Crkveni velikodostojnici

• Češki kardinal Tomaš Špidlik (1919. – 2010.) na Stepinčevo 2006. godine u Rimu

  Zvanje nas potiče na veliku svijest odgovornosti. Dok čitamo uspomene na našega blaženoga Alojzija, posebice nas se doima upravo taj vid. U sve većim poteškoćama on je bio spreman odreći se bilo čega, ali je ostao čvrsto uvjeren da je njegova dužnost biti vjeran pastir koji ne može napustiti svoje stado od straha pred vukovima.
  
  To svjedočanstvo je vrlo poučno za naše vrijeme kad se ljudi osjećaju potpuno slobodnima promijeniti svoj život čim se pojave prve poteškoće. A to vrijedi kako za redovničke ustanove, tako i za obiteljske zajednice.

  
  
  Izvor: Prilika, magazin Glasa Koncila, broj 2, veljača 2016.

• Kardinal Velasio De Paolis na Stepinčevo 2016. godine u Rimu

  Znamo da je on u trenutku kada je odlučio izabrati put svetosti svoga života prolazio kroz trenutke tame i nesigurnosti. Put svetosti prema svećeništvu, prema čemu je on naginjao, bio je sputan činjenicom da je on s jedne strane prihvaćao ljepotu i veličinu toga poziva, a s druge, nisu mu bili nepoznati, nažalost, slučajevi nedostojnih svećenika koji nisu nikako živjeli život svetosti.
  
  Nije htio niti izlagati se opasnosti da bude nedostojan svećenik. Gospodin mu je s vremenom providio da shvati koji je uistinu bio njegov put svetosti, njegov poziv u Božjoj zamisli: biti Božji svećenik, pozvan ne tek proći put svetosti u suobličenju s Kristom u braku, nego put svetosti u sakramentalnom suobličenju Kristu u sakramentu reda.
  
  On je živio svoj poziv u punini: jedan uzoran svećenički život, s potpunim predanjem sebe povjerenoj mu braći, sa stegom i skromnošću života, sa savršenim vladanjem i darom sebe, s bezuvjetnom vjernošću Kristu i Crkvi, sa svjedočanstvom prokušanoga svećeničkog života; s čvrstom, snažnom i temeljitom duhovnošću, usmjerenom na euharistiju i svećeničko dostojanstvo, sposoban učiniti sebe darom, bez nesigurnosti i kolebanja, sve do mučeništva.

• Talijanski kardinal Achile Silvestrini na Stepinčevo 1994. godine u Rimu

  Njegov je pastoralni program bio, kao što znamo, u četiri točke: sloboda Crkve, vjernost Kristu, podlaganje volji Božjoj, potpuno darivanje braći. (...) Mons. Stepinac je u tijeku rata pomagao i spašavao Židove, sakupljao izgladnjelu djecu i siročad, štitio progonjene pravoslavce, usprotivio se prisilnom mijenjanju vjeroispovijesti, deportacijama i pokoljima.
  
  Danas, pred novim besmislenim pokoljima, pred nesposobnošću drugih naroda da djelotvorno interveniraju, da uspostave mir, mučenik kao i u ono doba zaziva mir, oproštenje i ljubav.

   
  
  Izvor: Prilika, magazin Glasa Koncila, broj 2, veljača 2016.

• Mons. Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski

  Nevini moraju trpjeti
  
  Propovijed mons. Ante Jurića, nadbiskupa splitsko-makarskog na misi za dobrotvore Kauze, 10. listopada 1994.
   

  Abraham imao je dva sina: jedan od ropkinje, drugi od slobodne. I onaj od ropkinje progonio je sina od slobodne. Slika, možemo reći, čovječanstva. Podijeljenost. Ljudi se ne dijele ni na rase, ni na klase, ni na istok, ni na zapad, kako to izgleda u prvi mah. Nije to bitna podjela. Bitna podjela u čovječanstvu jest između onih koji žive kao robovi tijela, grijeha i onih koji žive u slobodi djece Božje. Radi toga i sukobi, radi toga i progonstva, sve to skupa često se događa neprotumačivo. Jer, često baš, nevini moraju trpjeti.
  
  Pa se pitamo: čemu i zašto? Sv. Pavao reče da će oni koji hoće živjeti podložni Kristu, trpjeti progonstvo. Isus je sam rekao: „Progonili su mene, progonit će i vas.“ Izgleda da je to, dakle, nekakov zalog, il' određeno, da onaj koji želi živjeti pobožno bude proganjan. Sukob onog slobodnog i onog roba.
  
  Ne čudimo se onda da je sam Sin Božji u svom životu doživljavao progonstvo, konačno i smrt. Ali je interesantna to, da htjeli ili ne htjeli, oni koji gone nevinog, protjernju nevinog, gnjave, muče, zlostavljaju, htjeli ili ne htjeli, konačno priznaju njegovu nevinost u onome zbog čega ga okrivljuju. Sina Božjeg su okrivljivali Židovi i sudili zato što je rekao da je Sin Božji. I tužili ga kao kralja: „Čini se kraljem.“ A on je bio i jest i Sin Božji i Kralj, samo njegovo kraljevstvo nije odavde, reče on: sasvim drukčije je naravi. To nije kraljevstvo koje zarobljuje, koje potčinja, nasilje donosi. Kraljevstvo slobode djece Božje. „Jest, ja sam kralj“, potvrdio je i sam Pilat.
  
  A sudac Pilat došao je do spoznaje i izjavio je: „Nevin je!“ A što iza toga? Priznaje ga nevinim, a ipak ga sudi, pa ipak ga daje bičevati! Koja nedosljednost kad je u pitanju pravednik, nevin koji mora trpjeti zato što pokušava i nastoji živjeti kao slobodno dijete Božje. Evo danas molimo za dobročinitelje, i znane i neznane, i žive i mrtve koji mole i žrtvuju se na ovu nakanu, da bi naš dragi kardinal blage uspomene Alojzije bio proglašen blaženim. Sutra jest godišnjica njegove osude. U ovom času se sjetimo da nama baš ne trebaju puno dokazi za njegovu nevinost, jer je stvar posve očita. Htjeli ili ne htjeli, doći će čas kad će svi priznati na sudu Božjemu nevinost nevinih i oni koji su ih progonili. „Pa gle, to su oni koje smo mi zlostavljali, sudili nepravedno, a gle ubrojeni su među sinove Božje.“ Na svoju sramotu će morati priznati.
  
  A nastupit će tada svjedoci iz Ninive, obraćeni i svjedoci koji su puno morali žrtvovati da dođu do istine kao kraljica sJuga. Nastupit će toliki svjedoci da optuže one koji su istinu znali i nisu je htjeli priznati o nevinome. No Bog često ne čeka taj zadnji čas suda nego čini to već u ovome životu, i za ovog našeg kratkog vijeka takav je slučaj s našim blagopokojnim Kardinalom. Jest, već oni koji su ga sudili i progonili, možemo reći, da su ga kanonizirali time što su naglašavali njegovu krivicu koja nije postojala, nego je zapravo bila krepost. Vjernost Kristu, vjernost Crkvi, zauzimanje za nevine, za slabe, čuvanje vjere, vjernosti svetoj Crkvi, obrana svog naroda i njegove čestitosti. To je njegova krivica. A da li to može biti krivica u očima poštenog čovjeka? Tako da možemo reći da oni koji su ga sudili, već su ga kanonizirali.
  
  Eto, mi smo doživjeli, možemo reći barem tako, neslužbenu kanonizaciju njegovu iz ustiju Kristovog namjesnika. Toliko puta ga je spomenuo s poštovanjem, i u ovoj crkvi, i na Hipodromu i u Rimu. Tako da oni koji su ga uporno proglašavali zločincem, i to još i danas čine, Bogu će odgovarati radi svojih protivljenja istini poznatoj i priznatoj. I mi smo svjedoci kad se susretnemo i s inozemnim ljudima kako je ta kleveta i laž još prisutna u svijetu. Zato moramo moliti da to Bog dragi sve to stavi na pravo mjesto. Kleveta protiv njega, sveca, nevinog čovjeka, pravednika Božjeg. No mi, moleći za njega i za njegovu kanonizaciju, braćo moja, znate da molimo i za sebe. Možemo reći da je malo koji svetac, pravednik, toliko postao simbol svog naroda kao što je to Alojzije Stepinac.
  
  Jer postoji i priznanje Svetog Oca njemu, kao vjernom sinu Crkve, koji je radi te vjernosti podnio i osudu i zatvor, i sve to skupa. Možemo reći da je izražen kao simbol naroda iz kojega je nikao, jer taj narod podnosi klevete, nepravde, nasilja i bezakonja već decenijima radi svoje poslovične vjernosti svetoj Crkvi i Svetoj Stolici. Na sudu Božjem će se trebati, ali opravdati se neće moći, koji su tolika bezakonja i klevete bacili na ovaj narod radi njegove vjernosti Crkvi, kao što su bacili na Alojzija Stepinca i proglasili ga zločincem. Uporno ponavljaju da je on zločinac, da bi mogli opravdati svoje teze kako je ovaj narod kao narod zločinac. Nismo sveci. Grešni smo ljudi. Da, to je istina. Ali reći da je čitav narod zločinac, to je zaista, zaista strašna kleveta. A ta se uporno ponavlja protiv ovog naroda i pozadina svega toga, braćo moja, mogu s uvjerenjem reći, jest, jest krivica tog naroda što je vjeran Kristu i njegovoj Crkvi. Zato velim, mi smo tako tjesno povezani s likom našega pokojnog kardinala Stepinca.
  
  On je zaista simbol ovoga naroda iz kojega je izišao. Simbol njegov baš u povijesnom ovom času. Zato nam je potrebna njegova službena kanonizacija, da bi pred čitavim svijetom konačno kod ljudi dobre volje bile laži o njemu i o ovom narodu raskrinkane. Jedan pokojni franjevac jednom zgodom je rekao: „Nismo sveci, grešni srno ljudi, ali među nama ipak ima svetaca.“ Mislio je on na svete članove svoje provincije. Možemo reći s pravom u ovom teškom povijesnom času za ovaj naš narod: „Jesmo grešni.“ Pojedinac možda napravi i zlodjelo ili što ne dolikuje.
  
  Ali, braćo moja, u ovom času, možemo reći, između nas ima svetaca. Ima svetaca koji slijede svijetli lik svetog našeg blagopokojnog kardinala, čovjeka koji je ostao vjeran Bogu i Crkvi, Evanđelju dokraja, i koji je opraštao svojim neprijateljima. Za vrijeme pohoda svetog Oca bilo je tu ljudi stranih i dobre volje, a i onih kojih  nisu  došli dobre volje.  Očito su neki otišli pokisli zbog toga jer nisu doživjeli ono što su očekivali: kakav škandal, kakav atentat, i  koješta  toga. Pa su tražili prigodu da bi se nekako opet nabacili na ovaj narod, da bi mu pridjenuli neku krivicu.
  
  Jedan mi je naš svećenik u Rimu pripovijedao, da mu je jedan novinar rekao: „O, papa je dao Hrvatima lekciju kad im je rekao da moraju oprostiti i moliti oproštenje.“ A ovaj je na to smireno njemu rekao: „A jeste li vi zapazili da je na tu riječ čitav onaj narod pljeskao? I to vama ništa ne govori?“
  
  Da taj narod, komu se kaže da treba da oprosti i da moli oproštenje ako je što zla učinio, plješće u tom času na riječi Svetog Oca. Što to znači? Nismo kao narod zločinci, niti  zločinački  narod,  nego  narod koji iskreno želi živjeti u miru sa svakim, svim ljudima. I spremni smo opraštati i možemo navesti, ne desetke, stotine slučajeva u ovom teškom ratu, divnih primjera, i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, našeg naroda, kako je nakon strašnih nasilja što ih je podnio i kad mu je sve uništeno bilo i možda njegovi poklani, sposoban bio oprostiti. Nismo sveci, grešni smo ljudi, ali među nama zaista ima svetaca.
  
  Zato neka je Bog proslavljen u tome, neka je Gospodin slavljen za tu veliku milost što je dao ovom narodu da je u ovoj teškoj kušnji ostao vjeran Bogu, svojoj Crkvi, i trudi se da ostane uza sve svoje slabosti vjeran Evanđelju. Evo, u tome nam je primjer, uzor i potkrepa divni lik našeg blagopokojnog Kardinala. Zato nastavimo i dalje, i molitvama svojim i žrtvama, podupirati to sveto djelo, da ga čim prije ugledamo i službeno na oltarima, da bi zasjao njegov lik konačno pred svim ljudima dobre volje, da shvate da se radilo o zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Stepincu, nevino suđenome, da se radilo o liku sveca, čovjeka Crkve, Božjeg čovjeka, i da je on onaj koji je utjecao i na ovaj narod, da taj narod i dalje ostane Bogu svome vjeran, svetoj Crkvi i Kristovom namjesniku.
  
  U opereti što ju je skladao u Splitu 1940. godine pokojni maestroJosip Fulgozi, u prizoru kada se vraćaju poslanici od svetog oca Ivana VIII. iz Rima, a dočeka ih, to poslanstvo, i knez Branimir i narod, starac Višeslav hvali Boga, jer, kaže ovo je uzvišeni čas u kojemu imam osjećaj da je cijeli narod postao jedno srce i jedna duša, okupljena oko Svetog Oca i svoga kneza.
  
  Braćo i sestre, zaista smo se osjetili kao narod Božji, kao jedna duša, okupljena oko Svetog oca. Jest, bili su i predstavnici naše vlasti, tada i naše države. Jest, možemo reći i oko svoje vlasti, ali ima knez ovog naroda koji je bio njegov, duhovni možemo reći vođa, ne samo dok je živio, nego će ostati i unaprijed, a to je kardinal Stepinac koji je nadahnjivao ovaj narod u danima teških progonstava, ulijevao mu nadu, snagu, koji ga je bodrio svojim primjerom dok je i sam patio, koji ga sada svojim zagovorom štiti i zagovara kod Boga.
  
  I narod okupljen oko Svetog Oca, okupljen tu oko tog divnog lika, pokazao je svoju jednodušnost da je jedno srce i jedna duša. Gospodine, daj nam milost po zagovoru Sluge tvoga našeg dragog nadbiskupa Alojzija da zaista ovaj narod ostane i unaprijed okupljen oko Svetog Oca, okupljen oko lika ovog našeg zagovornika, zaista jedno srce, jedna duša, da ostane i postane zaista, Božji narod koji živi u slobodi djece Božje.

  
  IZVOR: Glasnik Sluge Božjega Alojzija Stepinca, god II (1995), broj 1-2., str. 3-4.

   

• Josip Velci, župnik katedrale u Gorici

  Pokojni kardinal, koji sada počiva u Bogu, ures episkopata, ispisao je jednu od najljepših stranica u povijesti katoličke Crkve u ovom stoljeću. Cio svijet mu se divio. Hrabro je ustrajao na svom mjestu, vjeran dušama, koje mu je Bog povjerio.

• Predstojnica Družbe naše Gospe iz Zagreba

  Imajući njega, imali smo blago, na kojemu nam je mogao zavidjeti sav katolički i istinoljubivi svijet.

   

• Mons. Viktor Burić, senjsko-modruški biskup i riječki administrator apostolski

  Uvjeren sam, da imamo u nebu ne samo novoga confessora (ispovjedaoca) nego i novoga intercessora (posrednika).

• Mons. Patrick Ahern, biskup u New Yorku

  Život ovakva čovjeka odgovara potrebama svakog vremena i svakog svijeta. Kolika je potreba za nas imati među sobom ljude duboke vjere, koji ispunjavaju Božji zakon! Takav čovjek bio je kardinal Stepinac. Njegova uspomena neće umrijeti.
  
  Bio je on čovjek, koji je odvažno stajao licem uz lice s teškoćama vremena, koji je znao izdržati godine i godine pritiska, tamnica i diskriminacije. Bio je on čovjek, koji se držao svojih principa do kraja i bio spreman dati život za istinu, za koju je živio.

• Mons. Alfredo Cifuentes, nadbiskup u La Serena

  Njegovi su ga krvnici htjeli uništiti, a uveličali su ga mučeničkom aureolom. Mislili su, da će izbrisati njegovo ime, a učinili su ga besmrtnim. Računali su, da će kukavička krutost njhove 'pravde' izazvati strah i trepet. Postigli su protivno: pojavio se je primjer herojstva za čitave generacije.
  
  Za svoje progonitelje kardinal Stepinac je umro. Za nas i za cijeli katolički svijet započeo je njegov besmrtni život slave i pobjede. Jer jedan je mučenik uzišao na nebesa.

• Nadbiskup Joseph P. Hurley, Florida, prvi pročelnik Papinske misije u Jugoslaviji

  Kardinal Stepinac model je za našu katoličku mladež, posebno svojom obranom vjere, svojom herojskom snagom, suočenom s mučeništvom od ruke izvornih komunista, i sa svojim jakim patriotizmom.