Uglednici

• Kuzma Kovačić, kipar

  Kardinal Alojzije Stepinac i njegovo mučeništvo, o kojima sam slušao od starijih u obitelji, obilježio je moj život na poseban način još u djetinjstvu, u rodnome Hvaru, tako da je u meni probudio djetinju, ali duboku vjerničku spremnost na svjedočenje. Njegov primjer vjernosti i domoljublja bio mi je kasnije čvrsti stup u životu, sve do dana današnjega.
  
  Kad sam u mladosti izabrao poziv umjetnika, vidio sam u tome pozivu žuđeni prostor slobo- de te shvatio koliko su moja vjera i umjetnost međusobno prožete baš u tome velikom Božjem daru čovjeku. Umjetnost je nezamjenjiva u svjedočenju za istinu, pa sam u bl. Alojziju Stepincu i u svome pozivu prepoznao pravi uzor. Mnogo puta upravo je on svojim primjerom vodio moju savjest u presudnim odlukama i bitnim umjetničkim odnosno političkim stajalištima. Onaj Stepinčev (nad)biskupski grb u zagrebačkoj katedrali, na uzglavlju unutar »sarkofaga« na njegovu grobu, izvezla je časna sestra Nives u samostanu benediktinki u Hvaru, a ja sam sudjelovao malim likovnim prilogom koji me, na neki način, raduje i više od mojih kiparskih djela.
  
  Konačno sam dobio i priliku napraviti njegov kip, koji je postavljen 2006. u vrtu Vojnoga or- dinarijata u Zagrebu. Kip prikazuje kardinala kao svjedoka za Istinu, svjedoka prave slobode, upravljena čitavim bićem prema nebu. A uoči beatifikacije, 1998. godine, izradio sam i prigodni zlatni kovani novac Republike Hrvatske, s njegovim likom, iskovan njemu na čast.
  
  Proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetcem Katoličke Crkve, za koje ustrajno molim, donijelo bi mi, kao i svakom vjerniku, nadu u procvat vjere, kako moje, tako i vjere u našem narodu i po čitavom svijetu. Njegova kanonizacija značila bi mi, kao i svima nama, i pravu, veliku prekretnicu hrvatske povijesti, kojom bi Hrvatska i hrvatski narod doživjeli priznanje i potvrdu svoje povijesne istine te odbacili svaku potvoru na nas bačenu - da jednom i Hrvat proplače od sreće, a ne samo od nevolje.
  
  To će, ta naša sreća, to blago, biti plod njegova života - njegove velike ljubavi, pobožnosti i mučeničke, svjedočke smrti.

• Silvana Dragun, splitska književnica

  Premda moja generacija nije imala prigodu upoznati blaženog kardinala Alojzija Stepinca, iz onoga što sam čula i pročitala o njemu zadivljuje me prije svega njegova pastoralna gorljivost u širenju autentične vjere na vjetrometini totalitarnih režima. Nisu se svi znali poput njega u vihoru rata izložiti meti kritika u apologetskom propovijedanju ideala življene vjere.
  
  Stepinac je svjestan da se Krist ne da dijeliti i cjenkati. Ili jesmo kršćani, ili nismo. Ako jesmo, onda nećemo dvojiti između evanđelja i ideologije, između širokog puta, koji vodi u propast, ili uskog puta, koji vodi u život vječni. Svakom društveno angažiranom vjerniku potrebne su upravo one krjeposti kojima se odlikovao kardinal Stepinac, a to su razboritost, strpljivost i ustrajnost. One nam pomažu da prevladamo sukobe, podjele i ne damo se uloviti u zamke raznoraznih manipulacija koje zamračuju vidike i narušavaju međuljudske odnose.
  
  Evanđelje se sasvim sigurno ne mili nijednoj ideologiji, a pravi vjernik jednako je odbojan »lijevima« i »desnima«. Stoga se vjernik u svojoj perspektivi koja ima horizontalnu i vertikalnu dimenziju ne zarobljava ni u jednu struju vremena. I danas proročki odzvanjaju njegove riječi upućene studentima u ožujku 1943. »da pravi vjernik nije ni ›lijevi‹ ni ›desni‹ nego onaj koji vrši volju Božju« (Katolički list, br. 94 ), jer svaka idolatrija u suštini dolazi od iskrivljenih slika o Bogu i čovjeku. Stepinac je znao podvući crtu između zdravog domoljublja od onog koje je bolesno, isključivo i interesno.
  
  Razmišljao je na koncilski način prije 2. vatikanskog sabora, upozoravajući na opasnost površne religioznosti, koja se očituje u raskoraku privatnog od javnog života vjernika. Njegove propovijedi ne reflektiraju dnevno-političke sukobe. Stepinac se ne bavi »vanjskim neprijateljima«, ne traži krivce u drugima i ne očajava.
  
  On zna da svaki vjernik ima samo jedno svjetlo, samo jedan bedem nade. U brizi za čovjeka nije gledao tko je i čiji je čovjek koji treba pomoć. Bio je graditelj zajedništva, a upravo nam je evangelizacija zajedništva danas najviše potrebna. Njegov primjer svima nam može poslužiti kao smjerokaz kojim putem ići u javnom, kulturnom i društvenom životu.

• Goran Grgić, prvak drame zagrebačkoga HNK-a

  Prije dvadesetak godina bio sam pozvan odigrati ulogu Stepinca u varaždinskom  kazalištu  po tekstu Ivana Bakmaza. Iako svjestan odgovornosti i zahtjevne uloge, s radošću sam to prihvatio i krenuo u pripreme. Čitao sam literaturu koja mi je tada bila dostupna i uputio sam se u temu, no osjetio sam potrebu drugačijeg pristupa toj ulozi i uputio sam se u Krašić. Tamo sam upoznao svećenika Josipa Baloga.
  
  Živo se sjećam prvog susreta s mladim župnikom i njegove iskrene fasciniranosti blaženim Alojzijem Stepincem. Josip me je s radošću proveo kroz spomen-sobu i pripovijedao činjenice, ali i manje poznate događaje i anegdote iz života Alojzija Stepinca.
  
  Sjedio sam na krevetu na kojem je posljednji put zatočeni kardinal izgovorio: »U tebe se uzdam, gospodine.« Obišli smo kuću u kojoj se rodio. Upoznao sam susjede koji su ga poznavali i među prvima čuo pjesmu koju je Josip posvetio svom duhovnom uzoru. Napokon, pili smo i vino iz vinograda s kojeg je naraštajima Krašićancima dolazilo vino za misno slavlje. Prema mojoj želji u toj istoj crkvi Presvetog Trojstva nekoliko godina kasnije krašićki župnik me vjenčao mojom suprugom Ivanom.
  
  On je krsni kum mog prvog sina i moj veliki prijatelj. Premijera predstave Stepinac, glas u pustinji izuzetno je dobro prošla i nakon toga sam u dvije različite filmske produkcije odigrao ulogu kardinala Stepinca.
  
  Sretan sam da sam imao takvu prigodu i nadam se da sam svojom igrom dočarao veličinu tog čovjeka. Vjerujem se da ću u budućnosti imati mogućnost prihvatiti novoproglašenog svetca za svog zaštitnika.

• Mladen Bodalec, pjevač Prljavog kazališta, pravnik po struci

  Bio sam već dovoljno star da u vrijeme kada je bl. Alojzije Stepinac bio proskribiran i kada se o njegovu svetom životu nije smjelo toliko govoriti ili se govorilo sa stajališta tadašnjeg režima, ne nasjednem na te priče. Kako sam u mladosti bio član kapucinske zajednice u župi u zagrebačkoj Dubravi, mnogo smo razgovarali o tome. Nama se ukazivalo na drugu stranu medalje i to je bilo mjesto gdje sam spoznao istinu o tom velikom čovjeku Crkve u Hrvata.
  
  Drago mi je što je s demokratskim promjenama došlo vrijeme za rehabilitaciju priče o zagrebačkom nadbiskupu, ali cijelo su vrijeme svi hrvatski vjernici, pa tako i ja osobno, bili uvjereni da on kao katolički svećenik, biskup i kardinal nije trebao biti procesuiran. Narodu nije bilo svejedno što se to događa čovjeku na kojeg su bili ponosni jer je bio iskren u vjerovanju.
  
  Za mene je bl. Stepinac osoba vrijedna poštovanja, časti, krjepostan i ponizan sluga Božji. Bio je vezan za svoj narod u teškim vremenima, to se posebno cijeni, osobito kod nas koji smo osjetili što znači živjeti u tom režimu. Drago mi je da je istina došla na vidjelo i da smo svi baštinici te istine.

• Ivana Petrović, urednica vanjske politike na televizijskoj postaji Nova TV

  Kanonizacija blaženog kardinala Stepinca ne može utjecati na međunarodne od nose, ali može i hoće utjecati na percepciju Hrvatske kao članice Europske unije u demokratskom svijetu. Proces proglašenja svetim vodi Kongregacija za kauze svetih Svete Stolice, a koja je međunarodno priznat subjekt, osnivačica OESS-a, država s najstarijom diplomacijom koja radi na dobrobit čovječanstva. Kauze svih potencijalnih svetaca Katolička Crkva radi ozbiljno, kako je rekao kardinal Amato prošle godine u razgovoru za Novu TV, ozbiljno razmatrajući sve pohvale, ali i primjedbe.
  
  Proces je temeljit u svakoj fazi, uključujući i prikupljanje i vrjednovanje dokumenata te saslušavanje svjedoka. Primjedbe je dosad imalo političko vodstvo Srbije i vrh Srpske pravoslavne Crkve te njihovi lobiji u svijetu, i to na razi- ni personalnog komentara, ali ne i priloženih argumenata, kao i skupina američkih Židova koja se pozivala na izvještaj informativnog kanala CNN. Kardinal Stepinac je u zapadnom svijetu odavno poznat i priznat kao simbol protutotalitarne komponente naroda koji je imao tragediju živjeti u sva tri totalitarizma - fašizmu, nacizmu i komunizmu.
  
  On za uljudbu dugih demokracija nije ništa novo. Arhiv Ujedinjenog Kraljevstva prije desetak godina izložio je sve britanske obavještajne dokumente o blaženikovoj ulozi u Drugome svjetskom ratu. Dr. Esther Gitman, američka Židovka koja je preživjela Holokaust, o kardinalu Stepincu napisala je knjigu, a njegova uloga bila je i tema njezina doktorata.
  
  Mons. Božo Milanović je još početkom 50-ih govorio o njegovoj ulozi u intervjuu uglednu Frankfurter Allgemeine Zeitungu, o njemu su se svih ovih godina nakon Drugoga svjetskog rata iz svijeta oglašavali mnogi ljudi, najviše Srbi i Židovi kojima je spasio živote, samo što ti zapisi nisu dopirali do naše javnosti, a slabo dopiru čak i danas.
  
  Dan Stepinčeve kanonizacije bit će stoga i dan u kojem će se i čuti cjelovita istina o blaženom kardinalu i njegovoj ulozi. Pridonijet će demokratizaciji Hrvatske, na način da će označiti po- četak dekonstrukcije mitova stvaranih za potrebe jugoslavenske ideologije.
  
  Kanonizacija bl. kardinala je najprije za vjernike velik vjerski čin. Ali ona je i bitan politički čin. Bitan je zbog toga što će pridonijeti pozicioniranju Hrvatske na međunarodnoj sceni kao moderne europske države. Stoga bih ga definirala kao možda najvažniji politički čin nakon ulaska Hrvatske u EU.

   

• Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske

  U mom rodnom selu Čađavici dugo je živjela uspomena na pohod nadbiskupa Alojzija Stepinca našoj župi u ljeto 1936. Čađavica ga je dočekala s velikom radošću. Došao je cestom iz Donjeg Miholjca. Na početku sela čekali su ga Čađavčani na konjima i pratili ga do župne crkve svetog Petra apostola.
  
  Selo je bilo okićeno hrvatskim zastavama, pozdravljala su ga školska djeca i župnik Mato Klimek, zanosno su pjevali crkveni pjevači i sav narod. Nadbiskup je odslužio misu, obavio kanonsku vizitaciju i upisao se u župnu spomenicu. Među uspomenama u obitelji Mare i Mije Bošnjaka čuva se fotografija procesije kroz selo. Pobožnost i dostojanstvo čita se na licima vjernika koji svečano koračaju uza svog nadbiskupa.
  
  Drugog dana, na odlasku iz sela, na putu prema Noskovcima i Dravi, nadbiskupa su, koji se vozio u svečano okićenim seljačkim kolima, pratili konjanici u narodnim nošnjama. Toga se još živo sjećaju Katica Bućanac, Evica Sučić i Mara Bošnjak.
  
  U mom djetinjstvu, 50-ih godina, često se puta spominjala ta velika svečanost. Sjećanja o njoj vezivala su se na vijesti o nadbiskupu i kardinalu Stepincu koji je tih godina bio u tamnici. Moj ujak Stjepan bio je osuđen kao kulak, dijelio je sudbinu mnogih seljaka koje je komunistički režim nemilosrdno progonio i pljačkao, kažnjavao i zatvarao. Dospio je u Lepoglavu.
  
  Tamo je imao prigodu vidjeti nadbiskupa Stepinca. O tome je govorio s malo riječi, a s puno poštovanja. U našoj obitelji, kao i kod svih vjernika, silno se poštovala Stepinčeva žrtva. Narod je visoko cijenio pastira koji je bio uza svoje stado kad mu je bilo najteže. Te pedesete godine bile su vrlo teške, pa ipak nikad nije prestajala pjesma.
  
  Pjevalo se idući na njive i livade, pjevalo se na obiteljskim slavljima, mladići su pravili tambure, svirali i stare i nove pjesme. Učili su ih napamet, po sluhu, a pomažući se i pjesmaricama. I ja sam ih rado čitao. Listajući Hrvatsku pjesmaricu, naišao sam na pjesmu Ivana Trnskoga i Josipa Runjanina Ljubimo te, naša diko!
  
  Moj otac Dragutin rekao mi je da su tu pjesmu kao podoknicu pjevali Stepincu. Svi su bili ponosni na taj prebogati susret. Osobito moj brat Ivan, koji je kao dječak bio u toj procesiji. Šalio se na svoj račun, prepričavajući kako se sa svojim dječjim društvom igrao da služe misu. Nekoliko godina nakon toga otišao je u Dječačko sjemenište u Zagreb.
  
  Kao mladi svećenik bio je na sprovodu kardinala Stepinca. Susreti s nadbiskupom Stepincem i događaji povezani s njim bili su izvor snage i ustrajnosti za našu župu. Usmena predaja nestaje i gubi se, a poneki zapis ili fotografija ostaju i dragocjeni su dokumenti o povijesti sela i župe Čađavica.

• Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika

  Prvo prisjećanje na bl. Alojzija Stepinca odvodi me pedeset i pet godina u prošlost, kad sam, sjedeći na očevim ramenima, među mnoštvom ljudi znatiželjno promatrao pogrebne obrede u zagrebačkoj prvostolnici. Danas je jako teško osobnost bl. Alojzija Stepinca gledati izvan onih političkih i uvijek opterećujućih okvira i totalitarnih ideologija.
  
  Iako je kardinal Stepinac određen povijesnim i društvenim okolnostima, suprotnostima dviju ideologija, one ga ipak nisu nikada dokraja iscrple i uvjetovale. Posebice se to osjeća u njegovim postupcima i reakcijama kojima je izrijekom, koliko je bilo moguće, hrabro svjedočio za Krista i Crkvu, a protiv svake mržnje u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
  
  Nakon rata bio je svjedokom - mučenikom one Hrvatske koja s ustaškim vlastima nije imala ništa i one Hrvatske koja je, poput Ilije Jakovljevića i niza drugih kulturnih djelatnika, jasno izrekla, koliko je to mogla, svoj sud protiv nenaravnoga fašističkoga poretka koji se uz pomoć njemačkih vlasti bio uspostavio.
  
  Ni uspostavu države nije smatrao svrhom koju može opravdati svako sredstvo. Stepinac je bio i ostao čovjekom koji je na sve načine spašavao koliko je mogao i koji je svojim djelovanjem uspio sačuvati mnoge živote. Kao nadbiskup zagrebački promicao je kršćanska, univerzalna načela, među ostalim, ono zapisano u Matejevu evanđelju: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!«
  
  Gledajući njegovu osobnost, njegovu svjedočku snagu i hrabrost u onom vremenu, s odmakom od pedeset i pet godina slobodno mogu reći: njegova nam iskušenja moraju biti trajnim primjerom i nadahnućem. Njegova nas baština i danas obvezuje kad nas zapljuskuju neke druge protunaravne ideologije.

• Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

  Kardinal Alojzije Stepinac bio je hrabar čovjek, dosljedan u svojoj vjernosti temeljnim kršćanskim vrijednostima u turbulentnim  godinama 20. stoljeća. Pokazao je to na poseban način pomažući u doba Drugoga svjetskog rata progonjene Židove i Srbe, riskirajući pritom vlastiti život.
  
  Bio je iskreni vjernik i veliki domoljub, a za svoja uvjerenja bio je spreman i umrijeti. Takve osobe s razlogom su se bojale i fašističke i komunističke vlasti, kojima su smetali moralno jaki, odlučni i nesalomivi ljudi. Bio je lažno optužen, oklevetan i osuđen kao zločinac, ali hrvatski narod u velikoj većini njegovu osudu nikad nije prihvatio. Na taj način Stepinac je pobijedio svoje progonitelje i zaslužio vječnu slavu.

• Louis Breier, predsjednik Društva američkih Židova

  Ovaj visoki crkveni predstavnik osuđen je kao suradnik nacizma. Mi Židovi prosvjedujemo protiv takvih kleveta. Jer mi poznajemo njegovu prošlost, mi možemo reći, da je on od 1934. i u sljedećim godinama uvijek bio vjerni prijatelj Židova. Te svoje osjećaje nije skrivao ni za vrijeme okrutnih progona pod Hitlerovim režimom. On je bio jadan od rijetkih ljudi u Europi, koji su tada nastupili protiv nacističke tiranije, i to u svakom trenutku, kad je to bilo najopasnije.