Crkveni velikodostojnici

• Mons. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski

  Uzor vjernosti u trpljenju
  Mala sjećanja na slugu Božjega Alojzija kardinala Stepinca
   

  Mons. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski, rođen je 8. prosinca 1919. u Velom Ratu, na Dugom otoku. Za svećenika je zaređen 5. kolovoza 1945. Izabran za naslovnog biskupa Flaviade 30. travnja 1958., i posvećen kao pomoćni biskup 6. srpnja 1958. Od 20. kolovoza 1969. vodi, upravlja i posvećuje zadarsku Crkvu. Za Glasnik Sluge Božjega i na radost njegovih čitatelja, nadbiskup Oblak je ovim riječima opisao svoje dojmove i svjedočanstvo o Sluzi Božjemu:
  
  U naslovu je redovito zbijen sadržaj napisa. Nikad nisam bio u blizini Sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca, nadbiskupa zagrebačkoga. Nikad nisam s njime riječ izmijenio. On se je ipak uprisutnjivao u moj život izdaleka, nečujno i nezaboravno. Zato i naslov 'Mala sjećanja'. Spomenut ću neke zgode.
  
  Prvi puta sam čuo za njega kao srednjoškolac. Na stranicama dnevnika „Hrvatska Straža“ čitao sam o njegovu imenovanju nadbiskupom koadjutorom u Zagrebu. Prvi put sam ga vidio kao sjemeništarac, u blagovaonici Sjemeništa u Šibeniku. Sluga Božji je predvodio hrvatsko nacionalno hodočašće u Isusovu domovinu Palestinu. Hodočasnički parobrod pristao je u Šibeniku i zadržao se neko vrijeme u luci. Sluga Božji je pohodio Sjemenište. Bio sam na dnu blagovaonice, suprotno od mjesta gdje se je on zadržao. Mlad, mršav, uspravan, u biskupskoj reverendi, s crvenom kapicom na glavi, križem na prsima, crvenim pojasom opasan. Takvim sam ga zapamtio. Ravnatelj nam ga je predstavio i pozdravio ga. Nadbiskup nam je uputio nekoliko riječi pozdrava i poticaja.
  
  Završetak moga bogoslovskog života, pri završetku rata, doveo me je s drugim kolegama iz Đakova u Zagreb. I opet jedno viđenje iz daleka. I opet u blagovaonici Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa. Jedne večeri bio je Nadbiskup na večeri s poglavarima, za poglavarskom stolom, i s bogoslovima. Sve je protekla kao na najuobičajenijoj večeri.
  
  Ne dugo nakon toga Nadbiskupov susret sa svim bogoslovima, u prisutnosti rektora dr. Franje Šepera, u dvorani „Vijenac“. Bili su to dani povlačenja i bijega iz Hrvatske prema Sloveniji i Austriji. Osjećalo se rasulo, strah, neizvjesnost. Psihoza je bila teška, napeta u iščekivanju nepoznatog. Partizani su na vratima grada. Poznate su bile njihove bezbožne značajke. Vojska se povlačila i brojni građani. Pridružio im se i pokoji svećenik i bogoslov. Nadbiskup je došao među bogoslove izreći svoje svjedočanstvo: „Ja ostajem u Zagrebu“. To je bio najrječitiji govor bogoslovima što im je činiti, kako se ponijeti. Nadbiskup nije umanjio težinu časa. I nikome nije nametnuo odluku, poći ili ostati. Zasvjedočio je vlastitu odluku, javno i jasno.
  Taj mi je sudbonosni čas nezaboravan.
  
  U Nadbiskupovu nastupu sabrala se sva njegova osobnost: smiren, Bogu predan, vjeran svojoj pastirskoj službi i svojoj Nadbiskupiji. Pastir ne ostavlja svoga stada, ne bježi kad vidi lopova i vuka koji dolaze klati, ugrabiti i rastjerati ovce. Pastir dobri daje život za ovce (usp. Iv 10). Nadbiskup je nerazdvojiv od svoga hrvatskog naroda, baš u kriznome času.
  
  Svjedoči rodoljublje trpljenja. Pripravan sučeliti se s novom, nesklonom stvarnosti, društvenom i političkom, koja će se odraziti na cjelokupan religiozno-crkveni život u Hrvatskoj cijeloj. Zasigurno, njegov dolazak medu bogoslove budućnost Crkve zagrebačke i Crkve u Hrvata - nije bio improviziran. Sazreo je taj susret u Nadbiskupovoj molitvi i meditaciji i pastirskoj odgovornosti. I za mnoge je bio odlučujući. Blagoslovan i za mene i moju odluku ostati.
  
  Početkom srpnja 1945. godine sudjelovao sam na zavjetnome zagrebačkom hodočašću u Mariju Bistricu. Doživio sam Nadbiskupa kao stvarnog hodočasnika, pješaka. Na tome hodočašću je propovijedao mons. dr. Smiljan Čekada. Ali sutradan navečer, na završetku hodočašća, ispred svoje katedrale u Zagrebu, na trgu prepunom vjernika, Nadbiskup je govorio. On je jasno i odlučno upozorio na već očite, bezbožne značajke nove vlasti. Pamtim iz njegove propovijedi ove stihove partizanske pjesmice: „Nosim kapu na tri roga/i borim se protiv Boga.“
  
  Kad je započeo Nadbiskupov sudski proces bio sam vjeroučitelj na gimnaziji u Šibeniku. Novine i radio huškali su i poticali „narodne“ peticije, da se „zločinac“, „kolaboracionist“, „neprijatelj“ strogo kazni i osudi. U njemu se je sudilo Katoličkoj Crkvi. Mučna je bila situacija. Trebalo je izdržati u takvoj atmosferi dolaziti u „partizansku“ školu i predavati vjeronauk. Rijetko se je tko od profesora usudio saobraćati s vjeroučiteljem. Pogledavali smo se u šutnji.
  
  Prvi mi je prišapnuo vijest dana, da je Osuđenik imenovan kardinalom, kanonik Janko Penić kad sam po drugi put bio student u Zagrebu. Osjetio sam da je moralna snaga snažnija od fizičke. Papa Pio XII. je pred cijelom Crkvom i čitavim svijetom posvjedočio za Pravednika. Zna se kako je reagirala ondašnja jugoslavenska vlada u Beogradu - prekidom diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom.
  
  Za vrijeme Nadbiskupova tamnovanja u Lepoglavi i zatočeništva u Krašiću rijetko je koja vijest doprla do mene u Šibenik i potom u Zadar. Ipak od vremena do vremena netko se je uspio probiti do njega u Krašić i od njega prenijeti poruku, posebice poruku vjernosti svećenicima u godinama kampanje za učlanjenje u tzv. Svećenička udruženje, poticanog, kontroliranog i manipuliranoga od komunističkog režima. Kardinalov je stav pridonio da je Udruženje ostalo u Hrvatskoj posve beznačajno i malobrojno. Isto tako i u Nadbiskupiji zadarskoj.
  
  Iz toga doba kao mladi svećenik dobio sam šapirografirane propovijedi. Pisac nije bio označen. Usmeno se prenosilo da su to Kardinalove propovijedi. Na prvi mah mi se činile suhe, različite od ondašnje propovijedničke literature. Te su propovijedi bile izričito biblijske. Još u ono vrijeme novost. Kardinal je pružio pravu hranu svećenicima i Božjem puku. Kardinal je živio od riječi Božje. II. vatikanski sabor mu je dao pravo.
  
  Kao pomoćni biskup blpk. Mate Garkovića, nadbiskupa, predstavljao sam Nadbiskupiju zadarsku na Kardinalovu pogrebu. Otputovao sam iz Zadra u Zagreb a da se nije znalo gdje ni kako će biti pokopan.
  
  Pogreb u zagrebačkoj prvostolnici doživio sam kao priznanje i zahvalnost ne samo Crkve zagrebačke nego cjelokupne Crkve u Hrvata i sveopće Crkve Katoličke u izaslanstvu inozemnih biskupa i dolaskom bečkoga kardinala Königa koji je na putu doživio prometni udes. Od Kardinalove se smrti dnevno molim Presvetom Trojstvu da proslavi svoga vjernog slugu. A Sluzi Božjemu preporučam naš hrvatski narod, život i vjeru.
  
  Sluga Božji Alojzije kardinal Stepinac na sebi je ponio časno jedno vrijeme teško i povijesno. On je svojim svjedočkim trpljenjem proveo Crkvu u Hrvata kroz njezino svjedočko trpljenje za svoga Gospodina, u vjernosti Petrovu nasljedniku na zemlji.
  Crkva u Hrvata, baš na ispitu rafiniranog progonstva, sačuvala je svoj identitet vjernosti Bogu, pobožnosti Gospi, zajedništva s Papom. To su pokazala slavlja 1300. ljeta pokrštenja Hrvata u Solinu, Ninu, Biskupiji kod Knina i Mariji Bistrici.
  
  Narod hrvatski i Crkva u Hrvata promjenom društveno-političkih prilika u Hrvatskoj i cijeloj Srednjoj i Istočnoj Europi prešle su u novo, odgovorno razdoblje svoga života koje nije bez novih teškoća i opasnosti. Posljedice traju. Baš one u duhu i mentalitetu i navikama. Mnoge su vrednote porušene. Pred nama je razdoblje duhovno-moralne obnove. Nimalo lako i kratkoročno.
  
  Nepokolebivi, načelni lik Sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca kako se držati i živjeti evanđeoska moralna načela u javnom, društvenom, političkom, kulturnom životu, primjenjivati ih u sredstvima javnog priopćavanja, televiziji, radiju i štampi, kao i u životu obitelji  i pojedinaca, svima nam je putokaz u služenju moralnoj obnovi svoga hrvatskog naroda. Njegova beatifikacija neće biti samo službeno priznanje Crkve za njegovu prošlost nego trajni GOVOR za našu sadašnjost i budućnost.

  
  + Marijan Oblak nadbiskup zadarski
  Zadar, 25. travnja 1993. godine
  IZVOR: Glasnik Sluge Božjega Alojzija Stepinca, god I (1994.), broj 2-3., str. 31-32.
   

• Hermann Schaufele, freiburški nadbiskup

  Nema više među nama našega dragoga subrata. Gospodin ga je uzeo k sebi, pozvao ga je u domovinu. Naša je Crkva osiromašila za jednoga vjernog svjedoka, a svijet za jednog velikog plemenitog muža.
  
  Premda nije mogao nastupiti i govoriti, kardinal Stepinac je postao za svoju zemlju budna savjest.
  
  Njegov će grob nakon smrti dalje naviještati, opominjati i jačati. Time što je Natpastir otišao k Ocu, približio se još više svom stadu i njegovom pastirima, postao je njihovim zagovornikom kod Boga.

• Mons. Jure Bogdan, vojni biskup u Republici Hrvatskoj

  Blaženi Alojzije Stepinac je svetac, mučenik vjernosti jedinstvu Crkve s Petrovim nasljednikom. Pravorijek o njemu izrekao je sveti lvan Pavao II. proglasivši ga blaženim u Mariji Bistrici u listopadu 1998. Prolijevanje krvi vrhunac je ljubavi prema Bogu i njegovu djelu, Crkvi. Blaženomu Stepincu su »vadili krv« na kapaljku. Bilo je to višegodišnje mučeništvo. Dakako, mučeništva nema bez iskrenoga i dubokoga života po vjeri.
  
  Ono je plod krjeposnoga života. Beatifikacijom bl. Stepincu je odobren kult na biskupijskoj i nacionalnoj razini, a on je odavno nadišao granice svoje biskupije, ali i domovine.
  
  Postupak za njegovu kanonizaciju pri samom je kraju i time će biti uvršten u opći kalendar svetaca Katoličke Crkve. Upitao sam se više puta zašto se usporio postupak za kanonizaciju, što nam Bog time hoće poručiti? Čini mi se da nam je ovo vrijeme iščekivanja i molitve dano za još bolje upoznavanje bl. Stepinca. On je dragulj Crkve. Njegov život obiluje krjepostima koje ni mi u Crkvi dovoljno ne poznajemo.
  
  Prije nekoliko dana jedan službenik Svete Stolice spontano mi je rekao: »BI. Stepinac za mene je crkveni otac kao što su to bili teolozi i sveci u ranim stoljećima Crkve.« On je stup Crkve, branitelj Božjih i ljudskih prava pred bezbožnim ideologijama XX. stoljeća, nacizmom, fašizmom i komunizmom. Samo ga treba još bolje upoznati, ali i predstaviti svijetu na međunarodnoj razini u pravom svjetlu.
  
  Na primjedbu onih koji kažu da on nije dovoljno učinio na ovom ili onom području prije ili za vrijeme II. svjetskoga rata, da je mogao, trebao ovo ili ono učiniti, odgovaram protupitanjem tko to od nas pred Bogom u savjesti može reći za sebe ili drugoga da je učinio dovoljno i u potpunosti sve što je mogao i trebao učiniti, da je u potpunosti izvršio Božju volju! Kriteriji Katoličke Crkve vrlo su strogi i precizni u proučavanju života i djela Božjih ugodnika.
  
  Kamo sreće da je tako i u drugim kršćanskim Crkvama! Blaženi Alojzije je živio iz vjere.
  
  Crkva je pomnjivo proučila njegov život i djelo od rođenja do smrti i ustanovila da je mučenik i da je herojski živio kršćanske krjeposti. Radit nam je na tome da se život bl. Stepinca još bolje predstavi onima koji imaju stanovite zadrške prema njegovoj kanonizaciji, koja ni u čemu nije uvjetovana njihovim stajalištima ili primjedbama. To je unutarnja stvar Katoličke Crkve.
  
  Govoreći o bl. Alojziju Stepincu, ne mogu ne spomenuti da su se i u crkvi sv. Jeronima Stepinčeva slavila od 1960. na najsvečaniji način. Misna slavlje redovito je predvodio neki od kardinala. Njihova prisutnost i propovijedi bile su živo svjedočanstvo kardinala Katoličke Crkve o hrvatskom kardinalu mučeniku, danas blaženiku.

  
  Izvor: Glas Koncila, broj 9, str. 9.

• Kardinal Giuseppe Pizzardo

  Odjeljen od svoga stada, nadbiskup stožernik podnosi neizrecive boli duše i tijela. Ali on promatra i preuzima potpuno smisao i stvarnost križa u mističnom tijelu Kristovu, u dubokom osvjedočenju, da za kršćanskog pastira nije ništa izgubljeno ili beskorisno, pa makar on bio i u zatvoru, jer dušama može koristiti isto tako trpljenjem i molitvom kao i pastirskim radom.

• Mađarski kardinal Peter Erdo u prigodi 50. obljetnice smrti bl. Alojzija Stepinca

  Bl. Alojzije Viktor Stepinac, kardinal i nadbiskup ovoga grada, borio se tijekom rata za prava progonjenih i diskriminiranih, izazivajući bijes nacista. A nakon rata, usprkos pokušajima da ga se udalji od zajedništva sa Stolicom sv. Petra, uvijek je ostao vjeran Katoličkoj Crkvi i nasljedniku sv. Petra.
  
  Zbog toga je trpio u zatvoru i zbog toga je bio podvrgnut višegodišnjemu progonstvu, da bi na kraju – teško bolestan zbog pretrpljenih muka u zatvoru – bio cinički otrovan. Neustrašivi ispovjednik vjere zapečatio je svoje svjedočanstvo vlastitim mučeništvom. Ne tako davno vidio sam fotografiju koja ga prikazuje pred komunističkim sudom 1946. godine.
  
  Iz njegova ozbiljna lica, iz njegovih otvorenih i mirnih očiju, iz njegova uspravna držanja vidi se njegova spremnost da ostane vjeran sve do smrti.

  
  
  Izvor: Prilika, magazin Glasa Koncila, broj 2, veljače 2016.

• Talijanski kardinal Tarcisio Bertone na proslavi 10. obljetnice proglašenja blaženim Alojzija Stepinca

  Okupili smo se ovdje da bismo iznijeli na svjetlo evanđeosku dosljednost i hrabrost koje su obilježile život i smrt toga junačkog sina vaše zemlje; ovdje smo i da bismo se, istodobno, upitali slijedimo li i kako slijedimo stope toga vjernog Kristova učenika, koji je poštovao i Crkvu i hrvatsku domovinu. (...)
  
  U ovim teškim godinama pod komunističkim režimom nije bilo lako oduprijeti se opetovanim u upornim kušnjama i mamljenju diktatorske vlasti, koja je nudila svakovrsne privilegije u zamjenu za izdaju. Ali, Bogu hvala, Stepinac i Crkva u Hrvatskoj ostali su vjerni Kristu i papi, rimskom biskupu, slijedeći primjer vaših pređa koji su prvi od slavenskih naroda velikodušno prihvatili navještaj evanđelja. (...)
  
  Predraga Crkvo u Hrvatskoj, ugledaj se s odlučnošću u primjer ovoga herojskog svjedoka Kristova! Kao on, neka nitko od tvojih sinova ne oklijeva suočiti se s teškoćama, protivštinama i patnjom prije negoli izdati vlastitu savjest i tako pogaziti riječ danu Kristu i Crkvi.
  
  Poput bl. Alojzija Stepinca neka svatko svom snagom traži Gospodina i bude strpljiv i ustrajan u njegovu nasljedovanju. Neka vas Marija, koju Hrvatska časti s toliko pobožnosti i koju ovdje u Zagrebu zazivate kao Gospu od Kamenitih Vrata, svojim moćnim zagovorom štiti i dade da svaka vaša nakana i sjeme dobra obilno urodi.

  
  Izvor: Prilika, magazin Glasa Koncila, broj 2, veljača 2016.

• Talijanski kardinal Antonio Innocenti na Stepinčevo 1991. godine u Rimu

  Stepinčeva gosišnjica pada u posebno dramatičnom povijesnom trenutku za njegovu domovinu i njegov narod. Kanimo stoga ovom našem molitvenom susretu dati posebnu nakanu: utok s povjerenjem u zagovor ovoga neustrašivog pastira, svjedoka i hranitelja Božjih, ljudskih i narodnih prava, a naročito čovjeka mira i praštanja. (...)
  
  Kao pročelnika Zbora za svećenstvo, zanima me i privlači tema svećeništva u iskustvu i misli ovoga velikog pastira i odgajatelja svećenika, koji je svoje svećeništvo živio na primjeren način. (...) Providnost je dala vašemu narodu i cijeloj Crkvi velika pastira, herojskoga svjedoka, gorljiva lovca duša.

  
  Izvor: Prilika, magazin Glasa Koncila, broj 2, veljača 2016.

• Talijanski kardinal Paulo Bertoli u Glasu Koncila 1992. godine

  Svaki dan molim litanije na hrvatskom. Tu su Nikola Tavelić, Leopold Mandić, Ivan Merz, Marko Križevčanin, Ozana Kotorska, ali iznad svega moj Alojzije. I znate da se ljutim na njega. Kažem mu, učinio si dosta za protiv komunizma u svojoj Hrvatskoj, ali mi izgleda kao da sada ne činiš koliko bi mogao, a zemlja ti krvari. (...)
  
  Vičem na njega. Imam pravo, jer mi smo prijatelji. Onih predratnih godina, kad smo se sretali, on, mlad svećenik, više pesimist, a ja još mlađi, više optimist. Koliko smo znali raspravljati.
  
  On bi slušao, a onda iznosio svoje mišljenje. I sada, kad se sjetim što je sve on tada govorio, ne mogu nego ustvrditi da je u svemu imao pravo. Meni je to izgledalo nemogućim, kao, naprimjer, kada je govorio o opasnostima komunizma i velikosrpskih apetita.
  
  Reče mi tada, kada bi trebao birati između dva zla, onda bi uvijek birao komunizam. Upitao sam ga – zašto? Zato što će nam komunisti ubiti samo svećenike, biskupe i istaknutije katolike, a dođu li velikosrbi na vlast – ubijat će nam djecu u kolijevkama. To on reče pred rat. Meni je to izgledalo nemoguće... Velik je to svetac, to je najveći sin hrvatskoga naroda u ovom stoljeću. Vi ne možete propasti kad imate takve karaktere.

  
  
  Izvor: Prilika, magazin Glasa Koncila, broj 2, veljača 2016.

• Francuski kardinal Paul Poupard na Stepinčevo 1997. godine u Rimu

  Među tolikima koji su u ovome stoljeću krvavih sukoba posvjedočili riječju i životom svoju vjernost Kristu i njegovoj Crkvi jasno se ističe veliki lik kardinala Alojzija Stepinca.
  
  Stoga zahvaljujemo Gospodinu što ga je dao Crkvi i hrvatskomu narodu u odlučnom trenutku povijesti te molimo da Crkvi nikada ne manjka pastira sa Stepinčevom vjerom i hrabrošću.

  
  Izvor: Prilika, magazin Glasa Koncila, broj 2, veljača 2016.

• Portugalski kardinal Jose Saraiva Martins na Stepinčevo 1999. godine u Rimu

  Kardinal Stepinac je najsvjetliji lik Crkve hrvatske i istaknuti lik cijeloga katoličkog svijeta. (...) Svetost kardinala Stepinca našla je upravo u mučeništvu potvrdu njegova potpuna predanja Kristu.
  
  Svojim postupnim mučeništvom, od kratke i nasilne smrti, u sebi je ostvario Kristove riječi da nema veće ljubavi od ljubavi onoga tko život položi za svoje prijatelje.

  
  Izvor: Prilika, magazin Glasa Koncila, broj 2, veljača 2016.