Znanstveni skup „Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća“

KARDINALOV GOVOR

Znanstveni skup "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća" otvoren je u utorak 24. studenoga 2015. godine u dvorani Vijenac u Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu. Skup u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog katoličkog sveučilišta pobudilo je veliko zanimanje, te su zainteresirani ispunili dvoranu Vijenac, a skup se prati i u dvorani 2 putem video-linka.
 
Na skupu sudjeluje zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, kao i više hrvatskih biskupa, izaslanik predsjednice RH Andro Krstičević Opara, nekoliko veleposlanika akreditiranih u RH, kao i novoimenovani veleposlanik RH pri Svetoj Stolici Neven Pelicarić. Također su skupu nazočni i predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, muftija Aziz Hasanović, kao i predstavnici drugih vjerskih zajednica u RH, te javnoga, kulturnog i političkog života, kao i profesori i studenti katoličkih učilišta.
 
U pozdravnoj riječi, kardinal Bozanić izrazio je radost zbog održavanja toga skupa kojemu je cilj na znanstven način, sa svom odgovornošću i otvorenošću, razmotriti jedno od pitanja vezanih uz život zagrebačkog nadbiskupa blaženoga Alojzija Stepinca, koje se snažno i višeslojno odražava u našoj sadašnjosti, uvelike nadilazeći granice Hrvatske.
 
Kardinal je istaknuo da je očito i prema predloženim predavanjima, da je odnos nadbiskupa Alojzija Stepinca prema Srbima u Hrvatskoj u relativno kratkom povijesnom razdoblju potrebno sagledati na pozadini previranja u Europi i svijetu nakon raspada Austro-Ugarske monarhije i javljanja raznih težnja koje su rađale nove državne zajednice. Potrebno je to sagledati i u vidu pojave novih hegemonija i u vrtlogu oblikovanja triju totalitarizama koji su obilježili dvadeseto stoljeće: nacional-socijalizma, fašizma i komunizma.
 
Svrha ovoga simpozija leži u tome da se, mimo političkih interesa, iznesu činjenice i njihovo tumačenje koje – jer slijedi znanstvenu metodu – može biti provjereno od svih koji se s njima susreću. U tome traganju za istinom vjerujemo da će ovaj Simpozij pridonijeti osvjetljavanju odnosa nadbiskupa Stepinca prema pripadnicima srpskoga naroda u Hrvatskoj i prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, istaknuo je kardinal Bozanić, te nastavio: "Nadbiskupov život i djelovanje postao je prizma kroz koju su prolazile razne nijanse odnosa prema hrvatskim vjernicima, prema hrvatskom narodu i njegovoj čežnji za slobodom i državom, kako u vrijeme njegove službe, tako i nakon nje.

Zanimljivo je vidjeti kada se i zašto pojavljuju napetosti u onome području koje se uobičajeno zove hrvatsko-srpskim odnosima. To otvara zahtjev za odgovorima na niz pitanja, kao što su: Kako to da do određenoga razdoblja izraženijih teškoća u hrvatsko-srpskim odnosima nije bilo i što su bili uzroci njihova pojavka? Na koji se način politički odnosi prelamaju u životu Crkve? Gdje je u svemu tome mjesto zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca? Kako se on postavio svojim razmišljanjem, govorenjem i djelovanjem? Što je učinio, a što nije učinio? Na temelju čega se nadbiskupa Stepinca optuživalo i optužuje danas? Smije li ga se na temelju danas dostupnih dokumenata osuđivati ili promatrati kao uzor?"
 
U tom kontekstu kardinal Bozanić ponovio je kako je "za nas katolike kardinal Alojzije Stepinac blaženik te vjerujemo uskoro i od Katoličke Crkve proglašeni svetac. Kao vjernike ta nas činjenica potiče da ga nastavimo još dublje upoznavati. Dakle, i vjernički nam je stalo da istinom dopiremo do svega što je njega učinilo dostojnim liturgijskoga čašćenja i primjerom nasljedovanja Isusa Krista. I čim smo snažnije usmjereni na duhovnost, tim smo privrženiji promicanju svakoga pristupa koji čestito iznosi istinu, te smo zahvalni svima koji svojim historiografskim radom i povijesnim istraživanjima pridonose da nadbiskup Stepinac ne bude prepušten proizvoljnim manipulacijama."
 
Na kraju je kardinal Bozanić izrazio nadu da će ovaj skup biti doprinos inicijativi pape Franje da se putem radne skupine, u kojoj bi trebali biti stručnjaci, učini korak prema boljemu razumijevanju života i djelovanja blaženoga Alojzija Stepinca.
Ovakvi su simpoziji važni osobito za nove naraštaje za koje smo odgovorni mi, kako što su u ono vrijeme bili odgovorni tadašnji duhovni pastiri i politički nositelji vlasti. Ta odgovornost nam ne dopušta da djeca i mladi budu hranjeni neistinama, nego da im pomognemo susresti istinu, zaključio je kardinal.
 
Sudionicima skupa obratio se i rektor HKS-a prof. dr. Željko Tanjić. Podsjetio je kako se u Apostolskoj konstituciji Ex corde Ecclesiae sv. Ivana Pavla II. koja je posvećena katoličkim sveučilištima u točki 30 kaže: "Temeljno poslanje nekoga sveučilišta je trajno traženje istine putem istraživanja, čuvanja i posredovanja znanja za dobrobit društva". Slijedeći tu misao u svom je dekretu osnutka HKS-a De luce vera illuminata veliki kancelar našeg Sveučilišta, kardinal Josip Bozanić napisao: "Želja mi je da Hrvatsko katoličko sveučilište bude sposobno vršiti nepristrano istraživanje istine te čuvati i posredovati znanje." Od samoga početka naše Sveučilište, u okviru svojih mogućnosti, ostaje vjerno ovoj zadaći i poslanju: traženju istine.
 
Stoga nas nije iznenadio prijedlog i poticaj našeg Velikog kancelara da organiziramo znanstveni skup koji je posvećen pitanju odnosa blaženog Alojzija Stepinca, zaštitnika našega Sveučilišta i Srba u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća i to upravo s ciljem da istina o kardinalu Stepincu postane još jasnija, rekao je rektor Tanjić. Zahvalio je svima koji su omogućili da se ostvari ovaj skup, "ovu gozbu intelektualne ljubavi u žudnji za istinom sve u nadi da ćemo, upravo na poticaj pape Franje i našeg velikog kancelara, čuti jedni druge, razgovarati i otvarati se sve više Istini, pisanoj velikim slovom, prepoznajući i međusobne rane i boli koje smo kao kršćani pozvani vidati i zacjeljivati na dobro svih nas, posebice hrvatskog društva, u njemu pak posebice na dobro Hrvata i Srba i svih građana Hrvatske, kao i u nadi blaženije budućnosti. Siguran sam, u međusobnoj ljubavi i poštovanju".
 
Posebnu zahvalu izrekao je predavačima, posebice dr. Esther Gitman koja je za tu prigodu došla iz New Yorka i koja je održala predavanje dan ranije. Također je zahvalio i predavačima iz Beograda, kao i medijima koji su pokazali veliko zanimanje za skup.
 
Na otvaranju simpozija sudjelovao je Zbor studenata HKS-a.
   
Uvodno predavanje skupa "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća" s temom "Hrvatska u stoljeću promjena. Od stvaranja prve jugoslavenske države do kraja Drugoga svjetskog rata" održao je doc. dr. Ivica Šute s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
 
U predavanju je približeno vrijeme u kojem je djelovao nadbiskup Alojzije Stepinac. U tom je kontekstu naglasio kako se za to vrijeme, hrvatsko društvo suočilo s velikim političkim i društvenim promjenama, koje su velikim dijelom bile odraz sveukupnih svjetskih procesa i preslagivanja na globalnoj razini.
 
Naime, u proteklih stotinjak godina Hrvatska je promijenila pet državnih zajednica i dva opća globalna gospodarsko-politička sustava te se suočila s tri rata, od kojih su dva bila svjetska. Unutar promatranoga vremenskog raspona hrvatske povijesti naročito obilježje predstavljalo je njezino jugoslavensko iskustvo, koje je obilježeno čitavim nizom proturječnosti i mijena, a u kojemu se kao konstanta javlja i hrvatsko pitanje. Predavač je poseban osvrt dao na ratne godine, te vrijeme netom po završetka rata, kada se komunistička vlast nije ustručavala razračunavati sa svojim ideološkim protivnicima. U tom je kontekstu kao poseban proces istaknuo onaj protiv nadbiskupa Stepinca, 1946., te stavljanje na teret hrvatskoga naroda ustaške zločine.
 
U predavanju "Stvaranje mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945. doc. dr. Tomislav Anić s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta naglasio je kako je vrijeme pred sam završetak II. svjetskog rata i razdoblje poraća bilo je izrazito burno za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, posebice za njezina prvog čovjeka nadbiskupa Alojzija Stepinca. Bilo je to razdoblje sustavnog manipuliranja pojedincem, guranje čovjeka u samozaborav u kojem su svi trebali postati objekt oblikovan po mjeri vlasti. Upravo je u takvim okolnostima Komunistička partija Jugoslavije u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj vidjela najveću opasnost za provođenje svojeg programa.

Obračun s nadbiskupom Stepincem, kao simbolom otpora, pratio se kroz tekstualne i slikovne prikaze četiriju listova, dvaju zagrebačkih Vjesnika i Kerempuha te dvaju beogradskih Politike i Ježa kako bi se mogla pratiti geneza negativnog mita preko propagandnog djelovanja prije, za vrijeme te netom po svršetku montiranog sudskog procesa. To se je odvijalo od proljeća 1945., do okončanja montiranoga procesa Stepincu.
 
Podsjetio je, kako se radilo prema uputama iz SSSR, prema kojima državne institucije trebaju raditi na demoraliziranju i cijepanju Crkve, što je obuhvatilo čitav niz negativnih radnji prema crkvenim velikodostojnicima, poput širenja dezinformacija, utjecaj na svećenike, stvaranje doušničke mreže.

Dakle, prema tom planu, Crkvu je trebalo moralno i materijalno devastirati kako bi izgubila javno-pravni karakter. Slijedeći taj obrazac, KPJ u Crkvi je prepoznala nacionalnu snagu koju je trebalo infiltrirali ateizmom, te ju označile kao opasnu. Stoga je bila namjera kompromitirati Katoličku Crkvu pred vjernicima, ali i međunarodnom zajednicom je pokazati protunarodnom i protudržavnom. Dr. Anić citirao je više novinskih napisa, posebno onih uoči uhićenja kardinala Stepinca.


   
Prva dva predavanja u drugom bloku znanstvenoga skupa "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća" dala su osvrt na odnos nadbiskupa Stepinca prema vlastima u NDH s hrvatskog, odnosno srpskog polazišta.
 
Dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest naglasio je kako su unatoč brojnim i istraživanjima i dostupnim činjenicama još i danas u javnosti prisutni stereotipi i optužbe koje se odnose na odnos tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prema vlastima NDH. Prema njima su ih Stepinac i Katolička Crkva ne samo podupirali nego su navodno s njima blisko surađivali te bi zbog toga trebali i snositi odgovornost za sve ono što je tada učinjeno. To se odnosi i na navodno djelatno sudjelovanje u progonima srpskog stanovništva.
 
Dostupni izvori i činjenice, te na njima zasnovana istraživanja pokazuju da je Stepinčev odnos prema vlastima NDH bio vrlo kompleksan i opterećen njegovim neodobravanjem mnogih njihovih mjera i poteza, primjerice progona ljudi zbog njihove vjerske, narodnosne ili političke pripadnosti.
 
Naime, po uspostavljanju NDH bilo je očito kako nije došlo do slobode, nego totalitarnog režima koji se od početka obračunavao sa svima koji su mu bili bilo stvarni, bilo zamišljeni neprijatelji. Stepinčevo negodovanje zbog progona, npr. ubojstvo 260 Srba u Glini pokazuje da se on nije mirio s postupcima novog ustaškoga režima, da je prosvjedovao, a postoje brojni podaci da je nastojao pomoći progonjenima.
 
Izvori svjedoče da je već početkom 1942. državno vodstvo NDH na čelu s Pavelićem razmatralo mogućnost uhićenja nadbiskupa, kao čovjeka koji očito smeta namjerama ustaškoga režima. No, to je spriječio Slavko Kvaternik koji je uspio preko tadašnjeg izaslanika NDH pri Svetoj Stolici Nikole Rušinovića nagovoriti Pavelića i Kvaternika da se to ne dogodi, rekao je Jareb, te podsjetio i na Stepinčev prosvjed nakon ubojstva sedam katoličkih slovenskih svećenika 1943. u Jasenovcu.
 
U tom je kontekstu Stepinac upozorio kako je Jasenovac ljaga za čitavu NDH. Nadbiskup Stepinac je osudio i rasizam, koji je u NDH s obzirom na rasne zakone bio na snazi, o čemu govori propovijed na blagdan Krista Kralja, 1942. i propovijed na kraju pokorničke procesije u listopadu 1943. Osuđujući rasne zakone, rekao je da postoji samo jedna rasa "a to je Božja rasa, i svi su ljudi jednaki".
 
"Nadbiskup Stepinac i odnos prema vlastima u NDH" bilo je predavanje koje je održao dr. sc. Milan Koljanin s Instituta za suvremenu povijest u Beogradu. Predavanje je započeo konstatacijom kako je unatoč objavljivanju dokumenata Svete Stolice nedostupnost vatikanskih izvora prvorazredan problem za istraživače. Bez relevantnih službenih izvora, prije svega izvora Rimokatoličke Crkve ne može se u potpunosti znanstveno osvijetliti pitanje uloge hrvatskoga metropolita, nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i njegovog odnosa prema vlastima NDH-a, rekao je Koljanin. Predavač je istaknuo podršku Crkve uspostavi NDH, te je rekao kako se nadbiskup Stepinac založio za učvršćenje međunarodnog položaja NDH-a, a posredovao je i u uspostavi kontakata s Vatikanom.
 
Nastanak NDH za Stepinca je bilo ostvarenje priželjkivanog ideala vlastite države koja će služiti zajedničkim ciljevima, rekao je Koljanin, te naglasio kako je jedan od prvih zakona bio onaj o prelasku iz jedne vjere u drugu, koji je rezultirao masovnom prisilnom konverzijom srpsko-pravoslavnog naroda u NDH-a.
 
Nadalje, se osvrnuo na držanje Stepinca prema represivnim zakonima, te je citirao dijelove pisma koje je Stepinac uputio ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću, 22. svibnja 1941. Odobravao je nacionalizaciju imovine "stranih elemenata", ali ne i da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije; predložio je da se odredba o nošenju Davidove zvijezde ne provodi, a to je potkrijepio činjenicom da Sveta Stolica ne gleda blagonaklono na takve namjere.
 
Svoj načelni stav prema zakonima ustaške države, nadbiskup je izložio na sljedeći način: "u vezi s izloženim, gospodine ministre, molim Vas da izdate shodne naloge da se židovski i drugi slični zakoni, mjere protiv Srba i dr. provode tako da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i ljudsko dostojanstvo".
 
Ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, nadbiskup se samo zalagao da se oni provode na čovječji način. Drugim riječima, on nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone, nego je samo tražio, kako je naveo na human način, naglasio je predavač, te iznio i još nekoliko protesta nadbiskupa Stepinca, ali je naglasio kako se Stepinac prije svega zalagao za one koji su prešli na rimokatoličku vjeru.
Predavač se osvrnuo i na spašavanje srpske djece, te u tom kontekstu naglasio angažman Diane Budisavljević. Posebno pak je naglasio njezine kontakte s nadbiskupom Stepincem.
 
Na kraju predavanja Koljanin se osvrnuo i na pitanje kanonizacije kardinala Stepinca. Uspoređujući ga sa sv. Maksimilijanom Kolbeom Koljanin je ustvrdio kako je jasno da je uvjet Svete Stolice da netko bude proglašen svecem da položi život za drugoga, što je u slučaju Kolbea neosporno bio slučaj.
 
Kolbe je pripadao progonjenoj crkvenoj organizaciji u uništenoj i okupiranoj zemlji, i bio je jedan od brojnih pripadnika katoličkog klera koji je svoje rodoljublje platio životom. S obzirom na navedeno treba postaviti pitanje: je li nadbiskup Stepinac u svome djelovanju bio izložen opasnosti, napose smrtnoj opasnosti.
 
I pored neospornog humanog zalaganja nadbiskupa za mnoge progonjene i povremeno javno osporavanje ideoloških osnova režima, odgovor na ovo pitanje mora biti negativan, rekao je Koljanin, te to potkrijepio činjenicom da su prijedlozi za odlikovanje nadbiskupa Stepinca za njegovo spašavanje Židova odbijeni upravo iz razloga da nije u spašavanju dovodio u opasnost svoj život.
 
   
U nastavku skupa predavanje "Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju" održala je dr. Radmila Radić s Instituta za noviju povijesti Srbije.
 
Teško je naći u povijesti nekadašnje jugoslavenske države, a potom i u historiografijama Srbije i Hrvatske osobu sličnu nadbiskupu, odnosno kardinalu Alojziju Stepincu, o kojoj će se, ovisno o tome tko o njemu piše, pročitati potpuno oprečni stavovi.
 
I unutar hrvatske povijesti, ali i među teolozima vode se polemike o njemu uglavnom o stupnju do kojega je podržavao NDH i ustaški pokret i osobno bio ugrožen, ali i njegovoj ulozi u ratnim događanjima uopće, istaknula je predavačica. Za Katoličku Crkvu i katoličke vjernike, Alojzije Stepinac simbolizira mučenika i borca, suđenje ga je pretvorio u vodeći nacionalni simbol među Hrvatima. Što se tiče Srpske pravoslavne Crkve i pravoslavnih vjernika, on predstavlja simbol "vjekovnog neprijateljstva Vatikana i Rimokatoličke Crkve" prema pravoslavlju, a slavlje kardinala Stepinca simbolizira srbofobiju, ustvrdila je dr. Radić.
 
U zaključku je naglasila kako je Stepinac bio protivnik Jugoslavije i bilo kojeg oblika zajedničkog života sa Srbima i pravoslavljem.
 
U prvom redu branio je interese Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda. Ali on je u isto vrijeme bio i crkveni velikodostojnik u državi u kojoj su se zločini dogodili i nije se jasno i principijelno odredio kao protivnik ustaškog režima, onako kako je to kasnije učinio u vrijeme komunizma.

Je li njegovim antikomunizmom i brigom za interese Crkve i naroda tijekom Drugog svjetskog rata moguće umanjivati Stepinčevu odgovornost za šutnju o zločinima koji su se dogodili u NDH, mogu li njegovi ideološki i politički stavovi biti temelj svetosti, ili to treba biti njegovo kršćansko djelovanje, pokušava li se uzdizanjem njegovog antikomunizma i položajem komunističke žrtve prikriti ili skrenuti pozornost s događaja tijekom Drugog svjetskog rata, istaknula je dr. Radić kao pitanja koja su sporna za srpske povjesničare kada se govori o liku i djelu kardinala Stepinca.
 
"Nadbiskup Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva" bio je naslov posljednjeg predavanja u jutarnjem dijelu skupa koje je održao prof. dr. Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod.
 
U svojim stavovima prema nadbiskupu Stepincu i Katoličkoj Crkvi u vrijeme komunizma Tito i drugi predstavnici vlasti stalno se ograđuju u smislu "moramo paziti što će učiniti i reći Srpska pravoslavna Crkva". To je potkrijepio s nekoliko citata iz novina te naglasio kako se ta tendencija nastavila i kasnije, kada je odlučeno da se Stepinca preseli u Krašić, jer je Tito pojasnio da se "od puštanja Stepinca u inozemstvo moralo odustati, jer bi to izazvalo negodovanje pravoslavnoga stanovništvo".
 
S obzirom na pritiske SPC i njenih vjernika na Tita i jugoslavenske vlasti nemamo nikakvih pouzdanih izvora, teško je tvrditi jesu li ti pritisci bili stvarni, ili se radi samo o izgovorima i pretpostavkama da bi određeni potez mogao izazvati negodovanje navedenih. Također je vidljivo da su jugoslavenske vlasti kod svih važnijih pitanja vodile računa kako će na to gledati SPC, dok s druge strane još nigdje nisam pronašao podatak da bi se o potezima prema SPC vodilo računa kako će na to gledati Katolička Crkva, naglasio je Akmadža.
 
Pa i u današnje vrijeme imamo situaciju da se oko pitanja kanonizacije samoga Stepinca opet postavlja pitanje što će reći SPC. S tim da ovdje Papa ima sasvim druge namjere, on ne strahuje kako će reagirati SPC u smislu kako je to smatrao Tito, nego on gleda na širu i perspektivniju budućnost i pokušava iskoristiti prigodu da se proglašenje kardinala Stepinca svetim iskoristi u ekumenskom smislu u dugoročnom procesu približavanja katolika i pravoslavnih.
 
Argumenti SPC koji se protive Stepinčevoj kanonizaciji ponajprije se temelje na političkim kvalifikacijama u čvrstoj sinhronizaciji s aktivnostima srbijanske političke vlasti. Dok je vjerske argumente jako teško pronaći. Jedan od argumenata vjerskog karaktera mogla bi biti izjava srpskog patrijarha Irineja za beogradsku Politiku u kojoj, komentirajući Stepinčevo pravo na svetost, tvrdi da bi za sveca mogao biti izabran samo onaj kojega svi smatraju takvim.
 
Siguran sam, kad bi to bio kriterij, kršćanstvo ne bi imalo niti jednog sveca, jer nema sveca kojem se u cijelom životu ne može pronaći niti jedna greška, prokomentirao je Akmadža. No, kanonska procedura se ne bavi traženjem sporadičnih grešaka u životu potencijalnih svetaca, nego njegovim sveokupnim doprinosom kršćanstvu u kojemu njegova dobra djela zasjenjuju sitničarenja u smislu je li mogao napraviti više, zaključio je dr. Akmadža.   
   
Popodnevni dio znanstvenoga skupa "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća" započeo je predavanjem "Državni program vjerskih prijelaza i reakcije nadbiskupa Stepinca i drugih katoličkih predstavnika" koje je održao prof. dr. Jure Krišto s Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.
 
Zakonska osnova za mogućnost promjene vjere u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bila je Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere u drugu od 3. svibnja 1941. godine, koja ima samo dva članka: prvi da se "ukidaju svi dosadašnji zakonski propisi o načinu prijelaza s jedne vjere na drugu" te drugi da je za prijelaz u drugu vjeru potrebna valjana prijava nadležnim vlastima o nakani prijelaza te ispunjenje vjerskih propisa vjerske zajednice u koju osoba želi prijeći, naglasio je predavač.
 
Crkva se prema državnoj politici poticanja vjerskih prijelaza odnosila kao i prema svakoj drugoj državnoj politici, tj. kao nečemu što postoji i što se provodi, uz upozorenja – nekada jasnije i glasnije, a nekada diplomatski uvijeno – da o nekim vidovima pojedine politike - politike provjeravanja - Crkva ima drukčije shvaćanje, naglasio je. Nadalje, u predavanju je jasno predstavio stajalište nadbiskupa Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice glede te državne politike. Svoje teze, predavač je potkrijepio i s nekoliko primjera, te navoda iz pisama i okružnica, posebice onih koje je upućivao nadbiskup Stepinac.
 
Podsjetio je i na negodovanja ustaških vlasti protiv Stepinčevih javnih prosvjeda protiv njihove politike. U tom vidu je dr. Krišto istaknuo kako stranim diplomatima nije promaklo vidjeti da je Stepinčev glas bio najjači, najglasniji i najhrabriji u cijeloj tadašnjoj Europi.
 
"Uloga nadbiskupa Stepinca u zbrinjavanju i spašavanju srpske i židovske djece" bila je tema predavanja koje je održao doc. dr. Mario Kevo s HKS-a. On je uvodno naglasio kako se nadbiskup Stepinac nije brinuo samo za srpsku i židovsku djecu, već za svu djecu, bez obzira na njihovu nacionalnu i rasnu pripadnost s obzirom da to su bila djeca. U predavanju je dat naglasak upravo na način na koji je Stepinac pomagao djeci.
 
Tako je naglasio kako nakon velike ustaško-njemačke akcije na Kozari dolazi do velikog egzodusa djece. Bilo je riječ o djeci bez roditelja, odnosno čiji su roditelji poslani na prisilni rad. U tom vidu je uputio na akciju Austrijanke Diane Budisavljević i njezinih suradnika i njezinu suradnju s nadbiskupom Stepincom, odnosno Caritasom Zagrebačke nadbiskupije.
 
Bez samog Caritasa vjerojatno ne bi bilo ni same akcije, odnosno akcija bi bila, ali u puno manjem opsegu, ustvrdio je Kevo. Napomenuo je kako su od kraja 1942. godine u okviru akcije Diane Budisavljević tri firme izrađivale odjeću za djecu.

U tom vidu je Caritas više puta predavao molbe za nabavku kože, a preko Caritasa je išla i nabava tkanina. Naglasio je kako je riječ o akciji koja je bila poluprivatnog karaktera. A onda, kao i danas, kad se nešto radi kao privatna osoba, puno se teže ostvari. Tako je i Diani Budisavljević bilo potrebno nešto što zovemo institucionalni okvir, koji joj je dao Caritas.
 
Podsjetio je i na činjenicu, da su jedino donacije Hrvatskoga crvenog križa bile neoporezive. A sve druge donacije, pa tako i one Caritasu su bile oporezive čak do 80%. Tako se na svaku donaciju velik novac davao u državni proračun koji se koristio za vojne potrebe. Stoga je pri Caritasu osnovan fond "Djece majci". Taj fond je nastao u svrhu prikupljanja novčanih sredstava čime bi se majkama dala potpora. Spomenuta je bila i inicijativa nadbiskupa Stepinca o pregovoru s partizanima da se omogući u Zagreb doprema mlijeka za malu djecu, kao i rad javnih kuhinja gdje su se djeca prehranjivala.

Predavač se kraće osvrnuo i na kolonizaciju djece, koja su bila smještena u župama prvenstveno oko Zagreba, o čemu je Caritas vodio opsežnu kartoteku.
 
Na kraju je Kevo spomenuo i humanitarnu pomoć Međunarodnoga crvenog križa koji je pomoć distribuirao preko HCK. No, napomenuo je kako su delegacije iz MCK prvo odlazile nadbiskupu Stepincu, što je i zabilježeno. O djelovanju nadbiskupa Stepinca izvještavali su i neki inozemni diplomatski predstavnici, koji su isticali da se nadbiskup osobno izložio velikoj opasnosti zbog pomaganja pravoslavnima i Židovima, istaknuo je dr. Kevo u predavanju.
   
U posljednjem bloku znanstvenog skupa o "Nadbiskupu Stepincu i Srbima u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća" predavanje "Nadbiskup Stepinac i Srbi: istina, laži i manipulacije" održao je dr. Robin Harris iz Centra za obnovu kulture.
Na početku se osvrnuo na položaj katolika u prvoj Jugoslaviji, temeljem čega su odnosi između Katoličke Crkve i Vlade te države bili napeti. To se nezadovoljstvo povećalo kao posljedica neuspjeha ratifikacije konkordata sa Svetom Stolicom 1937. Stepinac osobno nije bio oduševljen konkordatom, premda ga je podupirao, jer je predstavljao vatikansku politiku.
 
Međutim iz okolnosti povlačenja prijedloga, a poslije snažne kampanje Srpske pravoslavne Crkve, Stepinac je izvukao zaključak da se u tadašnjem okviru Jugoslavije prema katolicima nikada neće postupati pravedno, ustvrdio je predavač. Nadalje je spomenuo kako je u nekoliko područja tadašnje Jugoslavije vladalo rivalstvo između Katoličke i Pravoslavne Crkve, a preklapalo se s pitanjem nacionalnog ili narodnog identiteta.

Nacionalisti su kao npr. ustaše vidjeli konfesionalnu pripadnost kao važan, premda drugotni čimbenik u svjetovnoj ideološkoj borbi. Stepinčev je stav oduvijek bio različit. On je znao što je potvrdilo i kanonsko pravo i vodstvo iz Rima, da je "duše moguće dobiti samo vjerovanjem, ne silom", i da se "svako vjersko obraćenje oslanja na čin slobodne volje".
 
Dr. Harris je u predavanju istaknuo da "NDH nikada nije bila katolička država, čak nije imala ni službene diplomatske odnose sa Svetom Stolicom". U tom je vidu podsjetio kako su vlasti kao uzore građanstva nove države promatrali muslimanske, a ne katoličke Hrvate.

Osvrćući se na politiku NDH protiv pravoslavnih, upozorio je da nju nije odobravao ni Rim ni biskupi. Stepinac je mnogo puta osobno intervenirao i spasio nekoliko tisuća srpske djece. Usprkos tomu, montirani se proces protiv Stepinca koncentrirao na njegovu navodnu ulogu u "prisilnom prekrštavanju" i progonu srpskih žitelja. Tomu u prilog govori i da srpski svjedoci na strani obrane nisu bili prihvaćeni. Motiv Komunističke partije i režima u procesu bio je osnažiti protukatoličke osjećaje srpskog stanovništva Jugoslavije, zaključio je Harris. Osvrnuo se i na optužbu da Stepinac nije prosvjedovao protiv progona Židova. No, Harris je ustvrdio kako Stepinac nije bio šutljiv, a njegovi protesti protiv rasističkih proganjanja su bili hrabri i javni.
 
Bezbrojne intervencije za Židove bile su dobro poznate, a bio je predmet mržnje nacista kao ljubitelj Židova. No, novije se optužbe koncentriraju na stil njegovih prosvjeda, ili na prioritet koji je davao Židovima kršćanske vjere, upozorio je predavač. Suđenje Stepincu bilo je način potvrđivanja moći Komunističke partije u zemlji gdje se većina ljudi još uvijek izjašnjavala kršćanima i nije imala duboke ideološke simpatije prema komunizmu.

Premda je većina drugih optužaba protiv Stepinca javno odbačena, klevete se o njegovoj ulozi prema Srbima još uvijek nastavljaju sa štetnim posljedicama, rekao je Harris. Briga Stepinca je uvijek bila spašavanje života, a svaka druga stvar je bila manje važna. Stepinac je postigao uspjehe zato što je razumio što je jedini temelj njegova autoriteta: njegov položaj biskupa, vjerskog vođe, a ne političkog igrača, zaključio je Harris.
 
"Nadbiskup Stepinac: suradnja sa Srbima u spašavanju Srba" bio je naslov predavanja postulatora kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca prof. dr. Jurja Batelje. Uvodno je dao osvrt na neke predavače koji su izrazili žaljenje radi dokumenata koji nisu na raspolaganju. I u ovoj je prigodi naglasio kako je Postulatura prikupila oko 40.000 stranica dokumenata na kojima je građena Stepinčeva kauza. No, podsjetio je kako je dokumentacija zatvorena do same kanonizacije.
Uz temu predavanja istaknuo je da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac za vrijeme Drugoga svjetskog rata spasio na tisuće srpske djece, Srba zatočenih u logorima i zatvorima te povratnika s rada u Njemačkoj. Njegov tadašnji karitativni rad obuhvaćao je i oslobađanje iz zatvora zatočenih vladika te čuvanje sakralnih objekata Srpske pravoslavne Crkve i njezine imovine.
 
O tome svjedoče brojni dokumenti koji potječu od samoga nadbiskupa ili od onih koji su zajedno s njime radili na spašavanju Srba. Među njima osobito mjesto zauzima Srbin dr. Marko Vidaković, hrvatski arhitekt i publicist. Njemu je bila povjerena zadaća spašavanja srpske djece koja su bila žrtve ratnih stradanja i smještena blizu različitih logora ili u njima. Njegovo djelovanje odvijalo se u suradnji s Dianom Budisavljević, suprugom poznatog Srbina, primariusa dr. Julija Budisavljevića, zatim s Hrvatskim crvenim križem i Međunarodnim crvenim križem, Savezom banaka i osiguravajućim društvima.

Potporu za svoj rad, osobito u materijalnom vidu, i dr. Vidaković i gđa Budisavljević primali su od zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca te posredstvom Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. U tom vidu je Batelja naglasio kako humanitarni rad Diane Budisavljević ne bi mogao biti ostvariv da nije bilo nadbiskupa Stepinca.
 
Upravo je Caritas Zagrebačke nadbiskupije pružio pomoć progonjenima zbog rasne, klasne ili nacionalne ideologije, a velik dio te pomoći ostvario je surađujući s dvadeset i jednom karitativnom skupinom dobrovoljnih i privatnih udruga koje su organizirali i vodili dr. Marko Vidaković i Diana Budisavljević.
 
Dvadeset tih skupina organizacijski i funkcionalno povezivao je dr. Vidaković. Stoga je njegovo svjedočanstvo o karitativnom radu "Dječje akcije" u Zagrebu osobit prinos razotkrivanju mistifikacije srpske politike i optužaba Srpske pravoslavne Crkve izražene prividnim plaštem optužbe da nadbiskup Stepinac nije ništa učinio za spašavanje Srba u Drugome svjetskom ratu.

Štoviše, da je svojim stavom i šutnjom odobravao zločine koje je nad njima činila vlast NDH. Dr. Vidaković i gđa Budisavljević jasno predočuju da se nadbiskup Stepinac svojski zauzeo za spašavanje Srba, a osvjedočen u njegovu karitativnu velikodušnost, rekao je Batelja dodajući da je dr. Vidaković ustvrdio da "hrvatskom narodu nije i ne može biti svejedno leži li njegov kardinal u katedrali kao osuđenik, kao pomilovan ili kao rehabilitiran".
 
Dokumenti koje je on sačuvao i koji se podudaraju sa svjedočanstvom Diane Budisavljević i dr. Milutina Radetića traže da istina o bl. Alojziju Stepincu bude objelodanjena svima kojima je stalo do istine. Stoga, rezultati istraživanja dokumentacije koju je dr. Vidaković poslao Svetom arhijerejskom sinodu SPC i uručio zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu svjedoče o svetom liku bl. Alojzija Stepinca kao autentičnom svjedoku kršćanske ljubavi u Drugome svjetskom ratu, zaključio je u predavanju dr. Batelja.

U završnom dijelu znanstvenoga skupa slušateljstvu se pridružio i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.
   
U završnoj raspravi znanstvenog skupa "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća" koji je održan u utorak 24. studenoga u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu sudjelovali su svi predavači. Bila je to prilika da oni sami daju osvrt na druga predavanja, odnosno dopune i pojašnjenja svojih intervenata.
 
Mons. Juraj Batelja u osvrtu na osporavanja Stepinca rekao je: "Bio je dušobrižnik, pastir, nije bio politički vođa, no kada se radilo o sudbini naroda, svakako da je imao utjecaj. Mogao je i učinio je ono što je kao nadbiskup mogao učiniti". Dr. Jure Krišto upozorio je kako se o Stepincu ne može raspravljati na temelju sudskog, montiranog procesa. Imam dojam da je u Hrvatskoj posljednjih dvadeset godina došlo do konsenzusa da treba tako postupiti, da se ne trebamo osvrtati na suđenje Stepincu, rekao je te upitao srpske kolege o raspoloženju u srpskoj historiografiji, Srbiji kao društvu, je li došlo do distanciranja od komunističke vlasti, od vrijednosti koje je ta vlast pokušala nametati.
 
Odgovarajući na to pitanje dr. Radmila Radić rekla je kako i u Srbiji povjesničari imaju različita stajališta. Osvrnuvši se na suđenje Stepincu, rekla je kako je to bio politički proces. Istaknula je i važnost ovakvog skupa unatoč oprečnim mišljenjima, jer "dobro je što vodimo dijalog". U raspravu se uključila i publika. Dr. Slobodan Lang ustvrdio je da nakon ratova ne možemo razmišljati kako napraviti bolje oružje, ili kako nekome više suditi. U tom je kontekstu upitao obrađuje li znanost toliko dobro, koliko obrađuje zlo.
Sisački biskup Vlado Košić dao je doprinos raspravi i skupu svjedočenjem dr. Šimatovića koji je bio zajedno s episkopom Dositejem kako se upravo zauzimanje nadbiskupa Stepinca njega oslobodilo. Dr. Šimatović zapisao je njegove riječi kako se "ni rođeni brat za njega ne bi tako zauzeo kao Stepinac". Napomenuo je i kako se samo zahvaljujući odlučnom protivljenju i zauzimanju Alojzija Stepinca ima zahvaliti što nije srušena srpsko-pravoslavna crkva u Zagrebu.
 
Gospićko-senjski biskup Mile Bogović postavio je pitanje vezano uz zajedničku komisiju, kao i postoji li u Srbiji sugovornika u pitanjima koja su dotaknuta na skupu. Dr. Radmila Radić istaknula je kako u Srbiji ima više povjesničara koji se bave tom problematikom, te je izrazila žaljenje što na skup nije pozvano njih više. No, pojasnila je kako ona i dr. Milan Koljanin na ovome skupu nisu predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, već povjesničari.

Nadovezujući se na dijalog sa srpskim kolegama, dr. Miroslav Akmadža istaknuo je kako razgovor itekako dobro postoji. U tom je vidu rekao kako mnoge knjige ne bi mogao napisati bez te suradnje. "Važno je razmjenjivati informacije, jer one o Stepincu i Katoličkoj Crkvi nisu samo u Zagrebu, niti su samo u Beogradu. Stoga je potrebna suradnja i razgovor", rekao je.
 
U raspravi se dotaknulo i pitanje autentičnosti navodnoga pisma koje je Draža Mihajlović na kraju rata uputio nadbiskupu Stepincu, s pozivom na zajedničko suprotstavljanje komunizmu. Više predavača izrazilo je sumnju u autentičnost pisma, do čega su istraživanjem došli i srpski povjesničari koji se bave tom problematikom.
 
Na kraju je vojni biskup Juraj Jezerinac, referirajući se na dio izlaganja dr. Koljanina o "nestanku srpskog naroda u Hrvatskoj", rekao kako je bio u Petrinji nakon Oluje, kada je odlazila kolona ljudi. Tom prigodom ga je jedan engleski časnik pitao je li mu žao tih ljudi, na što je biskup Jezerinac potvrdno odgovorio. Netko im je postavio pitanje zašto odlaze, a netko je odgovorio: "Nemojte nas pitati, pitajte Miloševića".
 
Na kraju rasprave okupljenima se kratko obratio rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, te je izrekao zahvalu slušateljstvu. Zahvaljujući predavačima, posebnu je zahvalu uputio dr. Esther Gitman iz SAD-a, dr. Robinu Harrisu iz Velike Britanije, povjesničarima iz Srbije dr. Radmili Radić i dr. Milanu Koljaninu. Izrazio je nadu da će taj znanstveni skup pomoći traženju istine.

"Možda je ovo samo početak. Volio bih da Odjel za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta nastavi s ovakvim susretima. Mi smo osnovali Centar za suočavanje s totalitarizmom i totalitarnom prošlošću. Potrebno je još mnogo toga od projekata, pa do sredstava koji će omogućiti da taj Centar počne živjeti, te da jedan od projekata bude i susret i razgovor hrvatskih i srpskih povjesničara o točno određenim temama, od kojih bi prva tema mogla biti upravo Alojzije Stepinac", rekao je rektor Tanjić. (IKA)
 

Ispiši stranicu