova na odličan rimjer nesavladive ustrpljivosti, što ga je pružao za vrijeme tolikih godina odvojenosti u tako maloj udaljenosti svog obitavališta od njihova.
Ove nam okolnosti dozivlju u pamet riječi liturgije Velike subote nad Spasiteljevim grobom: «Ostavio nas je naš pastir, izvor žive vode, za čijeg je umiranja sunce pomrčalo». I doista, sunce je pri njegovu prijelazu u vječnu domovinu potamnilo na kišnom i oblačnom obzorju ovih zimskih dana.
Kardinal Stepinac, koji je svojoj čuvenoj nadbiskupiji darovao 26 godina biskupovanja, bio je doista vjerna i pobudna slika Dobrog Pastira.
Ponajprije u neumornu i gorljivu apostolskom radu. U posljednjim pak odveć dugim godinama bolne odijeljenosti zgrnuo je toliko bogatstvo zasluga, da ih je za uzvrat nebeski Otac sigurno upisao kao glavnicu milosti i blagoslova za sve obitelji i sve vjernike gorljive i bogoljubne Hrvatske.
Ovih posljednjih tjedana je ponizni nasljednik sv. Petra kao rimski biskup doživio veliku utjehu u dijecezanskoj sinodi. Često i ugodno su se na njoj pastir i stado - kler i puk - povezani crkvenom intimnošću pozabavili sjajnim i ljubeznim Isusovim likom promatrajući ga u slici božanskoga pastira, koji je dao svoj život za svoje.
Duša kardinala nadbiskupa Alojzija Stepinca, odlazeći na nebo, ponavlja nam onu veliku pouku i onaj božanski primjer iz desetog poglavlja sv. Ivana. Molimo se, da bi sretno došlo do proslave njegova izabranog duha. A on će nam zato odozgo isprositi žar u pastirskoj službi i odvažnost da spremno snosimo žrtve skopčane s vršenjem naših dužnosti.
Draga braćo i sinovi! Nemojmo zaboraviti ozbiljni poziv u njegovoj oporuci, kojim nas potiče, da postojano opraštamo i promičemo mir. Kako je nježna, kako je ganutljiva njegova prošnja, kojom moli oproštenje, ako je možda bilo koga - usprkos čistoj i dobronamjernoj nakani - za života pa i samo malo uvrijedio! Kako je uzvišeno, što je ponovio riječi umirućeg Isusa: «Oprosti im, jer ne znaju, što čine» u prilog onima, koji su mu nanijeli tako nepravedne patnje!
Plemenita je to tvrdnja: «Ne znaju, što čine!» Ona je znak velike sućuti, koja tragičnim bljeskom prodire u tajnu čovječje izopačenosti i shvaćanja smisla pojedinačnog kao i zajedničkog života, čemu smo svi mi svjedoci.
U velikoj našoj tuzi nas tješi to, što se tu i tamo zapaža po koja iskra ljudskog suosjećanja.
Sva četiri evanđelista spominju Pilatov postupak prema mrtvom Kristu, koji je visio na križu. Tijelo je, naime, na smrt osuđenoga ustupio samilosti Josipa iz Arimateje, koji je zatražio smrtne ostatke, i samilosnu Nikodemu, koji je donio obilatu smjesu mire i aloje za ukop.
U teškoj boli, koja ne prestaje probadati našu dušu, viša je vlast dopustila - po primjeru nekadašnjega rimskog upravitelja - da puk uzmogne iskazati poštovanje smrtnim ostacima pastira i oca. To će ostati kao sveta uspomena u svim skromnim domovima za jedan cijeli naraštaj. Bit će poticaj na duhovnu plemenitost, na ljudsko i kršćansko suosjećanje.
Oh! Zašto se ne bi sada, kad je veliki svećenik dovršio svoju žrtvu, dopustilo svim vrijednim i dobrim dušama, da barem izdaleka pozdrave povratak građanskog i vjerskog mira? To bi značilo poštivanje plemenite i snažne tradicije. Osiguralo bi i obnovilo zajednički uspon prema visokim idealima, koji dosižu vrhunac u Kristovu duhu.
Ujedinilo bi lojalnu i složnu suradnju u promicanju pravog blagostanja, što bi ljudski zajednički život učinilo manje žalosnim a većma ugodnim.
Liturgijska molitva, koja se diže iz naših usta i srdaca ovijena blagoslovljenim kolutima tamjana, neka isprosi još jednoć mir i nebesku slavu oplakivanom pokojnom kardinalu Stepincu. Ugodno se osjećamo u toj molitvi okruženi ovdje prisutnima članovima kardinal skog zbora, kao i onima, koji su se sa sviju strana svijeta htjeli sjediniti u žalosti zajedničkog oca, s izrazima ganutljiva bratstva, želeći time izraziti suosjećanje cijele Crkve.
Kardinal Stepinac nije mogao nijedanput izvan svoga rodnog mjesta i prisilnog zatočeništva razviti svoj i te kako zasluženi grimiz.
No, uvjereni smo i nadamo se, da će u milosti i svjetlu Gospodnjem razviti svoju zaštitu nad cijelim kardinalskim zborom, kojem služi na osobitu čast, kao i nad cijelom sv. Crkvom i cijelom Jugoslavijom.
Još jednu posebnu milost molimo s njime zajedno, da bi naime Gospodin očuvao i ozdravio drugog odličnog i tako dragog subrata, kardinala Franza Koniga, bečkog nadbiskupa.
Izvanredni izraz bratske ljubavi, koja ga je potaknula, da pogrebnu počast zagrebačkog kardinala učini svečanijom, bila mu je prigoda prometne nezgode, zbog koje strepimo za njegov dragocjeni život.
Oh! Kolike li boli! Draga braćo i sinovi! Kolike li boli zbog tih čudnovatih nezgoda svagdašnjega opasnog života! One nas sile, da se bacimo u Isusove ruke, kao što su učinili njegovi učenici na galilejskom jezeru: «Gospodine, spasi nas, izgibosmo!».
Da će Gospodin spasiti svoju Crkvu, nema sumnje. I u času žalosti spremni smo poslušati njegove riječi, premda nam ih upravlja s naglaskom ukora: «Malovjerni, zašto si posumnjao?» Isus voli, da ga zazivamo.
I mi se pridružujemo ovom zazivu sinova uvijek drage «Austriae fidelis», da se uspostavi krepko zdravlje njihova zaslužnog i revnog pastira, koji se u svojoj odluci nadahnutoj od bratske ljubavi osjećao združen s gg. kardinalima i cijelim episkopatom katoličke Crkve kao i njihovim zastupnikom.
Dosta, Gospodine! Dosta! Blagoslivljamo te svaki dan, pa i u dan žalosti. Gospodine, bilo milosrđe tvoje nad nama, kao što smo se ufali u tebe! Amen, i uvijek: Amen! ».
IZVORI:
http://w2.vatican.va/content/john-xxiii/it/homilies/1960/documents/hf_j-xxiii_hom_19600217_stepinac.html
http://w2.vatican.va/content/john-xxiii/es/homilies/1960/documents/hf_j-xxiii_hom_19600217_stepinac.html
Ispiši stranicu
