Fra Bonaventura Duda

Čitanja:
Prvo - Rim 12, 1-2.9-16
Psalam - Ps 40 (Svagdanja čitanja III str. 72) Evanđelje = Iv 10, 11-18.
 
Poštovana braćo svećenici, časne sestre, dragi župljani župe Presvetoga Trojstva u Krašiću sa svoma selima i zaseocima, poštovani hodočasnici, svi vi, koje je ljubav prema ovakvom orijašu duha sabrala u ovaj čas! Želim vas sve pozdraviti onako, kako je oslovljavao u svojim propovijedima naš Nadpastir: Dragi vjernici!

Život opečaćen Duhom Svetim

U ovoj Euharistiji spominjemo se svetoga dana u povijesti Crkve Božje u Hrvata. To je dan preminuća danas već Sluge Božjega, nadbiskupa zagrebačkog i kardinala svete rimske Crkve Alojzija Stepinca. Izvrsno je to sinoć rečeno u memorijalnoj TV-emisiji: Toga se dana Alojzije Stepinac po drugi put rodio u Krašiću - tada za nebo kao svetac i mučenik. Obavljamo ovaj sveti spomen ovdje u crkvi Presvetog Trojstva gdje je rođen, gdje mu je krsna voda umila čelo, te je pritjelovljen kao živi ud Tijelu Kristovu, gdje je primio Pečat Dara Duga Svetoga, koji je u njegovu životu, smijemo reći, bio tako vidljivo djelatan kao Duh mudrosti i umnosti, Duh savjeta i jakosti, Duh znanja i straha Božjega.

Obavljamo ovaj sveti spomen ovdje, gdje je proveo osam i pol godina svoga zatočeništva izdržavajući hrabro i sveto, jer njegova svetost bijaše hrabra i njegova hrabrost bijaše sveta. Tu je izdržavao svoju nepravednu osudu od 11. listopada 1946. ne tražeći nikakve ljudske milosti i nemajući nikakve ljudske ambicije do li jedne, kako jednom i sam reče, a 5. prosinca 1959. i službeno: „Drugih ambicija nemam. Rekao sam više puta: Izdržati do kraja i umrijeti u milosti Božjoj! In te, Domine, speravi - U Te se, Gospodine,uzdam!“ (Benigar, 761).

Duhovno sazrijevanje u rastućem trpljenju

Nadbiskup Stepinac proživio je ovdje s vama, u župnom dvoru u Krašiću, u nepoštednom radu i u sve više rastućem trpljenju tjelesnom i duševnom oko 3350 dana. Proživio ih je pod nesmiljenim pritiscima, koji iako nisu uvijek bili do kraja grubi, bijahu stalni i nervirajući. Proživio ih je, rekoh, u sve više rastućem trpljenju zbog teške bolesti krvi. U toku tih godina, radi prevelikog broja crvenih krvnih tjelešaca izvađeno muje oko 35 litara krvi. Ali Stepinac se nije predavao trpljenju. On je trpio, ali trpio radeći i moleći, moleći i radeći kao najbolji sjemeništarac, kao zrio čovjek i biskup, koji se po svetom Pavlu ne bori i ne živi „kao da mlati vjetar“ (1 Kor 9, 26).

Bilo mu je zabranjeno obavljati čine biskupskoga reda, stoga je s još većom revnošću i žarom osobito vama, Krašićanci, obavljao sve čine svoga svećeničkog reda. Kada su ga, nakon što je iz Lepoglave došao k vama 5. prosinca 1951. pitali što će ovdje raditi, u pol šale u pol zbilje rekao je: „Evo, ovdje je župnik, a ja ću mu biti kapelan.“ I kapelanovao je revnošću mladomisnika i žarom zlatomisnika.

Najdraža mu je i najsvetija radost bila svagdanja i nedjeljna sveta Misa, nedjeljna i blagdanska propovijedanje, osobito svagdanje i, rekli bismo, „sezonsko“ ispovijedanje. U danima Adventa i Korizme znao je proboraviti u ispovijedaonici i po pet sati, pogotovo kada okolni župnici sve te godine nisu smjeli u Krašić na najnužniju duhovnu ispomoć, koju si župnici u tim danima pružaju. On je, dakle, ovdje sveto i revno svećenikovao, ali sve je to radio, radio i trpio kao sveti biskup, obavijajući tako u onome što može svoju biskupsku službu, točnije, svoju biskupsku ljubav, koja ga je prstenovala 24. lipnja 1934. sa slavnom i drevnom Zagrebačkom nadbiskupijom, koja, evo ove godine slavi svoj devetstoti jubilej.

I kada ga je istoga onoga dana upitala novinarka, što će u Krašiću raditi, odgovorio je: „Raditi i trpjeti za Crkvu!“ Doista o njegovu radu ovdje u Krašiću danas neću govoriti. Neću govoriti ni o tolikim oblicima njegove patnje. Spomenut ću samo jedno: Alojzije Stepinac, osim što je bio veliki radnik i patnik, koji je svoju patnju s radošću prikazivao za svoju ljubljenu zaručnicu Crkvu zagrebačku, i za cijelu Crkvu u hrvatskom narodu, da, za cijelu Crkvu Katoličku, on je bio velik i dugočasni žarki molitelj. Jednoga je dana sav sretan pred župnikom uskliknuo: „Velika mi je utjeha kad pomislim, sve ste mi uzeli, samo jedno niste - da kao Mojsije uzdižem ruke k Bogu da molim!“ (VD I, 25; Batelja, 252).

Snaga svećeništva u molitvi

Na svom pisaćem stolu držao je globus na čijem supodnožju bile napisane riječi psalma: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ „Imam globus“, rekao je jednom župniku Vranekoviću, „da se lakše i snažnije mogu mislima prenijeti po cijeloj zemlji, pa da molim na nakanu onih koji većma trebaju.“ (VD I, 16; Benigar, 627).

No, sa sasvim posebnim žarom molio se kao Nadbiskup za onaj dio Crkve Katoličke, koji je njemu povjeren, a to je Zagrebačka nadbiskupija, a onda cijela Crkva Božja u Hrvata. Piše u Vranekovićevim dnevnicima: „Svaki dan se molim svetom Agatonu papi i zaklinjem ga da se sjeti ugovora koji je u ime svetoga Petra sklopio s Hrvatima, da pomogne ovom nevoljnom narodu, i svetom Grguru VII. papi da spasi zagovorom ovaj pritisnuti narod. Kad mu je u vrijeme kralja Zvonimira dao krunu kraljevsku, neka mu sada sačuva vjeru.“ (VD I, 40; Benigar, 629- 630).

Od tih njegovih molitava za Crkvu, najdraža mu je bila „Missa pro populo“. Biskup je po crkvenom pravu obvezan svake nedjelje i blagdana prikazivati svetu Misu za svoj vjerni narod. Ta se Misa zove „Misa za narod“. Premda on nije bio aktivni nadbiskup, mogao je smatrati da ta dužnost spada na drugoga, ipak je on tu svoju dužnost doživljavao najvećom svojom radošću, najvećom čašću i obvezom. Kad je jedne nedjelje u Lepoglavi upravo bila obljetnica smrti njegove blagoslovljene majke Barbare, zamolio je drugog svećenika da za pokojnu mamu služi, a on je služio „Misu za narod“. Jednog dana, bojeći se da će ga bolest prisiliti da više ne misi, rekao je: „Strah me i pomisliti da ostanem bez Mise, pogotovo da ne bih mogao prikazivati Misu za narod.“ (VD V, 64; Benigar, 732).

Kad smo već kod njegovih svetih misa - i za vjernike i za nevjernike - ne mogu a da ne prenesem ovamo jedan zapis župnika Vranekovića na adresu onih milicajaca koji su mu toliko otežavali život, i njemu i vama, dragi Krašićanci. Župnika su tih dana teško oporezovali. A Kardinal primijeti: „Možda će i mene oporezovati što služim svetu misu, makar ni od koga ne uzimam stipendije (novčanog dara). Jadnici ni ne slute da služim svetu misu najviše za njih i protiv njih, ukoliko zlo čine (da to zlo drugima ne naškodi), ne bi li im se Bog smilovao i obratio ih. A kad bi to i znali, ne drže do toga, ali to je sva naša borba: molitva, Misa i trpljenje.“ (VD III, 99; Batelja, 294).

Objedinjena žrtva Sluge Božjega i župnika Vranekovića

Ovdje bih, draga moja braćo i sestre, malo zastao. Prekinuo bih na čas nit besjede o našemu nezaboravnomu Natpastiru kardinalu Stepincu, da progovorim - onako kao usput, ali jako povezano s njim - o jednoj drugoj osobi. Progovorit ću, dragi Krašićanci, o vašem ondašnjem župniku Josipu Vranekoviću. Dugo čekam priliku da o njemu progovorim, jer on po tajnovitim naumima Božje Providnosti na najtješnjiji način ulazi u povijest života i trpljenja Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca. Smatram da je ovo prava prilika, i uvjeren sam da ću time ugoditi i samom Sluzi Božjemu, sada - u nebeskoj slavi.

Kao što bijahu složni i uzajamno odani suputnici i supatnici u to vrijeme Stepinčeva krašićkog zatočeništva - (bijahu domari istog doma, sustolnici istoga stola, sumisnici na istom oltaru - u čudnovatu suodnosu: nadbiskup i župnik, župnik i kapelan), tako su, vjerujemo, sada i sretni domari nebeskog doma, sustolnici nebeskoga stola, sudionici nebeskoga bogoslužja. Stoga Crkva u Hrvata, osobito Crkva zagrebačka, nikada ne smije zaboraviti to ime, toga čovjeka kojemu je Providnost dodijelila da u ime svih nas kao Šimun Cirenac pomogne našem Natpastiru nositi teški križ njegova nadbiskupskog zatočeništva. Josip Vraneković je rodom iz Rakovica, u župi samoborskoj.

Rodio se 1917. Za svećenika ga je zaredio sam nadbiskup Stepinac 1945. Nakon kratkog kapelanovanja Vranekovića je 1950. Nadbiskupski duhovni stol imenovao za upravitelja župe Krašić, gdje ga je dopratio ondašnji župnik samoborski Franjo Kuharić. Kada su - vozeći se na motoru od karlovačke ceste ovamo - došli na granicu krašićke župe, Kuharić podsjeti Vranekovića na gestu svetoga župnika arškoga, Ivana Vijaneja: kad je dopro do granice svoje nove župe, kleknuo je na tlo i poljubio tu zemlju kao onaj dio globusa koji Bog povjerava njegovoj ljubavi. Tako je učinio i mladi župnik Vraneković, poljubivši tlo krašićke župe. A Kuharić je to popratio riječima: „Joža, tu počinje tvoja žrtva.“

Njih dvojica još nisu ni slutili što će se uskoro ovdje početi događati: žrtva nadbiskupa Stepinca i sužrtva župnika Vranekovića. Taj je njihov zajednički suživot, ali i zajedničko trpljenje, počelo 5. prosinca 1951, kada je ovamo iz Lepoglave dovezen naš Natpastir, a prva završnica je bila na dan Kardinalove smrti, 10. veljače 1960. Druga i konačna završnica bila je na dan smrti Josipa Vranekovića, 26. srpnja 1964. Ove godine u srpnju navršava se tome punih 30 godina. Neka su blagoslovljena ta dva, u jednu sužrtvu spojena života, i te dvije - u jedan dar Bogu - spojene smrti.

Onih prvih dana, čitamo u dnevnicima župnika Vranekovića - krajem 1951. ili početkom 1952. - donio je svom preuzvišenom gostu i zatočeniku za objed iz zagrebačke tržnice riba. Nadbiskup ga je zamolio da to radi njega više ne čini, jer je u petak, i inače, zadovoljan s povrćem. Vraneković to zapisuje u svoj dnevnik, uz napomenu: „No ja znadem što je moja dužnost: pružiti, koliko je samo moguće bolje.“ Kada su drugom zgodom Nadbiskupu liječnici naredili dužu svagdanju šetnju, župnik se rado ponudio da će ga pratiti. No Nadbiskup je to otklanjao, ne želeći ga opteretiti kraj tolikih župnih obveza.

Vraneković na to zapisuje (što je vrlo rijetko da o sebi govori u svojim dnevnicima: „Stvarno sam opterećen poslom i što ne dospijem urediti danju, moram često bdjeti i do pola noći i duže. Dogodilo mi se da uopće nisam legao. No smatram da mi je sada jedna od prvih dužnosti da se brinem za njegovo zdravlje. I zato često, gotovo svaki dan izlazimo na šetnju.“ (VD I, 145).

Vranekovićevi dnevnici priručnici duhovnosti

Na čast je župniku Vranekoviću sve što je učinio, dakako, za župnu crkvu Presvetoga Trojstva u Krašiću, za vas, dragi Krašićanci. No u ovim godinama u tu je njegovu redovitu župničku službu spadala i sva ljubav i briga koju je dugovao i sa svom ljubavlju pružao svome i vašemu gostu i domaru Sluzi Božjemu Alojziju Stepincu. Izvanredan dokaz te župnikove ljubavi i pažnje prema svom preuzvišenom domaru su tzv. Vranekovićevi dnevnici. Oni još nisu izdani jer čekaju da isteče povijesni razmak potreban za objavljivanje, ali su ih obilno koristili u svojim djelima Aleksa Benigar u svojoj knjizi Alojzije Stepinac - hrvatski kardinal, kao i Juraj Batelja u svojoj doktorskoj disertaciji Živjeti iz vjere - duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca.

Pomno sam proučavao te Vranekovićeve zapise da u sebi oživim i oćutim kakav orijaš duha bijaše naš Natpastir, kardinal Alojzije Stepinac. U isto vrijeme doživljavao sam s koliko ga je ljubavi, pažnje i uslužnosti Vraneković posvuda pratio, pomno slušao i - često u kasnim noćnim satima - vjerno zapisivao njegove riječi, a još više svoja zapažanja o Stepinčevu usponu na vrhunce kršćanske svetosti. Dobro o tom piše dr. Juraj Batelja (str. 258): „Po nadbiskupovu dolasku u sjedište svoje rodne župe, mjesni je župnik Josip Vraneković - promatrajući Nadbiskupovo držanje, pobožnost i stav - zabilježio svaki Nadbiskupov mig, riječ, korak, razmišljanje i prosudbu...“

Bez tih Vranekovićevih dnevnika, koji u prijepisu obuhvaćaju oko 1000 stranica, nedostajalo bi nam nešto najljepše i najvrjednije u Stepinčevoj biografiji, ne bismo imali najdragocjenijih podataka o Stepinčevu usponu na vrhunce svetosti.

Po Vranekovićevu svjedočanstvu o tih 3.350 Stepinčevih zatočeničkih dana u Krašiću možemo doista govoriti o mučeništvu zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. I tako se opet vraćamo temi današnjeg dana, liku našeg Natpastira kardinala Alojzija Stepinca.

Za ovu misu zadušnicu odabrali smo pomna biblijska čitanja, jer nas ona upućuju na nekoliko, smatram, bitnih obilježja Stepinčeve svetosti koja i nas vabi na nasljedovanje. On je živo želio, i kao čovjek kršćanin i kao biskup, da ostvari poziv sv. Pavla, upućen svim kršćanima, želio je i ugrađivao je sav svoj život i trpljenje u to da se ostvari - i za se i za nas - te bude, kako kaže sv. Pavao, dušom i tijelom, cijelim sobom žrtva živa i sveta, žrtva Bogu mila te da cijeli njegov život i trpljenje postane njegovo duhovno bogoslužje (Rim 12, 1). On se sav uložio da ostvari sadržaj knjige svoga života, kako smo čuli u psalmu: „U svitku knjige piše za mene: 'Milje mije, Bože moj, vršiti volju Tvoju, zakon Tvoj duboko u srcu ja nosim'.“ (Ps. 40,9).

Dragovoljni dar života za Crkvu i svoj narod

Evanđelje nam je pred oči ponovno dozvalo premilu sliku Isusa kao Vrhovnog pastira, koji tako ljubi svoje ovce da za njih polaže svoj život. Takav pastir, po uzoru Krista Dobroga Pastira, bijaše naš zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. U Vranekovićevim se dnevnicima stalno navraća u najrazličitijim varijantama ova misao: Nadbiskup Stepinac je živo osjećao da je njegov poziv, da Bog to od njega želi i hoće: da postane žrtva svoga nadbiskupskoga služenja. I on se sav u to sa svom marljivošću i žarom ulagao da doista BUDE ŽRTVA.

Duboko nas diraju ti Vranekovićevi zapisi, koji možda ni sam nije bio svjestan koliko ih je puta i u koliko različitih prilika zapisao kroz 3.350 dana, s usana svoga gosta i domara Alojzija Stepinca. Od dvadesetak takvih zapisa odabirem samo neke, znajući da ćete mi oprostiti što se moja besjeda time produžuje. Giuseppe Massucci, tajnik Vatikanskoga poslanstva u Zagrebu, zapisao je krajem 1945, kada su se po Zagrebu skupljali potpisi za uhićenje Stepinčevo: „Ako se to dogodi - kazao je tada naš Nadbiskup - izvijestite Svetog Oca da rado dajem svoj život za Katoličku Crkvu.“ (Batelja 246).

Radosno je trpljenjem proslavljao Boga

U svom obrambenom govoru na sudu, 3. listopada 1946, kaže: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti.“ Na godišnjicu Kardinalove osude koju je on svake godine s posebnom pobožnošću i zahvalnošću Bogu, što mu je tada milost dao za ustrajnost, proživljavao, 11. listopada 1954. Vraneković na šetnji bilježi ove njegove riječi: „Iza izrečene osude sjedio sam sam u svojoj ćeliji. Bio sam posve miran i umoran. Glavu sam oslonio na ruke i zaspao za stolom.

Ako treba trpjeti, trpjet ćemo, ako u zatvor u zatvor, ako umrijeti umrijeti, ali sotoni popustiti - to nikada!“ (VD II, 277; Batelja, 25 1).

I opet moramo malo zastati. Dužni smo pripomenuti da je ta Stepinčeva žrtva Bogu prikazana, bilo čista od svake mržnje i neprijateljstva. Toliko puta, koliko puta se u Vranekovićevim dnevnicima ponavlja Stepinčeva spremnost na žrtvu života, toliko i više puta Stepinac uvijek iznova ističe i župnika na to potiče: „Ne smijemo mrziti!“ Ta ga je Isusova zapovijed i u snu držala budnim. Tako je 2. travnja 1959. ujutro pripovijedao župniku: „Svakojake lude sanje mučile me i ove noći. Nađem se pred vratima, a preda mnom milicajac. Sve u meni zakipi, tako da sam u srcu osjetio da navalim. Probudim se i rečem: ne smijemo se ovako osvećivati. Mi moramo ljubiti! To je osnovno kršćanstvo.“ (VD IV, 167).

O, vi, nekoć krašićki milicajci! O da čujete tu riječ! Jednako pripomenu i 22. listopada 1956: „Gledam milicajca kako budno pazi na svaki naš pokret i tko dolazi k nama. Mi njih ne smijemo mrziti! Daleko to od nas!“ Zatim dodaje samilosna: „Jadni su, vidim, ti naši stražari. Čuvaju svoj kruh - ispričavaju se. Vjerujem da je gorak taj kruh. Da sve ovo jednom svrši i da odem u Zagreb, Vjerujte mi bio bih sretan da svima mogu prirediti jedan dobar objed. Sve bi ih bez razlike okupio oko stola.“ (VD III, 85; Batelja, 288).

U njegovoj se žrtvi očitava mučeništvo radi Krista

I još samo jedno prije nego nastavim. Da je Stepinčeva žrtva života bila na svoj način i krvava. Zbog tolikih nemilih udaraca života, kako dobro zapaža pater Benigar u svom životopisu, za borca kakav je bio Kardinal, jedno tijelo bilo je nedostatno. Taj raspon duha i tijela otkriva najdramatičniju stranu njegova života. Premda je njegovo tijelo bilo dobre i zdrave grade, ipak uspoređeno sa snagom duha, koja je bila upravo orijaška, tijelo nije bilo kadra izdržati onu neprestanu uzbuđenost, vanjske i unutrašnje potrese koje on svladavanjem samoga sebe nije iskazivao (str. 730).

Tako se vrlo brzo u krašićkom zatočeništvu već krajem 1953. očitovala opasna bolest policitemije, koje se očituje obratno nego leukemija, u prevelikom broju crvenih krvnih tjelešaca. Tako je kardinalu u njegovoj bolesti izvađeno oko 35 litara krvi. On piše u svom pismu 5. prosinca 1959, kada su ga zvali na milicijsku stanicu da svjedoči u vezi sa nepravednim sudom u Osijeku. S tim u vezi jednom je u pol šale rekao: „Ako naglo ne završim, vidim da ću mnogo patiti.“ (Benigar, 763).
I nadoda smješeći se: „Kod mene je to malo drukčije. Sveci su prolili pet litara krvi i u nebu su, a ja već 35 litara i još sam jadni grešnik“ (VD IV, 15; Batelja, 301).

Ta odluka, ponavljam, ta Stepinčeva spremnost, ta velikodušna dragovoljnost prikazati svoj život Bogu i tako ispuniti svoje biskupsko služenje, toliko se puta ponavlja u Vranekovićevim dnevnicima, da nas ona uvodi u najveću intimnost onih dugih razgovora, koje je on pred svoga Boga izlijevao pred svetohraništem. Tako 17. siječnja 1954: „Bog će dati da moj život ode.“ I nastavlja kao da sebi govori: „Evo, otići ćeš. Neka idem! Rado dajem život za dobro Crkve i naroda.“ (VD II, 1 18).
Na dan Karmelske Gospe, 16. srpnja iste godine 1954., rekao je: „Cijelu noć nisam spavao (radi boli u stopalu lijeve noge). Boli me i peče ... Vidim da mi nema duga boravka na zemlji. U ruke Božje! Ali dok sam tu, ne popuštam. NEK BUDEM ŽRTVA, ako je tako volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja,  neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu“ (VD II, 236).

A 23. travnja 1953. čitamo kod Vranekovića, opet sa Stepinčevih usana: „I mi da se poklonimo takvu sistemu? Bijedni ovaj život dajem, a kad bih mogao, rado bih dao i sto života, samo da Crkva živi i napreduje.“ (VD I, 150). Čovjek se tu spontano prisjeća poznatih stihova pjesnika-svećenika Izidora Poljaka, u pjesmi je to možda pjesničko preuveličavanje, ali za Stepinca je to istinska zbilja i zbiljska odluka:

„Ne molim te, Kriste, crven grimiz časti niti raskoš blaga, niti snagu vlasti.
Samo to te molim samo to te molim, da ti služit smijem, da te žarko volim.
Da se za čast tvoju i borim i stradam, a jedinoj plaći da se tebi nadam.
Pa, da kao vitez iz davnih vremena
umrem za te srca sto puta probodena!“

Sjeća nas to i vrlo poznata pjesma suvremenog pjesmotvora Thomasa Stearnsa Eliota „Ubojstvo u katedrali“ o Thomasu Becketu iz XI. stoljeća. Pred razularene kraljeve plaćenike, koji ga ubiše u njegovoj katedrali u Canterburyju, izlazi gord i stamen u obrani prava Božjih i Crkve:

Upravo nevin čovjek
mora, poput odvažna lava, biti neustrašiv. Evo me!
Ne izdadoh kralja. Svećenik sam, kršćanin, spašen krvlju Kristovom,
Spremnom da pati s mojom krvlju.
To vazda znak je Crkve. Znak krvi. Krv za krv. Njegova Krv dana da moj život otkupi,
Moja krv dana da plati za njegovu smrt, Moja smrt za Njegovu smrt.
To je proglas Isusa Krista, zakon koji je on sam sebi postavio zakon koji slijedi svaki njegov učenik, spreman da za nj bude mučenik
Od ove ljubavi nitko nema veće
Nego da život položi za onoga koga ljubi.
Vrijeme je, braćo i sestre, da zaključim svoju besjedu. Zahvaljujem vam na dobrostivosti i pažnji kojom ste me pratili.

Bogu jedinome čast i slava

Ipak, prije nego završim, dužan sam reći jednu vrlo važnu, vrlo važnu napomenu. Bio sam nazočan na marijabistričkom proštenju 1946, kada je održao u svojoj Prvostolnici zaključnu propovijed. Kako je uzlazio na propovjedaonicu, u ono doba već otvorenih bijesnih napadaja na njegovu osobu i na Katoličku Crkvu, mi smo ga pratili sa sve većom uzbuđenošću. I kad je stupio na samu propovjedaonicu, katedralom se prolomio silan pljesak ljubavi, simpatije, sućuti i oduševljenja. Bio je to, vjerujem, prvi pljesak u zagrebačkoj katedrali. On je stajao mirno i dostojanstveno, kao uvijek, a onda je zaokružio pogledom po prepunoj crkvi, i odsječito zapovjedio: „Prije svega, dragi vjernici, molim vas da se u crkvi okanite svakoga pljeskanja jer - u crkvi jedina čast ide Bogu jedinome, i mkomu  drugomu.“ 

U  toj  riječi  „i  nikomu drugomu“ kao da je - pred Božjom veličinom pokosio samoga sebe, jer neželjaše biti drugo no Sluga  Božji.  Svaki biskup nosi crvenu kapicu koja se zove  „Soli  Deo  -  Bogu jedinomu“. Ne skida je ni pred jednim čovjekom doli pred Bogom jedinim. Stoga je i u misi skida kad s predslovljem počinje sveta žrtva.  Naš nadbiskup Stepinac živo je njegovao ovu tako duboku kršćansku duhovnost  Soli Deo. Često se u Vranekovićevim zapisima ponavljaju njegove riječi, kad su ga ljudi hvalili: „Bogu jedinome ide sva čast. On je  jedini, kako molimo u Slavi: „Tu  solus Sanctus, Tu solus Dominus, Tu solus Altissimus - Ti si jedini svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji!“

I ovu svoju besjedu ne održah ponajpače u čast svom Natpastiru Alojziju Stepineu, nadbiskupu zagrebačkomu i kardinalu Svete Rimske Crkve; sve što o njemu rekoh, sve što znamo o Alojziju Stepincu i čime se ponosimo, to je Tebi, Bože, na čast.
Piše sv. Irenej, krajem II. st. poslije Krista: „Slava je čovjekova Bog“, ali i „Slava je Božja živi čovjek!“

Naš nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac djelo je Tvoje milosti, on nam je dar Tvoje ljubavi. Budi blagoslovljen, Gospodine Bože naš, što si nam darovao, što si nam oblikovao, što si nam posvetio takvoga svoga slugu i našeg nadbiskupa. Budi blagoslovljen po nadbiskupu Stepincu!

I neka Te - sada u ime svih nas, a jednom po svima nama - kroza svu vječnost blagoslivlja Tvoj i naš Alojzije Stepinac. Slava Tebi, Gospodine!
 

Ispiši stranicu